Moskva 2003.

U Americi mu je u početku mnogo pomagao Arnold Denker. Ali na jednom veteranskom turniru, Gufeljd je optužio starijeg američkog velemajstora da je neko od učesnika namerno izgubio partiju da bi Denker osvojio prvo mesto. Razmišljao je kategorijama na koje je navikao tokom života u šahu; osobine koje je imao u mladosti – nestrpljenje, eksplozivnost, lak prelaz u grubost, hvalisanje, nedostatak manira – nisu nestale ni u starosti.

U decembru 2001. na turniru u Las Vegasu, jednom od poslednjih u karijeri, Edik je, našavši se u kritičnoj situaciji, uključio alarm za bezbjednost koji je visio na zidu, pravo iznad glave protivnika, koji je potpuno poludio i u uslovima nedostatka vremena izgubio svaku orijentaciju.

Počeo je da vodi kolumnu u časopisu „Chess Life“, ali nakon dvije publikacije redakcija je počela da prima ogorčena pisma čitalaca koji su tvrdili da stari vicevi koje priča novi saradnik ostavljaju čudan utisak. Od njegovih usluga su morali da odustanu. Svoj engleski je nazivao „Gufeljd-english“, objašnjavajući svoj smješni jezik u svom običnom maniru: „Better than your Russian.“ (“Bolji nego vaš ruski jezik”) Naravno, više nije pravio grimase kao prije mnogo godina, kada je, zajedno sa Timanom u restoranu, pokušavao da objasni konobarima riječ „jagnjetina“, ali je uporno nazivao izolovanog piona „Pion koji nema prijatelja“, ponosno pokazujući svoje otkriće i ponavljajući ga, kao i većinu svojih šala, mnogo puta.

Gufeljd je nastavio da igra na otvorenim turnirima do samog kraja, iako je, bez sumnje, shvatao  da su mu šanse za uspjeh minimalne. Djelimično je to bilo objašnjivo neprolaznom ljubavlju prema igri, djelimično – iluzornim snom da osvoji neki pehar, ali, po svemu sudeći, najviše – atmosferom koja vlada na svakom šahovskom turniru, atmosferom na koju je navikao još od djetinjstva i bez koje nije mogao da živi. Čak i ako je ta atmosfera bila potpuno drugačija nego na polufinalu prvenstva Saveza, recimo u Ivano-Frankovsku.

U nekom trenutku njegov rejting je pao skoro do cifre 2400; slabosti u igri koje su mu bile svojstvene i u najboljim godinama su se pojačale, a problemi sa zdravljem i godine samo su pogoršali ukupnu sliku. Nije mogao da prati najnovija teorijska dostignuća, a ni fizički više nije mogao: varijante otvaranja koje je igrao još na juniorskom prvenstvu Ukrajine, pojavile su se kod njega na turniru u Las Vegasu tačno pola vijeka kasnije.

Njegov odnos prema mladim šahistima i savremenom šahu bio je jasan: „Pa kakav god neki Yankel Lohtman bio, ovde bi ga toliko šutirao da majka ne bi stigla da kaže ni reč, a da ne spominjem Geiplera. Da je naišao na mene tada, od njega ne bi ostalo ni vlažno mjesto – razmazao bih ga po zidu.“ – govorio je obično kada je reč bila o nekom mladom igraču.

U poslednjem periodu života, u njegovoj „Šahovskoj akademiji Eduarda Gufeljda“ u Los Anđelesu, kako je pompeznо nazivao dvije male sobe koje je iznajmio na prvom spratu kuće u kojoj je živio, stajao je stari, kupljeni kompjuter. U tim sobama Edik je organizovao nedjeljne turnire u brzopoteznom šahu, simultanke, analize odigranih partija. Držao je pojedinačne časove i, naravno, prodavao šahovsku literaturu, prije svega svoje knjige. Povremeno je odlazio kod učenika, ili ga je vozač odvozio. Automobil nije posjedovao, nikada nije sakupio kapital i nije želio. Stalnog pomoćnika ili partnera nije našao, i kroz nekoliko godina sve je postepeno nestalo.

Kao i većini ljudi u jeseni života, bio mu je svojstven osećaj nostalgije za mladosti. U njegovom slučaju, prošlost nije značila samo zauvjek izgubljenu mladost, već i zauvjek izgubljenu epohu tih vremena. Zato, kada su umirali ljudi sa kojima je proveo godine života na turnirima i pripremama: Lutikov, Polugajevski, Geler, Gipslis, Suetin, Liberzon – djelovi njega samog su se raspadali. „‘Đokonda’ je ostala siroče,“ – rekao je kada je umro Bagirov, još ne sluteći da će za dve godine ona postati potpuno siroče.

Poznato je da smo svi sazdani od djelova, i Eduard Gufeljd nije bio izuzetak. U njemu su se spojili briljjantan, talentovan šahista i besprincipijelni svađalica, odani trener i pragmatični zaposleni, oštar duhovit čovek i bezobrazni hvalisavac, živahni novinar, prije svega pripovjedač i proždrljivi gurman, voljeni sin i nepošteni igrač karata, šarmantna osoba i prostak.

Plummer-park – mjesto odmora i kontakata ruskojezične emigracije Zapadnog Holivuda, jednog od kvartova gde je bila koncentrisana populacija iseljenika iz Sovjetskog Saveza u Velikom Los Anđelesu. Jednu od zona u ovom parku zauzeli su ljubitelji društvenih igara: šaha, domina, karata i narda (backgammon).

Od avenije La Brea, gdje je Gufeljd posljednjih godina živio zajedno sa svojom starom majkom, do tog parka bilo je svega sedam minuta sporog hoda. Treba li uopšte napominjati da su svi ovdje znali Edika i da je on često dolazio, u poslednje vrijeme praktično svakodnevno. Publika koja se okuplja bila je raznolika, atmosfera često napeta, a ponekad se završavala i konfliktima. Prije nekoliko godina Edik je bio surovo pretučen zbog miješanja u tok igre karata – da ga stari poznanik, kandidat za majstora iz Harkova, nije odveo kući potpuno prebijenog i u modricama, ko zna kako bi sve završilo.

To se dogodilo 10. septembra. Ediku je pozlilo tokom njegove omiljene partije. Ipak, izjavio je: „Nema veze, nastavljamo da igramo.“ Odmah iz Plummer-parka odvezen je u bolnicu Cedars-Sinai – težak moždani udar.

Prije šezdeset godina, u Manhattan klubu u Njujorku, Kapablanka je takođe dobio napad za kartama. Umro je u bolnici Mount-Sinai, ne dolazeći svesti. Koje bi analogije sam Edik povukao sa tim činjenicama? S tim imenom? Nikada nećemo saznati. Jer se to neće dogoditi. Ništa više se neće dogoditi. Ostaće nekoliko sjajnih partija i slika – zvonkog, neobičnog, vrlo kontradiktornog čovjeka, koji se osjećao kao riba u vodi, u čudesno, zauvjek izgubljenom svetu.

Posljednja dva dana bio je u komi. Šta je tada video, kakva svjetlost na kraju tunela? Najljepša napadačka partija sa Smislovom? „Belochka“ prevedena na mongolski? Još jedno primamljivo putovanje u Maleziju? Daleko djetinjstvo u Kijevu?

Umro je uveče 23. septembra, kada je u Kijevu već bio sumrak. Eduard Efimovič Gufeljd je živio 66 godina, 6 meseci i 6 dana. Bi li on sam – ljubitelj asocijacija – pokušao da stvori neki smisleni prikaz od ovog vrtložnog niza šestica, ili bi, naprotiv, odustao od opasnog poduhvata?

Volio je životinje, posebno ptice, i mogao je satima da ih posmatra. U Daugavpilsu 1978. hranio je galebove, bacajući hranu pravo u vazduh. Grabežljive ptice su, uz galamu i krik, grabile plijen u letu, otimajući delove jedna od druge. Možda su mu i ljudski odnosi djelovali na sličan način, gdje je glavni i jedini element bila lična korist, stalna borba za mjesto na suncu. „Rastao sam u tipičnoj sirotinji za čitav Sovjetski Savez, u strašnim uslovima. Život me često gurao na ivicu i jednostavno me tjerao da se osmjehnem, hvatajući se za sve što se može,“ sjećao se svog djetinjstva.

Na neki način, ostavši velikim djetetom, do kraja nije odgovarao svojim godinama i nije se ni trudio da sebe ubjedi da je odavno u godinama ljudi koji su mu se činili starim kad je bio mlad. Za sve je ostajao Edik ili Gufa, i ako mu je neko govorio Eduard Efimovič, to je zvučalo prije kao šala.

Mislim da je, u suštini, bio vrlo usamljen čovjek.

Njegov otac je poginuo u prvim mjesecima rata, a Edik je odrastao u bezgraničnoj majčinoj ljubavi, jer se majka nikada nije udala, posvetivši čitav život sinu. Ona ga je obožavala, ali, kao klasična „majčica“, željela je da rješava sve životne odluke umjesto njega. I za nju je Edik uvijek bio mali Edinka, bilo u ratnim godinama evakuacije u Samarkandu, bilo u gladnoj 1946. u Kijevu, kada su navijači na ivici fudbalskog terena vikali „Gufa, udri“ mršavom dječaku koji se stalno svađao sa sudijom. U vrijeme njegovog procvata, kada je prezime Gufeljd zvučalo na radiju i nije silazilo sa sportskih stranica, i u tim brzo proletjelim decenijama koje je proveo u beskonačnim putovanjima, sve do poslednjeg saopštenja u američkoj ruskojezičnoj „Panorami“ od 9. oktobra: „Nema riječi da izrazim bol zbog gubitka mog jedinog sina, voljenog i dragog čovjeka, Eduarda Gufeljda. Srce mi je proliveno krvlju. Dragi sine, uvijek ćeš biti sa mnom. Usamljena, voljena majka.“

„Ovdje sam rođen, ovdje počeo da igram šah, ovdje su kestenovi kakvih nema nigde na svijetu, u Kijevu i vazduh je neki poseban,“ govorio je Gufeljd. Od ulice Lysenko, gdje je Edik živio sa majkom u jednosobnom stanu, do parka Ševčenko bilo je vrlo blizu. Tamo se od davnina okupljaju šahisti, igraju blic ili jednostavno – za zabavu.

Igraju i danas.

Novembar 2002.

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

Ali, za razliku od mnogih koji su gledali na inostranstvo očima Ostapa Bendera: „Zagranica – kao pakao: ko tamo ode, ne vraća se nazad“, za Gufeljda putovanje u inostranstvo značilo je samo privremeni, ali prijatan izlet na sočne pašnjake. Pašnjake na kojima pasu stada neobičnih krava koje je potrebno neprestano muzti; i ovde mu je odnos prema strancima bio sličan onome malog preduzetnika koji je prodao Amerikancima, koje je sreo u dubini Rusije, recept za pšeničnu rakiju za dvjesta rubalja. I baš kao što su Amerikanci oduševljeno ponavljali za Ostapom reč „pervatch“, koju su već čuli u Čikagu i o kojoj su imali sjajne kritike – tako su i njihovi potomci, ljubitelji šaha, s oduševljenjem pratili Gufeljdove predavanja u Los Anđelesu, gde je za bolje usvajanje materijala procijenio pješake u otvaranju i središnjici: „e“ i „d“ – dolar, „c“ i „f“ – 90 centi, „b“ i „g“ – 80, „a“ i „h“ – 70 centi.

Reći da nije voleo Kaissu bilo bi netačno, ali u manjoj mjeri je voleo i Mammona (bogatstvo, pohlepa, materijalne stvari) iako nije znao šta da radi sa njenim darovima. Već prešavši šezdesetu, žalio je kada je čuo ili pročitao o simultankama na stotinama tabli koje su se odvijale kao predstava: „Eh, šteta što nisam mlađi. Svjetski rekord, kažu?.. Kada sam bio pedeset kilograma lakši napravio bih im takav šou za dvadeset hiljada, zatresli bi se!“

Prije nekoliko godina teško se razbolio i proveo nekoliko meseci u bolnici. „Znaš,“ – pozvao me je, izlječen, – „jedva sam preživio. Duže sam razmišljao i odlučio: kome je sve ovo potrebno? Nije u novcu sreća, treba živjeti današnji dan, zdravlje je najvažnije. Pa zašto se stalno žurim, čemu sve to…“ Slušao sam ove potpuno nevjerovatne za njega riječi, iako su uobičajena reakcija svih koji se prvi put suoče oči u oči sa smrću. Treba li reći da se Edik ubrzo vratio starom životu, ponovo postavši onaj Gufeljd iz koga nije mogao da izađe.

On nikada nije shvatio da se vrata ka sreći otvaraju prema unutra, i najveće zadovoljstvo koje mu mogu donijeti njegove brilijantne partije već je iskusio dok ih je stvarao. Osećajući to čudesno stanje, kako god ga nazivali – intuicijom, prosvjetljenjem ili, kako nauka današnjice kaže, genetski kodiranim osobinama koje se manifestuju kod individue u datim okolnostima.

U njemu su se spajale osobine mnogih junaka romana Iljfa i Petrova: Šure Balaganova, koji je dobio svojih pedeset hiljada, ali ipak se obradovao trošnoj damskoj torbici u tramvaju; Panikovskog, koji je stalno govorio Šuri: „Obavezno idite u Kijev. Idite u Kijev i pitajte šta je Panikovski radio pre revolucije“ i neprestano tvrdio: „Hoću da jedem, hoću gusku.“ Bilo je čak i osobina računovođe Berlaga, koji je simulirao ludilo u psihijatrijskoj bolnici: „Ja sam potkralj Indije! Dajte mi mog voljenog slona.“

Ali, naravno, najviše je u njemu izbijao Ostap Bender. Poput njega, Edik je mogao reći: „Ja, naravno, nisam heruvim. Nemam krila, ali poštujem Krivični zakonik. To je moja slabost. Nisam razbojnik, već idejni borac za novčane znakove.“
Akušerska torba, u kojoj je Ostap čuvao razne stvari, mogla je pripadati i Ediku. U toj torbi, među mnogim korisnim predmetima — poput trake za ruku na kojoj je zlatom bilo izvezeno riječ „Raspoređivač“, milicijske šapke s grbom grada Kijeva i četiri špila karata s istom poleđinom — nalazio se i plakat koji je na čudesan način sadržavao prekretnice iz same Edikove biografije. Na plakatu je pisalo:

STIGAO JE ŽREC
(Čuveni bombejski bramin – jogi)
— sin Krepiša —
Miljenik Rabindranata Tagore
JOKANAAN MARUSIDZE
(Zaslužni umjetnik saveznih republika)

Brojevi po iskustvu Šerloka Holmsa:
— Indijski fakir
— Kokoška nevidljivka
— Svijeće s Atlantide
— Paklena koliba
— Prorok Samuil odgovara na pitanja publike
— Materijalizacija lavova i dijeljenje slonova

„Hoću da odem, druže Šura, da odem veoma daleko, u Rio de Žaneiro“, – često je govorio Ostap. – „Još od djetinjstva želim u Rio de Žaneiro. U posljednjoj godini sa sovjetskom vlašću imam najozbiljnije nesuglasice.“

Kod Edika, za razliku od potomka janjičara, nikakvih nesuglasica sa sovjetskom vlašću nije bilo. Uz to, raspad Sovjetskog Saveza Gufeljd je doživio kao ličnu tragediju: mogao je normalno funkcionisati samo u onom sistemu vrijednosti i odnosa koji su postojali u sada nestaloj imperiji.

Neko vrijeme je lutao, živeći po duže malo ovdje, malo ondje, dok se 1995. godine nije skrasio u Sjedinjenim Državama. Podsjećao je na Vječnog Žida iz Ostapove priče: „Proživio je stotinu i pedeset godina u Indiji, neobično zadivljujući joge svojom izdržljivošću i svadljivim karakterom. Ukratko, starac bi mogao ispričati mnogo zanimljivog, kad bi na kraju svakog stoljeća pisao memoare. Ali Vječni Žid je bio nepismen i, povrh toga, imao je rupu u pamćenju.“

Ipak, za razliku od Benderovog junaka, koji nikad nije bio na Dnjepru i tamo našao svoju smrt 1919. godine, Edik se više puta vraćao u svoj Kijev — kao i svi Kijevljani, strasno je volio svoj grad. Nedostajala mu je zemlja iz koje je otišao: gotovo svakodnevno je zvao svoje poznanike, ne samo u drugim gradovima Amerike, nego i u Rusiji, Ukrajini, Gruziji, Njemačkoj, Izraelu — svuda gdje su živjeli bivši sunarodnici.

„Slušaj“, započinjao bi obično, a nakon što bi predložio neki projekat ili iznio zapanjujuću ideju koja mu je pala na pamet, uvijek bi dodao tužno:
„A sjećaš li se…“

Ponekad, naravno, već u post-sovjetsko vreme, Edik bi i mene pozvao. Iako su intervali između poziva mogli biti i po nekoliko godina, nikada se nije predstavljao: „Ćao, znaš li ko je?“ Glas Gufeljda, vrlo visok i sa karakterističnim intonacijama, nije se mogao zamijeniti. „Slušaj,“ – prelazio je odmah na stvar – „možeš li u redakciji časopisa reći da imam fantastičan materijal? Rukopis je već gotov, biće bestseler. Bestseler kakvog nisu vidjeli!“ – „Baš?“, pitao sam. „Još bolje. Samo za vas.“ Iznenada bi mijenjao temu: „Inače, bio si nekada na Tasmaniji? Misliš li da bi mogli dati neke uslove? Ili bi neke od mojih predavanja mogao da pročitam na televiziji? Oni moraju imati televiziju, vjeruj mi, predavanja su jedinstvena…“

Preselivši se u Ameriku, Edik nije promijenio svoje navike: gdje god da je igrao, bez izuzetka nad njegovim partijama se dešavao skandal, i mnoge dvorane sa otvorenim turnirima odjekivale su njegovim uzbuđenim glasom. Incidenata u njegovim partijama bilo je bezbroj. S vremena na vreme objavljivao je otvorena pisma u američkoj i ruskoj štampi, optužujući nekog velemajstora ili organizatora turnira za sve moguće grijehe, pa čak i za organizaciju zavjere protiv njega. U posljednjim godinama krug ljudi sa kojima je Gufeljd imao konflikte postao je međunarodnog karaktera. Bio je strastven borac, i često nije bilo jasno zbog čega, osim što su njegovi lični interesi u toj borbi igrali važnu ulogu.

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

Pored minibara mogla se naći čitava baterija bočica i teglica, izvađenih odatle od strane Gufeljda i zamijenjenih zalihama s doručka, kojima se povremeno osnaživao. Na stoliću pored kreveta ležala je boca “Stolitčne” umotane u najnoviji broj „Sovjetskog sporta“, električni grijač, napola ispražnjena šolja čaja, toplomjer, tablete u raznim pakovanjima – u poslednje vrijeme Edik je počeo da poboljeva i nosio je sa sobom pilule za svaku priliku.

Pored toga stajala je gomila Edikovih visit karti, na obe strane – na ruskom i engleskom – s posebnim utisnutim naslovima i titulama. Ispisane vrlo sitnim fontom, da bi sve stalo. Duga lista glasila je: Međunarodni velemajstor, Zaslužni trener SSSR-a i Gruzijske SSR, član Saveza sovjetskih novinara, trener reprezentacije SSSR-a, član Međunarodne asocijacije novinara koji pišu o šahu, predsjednik FIDE komisije „Umjetnost u šahu“. Odvojeno je bila hrpica kartica sa dijagramom iz njegove „Đokonde“.

Eduard Gufeljd bio je trgovački putnik šaha i, da bi predstavio svoj proizvod u najboljem svjetlu, smatrao je da mu je potrebna sjajna „ambalaža“. Prodavao je svoj proizvod sa takvom strasti i uspjehom da je već nakon preseljenja Edika u Ameriku direktor jedne firme napisao: „Vi niste samo velemajstor šaha, već i Veliki Majstor u prodaji igre običnim ljubiteljima. Da ste radili u mom biznisu, dodijelio bih vam titulu ‘Prodavac Najvišeg Ranga’“.

Osim toga, Edik je bio majstor lobiranja, i to još u doba kada se taj pojam u sovjetskoj štampi koristio isključivo u vezi s „lobistima Bijele kuće zainteresiranim za utrku u naoružanju“. Samo što je predmet njegovog lobiranja bio – on sam. U njemu je ključao višak energije koja nije mogla biti u potpunosti iskorištena u zemlji u kojoj je proveo gotovo čitav život.

Na jednoj od Olimpijada sjajno se pokazala ženska reprezentacija Indije, u kojoj su igrale sestre Kadilkar. „Hajde, pokažite mi tajnu svog uspjeha“, pitao ih je Edik, pomažući tada djevojkama. Sramežljivo se smješkajući, izvlačile su i pokazivale značke s likom Gufeljda.

Rijetka pojava bio je Edik u restoranu. Sjećam se jednog njegovog doručka u hotelu sa pet zvijezdica tokom Olimpijade u Manili. Pojavio se u sali s plastičnom kesom u koju je slao namirnice sa švedskog stola da ih ponese sa sobom; dok je to radio, u kesi je bila knjiga njegovih odabranih partija: nikad ne znaš s kim ćeš se susresti tokom takmičenja u kojem učestvuju timovi skoro svih zemalja svijeta.

Edik je popio šest čaša soje jednu za drugom kao zagrijavanje. Zatim je odabrao dva veća tanjira i natovario ih svime što mu je palo u oči: voće, sušenu ribu, šampinjone i jaja – kuvana i na oko, krompir-palačinke, šunku, sir i mnoštvo drugih kulinarskih proizvoda čija imena nisam poznavao. Šolja supe – što je čest doručak u azijskim zemljama – takođe je bila prisutna. Zatim je zauzeo slobodan sto nedaleko od stola prepunog raznih jela, kako bi kontrolisao „teren“ i prihvatio se jela.

„Tea or coffee, sir?“ (“Čaj ili kafu, gospodine”) – upitao je prišao konobar. „Coffee, my friend, coffee,“ (“Kafu, moj prijatelju,”)– odgovorio je Edik sa punim ustima i ubrzo povikao za njim: „And tea as well!“ (“a isto tako i čaj!”)

U vrijeme kada je bio u Sovjetskom Savezu, Edik je u restoranu bio suzdržaniji, ali i tamo je nastojao odmah preuzeti inicijativu: nakon što bi naručio, mogao bi s blagim osmijehom, još ne dotakvši hranu, tražiti knjigu žalbi, čega su se radnici ugostiteljstva bojali kao vatre. Isto tako bi pozvao direktora da se raspita: „U meniju imate biftek označen sa sto pedeset grama. A ja sam izvagao,“ – tu bi Edik pokazivao na vagu koja je stajala pored i koju je, ispostavilo se, ponio sa sobom – „ispalo je samo devedeset osam. Kako to da razumijem?“ I nastavljao bi već profesionalnim jezikom: „A prilog, znači, je složen? A kupus, znači, nije ukiseljen?“

Početkom 60-ih u zemlji, naročito u provinciji, bilo je teško nabaviti hranu. Kada je stigao u Čeljabinsk na polufinale prvenstva zemlje, Edik je odmah otišao na pijacu i kupio vreću krompira, koju je odnio direktno u kuhinju hotela, gdje su jeli učesnici. „Sada ćete mi svaki dan pržiti veliki tiganj krompira,“ – rekao je začuđenim kuvarima.

Ponekad bi, iznenađujući konobare, Gufeljd naručio čitav meni. „Čitav meni?“ – ponavljali bi oni. „Evo, sve što imate, donesite“ – tu bi Edik prešao rukom po listu odozgo do dole. Da čitalac  ne bi stekao pogrešan utisak, napominjem da se radi o kantinama i kafićima sovjetskog vremena, kada je spisak svih jela, uključujući i dezert, mogao stati na dva, ponekad i jedan list. U beogradskoj hotelskoj sobi, gdje su tokom meča SSSR – Jugoslavija boravili sovjetski učesnici, imali su otvoren račun. Gufeljd, naručujući kompletan spisak svih mogućih salata, obično bi rekao:
„Molim, ukupno“ (sve zajedno, molim), što je u početku zbunjivalo čak i iskusne konobare.

„Pod istim uslovima kao i Gufeljd“, – rekao je Tajmanov kada su mu u Singapuru predložili da održi simultanku. Znao je da nekoliko mjeseci ranije ovdje bio Gufeljd i zaključio je da Edik sigurno nije zaboravio da dobro naplati svoj nastup kada je s organizatorima dogovarao honorar.
„Ne, samo ne to!“ — užasnuto su odgovorili oni. „Vaš kolega, istina, nije tražio nikakav honorar, zadovoljio se smještajem i hranom, ali čim je kročio u restoran — jeo je bez prestanka do duboke noći…“

Sam Edik je prema svojoj strasti prema hrani bio dovoljno filozofski nastrojen i nije se čak ni pokušavao boriti s njom. „Sada sam na dijeti“, često bi govorio on. „Za ručak sam se potpuno odrekao prvog jela. Ali zato pojedem pet drugih…“

Iz beskrajne usmene epopeje o rableovskim podvizima Gufeljda moglo bi se izvući još mnogo priča.
Ali ko zna — možda se iza tog ogromnog čovjeka, koji je na kraju života težio gotovo 130 kilograma, skrivao mršavi, vječno gladni kijevski dječak, koji je napokon došao do hrane — i, jednom kad je počeo jesti, jednostavno više nije mogao da se zaustavi?

Još je Kant znao da, osim tuge za domovinom, čovjeku pripada i druga boljka – nostalgija za tuđinom; ali kod sovjetskih ljudi ova boljka je bila u hipertrofiranoj formi. Naravno, i Gufeljd je patio od nje. čitav život je jurio za boljim životom: Ukrajina, Gruzija, brojna putovanja po svim, često veoma udaljenim djelovima svijeta, a na kraju – Amerika.

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

Oni koji su dobro poznavali Gufeljda, znali su i za nekoliko strasti od kojih se nije oslobodio do kraja života. Jedna od tih strasti bila je kupovina-po sniženim cijenama.

Vjačeslav Eingorn nije viđao Gufeljda nekoliko godina, a onda ga je iznenada sreo oči u oči u samom centru Beograda. „Evo, – rekao mu je Edik umjesto pozdrava – idi prvo ovom ulicom, zatim druga ulica desno, tamo je pored škole prodavnica obuće. Reci da sam ja poslao, dobićeš popust, savjetujem da odmah uzmeš nekoliko pari.“ I krenuo je svojim putem.

U kožarskoj fabriki u Sevilji, grupi šahista ponuđeno je nakon ekskurzije da kupe robu po sniženim cijenama. Gufeljd je i tamo zahtijevao popust, jednostavno objasnivši: „Shvatite, ja drugačije ne mogu: nikada u životu nisam kupovao stvari po cijeni koja je na etiketi.“

Jednom u Dubaiju, u veoma skupoj prodavnici, počeo je gledati kaiševe, čak jedan stavio, uzeo drugi u ruke, pa, kao i obično, počeo pričati o cijenama. „Ako kupite prvi kaiš, za koji vam dajem pedeset posto popusta, drugi možete uzeti besplatno“, – rekao je vlasnik prodavnice. „U tom slučaju uzimam drugi, a o kupovini prvog ću još razmisliti“, – složio se Edik, pričajući ovu priču kasnije u različitim časopisima i svaki put je prilagođavajući na svoj način.

Na Olimpijadi u Majamiju 1992. godine primijetio je da ja plaćam neke suvenire u maloj prodavnici blizu hotela. „Zaustavite ga, on je lud! – vikao je Edik, jureći ka meni. – Sve vrati nazad, ovo je kriminal kupovati ovdje, pa da li si ti normalan?“

„He’s not joking“, – rekao je začudjenom prodavcu i, oduzimajući mu novac iz ruku, povukao me za sobom. Kroz ulicu, očigledno dobro poznatu Ediku, stigli smo na pijacu. Buka, dozivanja prodavaca. Edik, ne obraćajući pažnju na to, koračao je ka sredini pijace. Bio je vruć dan i znoj mu je tekao niz lice. Napokon se zaustavio pored tamnoputog čovjeka u poderanom šorcu, sa licem prekrivenim pjegama i sjajnim bijelim zubima, kojeg je srdačno pozdravio. Izgleda da i taj čovjek Gufeljda nije vidio prvi put.

– Johnny, – rekao je Edik. – Ovaj mladić (pokazao je na mene) želi da kupi stalak od školjki.
– Naravno, – rekao je Johnny odobravajuće, – evo, ovo je savršeno. Very good.
– I koliko tražiš za njega, my friend? – upitao je uljudno Edik, čak ne pogledavši stalak.
– Osamdeset, – odgovorio je prodavac suvenira.
– Šta, osamdeset? – nije razumio Edik. – Osamdeset za čitav set? – pokazao je na desetak stalaka složenih u hrpu na pultu. Johnny se nasmijao. Nasmijao se i Edik. Gotovo su se zagrlili i počeli tapšati jedno drugo po leđima.

– Daj nam pravu cijenu, i moj mladi prijatelju, – opet je Edik pokazao na mene, – uzećeš čitav set.
– Ali meni ne treba deset stalaka, Edik, – rekao sam ja.
– To više nije tvoja stvar, – prekinuo me Gufeljd. – Prepusti sve meni. Dobićeš svoj komad.

– Tri stotine španskih pezoa za sve, – rekao je Johnny i napravio gest kao da je spreman da spakuje kupovinu.
– My dear friend, – opet je rekao Gufeljd, – vidiš, mi nismo turisti, budi ozbiljan, ne budi lud, želimo kupiti tvoje stalke. Ja ti dajem sto za svih deset. Odmah. U kešu, – pri ovim riječima Edik je izvadio dobro napunjen novčanik i počeo otkopčavati kopču.

– Tri stotine! – vikao je prodavac. – Ja radim na svoju štetu! Ubijaš me! – naglo je povukao ruku preko vrata.

Čitav razgovor vodio se na engleskom, ako se tako može nazvati, sa nekoliko riječi, brojeva i kratkih uzvika tipa „my dear friend“, „you are crazy“, „be serious“, „give me a real price“, „let’s go – he is joking“, koje je koristio Gufeljd, „you are killing me“, „no way“, koje je ponavljao prodavac, i „this is my last price“, izgovarano povremeno od oba.

– Hajde, Genna, mislim da imamo posla sa trgovcem, a našao nam se škrtica, – tužno je rekao Edik na mješavini jezika i uhvatio me za lakat. – Johnny, vidiš, ja sam popustio, daj i ti pravu cijenu! – u Edikovom glasu bile su primirljive note. Prodavci pored susjednih tezgi prišli su bliže i tiho posmatrali debelog čovjeka, oblivenog znojem i energično gestikulirajućeg.

– Edik, daj mu ono što traži, i idemo odavde.

Moj stidljivi pokušaj nije naišao na razumijevanje. „Ti si samo blefer, – Edik me prezrivo pogledao. – On je već moj.“

– Dobro, – svečano je rekao Gufeljd, opet obraćajući se prodavcu, – slušaj pažljivo. Danas je tvoj dan. Moja posljednja cijena – sto pedeset. I, – ovdje je Edik podigao kažiprst, – tu dear friend, dobijaš od mene još i kraljevski poklon, primi moje čestitke!

Edik je izvadio iz torbe i stavio na pult značku sa amblema Olimpijskih igara u Moskvi, dvanaest godina staru: „Vjeruj mi, this is specially for you“.
– Dvije stotine pedeset, – s gađenjem je rekao prodavac, ali je ipak sa zanimanjem proučavao prikaz medvjeda na emajlu.
– Dogovoreno, – rekao je Edik. – Ni naši, ni vaši – sto sedamdeset pet.
– Sto devedeset, – sumorno je rekao Johnny.
– Sto osamdeset, pobijedio si me, – uzdahnuo je Edik i pružio ruku zapanjenom prodavcu. – Usput, možeš li zamijeniti prvi stalak – boja ove školjke mi se ne sviđa. I još, spakuj svaki stalak posebno: mom mladom prijatelju predstoji težak put…

Gdje god sam sreo Gufeljda – u Sevilli, Solunu, Kuala Lumpuru ili Manili – njegova hotelska soba izgledala je jednako. Svuda – na krevetu, stolu, fotelji, televizoru – ležale su gomile knjiga, većinom njegovih vlastitih, namijenjenih prodaji. Tu su se nalazili i članci u raznim stepenima spremnosti, koje je Edik obično pisao noću tokom turnira ili donosio sa sobom iz Saveza, a koje u žurbi nije stigao završiti.

Drugi krevet obično je bio zatrpan matroškama, tkanim figurama koje se navlače na čajnik kako bi zadržale toplinu, kutijama za nakit oslikanim u „Palekh“ stilu, ogromnim kartonskim pločama na koje su bile nabijene stotine znački: nikad se ne zna kada će takva sitnica zatrebati; cijena je nebitna, a za člana šahovske federacije neke zemlje ili običnog prodavca u trgovini ili konobara u restoranu, takav poklon može biti itekako koristan. Po čitavoj sobi ležali su papiri raznog sadržaja: posjetnice funkcionera FIDE-a, korespondencija s predsjednikom federacije neke egzotične azijske zemlje, zapamćeni brojevi telefona čije vlasnike Edik nije uvijek pamtio, formulari partija nominiranih za nagradu za ljepotu i dostavljenih mu kao predsjedniku komisije „Umjetnost u šahu“. Tu je bila i magnetska tabla sa pozicijom iz partije nekog ženskog meča. Sjećam se da se na toj Olimpijadi Edik ponudio da pomogne djevojčici iz tima Bangladeša; novac, naravno, mali, ali ako prevedemo dolare u rublje – jedno takvo časovno angažovanje bilo je ekvivalentno dvomjesečnoj plati sovjetskog inženjera.

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

U mladosti Edik je imao nadimak Bosjak. Kada je 1957. godine pozvan u vojsku, ubrzo je u jedinicu u kojoj je služio stigla telefonska poruka o njegovom upućivanju na prvenstvo Ukrajine. Vidjevši Edika u turnirskoj dvorani u vojnoj uniformi, iznenađeni prijatelji su uzviknuli: „Bratci, Bosjak je stigao!“ Kada je Gufeljd odgovorio: „Nisam Bosjak, nego Branitelj Otadžbine“, oni su glasno povikali: „Otadžbina je u opasnosti!“

Prije četvrt vijeka u Njujorku je umro Jakov Juhtman, kao i Gufeljd, pobijedivši Talja na prvenstvu SSSR 1959. godine. Bili su slični u manirima ponašanja, govoru i odnosu prema životu, ali su postojale i razlike. Ako se Juhtman držao dalje od vlasti, nije bio omiljen kod nadređenih, nije prihvatao čak ni spoljašnja pravila igre, a pred odlazak na Zapad je čak strahovao od diskvalifikacije, Gufeljd je bio rafinirani Bosjak, koji je razumio kako funkcionišu poluge moći i od koga zavise životne privilegije i putovanja u inostranstvo, za koja je bio spreman učiniti sve.

U nekrologima koji su se pojavili u zapadnoj štampi odmah nakon njegove smrti, moglo se pročitati da je tajnu – da li je bio saradnik KGB-a – Gufeljd odnio sa sobom u grob. Patetične riječi, ali za one koji su živjeli u to fantastično vrijeme, činjenica da je Edik redovno putovao u inostranstvo, čak i sam, i to u zapadne zemlje, govori mnogo. Naravno, stvar nije u tome da li se još uvijek čuvaju neki izvještaji u arhivima ove organizacije, potpisani njegovim imenom. Oni koji su mu davali dozvolu za putovanja, savršeno su znali da Eduard Jefimovič Gufeljd, da bi opravdao ukazano povjerenje, može izvršiti bilo koji zadatak.

Godine 1980. na Olimpijadi u Lucernu, Gufeljd je umirivao one koji su se zanimali za sudbinu Ašharumove i Guljko, koji već godinu i po nisu dobijali dozvolu za emigraciju: „Zašto se toliko brinete? Dozvola je već dobijena, njihov odlazak je pitanje od nekoliko dana.“ Tek nakon pet godina su uspjeli napustiti zemlju.

Otvoreno je komunicirao sa onima koji se nisu vraćali, Korčnojem i Alburtom, u ona teška vremena, prožeta politikom. Korčnoj se sjeća kako je na ekipnom Svjetskom prvenstvu u Lucernu (1985) Gufeljd razgovarao s njim: „Pa dobro, zašto si otišao? Zašto si to učinio? Zašto? Možeš li to reći?“ A Alburtu na Olimpijadi u Solunu godinu ranije je direktno govorio: „Nije sigurno, sve se može dogoditi, granica Bugarske je blizu, a tvoji roditelji su tražili da prenesem – razmisli bolje prije nego što nešto kažeš ili učiniš…“

Značajan dio života Edik je proveo u kartanju. Karte su bile gotovo jedina zabava u ono daleko vrijeme kada su turniri trajali sedmicama, a mnogi učesnici su se okupljali svake večeri u hotelskoj sobi, gdje je igra u oblacima cigaretinog dima često trajala do sivog svitanja, a ponekad i do početka sljedećeg kola. Vladimir Tukmakov se sjeća: „Sam sam rijetko igrao, ali sam volio posmatrati igru. Učešće Gufeljda pratilo je neobuzdano zvonjenje, povremeno s uvredama, i gotovo uvijek je završavalo skandalom. Nije bio igrač visokog ranga, a kad je gubio, nikada se nije odmah predavao, nastojeći izbjeći proceduru vraćanja novca koju nije volio.“

Za postizanje pobjede Edik je mogao koristiti bilo koje metode. Gufeljdu pripada izreka da karte prvo igra za sebe, zatim igra postaje dvoje na dvoje, a na kraju se završava borbom troje protiv jednog. Odlično je poznavao termine „napuniti“, „dati signal“, „izvesti volat“, „pokrenuti dinamо“. Nije bilo igre koju Gufeljd nije igrao, ali jedna od njegovih omiljenih bila je bura – relativno jednostavna igra, u kojoj mnogo toga zavisi od sreće, a Edikovo umijeće da „za svaki slučaj“ drži dodatnu kartu u svojoj ogromnoj šaci nije uvijek prolazilo neopaženo. Ponekad bi protivnici otkrili tu kartu, a ponekad i obrnuto. Takvi trikovi spadali su u „veliki džentlmenski set“ i često bi se, nakon rješavanja nesuglasica, igra nastavljala kao da ništa nije bilo.

Gdje god bi se Gufeljd pojavio, čuli su se njegov glas, šale i smijeh. Da se zna, Edik nije pripadao poklonicima Konfucija, koji je tvrdio da što manje riječi treba da se izrazi misao, to bolje. Imao je reputaciju veseljaka i duhovitog čovjeka. Stalno je šalio, pričao anegdote i viceve. Ali čudno, njegove šale, prenesene visokim, karakterističnim glasom, često povlačeći sagovornika za rukav, znale su početi dosađivati, a kasnije i iritirati. Gotovo svaka njegova rečenica sadržavala je ličnu zamjenicu u prvom licu jednine: „Ne, poslušaj šta sam ja smislio…“

Njegov humor rijetko je bio dobroćudan, u njemu je potpuno nedostajala samoironija, osim ako se ne računa uobičajena šala: „To je bilo prije četrdeset kilograma“ ili pitanje: „Koji ti je rejting?“ – i bez obzira na odgovor: „A ja imam dvadeset dva centimetra“, iako je u posljednjem slučaju bila u pitanju samopromocija.

Još u mladosti mogao je zvati rodbinu, uključujući one s druge strane Dnjepra, moleći da odmah dođu kod ujaka Mile, kod kojeg je izbio požar. Zbunjeni ujak Mile dočekivao bi mnoštvo rodbine, ne shvatajući zbog čega je dobio tako neočekivan znak pažnje. Osobu koja bi prva izrazila saučešće na njegovoj smrti, dirljivim nekrologom, zvao je iza leđa Dvornjaković ili Govnjuković, zavisno od raspoloženja.

Što reći, Gufeljdov humor bio je za odabrane (i takvih je bilo), ali gotovo uvijek su u njegovim pričama postojali elementi zadirkivanja, podmetačine, ponekad na granici uvrede, ponekad prelazeći tu granicu. Ipak, u ovom ponekad plitkom toku događaja povremeno bi se pojavile iskričave ideje, naročito sjajne na pozadini tog fantasmagoričnog vremena.

Olimpijada u Nici, 1974. godina. Azurno more. Autobus sa sovjetskim turistima, koji su prije nekoliko dana stigli iz Moskve, kreće se autoputem uz obalu mora. Sunce i palme, luksuzni hoteli, teniski tereni. Neko se stidljivo pita: „Je li ovo već Monte Karlo?“ U istom trenutku čuje se prepoznatljiv glas Gufeljda: „Ne, ovo je još ‘Monte Karlo – Stanica za razvrstavanje’!“

Druga Olimpijada, opet u toploj zemlji, opet sovjetski turisti, upravo dobili od organizatora torbu sa suvenirima. „Da-a, o ovakvoj olovci sam dugo sanjao!“ – oduševljeno uzvikne Gufeljd. Ruke lete – dublje, dublje, a iz grupe razočaranih glasova: „A ja je nemam, meni nisu dali…“

U polufinalu prvenstva zemlje, jedan velemajstor, sklon čašici, izgubio je potpuno dobijenu poziciju, po mišljenju Gufeljda. „Tekst ove partije – izjavio je Edik nakon njenog završetka – treba istaknuti u svim treznilištima Sovjetskog Saveza!“

Volio je kladiti se, volio je šale i trikove, mogao je biti i šarmantan i simpatičan na svoj način, pa čak i srdačan prema onima do kojih mu je bilo stalo, pod uslovom, naravno, da ti ljudi ni na koji način ne ugrožavaju njegove životne interese.

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

Vrlo često je nudio remi dok su otkucavao njegov sat. Ako bi protivnik rekao: „Molim vas, povucite potez“, Edik bi mogao da odgovori: „Po međunarodnim pravilima – nisam dužan.“ Što, naravno, nije bilo tačno. Jednom je na taj način ponudio remi majstoru Podgajcu. Ovaj ga je zamolio da povuče potez, što je izazvalo Edikovo nezadovoljstvo. Ipak, potez je odigrao, ali kada je Podgajec, nakon razmišljanja, pristao da partiju završe remijem, Edik je hladno rekao: „E sad ti povuci potez.“ – „Ali ti si ponudio remi?“ – „Ko je to čuo?“ – odgovorio je Gufeljd ledeno.

Jedno poglavlje njegove knjige i zove se: „A ko je vidio? Ko je čuo? Ko je rekao?“ Iako opisuje slučaj iz svoje mladosti, gdje je sam bio oštećen, pokazalo se da je učenik bio vrlo nadaren – i mnogi koji su igrali s Gufeljdom čuli su upravo te izraze.

Prisjećajući se jedne partije s mladim Štejnom, pisao je: „Prije nego što sam povukao potez koji je dobijao, upitao sam: ‘Lenja, hoćeš remi?’ – ‘Da, naravno’, odgovorio je moj protivnik, a ja sam rekao: ‘A ja – ne!’“

Često bi tokom igre dobacivao komentare. Ponekad, kao u ovom slučaju, koji su mu se činili duhovitima, ali nerijetko i nešto neprijatno ili uvredljivo. Zato nije slučajno što je svaki protivnik koji je igrao s Gufeljdom – osim onih najpoznatijih, prema kojima nije smio da koristi takve trikove – morao stalno biti na oprezu, naročito u cajtnotu. Mnogi su molili sudiju da se u završnici drži blizu njihovog stolaa.

„Remi“, rekao je jednom Gufeljd majstoru Begunu. „Je li to ocjena pozicije ili ponuda?“ – oprezno je upitao ovaj. Čak i njegov zbirka partija počinje jednom u kojoj je protivniku bilo dozvoljeno da vrati potez – da bi ga potom uništio, kad je ovaj izabrao drugo, „bolje“ rješenje.

U meču Holandija – SSSR na studentskom prvenstvu svijeta u Helsinkiju (1961) odlučujuća je bila partija Jongsma – Gufeljd. Snage su bile očigledno nejednake: iskusnom profesionalcu suprotstavljao se pravi amater, iako s oštrim taktičkim vidom. Leks Jongsma odigrao je jedno od svojih omiljenih otvaranja: u prvom potezu izveo je daminog konja, a u drugom – konja sa  strane kralja. Gufeljd je dobio dobru poziciju, ali na izlasku iz otvaranja odigrao je nepažljiv potez – damom na a5, koji je mogao dovesti do trenutnog poraza.

Igrajući za susjednim stolom, Frans Kuipers je, vidjevši potez Gufeljda, pošao da traži svog saigrača iz tima kako bi mu javio za „veliki poklon“. Nije bilo potrebno imati oštro taktičko oko da bi se vidio očigledan napad bijelog konja, koji odmah završava borbu. Kada je Jongsma prišao tabli da odigra potez i primi čestitke, vidio je da protivnik sjedi, rukama drži glavu, a crna dama stoji na potpuno drugom polju. Partija je završila pobjedom Gufeljda.

Od tada, pri susretima s Jongsmom, Edik je bio posebno srdačan: „Moj dragi holandski prijatelju, tako mi je drago što te vidim, kakve su vijesti u samoj šahovskoj zemlji Evrope?“ Međutim, na iskrene molbe da prizna što se dogodilo, odgovarao je osmijehom da jednostavno ne razumije o čemu je riječ. Gufeljd ne bi bio Gufeljd da nije odmah kasnije objavio članak u nekoliko časopisa, uključujući sličnu epizodu (pozicija je bila izmjenjena),gdje je on sam već bio na strain poraženog na nekom baltičkom turniru.

Dvadeset godina kasnije, na Olimpijadi u Solunu, Jongsma je ponovno sreo Gufeljda, koji mu je prijateljski prišao. U slobodnom danu, Holanđanin je pozvao Edika u restoran. Kvalitet hrane bio je izvanredan, vino je teklo u potocima, a kada su igrači došli do deserta, ganuti Gufeljd je rekao kroz smijeh: „Znaš, Leks, odjednom sam se sjetio: tada u Helsinkiju ja sam ustvari pomjerio damu na a5…“

Govora o prvenstvu Sovjetskog Saveza 1961, koje je bilo kvalifikaciono za međunarodni turnir, Korčnoj se sjeća: „U jednom prethodnom članku Goldberg je napisao da je jedan od učesnika prekršio pravilo o namjerno porazu, i da, usprkos upozorenju, nakon predaje jedne partije u njegovim očima je sijala radost poraza. Goldberg je imao na umu partiju Gufeljda, sličnu onoj sa patronom Gelerom, koju je on izgubio na sličan način.“

Prije predaje partije, Gufeljd je ponekad koristio posljednji trik: postavljao je figuru – bilo pješaka, damu ili topa – na nezaštićeno polje u nadi da protivnik neće primijetiti, a onda bi sljedećim potezom uzeo damu ili dao mat. Za pojačanje efekta, glasno je viknuo: „Šah!“ Ova metoda mogla je biti efektivna, posebno u vremenskoj oskudici, kada se pojavila šansa da protivnik napravi instinktivni potez kraljem.

Gufeljdova shvatanja morala bila su prilično jednostavna i u potpunosti se uklapala u predstave  afričkog poglavice: ako ja odvedem žene i stado krava od poglavice susjednog plemena – to je dobro, ako on to učini meni – to je loše.
U šahu je postojalo nekoliko Gufeljda. Jedan – u društvu sa zapadnim novinarima i časopisima, mogao je biti koristan kolegama. Drugi – pri kontaktima sa šahovskim vlastima, od kojih je zavisio njegov odlazak na turnire u inostranstvu. Treći – u ophođenju sa vrhunskim velemajstorima, koji su primjećivali njegove osobine kao što su „društvenost, duhovitost, dobronamjernost“ (Talj). Njegovo ponašanje s njima se drastično razlikovalo od odnosa sa „običnim“ igračima ili s onima koje je smatrao nižima na hijerarhijskoj šahovskoj lestvici. U tom slučaju, pripremao se za borbu na svim frontovima.

Po prirodi, Edik je bio pomalo plašljiv, i psihološki doping mu je bio neophodan. „Ja ću ga danas slomiti, pokazaću mu šta znači igrati protiv Gufeljda“, bodrio je samog sebe prije partije. Susrevši protivnika za doručkom u hotelu, mogao je demonstrativno da se okrene i ne pozdravi, stavljajući sebe u stanje potpune borbene spremnosti još prije početka igre.

Igrajući na prvenstvu Ukrajine ili polufinalu prvenstva zemlje protiv protivnika koji mu je, po njegovom mišljenju, bio nižeg kvaliteta, Edik bi mogao glasno pričati dok se šetao, dok je partner razmišljao o potezu, tako da bi ovaj čuo: „Igra kao prvokategornik, ništa više…“ Mogući su bili i jači izrazi, mogao je nakon poraza ne pružiti ruku, pa čak i uvrijediti. Godine 1979. u Beltsahu, predajući partiju Semenu Palatniku, obratio se publici i glasno rekao: „Ne pružam ruku prijatelju izdajnika Domovine!“, misleći na Leva Alburt-a, takođe Odesiste, koji je nedugo prije toga tražio politički azil u Njemačkoj.

Na turniru u Ovjedu (1992) Gufeljd je u partiji protiv Dorfman-a napravio nekoliko poteza zaredom, ne zapisavši ih, na šta je njegov protivnik obratio pažnju. „Sudija!“, vikao je Gufeljd pred cijelom dvoranom, „pomozite! Moja vlada je poslala u Francusku ovog zloglasnog skandal majstora…“

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

Robert Muzilj je jednom primijetio da najveći uspjeh obično donosi mala, pažljivo odmjerena doza surogata — nečeg uprošćenog, lako dostupnog širokoj publici: bez toga nijedan genije ne može biti prihvaćen. Ali te riječi vrijede ne samo za genija (koji Gufeljd, naravno, nije bio), nego i za jednostavno talentovanog čovjeka — a to on nesumnjivo jeste bio. Samo što je ona surogatna „dodatna nota“ koju je Gufeljd unosio u svoj talenat, tačnije, u način na koji ga je predstavljao publici, daleko prelazila granicu blage začinske primjese, pretvarajući se u banalnost i kič — i postajući, uprkos tome, ili, tačnije, baš zbog toga, široko prihvaćena od publike.

Njegova stalna borba za ljepotu i stvaralački element u šahu zaslužila bi samo poštovanje — da i tu nije, ne znajući za mjeru, pokušavao da ocjenjuje igrače ne po broju osvojenih poena, nego po ljepoti ideja koje su pokazali. Prezrivo je govorio o „racionalistima“, kako je nazivao velemajstore koji su ga pobjeđivali na turnirima, dok je uzdizao takozvane „stvaralačke igrače“, među koje je, naravno, svrstavao i samog sebe. I nad svime što bi Edik radio ili predlagao uvijek je lebdio oblak lične koristi.

Gufeljd je napisao ogroman broj knjiga — četrdeset sedam, prema nečijem proračunu. Ali ne treba se zavaravati: uvijek je imao „literarne crnce“, stvarne autore tih knjiga; sam nije volio da piše, više je naginjao usmenom stvaranju. Geler je, nakon što je izgubio drugu partiju od Korčnoja u četvrtfinalnom meču 1969. godine, rekao svom sekundantu Gufeljdu, odgovarajući na njegove prigovore da je varijanta koju su igrali već bila objavljena u knjizi:
„Tvoje knjige, Edik, ja ne čitam.“

A jednom je, u naletu ljutnje, dodao:
„Što se tiče teorije — ti znaš samo zmajevku, i to, da budemo iskreni, prilično sumnjivo…“

Nisam siguran da li je Gufeljd znao stihove pjesnika o nadahnuću koje se ne može prodati i o rukopisu koji se može — ali je svoju „proizvodnju“ uvijek pokušavao da proda što je moguće više puta i na što više adresa. U stara vremena svoje je članke i komentare uz partije pisao na indigo-papiru, pa je drugi primjerak već bio teško čitljiv, a treći i četvrti gotovo neupotrebljivi. Pojava fotokopirke bila je pravo spasenje za Gufeljda. Ne znam da li su mu knjige zaista izlazile i na kineskom, ali nakon posjete Kini Edik je ponosno pokazivao novinski članak koji je uvijek nosio sa sobom, s velikim naslovom u kineskim hijeroglifima — koji je sam odmah prevodio:
„Gufeljd otvorio Kinezima oči za šah.“

Kod njega su se istina i izmišljotina često miješale, a formula „nije bilo, ali je moglo biti“ bila je važan sastavni dio njegovih priča.
„Reci mi“, pitao je jednom majstora Kuindžija, „imaš tako rijetko prezime — jesi li, slučajno, u rodu s onim poznatim slikarom?“
„Ne, samo prezimenjak“, odgovorio je Moskovljanin.
„Šteta“, uzdahnuo je Gufeljd. „Već sam napisao da ti jeste rođak — ništa, moraću tako i da ostavim…“

Jedna žanrovska scena iz tih godina: Petrosjan, koji je volio da navrati u Centralni šahovski klub, igra blic s Antošinom, tada trenerom reprezentacije. Pojavljuje se uzbuđeni Gufeljd s knjigom u rukama — to je njegova „Zmajeva varijanta“. Emocije preplavljuju Edika, jedva čeka kraj partije:
„Evo, Tigrane Vartanoviču, svježa, topla — najbolja knjiga koja je u posljednje vrijeme izašla! Bestseller, bestseller! Već imam narudžbe iz inostranstva! Evo, ovo je za vas — zauzeće počasno mjesto u vašoj biblioteci, ona…“
Petrosjan ga sluša bez riječi, a kad se pojavi kratka pauza u toj njegovoj tiradi, pogleda ga odozdo i hladno kaže:
„Edik, nešto si pobrkao — ja ipak imam biblioteku, a ne kiosk za otkup starog papira.“

Gufeljd nije volio dugo da sjedi nad materijalom — mogao je da napravi knjigu za svega nekoliko dana (uz pomoć makaza i ljepila), i to mnogo prije kompjuterske ere. Čak je i zbirka njegovih najboljih partija, My Life in Chess, objavljena u Americi i uz dobre kritike, bila gotovo doslovna prerada knjige „Eduard Gufeljd“, objavljene u Sovjetskom Savezu 1985. godine, koju je napola napisao kijevski novinar Teplicki. Izdajući knjigu pod svojim imenom, Edik je jednostavno zamijenio treće lice prvim, izbrisao nekoliko tada već zastarjelih lojalističkih pasusa i ostavio za lakovjerne zapadne čitaoce, među ostalim, i ovaj:

„Veoma sam ponosan na pet medalja koje su mi uručene u ime vlade. Među njima su i ‘10 godina besprekorne službe’ i ‘15 godina besprekorne službe’. Te me medalje podsjećaju da sam, služeći u redovima Sovjetske armije, ne samo igrao šah i obučavao mlade šahiste, nego i časno obavljao svoju tešku, ali počasnu dužnost. Naravno, samo spoj savjesne službe i sportskih dostignuća donio mi je ta visoka priznanja. Ona su me nadahnjivala na daljnje usavršavanje u šahu…“

Tu je knjigu Gufeljd posvetio majci. Ne naročito originalno, ali uvijek dirljivo posvećenje. Ipak, i tu je Edik ostao vjeran sebi: nije se uzdržao da već jednom prodatu robu na veliko ne proda još jednom – na malo. Dobra polovina poglavlja i partija ima posebna posvećenja. Ne samo istaknutim velemajstorima s kojima je Gufeljd sjedio za šahovskom tablom, nego i uredniku knjige, autoru pohvalnog predgovora, onima koji su mu zapravo pisali knjige – Teplickom, Stecko, Kaliničenku, Nesisu – kao i ljudima koji su mu bili, ili su još mogli biti, od koristi: Florensiju Kampomanesu, Viktoru Baturinskom (čak dvaput), Nikolaju Krogiusu, Datu Tanu, Aleksandru Čikvaidzeu (koga je nazvao Davidom), Aleksandru Rošalju, te raznim ličnostima iz Singapura, Malezije, Hongkonga i Filipina, čija imena ne znače ništa običnom ljubitelju šaha.

Kada sam prije više od četrdeset godina prvi put vidio Gufeljda, bio je to još vitak, tek blago zaobljen mladić upadljive, gotovo pozorišne ljepote. U nekoliko brzopoteznih partija koje smo tada odigrali, Edik je, rokadom bijelih figura, istovremeno postavljao topa na e1, dok bi crnima u holandskoj odbrani sa zvukom udarca prebacivao damu na h5 pravo s d8 – da ne bi gubio tempo u napadu.

Naravno, u turnirskim partijama Gufeljd nije mogao da koristi takve trikove, ali imao je čitav arsenal drugih. Tako bi, gurajući pješaka u završnici, često demonstrativno zgrabio damu koja je stajala pored table, iako je do polja promocije još bio dug put. U ono vrijeme, kada su se partije još prekidale, znao je da napiše na formularu „predajem se“ – i da uopšte ne dođe na nastavak. A jednom u Vilnjusu, kad je, pošavši na doigravanje, shvatio da zapisani potez forsirano gubi, utrčao je u salu i, istrgnuvši iz ruku sudiji koverat, otvorio ga i – pojeo formular partije, sahranivši u sebi tajnu upisanog poteza!

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

Osmijeh Đokonde

Svi Svetonijevi zapisi o dvanaest cezara urađeni su po istom principu: najprije se opisuju svijetle strane cara, a zatim pripovijedanje naglo mijenja ton. Metod rimskog istoričara veoma je podesan kada je riječ o Eduardu Gufeljdu, i govoriti o njemu, kao, uostalom, i o svima koji su otišli, treba izbjegavajući sumnjivu vrijednost formule «De mortuis aut bene, aut nihil» („O mrtvima ili dobro, ili ništa“), tim više što su Rimljani imali i drugu, manje poznatu, ali tačniju: «De mortuis — veritas» („O mrtvima — istinu“).

Reći ću odmah: bio je to veoma nadaren šahista. U svojim najboljim godinama Gufeljd je bio dobar velemajstor, s jasno izraženim stilom igre. Nije bila njegova krivica što je ostajao u sjeni blistavih vršnjaka: Talja, Spaskog, Štejna, Polugajevskog. Gufeljd je igrao na osam prvenstava Sovjetskog Saveza, na turnirima na kojima su sijala imena kao što su Keres, Smislov, Bronštajn, Petrosjan, Geler, Korčnoj, Tajmanov. Ipak, karakteristično je da ga nijedan od onih koji su s njim igrali u vrijeme njegovog uspona ne naziva zaista jakim šahistom. Sjajnim, zanimljivim, sposobnim da pod raspoloženjem pobijedi svakoga — ali ne i jakim.

Uobičajeno je smatrati da je Gufeljd tipičan taktičar. U toj je predstavi velikim dijelom i sam doprinio, neprestano objavljujući svoje najbolje, zaista izuzetne partije — dobijene kombinacijama sa žrtvama. Zapravo, iako je odlično osjećao dinamiku, bio je prije svega majstor inicijative, pojačavanja prijetnji, pritiska. I, naravno — napada.

Imao je i ozbiljne nedostatke, prije svega — nedostatak prave škole. Ali ako je Leonid Štejn, koji je kao i Gufeljd potekao iz praktične igre, uspio da nadoknadi rupe u šahovskom obrazovanju širenjem svog pogleda na svijet u zrelijim godinama i, naravno, kolosalnim talentom, Gufeljd je ostao prilično jednostran igrač — dovoljno je sjetiti se njegove opsesivne privrženosti fijanketiranju crnopoljnog lovca. Braneći se, on je po svaku cijenu nastojao izazvati krizu, često s nepovratnim posljedicama: strpljenja nije imao ni u igri, ni u životu. Dešavalo se da se previše zaleti u napadu, precjenjujući svoje šanse, tražeći od pozicije više nego što je u njoj uopšte bilo.

Edvard Gufeljd sa svojom omiljenom figurom- lovcem na g7 koju je on sam ponosno nazvao „Gufeljdov lovac“

Naravno, gubio je od protivnika koji su ga jednostavno nadmašivali klasom igre. Ipak, u Gufeljdovom spisku pobjeda nalaze se imena kao što su Smislov, Talj, Spaski, Korčnoj, Bronštajn, Gligorić, Polugajevski, Beljaski, Hort, Hibner. Nije mnogo onih koji se mogu pohvaliti takvim sazvježđem.

Ako su mu u sopstvenim partijama često smetali pretjerana emotivnost i osjetljivost, u trenerskom radu te osobine nisu imale toliku ulogu. Znao je da zarazi druge svojom energijom i vjerom u konačan uspjeh, mogao je biti veoma odan svojim štićenicima — Geleru, s kojim je radio dugi niz godina, ili Maji Čiburdanidze, koja je priznala da je do Gufeljda igrala dječji šah i da upravo njemu, prije svega, duguje to što je postala svjetska šampionka.

Jan Timan se s toplinom sjeća Gufeljda, koji mu je pomagao tokom turnira u Tbilisiju 1971. godine. Istina, osim što ga je Edik dobro pripremio za partiju s Bagirovim i davao mu zanimljive pozicije za rješavanje, Timan se ničeg drugog nije mogao prisjetiti — osim, možda, gruzijskih gozbi s neizbježnim brojnim zdravicama, u čemu je Edik bio pravi majstor, te čaša vina koje je mladi Holanđanin morao ispijati u jednom gutljaju. Da bi ovladao tim teškim umijećem, Timan se uporno trenirao u hotelskoj sobi sa čašom napunjenom vodom.

Trenerske metode Gufeljda teško bi se mogle nazvati ortodoksnim. Jednom, dok je držao čas u dječjoj šahovskoj školi, pred demonstracionu tablu izašla je sasvim mala djevojčica.
„Koliko ti je godina?“ — upitao ju je Gufeljd.
„Osam“, — tiho je odgovorila.
„Ako ti je osam godina“, rekao je trener, „onda već možeš da procijeniš poziciju.“
„Bijeli stoje bolje“, rekla je djevojčica nakon kratkog razmišljanja.
„Doneseš li tabure?“ — upitao je Eduard Jefimovič.
„Donijela? Dobro. Sad stani na njega da te svi vide, jer treba da te bude sramota — već imaš osam godina, a pogrešno si procijenila poziciju! Gdje to bijeli stoje bolje, kad…?“

Godine 1974, po povratku s turnira u Manili, Petrosjan i Vasjukov, po tadašnjem običaju, podnosili su izvještaj šahovskoj publici.
„Pokazaću svoju pobjedu nad Portišem“, rekao je pobjednik turnira, „iako će Tigranu Vartanoviču biti dosadno — on je tu partiju već vidio.“
„Ništa, ništa“, blagonaklono je primijetio bivši svjetski prvak, sklon ponekad istočnjačkoj slikovitosti govora, „dobro jelo se može pojesti i dvaput.“

Svaki velemajstor ima nekoliko dobrih, ponekad i briljantnih partija na koje je ponosan. Ali nijednom od njih nije ni palo na pamet da iz godine u godinu objavljuje te iste partije pod pretencioznim nazivima u knjigama i šahovskim časopisima širom svijeta. „Besmrtnom“ i „vječnozelenom“ nazivali su partije Andersena s Kizerickim i Dufrenom oduševljeni savremenici. „Biserom Zandvorta“ Tartakover je nazvao partiju koju je Eve (Euwe) dobio protiv Aljehina u meču 1935. godine.

Svoju lijepu pobjedu nad Bagirovim Eduard Gufeljd je nazvao „Đokondom“. I mada je njegov protivnik kasnije pisao da Edik nakon završetka „Đokonde“ nije mogao da pokaže nijednu smislenu varijantu, da se tresao od straha tokom igre i popio litre kafe — to je, najvjerovatnije, bila samo pokušaj opravdanja.
„Tom svojom ‘besmrtnom’ partijom Edik je namjestio stan“, gunđao je Bagirov, ali Gufeljd nikad nije propuštao priliku da svoj remek-djelo pokaže opet i opet. Čudio sam se kako može po hiljaditi put da ponavlja poteze koji su već odavno dosadili.

Rekao sam mu jednom:
„Pazi, da ti se na onom svijetu ne desi da moraš, ne znam da li u raju ili u paklu, stalno igrati tu istu partiju.“
Samo se nasmijao:
„Zavisi od honorara…“

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

292

Ponekad bi me pitao: „A sjećate li se Semiša?“ ili „Jeste li još uhvatili Bogoljubova?“ Kao mnogi starci, nije računao godine sagovornika. Tada je imao sedamdeset i četiri godine, već je dugo osjećao ubrzanje vremena, i distanca od deset – petnaest godina nije mu izgledala tako duga, ali tih predratnih deset godina, punih izvanrednih trijumfa, za njega su se protegnule na beskonačne godine. To je bio najbolji period njegovog života, kada su se mladost, zdravlje, uspjeh i sloboda sjedinili u jedno, i s uživanjem se u razgovoru vraćao ljudima tog vremena.

„Kafa, kafa, vrijeme je za odmor!“ – uzviknuo je. Kao prirodni lenjivac i hedonista, pripadao je onoj kategoriji ljudi koji počinju odmarati prije nego što se umore. „Preko puta ovog mosta mora biti kafić. Tako je, u svakom slučaju, bilo 1932. godine, kada sam igrao meč s Maksom.“

Došli smo do rijeke, a na drugoj obali već se naziralo masivno zdanje hotela “Amstel”, u kojem je stanovao tokom AVRO-turnira, najslabijeg u njegovom životu. Bio je kraj 1938. godine, dim je već obavijao cijelu Evropu, i za Flora je doslovno sve propalo: meč za svjetsko prvenstvo, zemlja u kojoj je živio, način života na koji je bio naviknut.

„Znate li kada sam posljednji put vidio Bogoljubova? Mogu reći tačno: 18. marta 1939. na turniru u Rigi. Sjećam se tog dana jer su 15. marta Nijemci ušli u Prag, a Bogoljubov je bio sav blistav, govorio da će konačno biti reda u Evropi; tada je obožavao Führera. Igrali smo tri dana kasnije, i možete zamisliti koliko sam želio pobijediti. Na kraju partije sjedio je crven kao rak. Kada se predao, jedina misao koju sam imao bila je: ‘To ti je za Prag.’“

U kafiću se iznenada udario po čelu: „Vidi, stari ludak, pa ja sam vam ponešto donio iz Moskve, a sjećanje je potpuno nestalo!“ – i izvukao iz torbe šahovsku knjigu. „Hoćete da vam napišem posvetu?“

Počeo je razgovarati s konobarom na holandskom, povremeno ubacujući njemačke riječi: prije rata je ukupno živio oko godinu dana u Amsterdamu i naslušao se holandskog do mile volje. Ironija i samoironija, igra riječi, kalamburi i jednostavne šale bili su utkane u tkanje njegovog govora, bez obzira na jezik kojim je govorio. Ponovo se sjetio Evea: „Da, izgleda da sam opet negdje pogriješio, jer me nisu pustili na Maksovu sahranu.“ I uzdahnuo je.

„A kafa je bila odlična. A i sunce, pogledajte, pojavilo se, nije sve vrijeme kiša“, rekao je Flor kada smo ponovo izišli na šetalište. Imao je mudrost svojstvenu svim životinjama, a rijetko ljudima: umijeće uživanja u trenutnoj radosti – u šoljici kafe, u šetnji po amsterdamskoj obali, u neočekivano proviranju sunčevog zraka, u jazavčaru koji je počeo njuškati manžete njegovih pantalona, u ovom laganom, bezbrižnom razgovoru.

Za razliku od mnogih ljudi u njegovim godinama, nije izbjegavao temu kada je riječ bila o smrti i preminulima. Govorio je o prijateljima i kolegama, koji su postali nadgrobni spomenici i memorijalne ploče, baš kao što su Rimljani govorili o onima koji su otišli: oni su živjeli. Flor je pričao o prošlosti tako da ne bih bio iznenađen da na najbližem ćošku sretne Tartakovera, koji je upravo poslao u novine izvještaj o turniru i odlučio provesti veče u kazinu, da provjeri da li je broj 26 zaista tako sretan, kao što mu je sinoć u baru tvrdio Aljehin. Ili da ugledamo Fajna sa njegovom holandskom djevojkom, s kojom se Reuben upoznao tokom turnira i, nakon što se oženio, odveo je u Njujork. Bio je, što bi rekli, kozer (duhovit, prijatan sagovornik) – i slušati ga je bilo mnogo zanimljivije nego čitati.

Bilo je šteta što nije želio, ili, vjerovatnije, jednostavno nije mogao, dok je živio u Sovjetskom Savezu, otvoreno pisati o Aljehinu i Kapablanki, Eveu i Laskeru – onako kako ih je vidio i poznavao, umjesto jako retuširanih portreta koji su izašli iz njegovog pera.

„A koje biste otvaranjeje igrali protiv Aljehina, da je takav meč bio? A da je opet četrdeseta godina, da li biste otišli u Moskvu ili ostali u Londonu?“ – ispitivao sam ga.

„Da da, kad bi, kad bi…“ – filozofski je odgovorio na moje napade. „Znate kako Poljaci kažu: da je tetka imala brkove, bila bi teča!“ – i smijao se mom još direktnijem ruskom ekvivalentu o baki i dedi. „Naravno, izbjegao bih greške koje sam napravio, ali bih sigurno napravio mnogo drugih…“

Ponovo smo pili kafu, a ranije tog dana večerali u kineskom restoranu nedaleko od sale „Bellevue“, gdje je skoro pola vijeka ranije odigrana posljednja partija meča Aljehin – Eve, a Flor je bio pomoćnik svog prijatelja Maksa, koji je toga dana postao svjetski prvak.

„Vi tačno znate, Gena, da je ovo kineski restoran?“ – pitao je. „Nešto im je meso kiselkasto-slatko, pravo, kao essig fleisch. Znate li šta je ‘essig fleisch’?“ (marinirano meso, goveđe ili teleće meso u kiselkastom sosu).

Bio je to čudesan dan, i, kao svaki takav dan, prošao je brzo. Pri rastanku se iznenada naježio i pustio suzu, pa počeo govoriti o sebi u trećem licu: „Salo Flor više neće doći u Holandiju“, ponavljajući najdirljiviju rečenicu iz svih Platonovih dijaloga, takođe rečenu o sebi: „Platon, izgleda, se razbolio…“ Na moje odlučne prigovore odgovarao je da osjeća sa sigurnošću da se više nećemo vidjeti. I koliko god da sam ponavljao: „Šta to pričate, Salomon Mihajlovič?“ – čvrsto je stajao na svom, i pokazalo se da je bio u pravu, i više ga nikada nisam vidio.

Salomon Mihajlovič Flor umro je u Moskvi 18. jula 1983. godine.

Rođen je u galicijskom mjestu Gorodenka, u Poljskoj, koja je tada ulazila u sastav Ruske imperije (danas je to mali grad u Ivano-Frankivskoj oblasti na Ukrajini). Zvanični datum rođenja je 21. novembar 1908. godine, ali ni on, ni njegov brat Mozes, jedini preživjeli članovi velike jevrejske porodice nakon pogroma, nisu mogli da se sjećaju tačnog dana, i u rubrici za datum rođenja upisan je isti dan: 21. novembar. Brat, koji je bio četiri godine stariji od Sala, zamijenio mu je oca, a veza među njima nikada nije prekinuta, čak ni kada je Salo otišao u Sovjetski Savez, a Mozes ostao u Čehoslovačkoj.

Mali Salo iz priče Šimona-Alejchema kaže: „Meni je dobro – ja sam siroče“, ali rijetko ko bi rekao da je Flor mogao ponavljati te riječi. Nije volio da se sjeća svog djetinjstva i nikada nije pričao o tom vremenu, možda zato što su slike tih dana zauvijek ostale u njegovim očima. Iz dječijeg doma u moravskoj varoši Lipnik, uzet je na vaspitanje u porodicu u gradu Litomežicu, kada je lokalni upravnik tražio da pošalju najpametnijeg dječaka. Ali Salo je čitav život bio daleko od religije, dok je Mozes, do kraja života (preživio je brata), poštovao obrede.

Godine 1924. braća se sele u Prag; iste godine na njihovo ime dolazi poziv od Mendela Vilnera, vlasnika prodavnice prehrambenih proizvoda u Bruklinu, oca troje djece, koji je nedavno postao naturalizovani državljanin Sjedinjenih Američkih Država. Ujak je pozivao oba nećaka kod sebe, i oni su počeli planirati put. Ali kvota za ulazak u Ameriku je već bila iskorištena, i Salo je ostao u Pragu. Završio je samo dva razreda ekonomske škole i rano počeo raditi.

Lijepi, fin dečko, obučen u uniformu, trebao je postati živa reklama firme koja se bavila prodajom prehrambenih proizvoda. Novi radnik se odlično snašao s prvim zadatkom: već nakon pola sata vratio se po novu turu robe. Salo je opet istovarao svoj kolica po praškim ulicama, ali kada se ubrzo vratio po novu robu, to je izazvalo sumnju, i odlučili su pratiti kako teče proces reklame kod novog službenika. U prvom prolazu, dečko je pohlepno počeo jesti sadržaj bureta s hranom.

U respektabilnoj firmi je izdržao duže vrijeme, ali posao tamo postao je samo uvod u čudesne večernje sate, kada je mogao da igra šah.

Kako bi se odvijala sudbina Sala Flora, da je tada otišao u Ameriku? Da li bi postao stalni posjetilac nekog šahovskog kafića u Bruklinu ili član Manhattanskog kluba? Bi li sarađivao s Reševskim i Fajnom na lokalnim prvenstvima, a potom i na najvećim evropskim turnirima, postavši ono što je postao: jednim od najjačih velemajstora svijeta i zvijezdom prve veličine? Ili bi napustio igru, postavši, kao mnogi imigranti koji su tada dolazili u Ameriku iz Istočne Evrope, doktor, advokat, računovođa, glumac ili, poput ujaka, trgovac i dobrostojeći član porodice?

Šta bi bilo, da je Salo ostao u Pragu tokom rata? Mozesa, koji je 1943. godine završio u logoru, spasilo je to što je bio brat poznatog šahiste. Ali šta bi bilo sa samim Florom u to strašno vrijeme, kada je granica između života i smrti gotovo izbrisana?

On nije ostavio memoare. Sve je prepričavao kroz šalu: „Još sam premlad da pišem memoare.“ Vrijeme u kojem mu je bilo suđeno da živi bilo je teško, ali mislim da bi još teže bilo Floru da govori o svom životu. On je prošao kroz život onakvim kakav je bio, i ispostavio se ne baš  nekratak. I sladak-kiselo gorak, kao svaki život, kao „essig flejš“ – jelo koje je njegova majka tako čudesno umjela da sprema u malom galicijskom mjestašcu.

Jul 2002.

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

On je uvijek bio spreman da pogodi opkladu – o ishodu partije, turnira, meča, nadigrati kolegu, ispaliti oštru opasku. Po završetku turnira u Hastingsu (1935) novinar riške novine Koblenz obratio se Floru s molbom za intervju. „Hajdemo gore u moju sobu, tamo će biti mirnije“, odmah je pristao jedan od pobjednika turnira. „Koji sprat?“ – upitao je hotelski službenik u liftu. „Prvi, drugi i treći sa Eveom i Tomasom’“ – odgovorio je Flor iznenađenom liftboju.

Iste godine Flor je bio na turneji u Palestini. „Jeste li vi onaj Šmulik koji je dolazio ovdje kao dječak da daje simultanke?“ – upitali su Salo-a. Nema potrebe govoriti da je za sve kolege Sammy Reshevsky od tada zauvijek ostao Šmulik.

Jasno vidim Flora u press-centru meča Geler – Korčnoj ljeta 1971. Kratka sijeda kosa, podočnjaci, naočare podignute na čelu. Ispred njega pisaće mašine – s ruskim i latiničnim slovima, koje koristi naizmjenično: izvještaji o partijama trebali su biti spremni već kroz nekoliko sati. Tu se odvaja od teksta i, spuštajući naočare na nos, zagleda se u poziciju na demonstracionoj tabli. Zatim ustaje i prilazi grupi kolega. Primijete ga.

„Šta mislite, Salomone Mihajloviču, da li bijeli ima mnogo bolju poziciju?“ – obraća mu se neko. „A znate li zašto Fišer nema sekundante?“ – odjednom odgovara pitanjem na pitanje. Istovremeno s moskovskim mečom u Vankuveru se igra meč Fišer – Tajmanov, i svi čekaju vijesti preko okeana. Nakon kratke pauze, Flor objašnjava: „Nisu stigli da sastave karakteristiku u njujorškom sportskom komitetu.“ I, ne čekajući reakciju slušalaca, vraća se svojim pisaćim mašinama.

S lakim odnosom prema životu i stalnim šalama stvarao je utisak veseoog optimiste, iako njegov optimizam više odgovara definiciji Kandisa, koji objašnjava svome sluzi da je optimizam strast tvrditi da je sve dobro, dok je u stvarnosti sve loše.

Bio je druželjubiv i lako ranjiv. Godine 1936, na banketu u Nottinghamu, Kapablanka je održao govor. Usporedio je taj turnir s Londonom 1922, New Yorkom 1927, Moskvom 1936 – sa svim turnirima na kojima je osvajao prve nagrade. Prekinuo ga je Flor:

„A Moskva 1935? A Mar del Plata? A Hastings?“ – viknuo je sa mjesta.

Tokom meča u Bari, Flor je, kao i obično, nazvao Smislova i, diktirajući odloženu poziciju, raspitivao se o njenoj ocjeni.

„A šta kažu eksperti?“ – upitao je bivši svjetski prvak.
„Eksperti? Kakvi još eksperti! Mi smo, eto, najvažniji eksperti! Kažu, tako kažu eksperti. Eksperti, eksperti…“ – još dugo je gunđao.

Mogao je ispravljati Aronina, koji je zaboravio da se pozdravi sa njim, a Spaski se sjeća da je, kad je jednom ušao u CŠK, vidio Flora i Keresa. „Pozdrav starim igračima!“ – pozdravio je obojicu. Keres je mirno i sa smislom za humor prihvatio Borisove riječi, ali Flor je iz nekog razloga pobjesnio: „A ti, ko si ti uopšte? Mali igrač, ništa više…“

Prvi put sam vidio Salo Flora u septembru 1965. godine u Suhumiju, gdje se održavalo svesavezno studentsko prvenstvo. Slavni maestro, koji je tada odmarao u Abhaziji, pojavio se na plaži u laganom bijelom odijelu i sa panama šeširom na glavi. Naravno, svi su ga odmah prepoznali, pojavile su se šahovske table, i neko od učesnika turnira odmah je upitao Flora za mišljenje o poziciji u završnici koja mu se našla pred očima.

Flor se na trenutak zamislio, a zatim je pokazao izvanredan manevar lovca, koji je odlučujuće pojačavao pritisak na centralnog pješaka. Posmatrajući analize mladih igrača, ništa nije govorio, samo se blago smješkao, pratio je ruke koje su se pomjerale nad tablom, i samo ponekad, u slučaju previše naglog poteza pješakom, pokazivao je prstom na susjedno polje, koje je nepovratno pripadalo protivniku. Taj gest sam preuzeo od njega i koristim ga i danas kada analiziram sa mladim šahistima.

Često je putovao u Holandiju, i bilo je to: na turniru u Tilburgu, gdje je boravio nekoliko dana sa svojom drugom suprugom Tatjanom, rođakinjom Jesenjina, ili u FIDE kancelariji, koja se tada nalazila u Amsterdamu. Posljednji put smo se sreli ranog proljeća 1983., nekoliko mjeseci prije njegove smrti.

Sreli smo se na trgu u centru grada i polako prošli pored cvjetnih tezgi koje su bile postavljene uz kanal, do Kule sa novčićima. Mali, okruglast, sijeda kosa, veoma prorijeđena, podočnjaci. Oči blistave, fažanske nabori kože na bradi. Starinsko odijelo, klasična kravata, manžete, dugmad – više nije ličio na Čarlija Čaplina, više ga se moglo pomisliti kao na rentijera ili bankarskog službenika, koji uživa u zasluženom odmoru posljednjih godina života.

Stajao je povremeno, da kupi sjemenke cvijeća, lukovice lala – za prijatelje na vikendici, suvenire, poklone: bijelo-plavi kuhinjski peškiri s mlinskim motivima, čarape za ključeve, majice “Ajaxa” – običan turistički set. „Pa, čini se da niko ništa nije zaboravio“, – provjeravao je s vremena na vrijeme dugi, još u Moskvi pripremljeni spisak.

Pored šahovskog talenta, Flor je imao još jedan dar, koji nije bio svojstven mnogima: dar darivanja. S tim osjećajem – osjećajem darivanja – ljudi se rađaju, i nije slučajno što u mnogim jezicima svijeta riječ „dar“ ima dva značenja. Kada bi mu zahvalili, on nije razumio zbog čega, iako je mogao reći, kao što je govorio izmijenjeni Don Kihot: „Pođite, prijatelji moji, kakav sam ja vitez od Manče — ja sam jednostavno Alonso Dobri.“

Prošli smo do kraja cvjetnog bazara i stali ispred hotela “Carlton”, gdje je u novembru 1938. godine sam Flor prisustvovao pregovorima između Aljehina i Botvinika o meču za svjetsko prvenstvo. Njegov vlastiti, pola godine ranije potpisani ugovor, gubio je sav smisao: rat u Evropi postajao je stvarnost.

„Svjetski prvak bio je u izvanrednom raspoloženju, čak je sam platio čaj“, nasmiješio se Flor. „To mu uopšte nije bilo svojstveno — Aleksandar Aleksandrovič se teško rastajao od novca.“
Razgovor je zatim prešao na Evea, Laskera, Kapablanku, potom na Aljehina i Tartakovera. Za njega istorija šaha nije bila napisana knjiga, već proživljen život. I stigao je do one životne granice kada prošlost uzbuđuje jače od sadašnjosti — da ne govorimo već o budućnosti.

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

Tokom svog života Flor je održao hiljade simultanki. To nije bila samo zabava za ljubitelje i prizor za publiku, nego i relativno lak, bez-stresan način zarade za velemajstora. Salo Flor smatran je jednim od najboljih majstora svog zanata, iako se njegove simultanke na Zapadu ne mogu porediti s nastupima u Sovjetskom Savezu. Flor se našao u zemlji gdje su generacije sjedile za šahovskom tablom – to ne prolazi bez traga. Ne samo na turnirima, već i na simultankama susretao je igrače koji su ponekad bolje poznavali otvaranje nego on sam, ponekad čak i hvatajući ga na varijante.

Šahovski putujući menadžer, obišao je od zapada do istoka i od juga do sjevera ovu ogromnu kartu, na kojoj su dijagonalno bile ispisane riječi: S.S.S.R. Često se velemajstorima, koji su dolazili u Burjatiju ili na Čukotku, govorilo: „Vi ste kod nas drugi velemajstor, prvi je bio Salo Flor.“. Njegov stil djelovao je kao stvoren za seanse istovremene igre, koje je na zapadni način nazivao „simultankama“: ne praviti greške, igrati na tehniku, koristeći greške protivnika.

Jednom u Hagu, prilazeći stolovima gdje je Flor davao simultanku, vidio sam da su već nakon otvaranja u gotovo svim partijama razmijenjeni kraljice, a Salomon Mihajlovič sa zadovoljstvom razigrava izjednačene ili malo bolje završnice. Usprkos godinama, nije se dugo zadržavao kod stolova.

Početkom 80-ih godina, u bečkom „Prateru“, Flor i Razuvajev davali su simultanke. Vidjevši broj željnih da se suprotstave velemajstorima, Razuvajev je prišao starijem kolegi:

„Salomone Mihajloviču, ako ja prije završim, naravno da ću vam pomoći.“

Kada je Razuvajevu ostajalo još desetak tabli i razmišljao je nad jednom od pozicija, neko ga je lagano dotaknuo po ruci:

„Jura, da li da vam pomognem?“

Ako šahovske knjige podijelimo u dvije kategorije – trenutne i vječne, sve što je Flor napisao, za razliku od knjiga Tartakovera, Nimcoviča, Aljehina, može se smjelo svrstati u prvu kategoriju. Uz to, knjige koje je napisao Flor uopšte ne postoje! Mali zbornik, koji je izašao nakon njegove smrti, sastoji se od članaka rasutih po raznim časopisima i novinama, crteža, izvještaja s turnira i mečeva za svjetsko prvenstvo.

Ako je „pisati“ samo drugi izraz za „govoriti“, Flor je pisao kao što je govorio, ne mučeći se u traženju riječi, pogotovo što to ionako ne bi dovelo do nečeg korisnog: pisao je nije na maternjem jeziku. Ali da li je uopšte imao maternji jezik? U njegovom češkom mogao se čuti uticaj poljskog i njemačkog. Na ruskom je govorio vrlo dobro, iako takođe ne bez naglaska. Flor, kao skoro svaki ko kome ruski nije maternji jezik, nije bio u skladu s slovom „Ы“, često je u govoru i pisanju zloupotrebljavao meki znak. Moguće je da mu nedovoljno poznavanje gramatike i leksike davalo slobodu u izražavanju, pri kojoj se ponekad postiže veća izražajnost govora; ipak je urednička korektura bila potpuno neophodna za sve što je pisao.

Flor je putovao po Evropi, imao je sjaj zapadne civilizacije, manire, u toj ili onoj mjeri poznavao jezike, posjedovao iskustvo, pamćenje i znanje ovog neobičnog svijeta – svijeta šaha. Ali tako se život njegov odvijao da nije naročito volio čitati knjige: bio je sam prepun misli da bi upijao misli drugih. Flor nije pripadao onom sloju ljudi u Sovjetskom Savezu koji su čitav život, predajući, na primjer, matematiku u školi, mogli večernjim i noćnim satima raspravljati s rijetkim istomišljenicima o Hegelovoj filozofiji, ranom hrišćanstvu ili iluzornoj prirodi materijalnog svijeta. Ili vodili dnevnik, u kojem vanjski život prolazi konturama na pozadini moćnog života duha.

Kao što se često događa, iako je bio vrlo duhovit, nije posjedovao ni dubok um ni široko obrazovanje, ali je zato bio druželjubiv, susretljiv i dobar čovjek. Kada je pisao, uranjao je pero u mastilo i nikada nije bio ni Zoil – strogi, ali sitničavi kritičar, ni Aristarh – strog, ali pravedan. Pisao je dobronamjerno o svim velemajstorima, iako je obožavao samo jednog – Mišu Talja.

Njegovi članci i reportaže, puni šala i anegdota, tačno su odgovarali francuskoj poslovici, koju je često ponavljao Swift:

„Vive la bagatelle!“
Da žive sitnice! (franc.)

Njegov humor je bio iskren i živahan, kojem se više smiješiš nego smiješ, jednostavan, kao da dolazi iz jevrejske anegdote, gdje se so često nalazi u samoj priči.

Flor je u novinarstvu kralj,
Ali ja sve češće primjećujem:
Njegova najslađa oštrina
Dovoljna je za desert i uz čaj.

Ovo je bio natpis na karikaturi koja je godinama visila u CŠK, zajedno s karikaturama mnogih drugih poznatih velemajstora.

Ali čak i iz takvih Florovih reportaža, kod sovjetskih čitalaca, koji nisu bili razmaženi raznolikošću stilova, osjećala se neka toplina, nešto posebno. Podizao im je zavjesu iznad Hastingsa, Londona, Praga i Amsterdama, iznad zagonetnog i nepoznatog Zapada, dijelom kojeg je sam nekada bio. Postao je tamada (voditelj svećanosti ili domaćin) na svečanostima predratnog šaha, punih slavnih imena, koja su zvučala kao muzika: Nimcovič, Rubinštajn, Tartakover, Špilman, Maršal. Ali i njegovo ime i prezime, izgovarano obično u jednom dahu – Salo Flor – odmah su stvarala atmosferu nečeg izvanrednog, a njegova dugogodišnja rubrika u „Ogonjku“ čitana je od svih, čak i onih koji su bili ravnodušni prema šahu.

Poštovao je pravila igre: ako se povodom Tacitovih pripovijesti istoričari još nisu složili da li su one izrazi lojalnosti ili dobro zamaskirano podsmjevanje, u Florovim pisanijima ne treba tražiti dvosmislenost: samo-cenzuru je savladao ne lošije od bilo kojeg sovjetskog novinara.

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

Botvinik, kojeg je bilo teško iznervirati, jednom je primijetio da, kad bi bio oženjen sa Rai (prva Florova žena) i saznao da mu ostaje da živi samo jedan dan, taj dan bi posvetio razvodu od nje! Flor je i sam razmišljao o tome, i dešavalo se da on i njegova žena nedjeljama ne razgovaraju jedno s drugim. Upoznali su se kod Boljšog teatra, ali kada su se u braku pojavili problemi, fon Mihajlov je tvrdio da uvijek zaobilazi tu temu. Žena nije ostajala dužna i više puta je govorila: „Ne volim salo na jajima“ — i smiješila se samo jednim uglom usana: pripadala je onom tipu žena koje smatraju da smijeh doprinosi pojavi bora.

Bilo je malo ljudi s kojima bi mogao biti potpuno iskren. Jedan od njih bio je Paul Keres – stari prijatelj i kolega, čovjek slične sudbine. Nije slučajno što su se pri susretima često razgovarali na njemačkom: ne samo zato što je to bio jezik njihove mladosti, već i zato što ih je vraćao u vrijeme kada su mogli govoriti ono što misle i biti gdje žele, ne polažući račune nikome.

Jednom u Centralnom šahovskom klubu, zaustavivši se pred portretima velikih šahovskih umova svijeta, koje je dobro poznavao, osim, naravno, Štajnica, Flor je rekao:

„Evo najnormalnijih velikih ludaka.“

Sam nije želio biti takav; jednostavno je htio voditi normalan život, miran i udoban, bez previše briga i uzbuđenja.

Spaski je jednom primijetio:

„Da biste postali svjetski prvak, morate biti malo nemilosrdni, razvijenog instinkta ubice. U profesionalnom sportu to je obavezno.“

Flor nije imao takav instinkt, a ni jedan talent sam po sebi nije bio dovoljan da postane svjetski prvak. On je imao talent s nedostatkom karaktera, dok za postizanje stalnog uspjeha bolje je imati ne izvanredan talent, već jak karakter, nego obrnuto. Kod ljudi sa snažnim karakterom, međutim, često je on lošeg kvaliteta, iako Aljehin ponekad odlazi u crkvu, njegov karakter nije pripadao sljedbenicima onih koji su rekli: „Krotki će naslijediti zemlju“.

Ipak, savremeni ljudi obično ne gledaju kroz prste na mane velikih ličnosti; istorija im gotovo uvijek oprašta, jer sjećanje i besmrtnost ne poznaju moralnost, nepoznaju dobro i zlo – vrijede samo djela i moć, a to zahtijeva čitavog čovjeka.

U Persiji je postojala kazna: zatvor i smrtnа presuda nakon nekoliko godina. To je, metaforički, put kroz koji prolazi svaki profesionalni šahista: prije nego što postane jasno da kraj karijere dolazi, nastupa period opadanja – postepeno, ponekad i naglo.

Kod Flora je taj period nastupio kada je bio relativno mlad: njegov posljednji veliki uspjeh datira iz 1939. godine, kada je osvojio turnir u Lenjingradu, u kojem su pored njega učestvovali Keres i Reševski i čitava sovjetska šahovska elita, osim Botvinika. Naravno, sve što je u šahu učinjeno mladošću, ali njemu je tada bilo samo trideset jedna godina – vrijeme vrhunca profesionalnog šaha tog doba.

Zašto Botvinik nije zakopao svoje talente nego ih iskoristio, dok je Flor svoje zakopao i nije ostvario ništa od njih?

Flor je sam odgovorio na kraju života:

„Rat je poljuljao moje zdravlje, uništio živce. Mnoge moje šahovske koncepcije zahtijevale su odlučnu reviziju. Posebnim znanjem u teoriji otvaranja nikada nisam briljirao, ali to je u mladosti nadoknađivano drugim faktorima. Nakon rata sovjetski majstori su preuzeli sve fronte šaha. Otjerali su ne samo mene, nego i ostale vodeće majstore Zapada.
Ipak, glavni razlog mojih posleratnih neuspjeha je drugi: borba za šahovski tron zahtijeva fantastičnu radnu etiku, a ja je nisam imao. Nisam prolivao znoj nad šahovskom tablom. Razmažen prethodnim uspjesima, nakon prvih neuspjeha sam se predao, nisam imao dovoljno karaktera, prestao sam da se borim.“

Neuspjesima su završavali za njega međuzonski turnir 1948. godine i turnir kandidata dvije godine kasnije. On je još igrao u Sovjetskom Savezu, na nekim turnirima nižeg ranga u inostranstvu, ali onaj Flor, pred kojim su drhtali, više nije postojao. Izgledao je promijenjeno u tom periodu: zaokružio se, ostario, izgubio je sjaj. Naravno, kad starimo, počinjemo lošije igrati šah; ali možda starimo upravo zato što počinjemo slabije da igramo? Živjeti od ostataka stare slave nije mogao, jer zemlja u kojoj se našao zahtijevala je prije svega dokaze snage. A jedini dokaz snage mogao je biti samo uspjeh.

Praktična igra pala je kod njega u drugi plan. Sada je ona samo dopunjavala njegovu heraldiku, ali zauzimala je sve manje polje grba. Ipak, partije su mu i dalje su bile izvrsne, i Flor je pomagao mnogima: Botviniku, Tajmanovu, Petrosjanu.

U meču Botvinik – Bronštajn odlučujuća je bila 23. partija: svjetskom prvaku, koji je gubio meč, pobjeda je bila potrebna kao vazduh. Partija je bila odložena u poziciji u kojoj su dva Botvinikova lovca bili jasno jači od Bronštajnovih konja. U to vrijeme mečevi za svjetsku krunu trajali su mjesecima: igrali su polako – tri partije sedmično, s odlaganjima i slobodnim danima. Nakon dugog razmišljanja, Botvinik je zapisao potez i zajedno s Florom napustio salu za igru. Zapisani potez bio je vrlo očigledan, a Flor je, zadovoljno prebirajući u mislima pobjedničke varijante, po običaju ispratio Botvinika kući. Nakon večere, još su jednom pogledali poziciju, i Salo se uputio kući da konačno dorađuje varijante.

Sljedećeg dana Flor je ponovo bio kod Botvinika.

„Salo, ne biste li mogli pokazati varijante Ganočki? Htio bih još jednom pogledati poziciju“, rekao je domaćin.

Flor se malo iznenadio, ali je ipak počeo pokazivati nešto supruzi Patrijarha, iako je ona jedva poznavala poteze figura. Nakon nekog vremena, Mihail Moisejevič je izašao, prijatelji su ručali i uputili se ka mjestu igre. Prije nego što su se popeli na scenu, Botvinik je tiho, da niko ne čuje, priznao svom pomoćniku:

„Znate, Salo, zapisao sam drugi potez…“

Tuga se vidjela u Florovim očima, i dugo nije mogao zaboraviti uvredu od sumnjičavog starog prijatelja Miše koji nije nikome vjerovaro.

(Nastaviće se)

Moskva 2003.

Paradoks njegove emigracije leži u tome što je otišao iz slobodnog svijeta u neslobodnu zemlju. Ali ne samo to. Djelo koje je bilo njegov životni poziv u toj zemlji neslobode postalo je djelo državnog značaja, a on sam bio je veoma cijenjen. Naravno, za tu čast i relativno bezbrižan život morao je plaćati dušom, koja je dijelom umirala, a dijelom se ponovo rađala.

Posle pola godine rat stiže i u njegovu novu domovinu. Flor sa suprugom napušta Moskvu i evakuiše se prvo u Srednju Aziju, a zatim u Gruziju. Godina je 1942. U Tbilisiju, kao poznatom strancu, smještaju ga u hotel „Inturist“. Tu je boravio i poznati pevač Mihail Aleksandrovič, koji je došao iz Letonije, a s Florom se veoma sprijateljio.

Jedne večeri neko je pokucao na Aleksandrovičevu sobu. Na pragu je stajao rastreseni Flor:
„Prije nekoliko dana stigla je pozivnica iz milicije. Kada smo otišli tamo, počeli su nas srdačno čestitati. Ispostavilo se da je sovjetska vlada odobrila moju molbu za dobijanje sovjetskog državljanstva. Uzeli su mi čehoslovački pasoš i uručili sovjetski. Podsjetili su me da po povratku u hotel pasoš treba registrovati. Tako sam i učinio. Ujutro smo, kao i obično, čekali doručak. Iz nekog razloga, nije nam donesen. Nisu donijeli ni ručak. Kada sam se obratio administratoru da saznam u čemu je stvar, objasnio je da nas više neće hraniti, jer više nismo stranci. I dodao da pronađemo novi smještaj, jer nam nije dozvoljeno zadržati sobu: ovaj hotel je za strance.“

Dobivši sovjetski pasoš, Flor se našao u istoj – a ipak sasvim drugačijoj zemlji. U zemlji gdje pravda nije imala snagu, a ljudi su vjerovali ili se uvjeravali da je sila – sama po sebi pravda. Spašavajući se od fašizma, nije ni razmišljao da se ogledne suprotnosti često pokazuju kao jedna od formi identiteta. I dok si još bio „strana ptica“, tvoje perje je već otpalo, i dobio si dokument napisan ne latiničnim pismom, nego ćirilicom, i prema tebi se može odnositi kao prema ostalim pernatim, čak i ako ti je ostalo neobično ime: Salo Flor.

Sada je imao priliku da vidi zemlju iznutra, a ne samo da posmatra Kremlj iz sobe hotela „Metropol“ ili „Nacional“.

Nakon dužeg boravka u Rusiji, stranci gube nacionalne osobine, ali nikada se u potpunosti ne stapaju s domaćim stanovništvom. Stranci koji su se tada našli u Sovjetskom Savezu, čak i oni koji su sve vidjeli i razumjeli, morali su da se prikriju i prilagode se. U djelovanje su stupali primarni zakoni, a Darwin je već rekao da opstanak u potpunosti zavisi od sposobnosti prilagođavanja i promjene.

Biti izuzetno oprezan. Ne govoriti suvišno. Ne privlačiti pažnju. Neke životinje poznaju ovu taktiku: prikriti se, sačekati, sjediti tiho. Da bi zatim preživio. Da bi uopšte živio. Flor je savršeno razumio da je vrlo lako pasti u nemilost, pretvoriti se iz počasnog gosta u personu non grata, a posljedice toga mogu biti nepredidive. Jedna nepromišljena riječ mogla je koštati glave, kao što se dogodilo Vladimiru Petrovu, izvanrednom velemajstoru iz Rige, s kojim je Flor dijelio pobjedu na turniru u Kemeru.

Našao se u zemlji potpuno kontrolisanoj državnom bezbjednošću, i sam je, kao bivši stranac, bio zavisan od te organizacije. „Naravno, kasnije se može glumiti da je to bila samo lukava dosjetka, da ste rekli nešto samo da vas prestanu mučiti, a u stvari to niste htjeli. Ali sve je to neistinito. U vrijeme kada se to dogodilo, vi ste mislili da ste rekli.“

Oštre riječi Orwellovske distopije; ali, prihvativši pravila igre, sam počinješ da ih slijediš, jer živjeti više života odjednom, kao što su to umjeli junaci italijanskog Renesansnog perioda, bilo je i mučno, i jednostavno opasno u Sovjetskom Savezu.

Ljudi koji nisu poznavali takva razmišljanja, koji su čuvali svoje principe i uvjerenja u strogo uređenom redu, ne dopuštajući da u njih uđu mikrobi sumnje, straha, konformizma i laži, teško mogu shvatiti vrijeme i zemlju u kojoj se Flor našao. Njegov drugi – sovjetski – život može se sagledavati samo s te vremenske perspektive; sve druge daju iskrivljenu sliku.

Šta je osjećao, kad je zrak epohe bio prezasićen fanatizmom? Tokom kampanje protiv poklonstva Zapadu, protiv tajnih agenata buržoazije, „bezdomnih kosmopolita“, kada su glave padale i važnije od njegove? Jer ti si također kosmopolita u sovjetskom smislu te riječi, to jest prosto „bezdomni Jevrejin“.

Ime Flora se spominje u knjizi „Sovjetska šahovska škola“ iz 1951. godine, iako kraj eseja o njemu zvuči više kao presuda:

„Kod sovjetskih majstora, koji unose mnogo raznovrsnih ideja u šahovsku borbu i neprekidno teže inicijativi, nije moguće pobjeđivati koristeći samo tehničku superiornost.“

U enciklopedijskom rječniku „Šah“, koji je izašao već nakon Florove smrti, njegovo prezime napisano je samo na ruskom, za razliku od svih ostalih stranaca, uključujući i Lilienthala.

„Vaš Flor“, govorili su sovjetski šahisti Smejkalu.
„Vaš Flor“, u istom tonu odgovarao je Jan, i obe strane su bile u pravu na svoj način, jer je Flor, koji je živio u Moskvi, naravno, bio i praški Flohr.

Živio je u Drugoj Frunzenskoj ulici, gdje su ga uvijek mogli vidjeti kako šeta svog voljenog psa Pešku. Ona je bila kao dvije kapi vode slična onoj predratnoj – Beri, koja je istrčala na teren tokom fudbalske utakmice u Rigi i uhvaćena aplauzom publike. Ali i moskovska Peška imala je svoje ćudi: bivši vlasnik je psa naučio da vadi novac iz džepa, što je jednog dana otkrila kartaška družina koja se okupila u dvosobnom stanu Flora, i samo nakon partije primijetila nestanak novca.

Prva njegova supruga, Rai, nije razumjela i nije htjela da razumije čime se muž bavi. Njeni interesi su bili ograničeni, i Flor je često govorio da sve što njegova žena čita svodi se na jednu rečenicu: „napišite iznos slovima“.

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

NOVAC

KO ŽELI DA POSTANE MILIONER (nastavak)

Krajem 2000. jedna sumnjiva kompanija, „Brejn Gejms“, organizovala je meč za prvenstvo svijeta Kasparov – Kramnik. Organizatori nisu planirali nikakve kvalifikacije i isprva su za izazivača imenovali Ananda, a kada je ovaj ponovo odbio, zamijenili su ga Kramnikom. Kandidaturu je predložio sam Kasparov, koji je na kraju upravo zbog toga i nastradao: izgubio je i krunu i novac – njegova „izgubljena dobit“ iznosila je trećinu miliona dolara. Nagradni fond od dva miliona dijelio se u odnosu 2 : 1, i, naravno, Garri nije uzimao u obzir mogućnost da doživi poraz. Kramnik je postao novi šampion, iako ga nisu svi priznali: nije prošao tradicionalne kvalifikacije, uz to, prije toga je izgubio sva glavna takmičenja izazivača u svojoj karijeri, uključujući i meč sa Širovom. Bilo je potrebno nekoliko godina i novih uspjeha prije nego što je Vladimir uvjerio šahovski svijet da je dostojan šampion.

Kirsan Iljumžinov, preuzevši rukovođenje FIDE, postavio je sebi cilj da pristojni honorari ne pripadaju samo eliti. Jednom je priznao da je u šah uložio 50 miliona dolara iz vlastitih sredstava. „Šah je najpametnija igra na svijetu“, voli da ponavlja Kirsan Nikolajevič. „Ali ako si tako pametan, zašto onda nisi bogat?!“

Bokseri i teniseri mogu velemajstorima dati veliku prednost – za par uspješnih aperkata bokser ponekad dobije i nekoliko miliona dolara. Zato je Iljumžinov predložio sopstveni princip razigravanja svjetskog prvenstva: stotinu najjačih igra po nokaut-sistemu, i što velemajstor dalje napreduje, to mu je honorar veći. Prvi put ukupni nagradni fond iznosio je 5 miliona dolara, zatim 3 miliona. Naravno, glavni dio pripadao je pobjednicima. Godine 1998, savladavši Ananda u brzom šahu (klasične partije završile su neriješeno 3:3), Karpov je osvojio titulu svjetskog prvaka FIDE i dobio oko milion dolara, dok su njegovi nasljednici imali nešto manje sreće – njima je pripadalo po pola miliona. (Posljednje prvenstvo svijeta FIDE održano je 2004. godine.)

– Ne pritiska li vas fantastična suma koja se dijeli u ovom meču? – pitao sam osamnaestogodišnjeg Ruslana na jednoj od njegovih konferencija za štampu tokom finalnog meča s Vasilijem Ivančukom.
– Od takvih misli može da se zavrti u glavi, pa se trudim da ih izbacim iz glave – skromno je odgovorio Ponomarjov.

Ali apetit dolazi s jelom. Postavši svjetski prvak, mladi Ruslan počeo je da zahtijeva materijalnu nadoknadu gotovo za svaki svoj korak (moguće po savjetu starijih i iskusnijih kolega). Tako je, kada je njegov meč s Kasparovom, koji je trebalo da ujedini šahovski svijet, bio odložen za nekoliko mjeseci, Ponomarjov odlučio da od Iljumžinova naplati penale od 100 hiljada dolara. A tri sedmice prije početka u Jalti predao je predsjedniku FIDE čitav spisak uslova koje je trebalo ispuniti.

Da, po snazi je Ponomarjovu do Fišera bilo daleko, ali po razmjerama zahtjeva već je mogao da mu parira. Sve se završilo time što Iljumžinov nije popustio Ruslanu, otkazao meč i time srušio ideju ujedinjenja. Novac kvari čovjeka, a šahistu naročito!

Istina, ova priča je prilično mračna. Niko u šahovskom svijetu, uključujući i Kasparova, nije do kraja shvatio Ponomarjovljevo ponašanje. Po svemu sudeći, zahtjeve nije postavljao sam šampion, već neko iza njegovih leđa. U svakom slučaju, kruže glasine da su Ruslan i njegov tim u punom iznosu dobili honorar koji im je pripadao za neodigrani meč.

Velemajstori često održavaju visoko plaćene simultanke, dobijaju nagrade za ljepotu (naravno, ne svoju, već odigranih partija), nastupaju za klubove, pišu članke i knjige. A neki „prodaju“ i svoje ime, pretvarajući ga u zvučnu monetu. Tako su svojevremeno izlazili šahovski mikrokompjuteri „Karpov“, a kasnije su se u prodavnicama pojavili roboti „Kasparov“. Procena­t od prodaje pripadao je njihovim „imenjacima“. Značajne prihode velemajstorima su donosili i mečevi s elektronskim protivnicima. Računarske kompanije imale su svoj interes da ulažu velike sume. Kada je 1997. godine mašina „Dip Blu“ pobijedila Kasparova u ozbiljnom meču, akcije firme IBM, koja je razvila tu mašinu, naglo su porasle (istina, nakon što su računari nadmašili svjetske prvake, velemajstori su ostali bez tog izvora zarade). I još nešto: Kasparov već dugi niz godina drži predavanja u inostranstvu (i na šahovske i na političke teme), piše članke za razne zapadne časopise, za koje dobija superhonorare. Oni su sasvim uporedivi s nagradama na superturnirima.

A Karpov je dugo vremena bio na čelu Upravnog odbora „Arbat-banke“, koju je 2005. godine likvidirao arbitražni sud – banka je bila optužena za veze s kriminalnim strukturama, preko nje su se prali nezakoniti prihodi. Uz aktive od pola milijarde rubalja, banka je tokom jedne godine isplatila u gotovini 22 milijarde. Anatolij Jevgenijevič je priznao da je rijetko dolazio na „posao“ i da nije naročito pratio poslovanje banke. Ko bi u to sumnjao! Dakle, „Arbat-banka“ je propala, ali Karpov, treba pretpostaviti, nije ostao kratkih rukava. Usput, u štampi se pisalo da je bivši šampion bio predsjednik upravnih odbora čak tri različite banke, i da je svima trima Centralna banka oduzela licence…

Odakle dolaze znatna sredstva za šah? Nešto od države, ali uglavnom od istih izvora kao i za film, pozorište i druge vidove umjetnosti – od sponzora. Među biznismenima ima mnogo ljubitelja šaha, dovoljno je pomenuti Renteru, Koka ili Iljumžinova. Povremeno se pojavljuju i novi ljudi spremni da ulažu novac u šah. Meč Kramnika s kompjuterskim programom „Fric“, vrijedan milion dolara, finansirao je princ Bahreina, jedne od najbogatijih država na svijetu. Ali i u Rusiji ima dosta imućnih ljudi i kompanija sposobnih da izdvoje novac za šahovske priredbe. Tako je „Meč novog vijeka“ između reprezentacija Rusije i svijeta 2002. godine sponzorisala Alfa-banka, a za prvi Kup svijeta, održan u Hanti-Mansijsku 2005. godine – koji je zamijenio svjetsko prvenstvo FIDE po nokaut-sistemu – naftne i gasne kompanije izdvojile su više od milion i po dolara.

(Nastaviće se)