V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

RIBLI Zoltan (rođen 1951), mađarski velemajstor, kandidat za svjetskog šampiona.

Sa 20 godina, Zoltan je postao šampion Evrope među omladincima (1971), a zatim je tri puta (1973, 1974, 1977) osvajao titulu šampiona Mađarske. Već na početku svoje sportske karijere, šahisti su primjetili njegov neobičan stil igre. Ribli se smatra jednim od onih koji vole da igraju „sa remijem u džepu“. „Poraz me izbaci iz kolosjeka“, priznaje Zoltan. „Znam da mnogi pristaju na oslabljenu poziciju kako bi dobili šanse za pobjedu, ali ja to ne bih učinio – to je protivno mojoj prirodi.“

Vjerovatno je nedostatak psihološke stabilnosti sprečavao talentovanog šahistu da postigne još veće uspjehe. Uvijek mu je nešto nedostajalo, kako se to kaže, „malo“. Na međuzonskom turniru u Manili (1976) završio je na 5-6. mestu, a tri godine kasnije u Rigi bio je 3-4. Sa svojim sunarodnikom A. Adorjanom, dramatičan meč za 3. mesto završio je ponižavajućim remijem 3:3, koji je išao u korist protivnika. Na kraju, početkom 1980-ih, treći put je pokušao da osvoji šahovski Olimp. Najprije je imao sjajno izdanje na međuzonskom turniru u Las Palmasu (1972), gdje je sigurno zauzeo prvo mjesto, ne doživivši nijednu poraz. Zatim su uslijedile pobjede u četvrtfinalu kandidatskog meča protiv E. Torrea (6:4) i ulazak u polufinale, gdje je njegov protivnik bio 62-godišnji bivši svjetski šampion, V. Smyslov. Međutim, bio je to poraz u prvoj partiji, ili možda poremećena priprema za meč (meč je otkazan pa ponovo zakazan — politika se nespretno mešala u šah), u igri Zoltana nije bilo potrebne sigurnosti, što je brzo osjetio njegov iskusni protivnik.

„Ribli je dobar šahista, on suptilno osjeća poziciju, ima odličnu memoriju i široko znanje o otvaranjima, ali psihološki nije mogao da se suprotstavi mojoj samouvjerenosti koja je vladala kod mene tokom čitavog meča“ (V. Smyslov).

U ovom meču, Ribli je pobijedio samo u jednoj partiji. Smyslov je pobijedio sa rezultatom 6,5:4,5.

Ribli – Smyslov
London, 1983.
2. partija meča

1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nf3 Bb4+ 4.Bd2 a5 5.g3 d5 6.Qc2 Nc6 7.a3 Be7 8.Bg2 dxc4 9.Qxc4 Qd5 10.Qd3 0–0 11.Nc3 Qh5 12.0–0 Rd8 13.Qc4 Bd7 14.Rfe1 Nd5 15.e4 Nb6 16.Qd3 a4 17.h3 f6 18.d5 Na5 19.Rad1 Nbc4 20.Bc1 e5 21.Nh4 b5 22.Nf5 Bf8 23.Qc2 Nd6 24.g4 Qf7 25.f4

25…Nxf5 26.exf5 exf4 27.d6! c6 28.Nxb5 Qc4 29.Nc3? Bxd6! 30.Qxa4 Be5 31.Re4 Qxa4 32.Rxa4 Be8 33.Rxd8 Rxd8 34.Bxf4 Bxf4 35.Rxf4 Nb3 36.Rb4 Nd4 37.a4 Nc2 38.Rb6 Ne3 39.a5 Nc4 40.Ra6 Rb8 41.Bf1 Ne5 42.Rb6 1–0

Ponoviti ovakav uspon kasnije Zoltanu nije pošlo za rukom, iako su njegovi rezultati i dalje bili stabilno visoki: Vajk-an-Zee-u (1983) – 2. mjesto, Portorož (1985) – 1-3. mjesto, Dortmund (1986) i Ređo-Emilija (1986/87) – 1. mjesto. 1987-88, Ribli je uspio da postavi jedinstven rekord: čitavu godinu nije doživio poraz.

RINK (Rinck) Anri (Henri) (1870–1952), francuski šahovski kompozitor, jedan od klasika savremenih šahovskih studija.

Dobivši obrazovanje inženjera-hemijskog stručnjaka, 30-godišnji Anri Rink preselio se u Španiju. Upravo tamo, radeći u vlastitoj hemijskoj laboratoriji i imajući dovoljno slobodnog vremena, ozbiljno se posvetio sastavljanju studija. Tokom pola vijeka (1901-1952), Rink je objavio više od 1400 studija. Delio je svoja razmišljanja o problemima  kompozicije studija sa čitaocima časopisa „Rigaer Tageblatt“ 1904. godine, kada je napisao:
„Pored toga što u studiji treba izraziti nešto ‘poetski lijepo’, potrebno je još neosporno dokazati da je studija pravilna i da u toku riješavanja nisu moguća nikakva sporedna odstupanja. Tu i nastaju uzbuđenja i pravi mučenja za autora.“

U njegovom stvaralaštvu dominirali su elementi pozicijske borbe figura, maksimum sadržaja uz minimum aktivnih figura.

A. Rink, 1940

Beli igra i dobija:

1.Td7+ Kb6 2.Tb7+! Kc5 4.Tb5+! Kd4 5.Tc8+ Kb4 6.Tc4+ Ka3 7.Td3+ Kb2 8.Tb3+! K:b3 9.Te4+ i dobija.

ROMANIŠIN Oleg Mihajlovič (rođen 1952), ukrajinski šahista, šampion Evrope među omladincima (1972/73), kandidat za svjetsko prvenstvo.

Oleg je prošao kroz „šahovske univerzitete“ pod vođstvom poznatog trenera Viktora Karta, koji je pripremio čitavu plejadu lvovskih velemajstora, među kojima su Aleksandar Beljavski, Adrian Mihalčišin, Marta Litińskaja… Njegova igra se od mladosti odlikovala originalnošću stila i dubinom analize. Već sredinom 70-ih postao je značajna figura na šahovskoj sceni SSSR-a. Debitujući na šampionatu zemlje 1974. godine, Romanišin je podijelio 5–7. mjesto. U završnim tabelama narednih osam svesaveznih šampionata, Romanišinovo ime stalno se nalazilo u gornjoj polovini. Evo najboljih rezultata: 1975. – 2–5. mjesto (nanio jedini poraz šampionu zemlje T. Petrosjanu), 1980. – 3–5. mjesto, 1981. – 3. mjesto.

Na njegovom kontu je oko 20 pobjeda na velikim međunarodnim turnirima, uključujući Novi Sad (1975), Erevan (1976), Dortmund (1976), što je Romanišinu donijelo titulu velemajstora, kao i Hastings (1976/77), Sijenfuegos i Lenjingrad (1977), Moskvu (1985), Ređonel-Emilija (1985/86), Bonn (1994). Poslednji od tih uspeha Oleg je postigao nakon brilijantnog nastupa u Groningenu (1992), gdje je prvi put u svojoj sportskoj karijeri stekao pravo da učestvuje u mečevima kandidata. Nažalost, zla sudbina je dovela da u prvom meču bude poražen od glavnog favorita takmičenja, Indijca V. Ananda.

Beljavski – Romanišin
Groningen, 1993

1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.Qc2 d5 5.cxd5 Qxd5 6.Nf3 Qf5 7.Qxf5 exf5 8.Bd2 c6 9.e3 Nbd7 10.Bd3 Nb6 11.Ne2 Bd6 12.0–0 Ne4 13.Ba5 0–0 14.Rfc1 Re8 15.Nd2 Nxd2 16.Bxd2 a5 17.a3 Be6 18.f3 g6 19.Kf2 Bb3 20.h3 h5 21.g3 a4 22.e4 fxe4 23.fxe4 Bf8 24.g4 hxg4 25.hxg4 Bg7 26.g5 Nd7 27.Bb4 Rad8 28.Bd6 c5 29.Rxc5 Nxc5 30.Bxc5 Re6 31.Ke3 f5 32.gxf6 Bh6+ 33.Kf3 Rxf6+ 34.Kg3 Rc6 35.Be7 Re8 36.Bc5 Rd8 37.Be7 Rd7 38.Bb4 Bc4 39.Bxc4+ Rxc4 40.Bc3 Rf7 41.Rh1 Bg7 42.e5 Rf5 43.Rh4 Rg5+ 44.Kh3 Rh5 45.Rxh5 gxh5 46.Ng3 Bf8 47.e6 Bxa3 48.d5 Rxc3 49.bxc3 Bf8 50.Nf5 a3 51.d6 Bxd6 52.Nxd6 Kf8 53.e7+ Kxe7 54.Nf5+ Kf6 55.Nd4 a2 56.Nc2 Ke5 57.Kh4 Kd6 0–1

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Na samom vrhu

Međuzonski turnir održan je u jesen 1952. godine u Saltsjebadenu, predgrađu Stokholma, dok su posljednja četiri kola odigrana u samom Stokholmu, u zgradi gradske vijećnice.

Taj turnir predstavljao je najveći uspjeh u karijeri Aleksandra Kotova. Odigrao ga je briljantno. Odlično je počeo i poslije prvih osam kola imao maksimalan učinak – osam pobjeda iz osam partija. Već dva kola prije kraja postalo je jasno da ga rivali više ne mogu stići.

Kada se sredinom tridesetih godina Kotov iz Tule preselio u Moskvu, ostavljao je utisak solidnog, ali prosječnog igrača prve kategorije, od kojeg se nije očekivalo ništa spektakularno. A onda je, za svega godinu ili dvije, osvojio titulu majstora, a zatim i velemajstora.

Čak su i tada mnogi prema njemu bili skeptični, naročito poslije XII prvenstva zemlje 1940. godine, kada je završio pretposljednji. Međutim, ozbiljno je radio i na šahovskoj teoriji i na praktičnoj igri, pa je s punim pravom zauzeo mjesto među najjačim šahistima svijeta.

Kasnije je Kotov napisao nekoliko knjiga u kojima je opisao svoje metode rada na šahu. Čini mi se da je ponekad precjenjivao sebe i svoje mogućnosti. Pobjeđivao je najjače protivnike, ali je isto tako znao da izgubi od igrača koji su završavali pri dnu tabele. Zbog toga su ga u štampi prozvali Robin Hud – uzimao je bodove bogatima i dijelio ih siromašnima.

Mi smo ga, između sebe, od milja zvali „Kotik“, iako je taj „mačić“ znao vrlo dobro da pokaže kandže.

Uvijek me zadivljivala njegova izuzetna radna disciplina za tablom. Da bi ga buka u sali što manje ometala, stavljao bi u uši glave pješaka, koje je posebno nosio u gornjem džepu sakoa. Tako bi se potpuno udubio u poziciju. Ponekad je, ništa manje uspješno od Talja, stvarao blistave kombinacije koje su izazivale divljenje.

Na Turniru kandidata 1953. godine, o kojem će kasnije biti riječi, i ja sam osjetio snagu njegove igre. Poslije efektne žrtve dame, Kotov je matirao mog kralja.

Stokholm, 1952. Predsjednik FIDE Falke Rogard sluša kako njegova sekretarica i ja izvodimo rusku narodnu pjesmu „Večernje zvono“.

Aleksandar Aleksandrovič bio je veoma inventivan i uporan šahista. Te iste osobine ispoljavao je i u svakodnevnom životu. Uspio je da postane i pisac scenarija. Satiričar Aleksandar Ivanov posvetio mu je ovakav epigram:

Svuda objavljuju njegova djela.
Velemajstor poznaje sve poteze.

Kotovljev dugogodišnji prijatelj, čuveni pijanista Jakov Flijer, jednom mi je ispričao sljedeću zgodu:

– Sa Sašom sam često provodio slobodno vrijeme – čas za kartaškim stolom, čas na teniskom terenu, čas uz partiju bilijara. Tako smo došli na ideju da organizujemo višeboj. U njega smo uključili poker i preferans, veliki i stoni tenis, bilijar, damu i domine.

– A što da u višeboj uključimo i šah? – predložio sam.

– Zašto onda ne bismo organizovali i takmičenje u sviranju klavira? – uz osmijeh je uzvratio Saša.

Pomislio sam da se šali, jer sam, koliko sam znao, ako je ikada i dotakao klavirske dirke, činio to samo jednim prstom.

– Dobro, ako uspiješ da odsviraš Betovenovu „Mjesečevu sonatu“, smatraćemo da si pobijedio u višeboju – odgovorio sam prilično samouvjereno.

Prošla su dva mjeseca. Već sam zaboravio na taj razgovor, ali kada smo se ponovo sreli kod mene, Kotov je, ne rekavši ni riječ, prišao klaviru i, na moje ogromno iznenađenje, sasvim pristojno odsvirao prvi stav „Mjesečeve sonate“.

Dodaću Flijerovoj priči da je od tada na našim pripremama, u programu improvizovanih šahovskih koncerata, uz vokalne tačke Smislova i klavirske nastupe Tajmanova, svoje mjesto našla i „Mjesečeva sonata“ u Kotovljevom izvođenju.

Međutim, vrijeme je da se vratim međuzonskom turniru.

Na njega sam dospio u posljednjem trenutku i nisam imao vremena da pronađem sekundanta. Sa Tajmanovim je bio Flor, sa Gelerom Bondarevski, sa Petrosjanom Lilijental, a sa Kotovom Mojsejev.

Istina, Ragozin, koji je predvodio našu delegaciju, obećao je da će mi pomagati i davao mi je poneki savjet. Ali, pošto je godinu ranije prestao da bude Botvinikov sekundant, sasvim je prirodno što nije imao naročitu želju da se u potpunosti posveti pomoći meni.

Prekinute partije, kojih je, doduše, bilo relativno malo, gotovo uvijek sam analizirao sam. To me, naravno, stavljalo u neravnopravan položaj u odnosu na moje konkurente.

Posebno se to osjetilo prilikom nastavka veoma važne partije protiv Štalberga. Partija je bila prekinuta u poziciji koja je bila povoljna za mene, ali je put do pobjede vodio u oštar završni dio igre koji je zahtijevao gotovo filigransku preciznost.

Te noći dugo sam analizirao prekinutu poziciju i zaspao tek pred zoru, ne potpuno uvjeren u ispravnost svojih analiza. Kada je nastavak partije počeo, potrošio sam dosta vremena provjeravajući ono što sam prethodne noći izračunao, upao u vremensku oskudicu, najprije propustio pobjedu, a zatim, po inerciji, i remi.

Pošto sam potpisao zapisnik i rukovao se sa protivnikom, otišao sam u hotel na ručak. Međutim, čim sam ušao u restoran, osjetio sam da nisam sposoban ni da jedem, pa čak ni da sjedim za stolom. Istrčao sam napolje. Duvao je jak vjetar i padala je jaka kiša, ali sam krenuo kroz šumu, ne obraćajući pažnju kuda idem, sve dok nijesam stigao do obale malog jezera okruženog velikim kamenim gromadama.

Sjeo sam na klupu koja se tu našla baš u pravom trenutku i dugo posmatrao površinu vode. Sjedeći tako najmanje pola sata, osjetio sam kako mi se živci postepeno smiruju. Koliko god to zvučalo neobično, voda je na mene djelovala umirujuće. Kasnije sam više puta, poslije naročito napornih partija, upravo posmatranjem vodene površine uspijevao da povratim unutrašnji mir.

– Zašto toliko paničiš? – govorio sam sam sebi. – Turnir još nije završen i šanse nisu izgubljene. Zar se nisi još nedavno oprostio od šaha, pa se ipak sve preokrenulo? A najvažnije je to što, u najgorem slučaju, nećeš postati velemajstor. Mirne savjesti vratićeš se svom poslu i završiti disertaciju.

Kada sam se vratio u hotel, napravio sam plan za nastavak borbe.

Da bih završio među petoricom koji su sticali pravo na titulu velemajstora i plasman na Turnir kandidata, bilo je potrebno da iz posljednjih devet partija osvojim sedam poena. Taj težak zadatak uspio sam da ispunim.

Neću detaljno opisivati kako se to dogodilo niti koliko me je to koštalo. Grigorij Jakovljevič Levenfiš volio je da kaže:

„Velikih uspjeha nema bez velikih živaca.“

Zadržaću se samo na završnoj fazi borbe.

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

Vladimir Kramnik

Svjetskog prvaka u klasičnom šahu, Vladimira Kramnika, drevnoj i mudroj igri takođe je naučio njegov otac. Porodica je živjela u Tuapse-u, a malom Vovi tada su bile samo četiri godine. Otac, poznati slikar i vajar, i majka, nastavnica muzike, posvećivali su mnogo pažnje vaspitanju sina. Trudili su se da mu usade umjetnički ukus, brinuli o njegovom opštem kulturnom razvoju i unapređivanju njegovih intelektualnih sposobnosti.

Sa pet godina Vova Kramnik počeo je da pohađa gradski Dom pionira, gdje je šahovsku sekciju vodio jedini „šahovski profesionalac“ u Tuapseu. Vrlo brzo stekao je prvu kategoriju, a iz dana u dan vidljivo je napredovao u šahovskom umijeću.

Sedmogodišnjem prvokategorniku počeli su da pomažu, i to potpuno nesebično, majstori sporta Orest Averkin (koji je svojevremeno bio sekundant Leva Polugajevskog u mečevima kandidata za prvenstvo svijeta) i Aleksej Osačuk.

„Živjeli su relativno blizu i dolazili su kod nas u Tuapse“, prisjeća se Kramnik. „Otac im je nudio novac za te časove, ali su oni odbijali.“

Sa 11 godina Vladimir je postao prvak grada u konkurenciji odraslih i ispunio normu za kandidata za majstora. Uglavnom je igrao na području Krasnodarski kraj, jer tada još nije bilo mogućnosti da putuje dalje.

Prva šahovska knjiga koju je mladi Kramnik pročitao bila je zbirka izabranih partija Anatolija Karpov. Kasnije su mu uglavnom dolazile pod ruku knjige o završnicama. Već tada Kramnika je privlačila poziciona igra sa dozom taktike i težnja ka univerzalnosti.

Svoju narednu značajnu partiju budući svjetski prvak odigrao je 1984. godine, sa devet godina, na omladinskom prvenstvu Krasnodarskog kraja.

Kramnik – Serdiokov

1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 g6 6.Be3 Bg7 7.f3 0–0 8.Bc4 Nc6 9.Qd2 Bd7 10.0–0–0 Rc8 11.Bb3 Ne5 12.h4 h5 13.Bh6 Bxh6 14.Qxh6 Rxc3 15.bxc3 Qa5 16.Ne2 Rc8 17.Kb1 Bb5 18.Nd4 Ba4

19.Ne6 fxe6 20.Bxe6+ Nf7 21.Qxg6+ Kh8 22.Bxc8 Qxc3 23.e5 Qb4+ 24.Kc1 Qa3+ 25.Kd2 Qb4+ 26.Ke2 Bb5+ 27.Kf2 Qc5+ 28.Kg3 Qxe5+ 29.Kh3 Nd5 30.Rxd5 Qxd5 31.Be6 Crni predaje

Iako su među učesnicima turnira bili šahisti od 14 i 15 godina, pobjednici su postali devetogodišnji Volođa Kramnik i jedanaestogodišnji Sergej Tivjakov, koji je kasnije takođe postao velemajstor.

Zatim je uslijedio srećan splet okolnosti koji je u velikoj mjeri odredio šahovsku sudbinu talentovanog dječaka iz Tuapse. Jedan lokalni ljubitelj šaha, ne obavijestivši ni Vladimirove roditelje ni njega samog, poslao je pismo Mihailu Botviniku u kojem je pisao o jedanaestogodišnjem kandidatu za majstora.

Veliki šahovski maestro pažljivo je reagovao na tu informaciju i zamolio da mu pošalju partije koje je dječak odigrao. Nakon što ih je detaljno proučio, donio je odluku:

„Ovog dječaka obavezno treba primiti u našu školu.“

U to vrijeme škola Botvinika i Garija Kasparova bila je poznata širom Sovjetskog Saveza i uživala ogroman ugled. U nju su pozivani najtalentovaniji mladi šahisti iz cijele zemlje.

Tamo su trenirali Petar Svidler, Sergej Rubljevski, Aleksej Širov, Vladimir Akopjan i mnogi drugi mladi igrači koji su kasnije postali velemajstori.

Na svojoj prvoj sesiji u Druskininkaj 1987. godine, Volođa Kramnik osjećao je stidljivost, strah da se neće uklopiti među izabrane učenike i bojazan da će biti slabiji od ostalih. Nakon Karpovljeve knjige, osjetio je određenu kontradikciju u načinu na koji je šah predstavljao Kasparov na svojim predavanjima.

Njih dvojica igrali su na različit način, ali su obojica bili izuzetno jaki šahisti. U to vrijeme Kramnik je tek počinjao da shvata, ili bolje rečeno da osjeća, zašto je to tako. Upravo ga je ta kontradikcijja naučila da na mnoge šahovske probleme gleda što šire i iz različitih uglova.

Tokom te sesije dvanaestogodišnji dječak iz Tuapsea odigrao je i obavezni mini-meč predviđen programom škole protiv jakog majstora Borisa Altermana, danas velemajstora iz Izraela.

ALTERMAN – KRAMNIK

1.d4 Sf6 2.Sf3 c5 3.c4 e6 4.Sc3 cxd4 5.Sxd4 a6 6.g3 Dc7 7.Dd3 Sc6 8.Sxc6 dxc6 9.Lg2 Le7 10.0-0 0-0 11.h3 e5 12.Le3 Le6 13.b3 Sd7 14.Se4 h6 15.g4 Tad8 16.Dc3 Tfe8 17.Tad1 Sf8 18.Sc5 Lc8 19.Sa4 Txd1 20.Txd1 Sg6 21.Lb6 Db8 22.e3 Le6 23.Dd3 Dc8 24.Sc5 Lxc5 25.Lxc5 Sh4 26.Le4 h5 27.f3 g6 28.Kpf2 f5 29.gxf5 gxf5 30.Tg1+ Kpf7 31.Dc3 Sg6 32.Lc2 Dd8 33.De1 Dh4+ 34.Tg3 Tg8 35.Kg2 f4. Bijeli predaje.

„U ranom djetinjstvu dopadale su mi se partije Kapablanke“, govorio je Vladimir Kramnik. „Kasnije sam se oduševio stvaralaštvom Aljehina. Dugo vremena moj omiljeni šahista bio je Fišer, koji je bio dvadesetak godina ispred svog vremena. Sedamdesetih godina igrao je onako kako se igra danas, krajem vijeka. To me je najviše impresioniralo. A sada sa zadovoljstvom analiziram partije Vasilija Vasiljeviča Smislova. Prioriteti u životu stalno se mijenjaju, pa se na različitim nivoima šahovskog razvoja javljaju i nova interesovanja.“

(Nastaviće se)

Moskva, 1978.

******************

Stvaralački potencijal majstora nije autonoman; on je u velikoj mjeri određen njegovim znanjem, njegovom pripremom u debiju. Vjerovatno je on, kao i stvaralački potencijal naučnika, zasnovan na njegovom znanju.

Ali ta uslovljenost neznanjem (a ponekad i znanjem), osjećaj sopstvene zavisnosti od kvaliteta pripreme, kao i nejasna povezanost sopstvenih stvaralačkih mogućnosti sa rutinskim pripremnim radom, često postaju izvor sumornih razmišljanja i, možda, jednog od najgorčih osjećanja – osjećanja gubitka samostalnosti.

Teško da će iko osporavati činjenicu da niko ne može stvarati u unaprijed zadanom vremenu i unaprijed zadanom stanju. Pa ne zahtijeva se to ni od kompozitora, ni od fizičara, ni od pjesnika. Automatskog stvaralaštva nema.

Ali postoji automatizam zanata, uobičajenog profesionalnog rješavanja zadataka. Pri tome je možda jedini način da se sačuva stvaralački potencijal – jasno razumijevanje nivoa i prirode sopstvene „automatske“ djelatnosti. Međutim, takvoj samorefleksiji nije sposoban svako.

Feliks Krivin je optimistično primijetio:

„Prava gora ne samo da rađa miša, već mu i pomaže da se popne na vrh.“

U šahu se, međutim, daleko ne uspije svaka „mišica“ popeti na vrhove stvaralaštva, uprkos ogromnom trudu koji je uložila. Mada, naravno, to nije slučaj samo u šahu…

Najzad, posljednje – pronađeno, ostvareno stvaralačko rješenje, protumačeno i preneseno publici, postaje jednostavno i dostupno; iz njega isparava tajna. Otkriće u izvjesnom smislu gubi dio svoje vrijednosti. Ono je već poništilo energiju traganja. Motiv je dobio svoje ostvarenje u rezultatu.

Takva situacija u šahu slična je naučnom i umjetničkom stvaralaštvu. Ali to rješenje ostaje za stvaraoca njegov podvig, njegovo dostignuće. Kao i sve na svijetu, i taj podvig, to ostvarenje, s vremenom se zaboravlja.

A tada dolaze razočaranje i gorčina gubitka.

Teška mrlja zanata, naravno, izobličava, umanjuje, a često i zamjenjuje uzvišeni duh šahovskog stvaralaštva i umjetnosti. Ali ta, po svojoj suštini tužna okolnost, ne može i ne smije služiti kao opravdanje šahovskog prakticizma.

Teško je složiti se sa velemajstorom A. Suetinom, koji je, sumirajući rezultate 42. prvenstva zemlje, napisao:

„Zdrav racionalizam je u današnje vrijeme moderna stvaralačka pojava.“

Po našem dubokom uvjerenju, u šahu ne može postojati „zdrav racionalizam“, čak ni kada je on nazvan stvaralačkim.

Opravdavanja racionalističkog duha nisu počela danas.

„Često je genijalni šahista prinuđen da se zadovolji sadržajno praznim remijem, ako mu igra protivnika ne pruža mogućnost da ispolji svoj talenat. Zaista, publika nije sasvim u pravu kada krivicu za (prividno!) osiromašenje šahovske igre pripisuje teoriji otvaranja.“

Ove riječi pripadaju Rihardu Retiju, šahisti izuzetnog kombinacionog dara. I on se pozivao na XX vijek, iako su ove rečenice napisane još dvadesetih godina.

Komentarišući rezultat dobijenog meča sa Spaskim 1966. godine, Tigran Petrosjan je napisao:

„Može li se u takvoj izuzetno napetoj situaciji, kada su živci zategnuti do krajnje granice, zahtijevati od učesnika da žrtvuju sportske obzire zarad čisto stvaralačkih?“

Ovdje više nije kriva teorija, već nervna atmosfera.

Broj sličnih opravdanja mogao bi se umnožiti. Autori tih opravdanja u pravu su sa svih stanovišta, osim sa jednog – sa stanovišta šahovske umjetnosti.

Zato se sa zadovoljstvom prisjećamo riječi Aleksandra Aljehina:

„Duboko mi je simpatična sama ideja kompozicije. Bio bih srećan da stvaram sasvim sam… Ah, taj protivnik, taj nametnuti saradnik! Koliko razočaranja on donosi pravom umjetniku u šahu, koji ne teži samo pobjedi, već prije svega stvaranju djela trajne vrijednosti.“

Naravno, razumijemo naivni patos ovih riječi – jer se šahovska partija po svojoj prirodi stvara zajedno sa oba partnera.

Ipak, skloni smo da bez ironije prihvatimo rijedak, danas gotovo neobičan postupak velemajstora Eduarda Gufelda, koji je, komentarišući svoju partiju, uz jedan od slabijih poteza protivnika stavio i znak uzvika i znak pitanja: uzvični znak kao zahvalnost protivniku za „saučesništvo u stvaranju upečatljive kompozicije“.

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

GARI KASPAROV

Trinaesti svjetski šampion, izvanredni velemajstor modernog doba i vlasnik najvišeg šahovskog rejtinga, Gari Kasparov, već je sa četiri godine znao da čita. Oponašajući oca, „prelistavao“ je novine zajedno s njim i naučio da po naslovima spaja slova u slogove.

Uveče su njegovi roditelji voljeli da rješavaju šahovske zadatke. Garik ih je pažljivo posmatrao i jednom prilikom je predložio rješenje jedne pozicije. Iznenađeni otac odlučio je da mališana nauči šahu.

„Uskoro me više nije bilo moguće odvojiti od šaha“, prisjećao se Kasparov. „A godinu dana kasnije već sam pobjeđivao oca.“

U djetinjstvu su Gariku predviđali muzičku budućnost, jer su i njegov djed Moisey Rubinovič Vajnštejn i očev brat Leonid Moisejevič bili poznati kompozitori u Azerbejdžanu, a otac je veoma dobro svirao violinu. Međutim, dječak nije imao muzički sluh, pa je otac odlučno izjavio da će se, pošto posjeduje izvanredno analitičko pamćenje, baviti šahom.

Kada je dječaku bilo šest godina, otac mu je poklonio globus. Budući šampion je uz njega „putovao“ kroz zemlje i kontinente, mora i okeane. Osim toga, Garik je bio veoma zainteresovan za istoriju i geografiju. Doslovno je „gutao“ ozbiljne knjige.

Sa šest godina upisao se u šahovsku sekciju Bakuinskog doma pionira i školaraca. Rukovodilac sekcije, majstor sporta Oleg Privorotski, nakon nekoliko treninga iznenađeno je rekao:

„Ne znam da li u drugim gradovima postoje takvi početnici, ali u Bakuu drugog ovakvog nema!“

Za Novu 1971. godinu Kim Moisejevič poklonio je sinu, koji je tada ispunio normu za treću kategoriju, šahovski sat.

Nažalost, sudbina je njihovoj porodičnoj sreći odredila premalo vremena. Garik još nije imao ni osam godina kada mu je otac preminuo od raka. Njegova majka, mlada i lijepa žena, više se nikada nije udala, posvetivši život karijeri svog genijalnog sina.

Klara Šagenovna prisustvovala je svim velikim takmičenjima. Bila je dobri duh Garija, istovremeno obavljajući uloge vođe ekipe, menadžera, portparola, psihologa, ljekara, pa čak i glavnog kuvara.

Garik je odrastao kao nemirno i živahno dijete, volio je da igra fudbal, a znao je i da se potuče sa vršnjacima. Takav borbeni karakter ispoljavao se i u njegovim šahovskim okršajima.

Sa devet godina Kasparov je ispunio normu za prvu kategoriju, a sa deset je zajedno sa reprezentacijom Azerbejdžana učestvovao na Sveunionim omladinskim igrama koje su održane u Viljnusu.

Upravo tada upoznao je svog budućeg trenera, Aleksandra Nikitina.

„Već prvog dana sam ‘otkrio’ Garika“, prisjećao se Nikitin. „Tek je navršio deset godina, a preda mnom je bio još sasvim mali, mršavi, nemirni dječak koji se neprestano vrpoljio na stolici. Dječja neposrednost njegovih zamisli samo je davala poseban šarm skupu njegovih očigledno izuzetnih šahovskih kvaliteta.

Zapanjivala me sposobnost figura njegove vojske da zauzimaju ‘prave’ pozicije prirodnim putem, kao da se to samo po sebi podrazumijeva, i to najbržim mogućim načinom. Oduševljavala me njegovo poznavanje otvaranja i nevjerovatna memorija — prostrana i čvrsta poput upijajućeg papira. Nije mu predstavljalo nikakav problem da izračunava višepotezne varijante; za njega to nije bio težak posao, već zabavna igra.“

Sa deset godina Garik je postao kandidat za majstora, a sa jedanaest je osvojio Kup grada Bakua u konkurenciji odraslih!

Sa trinaest godina Kasparov postaje pobjednik juniorskog prvenstva SSSR-a.

Sa petnaest godina bio je najmlađi majstor sporta u šahu, pri čemu je normu (1978. godine na Memorijalu A. Sokolskog u Minsku) premašio za čak tri i po poena.

Mnogo toga Gariku su donijeli treninzi u čuvenoj Botvinikovoj školi. Sam patrijarh sovjetskog šaha, Mihail Botvinik, kasnije se prisjećao:

„Od samog početka bilo je jasno da se Kasparov izdvaja među ostalim učenicima sposobnošću da veoma vješto računa varijante mnogo poteza unaprijed. Međutim, Gari je bio temperamentan  dječak i morao sam da insistiram da dobro promisli potez prije nego što ga povuče na tabli.“

Botvinik je naučio Garija da razmišlja, radi i analizira. Desetine svezaka, ispisanih dječjom rukom, sa analizama svih faza partije, i danas se brižno čuvaju u porodičnoj arhivi Kasparova.

Sa 16 godina Kasparov je debitovao na velikom međunarodnom turniru u Banja Luci (1979), na kojem je nastupalo 14 međunarodnih velemajstora.

Jugoslovenski šahista Vukić uvrijeđeno je izjavio:

„Rusi nam šalju djecu. To je uvreda!“

Međutim, to „dijete“ osiguralo je prvo mjesto čak tri kola prije kraja takmičenja!

Na Memorijalu A. Sokolskog u Minsku (1978), petnaestogodišnji Gari je prvi put igrao „jedan na jedan“ protiv velemajstora.

G. Kasparov – A. Lutikov

(Komentari Kasparova)

1.d4 Sf6 2. Sf3 d6 3. Sc3 Lg4 (lukavstvo na lukavstvo: izbjegavajući odbranu Ufimtseva ili Philidora, crni biraju rijetko nastavak) 4. e4 Sbd7?! (poziciono veoma rizičan nastavak. Ili je to možda bilo testiranje „ozbiljnosti” mojih namjera u posljednjem kolu? Da bih pokušao da opovrgnem zamisao crnog, morao sam da se odlučim na oštar potez pješakom „e” u situaciji kada mi je i remi sasvim odgovarao. Ali u svojoj prvoj partiji protiv velemajstora veoma sam želio da igram „pravi” šah i odlučio sam se za to. Umjesto 4…Sbd7 sigurnije je 4…g6 ili čak 4…c6). 5. e5 Sg8 (moralo se povući, jer bi 5…de 6. de Lf3 7. D:f3 S:e5 8. D:b7 bilo vrlo nepovoljno za crnog) 6. h3 Lxf3 (na 6…Lh5 namjeravao sam da nastavim 7. g4 Lg6 8. h4, s idejom da sprovedem e5-e6 u najpovoljnijem trenutku). 7. D:f3 c6 8. Lf4 (bijeli želi da isprovocira d6-d5 i tek tada da sprovedu kočeću žrtvu pješaka. U međuvremenu, zaslužila je ozbiljnu pažnju mogućnost da se pozicija otvori putem 8. d:e5 d:e5 9. d5, nakon čega bi 9…c5 10. Lf4 moglo dovesti crnog u ozbiljne poteškoće sa odbranom pješaka d6). 8… d5 (sada se zamisao bijelog u potpunosti opravdava. Teži zadatak je postavljao 8…e6 9. d:e5 Sdf6!, iako bi i tada nakon 10. 0-0-0 L:d6 11. Le5! poziciona prednost bijelih bila očigledna). 9. e6 fe 10. Ld3 Sgf6 11. De2 (višak pješaka crnog za sada samo otežava razvoj i, očigledno, osuđen je na propast. Pokušaj da se on zamijeni – 11…Db6 12. 0-0-0 0-0-0 13. D:e6 D:d4 – opovrgava se jednako lijepim koliko i standardnim udarcem – 14. D:c6+).

11… g6 12. D:e6 Lf5! 13. 0-0 (sporno rješenje do kojeg su bijeli došli razmišljajući da grubim pritiskom duž linije „e” ne mogu da uzdrmaju odbranu protivnika i da su potrebne dodatne operacije na jednom od krila. Već sam planirao konture pješačkog napada na daminom krilu i zato sam sklonio kralja na suprotno krilo. Sada smatram da je dugo rokiranje bilo i logičnije i jače nastavak).

13… Sh5 14. Lg5?! (igrajući 13. 0-0, upravo sam planirao ovo aktivno povlačenje lovca (umjesto 14. Le3), polazeći više od opštih razmatranja da se crni teško odlučuju na uzimanje pješaka 14… L:d4. Umirujući sebe varijantom 15. S:d5 cd 16. Lb5 Sf6 17. Tad1 Db6 18. L:d7+ itd., smatrao sam da će bijeli topove zaposliti na centralnim linijama. Tek pri kućnoj analizi otkriveno je da je umjesto 16… Sf6 crni potezom 16… a6 mogao da se oslobode vezivanja, što je zajedno sa prijetnjom Sc5 omogućavalo odbijanje napada – 17. Tae1 ab 18. L:e7 Db6 19. D:d5 Le5).

14… Sxf4 15. Dg4 Sf6 16. De2 Dd6 17. Tae1 (vraćanjem pješaka crni samo neznatno poboljšava  svoju poziciju. Njegove snage su i dalje razdvojene, razvoj nije završen, a prijetnja problema duž linije „e” nipošto nije nestala. Problem rasporeda topova bijeli rješavaju jednostavno: otvaranje linije „f” nakon marša pješaka f2-f4-f5 je realno, pa je zato bolje da topovi stoje na f1 i e1).

17… e6 (crni sprečavaju kretanje bijelog pješaka „f”, ali se istovremeno osuđuju na pasivnu odbranu. Uostalom, 17… Kg7 18. Lh4 Sg8 19. Lg3 izgleda opasno za njih, kako poslije 19… S:d4 20. De3 D:b4 21. a3, tako i 19. Dd7 20. Le5 i dalje f2-f4-f5).

18.Sa4 Kf7 19. b4 b6 (naravno, ne 19… D:b4 zbog 20. Sc5 sa mnoštvom opasnih prijetnji).

20.Dd2 Te8 21. Lf4 De7 (crni ne mogu da spriječe planiranu ofanzivu bijelih. Na 21… Dd7 snažno je 22. c4 dc 23. L:c4, i ne može 23… b5 24. Sc5, a u poziciji poslije 23… Sd5 24. Le5 takođe nema mnogo radosti).

22.b5 Da3 (na e7 dama samo smeta ostalim crnim figurama da se prerasporede. Na 22… c5 namjeravao sam da nastavim 23. dc bc 24. c4, otvarajući igru).

23.Sc3 c5 23. Sb1! (povratak konja kući je, vjerovatno, najjači potez u njegovoj karijeri. Pokazuje se da izlaskom dame na a3 crni nijesu spriječili otvaranje centra).

24… Da4 (nema izbora. Na 24… Db4 moguće je jednostavno 25. D:b4 cb 26. Ld6, a poslije 24… D:a2 25. Sc3 hvata se dama).

25.d:c5 b:c5 26. c4! Sbd7 (naravno, ne može 26… dc zbog 27. Sc3, a poslije 26… d4 crna dama je ponovo u zatočeništvu).

27.Sc3 Da5 28. Dc2 Dd8 (sada dama nema šta da radi na sopstvenom krilu. Na 28… e5 snažno je 29. Ld2! d4 30. Se4 Db6 31. Sg5+).

29.Lg5 Sb6 30. a4 (prijetnja daljeg napredovanja pješaka „a” ne daje crnima vremena za reorganizaciju, npr. 30. D:c7 31. d:e6 d:e6 32. a5 Sbd7 33. Sd5 S:d5 34. Lc4).

30… dc 31. Le4 Te7 32. a5 Sbd7 33. Lc6 Sb8 34. Td1 D:a5 35. Se4 Tf8! (konačno je top ušao u igru, oslobodivši kralju put ka g8. Crni je dobio realnu perspektivu da konsoliduju poziciju; dok bijeli vraća materijalnu ravnotežu. Ali ovdje sam primijetio nedostatak rasporeda crnih topova).

36.Lf4! (bijeli lovac, kao klatno, cijelu partiju se kretao između polja f4 i g5, svaki put sve više narušavajući odbranu protivnika. Posljednji njegov potez čini poziciju crnih kritičnom. Pošto 36… e5 nije moguće, moraju da dozvole upad bijelih figura).

36… S:c6 37. b:c6 Se8 (nešto upornije bilo je 37… Se4 38. D:e4 Ld4).

38.Td7! T:d7 39. c:d5 Sf6 40. Sd6+ Ke7 41. S:c4 (drugi obećavajući nastavak bio je 41. Sb7).

41… Da6 42. Ld6+ Kxd7 43. L:f8 L:f8 (i pored približne materijalne ravnoteže, pozicija crnih ostaje teška. Nemoguće je istovremeno odbraniti kralja i sačuvati sve slabe pješake).

44.Dd3+ Ke7 (poslije 44… Kc7 45. Te1 brzo bi propao pješak e6). 45.Td1 Sd5 46. De4 Kf7 (loše je 46… Sc3 zbog 47. Dh4+ itd.). 47.Se5+ Kg8 48. Sd7 c4 49. Tb1 Dd6 (crni parira prijetnji Tb8, čak postavljajući „zamku” 50. S:f8 Sc3, u koju bi se moglo upasti – 51. Da8 S:b1 52. Se6+ Kf7 53. Sg5+ Ke7 54. Db7+ i dalje D:b1 sa dobijenom pozicijom. Međutim, pošto smo, u žaru borbe, propustili kontrolni potez, a niko nije tražio odlaganje partije, bijeli je nastavio drugim, unaprijed planiranim putem gdje odlučuje aktivnost topa).

50.Tb7 c3 51. S:f8 K:f8 52. T:h7 Df4 (prijetnjom vječnog šaha crni mijenja dame i izbjegava matni napad, ali nastala završnica je beznadežna – njihove slobodne pješake čeka propast).

53.D:f4 S:f4 54. Kf1 a5 55. Ta7 Sd5 56. T:a5 Kf7 (uz posljednju zamku: 57. Ke2 Sf4+ 58. Kf3 c2 59. Tc5 Sd3 60. T:c2 Se1+, i crni bi pobijedio. Ali…)
57.g3. Crni predaje.

Moskva 2012

Druga etapa

XIX prvenstvo zemlje održano je u jesen 1951. godine u Dorani stubova sindikata i okupilo je zaista zvjezdanu postavu: svjetskog prvaka Botvinika, njegovog nedavnog izazivača iz meča za titulu Bronštajna, buduće svjetske prvake Smislova i Petrosjana, kao i stvarne i buduće pretendente na svjetsku krunu – Keresa, Kotova, Flora, Gelera, Tajmanova i mene.

Pošto Botvinik, Bronštajn, Smislov i Keres nisu učestvovali u kvalifikacijama (prvi kao svjetski prvak, a preostala trojica zato što su već izborili pravo nastupa na narednom Turniru kandidata), za plasman na međuzonski turnir bilo je potrebno završiti među pet najbolje plasiranih od svih ostalih učesnika.

Kasnije su se u našoj šahovskoj štampi više puta vodile rasprave o tome da li finale državnog prvenstva treba povezivati sa zonskim turnirom. Iznošeni su argumenti i „za“ i „protiv“. Tvrdilo se, na primjer, da učešće igrača koji nisu zainteresovani za kvalifikacije može uticati na rezultate onih koji se bore za plasman. Međutim, taj argument nije naročito uvjerljiv. Po pravilu, u kvalifikacijama ne učestvuju najjači igrači, što znači da partije protiv njih samo podižu kvalitet kvalifikacionog procesa.

Glavni argumenti u prilog objedinjavanja tih takmičenja bili su, prije svega, ušteda značajnih finansijskih sredstava, a zatim i činjenica da se time povećavao značaj državnih prvenstava.

Tokom pedesetih i šezdesetih godina ova takmičenja su se održavala zajedno. Ja sam, na primjer, pet puta igrao na zonskim turnirima i svaki put je to istovremeno bilo i prvenstvo države. Međutim, od sedamdesetih godina zonski turniri počeli su da se organizuju odvojeno, čime je praktično uveden dvostruki kvalifikacioni sistem.

Značajni rezultati

Što se tiče XIX prvenstva zemlje, na njemu sam loše počeo – izgubio sam prve dvije partije. Na isti način turnir je započeo i moj prijatelj Tigran Petrosjan.

Međutim, kasnije smo obojica zaigrali mnogo bolje. Meni je, na primjer, pošlo za rukom da ostvarim niz vrijednih pobjeda, između ostalog protiv Smislova i Bondarevskog. Cilj koji sam sebi postavio – plasman na međuzonski turnir – uspio sam da ostvarim. Tigran je odigrao još uspješnije: podijelio je drugo i treće mjesto sa Gelerom i osvojio srebrnu medalju.

Prvak države, već treći put, postao je Paul Keres. Bio je to ogroman uspjeh ako se ima u vidu da je iza sebe ostavio svjetskog prvaka i nekoliko kandidata za svjetsku titulu. Botvinik je završio tek na četvrtom, a Smislov na petom mjestu. Naredna tri mjesta podijelili su Bronštajn, Tajmanov i ja, dok su Aronin i Flor podijelili deveto i deseto mjesto.

Tako su se u „međuzonsku“ petorku plasirali Petrosjan, Geler, Tajmanov i ja, dok su posljednje mjesto koje je vodilo dalje podijelili Aronin i Flor.

Rezultati ovog takmičenja bili su veoma značajni. Svi mi, izuzev Flora, pripadali smo mlađoj generaciji šahista, rođenoj poslije Revolucije i građanskog rata. Starija generacija doživjela je potpuni neuspjeh: Bondarevski i Kotov podijelili su tek 12. i 13. mjesto, dok Lilijental i Toluš nisu uspjeli ni da se plasiraju u finale. Naravno, svaki od njih smatrao je da zaslužuje bolji rezultat.

Bondarevskom, kao što se sjećate, Sportski komitet nije dozvolio da igra na Turniru kandidata u Budimpešti. Kotov je vjerovao da ga je samo nesrećan slučaj u partiji protiv Smislova na tom istom turniru lišio ličnog prava nastupa na narednom Turniru kandidata. Toluš je bio osvajač medalje na prethodnom prvenstvu države, a Lilijental se još samo godinu ranije smatrao jednim od kandidata za svjetsku titulu.

Rezultati kvalifikacija nisu bili slučajni – pokazivali su da je u našem šahu započela prirodna smjena generacija. Ali da li je to shvatao Sportski komitet?

Umjesto da jednostavno objavi imena učesnika međuzonskog turnira, Sportski komitet donio je posebno rješenje u kojem je naveo „kandidate za učešće“. Pored četvorice koji su izborili plasman, na spisak su uvršteni i… Kotov, Bondarevski, Toluš i Lilijental.

To je značilo da moje mjesto na međuzonskom turniru uopšte nije bilo zagarantovano. Međutim, tada toga još nijesam bio svjestan.

Na ljuljašci sudbine

Međuzonski turnir trebalo je da bude održan tek godinu dana kasnije. Kao dio priprema za njega odlučio sam da više pažnje posvetim svom zdravlju. Tokom ratnih godina, zbog loše ishrane i nedostatka vitamina, moji zubi bili su u veoma lošem stanju. Ni poslije rata nikako nisam uspijevao da nađem vremena da ih sredim.

Kada sam došao u Institut za protetiku na pregled kod profesora konsultanta, nakon pregleda izrekao je presudu:

– Sve zube treba izvaditi i napraviti vještačku vilicu!

– Zaboga, profesore! – zauzela se za mene moja ljekarka. – Pa on je još mlad čovjek, nema ni trideset godina.

– Nema ni trideset? Ali usta su mu kao kod pedesetogodišnjaka!

Na sreću, doktorka kojoj sam beskrajno zahvalan nije prihvatila profesorovu presudu. Dio zuba je izliječila, dio izvadila, a zatim mi ugradila mostove koji su mi služili dugi niz godina.

Istovremeno sa liječenjem zuba morao sam da igram na prvenstvu Moskve. Tada sam shvatio da i status profesionalnog šahiste ima svoje mane – nisam mogao da odbijem nastup na turniru, jer sam primao stipendiju.

Osjećao sam se užasno. Noću su me mučili jaki bolovi u zubima, izazvani brušenjem prije postavljanja mostova. Loše sam spavao, bio veoma nervozan, a sve se to krajnje nepovoljno odrazilo na moju igru. Turnir je završio potpunim fijaskom – zauzeo sam 13. mjesto među 16 učesnika.

U međuvremenu su se događaji razvijali svojim tokom. Flor, koji je izgubio svaku ambiciju da se bori za plasman, odustao je od kandidature za mjesto u petorci i postao trener Tajmanova. Njegov primjer slijedili su Bondarevski i Lilijental: prvi je prihvatio da trenira Gelera, a drugi Petrosjana.

Kotov je, međutim, energično pokušavao da izbori mjesto na međuzonskom turniru, koristeći svoje veze. Najranjiviji član naše petorke bio je Aronin, pa je Aleksandar Aleksandrovič usmjerio napore upravo na njegovo potiskivanje.

Poslije neuspjeha na prvenstvu Moskve još nisam shvatao da i meni prijeti opasnost. A onda me zadesio još jedan peh. Polufinale prvenstva države u Minsku započeo sam katastrofalno – sa tri uzastopna poraza.

Kasnije sam, doduše, uspio da popravim situaciju. Pored toga, kolo prije kraja stanje je bilo takvo da bih pobjedom u posljednjoj partiji ne samo izborio plasman u finale, već osvojio i prvo mjesto.

Međutim, u istoj situaciji nalazio se i moj protivnik – snažni kijevski majstor Isak Lipnicki. Neposredno prije partije iznio mi je neočekivan prijedlog:

– Hajde da igramo pod ovim uslovom: onaj ko izgubi, pošto neće ući u finale, dobiće kao nadoknadu novčanu nagradu koja pripada pobjedniku turnira.

Nisam mnogo razmišljao i pristao sam.

Ujutro na dan kola pozvali su me da treniram sa lokalnim odbojkaškim klubom „Dinamo“, pa sam odigrao nekoliko setova. Bila je to neoprostiva greška: uoči važnih partija treba izbjegavati nepotrebno trošenje i psihičke i fizičke energije.

Kada sam poslije ručka sjeo za tablu, veoma brzo sam stekao znatno bolju poziciju, ali me je užasno savladavao san. Povrh svega, počeo sam da žalim što sam tako nepromišljeno pristao na prijedlog svog konkurenta. Na kraju sam napravio grubu grešku, poslije koje je moja pozicija postala beznadežna. Tako sam, iako su četiri igrača prolazila dalje, podijelio peto i šesto mjesto sa Florom i ostao bez plasmana u finale.

Ubrzo po povratku iz Minska pozvali su me u Sportski komitet i ponudili da budem sekundant jednom od učesnika međuzonskog turnira. To je značilo potpuni slom svih mojih nada. Odlučno sam odbio da budem sekundant i, izlazeći iz Sportskog komiteta, pomislio da je vrijeme da završim sa šahom i vratim se institutu. Međutim, stiglo je ljeto i, prije nego što se ponovo posvetim poslu, poželio sam da se odmorim. Kupio sam putovanje i na mjesec dana otišao na Kavkaz.

U međuvremenu se ispostavilo da pitanje konačnog sastava učesnika međuzonskog turnira još nije bilo riješeno. Na sjednici kolegijuma Sportskog komiteta detaljno se raspravljalo o svakom kandidatu, a posebno su upoređivali mene i Toluša. Postavljeno je pitanje: ko je od njih dvojice zdraviji i ko će bolje izdržati dug i naporan turnir?

Doktor G. Kukolevski, zaposlen u Medicinskom odjeljenju Sportskog komiteta, koji me je, usput, dobro poznavao jer je bio ljekar naše reprezentacije tokom meča Moskva – Budimpešta, odgovorio je:

– Kao ljekar, dao bih prednost Averbahu. Toluš je prije godinu dana imao mikroinfarkt, dok je Averbah potpuno zdrav i bavi se sportom. Osim toga, od Toluša je mlađi dvanaest godina.

Na moju sreću, zamjenik predsjednika Sportskog komiteta D. Postnikov, koji je bio naklonjen Tolušu, nije prisustvovao sjednici kolegijuma. Tako je odluka donesena u moju korist.

Sve sam to saznao tek kasnije. Tada sam, boraveći na Kavkazu, planirao da se odmah po povratku javim na posao, jer mi je odobreno odsustvo isticalo. U Moskvu sam se vratio rano ujutro i odmah legao da spavam. Međutim, oko devet sati probudio me je telefonski poziv.

Kada sam podigao slušalicu, čuo sam glas Aleksandra Prorviča, koji je poslije Zubarevljeve smrti obavljao dužnost načelnika Šahovskog odjeljenja.

– Zdravo! Gdje si nestao? Već dugo te tražim. Odmah dođi u Sportski komitet da završiš formalnosti za put u Švedsku.

– Ali ja sam odbio da budem sekundant!

– Kakav sekundant? – začudio se glas sa druge strane. – Ti ideš da igraš!

Naravno, istog trenutka sam odjurio u Sportski komitet. U Odjeljenju za putovanja, na odštampanom spisku učesnika turnira, prezime Toluš bilo je precrtano, a iznad njega mastilom dopisano: Averbah.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

RETIJEVO OTVARANJE — 1. Nf3

R. Reti je 1923. godine razradio i uveo u turnirsku praksu novo otvaranje, o čijim je idejama pisao:

„Pošto je, uopšteno govoreći, u otvaranju borba za centar, svaki novi sistema treba da se odlikuje težnjom da se razvije pritisak na centar bez prevremenog fiksiranja sopstvenih centralnih pješaka. Prirodan početni potez takve sistema jeste 1. Nf3, jer, vršeći pritisak na centar i odmah sprečavajući …e5, taj potez ostavlja bijelima sve mogućnosti otvorenim.“

Savijeli Tartakover nazvao je pronalazak svog savremenika „otvaranjem budućnosti“.

Kasnije su vrijedan doprinos razvoju ovog debija dali Emanuel Lasker, Hoze Raul Kapablanka, Mihail Botvinik i Vasilij Smyslov.

Glavni sistemi i varijante otvaranja su:

• Klasični sistem: 1. Nf3 d5 2. c4 dxc4
• Gambitni sistem: 1. Nf3 d5 2. c4 c6 3. g3 Nf6 4. Bg2 dxc4
• Sistem Emanuela Laskera: 1. Nf3 d5 2. c4 c6 3. b3 Bf5
• Sistem Kapablanke: 1. Nf3 d5 2. c4 c6 3. b3 Nf6 4. g3 Bg4 5. Bg2 e6
• Sistem sa kraljevskim fijanketom: 1. Nf3 d5 2. c4 c6 3. b3 Nf6 4. g3 g6
• i druge varijante.

REŠEVSKI Semjuel (Samuel Reshevsky) (1911–1992) — američki velemajstor i kandidat za svjetsko prvenstvo.

Semija se može nazvati „svjetskim šampionom među čudima od djece“. Svijet nije poznavao ništa slično — šestogodišnji dječak, obučen u mornarsko odijelo, dajući simultanku članovima Bečkog šahovskog kluba, pobjeđivao je partiju za partijom. Šahisti, iskusni i prosijedi od godina, bili su zaprepašteni onim što se dogodilo. Nisu nalazili razumno objašnjenje za taj događaj.

A Samuel Reshevsky se kasnije prisjećao:
„Šah je za mene već tada bio normalna ljudska funkcija, nešto poput disanja. Nije zahtijevao svjesni napor. Kao što ljudi udišu i izdišu, tako sam ja igrao poteze.“

Semiju još nije bilo ni jedanaest godina kada je prvi put učestvovao na turniru majstora. Edward Lasker, Ossip Bernstein i David Janowski — s takvim velikanima susreo se 1922. godine u New York City-ju. Posebno mu je u sjećanju ostala partija s Janovskim.

„Taj dječak razumije šah isto koliko ja razumijem hodanje po užetu! Pogledajte njegovu poziciju! Uskoro neće imati čime da igra! Potpuna paraliza!“ — uzviknuo je Janovski, obraćajući se Edvardu Laskeru poslije dvanaest poteza.

Postepeno se njegov napad pojačavao, ali se protivnik iznenađujuće uporno branio.

Janovski – Reševski
Njujork, 1922

1.d4 Lasker,Edward:Chess Secrets.p.243. 1…Nf6 2.Nf3 d5 3.c4 e6 4.Nc3 Nbd7 5.Bg5 Be7 6.e3 c6 7.Bd3 a6 8.0–0 dxc4 9.Bxc4 Nb6 [¹9…b5; 9…0–0] 10.Bd3 Nfd5 11.Bxe7 Qxe7 12.Qd2 Lasker: After twelve moves Janowski said to me:“What kind of nonsense did you tell me? That boy understands as much of chess as I do of rope-dancing! Look at his position! Soon he won’t be able to move any piece! He is completely paralyzed!“ 12…Nxc3 13.bxc3 c5 14.Rab1ƒ Nd7 15.a4 0–0 16.Qc2 h6 17.Rfe1 b6 18.Rb2 Rb8 19.Reb1 Qd6 20.Qe2 a5 21.Bb5 Rd8 22.h3 Qc7 23.e4 Nf8 24.Qe3 Bd7 25.Ne5 Be8 26.Bxe8 Rxe8 27.f4 f6 28.Nf3 Nd7 29.e5 f5 30.g4 g6 31.gxf5 gxf5 32.d5 Nf8 33.Rg2+ Kh7 34.c4 Qf7 35.Kh2 Ng6 36.Rbg1 Rg8 37.d6 Qb7

38.h4± [38.Ng5++- hxg5 (38…Kg7 39.Nxe6+ Kf7 40.Nc7 (40.Nxc5 bxc5 41.e6++-) ) 39.Rxg5+- Qf7 (39…Qe4 40.Qg3 Qxf4 41.Rh5+ Kg7 42.Qxf4) 40.Qf3 Qf8 41.Rh5+ Kg7 42.Qg3 Kf7 43.Qg5 Qg7 44.Rh6] 38…Qc6 39.h5 [39.Ng5++-] 39…Nh8 40.Ng5+?? [40.Nd2+-; 40.Nh4+-] 40…hxg5= 41.fxg5 Ng6 42.Rg3! [42.hxg6+ Kg7³] 42…Kg7= 43.Rh3 Rh8 44.hxg6 Rxh3+ 45.Kxh3?? Lasker: This was Janowski’s sealed move. <he took dinner with me and said: „You know, Lasker, aou were right. the boy is awonder. I have the feeling that I will lose that game.“ [45.Qxh3!= Rh8 46.Qh6+! Kg8 (46…Rxh6+? 47.gxh6+ Kg8 48.g7+- Qa8 49.h7+ Kxh7 50.g8Q+ Qxg8 51.Rxg8 Kxg8 52.d7) 47.g7 Rh7 48.Kg3 Rxh6 49.gxh6 Qe4 50.d7 Qe3+=] 45…Rh8+–+ 46.Kg3 Qxa4 47.Qf3 f4+ 48.Kg4 Qc2 49.Qxf4 Qe2+ 50.Kg3 Qd3+ [50…Rf8] 51.Kg2 Qe2+ [51…Qh3+–+; 51…Rf8–+] 52.Kg3 Qh2+?? [52…Rf8–+] 53.Kf3= Rf8 54.Qf6+ Kg8 [54…Rxf6+ 55.gxf6+ Kg8 56.d7 Qd2=] 55.d7 Rxf6+ 56.gxf6 [56.exf6 Qd2 57.Rh1=] 56…Qd2 57.Rh1?? [57.g7 Qxd7 58.Ke2 Qb7 59.Kf2 a4 60.Rd1 Qa8 61.Rd3 a3 62.Rh3 Kf7 63.Rh8 Qg8 64.Rh3 a2 65.Ra3 Qh7 66.Ra7+ Kg6 67.Kg3=; 57.f7+! Kg7 58.Rh1=] 57…Qd3+–+ 58.Kg2 Qxg6+ 59.Kf2 Qf5+ 60.Kg2 Qg4+ 61.Kh2 Qe2+ 62.Kh3 Qd3+ 63.Kh4 Qxd7 64.Rg1+ Kf8 65.Kg5 Qd4 0–1

Ubrzo je Janovski zaustavio sat.

„Pobijedio sam velikog majstora!“ — uzviknuo je srećni Semi i bacio se ocu oko vrata.

Trinaest godina kasnije dvostruki šampion SAD Samuel Reshevsky došao je u Evropu i uvjerljivo osvojio prvo mjesto u Margate (1935), prestigavši Hoze Raul Kapablanku i pobijedivši ga u međusobnom susretu.

Reševski – Kapablanka
Margit, 1935

1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 d5 4.Bg5 Nbd7 5.cxd5 exd5 6.e3 Be7 7.Bd3 0–0 8.Qc2 c5 9.Nf3 c4 10.Bf5 Re8 11.0–0 g6 12.Bh3 Nf8 13.Bxc8 Rxc8 14.Bxf6 Bxf6 15.b3 Qa5 16.b4 Qd8 17.Qa4 a6 18.b5 Re6 19.Rab1 Rb8 20.Rb2 Be7 21.bxa6 Rxa6 22.Qc2 Ne6 23.Rfb1 Ra7 24.a4 Nc7 25.Ne5 Qe8 26.f4 f6 27.Ng4 Qd7 28.h3 Kg7 29.Nf2 Ba3 30.Ra2 Bd6 31.Nfd1 f5 32.Nb5 Ra5 33.Nxc7 Bxc7 34.Nc3 Qd6 35.Qf2 b6 36.Qf3 Rd8 37.Rab2 Qe7 38.Rb4 Rd7 39.Kh1 Bd8 40.g4 fxg4 41.hxg4 Qd6 42.Kg1 Bc7 43.Kf2 Rf7 44.g5 Bd8 45.Ke2 Bxg5 46.Rxb6 Qa3 47.Kd2 Be7 48.Rb7 Rxa4 49.Qxd5 Ra5 50.Qxc4 Rh5 51.Kd3 Qa8 52.Qe6 Qa3 53.Rd7 Rhf5 54.Rb3 Qa1 55.Rxe7 Qf1+ 56.Kd2 1–0

Poslije ove pobjede poznati ruski majstor Peter Romanovsky napisao je:
„Nema sumnje da šahovski svijet u ličnosti Reševskog dobija velikog mislioca, koji ima sve šanse da u budućnosti pretenduje na osvajanje svjetskog prvenstva.“

I to predviđanje se ostvarilo. Godine 1948 Samuel Reshevsky postao je učesnik meč-turnira za svjetsko prvenstvo i zauzeo 3–4. mjesto zajedno sa Paul Keres. Ostao je kandidat za najvišu titulu i u 42. godini, kada je podijelio 2–4. mjesto na turniru u Cirihu, i u 57. godini, kada je izgubio četvrtfinalni meč od Viktora Korčnoja, a sa 62 godine posljednji put je nastupio na međuzonskom turniru u Petropolis (1973).

„Borba, nadmetanje — to je ono što me privlači u šahu“, govorio je Reševski. On nije mogao živjeti bez šaha, ali nije mogao ni živjeti samo od prihoda koje mu je donosio šah. Da bi izdržavao porodicu, bio je prinuđen da radi kao računovođa, ali se stalno vraćao u „rodni dom kraljevstva Kaisse“.

S. Reševski. Prijateljski karikatura K. K. Zepčuka, 1939

Godine 1991. Reševski je došao u Moskvu da učestvuje na takmičenjima posvećenim sedamdesetogodišnjici njegovog prijatelja i rivala Vasilija Smislova. Mnogi ljubitelji šaha dolazili su „na Reševskog“, kao što se ide „na Yehudi Menuhina“ ili „na Mstislava Rostropovicha“. Niskog rasta, sa svijetlim kačketom, osamdesetogodišnji Semi sjedio je za šahovskim stolom kao da se iz same igre puni energijom.

Na Svjetskom kupu veterana u brzom šahu Reševski je igrao meč protiv Smislova. Gubio je 0:2, ali je zatim uspio da preokrene tok borbe i, dobivši dvije partije zaredom, izjednači meč. Ovacije i zahvalnost šahista bile su mu najbolja nagrada. A svjedok finala Gari Kasparov rekao je da bi završnica posljednje partije, u kojoj je „Reševski demonstrirao fantastičnu tehniku“, činila čast svakom velemajstoru čak i na turniru u klasičnom šahu.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

REMARK o šahu

Poznati njemački pisac-romanopisac Erich Maria Remarque (1898–1970) bio je naklonjen mnogim vrstama sporta. Svjedočanstvo za to je i činjenica da je u vrijeme izlaska svog prvog romana Remark bio urednik popularnog njemačkog časopisa Sport in Bild. Pisac je volio i šah, što se odrazilo u nizu njegovih djela. Scene šahovske igre susreću se, na primjer, u romanima Tri druga (1938) i Trijumfalna kapija (1946), gdje Remark kroz usta junaka iznosi misao o važnoj vrlini šaha: „On i odvlači pažnju, i tjera na usredsređivanje.“

Tu misao Remark još šire i zanimljivije obrazlaže u drugom romanu — Nebo nema miljenike (1959). U njemu postoji upečatljiva epizoda: jedan od likova, osamdesetogodišnji Rihter, koji boluje od najtežeg oblika tuberkuloze, već praktično na samrti dospijeva u sanatorijum. Dani prolaze, a on, uprkos svemu, nastavlja da živi. I eliksir koji mu produžava život ispostavlja se — šah.

Saznavši da se beznadežno bolestan čovjek strastveno zanima za ovu igru, ljekari mu pronalaze odgovarajućeg partnera. I oni igraju, saopštavajući jedan drugom poteze telefonom.

„Vjerujte mi, šah našim mislima daje sasvim drugo usmjerenje. On je tako daleko od svega ljudskog… od sumnji i tuge… To je toliko apstraktna igra da umiruje. Šah je svijet za sebe, koji ne poznaje ni užurbanost ni smrt“, govorio je jednom Rihter dežurnoj sestri Lilijan.

RETI (Reti) Rihard (1889–1924) — češki velemajstor, teoretičar i šahovski kompozitor; dvadesetih godina jedan od najjačih šahista svijeta.

„Šta mislite o vašem učeniku Retiju?“ — upitali su Savielly Tartakowera 1907. godine.

„On će jednom postati najbolji igrač na svijetu, iako ne i svjetski šampion! On je — tragajući umjetnik“, odgovorio je maestro.

„U mladosti sam imao dva omiljena zanimanja: matematiku i šah. Razlog zbog kojeg sam dao prednost šahu u odnosu na matematiku može neupućenom izgledati čudan, pa čak i paradoksalan: u šahu ima više života nego u matematici“, pisao je Reti.

Već početkom dvadesetih godina Reti se svrstao među najbolje šahiste svijeta. S uspjehom je nastupao na velikim međunarodnim turnirima, osvojivši prve nagrade u Košice (1918), Gothenburgu i Beču (1920), Teplice-Šenau (1922); druga mjesta u Ostravi Moravskoj i Beču (1923), Dortmundu (1928); četvrtu nagradu u Karlovy Vary (1923) i petu nagradu u New York City (1924).

Za mnoge Retijeve partije igrane na tim takmičenjima bili su karakteristični potraga za novim putevima šahovskog stvaralaštva, lijepe kombinacione ideje i razvoj originalnih debiutskih sistema s „nefiksiranim pozicijama“, u kojima se važna uloga daje uticaju figura na centar i fijanketu lovaca. „Posebno zadovoljstvo u šahu pričinjava mi shvatanje strateških ideja; igrajući na turniru provjeravam ispravnost svojih ideja“, govorio je Reti.

Aleksandar Aljehin, prisjećajući se partije s češkim maestrom u Beču (1922), u kojoj se protivnik, iako je imao dva pješaka manje, virtuozno branio i izborio remi, priznao je:
„Reti je jedini majstor čiji su potezi često bili za mene potpuno neočekivani.“

S tim bi se vjerovatno mogao složiti i Maks Eve nakon poraza u meču protiv Retija 1920. godine (+1, −3, =0). U dvije partije Rihard je pobijedio u razornom stilu — u 22 i 17 poteza — u svakoj od njih žrtvujući uzastopno dva topa.

Eve – Reti
Amsterdam, 1920

1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bc4 Nf6 4.d4 exd4 5.0–0 Nxe4 6.Re1 d5 7.Bxd5 Qxd5 8.Nc3 Qa5 9.Nxd4 Nxd4 10.Qxd4 f5 11.Bg5 Qc5 12.Qd8+ Kf7 13.Nxe4 fxe4 14.Rad1 Bd6! 15.Qxh8 Qxg5 16.f4 Qh4 17.Rxe4 Bh3! 18.Qxa8 Bc5+ 19.Kh1 Bxg2+ 20.Kxg2 Qg4+ 21.Kf1 Qf3+ 22.Ke1 Qf2# 0–1

Jedno od otvaranja koje počinje potezom kraljevog konja 1. Nf3 dobilo je ime po svom tvorcu — Retijevo otvaranje i široko se primjenjuje u savremenoj šahovskoj praksi. Tim otvaranjem velemajstor je ostvario niz sjajnih pobjeda nad najjačim šahistima svijeta — Hoze Raulom Kapablankom, Efimom Bogoljubovom i Akibom Rubinštajnom. Zanimljivo je da Hoze Raul Kapablanika prije tog poraza nije izgubio nijednu partiju punih deset godina!

Reti – Kapablanka
Njujork, 1924

1.Nf3 Nf6 2.c4 g6 3.b4 Bg7 4.Bb2 0–0 5.g3 b6 6.Bg2 Bb7 7.0–0 d6 8.d3 Nbd7 9.Nbd2 e5 10.Qc2 Re8 11.Rfd1! a5 12.a3 h6 13.Nf1 c5!

14.b5 Nf8 15.e3 Qc7 16.d4 Be4 17.Qc3 exd4 18.exd4 N6d7 19.Qd2! cxd4 20.Bxd4 Qxc4 21.Bxg7 Kxg7 22.Qb2+! Kg8 23.Rxd6 Qc5 24.Rad1 Ra7 25.Ne3 Qh5 26.Nd4 Bxg2 27.Kxg2 Qe5 28.Nc4 Qc5 29.Nc6 Rc7 30.Ne3 Ne5 31.R1d5 1–0

Ukupan skor turnirskih susreta između Hoze Raula Kapablanke i Richarda Retija bio je u korist Kubanca: +4, −1, =2. Kapablanka je, pisao je Reti, „posjedovao najistančaniji šahovski osjećaj“. Ipak, Reti je bio jedan od rijetkih koji je još 1927. godine pravilno procijenio Kapablankine šanse u borbi s njegovim antipodom — Aleksandrom Aljehinom. Suprotno raširenom mišljenju o gotovo sigurnoj pobjedi Kubanca, on je prednost dao kombinatornom stilu njegovog protivnika. Takva prognoza potpuno je odgovarala Retijevom shvatanju šahovske umjetnosti.

Naučne principe šahovske borbe on je nastojao povezati s romantičnim idejama kombinacionog stvaralaštva. „Mi poziciono kombinujemo“, pisao je u knjizi Nove ideje u šahu  (1922) o sebi i o inovatorima šahovske strategije bliskim njegovim pogledima — Aron Nimcovič, Savijeliy Tartakover, Rudolf Špilman, Gyula Breyer…

U djelu Moderne ideje u šahu (1929) Reti je nastojao „otkriti ljepotu i dubinu šahovske umjetnosti“ kroz partije 22 velikana šaha iz XIX i početka XX vijeka. One su prikazane hronološkim redom i otkrivaju „sve ono vrijedno što se nalazi u njihovim idejama“.

O mnogostranosti Retijevog stvaralaštva svjedoči i njegov doprinos šahovskoj kompoziciji: njegove studije su izuzetne po idejama i lijepoj igri koja ostavlja snažan estetski utisak i bliska je praktičnoj partiji.

Reti, 1929

Bijeli igra i dobija

1.Td3+ Ke1 2.Tf3 Kd2 3.Lf1! e1D 4.Td3#

Prerana i besmislena smrt od dječje bolesti — šarlaha (Scarlet fever) — talentovanog majstora je otrgla iz redova vjernih poklonika šahovske umjetnosti.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

O staroj gardi (nastavak)

Boris Markovič Berlinski (1887–1950) u mladosti je živio u Odesi, rodnom gradu znamenitih muzičara Jaše Hajfeca, Miše Elmana, Emila Gilelsa i Davida Ojstraha. Imao je apsolutni sluh, pa su njegovi roditelji u početku pokušavali da od njega naprave dirigenta još u dječačkom uzrastu. Međutim, to se završilo nesrećno – obolio je od meningitisa, što je dovelo do ozbiljnog gubitka sluha i poremećaja govora.

Kao šahista, Berlinski je bio izuzetno nadaren i originalan. Godine 1925. u Moskvi pobijedio je samog svjetskog prvaka Kapablanku, u vrijeme kada su se njegovi porazi mogli izbrojati na prste jedne ruke.

Krajem četrdesetih godina zajedno smo igrali za ekipu sportskog društva „Zenit“ na sindikalnim takmičenjima. Tada više nije mogao da izdrži dugotrajnu napetost borbe i, svjestan svoje nemoći, žalio se:

— Još mogu da zamahnem mačem, ali umjesto da njime pogodim protivnika, mač mi ispadne iz ruke i udari me po glavi!

Često je dolazio kod mene, jer je stanovao sasvim blizu. Ponekad bi sjeo za naš klavir i svirao; gluvoća mu u tome nimalo nije smetala. Odlično smo se slagali i, uprkos njegovom poremećaju govora, bez teškoća sam ga razumio.

Berlinski je bio moj iskreni navijač. Smatrao je da ne ostvarujem rezultate za koje sam sposoban.

— Nije dobro što imaš drugo zanimanje — govorio mi je. — Da si gladovao, odavno bi postao velemajstor!

Nažalost, kada sam konačno stekao to zvanje, Borisa Markoviča više nije bilo među živima.

Godine 1929. Berlinski je osvojio titulu prvaka Sovjetskog Saveza. Za taj uspjeh dodijeljeno mu je zvanje velemajstora SSSR-a. Međutim, kasnije mu je to zvanje nekako neprimjetno oduzeto, iako, koliko mi je poznato, nikada nije donesena nikakva zvanična odluka o tome.

Naravno, veoma teško je podnio taj gubitak. Iz nekog razloga za njega je krivio Zubareva i smatrao ga svojim neprijateljem broj jedan.

Ironijom sudbine, obojica su preminuli gotovo istovremeno – Berlinski početkom novembra 1950. godine, a Zubarev dva mjeseca kasnije, pred samu Novu godinu.

U januaru 1951. godine slučajno sam na Arbatu sreo Berlinskovu suprugu. Pitala me ima li šta novo u šahovskom svijetu. Kada je čula da je Zubarev umro, uzdahnula je:

— Jao, kako je šteta što Borja nije doživio ovaj dan. Kako bi se samo obradovao!

Petar Arsenjevič Romanovski (1892–1964) bio je jedan od priznatih doajena našeg šaha, učitelj mnogih generacija lenjingradskih i moskovskih šahista. Bio je glavni sudija prvenstva Moskve na kojem sam ispunio normu za majstora.

Poslije turnira Romanovski me pozvao kod sebe i od tada sam mu često odlazio u goste. Petar Arsenjevič pokazao se kao izuzetno gostoljubiv i srdačan domaćin. Kod njega je dolazilo mnogo mladih šahista – Dima Ter-Pogosov, Miša Bonč-Osmolovski, njegov još iz lenjingradskih dana učenik Jura Štajnsapir. Igrali smo šah, rješavali studije i razgovarali o raznim šahovskim temama.

Ponekad nam je Petar Arsenjevič držao predavanja o istoriji šaha, razvoju šahovskih ideja, šahovskim školama i velikim majstorima prošlosti. Zahvaljujući Romanovskom, znatno sam proširio svoje šahovske vidike upravo u oblasti u kojoj sam u početku imao najveći nedostatak – u kombinacionoj igri i taktici.

Jednom smo kod njega organizovali mali trening-turnir, koji, doduše, nismo završili.

U kući Petra Arsenjeviča često su boravili i Nikolaj Ivanovič Grekov, istoričar i biograf Čigorina, dramaturg i poznati pozorišni kritičar Vladimir Mihajlovič Volkenštajn, kao i istoričar šaha Isak Maksovič Linder.

Sjećam se da je jednom Romanovski priredio pravi autorski koncert. Ispostavilo se da je izvanredno svirao balalajku, i to klasična djela. Takođe nam je čitao svoje pjesme. Jedna od njih, „Stari vuk“, bila je duboko autobiografska – 1942. godine iz opkoljenog Lenjingrada evakuisan je gotovo na samrti, dok mu je cijela porodica stradala u gradu.

Moram da ispričam i kako je između nas došlo do razilaženja.

Romanovski je pripremio za štampu zbirku svojih partija, poslao rukopis izdavačkoj kući „Fizička kultura i sport“ i zamolio da rukopis pošalju meni na recenziju, ali ni u kom slučaju Vasiliju Panovu, s kojim je bio u zategnutim odnosima.

Načelnica redakcije N. Krašenjinikova, unuka znamenitog putopisca i geografa, donijela je zaista „solomonsku“ odluku – jedan primjerak rukopisa poslala je meni, a drugi Panovu.

Pročitavši rukopis, u cjelini sam ga ocijenio pozitivno, ali sam ukazao i na određene nedostatke. Pored toga, o svim mojim primjedbama razgovarao sam s Romanovskim. Savjetovao sam mu da ponešto izbaci, a on se s tim složio.

Vasilij Nikolajevič Panov bio je veoma zajedljiv čovjek. Odlično je poznavao slabe strane karaktera Petra Arsenjeviča – njegovo prenaglašeno samoljublje i krajnju osjetljivost. Kao priznati autoritet, volio je da podučava druge, često koristeći vrlo slikovit jezik. Sve je to došlo do izražaja u njegovoj recenziji, napisanoj u zajedljivom, gotovo feljtonskom stilu.

Tako je, na primjer, komentarišući svoju partiju protiv prvokategornog igrača Abramsona, Romanovski kritikovao protivnika zato što je „zaražen bubicom konzervativizma“ i što se „klanja božanstvu dogmatizma“.

„A šta on zapravo hoće od jadnog Abramsona?“, podrugljivo je pitao recenzent. „Dogmatizam, konzervativizam… Zar nije jednostavnije reći da Abramson jednostavno loše igra šah?“

Na drugom mjestu Romanovski je napisao:

„…Ovim potezom moj protivnik želi i nevinost da sačuva i kapital da stekne.“

Na to je Panov poučno primijetio:

„U knjizi namijenjenoj sovjetskoj omladini nedopustivo je koristiti izraze iz rječnika javnih žena!“

Ukratko, Panovljeve otrovne strelice pogodile su metu i Romanovski je bio duboko povrijeđen.

Ali najgore je bilo to što je, uporedivši obje recenzije, ustanovio da smo Panov i ja ukazali na iste nedostatke, iako sam ja sve svoje primjedbe iznio u krajnje obzirnom tonu, nastojeći da ne povrijedim njegovo samoljublje.

Ipak, uvrijedio se.

— Kako je to moguće? — pitao je Mišu Bonča-Osmolovskog. — Panov je moj neprijatelj. On prema meni ne može biti objektivan. Averbah je ukazao na iste nedostatke knjige kao i Panov. To znači da i on u dubini duše loše misli o meni.

Šta se na to moglo odgovoriti?

Prije svega, te recenzije bile su interne, namijenjene samo izdavaču. Nisu se objavljivale niti su bile dostupne široj javnosti.

Drugo, iskreno sam želio da pomognem Romanovskom da poboljša rukopis, ali nisam uzeo u obzir da veliki majstori teško podnose kada ih njihovi učenici kritikuju.

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

ANATOLIJ KARPOV

Dvanaestog svjetskog prvaka Anatolija Karpova sa šahom je u petoj godini upoznao njegov otac. On je s dječakom odigrao i prve partije. Kada je poslije jednog poraza Tolja bio na ivici suza, Jevgenij Stepanovič mu je mudro rekao:

„Bez poraza nema ni pobjeda, a ako budeš plakao – više uopšte neću igrati s tobom.“

Porodica Karpov tada je živjela u malom južnouralskom gradu Zlatoustu. U njihovom dvorištu gotovo svi dječaci su s uživanjem igrali šah. Kada je malom Tolji došlo vrijeme da krene u prvi razred, već je ravnopravno igrao sa starijim dječacima.

Njegov prvi trener bio je A. I. Pak, koji je vodio šahovsku sekciju Doma sportova metalurškog zavoda. Sam Aleksej Ivanovič imao je samo drugu kategoriju, ali su njegovi mudri savjeti i veliko iskustvo pomagali mladim talentima da ovladaju tajnama drevne igre. Sedmogodišnjeg Tolju u sekciju je doveo njegov stariji drug Saša Koliškin, koji je zamolio rukovodioca da dječaka uključi u turnir za treću kategoriju.

Promišljen i dalekovid pedagog vodio je Tolika Karpova stepenicama šahovskog usavršavanja. Sa sedam godina dječak je stekao treću kategoriju, godinu kasnije drugu, a još godinu poslije i prvu. Prvokategornik sa devet godina – to je već nagovještavalo veliku budućnost!

Na omladinskom prvenstvu RSFSR-a, koje je održano u gradu Boroviči, Karpov je bio najmlađi – i po godinama i po rastu. Pod noge su mu stavljali klupicu, a na stolicu jastuk, kako bi bio u ravni sa visokim protivnicima. Ponekad je, da bi bolje vidio cijelu tablu, Tolja gotovo cijelu partiju morao da provede na nogama, stojeći pored šahovskog stolića.

U ljeto 1963. godine dvanaestogodišnji Karpov poslat je u Moskvu na sesiju tek osnovane škole Mihaila Botvinika. Na takvim sesijama, koje su održavane tokom zimskog i ljetnog raspusta, okupljalo se sedam do osam dječaka iz raznih krajeva Sovjetskog Saveza. Botvinik je pregledao njihove partije, zatim su ih svi zajedno analizirali, a takođe su proučavali i najbolje partije velemajstora tog vremena.

Rad u Botvinikovoj školi donio je velike koristi. Pristup šahu prvog sovjetskog svjetskog prvaka, kao i njegove neposredne primjedbe na Toljinu igru, ostavili su ogroman utisak na dječaka. Karpov je počeo da čita šahovsku literaturu, jer prije poznanstva s Botvinikom, osim zbirke izabranih partija Kapablanke, praktično ništa nije čitao. Veliki majstor promijenio je Karpovljev odnos prema šahu. Do tada nije poznavao teoriju i oslanjao se uglavnom na intuiciju i prirodne sposobnosti.

Godine 1966. uslijedilo je i posvećenje četrnaestogodišnjeg mladića u majstora. To se dogodilo u Lenjingradu na turniru „Majstori protiv kandidata za majstora“, koji je igran po ševeningenskom sistemu.

Sljedeća partija odigrana je 1961. godine na prvenstvu Zlatousta. Protivnik desetogodišnjeg Tolje Karpova bio je iskusni kandidat za majstora Jurij Kalašnjikov. Obojica su turnir završili s istim rezultatom, pa je za određivanje prvaka krajem godine organizovan meč između njih. Anatolij je ostvario prevremenu pobjedu, dobivši prve dvije partije i remiziravši treću.

Igru Karpova u ovoj partiji poznati velemajstor Aleksandar Kotov nazvao je „logičnom i visokotehničkom“. Posebno su ga impresionirali otvaranje i završnica. Dječak je uz pomoć forsiranih razmjena prešao u završnicu, gdje je tehnički besprijekorno priveo partiju njenom logičnom završetku.

A. Karpov – J. Kalašnjikov

1.e4 e5 2. Sf3 Sc6 3. Lb5 a6 4. L:c6 b:c6 5. d4 e:d4 6. S:d4 c5 7. Se2 Lb7 8. Sc3 Sf6 9. f3 c6 10. e5! Sd5 11. Se4 f5 12. e:f S:f6 13. Sd6+ L:d6 14. D:d6 De7 15. D:e7+ K:e7 16. Lg5 Tae8 17. 0-0-0 d5 18. Sg3 Lc8 19. The1+ Kf7 20. Kd2 h6 21. L:f6 K:f6 22. T:e8 T:e8 23. Te1 T:e1 24. K:e1 Ke5 25. Kd2 d4? 26. Se4 c4 27. c3! Lf5 28. c:d4+ K:d4 29. Sc3 Ld3 30. g3 a5 31. h3 h5 32. Sd1 Lf1 33. Sf2 Lg2 34. Ke2 c3 35. b:c3+ K:c3 36. Sd1+ Lh7 37. Sc3 Lg8 38. Se2+ Ke5 39. Ke3 Kd5 40. Sc3+ Ke5 41. Se4 Kf5 42. Sc5! (u ovoj završnici skakač se pokazuje jačim od lovca).

42… Ke5 43. S:a6 Kd5 44. Sb4+ Kc5 45. Sa2 c3 46. S:c3 Kc4 47. a4 Kb3 48. a5 Lc4 49. f4 g:f4+ 50. g:f4 K:b4 51. f5 K:a5 52. Kd4 Kb4 53. Se4 La2 54. f6 Lf7 55. Sc5 Ld5 56. h4 Lf7 57. Sd3+.

Crni predaje.

(Nastaviće se)

Moskva, 1978.

******************

Logika u šahu pripada srednjoj školi. U višoj školi mora postojati još i sposobnost razbijanja logike, smjelost i mašta. Mihail Talj je stvarao dovoljan broj naizgled besmislenih ideja i time otvorio novu stranicu u šahovskom stvaralaštvu.

Najzad, četvrti činilac stvaralaštva jeste duboko intelektualno zadovoljstvo rada u fantastično raznovrsnoj i prilagodljivoj sredini. To je radost iskušavanja snage mišljenja, snage mašte. Upravo je to ono što, prije svega, razlikuje čovjeka koji misli od mašine koja „misli“.

Ali ovdje, u carstvu šahovske misli, ne vladaju prividi i iluzije, već ideje koje dobijaju brzu i neposrednu realizaciju. Vaš život u šahu nije zatvoren u „sferu čistog mišljenja“; niti tog života čvrsto su isprepletane sa stvarnošću vašeg života i djelovanja.

Misao, mašta i fantazija u ogromnom kombinatornom polju vode vas od haosa ka poretku, a svijest o stvarnosti tog prelaska, kao i samog čudesnog proizvoda rada sopstvenog intelekta, čini čovjeka srećnim.

Tako mi razmišljamo o šahovskoj umjetnosti, stvaralaštvu i ljepoti. Ali ova medalja ima i drugu, obrnutu stranu.

Šah nije samo vrhunsko stvaralaštvo. On je i zanat – naporan i obavezujući, koji često ostavlja teške ožiljke na duši. Taj zanat ponekad rađa duboko razočaranje, gorčinu sumnji i neuspjeha.

„Čovjeka nikada ne pozivaju da se bavi zanatom. Pozivaju ga samo na ispunjenje dužnosti i teškog zadatka“, pisao je K. Paustovski.

Ali savremeni šah, možda, više opovrgava ove riječi nego što ih potvrđuje. On često primorava majstora da postane zanatlija, i to, nažalost, ne uvijek u najboljem smislu te riječi.

Šahista je poput ljekara: poznaje simptome bolesti i ima arsenal lijekova. Ali onda se pojavi težak slučaj – simptomi se ne prepoznaju, lijekovi ne mogu pomoći. Sve ono što znaš i što umiješ da uradiš u presudnom trenutku zakaže, a jedna jedina greška vodi ka kobnom ishodu.

Čarolija majstora ne djeluje. I ponovo se uprežeš u težak i varljiv tragalački posao, tražiš nove lijekove, nadaš se, čekaš, ponovo greška – i sve ispočetka.

Ta zavisnost uspjeha od slučajne omaške, sitnog propusta, čiji se uzrok možda nikada neće moći razumjeti, djeluje jednako poražavajuće kao nemar ili zaboravnost ljekara.

U šahu si prepušten samom sebi, a istovremeno strogo zavisiš od drugoga. Od njegovih zvanja i iskustva, od toga koliko je pažljiv, koliko je spreman za borbu, najzad, od toga da li je za njega došao trenutak nadahnuća.

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

REĐO-EMILIJA – turniri, (Reggio Emilia) tradicionalna novogodišnja međunarodna takmičenja koja se održavaju u Italiji od 1958. godine na inicijativu međunarodnog majstora, trostrukog prvaka zemlje Enrika Paolija (r. 1908). Zahvaljujući naporima sponzora turnira Mauricija Davolija Maralija, iz godine u godinu rastao je rejting glavnog velemajstorskog turnira.

Tako je na 13. turniru (1971/72) nastupio samo jedan velemajstor (1. E. Soltis – 8,5 iz 11), dok je 29. po redu (1986/87), održan u lijepoj Verdi dvorani Teatra Aristo, već imao isključivo velemajstorski sastav i 14. kategoriju FIDE (1. Ribli – 6,5 iz 11; 2–5. V. Hort, V. Smislov, A. Černjin, B. Spaski – po 6), a pet godina kasnije takmičenje u Ređo-Emiliji dostiglo je rekordnu 18. kategoriju težine.

Na tom superturniru 1990/91 učestvovalo je 10 šahista. Novinari su se šalili da na turniru igra devet protiv jednoga. Naime, indijski velemajstor V. Anand suprotstavio se devetorici najjačih šahista iz bivših republika SSSR-a, među kojima su bili svjetski prvak G. Kasparov i bivši prvak A. Karpov.

Anandu je pošlo za rukom da dokaže da „i jedan u polju može biti ratnik“. Ostvario je četiri pobjede i izgubio samo jednom. Konačni rezultati turnira:

1.V. Anand – 6;
2–3. B. Gelfand, G. Kasparov – po 5,5;
4.A. Karpov – 5;
5–7. V. Ivančuk, A. Halifman, L. Polugajevski – po 4,5;
8–9. V. Salov, M. Gurevič – po 4;
10.A. Beljavski – 1,5.

Iz istorije drugih turnira mogu se navesti još dvije zanimljive činjenice: samo je jugoslovenski velemajstor B. Parma uspio da osvoji turnir dva puta (1965/66 i 1970/71), a jednom je u Ređo-Emiliji pobijedila žena – N. Gaprindašvili (1982/83).

Od 1983. novogodišnji turnir pretvoren je u festival, a početkom devedesetih njegov glavni turnir dobio je status otvorenog prvenstva Italije, kako bi najbolji italijanski majstori imali mogućnost da podignu svoj nivo u duelima s nizom međunarodnih velemajstora.

REJTING. „Reci mi svoj rejting i reći ću ti ko si“ – ova izreka postala je popularna u savremenom šahovskom svijetu nakon što je američki matematičar dr Arpad Elo (1903–1993) krajem šezdesetih razvio sistem individualnih šahovskih koeficijenata (rejting).

Njegova suština je u tome da se šahisti, u zavisnosti od njegovih sportskih uspjeha, dodjeljuje određeni brojčani pokazatelj. Prije početka svakog turnira, na osnovu prosječnog koeficijenta i rejtinga učesnika, određuje se „očekivani rezultat“ svakog šahiste. Ako ga na kraju turnira nadmaši, njegov rejting se povećava; ako se poklopi, ostaje nepromijenjen; a u trećem slučaju – smanjuje se.

Sistem Elo, koji je FIDE usvojila 1970. godine, trebalo je da pomogne pri dodjeljivanju svih međunarodnih titula. Tako je za ispunjenje norme međunarodnog majstora potrebno dostići rejting 2350 (kod muškaraca) i 2200 (kod žena), uz odigranih najmanje 24 partije godišnje. Dva puta godišnje (1. januara i 1. jula) FIDE objavljuje „rejting-listu“ – svojevrsnu tabelu poretka najjačih šahista svijeta, koja je jasan pokazatelj njihovih posljednjih sportskih dostignuća. „Međunarodni sistem rejtinga s vremenom je postao jedna od najvažnijih osobina šahovskog svijeta“, smatra velemajstor John Nunn. Naime, upravo rejting velemajstora danas privlači sponzore i organizatore najprestižnijih turnira; visok rejting obezbjeđuje čak i poseban honorar za učešće, a ponekad omogućava i nastup na međuzonskim turnirima bez dodatnih kvalifikacija. Dugi niz godina „rejting-listu“ FIDE predvodio je Bobby Fischer sa 2780 poena, pa se činilo da ta „šahovska Džomolungma“ XX vijeka neće biti nadmašena, ali je manje od tri decenije kasnije Garry Kasparov nadmašio to dostignuće za gotovo 70 poena, iako ni taj rekord nije dugo ostao nenadmašen. Kao primjer navodi se lista 30 najjačih šahista prema rejting-listi od 1. januara 2002: 1. Garry Kasparov – 2838 (Rusija), 2. Vladimir Kramnik – 2809 (Rusija), 3. Viswanathan Anand – 2757 (Indija), 4. Michael Adams – 2742 (Engleska), 5. Alexander Morozevich – 2742 (Rusija), 6. Veselin Topalov – 2739 (Bugarska), 7. Ruslan Ponomariov – 2727 (Ukrajina), 8. Vassily Ivanchuk – 2717 (Ukrajina), 9. Alexei Shirov – 2715 (Španija), 10. Peter Leko – 2713 (Mađarska), 11. Boris Gelfand – 2708 (Izrael), 12. Evgeny Bareev – 2707 (Rusija), 13. Ilya Smirin – 2702 (Izrael), 14. Loek van Wely – 2697 (Holandija), 15. Rustam Kasimdzhanov – 2695 (Uzbekistan), 16. Anatoly Karpov – 2693 (Rusija), 17. Peter Svidler – 2688 (Rusija), 18. Alexander Khalifman – 2688 (Rusija), 19. Joel Lautier – 2687 (Francuska), 20. Alexey Dreev – 2683 (Rusija), 21. Vladimir Akopian – 2680 (Armenija), 22. Judit Polgár – 2677 (Mađarska), 23. Zurab Azmaiparashvili – 2676 (Gruzija), 24. Ye Jiangchuan – 2676 (Kina), 25. Alexander Grischuk – 2671 (Rusija), 26. Nigel Short – 2663 (Engleska), 27. Rafael Vaganian – 2662 (Armenija), 28. Ivan Sokolov – 2659 (Bosna), 29. Jeroen Piket – 2659 (Holandija) i 30. Emil Sutovsky – 2656 (Izrael).

Prvih dvadeset šahistkinja na isti dan izgledalo je ovako (iz njega je izuzeta Judit Polgár zbog odbijanja da igra meč za svjetsko prvenstvo sa Xie Jun): 1. Judit Polgár – 2677 (Mađarska), 2. Xie Jun – 2562 (Kina), 3. Koneru Humpy – 2539 (Indija), 4. Maia Chiburdanidze – 2516 (Gruzija), 5. Alisa Galliamova – 2514 (Rusija), 6. Pia Cramling – 2508 (Švedska), 7. Zhu Chen – 2505 (Kina), 8. Natalia Zhukova – 2499 (Ukrajina), 9. Almira Skripchenko – 2498 (Moldavija), 10. Nana Ioseliani – 2491 (Gruzija), 11. Wang Pin – 2482 (Kina), 12. Corina Peptan – 2480 (Rumunija), 13. Hu Yuhua – 2473 (Kina), 14. Qin Kanying – 2473 (Kina), 15. Alexandra Kosteniuk – 2469 (Rusija), 16. Susan Polgár – 2564 (Mađarska), 17. Elena Kovalevskaya – 2462 (Rusija), 18. Peng Xiaomin – 2460 (Holandija), 19. Ketevan Kakhiani-Gersinska – 2460 (Njemačka), 20. Viktorija Čmilytė-Nielsen – 2460 (Litvanija).

RELIGIJA i šah: istorija šaha usko je povezana sa velikim religijskim učenjima i vjerovanjima.
Proces pretvaranja četvorostrane igre čaturanga u borbu dva protivnika – šatrandž (danas šah) – u izvjesnoj mjeri bio je podstaknut koncepcijama budizma, sa njegovim naglašavanjem razuma i odbacivanjem igara na sreću. Budistički hodočasnici proširili su šah u Tibet, Mongoliju, Kinu, Japan, kao i u jugoistočnu Aziju.
U doba arapskih osvajanja u VII i VIII vijeku ortodoksni muslimanski teolozi isprva su se neprijateljski odnosili prema šahu, ali je igra već bila dovoljno rasprostranjena u Iranu, Srednjoj Aziji i drugim zemljama pod vlašću arapskog kalifata, pa su revnitelji islama bili primorani da se pomire s njom i proglase je dopuštenom pred Alahom. Istaknuti teolog Sahl ibn Abu Sahl (umro 1013) pisao je: „Ako imovini ne prijeti opasnost od gubitka, a molitva se ne zapostavlja, tada je igra šaha prijatna zabava dvojice prijatelja.“ Međutim, islamska zabrana prikazivanja živih bića uticala je na oblik figura: umjesto slikovitih postale su apstraktne, što je olakšalo njihovu izradu i pogodovalo širenju igre. U IX i X vijeku šah je postao poznat evropskim narodima, ali je odnos crkve prema njemu u početku bio negativan pod uticajem asketskih propisa vizantijskih monaha. U zbirci kanonskih pravila „Nomokanon“ iz IX vijeka, koju je sastavio patrijarh Photius I of Constantinople, šah je bio izjednačen s kockarskim igrama zabranjenim na saboru u Carigradu još krajem VII vijeka pod prijetnjom izopštenja iz crkve. Kasnije se vizantijsko sveštenstvo (posebno sabor u Valsamonu u XII vijeku) oslanjalo i na komentare kanona monaha John Zonarasa, koji još kao zapovjednik straže cara Alexios I Komnenos nije mogao da se pomiri s njegovom sklonošću prema šahu.

Pozivajući se na ove zabrane, Rimokatolička crkva je u početku pokazivala netrpeljivost prema šahu. Pismo kardinala Damiani iz 1061. godine upućeno papi Alexander II počinjalo je riječima: „Stajem olovkom, jer se stidim što moram spomenuti još prezrenije vrste zabave od lova i lovljenja ptica, a to su strasti prema kockarskim igrama i šahu…“ Dalje su se osuđivale šahovske strasti uglednog biskupa Firence. U ranom Srednjem vijeku bio je poznat po svom šahofobstvu biskup de Sully (umro u Parizu 1208). Pod uticajem sveštenstva, kralj Louis IX (Sveti) 1254. godine službeno je zabranio šah u Francuskoj. Tek tri vijeka kasnije, katolička crkva je popustila: krajem XIV vijeka Reichensburski sabor ukinuo je ovu zabranu, a početkom narednog vijeka igra je priznata kao neophodan element vitezovskog vaspitanja.

Crkva Rusije također je bila protiv šaha, gdje su tumačenja vizantijskih monaha ušla u Kormčije knjige. U Kormčiju (1262) igra je bila zabranjena i za osobe duhovnog staleža i za svjetovne, pod prijetnjom izopštenja iz crkve. Posebnu brigu crkva je posvećivala sveštenicima podložnim „grijehu“. U Paisijevom zborniku (kraj XIV – početak XV vijeka) za igru u šah bile su predviđene razne kazne, pa i oduzimanje svećeničkog čina. Sabor sazvan u Moskvi 1551. godine objavio je da igranje šaha protiv Svetog pisma. Ipak, sazivač sabora, car Ivan IV Grozni, nastavio je da igra šah sa svojim dvorjanima. Njegov primjer slijedili su bojari, a potom i plemići i građani. Sama životna praksa postepeno je ukinula odredbe „Stoglava“, pa se u „Sabornoj uredbi“ 1649. godine o šahu više nije govorilo ni riječi.

Odnos crkve prema šahu u nekim zemljama Zapadne Evrope toliko se promijenio da su u epohi Renesanse i sveštenici doprinijeli širenju i napretku igre. Godine 1512. italijanski humanista Marc’Antonio Vida, budući biskup Albe, napisao je poemu „Igra šaha“, u kojoj je igra hvaljena kao jedno od djela bogova grčkog Olimpa. Poema je prevedena na mnoge evropske jezike. Gradskom propovjedniku Estremadure, Ruy López de Segura, autoru knjige „Izmišljotina u šahu“ i učesniku Madridskog turnira 1575, španski kralj je darovao nekoliko crkvenih parohija. U narednom vijeku sveštenik sa Sicilije Pietro Carrera izdao je opsežnu knjigu o šahu 1617. godine. Posebno je poznat klasični rad glavnog sveštenika Modenskog sabora Domenico Lorenzo Ponziani „Igra šaha koju ništa ne može nadmašiti“ (1769). Zajedno sa još dva majstora iz Modene, Del Rio i Lolli Pizziani, bio je jedan od osnivača italijanske kombinacione škole u šahovskoj umjetnosti.

„Povratak misionara“. Slika J. Frarra (1854–1904). Francuska

Godine 1872, na prvenstvu Šahovske asocijacije engleskih grofovija, održanom u gradu Malcernu, prva tri mjesta osvojili su sveštenici Charles Benken, E. Torold i R. Waite.

14.oktobra 1944. biskup Madrida Leopoldo izdao je dekret u kojem je španska časna sestra Teresa of Ávila (1515–1582), kanonizovana, službeno proglašena zaštitnicom šaha. Teresa se od malih nogu zanimala za ovu igru i često je koristila šahovske metafore u svom religijskom traktatu „Put ka savršenstvu“. Na primjer: „Uzdižući molitvu Svemogućem, gonimo zlog u matnu mrežu.“

Godine 1986, tokom prvog poluvremena revanš meča Kasparov–Karpov u Engleskoj, sveštenik londonske crkve Svete Marije, Geoffrey Harding, kako bi privukao više mladih na propovijedi, izmjenjivao je predavanja sa lekcijama šahista o meču.

U decembru 1991. grupa katoličkih radio-stanica u Holandiji, koja tradicionalno organizuje u Hilversumu Božićni šahovski događaj i mečeve povodom rođendana Jana Timmana, ovaj put izabrala je kao protivnika svog nacionalnog heroja 22-godišnjeg Vasilija Ivanchuka iz Lavova (meč je završen pobjedom Ivanchuka sa rezultatom 3,5:1,5).

Najpoznatiji šahista među sveštenicima XX vijeka bio je rodom iz Njujorka William Lombardy. Godine 1957 osvojio je titulu svjetskog prvaka među juniorima, od 1960. je međunarodni velemajstor, a 1972. bio je sekundant Bobi Fišera tokom njegovog meča za svjetsko prvenstvo. Lombardy je autor posebnog istraživanja o mjestu šaha u istoriji katoličke crkve.

Tokom višestoljetne istorije papinskog prestola, poglavari katoličke crkve često su se bavili šahom. Još dok je bio krakovski kardinal, papa John Paul II primijetio je: „Duboka mudrost naroda skriva se u šahu. On je istinsko ogledalo života, zrcalni prikaz ljudske sudbine, koja nam je odredila da prođemo kroz zemaljske patnje u tami i stalnom vremenskom pritisku. Baš kao u šahu, susrećemo se u životu sa svim mogućim zamkama, greškama, promašajima, žrtvama sa kraljevima i kraljicama, dvostrukim pionima i neobičnim potezima konja, koji se dešavaju čim sjednemo za tablu…“ Zimi 1991. papa John Paul II primio je u Vatikanu 13. svjetskog prvaka Garija Kasparova.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

O staroj gardi (nastavak)

Fjodor Ivanovič Duz-Hotimirski (1879–1965) radio je kao instruktor u sportskom društvu „Lokomotiva“, pa je nosio željezničku uniformu. Često je putovao po zemlji, popularišući šah.

Bio je veoma osebujan igrač. Nije se bavio teorijom otvaranja, već je, kako je sam govorio, više volio zaobilazne staze nego glavni put teorije. Ako bi uspio da preuzme inicijativu, bio je izuzetno opasan u napadu.

Njegova predavanja bila su veoma popularna među ljubiteljima šaha. Bila su puna šala, raznih anegdota i osobenog humora.

Volio je da na demonstracionoj tabli postavi neku složenu poziciju iz svoje prakse, a zatim bi, sasvim bezazleno, upitao:

— Koji biste potez ovdje odigrali?

Poslije kraće pauze neko od najhrabrijih slušalaca, obično pomalo stidljivo, rekao bi:

— Skakač na e5.

— Upravo tako! — uskliknuo bi trijumfalno Fjodor Ivanovič. — Upravo taj idiotski potez sam i ja odigrao!

Sjećam se da smo se jednom Duz-Hotimirski i ja vraćali s nekog turnira u Moskvu. U našem kupeu našla se i simpatična mlada djevojka.

Čim je voz krenuo, započeo je razgovor s njom i, saznavši da je studentkinja Konzervatorijuma, upitao je da li zna ko je Fjodor Ivanovič Šaljapin.

— Naravno! — odgovorila je uz osmijeh.

— Onda dozvolite da se predstavim — rekao je pružajući joj ruku. — Fjodor Ivanovič Duz. Iako Mirski, nisam Šaljapin!

Inače, iza leđa su ga svi zvali jednostavno Duz. On je to, naravno, znao, pa je na zapisnicima partija svoju dugu prezimensku formu često skraćivao i potpisivao se samo kao Duz.

Jednom je trebalo da igra protiv mog prijatelja Mihaila Bonč-Osmolovskog. Sjeli su za tablu, a Fjodor Ivanovič ga je upitao kako se preziva.

Miša je odgovorio, ali ga ovaj nije dobro čuo i zamolio ga da ponovi.

Miša je ponovio, ali ni drugi put nije bilo dovoljno razgovijetno.

Tada je Fjodor Ivanovič odmahnuo rukom i na zapisnik napisao:

„Bijeli: Duz. Crni: Ne Duz.“

Kada sam prvi put sjeo da igram protiv Fjodora Ivanoviča, moje prezime je zapisao ovako:

„Averbuhgalter!“

To me samo nasmijalo.

Abram Isakovič Rabinovič (1878–1943) bio je niskog rasta, nosio je cviker, a imao je veliki nos prošaran crvenkastim kapilarima. Ljeti je obično nosio platnenu bluzu. Prije rata uređivao je šahovsku rubriku u moskovskoj „Večernjoj“.

Posljednjih godina života intenzivno se bavio šahovskom teorijom i volio je da sa mladim igračima raspravlja o raznim teorijskim varijantama. Ako se neko nije slagao s njegovom ocjenom, uzviknuo bi:

— Igrajte!

I analiza bi se u brzopoteznom tempu nastavljala sve do završnice.

Koliko se sjećam, posljednji turnir na kojem je nastupio bilo je prvenstvo Moskve 1937. godine, održano u tek otvorenom Klubu šahovsko-damaškog majstorstva Svesaveznog centralnog savjeta sindikata u Vesninovoj ulici.

Upravo tamo dogodila mu se jedna nezaboravna zgoda.

…

Bližio se posljednji sat igre. U sali je vladala potpuna tišina, čulo se samo otkucavanje šahovskih satova.

Odjednom se prolomio snažan povik:

— Mat u tri poteza!

Gledaoci i igrači koji su već završili svoje partije potrčali su prema tabli za kojom je majstor A. Rabinovič igrao protiv prvokategornog šahiste V. Snegirjova.

Na tabli je bila izuzetno oštra pozicija. Oba kralja bila su bez pješadijske zaštite, a uz to su obojica bili u velikoj vremenskoj oskudici. Do vremenske kontrole trebalo je odigrati još pet poteza, a na satovima su ostale svega sekunde.

Zastavica je svakog časa mogla da padne.

Snegirjov je zbunjeno raširio ruke:

— Pa dobro, matirajte onda.

Majstor je munjevito zgrabio damu, uz glasan tresak spustio je na drugo polje i glasno objavio:

— Šah!

Kralj se pomjerio.

— Šah!

Kralj se ponovo pomjerio.

— Mat! — trijumfalno je objavio Rabinovič.

Snegirjov je nekoliko sekundi zaprepašćeno gledao u tablu. Već je htio da pomiješa figure, kada je iznenada primijetio da njegov kralj ipak ima jedno slobodno polje. Mirno je odigrao potez.

Nastala je tišina.

Zapanjeni Rabinovič, širom otvorenih očiju, gledao je kralja koji je pobjegao iz matne mreže, a zatim je glasno rekao:

— Nema mata? Pa dobro, ne mora ga ni biti!

Partija je nastavljena.

Na kraju je završena remijem.

Tokom 1941. i 1942. godine ostario majstor ostao je u Moskvi. Živio je veoma teško, u velikoj oskudici i gladi.

Posljednji put sam ga vidio na prvim kolima prvenstva Moskve 1943. godine.

Ubrzo nakon toga preminuo je.

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

ROBERT FIŠER

Izvanredni američki velemajstor, jedanaesti svjetski šampion Robert Fišer, takođe se upoznao sa šahom u veoma ranom djetinjstvu. Šestogodišnjeg Bobija igranju je naučila njegova starija sestra Džoan, koja je na poklon u jednoj poslastičarnici (kao stalna mušterija) dobila mali kartonski šahovski set sa uputstvom.

Robert je rođen u Čikagu, ali je porodica do tada već živjela u Bruklinu (Njujork). Dječak se toliko oduševio ovom zanimljivom igrom da gotovo ni o čemu drugom nije razmišljao. Nije imao prijatelje, nije čitao knjige, nije izlazio nigdje. Zabrinuta majka čak se obratila psihijatru sa molbom da njenog sina spasi od, kako je smatrala, pogubne opsjednutosti. Međutim, ništa nije pomagalo.

Tada je Redžina Fišer preko novina objavila oglas u kojem je tražila učitelja šaha i sparing-partnera za svog sedmogodišnjeg sina.

Tu bilješku pročitao je urednik šahovske rubrike u jednim novinama, G. Helm, koji je pozvao Redžinu i njenog sina na simultanku majstora Paveja. Dječak je učestvovao u simultanci i brzo izgubio partiju. Međutim, predsjednik Bruklinskog šahovskog kluba, K. Nigro, koji je prisustvovao tom događaju, uslišio je molbu njegove majke i prihvatio da podučava Bobija.

Jednom sedmično srećni Fišer je posjećivao šahovski klub, lako i brzo otkrivao tajne drevne igre i igrao sa protivnicima različitog nivoa snage. Šah je za njega postao prava strast.

Od svoje desete godine bio je stalni učesnik njujorških turnira u Vašington Skver Parku, na kojima su mogli da igraju svi zainteresovani.

Sa dvanaest godina Robert Fišer ostvario je svoj prvi značajan uspjeh – podijelio je od trećeg do petog mjesta na prvenstvu Bruklinskog šahovskog kluba (ostvario je tri pobjede, tri partije završio remijem i izgubio samo jednu).

A u klubu je bilo mnogo dobrih igrača.

Taj dječak je tako izborio pravo nastupa na Amaterskom prvenstvu Sjedinjenih Američkih Država.

Velika sreća za Bobija bila je to što je godinu kasnije upoznao majstora Džeka Kolinsa, koji je postao njegov trener. Tinejdžer je često boravio u kući svog učitelja, željno upijao sve što mu je mentor prenosio i mnogo igrao brzopotezne partije s njim.

Upravo tada može se reći da je počela šahovska karijera budućeg svjetskog prvaka. Godine 1956. Fišer osvaja prvenstvo Menhetn kluba, a zatim postaje prvak SAD među omladincima. Nastupajući na turniru za Rozenvaldov kup u Njujorku, trinaestogodišnje čudo od djeteta pobjeđuje poznatog majstora i prvaka SAD Donalda Birna.

D. Birn – R. Fišer

(Bilješke Jurija Averbaha)

1.Sf3 Sf6 2. c4 g6 3. Sc3 Lg7 4. d4 0-0 5. Lf4 d5 (Grinfeldova odbrana, zajedno sa staroindijskom, činila je debitni repertoar mladog Fišera) 6. Db3 d:c4 7. D:c4 c6 8. e4 Sbd7 9. Td1 Sb6 10. Dc5 Lg4 11. Lg5? (oba protivnika odigrala su otvaranje ne baš najbolje, ali naročito je slab posljednji potez bijelog) 11… S:a4! (mladi Fišer je uočio nedostatke u postavci bijelog i efektnim udarom odmah doveo protivnika u kritičnu situaciju) 12. Da3 (nakon 12. S:a4 S:e4! 13. Dc1 Da5+ crni vraća figuru i ostaje s pješakom više) 12… S:c3 13. b:c3 S:e4! 14. L:e7 Db6 (hladnokrvno odigrano; ako bijeli prihvati žrtvu kvaliteta sa 15. L:f8, slijedi 15… L:f8 16. Db3 S:c3! i njegova pozicija se raspada) 15. Lc4 S:c3! (tačno izračunat potez) 16. Lc5 Tfe8+ 17. Kf1.

(Poslije 17… Sb5 bijeli je vjerovatno pripremio kombinaciju 18. L:f7+! K:f7 19. Db3+ Le6 20. Sg5+ Kg8 21. S:e6, ali ga je čekao novi efektan udar.)

17… Le6! 18. L:b6 (nema boljeg; na 18. L:e6 slijedi 18… Db5+ i bijeli dobija „zagušeni mat“, a na 18. D:c3 dolazi 18… D:c5 19. d:c5 L:c3 20. L:e6 T:e6 21. Td7 Tae8! 22. g3 T6e7) 18… L:c4+ 19. Kg1 Se2+ 20. Kf1 S:d4+ 21. Kg1 Se2+ 22. Kf1 Sc3+ 23. Kg1 a:b6 24. Db4 Ta4 25. D:b6 S:d1 (za damu je crni dobio topa i dvije figure — sasvim dovoljna prednost za pobjedu) 26. h3 T:a2 27. Kh2 S:f2 28. Te1 T:e1 29. Dd8+ Lf8 30. S:e1 Ld5 31. Sf3 Se4 32. Db8 b5 33. h4 h5 34. Se5 Kg7 35. Kg1 Lc5+ 36. Kf1 Sg3+ 37. Ke1 Lb4+ (ovdje se partija mogla odmah završiti potezom 37… Lb3!, jer od mata nema odbrane) 38. Kd1 Lb3+ 39. Kc1 Se2+ 40. Kb1 Sc3+ 41. Kc1 Tc2 mat.

Godine 1957. četrnaestogodišnji Fišer podijelio je prvo i drugo mjesto sa Bisgajerom na Otvorenom prvenstvu SAD, održanom u Klivlendu po švajcarskom sistemu od 12 kola. Obojica su osvojila po 10 poena.

Već tada su stručnjaci isticali Bobijeve izvanredne sposobnosti, sjajno pamćenje i sposobnost da veoma brzo shvati suštinu problema. Njegov koeficijent inteligencije (IQ) iznosio je 189, dok se prosječan IQ smatrao oko 110–120.

Do tada je Fišer napustio školu, smatrajući da mu ona ne pruža ništa korisno za bavljenje šahom i ostvarenje njegovog cilja – da postane svjetski prvak. Proučavao je ogromnu količinu šahovske literature, pa čak učio i strane jezike (ruski, španski i srpski) kako bi mogao da čita strane šahovske časopise.

Sa 14 godina Bobi je bio druželjubiv tinejdžer u starom sivom džemperu i farmerkama. Stidljiv i nepovjerljiv, nije volio da se otvara ljudima pri prvom upoznavanju.

(Nastaviće se)

Moskva, 1978.

******************

Najmanje četiri faktora određuju stvaralačku prirodu šaha i rađaju ono uzvišeno osjećanje radosti stvaranja.

Prvi razlog je očigledan i sastoji se u tome što šahista sam stvara umjetničke vrijednosti. Stvari koje su izmišljene, stvorene i oblikovane sopstvenim trudom oduvijek su bile i uvijek će ostati nepresušni izvor radosti.

O drugom razlogu govorićemo detaljnije. Riječ je o tome da se prava radost stvaranja rađa tek onda kada je stvoreno djelo usmjereno prema drugima, kada može da pruži zadovoljstvo i donese radost onima koji ga prate i doživljavaju zajedno sa stvaraocem.

„Umjetnik je obdaren samo jednom vrstom stvaralačke snage“, pisao je Aleksej Tolstoj. „Za tok stvaralaštva nužno je potreban i drugi pol – pažljivi posmatrač, onaj koji saosjeća.“

U umjetnosti, kao i u nauci, rađanju novih ideja i slika ne doprinosi suva, bezlična informacija, već lični kontakt, beskrajna raznovrsnost nastalih veza i ljudska toplina.

Šah ima svoju publiku. I, po svemu sudeći, snaga stvaralačkog doživljaja ne zavisi samo neposredno od osjećaja sopstvene uključenosti u stvaralački proces, već i od svijesti da se taj proces odvija pred očima drugih.

Snaga djelovanja umjetnosti zavisi od očekivanja gledalaca. Kao što muzičar za publiku izvlači zvuke očaravajuće melodije, tako šahovski umjetnik svojim umijećem iz materijala kojim vlada izvlači ljepotu šahovske ideje.

Bez publike nema stvaralačke napetosti. Zato na praznoj sceni, ostavljen sam sebi, majstor gubi dio svoje stvaralačke snage; njegova ohlađena duša ostaje zarobljena u bezbrojnim varijantama iz kojih više nema energije da pronađe izlaz.

Koliko malo činimo za šahovsku publiku, za ljubitelje šahovske umjetnosti! Nemamo posebne sale prilagođene igri, šahovske predstave (novinari rado koriste taj izraz, nažalost, često bez pravog osnova). Nemamo ni demonstracione dvorane u kojima bi kvalifikovani stručnjaci objašnjavali publici partije, naglašavajući ljepotu zamisli.

Ne zapisujemo tekstove partija pored demonstracione table za gledaoce koji nisu uspjeli da dođu na početak partije. Ne umijemo da iskoristimo mogućnosti televizije za publiku (tek smo nedavno naučili kako to da radimo za štampu).

Cjelokupna organizacija šahovskih takmičenja rukovođena je sportskim, a ne gledalačkim interesima. U tome je možda jedan od razloga zbog kojih savremeni majstori nemaju osjećaj krivice kada igraju brze remije.

Treći činilac jeste zagonetna ljepota šaha, koja predstavlja moćnu privlačnu silu. Šah posjeduje unutrašnju čar tajne, iako je za jedne to tajna velike umjetnosti, a za druge tek zagonetka kineskog bilijara ili muzičke kutije. Mi ćemo govoriti o ljepoti umjetnosti.

Koliko god to bilo iznenađujuće, ljepotu šahovske ideje umijemo da procijenimo i navikli smo da to činimo u šahovskoj kompoziciji, a ne u praktičnoj igri. Istina, Fransoa Le Lionne, poznati francuski šahovski radnik, sakupio je 200 partija koje su dobile nagrade za ljepotu i predložio da ih rasporedi prema sopstvenoj „skali ljepote“. Međutim, malo ko danas zna za to.

Danas se na svakom turniru nekoliko partija označava kao najljepše uopšte ili, da bi se zadovoljila različita shvatanja ljepote, nagrađuju se za određeni „kvalitet“: „najbolja partija“, „dosljedno izveden napad“ i slično.

Ne predlažemo, naravno, da se svaka partija ocjenjuje prema kriterijumima ljepote i da se njeni autori za to nagrađuju. Ipak, u svakoj partiji postoje dva-tri lijepa trenutka. Mi samo razmišljamo o jednom pitanju: kako zapravo treba razumjeti ljepotu praktične šahovske partije?

To je složeno pitanje. Kriterijumi ljepote u šahovskoj partiji su suviše raznovrsni, promjenljivi, nestabilni i subjektivni. Postoje veoma različiti uzori ljepote.

Da bismo razumjeli i osjetili složeno muzičko djelo, na primjer simfoniju, nije dovoljno samo imati sluh – potrebno je posjedovati i određeni estetski ukus. Naši šahovski ukusi, pa i naš „sluh“ za šah, razlikuju se ništa manje nego ukusi publike u koncertnoj dvorani.

Osim toga, danas nam se dopada jedno, sjutra drugo, a zatim neko dođe i kaže: „Ostavite to, to je već bilo.“

Teškoća je, naravno, u subjektivnom tumačenju ljepote.

Zašto je kraljevski gambit lijep? Nije to jednostavno objasniti. On je obavijen romantikom partija starih majstora, u njemu je velika odgovornost svakog poteza, obilje je „žarišnih tačaka“, mjesta zaoštravanja sukoba; najzad, u njemu ima mnogo lijepih završnih pozicija do kojih se lako dolazi ako protivnik slabo poznaje ovaj debi. Ukratko, u njemu postoje smjelost i rizik.

Možda upravo ispoljavanje smjelosti treba staviti na najviši stepen te zamišljene skale ljepote?

U šahovskoj kompoziciji se, koliko-toliko, uspijeva izboriti sa subjektivnošću ocjenjivanja zadatka ili studije. Osim toga, u savremenom dobu instrument stručne procjene omogućava da se prevaziđe subjektivizam i oblikuje prihvatljivo opšte mišljenje.

Zašto onda ne pokušati, ne razmisliti o uvođenju ocjenjivanja svake partije, za početak, prema trostepenoj skali: banalnost – nula bodova, korektnost – jedan bod, smjelost – dva, tri i više bodova?

Mogu se zamisliti i druge skale. Moglo bi se ocjenjivati „strogost, zaokruženost i snagu logičkih konstrukcija“ sadržanih, kako piše Mihail Botvinik, „u sadržajnoj partiji“; možda i „težnju ka jednostavnosti“ i odsustvo „lažnih spoljašnjih efekata“.

Važno je sačuvati i prenijeti onu ljepotu šaha koja nastaje „u borbi protiv očiglednog, protiv opšteprihvaćenih istina“ (Emanuel Lasker).

O tome je divno rekao Rihard Reti:

„Ono što vas u šahu zadivljuje, posmatrano u svojoj suštini, za sve nas je isto – i za početnika, čiji je ideal kombinacija sa žrtvovanjem, i za poznavaoca, kojeg najviše očarava dubina zamisli: to je trijumf duboke, genijalne ideje nad suvom razboritošću, pobjeda individualnog nad trivijalnim.“

Gdje se nalaze „lažni spoljašnji efekti“, a gdje prava vrijednost, nije tako teško razaznati.

Sposobnost umjetnika je da vidi neobično. Banalnost je praznina neprijateljski raspoložena prema ljepoti. Kako je još tvrdio Frensis Bekon, „ne postoji savršena ljepota koja u sebi ne bi sadržala izvjesnu dozu neobičnosti“.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

RAGOZIN Vjačeslav Vasiljevič (1908–1962), međunarodni velemajstor, dugogodišnji trener i sekundant Mihaila Botvinika tokom njegove borbe za svjetsko prvenstvo.

 „Životni put Slave“, pisao je Botvinik u svojim sjećanjima o prijatelju i treneru, „nije bio lak: nakon škole otišao je u pekaru, tamo je zadobio povredu – šaka desne ruke bila je oštećena. Kasnije, ne bez muke, završio je građevinski institut, ometale su ga šahovske obaveze, kojima je davao svoju dušu…“

Upravo u šahu Vjačeslav Ragozin je pronašao svoje životno zvanje. Bio je učesnik više od 60 turnira (na 17 od njih zauzeo je 1–2. mjesto) i tri meča, uključujući dva za titulu majstora i velemajstora. U prvom od njih (1930) Ragozin je rezultatom +6, -4, =4 pobijedio majstora Alexander Ilyin-Genevskog, a u drugom (1946) rezultatom +7, -3, =2 – velemajstora Igora Bondarevskog.

Samo u meču sa Mihailom Botvinikom šest godina ranije doživio je neuspjeh, ne pobijedivši nijednu partiju od 12, dok je 7 odigrao remi.

Ragozin je 12 puta nastupao na šampionatima SSSR-a. Najuspješniji su mu bili nastupi na Drugom i Trećem Moskovskom međunarodnom turniru (1935. i 1936.), turniru u znak sjećanja na Mihaila Čigorina (1947., gdje je zauzeo 2. mjesto, ispred Keresa, Smislova, Boleslavskog, Kotova, Bondarevskog i Gligorića), kao i u mečevima tima SSSR-a protiv šahista SAD-a i Velike Britanije (1945–1947, 6,5 od 8!).

Na kraju, Ragozin je postao drugi u istoriji šahovski svjetski prvak u dopisnom šahu, pobijedivši na prvenstvu 1955–1959.

Govoreći o „tajnama“ svoje kreativne laboratorije, Ragozin je isticao „ljubav prema samostalnoj analizi. Stotine pozicija iz otvaranja, središnjice i završnice sam analizirao u prvom periodu mog usavršavanja.“

Tokom same partije, „uvijek sam bio zaokupljen procesom borbe, traženjem originalnih ideja. To mi je donosilo mnogo radosti, ali ponekad i nemalo razočaranja: zbog časovnih ograničenja i umora često nisam uspijevao da realizujem zacrtane planove i ideje.“

Sjajnim primjerom šahovske umjetnosti postale su njegove partije, pobjede nad Emanuelo, Laskerom, Rudolfom Špilmanom, Gideon Stahlbergom, Miguelom Najdorfom, Lilienthalom, Reševskim i drugim.

Njegova „najdraža“ partija bila je pobjeda nad drugim svjetskim prvakom. Evo njenog završetka, gdje, kako piše Ragozin, „uspio sam prevariti budnost Laskera zahvaljujući originalnom hvatanju topa lovcem.“

Lasker – Ragozin
Moscow, 1936.

25…. Bc7! 26.Rf6 Bd8 27.Rd6 Be7 28.Rb6 Qxb6 29.Qxb6 Bc5+ 30.Qxc5 Rxc5 31.Bd3 Kg7 32.Kf2 Kf6 33.Ke3 Ke5 34.g5 Kd6 35.h4 h6 36.gxh6 Rh5 37.g3 Rxh6 38.c4 Rh5 39.cxb5 axb5 40.b3 Re5+ 41.Kf4 Rd5 42.Be4 Rd2 43.g4 Ra2 44.h5 Rxa3 45.b4 f5! 46.Bb1 gxh5 47.gxh5 Rh3 48.Kg5 Ke5 49.Kg6 Rg3+ 50.Kf7 Rb3 51.Bc2 Rxb4 52.h6 Rh4 53.Kg6 b4 54.Bd1 f4 55.h7 Rxh7 56.Kxh7 Ke4 57.Kg6 f3 58.Kg5 Ke3 0–1

Veliku pažnju Ragozin je posvećivao razradi metoda racionalne pripreme za šahovske borbe. Njegova kreativna saradnja sa Mihailom Botvinikom u ovom pogledu započela je još sredinom 30-ih. Tako, pripremajući se za 2. Moskovski međunarodni turnir, oni su, živeći u Zarečenju, nedaleko od Luga, zajedno bavili sportom, analizom i igrali trening partije.

Jednu od njih, koja jasno pokazuje posebnu nadarenost Ragozina, Botvinik je naveo mnogo godina kasnije u svojim sjećanjima (1984).

Botvinik – Ragozin
Zarechye, 1936.

1.e4 c5 2.Nf3 e6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 d6 6.Be2 a6 7.Be3 Qc7 8.a4 b6 9.f4 Bb7 10.Bf3 Nbd7 11.Qe2 Be7 12.0–0 0–0 13.g4 d5 14.e5 Ne4 15.Nxe4 dxe4 16.Bg2 Bd5 17.Rfc1 Rac8 18.Bf2 Nc5 19.b4 Nd3!!
(žrtvovanjem konja i dame za dva topa Ragozin postiže odličan raspored svojih figura i stvara opasne prijetnje u protivničkom taboru) 20.cxd3 Qxc1+ 21.Rxc1 Rxc1+ 22.Bf1 Rfc8! 23.Qb2 exd3 24.b5 axb5 25.axb5 Rd1! 26.Nc6 Bf8 27.Bxb6 d2! 28.Qc2 Bf3 0–1

Mnogo je Ragozin učinio za šah i kao teoretičar, novinar i organizator. U turnirsku praksu ušla su neka njegova otkrića u otvaranju, među njima i „Ragozinova odbrana“: 1. d4 d5 2. c4 e6 3. Nc3 Nf6 4. Nf3 Bb4. Ideja odbrane je borba figura, priprema za napredovanje e6–e5 i druge ideje igre u centru i na daminom krilu.

Od 1947. godine i tokom 15 godina Ragozin je obavljao rukovodeći posao u FIDE, kao njen potpredsjednik; u istom periodu (1946–1962) bio je glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“.

RAZUVAEV Jurij Sergejevič (r. 1945), ruski velemajstor i trener, šahovski književnik i istoričar.

Jurij je rano naučio da igra šah, a prve uspjehe postigao je na pionirskim i omladinskim takmičenjima. Godine 1971, u sastavu reprezentacije SSSR-a, postao je svjetski prvak među omladinskim ekipama. U sastavu ekipe „Burevjesnik“ dva puta je osvojio Kup evropskih šampiona (1976. i 1979). Nakon niza uspješnih nastupa na međunarodnim turnirima krajem 1970-ih i početkom 1980-ih bio je uključen u reprezentaciju SSSR-a za meč sa ekipom izabranih šahista svijeta (London, 1984), gdje je remizirao sa Robertom Hübnerom (2:2).

Benjamin – Razuvaev
Dortmund, 1985

1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nf3 b6 4.a3 Bb7 5.Nc3 d5 6.cxd5 Nxd5 7.Qc2 Nxc3 8.Qxc3 Nd7 9.Bg5 Nf6 10.e4 c6 11.Bxf6 gxf6 12.d5 exd5 13.0–0–0 Qd6 14.exd5 0–0–0 15.Bb5 c5 16.Kb1 Rg8 17.g3 Bxd5 18.Ka1 Bg7 19.Qc2 f5 20.Qxf5+ Qe6 21.Qf4 Bb7 22.Bd3 Bh6 23.Qf5 Qxf5 24.Bxf5+ Kc7 25.Rxd8 Rxd8 26.Bg4 f5 27.Bh5 Rd3 28.Ne5 Rxa3+ 29.bxa3 Bxh1 30.Nf3 Bg7+ 31.Kb1 Bf6 32.Kc2 b5 33.h4 h6 34.Kd3 a5 35.Ke2 a4 36.Bg6 Bb2 37.Bxf5 Bxa3 0–1

Razuvaev je jedan od autora istraživanja o stvaralaštvu Akibe Rubinštajna (1980) i analitičkog rada „Prelaz u završnicu“ (1981), talentovani publicista, autor istorijskih eseja i savremenih reportaža, kao i teorijskih članaka. Mnogo vremena posvećuje pedagoškom radu; bio je jedan od trenera Anatolija Karpova tokom 1970-ih i 1980-ih.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

O staroj gardi

Danas se broj šahovskih majstora u našoj zemlji mjeri stotinama, a tada ih je bilo svega nekoliko desetina. Po godinama su se jasno dijelili u tri grupe – predstavnike starije generacije, rođene još u XIX vijeku, one rođene prije revolucije i mlade, kojoj sam pripadao i ja. Nas mladih moglo se doslovno izbrojati na prste.

Nekako se smatra da se ljudi različitih generacija veoma teško zbližavaju. Vjerovatno postoje izuzeci od tog pravila, jer sam ja sa majstorima starije generacije uspostavio dobre, a sa nekima čak i veoma prijateljske odnose. Zato smatram svojom dužnošću da ispričam ponešto o njima.

Nikolaj Mihajlovič Zubarev (1894–1951) bio je krupan čovjek, obrijane glave, uvijek pažljivo i s ukusom odjeven. Radio je kao načelnik Šahovskog odjeljenja Sportskog komiteta i, kako bi se danas reklo, bio je šahovski funkcioner.

Štedljiv na riječima, pedantan i odan službi, Zubarev je savjesno izvršavao svoje dužnosti. U Sportskom komitetu bio je cijenjen, a tokom rata povjereno mu je čak i raspoređivanje dodatnih obroka hrane.

Kao šahista bio je čvrst igrač, njegov stil bio je ozbiljan i pozicioni, ali nije dostigao najveće visine, pa se posvetio organizacionom radu i suđenju. U suštini, upravo je Zubarev postavio temelje našeg kvalifikacionog sistema.

I kao arbitar bio je uzoran – stručan, precizan i smiren. Ne sjećam se da je ikada imao ozbiljnijih sukoba ili napravio veću grešku. Prema mladim šahistima odnosio se zaštitnički, davao korisne savjete i pomagao kad god je mogao.

Mnogo godina nakon njegove smrti, 1965. godine, nazvali su me u redakciju iz Saveza društava prijateljstva i pitali šta znam o Zubarevljevoj sudbini.

— A o čemu se radi? — upitao sam.

— U Moskvu je doputovao jedan od rukovodilaca francuske televizije. Tvrdi da je Zubarevljev sin!

Tako je otkrivena neočekivana stranica njegove biografije, koju vjerovatno nije unosio u svoje službene upitnike. Tokom Prvog svjetskog rata, kao pripadnik ruskog ekspedicionog korpusa, Zubarev je ratovao u Francuskoj. Tamo je zasnovao porodicu – dobio suprugu i dijete. Poslije revolucije ostavio ih je i vratio se u Rusiju.

Benjamin Markovič Blumenfeld (1884–1947) po profesiji je bio advokat. Kao školarac jednom sam otišao na sud da slušam njegovo izlaganje na tada veoma zapaženom suđenju povodom pogibije trojice alpinista u planinama.

Bio je izuzetno duhovit čovjek i znao je bezbroj zabavnih priča i anegdota. Uostalom, i njemu su se često događale komične situacije. Evo samo dvije od njih.

Na jednom moskovskom turniru tridesetih godina jedan kategorni šahista igrao je bijelim figurama protiv Blumenfelda. U velikoj vremenskoj oskudici munjevito je odigrao posljednji potez prije vremenske kontrole i tek tada primijetio da prima mat.

U jednom potezu!

Međutim, Blumenfeld nije žurio da zada mat. Sjedeći u svom karakterističnom stavu, pomalo pogrbljen i zadubljen u razmišljanje, ostao je nepomičan.

Prošao je minut, pa drugi. Zastavica na njegovom šahovskom satu opasno se približavala padu, a morao je da odigra kontrolni potez.

Njegov protivnik se uznemirio. Šta ako majstor ne vidi mat? Šta ako prekorači vrijeme?

Krišom, da Blumenfeld ništa ne primijeti, prvokategorni šahista je kao opčinjen posmatrao zastavicu. Još samo trenutak i…

U tom trenutku Blumenfeld je mirno povukao figuru i dao mat.

— Benjamine Markoviču! — uzviknuo je njegov protivnik. — O čemu ste toliko razmišljali?

— Pokušavao sam da shvatim zašto se ne predajete! — glasio je odgovor.

Po odlasku u penziju Benjamin Markovič posvetio se proučavanju psihologije šaha. Tokom partija često je zapisivao svoja zapažanja, i to dok je protivnik razmišljao o svom potezu.

Jednom je igrao protiv mladog šahiste koji je primijetio da Blumenfeld nešto zapisuje. Pošto je odigrao potez, prišao mu je s leđa i počeo da čita šta piše.

Poslije jednog svog poteza pročitao je:

„Veoma se plašim poteza damom na d5!“

— Aha! — obradovao se mladi šahista. Vratio se za tablu i, čim je Blumenfeld odigrao svoj potez, odmah je postavio damu na polje d5, a zatim ponovo prišao da vidi šta će majstor sada zapisati.

A Blumenfeld je svojim sitnim, neurednim rukopisom pažljivo pisao:

„Kao što sam i očekivao, moj neiskusni protivnik upao je u zamku. Sada dobijam njegovu damu!“

Poslije rata smo se sprijateljili. Blumenfeld je često dolazio kod mene kući i jednom mi je predložio da budem svojevrsni „pokusni kunić“ za njegovu disertaciju.

Smatrao je da je teorija otvaranja već dovoljno razvijena, kao i sportska strana šaha. Međutim, psihologija je, po njegovom mišljenju, tek pravila prve korake i upravo tu su postojale velike mogućnosti za napredak.

Nekoliko večeri proveli smo u neobičnom poslu. Benjamin Markovič me je navodio da se prisjećam starih partija koje sam odigrao još prije rata, naročito onih sa prvenstva Moskve 1939. godine.

Vrlo brzo otkrili smo jednu zanimljivu pojavu – najbolje sam pamtio upravo one dijelove partija koji su bili povezani sa snažnim emocionalnim doživljajima.

Ta ideja postala je osnova njegove disertacije, koju je kasnije s velikim uspjehom odbranio.

Nažalost, naše prijateljstvo nije dugo trajalo. Ubrzo je preminuo.

(Nastaviće se)

Moskva, 1978.

******************

Šah nagrađuje svakoga ko mu postavlja pitanja. Njegova snaga leži u tumačenju. Taj fenomen, svojstven podjednako šahu, muzici i slikarstvu, omogućava da se ljepota iznova i iznova oživljava i da pruža estetsko zadovoljstvo, često ga produbljujući i pojačavajući talentom i umjetničkim iskustvom onoga koji tumači djelo.

„Svaku umjetnost stvaraju samo veliki majstori“, pisao je Hemingvej. To je istovremeno i tačno i netačno kada je riječ o šahu.

Tačno je zato što samo istinski umjetnik, veliki majstor, doživljava život kao neprekidnu novinu i, polazeći od svega što je u njegovoj umjetnosti prije njega bilo spoznato i otkriveno, naoružan znanjem ide dalje, odbacuje ono što je suvišno i stvara nešto svoje, novo.

Ali to je i netačno, jer u šahu stvaralaštvo i umjetnost nisu zapečaćeni isključivo majstorstvom, pa je radost stvaralačkog uspjeha dostupna svakome.

Šah je, kako kaže indijska poslovica, more iz kojeg komarac može piti, a slon se kupati. Lijepo je to rečeno, iako pomalo grubo. Suština je u tome da je šah jedinstven u svojoj umjetničkoj vrijednosti. Samo što je u partijama velikih majstora ta estetska vrijednost potvrđena autoritetom, otkrivena majstorskim tumačenjem i time objektivizovana, pa postaje dostupna svima. Nasuprot tome, u milionima amaterskih partija ona se javlja gotovo neprimjetno i zauvijek ostaje subjektivna vrijednost, vrijednost „za sebe“.

Šah je u najvećoj mogućoj mjeri individualna oblast stvaralaštva. Zato je govoriti o njegovoj suštini, njegovim sastavnim elementima, harmoniji ili tehnici jednako teško kao što je kompozitoru govoriti o sopstvenom stvaralačkom procesu.

Ali, kao i u muzici, i ovdje je lako privući pažnju običnog ljubitelja. I on je sposoban da osjeti umjetnički učinak i emocionalnu snagu šahovskog djela, baš kao što slušalac može da doživi muzičko ostvarenje.

Nažalost, oni koji danas žive i rade u vrhunskom šahu, kao i tumači njihovog stvaralaštva, skloniji su da govore o sportskim zapletima partija nego o umjetničkim elementima koje one sadrže. Razlog za to nije nikakav intelektualni ili etički snobizam velemajstora, već činjenica da su, kao i svi mi, podložni sportskom i racionalističkom duhu našeg vremena.

Čini se da je estetska šteta koju šah zbog toga trpi prilično velika.

Možda premalo činimo na umjetničkom vaspitanju šahista. Naravno, lako je priznati da umjetnost „starih majstora“ stari i da vremenska udaljenost rađa neizbježni skepticizam, tako karakterističan za XX vijek. Ali mi se i dalje divimo partijama odigranim „u starom dobrom stilu“, uprkos tome što se nekolicina takvih partija gubi u moru savremenih, poslovno i pragmatično vođenih partija, odigranih bez rizika.

Prisjećajući se velikih partija – a šteta je što to činimo tako rijetko – jasno osjećamo da se naše divljenje njima zasniva na dubokom estetskom osjećanju, osebujnom, ali u suštini nimalo različitom od osjećaja koji nas obuzima pred ljepotom građevine, skladom prirode ili fizičkim savršenstvom ljudskog bića. To estetsko osjećanje, to doživljavanje ljepote, obogaćuje nas.

Istinska umjetnost uvijek predstavlja uzor savršenstva.

„Razlog zbog kojeg nas umjetnost može obogatiti“, primjećuje Nils Bor, „leži u njenoj sposobnosti da nas podsjeti na harmonije koje su nedostupne sistematskoj analizi.“

Toga smo rijetko svjesni. Uopšte, mehanizmi umjetnosti, koji počivaju na opažanju harmonije, nisu uvijek jasno razumljivi. Formiranje takvog opažanja zahtijeva poseban psihološki čin – „intimno, individualno estetsko doživljavanje… Upravo zato se rezultati umjetničkog poimanja stvarnosti ne ulivaju neposredno u fond kolektivnog znanja, odnosno saznanja koja imaju obavezujući karakter i mogu se neposredno prenositi“ (F. V. Basin, Problem nesvjesnog, Moskva, 1968).

Ta tvrdnja u potpunosti važi i za šahovsku umjetnost i za šahovsko znanje.

Ne znamo i ne možemo neposredno da vidimo kako djeluje mehanizam koji rađa stvaralačku ideju; o njemu sudimo po njegovom rezultatu. A taj rezultat utoliko je uvjerljiviji ukoliko snažnije djeluje na naše estetsko osjećanje.

Pozivanje na osjećanja moglo bi nekoga iznenaditi kada je riječ o stvarima za koje se čini da su povezane isključivo s mišljenjem. Međutim, u šahu, kao i u matematici, postoji harmonija oblika, geometrijska ljepota i izražajnost, kao i slobodna igra mašte. Bezbroj je primjera da upravo osjećaj za ljepotu usmjerava izbor najboljeg plana ili poteza u šahu.

Skladna ideja gotovo je uvijek i ispravna.

Bez velikog pretjerivanja može se reći da upravo estetsko osjećanje usmjerava intelekt u njegovoj potrazi i vodi ga ka rješenju.

Priroda estetskog osjećanja odgovara najdubljim potrebama čovjeka, kako kao proizvoda društvenog i kulturnog razvoja, tako, vjerovatno, i kao biološkog bića. Tu prirodu izuzetno je lijepo izrazio veliki francuski antropolog i strukturalista Klod Levi-Stros:

„Estetsko zadovoljstvo, satkano od mnoštva uzbuđenja i predaha, iznevjerenih i neizmjerno nagrađenih očekivanja, rezultat je izazova koji nam umjetničko djelo upućuje. Ono se sastoji i od protivrečnog osjećanja da su iskušenja kojima nas djelo podvrgava nepremostiva, ali i da nam ono istovremeno pruža sasvim neočekivanu mogućnost da nad tim iskušenjima trijumfujemo.“

Naravno, i u šahu se estetsko osjećanje rađa iz svijesti o savladanim teškoćama – kao osjećaj sreće, kao nagrada za iščekivanje i za nemir duše. Taj nesebični dar prirode leži u osnovi svakog stvaralaštva, bilo profesionalnog ili amaterskog.

U šahu su na izuzetan način sjedinjene sve tri sastavnice svojstvene svakoj stvaralačkoj djelatnosti: ideja, ostvarenje i komunikacija.

Ideja, kao proizvod intelektualnog rada, ostvaruje se i dobija opipljiv oblik u kretanju figura, bilježi se u zapisu partije ili na demonstracionoj tabli i nalazi svoje primaoce – publiku, gledaoce i čitaoce, ljubitelje šaha širom svijeta, koji stupaju u svojevrsni dijalog sa stvaraocem te ideje.

U tom trojstvu leži optimizam šahovskog stvaralaštva, premda, naravno, postoji čitav spektar „prelaznih“ stanja između stvaralačke i nestvaralačke djelatnosti, koja nije lako ni procijeniti ni opisati.

Taj optimizam sažeto je izrazio akademik A. Ju. Išlinski, kada je odgovarao na pitanje:

„Da li šah vrijedi toliko truda koji čovjek u njega ulaže?“

Odgovorio je:

„Vrijedi, jer šah čovjeku daje više nego što on njemu daje.“

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

BORIS SPASKI

Deseti svjetski šampion upoznao se sa šahom sa pet godina, kada je tokom Velikog otadžbinskog rata njegova porodica bila u evakuaciji — u Permu. Svoje prve šahovske partije Boris je igrao sa starijim bratom Georgijem Spaskim.

Poslije rata Spaski su se vratili u Lenjingrad, a majka, koja je ozbiljno shvatila interesovanje mlađeg sina, odvela ga je u šahovski klub Doma pionira.

Rukovodilac sekcije, zaslužni trener SSSR-a Vladimir Zak, kasnije je govorio da je, kada se sedmogodišnji Boris Spaski pojavio u velikim majčinim čizmama, odmah shvatio da pred sobom ima „ozbiljan talenat“.

Sam budući svjetski prvak mnogo godina kasnije rekao je:

„Šahovski paviljon (ostakljena veranda okružena drvećem) djelovao je kao bajka i obuzela me je divlja strast. Nestajao sam po čitav dan. Majka mi je davala 15 kopejki za čašu vode i pirošku. Siromaštvo je bilo strašno, ali me je strast držala i nikada kasnije u životu nisam osjetio takvu privlačnost. U suštini, profesionalac sam postao sa deset godina. Moj put je bio određen, shvatio sam da je šah ‘moj’ i sa tog puta nisam skretao.“

Najviše mu se dopadale ravne, duge linije poteza topom — tako jasne i čiste. Takođe mu se veoma sviđala bijela kraljica — dama, koja je na demonstracionoj tabli izgledala prelijepo. Htio je da je ukrasi i stavi u džep da bi joj se kasnije divio.

„To je bila neka dječja strast. Mislim da, da sam je ukrao, nikada ne bih postao šahovski kralj.“

Vladimir Grigorijevič Zak imao je veliku ulogu u formiranju stvaralačkog ukusa Spaskog: usadio mu je ljubav prema šahu. Upravo na insistiranje V. Zaka i Grigorija Levenfiša već 1948. godine Spaskom je počela da se isplaćuje državna stipendija.

„I nakon dobijanja te stipendije već sam mogao da se bavim šahom, da nastavim školovanje i na kraju završim univerzitet i uspijem u životu, kao i stariji brat i sestra. Tu je zasluga Vladimira Grigorijeviča ogromna, i moja majka je govorila da mu treba pokloniti dubok naklon po starom ruskom običaju.“

Godine 1949. dvanaestogodišnji Boris Spaski postao je najmlađi prvokategornik u SSSR-u, a već godinu kasnije ispunio je normu kandidata za majstora. Dječak je temeljno proučavao otvaranja, pokazivao dobro razumijevanje pozicije i, kada bi se ukazala prilika, nije propuštao šansu da izvede kombinacije sa žrtvama.

Ovako je 14-godišnji učenik iz Lenjingrad pobijedio iskusnog moskovskog majstora Jakova Estrina u četvrtfinalu prvenstva SSSR-a 1951. godine (Riga):

Jakov Estrin – Boris Spaski

1.e4 e5 2. Sf3 Sc6 3. c3 f5 4. d4 f:e4 5. S:e5 Df6 6. Sc4 d5 7. Se3 Le6 8. Lb5 Ld6 9. 0–0 Sh6 10. f3 (bolje je bilo 10. c4) 10… Dh4! 11. g3 L:g3!

12. h:g3 D:g3+ 13. Sf2 Lh3 14. D:e2 0–0 15. Df2 Dg6 16. Le2 Tf6 17. f4 Sf5 18. Kh2 Dh6 19. Th1 L:g2+. Bijeli predaje.

Sa Borisom Spaskim počeo je da radi šahovski velemajstor Aleksandar Toluš, šahista oštrog kombinacionog stila. On je svom učeniku usadio ukus za rizičnu igru, punu romantike, kombinacija i žrtava. Stil Spaskog postaje sve punokrvniji, raznovrsniji i univerzalniji.

Sa 15 godina ostvario je veliki uspjeh na prvenstvu Lenjingrada, zauzevši drugo mjesto iza velemajstora Marka Tajmanova.

Zimi 1953. godine učenik iz Lenjingrada debitovao je na velikom međunarodnom turniru u Bukureštu. Osvojivši 12 poena iz 19 partija, Boris Spaski podijelio je 4–6. mjesto sa velemajstorima L. Polugajevskim i László Szabóom, a ispred njega su bili samo A.Toluš, T.Petrosjan i V.Smislov.

Dobio je titulu međunarodnog majstora.

(Nastaviće se)

Moskva, 1978.

******************

Bez sumnje, šah kao sistematska aktivnost, kao djelatnost, doprinosi vaspitanju kritičkog duha, objektivnosti i samokritičnosti.

„Posredstvom šaha izgradio sam svoj karakter. Šah prije svega uči čovjeka da bude objektivan. U šahu se može postati veliki majstor tek kada čovjek postane svjestan svojih grešaka i nedostataka. Upravo kao i u životu“, pisao je A. Aljehin.

Te riječi nisu izgubile svoju aktuelnost ni danas. Jer se u šahu, prije svega, ispoljavaju one strane intelekta koje određuju njegovu usmjerenost ka cilju i njegov praktični karakter. Na šah se u potpunosti može primijeniti zahtjev za „jedinstvom uma i volje“, oličen, kako je govorio sovjetski psiholog B. M. Teplov, u djelovanju vojskovođe. A tek kao dodatna napomena može poslužiti tvrdnja poznatog engleskog majstora, diplomate i poslovnog čovjeka Aleksandera da šah razvija „sposobnosti za menadžment“.

Možda je još važnije to što šah može služiti najvišim vrijednostima i biti izvor vrhunskih stvaralačkih dostignuća.

O tome se, nažalost, malo govori, možda zato što u opštem sagledavanju problema priroda i smisao stvaralačkih dostignuća u šahu još uvijek nisu dovoljno razjašnjeni.

Zanimljiv previd u procjeni stvaralačkog potencijala šaha napravio je jedan tako pronicljiv čovjek kao što je Luis Kerol. On je pisao:

„Intelektualne razonode neophodne su za naše duhovno zdravlje. Među takve razonode nesumnjivo se mogu ubrojati igre poput triktraka, šaha i nove igre Hala. Ako ne postanete prvoklasni igrač u bilo kojoj od tih igara, iz njih nećete moći izvući ništa što bi se moglo smatrati rezultatom. Dok igrate, sam tok igre i pobjeda pričinjavaju vam zadovoljstvo, ali ne dobijate nikakav rezultat koji bi se mogao vrednovati ili na neki način iskoristiti.“

Kerolu se ovaj previd lako može oprostiti. Nije mogao predvidjeti da će iz skromne „intelektualne razonode“, namijenjene malobrojnima, izrasti moćna oblast masovnog provođenja slobodnog vremena; da će upravo ova igra, a ne triktrak, postati poligon za iskušavanje karaktera i osjećanja i jedinstven model ispoljavanja visokog stvaralačkog duha.

Holandski filozof Hejzinga napisao je knjigu Homo ludens – Čovjek koji se igra. Na bogatoj kulturno-istorijskoj građi Hejzinga pokazuje da je igra–takmičenje preteča stvaralačke djelatnosti, izraz „stvaralačke zanesenosti“, slobodno ispoljavanje stvaralačkih snaga čovjeka, bilo da je riječ o naučniku, virtuoznom izvođaču ili sportisti. U uslovnom svijetu igre čovjek može ostvariti svoj stvaralački potencijal, što u stvarnom životu nije uvijek u mogućnosti. Igra je uvijek svojevrsni supstitut djelatnosti, ali djelatnosti stvaralačke.

Slične ideje, doduše obojene dubokim pesimizmom, iznio je i Albert Ajnštajn govoreći o motivima stvaralaštva. Snagom stvaralačke mašte čovjek nastoji da „stvori u sebi jednostavnu i jasnu sliku svijeta kako bi se udaljio od svijeta čulnih utisaka i, u izvjesnoj mjeri, pokušao da taj svijet zamijeni slikom koju je sam stvorio. Time se bave umjetnik, pjesnik, filozof koji gradi teorije i prirodnjak, svako na svoj način. Na tu sliku i njeno oblikovanje čovjek prenosi težište svog duhovnog života kako bi u njoj pronašao mir i sigurnost koje ne može naći u previše skučenom i vrtoglavom kovitlacu sopstvenog života.“

U svakoj igri čovjek se, snagom mašte, kako kaže O. Haksli, „prenosi u strogo uređen svijet koji je sam stvorio, gdje je sve jasno, svrsishodno i razumljivo. Takmičarski duh, koji se pridružuje unutrašnjoj privlačnosti igre, čini je još uzbudljivijom, a želja za pobjedom i otrov taštine daju joj posebnu oštrinu.“

U šahu mašta ne samo da čovjeka prenosi u jedan drugačiji, uslovni svijet igre, već se i opredmećuje u samim potezima šahovskih figura, koji predstavljaju završetak misaonog procesa. Slike koje prolaze pred unutrašnjim pogledom igrača stvaraju se maštom i mišlju, a šteta je što, posmatrajući demonstracionu tablu ili čitajući zapis šahovske partije, vidimo samo krajnje tragove tog unutrašnjeg rada.

Međusobno prožimanje stvarnog i svijeta igre u ljudskoj djelatnosti još uvijek je nedovoljno istraženo. Možda je to najbolje izrazio A. Bezimenski:

Da, to je tačno,

Da, istina je sve to,
ali ipak,
ipak se poželi reći:
da život liči na šah,
ali živjeti – nije igrati šah.

Od svih igara, a naročito od triktraka ili bridža (čija je kombinatorika bliska šahovskoj), šah se razlikuje jednom izuzetnom osobinom – u njemu svako može da se izrazi, i velemajstor i amater. To je jedina igra dostupna ljudima svih uzrasta, svima bez izuzetka. Svako može u nju unijeti „i nesalomivu volju, i plemenito osjećanje, i poštenje mišljenja, i mržnju prema oportunizmu, beskrupuloznosti, kukavičluku, duhovnoj i voljnoj mlitavosti“ (Mih. Levidov).

Svako može šahu dati dio svoje duše, dio sopstvene ličnosti. A zahvalni šah uzvraća taj dar višestruko – čovjek postaje svjestan sebe kao stvaralačke ličnosti, potvrđuje sopstvenu vrijednost čak i kada ga, kao što se često dešava, obuzima osjećaj dubokog stvaralačkog nezadovoljstva.

U tome i jeste veliko društveno i etičko poslanje šaha – jer, šta god govorili, potreba za samopotvrđivanjem neodvojivi je dio ljudskog života.

Ali šah daje i više od toga. Kao i svako drugo istinsko stvaralaštvo, on čovjeku uliva nadu, mobiliše njegove snage, uzdiže ga u sopstvenim očima i otkriva mu smislen cilj koji, pod određenim uslovima, može biti i duboko moralan.

Jer, kako je zapisao Džon Milton:

„Ko se usuđuje da tvrdi da će u otvorenom i poštenom dvoboju istina pretrpjeti poraz?“

Nadmetanje sa samim sobom jeste, u krajnjoj liniji, suština šahovske igre. Čini se da je upravo to nadmetanje sa samim sobom u životu mnogo važnije od nadmetanja sa protivnikom. Ono pokreće čitav emocionalni život čovjeka. Ponosna radost zbog spoznaje sopstvene snage i ostvarenog nauma, kao i gorka rezignacija zbog uviđanja vlastite slabosti i propuštenih prilika – to su dva osnovna emocionalna pola. Ta osjećanja su iskrena, jednostavna, svima razumljiva i vrijedna poštovanja.

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

PAUL KERES

Istaknuti estonski šahista Paul Keres takođe se upoznao sa šahom u veoma ranom uzrastu. Njegov otac, Peter Keres, krojač po zanimanju, i sam je pomalo igrao šah. Oko 1920. godine, kada je porodica živjela u Narva, četvorogodišnji Paul često je posmatrao partije koje su igrali njegov otac i komšija po prezimenu Kapst.

„Paul je sve posmatrao i jednog dana, kada sam htio da povučem potez, zgrabio me je za ruku: ‘Tata, nemoj tako da igraš! Vidi, odigraj skakačem!’“, prisjećao se Peter Keres u razgovoru sa novinarom 1936. godine. „Izgleda da je već tada bio u pravu, jer se moj protivnik naljutio na tu primjedbu i viknuo na sina: ‘Momče, ne miješaj se u tuđu igru!’ To je bilo Paulovo prvo šahovsko dostignuće.“

Vjerodostojnost ovog događaja kasnije je potvrdio i sam Keres:

„Imao sam oko četiri godine kada sam, sankajući se, slomio ruku i zbog toga sam privremeno morao da odustanem od zimskih igara sa vršnjacima. Kod kuće sam često pratio šahovske partije koje je moj otac igrao sa gostima — tako je počelo moje poznanstvo sa šahom.

Jednom sam posmatrao partiju između oca i jednog gosta i intenzivno razmišljao o tome kako bi jedna ili druga strana mogla bolje da odigra. Naravno, moje simpatije bile su na strani porodice, i u jednom kritičnom trenutku učinilo mi se da bi otac mogao da povuče veoma jak potez skakačem.

Etika šahovske igre ne dozvoljava miješanje u tuđe partije, ali ipak nisam mogao da prećutim da je, po mom mišljenju, potez skakačem veoma dobar. Tako je zaista i bilo, ali se sve po mene završilo prilično tužno. Gost se naljutio zbog mog miješanja i počistio figure sa stola. A mene su udaljili zbog nesportskog ponašanja.“

Dakle, mali Keres je počeo na iznenađujuće sličan način kao mali Hoze Raúl Kapablanka i Samuel Reševski.

Čitavo domaćinstvo porodice Keres vodila je majka — veoma odgovorna, principijelna i snažne volje žena, od koje su sinovi naslijedili te dragocjene osobine karaktera, kao i unutrašnju samodisciplinu i duševnu postojanost.

Skromno školsko obrazovanje Marije Keres (rođena Lämmergas) nije se primjećivalo zahvaljujući njenoj visokoj unutrašnjoj kulturi, moralnosti i urođenom jasnom pogledu na svijet koji ju je okruživao.

Stroga i pobožna Marija Keres zabranjivala je Haraldu (starijem sinu) i Pavlu da previše vremena troše na šah. Dječaci su uglavnom igrali jedan protiv drugog, a veoma rijetko sa ocem.

Sasvim slučajno otkrili su u jednom omladinskom časopisu zapis šahovske partije. To je zainteresovalo braću i oni su počeli da traže šahovsku literaturu u svom malom gradu Pärnu. Harald i Paul prepisivali su iz novina, časopisa i knjiga sve šahovske partije na koje bi naišli. Vremenom je njihov broj porastao na gotovo hiljadu, a Paul ih je više puta odigravao i većinu znao napamet.

Godine 1927. jedanaestogodišnji Paul prepisao je, pa čak i preveo na estonski jezik (uz bratovu pomoć) udžbenik šahovske igre autora Jean Dufresne.

Kada u školi više nije bilo dostojnih protivnika, Paul je počeo da traži nove partnere za igru. U novinama je pročitao da se održava prvenstvo grada u brzopoteznom šahu i odlučio je da učestvuje.

Organizatori su u početku odlučno odbijali da u takmičenje uključe učenika u kratkim pantalonama koji je tek napunio trinaest godina, ali su kasnije ipak popustili i, nakon kratke provjere, dozvolili mu da nastupi na prvenstvu.

A 25. januara 1929. godine novine „Pärnu Päevaleht“ izvijestile su: …

„Brzopotezni turnir održan 20. ovog mjeseca otkrio je mladi talenat na šahovskoj sceni Pärnua. To je mladi Paul Keres, koji je osvojio pomenuti turnir sa 8 poena (100%). Ovaj brilijantan rezultat trinaestogodišnjeg Pavla Keresa daje osnova za velika očekivanja u budućnosti.“

Debi školarca ostavio je toliko snažan utisak da je, bez mnogo razmišljanja, uvršten u reprezentaciju grada. Ubrzo zatim dječak je pobijedio u simultanci šahovskog majstora iz Talina Vladas Mikėnasa, koji je kasnije veoma pohvalno pisao o Paulu u prestoničkim novinama.

Krajem 1931. godine Paul Keres je sa rezultatom od 8 poena iz 9 osvojio republički šahovski turnir školske omladine. U to vrijeme mladi Estonac mnogo je igrao dopisni šah. Njegovi protivnici na međunarodnim turnirima bili su šahisti iz Njemačke, Rusije, Poljske, Finske, Švedske, Litvanije i Letonije.

Temeljna analiza partija, pažljivo proučavanje pozicija i pedantno izučavanje otvaranja, naravno, veoma su doprinijeli usavršavanju mladog igrača. Na sličan način je i mladi Aleksandar Aljehin početkom vijeka aktivno igrao dopisne turnire, da bi kasnije, već dobro pripremljen, briljantno nastupao na turnirima za tablom.

Međutim, Aljehin je živio u Moskva, gdje je uvijek bilo mnogo jakih šahista, dok je Keres u provincijskom Pärnuu teško pronalazio dostojne protivnike.

Njegov prijatelj i školski drug Juri Rebane prisjećao se:

„Sa Paulom Keresom upoznao sam se u trećem razredu. U jesen smo sjedili zajedno, a na proljeće često odvojeno — bio sam previše živahan dječak, pa su nas učitelji stalno razmještali po učionici. Paul nije zaostajao za nama u nestašlucima, ali je ipak bio ozbiljniji i povučeniji od svojih drugova.

U početku nisam ni znao da ga zanima šah. Saznao sam to sasvim slučajno kada sam ga jednom posjetio tokom njegove prehlade. Paul je sjedio u krevetu i zapisivao partiju u svesku na kvadratiće.“

Keres je volio da crta šahovske dijagrame u svesci i da ih proučava tokom nastave. Ponekad bi bio uhvaćen. Jedan učitelj bacio je papir u korpu za otpatke i poslao „šahovskog majstora“ u ćošak.

Keres je iskoristio učiteljevu nepažnju, postepeno se približio korpi, izvukao odatle svoju dijagramu i nastavio analizu. 😄

Sljedeću partiju odigrao je petnaestogodišnji Paul Keres 1931. godine u dopisnom meču između šahista gradova Pärnu i Kukruze.

Paul Keres – Felšeber

1.Sf3 d5 2. e4?! d:e4 3. Sg5 Lf5 4. Sc3 Sf6 5. Lc4 e6 6. f3 e:f3 7. D:f3 c6

8. S:f7! K:f7 9. D:f5 De7 10. Se4 h6 11. Sc5 g6 12. D:e6+ Ke8 13. 0–0 b5 14. Dc8+ Dd8 15. Te1+ Le7 16. T:e7+ K:e7 17. De6+ Kf8 18. Df7 mat.

Ova kratka i veoma oštra partija pokazuje napadački talenat mladog Keresa. Poslije smjele žrtve skakača na f7 već u osmom potezu, crni kralj biva izvučen u centar, a bijeli figure brzo razvijaju snažan napad koji se završava matom na 18. potezu.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

 

PUŠKIN i šah

Osnivač nove ruske književnosti, Aleksandar Puškin (1799-1837), volio je šah. O tome svjedoče sjećanja savremenika, koja donose epizode iz šahovske igre pjesnika, ozbiljna izdanja o šahu u njegovoj biblioteci, i naravno, nezaboravne stihove iz njegovog slavnog romana „Evgenije Onjegin“ (četvrto poglavlje, XXVI strofa), gdje je scena igre Lenjskog i Olge opisana na sljedeći način:

„Ujedinjeni od svih daleko,
Oni nad šahovskom tablom,
Na sto oslonjeni, povremeno
Sjede, duboko zamislivši se,
I Lenjski pješakom topa
Uzima u zaboravu svome.“

Olga i Lenjski, crterž V. Svitaljskog

U Puškinovoj biblioteci, koja se čuva u Sankt Peterburgu, nalazi se pariško izdanje (1820) knjige Filidora „Analiza šahovske igre“, prva tri broja francuskog šahovskog časopisa „Palamed“ (1836) i dva primjerka knjige prvog šahovskog majstora Rusije „Šahovska igra, dovedena u sistematski red uz pridavanje Filidorovih igara i komentara na iste, izdana od Aleksandra Petrova“ (Sankt Peterburg, 1824). Jedna od tih knjiga bila je sa posvetom autora:

„Milosrdnom gospodaru Aleksandru Sergejeviču Puškinu, u znak istinskog poštovanja. Od izdavača.“

Pjesnik je bio uvjeren u posebnu vrijednost šahovske igre, njenoj korisnosti u životu pojedinca, porodice i društva. U pismu svojoj ženi Nataliji Nikolaevni iz septembra 1832. godine, Puškin je napisao:
„Zahvaljujem, dušo moja, što učiš šah. To je neophodno u svakoj dobro utemeljenoj porodici; dokazaću kasnije.“

Šah je bio dobar pratilac pjesniku do kraja njegovog života. Savremenici navode da je svoju posljednju partiju igrao u gostima kod princa P.I. Meščerskog, neposredno prije fatalnog dvoboja.

PFLEGER Helmut (r. 1943), njemački velemajstor

Kada pacijenti psihoterapeuta Helmutu Pflegeru čuju njegovu dijagnozu „Dovoljno vam je šahovska terapija“, olakšano uzdahnu. To znači da njihova bolest nije opasna, a propisano „liječenje“ — šah — je neobično i divno! Još više jer to nije propisao samo ljekar, već i velemajstor. A kada tvrdi da šah doprinosi smanjenju stresa i „aktivnom, ciljanom pristupu životu“, služi kao „efikasan protivotrov za pasivno konzumiranje“, onda mu vjeruju.

Sa 18 godina, učestvujući na Svjetskom prvenstvu za juniore, podijelio je 4–5. mjesto, a tri godine kasnije, nastupajući za nacionalnu reprezentaciju, odlično je debitovao na Olimpijadi (1964), postigavši najbolji rezultat na 4. tabli: 12,5 poena od mogućih 15. Time je Helmut dao veliki doprinos ukupnom uspjehu ekipe – Njemačka je zauzela 3. mjesto. Tokom takmičenja, Helmut je ostvario nekoliko pobjeda brzim napadačkim stilom i nazvan je „Otkrićem“ Olimpijade.

Pfleger – Domnic
Tel Aviv, 1964.

1.d4 Nf6 2.c4 g6 3.Nc3 Bg7 4.e4 d6 5.Be2 e5 6.dxe5 dxe5 7.Qxd8+ Kxd8 8.f4 Nfd7 9.Nf3 c6 10.0–0 exf4 11.Bxf4 f6 12.Rad1 Ke8 13.e5 fxe5 14.Bg3 Nc5 15.Bxe5 Bxe5 16.Nxe5 Be6 17.b4 Ncd7 18.Nf3 Ke7 19.Ng5 Nf8 20.Nxe6 Nxe6 21.Bg4 Nd7 22.Rde1 Ndf8 23.Ne4 Nd8

24.Nc5+ Kd6 25.Rf6+ Kc7 26.Re7+ Kb8 27.Rxb7+ 1–0

Pfleger je ostvario nekoliko pobjeda na turnirima, uključujući i Poljanica-

Zdruj (1971) i Montilje (1973). Na velikom međunarodnom takmičenju u Manili (1975), Helmut je ostvario drugi rezultat, odmah iza Ljubojevića, zajedno sa Larsenom, Mekingom i Polugajevskim. Iste godine, FIDE mu dodjeljuje titulu velemajstora sa 32 godine. U daljoj karijeri, profesionalna medicinska djelatnost nije mu omogućila da često nastupa na turnirima.

PŠA (PCA – Profesionalna šahovska asocijacija), međunarodna šahovska organizacija, osnovana 1993. godine na inicijativu svjetskog prvaka Garija Kasparova (Rusija) i izazivača Nigela Shorta (Engleska), uz finansijsku podršku vodećeg svjetskog proizvođača mikroprocesora — kompanije Intel.

Prvi izvršni direktor PŠA, Bob Rice, ovako je objasnio razlog takve podrške:
„Sa velikom pažnjom smo pratili igre kao što su golf i tenis, koje su posljednjih godina ostvarile ogroman napredak; i osjetili smo da je došlo vrijeme da se nešto slično učini i u šahovskom svijetu.“

Prva takmičenja nove organizacije bili su meč za svjetsko prvenstvo između Gaija Kasparova i Nigela Shorta, kao i serija turnira u brzom šahu — u Moskvi, Njujorku, Londonu i Parizu.

Osnivanje PŠA dovelo je do raskola u šahovskom svijetu. FIDE je donijela odluku da organizuje sopstvena svjetska prvenstva, pa je kao rezultat niza takmičenja 1993. i 1994. „šahovski svijet“ dobio dva svjetska prvaka — „po verziji PŠA“ Gari Kasparov i „po verziji FIDE“ Anatolij Karpov — pa čak i dvije rejting-liste.

Shvatajući, međutim, svu apsurdnost takvog stanja, u decembru 1994. predsjednik FIDE Florencio Campomanes i Gari Kasparov potpisali su u Moskovsku deklaraciju o saradnji između dvije organizacije, u kojoj je bilo predviđeno održavanje ujedinjujućeg meča za svjetsko prvenstvo 1996. godine.

„Uvjereni smo“, navodilo se u tom dokumentu, „da ćemo, udruživši naše napore i uskladivši politiku, moći da pretvorimo šah u profesionalni samofinansirajući sport kojem neće smetati nikakve skrivene struje i koji će zauzeti dostojno mjesto u centru pažnje javnosti. Cilj našeg zajedničkog rada je uključivanje šaha u program Olimpijskih igara.”

Nažalost, takav meč nije održan, a ubrzo poslije meča između Garija Kasparova i Viswanathan Ananda (New York City, 1995) PŠA je završila svoju djelatnost.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Kako sam postao novinar

Meč između Botvinika i Bronštajna igrao se u Koncertnoj dvorani „Čajkovski“. Za rukovodioca pres-centra meča imenovan je I. Bondarevski, a mene su pozvali da mu pomažem.

Upravo na tom takmičenju počela je moja novinarska karijera. Dobio sam zadatak da napišem pregled prve polovine meča, a da nisam čak ni pitao za koje novine pišem. Tek kada sam predao tekst, upitao sam:

— Kako se zovu vaše novine?

— Sovhozna pravda — glasio je odgovor.

Novine s takvim nazivom nikada ranije nisam vidio, iako je riječ „Pravda“ u to vrijeme bila dio naziva mnogih sovjetskih listova.

Nekoliko dana kasnije, na kiosku na Arbatskom trgu, upitao sam da li imaju Sovhoznu pravdu. Prodavac je provirio iz kioska i pogledao me s neskrivenom radoznalošću – vjerovatno sam bio prvi koji je tražio te novine.

— Ima ih — odgovorio je. — Rijetko.

Zatim je, poslije kraće pauze, dodao:

— Uglavnom služe za lijepljenje zidova!

U to vrijeme imao sam priliku da nekoliko puta nastupim i na televiziji, komentarišući partije meča uz demonstraciju poteza.

Moram reći da se tadašnja televizijska tehnika teško može nazvati drugačije nego primitivnom. Kartonska demonstraciona tabla bila je izbockana ekserčićima na koje su kačene takođe kartonske figure. Ekserčići su se slabo držali u kartonu, često su ispadali, pa čovjek nije imao dovoljno ruku da figure zadrži na odgovarajućim poljima.

U pres-centru meča Spaski – Petrosjan, Moskva, 1969. S lijeva nadesno: J. Averbah i radijski komentatori N. Dimarski i V. Sinjavski.

Fotografiju obradio Stanimi ILIĆ

Prva etapa

Ubrzo poslije meča otputovao sam u Sverdlovsk na polufinale narednog, 19. prvenstva Sovjetskog Saveza. Među učesnicima su, pored mojih prijatelja Gelera i Petrosjana, s kojima sam se zbližio tokom prethodnog prvenstva, bili i sam Boleslavski. I on je morao da prođe kvalifikacije za prvenstvo.

Turnir se za nas odvijao veoma povoljno. Četiri kola prije kraja, Petrosjan, Geler i ja imali smo po 12 poena iz 15 partija. Boleslavski, kojeg sam, usput, pobijedio, zaostajao je čitav poen, dok su ostali učesnici bili daleko iza nas. Za plasman u finale bilo je dovoljno osvojiti jedno od prva četiri mjesta.

Uoči narednog kola Geler je došao u moju sobu.

— Hoćeš li da osvojiš ovaj turnir? — upitao me je.

— Ne — odgovorio sam. — Sasvim mi je dovoljno da se plasiram u finale.

— Onda hajde da pustimo Petrosjana da bude prvi. Tek se doselio u Moskvu i pobjeda mu je potrebna da stekne autoritet.

Pristao sam.

Da bih održao obećanje, trebalo je da preostale partije završim remijem. Međutim, na tom putu čekalo me je iznenađenje…

U 16. i 17. kolu odigrao sam remije, a u 18. me je čekao susret sa moskovskim majstorom Viktorom Ljublinskim, kojeg sam, inače, poznavao još od djetinjstva. On više nije imao nikakve šanse da se plasira među prva četiri, pa me nije naročito iznenadilo kada me je ujutro, na dan partije, pozvao telefonom.

— Jesi li za remi?

— Jesam.

— Naravno da ti remi odgovara — odgovorio je. — Dobro, vidimo se za ručkom.

Kada smo sjeli za sto, Ljublinski je predložio da naručimo votku. To me je iznenadilo. Tokom turnira strogo sam poštovao takmičarski režim i nisam pio alkohol, iako je među majstorima bilo dosta onih koji su se ponašali drugačije. Ali pomislio sam: ionako se nećemo ozbiljno boriti, pa sam prihvatio prijedlog.

Na partiju smo obojica otišli dobro raspoloženi.

Već u četvrtom potezu moj protivnik, koji je igrao bijelim figurama, žrtvovao je pješaka odigravši Evansov gambit.

„Lijepa igra za remi!“, pomislio sam, još uvijek ništa ne sluteći.

Do kraja vremena za igru ostao je još jedan sat kada sam odlučio da ponudim remi, iako, istine radi, treba reći da je položaj bijelog u tom trenutku bio nešto bolji.

Povukavši dim cigarete, Ljublinski mi je ispustio oblak dima pravo pred nos i kratko rekao:

— Igraj!

Partija je prekinuta, a u nastavku nisam uspio da se spasim.

Kada sam predao partiju, moj protivnik se krivo osmjehnuo i rekao:

— Izvini, nervi su učinili svoje, a imam premalo poena!

Srećom, taj poraz nije ugrozio moje šanse da se plasiram u finale. Konačni poredak na turniru bio je sljedeći: prvi je bio Petrosjan, drugi Geler, dok smo Boleslavski i ja podijelili treće i četvrto mjesto.

Najvažnije je bilo to što sam uspješno prošao prvu etapu – kvalifikacije za zonski turnir, odnosno prvenstvo SSSR-a.

(Nastaviće se)

Moskva, 1978.

******************

Sociološka nauka je, bez jasnog razloga, praktično zaobišla šah kao faktor kulturnog života, duhovnog razvoja i organizacije slobodnog vremena. Radovi iz tridesetih godina nisu sadržali, niti su mogli sadržati, naučnu analizu i statistički materijal. Ali začuđujuće je što ni danas sociolozi ne primjećuju šah.

Moguće je da postoje teškoće u određivanju položaja šaha u strukturi „kulturnog korišćenja slobodnog vremena“. Ali to ne može biti opravdanje, posebno kada postoje kvalitetna sociološka istraživanja slobodnog vremena, na primjer radovi Borisa Andrejeviča Grušina, Leva Abramoviča Gordona i Eduarda Viktoroviča Klopova.

Zaista, u zanimljivoj knjizi posljednje dvojice autora „Čovjek poslije rada“ (1972) nismo pronašli šah ni u jednoj od tri oblasti u kojima bi se mogao očekivati:

1. neprofesionalno stvaranje kulturnih vrijednosti i amaterski rad (zanimanja);
2. neprofesionalne igre (domino, loto, karte);
3. fizička kultura i sport.

U upitniku priloženom uz knjigu Borisa Andrejeviča Grušina „Slobodno vrijeme“ (1967), šah se našao na 26. mjestu (od 30) elemenata slobodnog vremena, u kategoriji „ostale kolektivne igre (dame, šah, domino)“, između „igranja karata“ i „posjećivanja restorana, pivnica i kafića“.

Ne znamo kako bi šah trebalo razvrstati u strukturi slobodnog vremena, ali smo uvjereni da njegov visok kulturni i stvaralački značaj kao „uzvišene djelatnosti“ mora dobiti svoje mjesto u sociološkim istraživanjima.

Postoje mnogi oblici nekonvencionalnog kulturnog druženja. Možda je šah blizak tim oblicima. A možda je potrebno razlikovati različite vrste šaha: sportski (takmičarski) šah, šah kao igru, šah u gostima, porodični šah i tako dalje. U svakom slučaju, ovdje je potreban rad. U suprotnom ćemo morati da se zadovoljimo sociološkim shvatanjem šaha preuzetim od jednog junaka Vasilija Šukšina:

„I šah nauči, Slavka. Ući ćeš u neko društvo: neko će pričati o flaši, neko o kojekakvim glupostima, a ti samo kažeš – šah: ‘Hoćete li?’ Odmah će drugačije gledati na tebe…“

Sociološka analiza šaha neophodna je prije svega zato što je šah jedna od najmasovnijih i najdemokratskijih pojava duhovnog života.

Iako je današnji rast interesovanja za šah u svijetu uslovljen snažnim pokretačem sportskog interesovanja (naravno, posebnu pažnju treba posvetiti činjenici povećanja nagradnog fonda za meč za svjetsko prvenstvo na 5.000.000 dolara), samo učešće miliona ljudi u šahovskoj igri zaslužuje pažnju sociologa.

Prema podacima Centralnog šahovskog kluba SSSR-a, u našoj zemlji postoji 4 miliona organizovanih, odnosno registrovanih šahista, koji učestvuju na takmičenjima i bave se šahom u kružocima i sekcijama.

Međutim, broj ljudi koji dolaze u dodir sa šahom, čitaju o šahu i sa različitim stepenom aktivnosti raspravljaju o događajima iz šahovskog života vjerovatno je za čitav red veličine veći.

Ova ogromna brojka, čini nam se, objašnjava se izuzetnom demokratičnošću šaha, mehanizmom koji približava „masovnog“, običnog ljubitelja istaknutim ličnostima obasjanim zracima društvenog priznanja i interesovanja, prije svega vrhunskim sportistima.

Taj mehanizam približavanja, svojevrsnog „izjednačavanja“, može izgledati kao iluzija, ali ga je teško osporiti kao mogućnost usavršavanja sebe, razvoja šahovskih sposobnosti ličnosti, a možda i nekih karakternih osobina – zahvaljujući radu, talentu i znanju drugog čovjeka.

Ispoljavanje ovog fenomena, uglavnom nesvjesnog, lako je pratiti analizom pisama upućenih redakcijama novina, Centralnom šahovskom klubu i velemajstorima.

Jedni pišu, takoreći, u potrazi za istinom.

„Molim vas da objasnite, ako griješim“ – to je osnovni motiv ovih pisama.

„Vi ste velemajstor i pišete da poslije 28. L:f7 pobjeda bijelih teško da je moguća. A u drugim novinama, drugi velemajstor tvrdi da je 28. L:f7 odmah odlučivalo ishod borbe. Kome onda vjerovati?“

Ima i ovakvih pisama:

„Molim redakciju da, po uzoru na Čigorina, što je moguće prije objasni kako bijeli treba da pobijede poslije 42. Td7. Srdačan pozdrav.“

Šahista koji igra dopisno direktno se obraća velemajstoru:

„Imam za vas veliku molbu: analizirajte mi završnicu i pošaljite odgovor.“

Neko K. iz Moskve pita:

„U našoj turnirskoj praksi pojavila se sljedeća pozicija. Mogu li bijeli, ako su na potezu, postići remi? Molim vas da oprostite zbog uznemiravanja. Uz poštovanje.“

Drugi – razmišljaju.

Drug L. šalje velemajstoru grafikone tri partije meča Spaski – Fišer, gdje su na horizontalnoj osi prikazani potezi, a na vertikalnoj potencijal pozicije.

„Metod je, naravno, još sirov i zahtijeva poboljšanja, možda će vas zainteresovati, velemajstore?“

Treći savjetuju sa temperamentom pravog navijača:

„Vi čak ne smijete ni pomisliti na remi. Morate savršeno shvatiti da u posljednjim partijama Botvinik više nije Botvinik…“

Ovo pismo je, razumljivo, iz 1951. godine…

Takvih pisama ima mnogo u arhivi svakog velemajstora.

Evo živog, stvaralačkog, masovnog interesovanja za šah, a istovremeno i izraza njegovog demokratskog duha kao sredstva intelektualnog i emocionalnog povezivanja ljudi.

Očigledno je da ovo interesovanje ima duboke društvene i psihološke izvore.

Sposobnost da služi duhovnom usavršavanju ličnosti određuje visoku društvenu namjenu šaha i njegovu vaspitnu funkciju.

Disciplinovanost i samostalnost mišljenja, kao i osjećaj odgovornosti – to je, vjerovatno, ono najvažnije što šah daje svima koji mu ozbiljno pristupaju.

U pravu je Bent Larsen, koji kod šahiste ističe srećan spoj čitavog niza izuzetnih osobina:

„volja za pobjedom, samokontrola, osjećaj za logiku, osjećaj za psihologiju, dobro raspoloženje duha, mašta, sposobnost dugotrajnog računanja, umijeće koncentracije“.

Izvanredno je rekao i Emanuel Lasker:

„Ko želi da u sebi vaspita sposobnost samostalnog mišljenja u šahu, mora izbjegavati sve ono što je u njemu mrtvo: izmišljene teorije koje se oslanjaju na veoma mali broj primjera i ogromnu količinu pretpostavki; naviku igranja sa slabijim protivnicima; naviku izbjegavanja opasnosti; naviku da se bez kritike prihvataju i bez razmišljanja ponavljaju varijante i pravila koja su primijenili drugi; samodovoljnu sujetu; nespremnost da se prizna sopstvena greška.“

Zar se ove riječi ne mogu odnositi na cjelokupnu duhovnu djelatnost čovjeka?

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

MIHAIL TALJ

Deveti svjetski šampion još u djetinjstvu zadivljavao je sve raznovrsnošću svojih sposobnosti i interesovanja. Sa sedam godina bez teškoća je množio trocifrene brojeve, a mogao je riječ po riječ da ponovi predavanje svog oca, riškog ljekara, na medicinsku temu. Roditelji su pokušavali da mu usade ljubav prema muzici, jer je dječak imao izuzetan sluh, ali ga muzička umjetnost nije privlačila. U školskim godinama Miša je sa zadovoljstvom branio gol u fudbalskim ekipama.

Od malih nogu Mihail Talj u svemu je bio ispred svojih vršnjaka. U školu je primljen odmah u treći razred, a sa petnaest godina postao je student Letonskog univerziteta.

Međutim, njegovo glavno interesovanje od desete godine postao je šah. Miša je za sebe otkrio tajanstveni i zagonetni, gotovo čarobni svijet šahovske igre, sa figurama nalik vojsci i strogim pravilima koja podsjećaju na vojnu nauku. Od tada pa zauvijek „zarazio se“ ovom mudrom igrom i ušao u njen prelijepi svijet.

Jedan od njegovih prvih trenera, Julij Leonidovič Gurevič, pričao mi je:

„Živahan i neposredan, lako je rješavao i matematičke i šahovske zadatke. U to vrijeme (1946. godine) bilo je malo nastavnog šahovskog materijala, pa sam posebno izrezivao dijagrame iz starih šahovskih časopisa, lijepio ih na kartice i davao djeci da ih rješavaju. Miša Talj je zadatke izvršavao praktično trenutno. Ali bio je veoma nemiran, pokretan, nije mogao dugo da ostane na jednom mjestu. Dešavalo se da tokom takmičenja stalno skače od svog stola i prilazi drugim partijama.“

Sam Talj se ovako prisjećao svog djetinjstva:

„Svoju prvu ozbiljnu partiju izgubio sam od rođaka. A kada sam prvi put u životu dobio dječji mat, to je za mene bila prava tragedija, jer sam sebe smatrao iskusnim šahistom. Stvar je bila u tome što su moji stariji bili izuzetno ljubazni ljudi i tokom učenja sam imao više ‘pobjeda’ nego poraza. I eto, prava tragedija za mojih deset godina…“

A zatim sam došao u Riški Dom pionira. Namjeravao sam da se upišem u dramsku sekciju, ali sam odjednom primijetio tablu na vratima: „Šahovska sekcija“. Ušao sam da mi pokažu kako treba pobjeđivati. Nisu mi odmah ništa pokazali, ali sam ostao… Svog starijeg brata počeo sam da pobjeđujem poslije nekoliko časova.“

Godine 1947. jedanaestogodišnji Miša Talj prvi put je igrao protiv majstora na simultanki. U Rigu je došao mladi majstor Ratmir Holmov, koji je upravo uspješno nastupio na Memorijalu Mihaila Ivanoviča Čigorina.

Evo završnice te partije.

Ratmir Holmov – Mihail Talj

17… Td3 18. a:b T:f3 19. T:a7 D:b5 20. g:f Dg5+ 21. Kh1 Tg8. Bijeli predaje.

Prvi ozbiljan turnir za Talja bilo je prvenstvo Rige za omladince 1948. godine. Miša Talj je počeo sa tri uzastopne pobjede, a onda su ga… odvezli u bolnicu zbog šarlaha.

Ostalo mu je u sjećanju i prvo putovanje iz Rige u Viljnus na „međunarodno“ takmičenje domova pionira triju baltičkih republika. Miši, najmlađem članu svoje ekipe, bilo je samo dvanaest godina. I odjednom, u meču protiv reprezentacije Estonije, naspram njega sjeda „čika“ pet godina stariji. Tu partiju Talj je igrao naročito pažljivo i koncentrisano. Za pobjedu je dobio nagradu (partija je proglašena najzanimljivijom) – luksuzno izdanje knjige „Petar Prvi“ Alekseja Tolstoja.

U ljeto 1948. godine na riškoj obali odmarao se Mihail Botvinik, koji je nedugo prije toga osvojio meč-turnir za titulu svjetskog prvaka. Kada je saznao za to, dvanaestogodišnji Miša Talj odlučio je da odigra partiju sa samim šahovskim kraljem. Rođaci su ga jedva odgovorili od te zamisli.

Krajem 1950. godine četrnaestogodišnji Talj debitovao je na prvenstvu Rige za odrasle, a godinu kasnije i na prvenstvu Letonije.

Školu je završio sa petnaest i po godina i upisao Filološki fakultet Letonskog univerziteta.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

 PSAHIS

Lev Borisovič Psahis (1958), međunarodni velemajstor (1982). Trener. Od početka 1990-ih živi u Izraelu.

Sa 21 godinu, Psahis, koji je tada živio u Krasnojarsku, postao je pobjednik Saveznog turnira mladih majstora (Baku, 1979). Godinu dana kasnije, debitujući na 48. šampionatu SSSR-a (Vilnius, 1980/81), podijelio je 1-2. mjesto sa A. Beljavskim i osvojio zlatnu medalju.

Niski mladić sa crvenkastim bradom koja mu je davala ozbiljan izgled, nemiran i duhovit – tako je izgledao jedan od talentovanih mladih sovjetskih šahista. Svoj visoki nivo i stabilnost potvrdio je na narednom šampionatu zemlje u Frunzeu (1981), gdje je ponovo podijelio prvo mjesto, ovaj put s G. Kasparovom, koji je imao visoko mišljenje o igri protivnika:

„Izvanredno sportsko dostignuće treba pripisati rezultatu Psahisa. U relativno kratkom vremenskom periodu njegova igra značajno je ojačala, a repertoar otvaranja se u velikoj mjeri obnovio. Privlače ga složene, sa vise figura pozicije, u kojima vješto održava napetost i stalno teži inicijativi. Fleksibilna, manevrisana igra kombinovana je kod krasnojarskog šahiste s umijećem da daleko i precizno računa varijante. Sve te osobine karakteristične su za šahiste visokog ranga.“

Njihov lični susret na šampionatu završio je Psahisovom pobjedom.

Psahis – Kasparov
Frunze, 1981

1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.e3 c5 5.Nf3 0–0 6.Bd3 d5 7.0–0 dxc4 8.Bxc4 Nbd7 9.Qe2 a6 10.a3 Ba5 11.Ba2 cxd4 12.exd4 Bxc3 13.bxc3 b5 14.a4 Bb7 15.Bd2 Ne4 16.Rfc1 Nd6 17.Bf4 Nf6 18.Nd2 Nf5 19.axb5 Nd5 20.Bg3 axb5 21.Qxb5 Nxc3 22.Rxc3 Nxd4 23.Qd3 Ra4 24.Nc4 Qd5 25.f3 Rfa8 26.Rd1 Rd8 27.Bb1 Nxf3+ 28.gxf3 Qc5+ 29.Ne3 Qxe3+ 30.Qxe3 Rxd1+ 31.Kg2 Rxb1 32.Rb3 Rb4 33.Rxb4 Rxb4 34.Qd2 Bxf3+ 35.Kxf3 Rb3+ 36.Kg2 h6 37.Qc2 Rb5 38.Kf3 Rf5+ 39.Kg2 h5 40.h4 g5 41.hxg5 Rxg5 42.Kh3 Rf5 43.Qc8+ Kh7 44.Qd7 1–0

Psahis je uspješno nastupio na zonskom turniru FIDE u Erevanu, gdje je podijelio 2-3. mjesto i dobio pravo da igra na međuzonskom turniru u Las Palmasu (1982). Međutim, tamo ga je zadesio neuspjeh – podijelio je 8-10. mjesto među 14 učesnika.

To je bilo posebno razočaravajuće, jer je na drugim međunarodnim turnirima ostvario brojne pobjede:

• Nalenčuv (1980) – 1-2. mjesto
• Sarajevo (1981) – 1. mjesto
• Dortmund (1982) – 3. mjesto
• Sjenfuegos (1983) – 1. mjesto
• Banja Luka i Lavov (1985) – 3-4. mjesto
• Moskva (1986) – 3-6. mjesto
• Erevan (1986) – 1-2. mjesto
• Sarajevo (1986) – 1-3. mjesto
• Sirak (1986) – 1. mjesto
• Talin (1987) – 2-3. mjesto
• Jurmala (1987) – 1-4. mjesto
• Hastings (1987/88) – 4-5. mjesto
• Soči (1988) – 2. mjesto

Emigriravši u Izrael, Psahis je nastavio sportsku karijeru i nastupe na međunarodnim turnirima i svjetskim olimpijadama za Izrael. Međutim, uspjehe je postizao rjeđe.

Iako sa 32 godine Psahis više nije imao snagu i inventivnost deset godina ranije, njegov autoritet u šahovskom svijetu, posebno među savremenicima koji su ga dobro poznavali, bio je i dalje visok. Zato je svjetski prvak odlučio s njim odigrati trening-meč (1990) prije petog duela s A. Karpovim. Meč se odigrao u gradu Murcija (Španija) i završio u korist G. Kasparova rezultatom 5:1.

Tokom nekoliko godina, L. Psahis bio je stalni trener sestara Polgar i pomagao starijoj od njih – Žuži – u borbi za titulu svjetske prvakinje.

PSIHOLOGIJA ŠAHOVSKE IGRE

Borba u partiji ima ne samo svoju unutrašnju, čistu šahovsku logiku i dijalektiku, već i složenu psihologiju, koja se objašnjava međusobnim težnjama različitih protivnika. „Na šahovskim tablama bore se ljudi, a ne drvene figure“ – takva je bila osnovna misao Emanuela Laskera u procjeni šahovske igre. Ako je tako, nije dovoljno savladati teorijske varijante i zakonitosti igre – potrebno je dobro poznati protivnika: kao šahistu sa njegovim repertoarom otvaranja, stilom igre i kombinatornom sposobnošću, i kao čovjeka sa njegovim ukusima, snagom volje, karakterom i temperamentom.

Lasker je bio prvi koji je duboko proučavao specifičnosti igre i karakter protivnika. Fini psiholog pokazao se i Aleksandar Aljehin, posebno tokom pripreme za meč za svjetsku titulu protiv H.R. Kapablanke (1927), kada je uspio da identifikuje jake i slabe strane protivnika u sve tri faze partije.

Pored ove „nevidljive“ psihološke strane šahovskog duela, postoji i potpuno opipljiv dio, vezan za ponašanje partnera tokom partije. Igra se često odvija pred publikom koja oštro reaguje na svaki potez. To je zaista šahovski spektakl koji traje kontinuirano nekoliko sati! I kako različito „glume“ šahisti.

Jedan, odigravši potez, kruži oko stola, poput jastreba koji kruži nad plenom, dok drugi uporno hoda od jednog do drugog kraja scene. Jedan čitavu partiju ne ustaje sa stolice, a drugi ustaje i nije protiv kratkih rečenica sa nekim iz publike. Jedan pažljivo posmatra protivnika, dok drugi traži pogledom podršku u sali. Jedan tokom partije puši, drugi ne podnosi dim. Jedan ne obraća pažnju na sve to, dok drugi, nervozan i razdražljiv, osjeća kako mu to ometa igru.

Rudolf Špilman u svojoj knjizi o šahu i šahistima opisao je kuriozan slučaj iz turnirske prakse velemajstora:

„Jednom je Tartakover igrao protiv Nimcoviča; ovaj je naručio čašu čaja. Miješajući šećer, zveckao je kašikom po čaši, što je Tartakoveru izazvalo sumnju da protivnik namjerno pokušava da ga iznervira. Oko za oko! Tartakover je odmah naručio praznu šolju sa kašikom i počeo da ‘muzicira’ po njima…“

Slično kao što se glumac preobražava u prikazivanog heroja, šahista mora zaboraviti da je na sceni. Evo primjera takvog „samosvjesnog isključenja“. Na međunarodnom turniru 1909. u Peterburgu jedan od učesnika, udaljivši se od svoje table, slučajno je zakačio sto sa bokalom vode. Bokal je pao i razbio se pored engleskog majstora Amosa Berna. Zbog iznenadnog buke igrači su skočili sa svojih mjesta i na trenutak prekinuli igru. Bern je u tom trenutku razmišljao o potezu i sjedio nepomično. Kasnije se ispostavilo da nije ni čuo zvono stakla, toliko je bio zaokupljen razmišljanjem o poziciji.

Hladnokrvnost i strpljenje uvijek su potrebni šahisti. Tim osobinama u punoj mjeri je obilovao estonski velemajstor Paul Keres. Jedino bi mu ponekad pocrvenjeli vrhovi ušiju, što je ponekad signaliziralo da se našao u teškoj poziciji. Na neprobojnu sfingu podsjećao je tokom igre bivši svjetski prvak Boris Spaski. Robert Fišer je tvrdio da se po izgledu Spaskog nikad ne može reći da li on dobija partiju ili prima mat.

Ovdje dolazimo i do još jedne strane šahovskog dvoboja – mogućnosti psihološkog utjecaja na jednog od protivnika. Danas nijedan veliki šahist neće propustiti priliku za detaljno proučavanje partija i karaktera budućih protivnika. Takav psihološki pristup postao je aksiom šahovske borbe. Druga stvar je korištenje nešahovskih faktora za uticaj na protivnika, što se odavno smatralo protivnim etici plemenite šahovske igre.

Ranije se psihološko oružje svodilo na prilično primitivne trikove i postupke. Njih je osudio još krajem 18. stoljeća Benjamin Franklin. U svom traktatu „Moralne vrijednosti šaha“ napisao je, između ostalog:

„Ako vaš protivnik dugo razmišlja, ne smijete ga požurivati niti pokazivati nestrpljenje zbog njegovog odugovlačenja. Ne smijete pjevati, zviždati, gledati na sat, uzimati i čitati knjigu, kucati nogama po podu ili prstima po stolu, niti činiti bilo šta što može odvlačiti njegovu pažnju. Sve te stvari su veoma neugodne i ne pokazuju vašu vještinu u igri, već vašu lukavost i grubost.“

Danas takvi savjeti mogu djelovati naivno, ali svjedoče da su stil igre i ponašanje šahiste oduvijek privlačili pažnju umova šahista. Ipak, i danas se susreću različiti trikovi i postupci, možda „sofisticiraniji“, ali i dalje daleki od etike šaha. Među njima su, na primjer:

• udaranje prilikom pomicanja figura;
• naglo pritiskanje šahovskog sata;
• ponuda remija u poziciji gdje borba još može trajati;
• zapisivanje slabog poteza dok se razmišlja o drugoj varijanti;
• gestovi očaja nakon navodne greške da protivnik ne primijeti zamku; i slično.

Ako su svi ti i drugi „trikovi“ više pitanje etike igre, druge metode uticaja na protivnika postale su u 20. stoljeću predmet široke rasprave. Riječ je o hipnozi (vidi Hipnoza i šah) i parapsihologiji. U vezi s tvrdnjom o ulozi parapsihologa tokom mečeva za svjetsku titulu, zanimljivo je mišljenje M. Botvinika, izrečeno u intervjuu jednom od autora ove knjige. Na pitanje:

„Šta biste rekli o ulozi psihologije u savremenim mečevima za svjetsku titulu?“

Botvinik je odgovorio:

„Po mom mišljenju, ništa se nije promijenilo. Jak šahista mora biti snažan psiholog i stabilan u psihološkom smislu. Šahisti – svjetski prvaci obično to i jesu. ‘Parapsiholozi’ mogu uticati, po mom mišljenju, samo na psihički nestabilne osobe, a takvi teško mogu pobjeđivati u mečevima za svjetsku titulu.“

Problemi psihologije šaha proučavaju se ne samo u cilju efikasnije borbe na mečevima i turnirima. Mnogi aspekti šahovske psihologije postali su predmet naučnog istraživanja. Još krajem prošlog stoljeća tim pitanjima posvetio je svoje radove francuski psiholog A. Bine (1894), a u ovom stoljeću – niz poznatih šahista: E. Lasker (1907), Rusi B. Blumenfeld (1945) i N. Krogius (1981), američki velemajstor R. Fine (1982), engleski majstor W. Hartson (1983) i drugi.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Problem izbora (nastavak)

Upravo u to vrijeme velemajstor Andor Lilijental pozvao me je da mu pomognem u pripremama za Turnir kandidata, a zatim i da mu budem sekundant na turniru koji je trebalo da se održi u Budimpešti.

Lilijentalov prijedlog savršeno se uklapao u moje planove da ozbiljno prionem na rad u šahu, a ujedno mi je pružao priliku da se iz prve ruke upoznam sa atmosferom takvih vrhunskih takmičenja.

Na tom turniru prvi put sam vidio kako se politika upliće u šah. Kongres FIDE je 1948. godine odlučio da Turnir kandidata ima 14 učesnika. Međutim, dvojica predviđenih učesnika, Maks Eve i Ruben Fajn, odustali su od nastupa, pozivajući se na poslovne obaveze. Istovremeno, Semjuelu Reševskom Stejt department Sjedinjenih Američkih Država nije odobrio vizu za putovanje u komunističku Mađarsku.

Tako je broj učesnika postao neparan. Prvi rezervni učesnik bio je Jugosloven Petar Trifunović i, bez ikakve sumnje, upravo je on trebalo da postane dvanaesti učesnik turnira.

Na zatvaranju ženskog prvenstva svijeta, 1950. godine. S desna nalijevo: J. Averbah, učesnica turnira, Francuskinja Šantal Šode de Silan, moja supruga Ada Ivanovna i suprug Šantal Šode de Silan, Bernar.

(Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ)

Međutim, neposredno prije toga naglo su se pogoršali odnosi između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Josip Broz Tito odbio je da se povinuje Staljinovom diktatu, pa je u sovjetskoj štampi objavljeno saopštenje Informbiroa sa oštrim napadima na jugoslovensko rukovodstvo.

Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da to nema nikakve veze sa Turnirom kandidata. Ispostavilo se da ima…

Naime, sport (pa samim tim i šah) bio je pod nadzorom Odjeljenja za propagandu i agitaciju Centralnog komiteta Partije, koje je posebno pažljivo pratilo u kom pravcu duvaju politički vjetrovi. Sportski kontakti sa Jugoslovenima odmah su bili prekinuti. A sada je jedan jugoslovenski šahista trebalo da nastupi na Turniru kandidata! Naši ideolozi to nikako nisu mogli da dozvole, pa su smislili ono što bi se šahovskim jezikom moglo nazvati „žrtvovanjem kvaliteta radi dobijanja tempa“ – žrtvovali su Bondarevskog, koji je imao pravo nastupa.

Zvanično je objavljeno da je iznenada teško obolio, pa je takmičenje počelo sa svega deset učesnika.

Ipak, vjerovatno želeći da makar djelimično ispravi nepravdu prema Bondarevskom, Sportski komitet ga je dvije sedmice kasnije ipak poslao u Budimpeštu. Kada se Igor Zaharovič pojavio na turniru, Migel Najdorf mu je prišao, blago ga bocnuo laktom i začuđeno rekao:

— Rekli su nam da si ozbiljno bolestan, a ja vidim da si potpuno zdrav!

Bondarevski se na to samo kiselo osmjehnuo.

Na Turniru kandidata

U Budimpešti sam prvi put bio u ulozi sekundanta, pa želim čitaocu da objasnim koje su bile moje dužnosti. Trebalo je da pomažem Lilijentalu u pripremi za partije, kao i u analizi prekinutih partija.

Po pravilu, Andor Lilijental je dobro igrao otvaranje, ali nije uspijevao da izdrži napornu petočasovnu borbu i često je pravio ozbiljne greške. Trudio sam se koliko sam mogao da ga podržim, ali mu igra očigledno nije išla.

Lilijental nije imao mnogo prekinutih partija, pa sam mogao da se pohvalim samo jednim uspjehom u analizi. Njegova partija protiv Salomona Flora bila je prekinuta u potpuno beznadežnoj poziciji za mog štićenika. Pokazao sam Andoru kako da izgradi neprobojnu remi-tvrđavu, ali to je bilo moguće samo ako Flor nije poznavao tu ideju. Ispostavilo se da je nije znao. Partija je tako spasena.

Najljepši i najubjedljiviji šah u Budimpešti igrao je Isak Boleslavski. To je bio njegov zvjezdani trenutak. Bio je izvanredno pripremljen i kao iz rukava izvlačio teorijske novine u otvaranju. Uoči posljednjeg kola bio je vodeći na turniru, sa pola poena prednosti ispred drugoplasiranog Davida Bronštajna.

U posljednjem kolu obojica su igrala bijelim figurama. Boleslavski protiv Gedeona Štalberga, a Bronštajn protiv Paula Keresa. Nije teško shvatiti da su šanse Isaka Jefremoviča za pobjedu na turniru bile znatno veće.

Međutim, u tako povoljnoj situaciji on je praktično odustao od borbe – već u 16. potezu, pri punoj tabli figura i u odličnoj poziciji, pristao je na remi, zatim sjeo među gledaoce i počeo da prati partiju svog glavnog rivala. To je, bez sumnje, bila psihološka greška, jer je Bronštajnu potpuno odriješila ruke.

Usput, Bronštajn nije imao šta da izgubi: čak i da je izgubio, svakako bi zadržao drugo mjesto. Žrtvujući pješaka već u otvaranju, David Jonovič je u izuzetno oštroj partiji uspio da nadigra protivnika i izjednači se sa Boleslavskim.

Završnica turnira jasno je pokazala određene ljudske slabosti Boleslavskog – nedostatak ambicije i ne baš naročit borbeni duh. Osim toga, čini mi se da ni sam u dubini duše nije vjerovao da bi, čak i da pobijedi na ovom turniru, mogao da savlada Botvinika u meču za titulu svjetskog prvaka.

Od događaja tokom turnira posebno mi je ostao u sjećanju jedan koji je bio vezan za Aleksandra Kotova. Aleksandar Aleksandrovič igrao je veoma zanimljivo, dobio je nekoliko upečatljivih partija i tri kola prije kraja čvrsto držao peto mjesto, koje mu je, prema propozicijama takmičenja, obezbjeđivalo pravo nastupa na narednom Turniru kandidata.

U 16. kolu igrao je bijelim figurama protiv Vasilija Smislova.

Prepustimo, ipak, riječ samom Kotovu:

„…Bijeli je već oko dvadesetog poteza stekao lako dobijenu poziciju. Na raspolaganju je imao  mnoštvo jednostavnih puteva do pobjede. Međutim, tada mi je na pamet pala nesrećna ideja da ne forsiram događaje i da partiju odložim.“

Vrijedi dodati i jedan zanimljiv detalj. Dok je sa bine odlazio prema toaletu, Kotov je usput bezbrižno dobacio svom sekundantu Simaginu:

— Spremam ti posao, odlažem partiju!

„Imajući dovoljno vremena“, nastavlja Kotov, „počeo sam da bezazleno manevrišem, umjesto da forsiram brzi mat. Tri poteza prije prekida partije odjednom mi je dosadilo to manevrisanje i odlučio sam da završim partiju prije pauze. U vremenskoj oskudici brzo sam izračunao jednu varijantu, vjerujući da žrtvom topa postižem forsirani mat. Kada je obojici protivnika ostalo svega nekoliko sekundi, bijeli je žrtvovao topa. Smislov ga je uzeo. U 41. potezu, kada je vremenska oskudica prošla, pokazalo se da je bijeli napravio grešku u računu. Elegantnom protivžrtvom topa Smislov je forsirao pobjedu.“

Kao što ćemo kasnije vidjeti, taj bolan poraz imao je dalekosežne posljedice. Ne samo da je Kotov ispao iz prve petorke i izgubio pravo nastupa na narednom Turniru kandidata, već je uticao i na sudbinu L. Aronina. O tome će biti riječi nešto kasnije.

Pošto sam postao profesionalac, počeo sam da nastupam na turnirima ne razmišljajući više o tome da li će me pustiti s posla ili neće.

Drugi put zaredom postao sam prvak Moskve, ostavivši iza sebe Petrosjana, Lilijentala i Simagina. Zatim sam pobijedio u polufinalu narednog prvenstva SSSR-a, ispred Korčnoja.

Međutim, na samom prvenstvu doživio sam neuspjeh. U prvoj polovini turnira igrao sam isuviše napeto i previše se trošio, pa mi je za završnicu jednostavno ponestalo snage – potpuno sam se iscrpio. U posljednje četiri partije osvojio sam svega pola poena i na kraju zauzeo tek 13. mjesto.

Taj rezultat gotovo je potpuno odgovarao mom prvom nastupu na prvenstvu države, s jednom bitnom razlikom – sada sam već bio profesionalni šahista!

Morao sam ozbiljno da razmislim o tome kako da se fizički i psihološki pripremam za takmičenja kako bih mogao da održim visok nivo igre do samog kraja turnira. Cilj koji sam sebi postavio – da postanem velemajstor – i dalje je bio daleko.

Došla je 1951. godina, a s njom i meč za titulu svjetskog prvaka između Mihaila Botvinika i Davida Bronštajna. Prije toga Bronštajn je, pobjedom u posljednjoj, odlučujućoj partiji, uspio da savlada Isaka Boleslavskog u njihovom meču za pravo izazivača svjetskog prvaka.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

 PRISTLI O ŠAHU.
Jedan od najvećih engleskih pisaca i dramaturga 20. vijeka John Boynton Priestley (1894–1984) od mladih dana odavao je počast svojoj sklonosti prema šahovskoj igri, i kasnije se ona više puta pojavljivala u njegovim djelima. Zanimljiva je scena partije dvojice junaka u jednom od ranih Pristlijevih romana — Faraway (1932) — Vilijama i njegovog prijatelja Grinloua. U zimskim večerima sastajali su se utorkom, sjedali pored kamina i provodili duge sate za šahom. Vilijam je igrao rizično, brzo i, započevši napad, oslanjao se na nadahnuće. Njegov protivnik bi, po običaju, zapalio lulu, nije žurio s odgovorom, metodično je sprovodio svoj plan i nerijetko dovodio partiju do daleke završnice, koja je Vilijamu izgledala dosadno i nezanimljivo.

Zanimljiva su razmišljanja tih londonskih ljubitelja tokom partije. Jednome se šah dopada zbog toga što „u njemu ima više ličnog“, dok su za drugoga figure „samo simboli, ništa više“, a glavnim u njima smatra „matematički proračun…“

Ipak, sam pisac, navodeći ta uobičajena mišljenja, doživljavao je igru drugačije. Evo njegovih misli, izrečenih 1970. u pismu starijem od autora ove knjige:

„Dva najprivlačnija elementa u šahu, kako mi se čini, jesu odsustvo bilo kakve potrebe za srećom ili drugim iluzornim mogućnostima i zahtjev da se sve unaprijed promišlja, što, uostalom, veoma podsjeća na rad pisca na razvoju radnje u romanu ili drami.

Što se tiče mjesta koje šah zauzima u mom životu, ono je zapravo sasvim neznatno. Šah sam igrao uglavnom između 17. i 19. godine. U to vrijeme dešavalo se da me se može zateći za njim daleko iza ponoći. Ipak, u toj igri uvijek sam bio samo amater. Iskreno govoreći, čak sam je se pomalo i pribojavao, jer sam osjećao da bi uskoro mogla zahtijevati više vremena nego što sam joj mogao posvetiti.

Ne poznajem dovoljno dobro igru i njene mogućnosti da bih sasvim određeno govorio o njenoj budućnosti. Ipak, pretpostavljam da će se, sa povećanjem slobodnog vremena, vjerovatno sve veći i veći broj ljudi baviti šahom.“

PORIJEKLO ŠAHA (ПРОИСХОЖДЕНИЕ шахмат)
Među narodima Istoka još u srednjem vijeku postojale su razne legende o izumu šaha u Indiji. Lijepa je jedna od njih, koju je ispričao Firdousi u djelu “Šahname” (10. vijek). Poslije smrti cara Džamhura započeo je međusobni sukob između njegovih sinova — Gava i Talhanda. Vojska Talhanda bila je razbijena, a on sam je iznenada preminuo.

Majka, saznavši za smrt mlađeg sina, u tuzi i očajanju optužila je Gava za ubistvo brata. Želeći da utješi majku i pokaže da Talhand nije bio ubijen u bici, Gav je okupio mudrace iz svih krajeva zemlje. Jedan od njih, za koga se govorilo da je „u Indiji najhrabriji i najmudriji od svih, nacrtao je bojno polje i pokazao kretanje vojski i vođa“. Na tabli podijeljenoj na polja prikazao je čitav tok bitke, propast jedne vojske uz očuvanje života njenog vojskovođe.

Na Istoku je tradicionalna postala i druga legendarna verzija indijskog porijekla šaha. Prvi put je izložena u pehlevijskom (srednjopersijskom) rukopisu Madayān ī Chatrang („Knjiga o čatrangu“), koji se datira otprilike 600. godine n. e. i predstavljao je istorijski prvi književni izvor u kojem se pominje šah. Prema toj priči, složena igra čatrang (šah) bila je poslata od strane indijskog radže moćnom šahu Irana Hosrovu I Anuširvanu (531–579) kako bi on odgonetnuo njenu suštinu. Među njegovim dvorjanima našao se samo jedan mudrac — Buzurgmihr — kojem je pošlo za rukom da odgonetne pravila ove igre. Šah je, sa svoje strane, poslao indijskom caru s istim ciljem igru nardi, koju ovaj nije uspio da odgonetne. Ova verzija našla je odraz i u poemi Šahname koju je napisao Firdousi, a kasnije — u 14–15. vijeku — i u minijaturama koje su ilustrovale njen tekst. Na jednoj od njih (1333) prikazana je partija šaha između indijskog poslanika Kačnudžija i Buzurgmihrа. Nju posmatraju šah i njegovi dvorjani. Šah je prikazan na prijestolu od slonovače, prekrivenom šarenim zlatotkanim pokrivačem.

Sve ove legende nisu dobile dokumentarnu potvrdu. Ipak, njihova indijska usmjerenost nije bila slučajna. Još u prvim vijekovima naše ere u sjevernoj Indiji nastala je igra čaturanga, u kojoj su se na tabli od 64 polja nalazile figure koje su prikazivale vojsku i cara. Međutim, borba u njoj vođena je između četiri igrača uz bacanje kocke. Najkasnije u 5–6. vijeku, na njenoj osnovi, ali već u širem području Centralne Azije, stvorena je igra šatrang (vidi čatrang). Ona je već ličila na šah kakav danas poznajemo. U njoj su bila predstavljena dva vojna tabora, pojavila se i figura vojskovođe — ferza, a igrala su dva igrača. Nazivi figura više nisu bili sanskritski, nego iranski.

Međutim, pošto je u tom regionu u to vrijeme preovladavao uticaj budizma, indijske kulture i umjetnosti, mnoge legende koje potiču iz tog doba s razlogom nazivaju Indiju mjestom nastanka šatranga.

Poslije osvajanja zemalja Centralne Azije od strane Arapa u 6–7. vijeku igra je počela da se naziva šatrandž i, zahvaljujući pojednostavljenom obliku figura, dobila je široko rasprostranjenje. U srednjem vijeku prodrla je u mnoge zemlje, na različite kontinente. Međutim, upoznavanje naroda s njom odvijalo se u veoma različitim okolnostima. U nekim slučajevima donosili su je sa sobom budistički hodočasnici (Tibet, Mongolija, Kina, Japan, Burma, Malaja), u drugima je širenju šaha pogodovalo stvaranje prostranog Arapskog halifata (zemlje Bliskog i Srednjeg istoka, sjeverozapadna Indija, Zakavkazje, sjeverna Afrika, Španija, ostrvo Sicilija), a u trećima je igra postajala poznata narodima i državama zahvaljujući trgovačko-kulturnim vezama (Vizantija, Hazarski kaganat, Kijevska Rus).

Buzurmnhr i Nocon Kanudža igraju šah. Minijatura je iz rukopisne poeme Ferdousija „Šahname“. Persijski spisak iz 1333. godine.

Tako izuzetno brzo i široko širenje nove igre na planeti pokazalo se zakonomjernim. Stvaranjem šaha čovječanstvo je u mnogim pogledima dobilo gotovo idealno sredstvo za razvoj i usavršavanje pojedinca: igra se pokazala dovoljno složenom i predstavljala je ljudima potrebno intelektualno nadmetanje, estetski veoma privlačno, koje donosi radost stvaralaštva i mogućnost ispoljavanja voljnih osobina karaktera. A prikaz vojne bitke sa velikim brojem figura različite simbolike, izrađivanih u potpunom skladu sa običajima i životom naroda, postao je još jedan rajzlog brzog prodiranja igre u srednjem vijeku u mnoge zemlje Istoka i Zapada, njenog prilagođavanja lokalnim uslovima i sticanja obilježja nacionalne kulture.

Tako se prvobitna istorija šaha može podijeliti na tri etape: čaturanga — šatrang (čatrang) — šatrandž. Posebno je dobro proučena treća etapa. Međutim, pojava kod naučnika sve većeg broja opšteistorijskih, etnografskih, književnih i folklornih izvora, kao i, što je naročito važno, nova arheološka otkrića, daju nadu da će se s vremenom bar djelimično podići veo nad tajnom porijekla šaha.

Regioni nastanka šaha i putevi njegovog prodiranja na Istok i Zapad:

1.Sjeverna Indija, 1–5. vijek, čaturanga.
2.Centralna Azija, 5–7. vijek, šatrang (čatrang).
3.Arapski Istok, Centralna Azija, sjeverna Afrika, Evropa, 8–12. vijek, šatrandž.
4, 5 — prodiranje šatranga i šatrandža.
6 — trgovački putevi zahvaljujući kojima su se šah širio:
a) Veliki put svile,
b) put uz obalu Kaspijskog mora uzvodno Volgom.
7 — putevi velikih geografskih otkrića (Magelan).

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Kako je general rukovodio sportom

U ličnosti general-pukovnika sport je dobio tipičnog „narednika među Volterima“. Ljudi su ga se plašili, i to s razlogom. Oštar i kategoričan, kao i mnogi drugi rukovodioci tog vremena, svima se obraćao sa „ti“, a svoje primjedbe često je začinjavao grubim, čisto vojničkim humorom i dosjetkama.

Tako se, na primjer, jednom prilikom, kada se na sastanku sa šahistima I. Bondarevski požalio na teškoće, Apolonov grubo prekinuo:

— A šta je danas lako? Lako je samo pišati u kupatilu!

Jednom sam prisustvovao sjednici kolegijuma Sportskog komiteta, na kojoj je glavna tema bilo stanje fudbala u zemlji. Svi su već zauzeli svoja mjesta kada je, oslanjajući se na štap, vrata otvorio čovjek koji je šepao. Bio je to N. Entin, ratni vojni invalid i zamjenik predsjednika sportskog društva „Krila Sovjeta“. Treba napomenuti da su na sjednice kolegijuma obično pozivani predsjednici sportskih društava.

Ugledavši nepoznatog čovjeka, Apolonov ga je, u svom karakterističnom stilu, direktno upitao:

— A ko si ti?

Entin se predstavio i objasnio da je došao umjesto predsjednika društva Petrova.

Generalova reakcija bila je potpuno neočekivana:

— Napolje! Ti mi ne trebaš.

A kada su se za zbunjenim Entinom zatvorila vrata, promrmljao je:

— Dokle smo dogurali! Na sjednice o fudbalu šalju hrome ljude!

Koliko god to zvučalo neobično, Apolonov je volio šah i igrao ga sasvim solidno, otprilike na nivou igrača prve kategorije.

Sjećam se kako smo putovali na međunarodni turnir u Ščavno-Zdroju (Poljska). Avion je polijetao kasno uveče, pa su se šahisti okupili oko ponoći u prostorijama Sportskog komiteta.

Zbog Staljinove navike da radi noću, čitavo rukovodstvo slijedilo je njegov primjer (a šta bi bilo da nisu?). Kao i obično, Apolonov je bio u svom kabinetu. Naša delegacija – Keres, Bondarevski, Tajmanov, Geler, Simagin i ja, kao i Alatorcev kao vođa delegacije i Veresov kao trener – dobila je zadatak da osvoji turnir. Zatim je general, iskoristivši priliku, predložio Keresu da odigraju partiju. Partija se odužila.

Nama je već bilo vrijeme da krenemo, ali se Apolonov, potpuno zaokupljen partijom, nije žurio. Ne usuđujući se da ga prekine, načelnik Odjeljenja za šah i damu Zubarev bio je na mukama dok partija konačno nije završena. Srećom, na aerodrom smo ipak stigli na vrijeme.

Na početku turnira nije nam išlo naročito dobro. Tada smo, preko ambasade, dobili kratku, ali veoma rječitu depešu:

„Naređujem da odmah poboljšate igru na turniru!
Apolonov.“

Sutradan ujutro, oko osam sati, probudilo me je uporno lupanje na vrata.

— Ustaj! — začuo se glas vođe delegacije iza vrata. — Izlazi na jutarnju gimnastiku!

Istina, još od djetinjstva bio sam navikao da vježbam sam, ali naređenje je naređenje. Tako smo, pod Veresovljevim vođstvom, svi zajedno učili vježbe takozvanog „Suvorovljevog kompleksa“, koji je tada bio uveden u vojsci.

Jedino je Simagin odlučno odbio da učestvuje u jutarnjoj gimnastici. Umjesto toga, predložio je Alatorcevu da počnemo da marširamo u stroju…

Ne znam šta je pomoglo – depeša ili „Suvorovljev kompleks“ – ali smo na kraju nastupili veoma uspješno. Keres je osvojio prvo mjesto, ostali sovjetski učesnici zauzeli su mjesta među nagrađenima, a dobro je odigrao čak i Simagin, koji nije radio jutarnju gimnastiku.

Nekoliko godina kasnije, u vrhu vlasti zaključili su da je general uveo red u sport, pa su ga vratili u organe državne bezbjednosti uz unapređenje – imenovan je za komandanta graničnih trupa Sovjetskog Saveza. Sjećam se kako je general, u automobilu sa pratnjom, došao da se oprosti od zaposlenih u Sportskom komitetu. Za predsjednika je ponovo postavljen Romanov.

Posljednji put sam sreo Apolonova sredinom šezdesetih godina, kada je već bio u penziji i obavljao dužnost predsjednika Moskovske federacije za dizanje tegova. U Centralnom šahovskom klubu održavao se neki sastanak, pa sam ga tokom pauze, ugledavši ga, pozvao u redakciju časopisa „Šah u SSSR-u“, koja se nalazila u istoj zgradi, na šoljicu kafe.

Ispostavilo se da je i dalje pažljivo pratio šahovski život, redovno čitao naš časopis, pa čak i rješavao studije i zadatke koji su u njemu objavljivani.

Na odlasku je, ne krijući gorčinu, rekao:

— Nedavno sam bio u Sportskom komitetu. I tamo me više niko nije prepoznao!

Samo šah

Problem izbora

Krajem četrdesetih godina našao sam se na životnoj prekretnici. Imao sam zanimljiv istraživački posao, a i rad na kandidat­skoj disertaciji dobro je napredovao. U šahu sam, doduše, postizao zapažene rezultate, ali sam u stvaralačkom smislu praktično tapkao u mjestu. Postajalo je sve očiglednije da pokušaj da sjedim na dvije stolice ne može donijeti ništa dobro. Morao sam da napravim izbor.

Osim toga, bilo je sve teže dobijati odsustvo s posla radi učešća na turnirima. Da i ne govorim o tome da je moje prvo putovanje u inostranstvo otvorilo nove probleme. Naime, radio sam u ustanovi zatvorenog tipa, takozvanom „poštanskom sandučetu“, odnosno u institutu koji se bavio povjerljivim poslovima.

— Hoćeš li da pređeš na sportsku stipendiju? — upitao me je jednom Zubarev. — Postoji takva mogućnost.

U šahovskim krugovima gotovo svi su me savjetovali da ne napuštam posao.

Reprezentacija Moskve, pobjednik Druge spartakijade naroda SSSR-a, 1959. godine. Slijeva nadesno: A. Kotov, J. Averbah, M. Botvinik i kapiten ekipe G. Goldberg.

(Fotografiju izoštrio i obojao Stanimir ILIĆ, kanadski majstor)

— Jesi li ti pri zdravoj pameti? — obrušio se na mene Judovič kada sam mu ispričao za Zubarevljev prijedlog. — Pa sam kažeš da imaš zanimljiv posao. Možeš da postaneš naučnik, doktor nauka. I hoćeš sve to da zamijeniš nesigurnom karijerom profesionalnog šahiste, u kojoj toliko toga zavisi od sreće i slučaja!

S druge strane, kolege iz instituta iznosile su argumente u prilog promjeni profesije.

— Kakve su nam ovdje perspektive? U najboljem slučaju bićeš među sto hiljada najboljih stručnjaka u zemlji, a u šahu si već među dvadeset najboljih. Igraćeš na međunarodnim turnirima, bar ćeš vidjeti svijeta.

Saznavši za moje dileme, rukovodilac odjeljenja u kojem sam radio, profesor K. Ušakov, neočekivano mi je predložio:

— Hoćete li da vas oslobodim posla na godinu ili dvije? Pokušajte da postignete velike uspjehe. Ako ne uspijete, ponovo ću vas primiti na posao.

Taj prijedlog odredio je moju sudbinu. Iako je porodica bila protiv toga da postanem profesionalni šahista, ipak sam odlučio da rizikujem.

Plan je bio jasan: za dvije godine koje su mi stavljene na raspolaganje postati velemajstor. U to vrijeme do tog zvanja moglo se doći samo osvajanjem prvenstva države ili uspješnim nastupom na međuzonskom turniru za prvenstvo svijeta, drugim riječima – plasmanom među kandidate za titulu svjetskog prvaka.

Nema sumnje, bio je to zadatak izuzetne težine.

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

Vasilij Smislov

Sedmi svjetski prvak Vasilij Smislov naučio je da igra šah sa šest godina. Ovoj drevnoj i mudroj igri naučio ga je njegov otac, snažan moskovski šahista.

„Od samog početka usadio mi je ljubav prema takozvanim ‘jednostavnim’ pozicijama, u kojima učestvuje mali broj figura“, prisjećao se kasnije Vasilij Vasiljevič Smislov.

„Upravo takve pozicije omogućavaju neiskusnom šahisti ne samo da razumije, već i da duboko osjeti za šta je svaka figura sposobna. Ne znam, možda pomalo precjenjujem tu okolnost, ali ipak sam sklon da mislim da je ona odigrala važnu ulogu u mom formiranju kao šahiste. Jer nije teško zapamtiti kako se figure kreću, ali je mnogo teže i mnogo važnije osjetiti njihove osobine, njihovu snagu i slabost u različitim situacijama na tabli, granice njihovih mogućnosti, šta ‘vole’, a šta ‘ne vole’ i kako se ponašaju u raznim zapletima svoje šahovske sudbine.

Kasnije, kada šahista ovlada tehnikom igre i stekne neophodna znanja — a to je dostupno svakome — takvo ‘uzajamno razumijevanje’ između njega i figura koje vodi svojom rukom oslobodiće njegovu misao i omogućiti mu da vidi ono što često ostaje skriveno čistoj logičkoj analizi. Tada se ispoljava ona urođena sposobnost šahiste koju ja nazivam osjećajem harmonije.“

Prva šahovska knjiga koju je dječak pročitao bila je „Samoučitelj“ Žana Difrena, objavljena sa dodatkom predavanja Emanuela Laskera pod nazivom „Zdrav razum u šahu“. U njoj se upoznao sa romantičnim partijama starih majstora i gambitnim sistemom igre.

Kasnije su omiljene knjige mladog šahiste postale „Moje najbolje partije“ Aleksandra Aljehina, koju mu je poklonio stric sa posvetom „Budućem svjetskom prvaku“, zatim „Osnove šahovske igre“ Hozea Raula Kapablanke, „Savremena šahovska partija“ Zigberta Taraša i „Moj sistem“ Arona Nimcoviča.

Talenat Vasilija Smislova ispoljio se još u školskim godinama. Mnogi njegovi vršnjaci bili su primorani da polože oružje u partijama protiv njega. Atmosfera šahovske porodice takođe je dala svoj doprinos formiranju karaktera budućeg šampiona.

„U djetinjstvu sam se mnogo bavio šahom“, prisjećao se Vasilij Vasiljevič Smislov. „Mogao sam da sjedim za tablom osam sati, a ponekad i više. Ipak, dobro sam učio i završio školu sa odličnim uspjehom. Kako sam nalazio vrijeme za sve to – ni sam ne razumijem, jer se nisam odlikovao nekom posebnom organizovanošću. Do svoje četrnaeste godine šahom sam se bavio samo kod kuće. Tada još nisam razmišljao o nastupima na takmičenjima. Ali sam strastveno čitao šahovske knjige. Njihovi autori postali su moji glavni učitelji otkako sam počeo da igram ravnopravno sa ocem…“

Godine 1935. u šahovsko-damaškom listu „64“ objavljena je prva partija četrnaestogodišnjeg Vasje Smislova.

Gerasimov – Smislov
Prvenstvo Moskvoreckog rajonskog Doma pionira.

1.d4 d5 2. Sf3 Sf6 3. e3 e6 4. Ld3 c5 5. b3 Sc6 6. Lb2 Ld6 7. 0–0 Dd7 (obično se ovdje igra 7… 0–0, kako bi se zatim odredilo mjesto dame u zavisnosti od odgovora bijelih; ako 8. Sbd2, onda 8… De7; ili 8. Se5 Dc7 9. f4 c:d4 10. e:d4 Sb4!) 8. a3 b6 9. c4 Lb7 10. Sc3 a6 11. Te1 (energičnije je bilo 11. d:c5 b:c5 12. c:d5 e:d5 13. Tc1, započinjući borbu protiv protivnikovih „visećih“ pješaka u centru) 11… c:d4 12. e:d4 0–0 13. Sa4 Lf4 14. Se5 d:c4 15. b:c4 S:e5 16. d:e5 Dc6! (crni prijeti matnim napadom) 17. Lf1 (ispravnije je bilo 17. Df3) 17… Tfd8 18. Db3 Sg4 19. h3.

19… Td3! 20. D:b6 (na 20. D:d3 slijedi 20… Lh2+ 21. Kh1 S:f2+ uz dobitak dame) 20… T:h3! (sada ne prolazi 21. D:c6 zbog 21… Lh2+ 22. Kh1 S:f2 mat) 21. Ld4 Lh2+ 22. Kh1 L:e5+.

Bijeli predaje. Ako 23. Kg1, odlučuje 23… Lh2+ 24. Kh1 Lc7+ sa nastavkom 25… L:b6.

(Nastaviće se)

Moskva, 1978.

******************

Danijel Granin je pričao da su mu se, nakon objavljivanja njegove knjige o Aleksandru Ljubiščevu „Taj neobični život“, počela javljati pisma inženjera koji su željeli da radi uštede vremena odmah primijene sistem vođenja evidencije utrošenog vremena, koji je nastao zahvaljujući duboko stvaralačkoj ličnosti Ljubiščeva.

Takav pristup nije samo pomodarstvo; on u određenoj mjeri odražava određene procese razvoja kulture u epohi naučno-tehničke revolucije.

Kako se odnositi prema tome? Naravno, može se različito. Čini nam se da racionalizam vodi ka duhovnoj nesamostalnosti i prijeti gubitkom stvaralačkog potencijala. Posebno kada je riječ o umjetnosti. Tu se lako može upasti u položaj nekih novosibirskih zemljaka Ernsta Neizvjestnog, koji su, raspravljajući o njegovoj skulpturi „Kamenolomac“, govorili da će je „izliti u Moskvi od livenog gvožđa, dodati opruge i dobiće se mašina koja će sama drobiti kamen“.

Utilitarizam rađa i novu publiku, njen „olakšani“ oblik. Danas „u šah“ dolaze ljudi sa drugačijim estetskim iskustvom. Njihovo saosjećanje sa radnjom na sceni više je usmjereno ka rezultatu, a ne ka procesu. Misli i osjećanja sportskog navijača prenose se na šah u istoj mjeri kao i na druge vrste sporta.

Za to je, naravno, odgovoran i ovaj novi stil osvajanja poena. Izgleda da ovdje postoji zatvoren krug. Stil, način i odnos prema igri oblikuju od ljubitelja – navijače. Oni zatim izdižu svoje sportske junake, svoje idole. U inostranstvu je svojevremeno Fišer imao ulogu „intelektualne superzvijezde“, svojevrsnog Džejmsa Bonda u šahu.

Današnji sportski heroji nisu previše zabrinuti za sudbinu šahovske umjetnosti i za novu, osiromašenu predstavu o šahu koja se formira u masovnoj svijesti. To je osiromašeno shvatanje šaha samo kao sporta, odvojeno od tradicionalne šahovske kulture, od igre ispunjene estetskim sadržajem.

„Ali želim još jednom da podsjetim da u šahu sve odlučuju poeni, a teoriju ćemo na kraju krajeva prilagoditi praksi“ – tako završava svoj članak „Igra bez predrasuda“ Mark Tajmanov, objavljen u avgustovskom broju časopisa „Junost“ 1974. godine.

Današnji šahovski navijač jednako je nepomirljiv i izbirljiv kao i svaki drugi sportski navijač. Poraženi šampion odlazi u sjenku. Evo, već je na drugoj, a zatim i na trećoj desetini rejting-liste. Izgubio je dio svoje profesionalne vrijednosti. Još nekoliko godina i već je veteran.

Naravno, on je i dalje poštovana osoba, može pisati o šahu i nastupati pred ljubiteljima. Ali više nije dio sportske vrteške; na njegovom konju sada jaše neko drugi, a možda je jedino što mu ostaje – njegove najbolje partije, dobijene ili izgubljene.

Ali zašto to ostaje samo njemu?

Viktor Vasiljev je pronašao divne, iskrene riječi o akterima šahovske scene (vidi „Teatar“, br. 8, 1974). Šah je zaista predstava u kojoj gledaoci saosjećaju i doživljavaju zadovoljstvo. Bez uključivanja gledalaca u šahovsko stvaralaštvo, šahovska partija se pretvara u prazninu, u obično takmičenje sportista.

Publika mora da bude prisutna u trenutku kada se „nešto događa“ na sceni, primjećuje Bent Larsen. Ali sada se događa nešto drugačije, pa umjesto zahvalne publike koja cijeni stvaralaštvo, umjetnost i majstorstvo, u gledalištu sjede sportski navijači, od kojih mnogi jednostavno čekaju rezultat, gotovu odluku, i sa susjedom raspravljaju o tabeli turnira.

Namjerno smo pojačali ton i spremni smo da se izvinimo ljubiteljima šaha i navijačima. Ali iskreno smo željeli da prenesemo osjećaj razočaranja i nezadovoljstva koji nas ne napušta: racionalizam zasnovan na osvajanju poena guši atraktivnost i umjetničku vrijednost bez kojih šah ne može da živi.

Problem odnosa čovjeka i velikog sporta, naravno, hiljadu puta je složeniji i višeslojniji nego što se može predstaviti u našim subjektivnim bilješkama. Osim toga, mi smo izabrali poseban ugao posmatranja – šah. Ali upravo se ovdje, možda jasnije nego bilo gdje drugo, ispoljavaju opšte tendencije koje izazivaju zabrinutost.

Pragmatičan pristup, oslanjanje na poen (ili pola poena) – to nikako nije onaj ideal, niti one društvene i moralne vrijednosti koje se stalno, hiljadama puta umnožavaju, rađaju u prekrasnom svijetu šaha.

Pogledajmo atmosferu velikih takmičenja, na primjer, mečeva kandidata za svjetsko prvenstvo. Prije meča štampa aktivno raspravlja o pitanju: ko će pobijediti? Tokom meča – kakve su šanse ovog ili onog igrača? Poslije meča – pobijedio je onaj ko se pokazao jačim, sportskijim, hrabrijim, ko je pokazao veću izdržljivost, volju i slično.

Televizijska kamera, prelazeći preko stolova ili demonstracionih tabli, približava gledaoca bojištu, a masa ljudi uranja u atmosferu nadmetanja, upija je, uzbuđuje se, doživljava rezultate kroz prizmu patriotskih ili kvazipatriotskih osjećanja, dijeli se na dva tabora: „ja sam za ovog, on je za drugog“. To je svijet velikog sporta sa svojim idolima i navijačima, sa emocijama pobjeda i poraza!

A šah? Samo pozadina na kojoj se odvija borba.

Ali možda je to neki drugi šah, odvojen od tradicionalne šahovske kulture, od intelektualne igre ispunjene estetskim sadržajem i koja u sebi čuva visoki stvaralački potencijal, toliko potreban čovjeku?

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

 PRETENDENTSKA TAKMIČENJA (Takmičenja kandidata za svjetskog šampiona).
Tokom pola vijeka (1886–1937) svjetski šampioni su sami određivali svog protivnika u meču iz reda najistaknutijih majstora. I daleko od toga da su svi dostojni pretendenti mogli da odigraju meč za svjetsku krunu. To se objašnjavalo teškim finansijskim uslovima koje je bilo teško ispuniti, ponekad nekooperativnošću šampiona, odsustvom podrške šahovske javnosti, i, najzad, svjetskim kataklizmama („kada grmi oružje, muze ćute!“). Tako svoj glavni meč života nikada nisu odigrali G. N. Pilsberi, A. Rubinštajn, A. Nimcovič, S. Flor…

Tek od 1950. godine u svijetu je uspostavljen jasan poredak borbe za svjetsko prvenstvo pod okriljem Međunarodne šahovske federacije (FIDE). Ona je razvila sistem kvalifikacionih takmičenja kako bi se jednom u tri godine odredio izazivač svjetskog šampiona. Kruna tih nadmetanja u početku je bio turnir pretendenata, sastavljen od nagrađenih sa međuzonskih takmičenja.

U periodu 1950–1962 održano je 5 turnira; pobjednici su bili:
Budimpešta (1950) — D. Bronštajn i I. Boleslavski (dodatni meč između njih donio je pobjedu Bronštajnu),
Cirih (1953) — V. Smislov,
Amsterdam (1956) — V. Smislov,
Bled – Zagreb – Beograd (1959) — M. Talj,
o. Kurasao (1962) — T. Petrosjan.

O pravičnosti takvog sistema izbora svjedočila je činjenica da pobjednici turnira kandidata nijednom (!) nisu izgubili meč od svjetskog šampiona: dva puta su s njim igrali neriješeno (1951. i 1954), a tri puta su odnijeli pobjedu (1957, 1960, 1963). I samo jedan izuzetni velemajstor mogao je u ovom sistemu selekcije da se „požali na boginju sreće“. P. Keres je čak četiri puta bio drugi na turnirima pretendenata, a da u životu nije odigrao nijedan meč za svjetskog šampiona.

Godine 1962. FIDE je donijela odluku da se umjesto turnira održavaju mečevi kandidta po olimpijskom sistemu — poraženi ispada. U mečevima 1965–1984 učestvovalo je po 8 šahista. Pobjednici tih ciklusa bili su:
1965. i 1968. — B. Spaski,
1971. — R. Fišer,
1974. — A. Karpov,
1978. i 1981. — V. Korčnoj,
1984. — G. Kasparov.

Četiri puta su pretendenti (kandidati) postajali šampioni: B. Spaski (1969), R. Fišer (1972), A. Karpov (1975, nakon što je Fišer odbio da igra meč), G. Kasparov (1985).

Produženo rivalstvo Kasparova i Karpova 1984–86 (nezavršeni neograničeni meč 1984/85, ponovni duel 1985, revanš-meč 1986) primoralo je FIDE da traži novi oblik izbora kandidata. Kao rezultat, u narednom ciklusu (1985–87) šahovski svijet bio je svjedok i turnira kandidata (Monpelje, 1985) i mečeva kandidata. U tom ciklusu pobijedio je A. Karpov. On je takođe bio prvi u kvalifikacionim takmičenjima narednog ciklusa (1988–1990), kada su ponovo igrani samo mečevi. Tri godine kasnije, u mečevima pretendenata (1991–1993) pobijedio je N. Šort.

Nakon odluke Kasparova i Šorta da istupe iz FIDE i pojave dva svjetska šampiona — po verziji FIDE i po verziji PŠA (Profesionalne šahovske asocijacije) — u narednom ciklusu 1993–95 odigrani su mečevi kandidata po dvije verzije. Njihovi pobjednici bili su G. Kamski (FIDE) i V. Anand (PŠA). Godine 2000. pretendent i učesnik meča sa G. Kasparovom bez kvalifikacija postao je drugi šahista svijeta po rejtingu — V. Kramnik.

PRETENDENTSKA TAKMIČENJA ZA ŽENE (Takmičenja žena kandidata za svjetsku šampionku).
Borba za žensko prvenstvo svijeta odvijala se po istoj formuli kao i za muško, i takođe je nerijetko pretrpjela izmjene. U periodu 1952–1966 održani su turniri žena kandidata, na kojima su pobjeđivale: Moskva (1952) — E. Bikova, Moskva (1955) — O. Rubcova, Plovdiv (1959) — K. Zvorikina, Vrnjačka Banja (1961) — N. Gaprindašvili, Suhumi (1964) — A. Kušnir (poslije dodatnog meč-turnira sa M. Lazarević i T. Zatulovskom), Subotica (1967) — A. Kušnir.

U periodu 1971–1984 turnire su zamijenili mečevi kandidata žena. Pobjednice kvalifikacionih ciklusa bile su: A. Kušnir (1971), N. Aleksandrija (1975 i 1981), M. Čiburdanidze (1978), I. Levitina (1984).

Odlukom kongresa FIDE u Manili (1983), počev od 1986, suparnica svjetske šampionke ponovo se određivala na turnirima kandidata za žene: Malme (1986) — E. Ahmilovska, Ckaltubo (1988) — N. Ioseliani i E. Ahmilovska (u dodatnom meču pobijedila je Ioseliani), Boržomi (1990) — Se Cjun i A. Marić (u dodatnom meču pobijedila je Se Cjun).

Bez presedana je bila nova odluka FIDE — poslije završetka turnira kandidata za žene u Šangaju (1992) Ž. Polgar, koja je zauzela čisto 1. mjesto i za 3 poena nadmašila drugoplasiranu N. Ioseliani, morala je s njom da igra meč, koji je završen neriješeno, a žrijebom (!) je protivnica svjetske šampionke postala N. Ioseliani. Tri godine kasnije Ž. Polgar i M. Čiburdanidze postale su pobjednice sledećeg turnira, a Žuža je u finalu pobijedila Maju. Godine 1999. na turniru žena kandidata pobijedile su A. Galjamova i Se Cjun. Upravo su one postale učesnice meča za svjetsko prvenstvo.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Sovjetski sport poslije rata

Prije rata naši sportisti su vrlo rijetko odlazili u inostranstvo. Poslije 1945. godine situacija je počela postepeno da se mijenja. Sovjetski Savez je ušao u niz međunarodnih sportskih organizacija, među njima i 1947. godine u FIDE – organizaciju koja se bavi razvojem i promocijom šaha u svijetu – i počeo da učestvuje u raznim međunarodnim takmičenjima.

A 1948. godine tri predstavnika naše zemlje – Mihail Botvinik, Vasilij Smislov i Paul Keres – zajedno sa bivšim svjetskim prvakom Maksom Eveom (Holandija) i Semjuelom Reševskim (SAD) ušli su u borbu za titulu najjačeg šahiste planete, jer je tron šahovskog kralja bio upražnjen: svjetski prvak Aleksandar Aljehin preminuo je još početkom 1946. godine.

Prvi dio turnir-meča (tačnije dvije petine) odigran je u Hagu, a drugi dio (tri petine) u Moskvi. Sala stubova Doma sindikata, gdje se igralo, bila je uvijek prepuna. U vođstvu je bio Mihail Botvinik, a publika je aplauzima pozdravljala svaku pobjedu našeg šampiona. Ipak, kada je u 14. kolu Reševski nanio lideru prvi poraz, objektivni Moskovljani su Amerikancu priredili pravu ovaciju.

Ja sam bio među gledaocima i dobro pamtim lice tadašnjeg predsjednika Sportskog komiteta Arka­dija Apolonova, general-pukovnika državne bezbjednosti, koji je prisustvovao toj partiji – lice iskrivljeno od bijesa. Bilo je očigledno da ga je duboko razljutilo to što je publika aplaudirala Amerikancu. Ipak, takva su bila vremena: naši ratni saveznici iz Drugog svjetskog rata već su se smatrali glavnim političkim protivnicima, pa i neprijateljima; hladni rat bio je u punom jeku.

General-pukovnik državne bezbjednosti na čelu sporta! Ova činjenica nesumnjivo zahtijeva objašnjenje.

Godine 1945, dok rat još nije bio završen, za predsjednika Sportskog komiteta imenovan je drugi sekretar CK Komsomola, tridesettrogodišnji Nikolaj Romanov (kasnije je postala tradicija da na čelo sporta dolaze ostarjeli komsomolski rukovodioci: Romanova je zamijenio J. Mašin, a zatim S. Pavlov). Godine 1946. u SSSR su došle fudbalske ekipe iz Jugoslavije i Bugarske. Sa promjenljivim uspjehom igrale su u nekoliko gradova, uključujući i Staljingrad, gdje su pobijedile domaću ekipu „Traktor“.

Ljudi bliski sportu pričali su da je to stiglo do Staljina i izazvalo njegov gnjev.

— Šta je to? — navodno je rekao on. — U Staljingradu smo dobili rat, a gubimo u fudbalu. To je sramota!

I tada je zapamtio prezime Romanova.

Godine 1948. naše sportiste zadesio je još jedan veliki neuspjeh: na svjetskom prvenstvu u brzom klizanju nijedan sovjetski klizač nije ušao među najbolje.

U principu, u tome nije bilo ničeg strašnog: sovjetski sportisti su tek sticali iskustvo međunarodnih takmičenja. Međutim, u uslovima hladnog rata takav neuspjeh izazvao je vrlo otrovnu reakciju zapadne štampe. Novine su, između ostalog, pisale da su veći uspjeh postigle zemlje u kojima je broj stanovnika manji nego broj sportista u SSSR-u.

Iz tog ili nekog drugog razloga, pitanje stanja našeg sporta iznijeto je na sjednicu Politbiroa CK VKP(b). Postoje različite verzije onoga što se tamo dogodilo. Navodim onu koju je više puta pričao Aleksej Piskarjov – jedan od klizača koji su tada neuspješno nastupili.

— Prvo smo dugo čekali u prostoriji punoj ljudi. Zatim su otvorili vrata, neko je pitao gdje su ljudi iz Sportskog komiteta i pozvali su nas „na tepih“. U ogromnoj sali, za dugim stolom, sjedili su vođe – Staljin, pored njega s jedne strane Vorošilov, s druge Berija. Romanov je držao fasciklu u kojoj je imao pripremljen izvještaj o stanju u sportu i počeo je da iznosi referat. Nakon nekoliko minuta slušanja, Staljin je ustao, prišao mu i oštro ga prekinuo:

— Bolje ispričajte kako sramotite naš sport!

Zatim se, okrenuvši se Vorošilovu, koji je tada bio nadležan za sport, dodao:

— Kako si mogao da dopustiš ovako nešto?

— Pogrešno su me informisali — počeo je da se pravda ovaj.

Staljin je bio ogorčen i ljutito primijetio:

— Stvar je, čini mi se, jasna. Drug je slab i treba ga zamijeniti! Kako stoje stvari kod tebe sa sportom? — obratio se Beriji. Sportsko društvo Ministarstva unutrašnjih poslova bilo je „Dinamo“ – jedna od najjačih sportskih organizacija u zemlji.

— Kod mene je dobro — odgovorio je Berija.

— A ko ti vodi sport?

— General-pukovnik Apolonov.

— Onda predlažem: da se general Apolonov imenuje za rukovodioca sporta naše zemlje. Slažete li se?

Nije bilo primjedbi i stvar je bila riješena. Predstavnici sporta, na čelu sa „smijenjenim“ Romanovim, napustili su sjednicu.

Ubrzo je objavljena odluka Savjeta ministara u kojoj je saopšteno imenovanje Apolonova. Uz nju je priložena i tajna odluka (koja, naravno, nije objavljena u javnoj štampi), kojom se određivalo finansiranje sporta. Najboljim sportistima bile su uvedene posebne stipendije, koje su im trebalo da omoguće da se u potpunosti posvete sportu, ne razmišljajući o egzistenciji.

Odluka o državnom finansiranju sporta nesumnjivo je doprinijela njegovom razvoju, iako je, strogo govoreći, bila u suprotnosti sa tadašnjim stavom Međunarodnog olimpijskog komiteta, koji je sport smatrao amaterskom djelatnošću. Upravo zato su na Olimpijskim igrama mogli da učestvuju samo „amaterski sportisti“. Ali, kako se kaže, šilo u vreći ne može ostati skriveno, pa su sovjetske sportiste na Zapadu prozvali „državni amateri“.

CK VKP(b) odredio je glavnu liniju kojom su se sportske organizacije morale rukovoditi: od tada sovjetski sport je trebalo da postane najbolji na svijetu, da na jasan način pokazuje prednosti sovjetskog načina života.

Da, ali šta uraditi s Romanovim? Na sjednici Politbiroa to pitanje nije bilo riješeno. Naravno, moglo se ponovo obratiti Staljinu, ali se, očigledno (i ne bez razloga), strahovalo da bi u tom slučaju Romanov mogao završiti na „mjestima koja nisu za javno pominjanje“.

U takvom, neodređenom stanju, on je ostao skoro godinu dana. Svakog dana dolazio je u Sportski komitet i radio u kancelariji bez ikakve oznake na vratima. Tek kasnije pojavila se tabla: „Prvi zamjenik predsjednika“.

Jedno od prvih šahovskih takmičenja koje se održalo u vrijeme Apolonova bio je turnir-meč za svjetsko prvenstvo.

(Nastaviće se)