Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
NOVAC
KO ŽELI DA POSTANE MILIONER (nastavak)
Mnogi preduzetnici i biznismeni, poklonici ove igre, s vremena na vrijeme doniraju različite sume za organizovanje turnira, podršku mladim šahistima i veteranima. Prednjači tu Kirsan Iljumžinov – dok se položaj FIDE nije stabilizovao, on je na šah, kako je već rečeno, potrošio oko 50 miliona dolara. Inače, upravo je takvo „rasipništvo“ presudilo u skandaloznoj priči vezanoj za izbore predsjednika FIDE 2010. godine. Bivši svjetski prvak Anatolij Karpov pokušao je da se suprotstavi Iljumžinovu, a da pritom ne potroši ni dolar iz sopstvenog džepa. Naravno, Iljumžinov, koji finansijski pomaže mnogim federacijama, pa čak i čitavim šahovskim zajednicama (Afrika, Latinska Amerika i dr.), na izborima u Hanti-Mansijsku je deklasirao svog protivnika „košarkaškim“ rezultatom 95:55.
Evo dva najsvježija primjera. Na moskovskom meču za prvenstvo svijeta Anand – Gelfand 2012. godine nagradni fond iznosio je 2,55 miliona dolara, a obezbijedio ga je krupni preduzetnik Andrej Filatov. A za drugi, ništa manje zanimljiv prijateljski meč Kramnik – Aronjan, koji je prethodio tom susretu, sredstva je izdvojio ugledni biznismen Oleg Skvorcov (istina, iznos nije objavljen). Inače, oba moskovska sponzora veliki su zaljubljenici u šah i u mladosti su se ozbiljno bavili ovom igrom.
Prihodi od reklama na turnirima nisu naročito veliki, vjerovatno zato što šah nije televizijski sport. Ali ponekad važnu ulogu igraju patriotski razlozi. Vlade, uticajni zvaničnici ili gradonačelnici spremni su da podrže šah. Ko je u ranija vremena čuo za Bagio, Merano, Sevilju, San Luis, Elistu, Hanti-Mansijsk? A nakon što su tamo održana velika šahovska takmičenja – prvenstva svijeta, olimpijade – ti mali gradovi postali su poznati širom svijeta.
Ponekad u šahu, kao i u drugim sportovima, dolazi do novčanih trzavica između igrača i trenera. Evo jedne zanimljive paralele između dvojice „K“. Karpovljevi sekundanti su mi pričali da im je čak i po završetku mečeva za prvenstvo svijeta bilo teško da od svog štićenika „izvuku“ honorar koji im pripada. A Kasparov se tom pitanju odnosio nešto drugačije. Na primjer, pred doigravanje posljednje partije meča u Sevilji, kada je vjerovatnoća da izgubi šampionsku titulu bila veoma velika (Kasparov je gubio 11:12), on je svojim trenerima isplatio sve što im je pripadalo, i tek potom izašao na partiju i, pobijedivši u odlučujućoj partiji, sačuvao krunu.
Još jedna zanimljiva epizoda. Godine 1989. u Parizu, na turniru u brzom šahu, koji se igrao po nokaut-sistemu, u jednom od polufinala sastali su se Kasparov i Korčnoj. Obe osnovne partije završile su remijem, pa je po pravilima trebalo odigrati treću partiju u blicu, pri čemu je igrač koji ima bijele figure morao da pobijedi. Korčnoj, kojem su pripale crne figure, ostvario je željeni remi.
Ali tada sudija Gisen, zainteresovan da u finalu bude Kasparov, u suprotnosti sa svim pravilima naložio je igračima da ponovo sjednu za tablu – praktično je favorizovao Garija. Ovog puta Kasparov je pobijedio i plasirao se u finale. Tamo je nadigrao Šorta i zaradio 32 hiljade dolara. Naravno, u tome što je Korčnoj materijalno izgubio kriv je bio samo sudija, ali Kasparov se osjećao neugodno i smislio način da izađe iz situacije. Kada su na zatvaranju turnira dijeljene nagrade, bez riječi je dao Korčnoju polovinu – 16 hiljada dolara, koliko bi Viktoru Lvoviču bilo zagarantovano u finalu. A mogao je i ne dati ništa – Korčnoj prema njemu nije imao nikakvih ličnih prigovora. Da, svi svjetski šampioni vole novac, ali samo se Kasparov tako velikodušno rastaje s njim.
VESELE PRIČE O KRALJEVIMA
ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE
Svjetski prvaci su ozbiljni, ugledni ljudi – nisu to nekakvi kraljevi bilijara, pokera ili domina. Zato je o njima uvijek zanimljivo pročitati neku veselu priču, anegdotu ili neobičnu životnu situaciju. Zbirka šahovskih anegdota i veselih priča ovog autora broji više od 1.000 primjera, i za sve njih ne bi bio dovoljan ni čitav tom. Neke anegdote i priče čitalac će naći u drugim poglavljima, a za ovo poglavlje autor je odabrao oko pedesetak veselih priča – onih najboljih – čiji su junaci šahovski kraljevi.
Šampion berze
Jednom je u Beču Štajnic igrao na ulog s bogatim austrijskim bankarom Epštajnom. U jednom trenutku se malo duže zamislio…
– Pa! – nezadovoljno je rekao Epštajn.
Štajnic je povukao potez, a sada se dugo zamislio bankar, iako mu izlaza iz pozicije više nije bilo.
– Paaa! – požurivao ga je svjetski prvak.
– Zaboravljate se! – povikao je bogataš, ogorčen takvim tonom. – Znate li vi s kim imate posla?!
– Ne brinite, veoma dobro znam – hladnokrvno je odgovorio Štajnic. – Vi ste Epštajn na berzi. A ja sam Epštajn za šahovskom tablom!
Odobrenje
Poslije drugog meča koji je izgubio od Laskera, Štajnic se ozbiljno razbolio i neke novine su požurile da objave vijest o njegovoj smrti.
Tako je Zigbert Taraš napisao opširan nekrolog i objavio ga u njemačkim novinama. U njemu je odao priznanje Štajnicovim zaslugama za šahovski svijet. Međutim, Štajnic taj nekrolog nije pročitao i, vjerovatno baš zato, brzo se oporavio. Uskoro je čak učestvovao i na velikom turniru u Beču. Tamo mu je Taraš pokazao nekrolog, a Štajnic je tekst odobrio i ostao zadovoljan što je ocijenjen po zasluzi.
P. S. Sličan slučaj dogodio se vijek kasnije s Mihailom Taljem. Istina, Talju je (o tome ćete čitati niže) pala na pamet ideja da svoj nekrolog malo rediguje.
(Nastaviće se)