Autorski tekstovi čitalaca Šah-mat liste
Fotografija 20.
Komentar: IM Neboisa Illijin
Međunarodni šahovski turnir Satu Mare, 18-31.05.1982. Na slici broj 20 od leva na desno: D Oltean, J Fisher, Žarković, J. Szabo, Stanciu, Muller -direktor turnira, F. Lengyel, Illijin, Pera Mejić gost- novinar, sudija R.Vera, Bischof, sudija, Karsa, Hardicsay.
IM Neboisa Illijin i dalje neumorno organizuje turnire, pa evo par slika za turnir 19.09.2026.
Ovo je nastavak diskusije povodom članka Marjana Kovačevića „Онлајн мечеви и вежбе брзине“ objavljenog u Šahovskom dodatku „Politike“ od 4. maja 2026. Na blogu “Šah-mat lista” su do sada objavljena moja dva priloga: „Jedno usamljeno gledište“ (prvi deo) u kome su iznete sudbine šahista koji su se uglavnom profesionalno bavili šahom, i https://sahmatlista.com/2026/05/26/fm-slobodan-bojkovic-jedno-usamljeno-glediste-drugi-deo/ Prilozi se lako nalaze u kategoriji Ауторски текстови .
U prvom delu govorio sam i o štetnom uticaju blic i bulet igre na decu, a u drugom delu govori se o psihofizičkim predispozicijama igrača i potrebi za različim pristupom trenera. U protivnom, ono što može koristiti jednom tipu igrača postaje nedelotvorno, ili ponekad i štetno, drugom dominantnom tipu.
Osim toga, preporuke trenera koje važe za mali krug šahovskih posvećenika (Erdomuš, Gurel) podržavanih finansijskim moćnicima ili bogatim roditeljima, ne smeju biti uopštavane na treninge dece koja se neće profesionalno baviti šahom, i koja treba da izvuku sve koristi od šaha kao dela obrazovnog sistema.
Takođe, govorim i o odgovornosti roditelja, koji su najviše sa decom i koji treba da ih štite od negativnih efekata globalnog sveta, prenetih i kod nas, a u svetlu opšte društveno-političke situacije, sve veće digitalizacije, nametnute „edukacije“ i improvizacije.
Pokušaj smanjenja štete
JOB i opasnosti
Radi smanjenja štetnih efekata nametanih sa više strana, odavno smatram da treba reagovati i pomoći talentovanoj deci da izbegnu stranputice na putu zdravog intelektualnog i psihofizičkog razvoja. Pogotovo, što ih sam obrazovni sistem eksponira kao ranjive osobe podložne ucenama u slučaju prestupa ili nekih drugih nemilih događaja. Za neupućene, u ovoj poslednjoj rečenici mislim na JOB – Jedinstveni obrazovni broj, koji se deci dodeljivao sa upisom u školu, a odskora ga dobijaju već u vrtićima. JOB je, u odnosu na JMBG (Jedinstveni matični broj građana), ukoliko dođe do curenja podataka, daleko opasniji, jer se preko njega obuhvataju i skladište informacije o porodici i deci iz najranjivijeg životnog doba, od najranijeg detinjstva do kraja školovanja. A kako to zaista izgleda u praksi, prosudite sami.
U stara dobra vremena, srpski pojam obrazovanje je obuhvatao ne samo jedan vid obrazovanja, već i etiku i moralne principe. Sada u Novom dobu imamo usmerenu edukaciju koja obuhvata raznorazne načine ispiranja mozga radi manipulacije. Podsećam da bi nenaučenom zdravom srpskom seljaku koji još koristi srpski jezik da ga ceo svet razume, a i ne previše školovanom delatniku, odmah došla na um asocijacija da je Jedinstveni edukacioni broj – JEB, direktan zajeb! Iz tog psihološkog razloga, a radi maskiranja planirane strategije podjarmljivanja, – Da se Vlasi ne sete – moćnici su aktivirali potisnuti srpski pojam obrazovanje.
Naime, glavni problem za nas sa JOB-om i Elektronskim dnevnicima u školama je taj što su svi podaci o deci i roditeljima dostupni za sva vremena ne samo u zemlji, već preko centralnih servera i van zemlje. Globalni centri moći, kao inkvizicija Novog doba, na tacni dobijaju podatke o talentovanoj deci i njihovim predispozicijama, sa mogućnošću edukacija radi preoblikovanja svesti, stvaranja anacionalnih bića, i janičara modernog doba. A o ostalima, kako, na koji način, i kakvim manipulacijama se može uticati na njih. A o mogućim ucenama koje se odavno primenjuju svuda u svetu, pa i kod nas, dovoljno je da vas samo podsetim. Jer, pretnja je jača od izvršenja!
Takođe, korišćenje mobilnih telefona omogućava prikupljanje mnogih podataka o svima nama, a Veštačkom inteligencijom (VI) prikupljaju se precizniji i suptilniji podaci koji kasnije mogu u svako doba da se aktiviraju, jer u materijalnom svetu ništa nije besplatno! (- Osim sira u mišolovci, kako nas podsećaju iskusniji i mudriji ljudi.)
Zaluđivanje uspesima i lakom zaradom
Pošto sam već duboko zabrazdio u Don-Kihotsku avanturu, da nastavim dalje. Smatram da deci i roditeljima treba da ukažem na mnoge zablude oko lagodne budućnosti i brze i lake zarade preko šaha. Jer neki od njih, koji su uspešniji, dobijaju manje stimulacije u klubovima za koje igraju, a postoji i dvojna registracija i novi izvor kakve takve „zarade“.
Osim toga, sa povećanjem brzine igre, gledanosti zbog lajv i drugih prenosa, i iz raznih razloga uključenih finansijera, povećali su se i nagradni fondovi. Pa zar nije skoro objavljeno da je velemajstor Maksim Vašje-Lagard prošle godine ostvario neto prihod od oko 400 hiljada evra. (Režija sa troškovima trenera je bila 200 hiljada evra.)
Ili kada su krajem 2025. na završnici turnira u Kejptaunu, Karlsen, Niman i ostali vrhunski igrači roneći povlačili poteze (igrali šah pod vodom), i na za njih lak, ali cirkuzantski način, za kratko vreme zaradili po 10 i više hiljada dolara.
Deca, kojima treneri sa titulama međunarodnih majstora i velemajstora čas skupo naplaćuju, upijaju te zavodljive informacije i naivno zamišljaju da će uskoro i oni, kada osvoje titule, moći da daju časove preko interneta i tako zarađuju.
Ne razmišljaju da internet jednim klikom lako može da se ukine kada većina prestane da koristi knjige, da se obrazuje i čita? Zar nacizam nije počeo paljenjem Rajhstaga i knjiga? Zar Nemci nisu u prvom naletu 6. aprila 1941. bombardovali i spalili Narodnu biblioteku u Beogradu, jer je trebalo uništiti istorijsko i nacionalno pamćenje Srba!
U dobu opsesivnog korišćenja telefona, lajkova, fejsbuka, igrica i drugih digitalnih platformi, duži prekid Interneta začas može baciti u depresiju i haos milione ljudi.
Primer za otrežnjenje
Podsećam da su posle pada elektroenergetskog sistema južne Evrope 28. aprila 2025, milioni ljudi ostali bez struje na više sati. A pošto telekomunikacije zavise od napajanja, došlo je do prekida mobilnih mreža, interneta, rada bankomata, železnice, metroa i aerodroma. Navikli da koriste bankovne kartice preko telefona, ljudi bez keša nisu mogli ni flašu vode da kupe. Ceo sistem u kome živimo je sada povezan, ali baš iz tog razloga je i lako ranjiv!
Deca, a ni roditelji nisu svesni da se decenijama vrše psihološki i parapsihološki eksperimenti. Da se vodi neokortikalni rat (pojam uveo analitičar Richard Szafranski) o čemu dugo piše i govori pukovnik u penziji Svetozar Radišić. I da se režira i priprema još veći haos, a u najgorem scenariju i opšti Svetski rat. Da su sva primirja uglavnom odmeravanje snaga i pripreme za nešto opasnije i dramatičnije.
Stradanja dece i roditelja
Nekada su deca igrala šah iz znatiželje koja je kod nekih prerastala u posvećenost i ljubav. Zarad toga bila su spremna na odricanja i velike sopstvene žrtve.
U sadašnje vreme, prihvatanjem bolesnih agendi globalista koji upravljaju svetom, zarad navodne „zaštite“ dece, a radi razaranja zdravih odnosa u porodici, žrtve su deca i roditelji. Razmažena deca sa svojim novim pravima ucenjuju roditelje da ih, ukoliko ih upozoravaju na školske obaveze i/ili zapostavljeno fizičko zdravlje, ako ih kazne privremenim uskraćivanjem telefona zbog igrica na njima, ili zbog preterane igre blic i bulet partija, ili, ne daj Bože, ponekad u slučaju ponavljanja prestupa, iznervirani, i po turu ili obrazu udare, mogu da ih prijave za psihičko i fizičko zlostavljanje. I sve to ulazi u JOB evidenciju!
Ima i roditelja čija su deca uzorni učenici (dobri šahisti su većinom i dobri đaci), a koji trpe prigovore tipa: – Drugi imaju za trenere IM i velemajstore, a oni ih nemaju i zato su manje uspešni. – Druga deca idu na open turnire u zemlji, a oni retko…
Osim toga, drugi idu i na državna, evropska i svetska prvenstva, a oni, zbog škole na prvom mestu i/ili finansijskih mogućnosti, sa velikim natezanjima samo na poneka takmičenja. I eto novih, nametnutih problema i velikih frustacija za decu i roditelje koji se upinju da im omoguće bolje uslove za napredovanje.
Jer činjenica je da u eri open Evropskih i Svetskih prvenstava deca situiranih roditelja tamo idu lagodno, bez pritiska, kao na izlet, jer za njih to zaista jeste, s obzirom da roditelji to mogu da im priušte.
Na Zapadu, novac i profit su zakon
Često se zaboravlja princip: – Dato ti je, daj drugome. Ili: – Uzimao si, jedan deo podeli i vrati.
Čak i u slučaju preispitivanja postupaka i savesti, novac daje osećaj sigurnosti i moći. Sve se kupuje; čak i sportski šahovski klub se sada kupuje. I taj trend je uveliko zapljusnuo i nas. Igrači se kupuju i govori se o nekim uspesima takvih ekipa, a ustvari radi se o isisavanju para, često i iz malih sredina. Skorašnji drastičniji primeri kod nas su „Surdulica“ iz Surdulice i „Gornja Jablanica“ iz Medveđe, pobednik Kupa Svetozara Gligorića ove godine. Članovi su Prve lige sa praktično svim kupljenim igračima. Plaćenim, iz ko zna kojih sredstava i na koji način?
Podsećam da je Medveđa glavno mesto siromašne opštine na jugu Srbije, blizu uspostavljene granice sa Kosovom. To je primer naše stvarnosti – prodaja i kupovina, i to se navodi kao pozitivan primer i uspeh sredine!
Sunovrat i pokušaj afirmisanja šaha
Dugogodišnjim pogrešnim rukovođenjem i nereagovanjem, potpuno je degradiran šah u materijalnom i duhovnom smislu. Potrebno je ispraviti nanetu štetu. Sada se koristi značaj medija, ali treba biti svestan da je mnogo toga u organizaciji gomilano, i nerešeno nasleđeno. Da postoje razni nepovoljni uticaji u koje spada i borba za egzistenciju profesionalnih šahista, te da su lični i drugi povezani interesi daleko iznad opštih, društvenih.
Da sam savetnik predsednika Andrije Jorgića
Zahvalio bih mu se što se u zaista dramatičnom i teškom trenutku prihvatio odgovorne dužnosti predsednika i pokušao da mu pomognem. Da mu ukažem na nasleđe iz prošlosti i šta može da očekuje u budućnosti. Jer pravi šahista, osim dara kalkulacije, analitike, intuicije, strategije, imaginacije i predviđanja moguće situacije, poseduje i opterećujući, potiskivani, često zlosutni, dar predikcije.
Trofeji gradova
Poštovani predsedniče, pozdravljam Vašu inicijativu na medijskoj promociji radi vraćanja renomea šahovskoj igri i omogućavanja boljeg tretiranja šaha u odgovarajućim Ministarstvima. Trofeji gradova su, po mome skromnom mišljenju, primer dobre ideje, ali delom ne i optimalne realizacije.
Model trofeja gradova
Savetovao bih Vas da se na Trofejima gradova smanji nagradni fond, i da iznosi oko 120 hiljada dinara (prva nagrada 22 hiljade). Time bi se smanjio i broj igrača putujućeg karavana. Broj učesnika bi bio oko 160 što je lakše za organizaciju, a i uslovi za igru bi bili bolji.
Tada bi iz udaljenijih mesta dolazili samo prijatelji, a ne mnogi profesionalci u jurnjavi za nagradama. (Njihov materijalni status ne sme da se delimično rešava korišćenjem i onako skromnih sredstava u lokalnim sredinama.)
Prednost predloženog modela je da je lakše organizovati takve turnire u većem broju mesta, što je za popularizaciju šaha prednost. Dalje ću navesti i druge pogodnosti.
Meni lično, a verujem i drugima, pogotovo starijim igračima, smeta na takvom skupu učešće preko 300 igrača, gde o realnosti plasmana posle najviše prvih deset mesta, nema smisla govoriti. Svi su zbijeni na jednom mestu, u naelektrisanoj atmosferi. U međuvremenu između kola izloženi su prevelikom žamoru i buci, u otežanim (čak teškim) uslovima za igru u zimskim i letnjim mesecima. A na izvoru moguće zaraze bakterijama i virusima, najviše su ugrožena deca i stariji.
Organizacija prvenstava gradova – okruga
Novac se ne bi potrošio samo na pompeznu, medijski promovisanu manifestaciju koja traje 1 dan, i posle koje opet nastaje učmalost. Za grandiozni Trofej predviđena, a racionalnim putem neutrošena sredstva bi se iskoristila za Prvenstvo okruga open karaktera, sa 9 kola standarnog tempa od 90 minuta.
A u šahovski manje razvijenim sredinama procenilo bi se šta je korisnije za popularizaciju i razvoj šaha: da li organizovati manji Trofej, ili novac usmeriti na prvenstvo okruga, što je po meni bolje.
Učešće stranaca u ekipama Prve i Druge Savezne lige
Pozdravljam izglasanu odluku da u nekom kolu u sastavu ekipe može da učestvuje samo jedan takmičar koji nije registrovan u Srbiji; ali to ipak nije bio neki revolucionarni potez kako sam na prvi pogled pomislio. Naime, to je izgleda bio samo iznuđen potez da bi se malo zaštitili naši igrači, jer u Srbiju se doselilo mnogo dobrih igrača iz Ukrajine i Rusije koji su sada registrovani i na našoj SRB listi.
Zaštita lokalnih šahista
Ali ako pogledamo sastave ekipa (na primer Gornje Jablanice na Kupu, Surdulice na Prvoj ligi i td. uočavamo da u mnogim mečevima ne učestvuju domaći (lokalni) igrači. A oni su doprineli da se klub održi i da dočeka da neki „pokrovitelj“ želi da se pohvali uspehom kupujući igrače sa strane, što je uobičajeno u fudbalu i drugim sportovima, ali je jako štetno za razvoj i opstanak šaha kao ne samo sportske, već i obrazovne i intelektualne igre.
Da bi zaštitili igrače koji su doprineli da se klub održi, ukoliko su iz domaće sredine i tu žive, smatram da treba uvesti pravilo da u Kupu, gde se igra na četiri table, mora u svakom kolu da igra bar jedan od tih domaćih igrača. A na ligama na šest tabli, u svakom kolu dva zaista domaća igrača. To će smanjiti apetite lokalnih moćnika ili novopečenih biznismena za čerupanje skromnih budžeta tih opština, a omogućiće ljudima iz te sredine da ostanu u kontaktu sa šahom.
Rešavanje statusa igrača-trenera
U gore navedenim slučajevima Šahovski savez bi pomagao da se, ako ne postoji, oformi radno mesto trenera kome bi zadatak bio rad sa decom u školama. Na taj način bi nezaposlenom članu ekipe bila rešena egzistencija, a deca iz te lokalne sredine bi dobila trenera. I ako se za šah zagreju i uz pomoć trenera šahovski obrazuju, neka od njih će vremenom stasati za učešće u ekipi.
A ako takav šahista poseduje i neko stručno obrazovanje, treba mu pomoći oko zaposlenja; da ostane u lokalnoj sredini i da u slobodnom vremenu radi sa decom.
Razlikovanje rada od nerada i lažnih uspeha
Smatram da iz ŠS Srbije treba da potekne inicijativa da klubovi – učesnici Prve i Druge šahovske lige manje ugrožavaju lokalne klubove. Činjenica je da dobijaju nesrazmerno više para, a sva aktivnost u većini tih klubova se zasniva na okupljanju (s konca i konopca) kupljenih profesionalaca jednom godišnje na Ligaškim takmičenjima. Činjenica je da u većini tih klubova nema kontinuiteta, a nema ni rada sa decom.
Uključenje svih Šahovskih saveza radi realnije dodele sredstava u lokalnim sredinama
Zato smatram da i kontrola ŠSS treba da bude veća i delom merodavna kod donošenja odluka o raspodeli sredstava u lokalnim sredinama. U ŠS mogu da znaju koliko dece je učestvovalo iz tih klubova i sredina a koliko iz ostalih, na Kadetsko-juniorskim prvenstvima nižeg i višeg ranga, kao i na Školskim takmičenjima. (I da li su deca uopšte učestvovala? – što nam govori i o posvećenosti u radu sa decom – odnosno, i odakle su?, ako su navedena u zahtevima za podršku klubu.)
Prema iznetom, u Šahovskim savezima treba da znaju da li su pri zahtevima za dodelu sredstava podaci o radu i uspesima istiniti, ili su za manje upućene funkcionere „frizirani“.
Smatram da predloženi model kontrole treba primeniti i kod traženja sredstava od Ministarstva za omladinu i sport.
Saradnja sa Ministarstvom za prosvetu i obrazovanje
Pozdravljam razgovore i ugovore sa Ministarstvom prosvete. Ponovo je omogućeno da se korišćenje učionica u školama za šahovske aktivnosti ne naplaćuje. To omogućava lakši rad trenera, a od velikog značaja je u gradovima u kojima su klubovi ostali bez dodeljenih prostorija. Prvi pozitivni rezultati su već vidljivi.
Međutim, mišljenja sam da je svaka prevremena, ishitrena akcija, makar bila iz najbolje namere, bez zdrave podrške, osuđena na neuspeh. Ako se šah uvodi u većinu škola bez pratećeg iskusnog kadra, a koji nemamo, može se napraviti velika šteta.
Činjenica je da su deca i ovako previše opterećena. Fond časova je obiman, a model skraćivanja časova na 30 minuta o čemu se razmišlja u Ministarstvu zbog smanjenja pažnje dece od prevelike upotrebe telefona i kompjutera, bio bi još jedan poguban eksperiment.
Podsećam i da su Srbi majstori za izigravanje propisa. U mnogim školama uvođenje šaha bi bio način za popunu časova podobnom kadru, bez obzira koliko su uopšte upoznati sa šahovskom igrom. I to bi bila velika improvizacija i antipropaganda šaha!
Podsećam, da samo nedoučeni ljudi uče jedino iz sopstvenog iskustva. Zato se prethodno treba upoznati i sa propustima koji su od dobre ideje uvođenja veronauke u škole, sa daleko širim i većim kadrovskim potencijalom, doveli i do negativnih efekata.
Kampanjski rad Institucija
Zbog objektivnih, ali i subjektivnih okolnosti, praktično sva Školska takmičenja u šahu, i takmičenja Šahovskih saveza održana su u intervalu od dva meseca. Kada se tome doda da su u isto vreme bila i takmičenja iz školskih predmeta, dolazilo je do velikih preklapanja termina.
S obzirom da se padom obrazovanja uopšte, u školama kampanjski radi i/ili se neke poluobavezne aktivnosti od strane profesora ne obavljaju – a upisuju se u dnevnike rada, žrtve su talentovana deca koja su često i dobri šahisti. Profesori ih šalju na takmičenja, aktivnost i uspeh pripisuju sebi, a premorena deca bukvalno trče sa takmičenja na takmičenje.
Žrtve preklapanja termina, loše koordinacije i načina rada su oni koji su najmanje krivi – deca i roditelji.
Zato je potrebna koordinacija svih učesnika prilikom sastavljanja i objave kalendara, ali i korekcija posle dubljeg sagledavanja i potrebnog usaglašavanja.
Izgubljene prostorije klubova
Pomoć klubovima koji su ostali bez prostorija. Razgovori sa predstavnicima lokalnih samouprava. A ako ne postoji rešenje, pomoći lokalnim šahovskim radnicima i entuzijastima u omogućavanju rada sa decom u školama.
Za Niš, razmotriti predlog agilnog organizatora Petra Rolja o korišćenju hola doma Armije uključenjem Ministarstva za odbranu. Petar Rolj je zaljubljenik u šah, poznat po organizaciji masovnih turnira i Prvenstava Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka. Zvanično Vam se obraćao, a i lično prilikom Vaših poseta Nišu.
Status problemskog šaha za decu
Rešavanje problema ima veliki značaj u šahovskom razvoju dece. Za sada ljudi u ŠS (i većina trenera) nemaju dovoljno razumevanja ni sluha za široki obrazovni spektar problemskog šaha. Jer osim rešavanja problema jednog prepodneva na Kadetskom festivalu u Beogradu i državnom Kadetsko-juniorskom festivalu, u Savezima se, sa malim izuzecima, po tom pitanju ništa ne radi niti preduzima. (Istine radi, na Svetskom Kadetsko-juniorskom prvenstvu u Vrnjačkoj Banji rešavali su se problemi, ali to je bilo pod pokroviteljstvom FIDE).
Podrška Kadetsko-juniorskoj ligi Srbije
Poštovani predsedniče, poznato Vam je da Kadetsko-juniorska liga Srbije u rešavanju problema već tri i po godine postoji bez materijalne pomoći Saveza, samo zahvaljujući trudu i dobroj volji uglavnom vremešnih volontera. Videti članak Marjana Kovačevića „Gde nema para ali ima entuzijazma“ .
Pitam se da li će podsećanje na članak pokrenuti bar diskusiju o značaju rešavanja problema za decu i talentovane šahiste, te da, osim Vaše podrške, i ŠS Srbije pruži podršku. Jer, s obzirom na opšti značaj, Kadetsko-juniorski problemski šah bi, uz podršku ŠS Srbije, mogao biti deo projekata kod Ministarstva za omladinu i sport, kao i kod Mistarstva za obrazovanje. Na taj bi se način, omogućavanjem bar najminimalnije finansijske podrške (ako je nema na drugi način), postigli veći pozitivni efekti.
Zdravstvena kontrola dece i omladine
Korišćenje oksimetara
I pored višegodišnjeg obaveštavanja i upozoravanja, pitam se koliko trenera i roditelja prati reakcije dece prilikom igranja blic, rapid i standard partija pulsnim oksimetrima, mereći promenu pulsa i moguće spazme (uz nedostatak kiseonika) zbog napetosti i uzbuđenja? Jer nažalost, oksimetre u školama ne koriste ni profesori fizičkog, ni psiholozi, pa ni razredne starešine! Ne koriste ih ni svi lekari?!
A lekari opšte prakse, koji ih koriste, nabavili su ih u sopstvenoj režiji. Iako je cena kvalitetnijih 2 -3 evra (u Kini), Ministarstvo za zdravlje nema sluha za obaveznu primenu, osim kod lekara Hitne pomoći. Ali su zato masovno korišćeni za vreme p(l)andemije Kovid – 19, da bi se odlučilo da li neko treba da bude smešten u Kovid bolnicu!
Savetujem da šahovskim trenerima i/ili vođama ekipa oksimetri budu obavezno dijagnostičko sredstvo trenutnog uticaja šahovske partije na dete, pogotovo kada je frustrirano i uzbuđeno zbog poraza.
Lekarski pregledi
Sadašnji lekarski pregledi za šahiste su formalnost. A preventivni pregledi školske dece, koliko mi je poznato, vrše se samo u prvom razredu. Zato smatram da su roditelji dužni da prate zdravstveno stanje svoje dece na takmičenjima, jer se pri stresu menja puls, a zbog spazama koncentracija kiseonika, a sve to utiče i na imunitet.
Po mome iskustvu (23 godine sa HLL, bez terapija hematologa), nužno je, u zdravom stanju, znati sopstvene referentne vrednosti KKS (krvne slike sa leukocitarnom formulom) i sedimentacije Se, jer su opsezi koje prate lekari široki, za svetsku populaciju, a ne samo za našu decu i naciju. Lekari nemaju ni sopstvene referentne vrednosti pacijenata u zdravom stanju, a što je za decu veoma bitno.
Kod javljanja simptoma ne treba žuriti sa odlaskom lekaru već pustiti organizam da se bori. Posle 48 sati u većini infekcija se samo analizom rezultata KKS i Se, ukoliko znate svoje referentne vredosti u zdravom stanju, razdvaja virusna od bakterijske infekcije. A klinička slika je samo potvrđuje. Obrnut slučaj od onog kada žurite odmah lekaru i on procenjuje samo preko kliničke slike koja ne mora da bude razvijena, odnosno prema statiskički trenutno vladajućim virusima i bolestima.
Krv se kod manje, a i osetljivije dece, vadi iz prsta, kada se kod sumnji na bakterijsku infekciju, radi i CRP. Kod veće dece i odraslih krv se vadi iz vene – kada se rade KKS i Se (radi razdvajanja virusnih od bakterijskih infekcija). U zdravom stanju vrednosti Se su uvek dosta niže, pa se tako razlikuju akutni ili hronični upalni procesi!
[Lekari po inerciji (ili i zbog dila sa laboratorijama), i odraslima daju da se radi CRP (više puta skuplji) umesto sedimentacije, i posle 48 sati od nastanka infekcije. A samo u složenijim slučajevima treba i CRP raditi, odnosno, obavezan je u akutnim stanjima kada treba brzo reagovati.]
ŠAH – Uglavnom sport, reprodukcija zapamćenog ili i kreativnost?
Bez obzira što je finansiranje dobrim delom zavisno od Sportskog saveza Srbije, šah ne sme da bude prvenstveno sport i /ili učenjem i ponavljanjem varijanti reprodukcija naučenog i zapamćenog. Dobrim delom treba da bude intelektualna disciplina i veština koja razvija kreativnost, intuiciju, estetsko iskustvo; da pomaže kod formiranja karaktera, samodiscipline, koncentracije, strpljenja i samopouzdanja.
FM Slobodan Bojković,
Glavni organizator i koordinator
Kadetsko-juniorske lige Srbije u rešavanju problema
U Novom Sadu, 30. 5. 2026.
Napomena: Ovaj deo je, zbog reakcija na prethodni članak, neplanirano proširen.
U vremenu kada brze vijesti i površne teme dominiraju internetom, priča o Radovanu Jaziću (rođenom 1952. godine u selu Donji Petrovići, opština Bosanska Krupa) dolazi kao podsjetnik na prave vrijednosti. Diplomirani matematičar i mašinski inženjer, Jazić je danas penzioner koji je svoj radni vijek i punih 40 godina proveo na odgovornim inženerskim poslovima u preduzeću „Elektroprenos Bosne i Hercegovine“. Široj javnosti, on je podjednako poznat kao čovjek koji je svoj analitički um i životnu strast poklonio šahovskoj umjetnosti.
Svoju mladost Jazić je proveo u rodnim Donjim Petrovićima kod Bosanske Krupe, gdje se formirao njegov intelektualni put. Njegovo školovanje išlo je uzlaznom putanjom od Bosanske Krupe pa sve do Sarajeva, gdje je uspješno završeno 1974. godine, kada stiče visoko obrazovanje i postavlja temelje za inženjersku karijeru.
Nakon dolaska u Banjaluku, Jazić postaje aktivan član šahovske zajednice. Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka bio je član Šahovskog kluba „Rudi Čajavec“. Poslije toga, njegov šahovski put se nastavlja u banjalučkom klubu koji je nosio ime po profesoru Ahmetu Čejvanu – uglednom šahisti koji je nesretno izgubio život, a koji je bio bliski rođak čuvenog jugoslovenskog glumca Adema Čejvana. Oba ova banjalučka kluba danas su, nažalost, ugašena.
Da je riječ o kvalitetnom šahisti, potvrđuju i zvanični podaci. Radovan Jazić nosi titulu majstorskog kandidata (MK), a Svjetska šahovska federacija (FIDE) dodijelila mu je zvanično međunarodno zvanje Arena FIDE Master (AFM), uz istorijski rejting od 1896 ELO poena.
Njegova sportska karijera traje i danas. Jazić je član Šahovskog kluba „Futog“ iz Futoga (Republika Srbija), gdje je po ELO rejtingu četvrti igrač u klubu. Ipak, zbog geografske udaljenosti, danas rijetko igra ligaške mečeve za klub, pa je svoju igru uspješno preselio u digitalno doba. Pod svojim punim imenom i prezimenom svakodnevno se takmiči na globalnim platformama Lichess i Chess.com, dokazujući da za intelekt i ljubav prema šahu godine nisu prepreka.
Kao deklarisani humanista posvećen opštečovječanskim vrijednostima, Radovan Jazić svojim životom i radom šalje snažnu poruku – da se inženjerska preciznost, šahovska kreativnost i ljudska dobrota ne gase, već sa godinama dobijaju novu, trajnu vrijednost.
Povodom članka „Onlajn mečevi i vežba brzine“
Ovo je nastavak članka „Jedno usamljeno gledište“, objavljenog na „Šah mat listi“ 21. 5. 2026, u kome su iznete sudbine šahista koji su se uglavnom profesionalno bavili šahom. Ukazano je da preveliko izgaranje, u ovom slučaju psihičko za šahovskom tablom i van nje, kao i u svakom vrhunskom sportu, nosi i svoje opasnosti.
Takođe, polemisao sam i sa tezom poznatog velemajstora-trenera Dragana Šolaka o potrebi angažovanja dece u najranijem dobu (uzrasta 6-7 godina) u brzoj, čak i bulet igri na minut, da bi se navodno poboljšali brzina i broj kalkulacija, a što je po meni pogrešan i opasan pristup.
U daljem tekstu ću se potruditi da iz sopstvenog iskustva obrazložim način igre u svesnom, polusvesnom i nesvesnom stanju, a i da ukažem na druge važne aspekte. Svestan sam da ovaj članak, s obzirom da nosi i subjektivnu notu, ima svoje manjkavosti, pa bih bio zahvalan profesionalnim igračima i trenerima da se uključe u diskusiju i opišu svoja iskustva. Da se moje izlaganje dopuni, i po potrebi, na nekim mestima koriguje, radi pravilne primene šaha u obrazovnom razvoju talentovane dece.
Radi boljeg razumevanja teme, namenjene pre svega roditeljima, ovaj drugi deo započinjem kratkim objašnjenjem funkcija rada mozga.
Glavne strukture mozga
Mozak se sastoji iz više međusobno povezanih delova, kao što su:
Veliki mozak se sastoji od leve i desne moždane hemisfere (koje se opisuju nešto kasnije) i četiri glavna režnja:
Način rada hemisfera velikog mozga
Leva hemisfera mozga kontroliše opažanje, pažnju, pamćenje, čitanje, pisanje, računanje, logičko i analitičko razmišljanje, učenje, jezik, strukturu… Prema tome, povezujemo je sa svesnom obradom informacija. U poređenju sa arhitekturom i radom računara koji su bleda kopija čoveka, leva hemisfera bi odgovarala digitalnom načinu rada jer informacije obrađuje sekvencijalno (korak po korak), fokusirana na detalj. Spora je u donošenju odluka. Odgovorna je za upravljanje i kontrolu nad desnom, „muškom“ stranom tela.
Desna hemisfera mozga radi na analognom principu. Intuitivna je, neverbalna, informacije obrađuje holistički (sagledava celinu) i radije koristi slike umesto reči. Odgovorna je za upravljanje i kontrolu nad levom, „ženskom“ stranom tela. Omogućava vizuelno-prostornu obradu informacija, emocionalne reakcije i empatiju, kreativnost, intuiciju, estetski i umetnički osećaj, maštu… Instinktivna je i brza u donošenju odluka.
Obe hemisfere treba da rade zajedno, kako bi se omogućilo optimalno i uravnoteženo funkcionisanje mozga. Međutim, istraživanja su pokazala da je kod većine ljudi jedna od hemisfera dominantna. Najveći broj ljudi najčešće koristi levu hemisferu, dok su funkcije desne moždane hemisfere pogrešnim pristupom u dečjem dobu, često nedovoljno razvijene i/ili potisnute.
Mozak funkcioniše slično mišiću: što više stimulacije i vežbi dobija, to postaje jači i fleksibilniji. A u tome mu pomaže intelektualni i mentalni trening, što šahovska igra na više načina omogućava.
Svesno i polusvesno delanje
Prema dosad iznetom, smatram da u šahovskoj praksi treba postaviti sledeća pitanja: – Da li i kada ima smisla igrati veoma brze partije s ciljem treniranja snalaženja u cajtnotu?
Iako neki igrači ali i treneri, uključujući i velemajstora Dragana Šolaka, ukazuju na značaj praktičnog iskustva u ekstremno brzoj igri i insistiraju na što većoj primeni u najranijem dečjem dobu, pokušaću da objasnim kako se taj proces zaista odvija u misaonom smislu. I da pokažem da je zabluda da se u vremenskom tesnacu postiže veća brzina računanja. A o opasnostima koje predloženi model treninga krije u sebi, pogotovo za malu decu, već sam govorio, a govoriću i u daljem tekstu.
Prema mome iskustvu iz klasičnih partija, u situacijama ograničenog vremena za razmišljanje i samim tim pod emocionalnim pritiskom, igrač se ne oslanja na svesno računanje ogromnog broja kalkulacija uz povećanje brzine koju postiže treningom bulet igre na minut, kako navodi trener Dragan Šolak, već na brzo prepoznavanje šema, motiva, slika i obrazaca, te neku vrstu intuicije za shvatanje trenutne šahovske pozicije uz brže odlučivanje. I taj izbor se svodi samo na glavni pravac, što omogućava efikasnu i brzu analitičku proveru podataka.
Međutim, ta intuicija nije „spontana“ u pravom smislu reči, već je rezultat prethodnog iskustva i pamćenja tipičnih struktura iz knjiga ili većeg broja odigranih partija. Zato možemo reći da se u situacijama sa ograničenim vremenom za razmišljanje –približavamo se cajtnotu, radi o nekoj vrsti polusvesne reakcije uz koordinaciju obe hemisfere mozga, pri kojoj se povećava brzina odlučivanja. Pri tome za odluku nije najmerodavniji proračun (što je slučaj kod svesnog mišljenja i aktivnog rada leve hemisfere mozga), već vizuelni osećaj za prepoznavanje šema i slika (dar desne hemisfere), na osnovu čega se donosi odluka šta treba računom brzo u analizi proveriti.
Nesvesno reagovanje u cajtnotu
Subjektivni prikaz
I konačno, u cajtnotu imamo nesvesno reagovanje kada ulogu u potpunosti preuzima desna hemisfera mozga. Instinktivno vučete dobre poteze, a ne razmišljate i ne znate zašto i kako to radite. Neka unutrašnja sila vas vodi. Ali ukoliko vam se u takvom ekstra-senzitivnom stanju javi neka svesna pomisao kao što je asocijacija na: moguću pobedu, priznanja u budućnosti, na revanš protivniku, ili na nekadašnji bolan poraz (i da nešto ipak, za svaki slučaj treba da proverite), magija intuicije u igri nestaje; mentalno se istog trenutka blokirate, vreme ističe i zastavica pada; odnosno, posle „osvešćenja“, vraćeni u stvarnost, povlačeći izračunati „svesni“ a ne intuitivno „viđeni“ potez, često grubo grešite. Razlog je u tome što su svesni misaoni procesi daleko, daleko sporiji od instinktivnih, i nesvesnih, koji u nervno napetim i opasnim situacijama preovladavaju i dolaze do punog izražaja.
Ovde sam opisao isključivo moj lični doživljaj šahovskog amatera koji je na partije protiv odmornih profesionalaca odlazio nepripremljen, umoran posle možda i osam sati provedenih na radnom mestu na odgovornom poslu inženjera elektronike, i kome je svaka partija često bila zagonetka. Igra je zavisila od trenutnog nadahnuća, tipa pozicije na tabli (da li mi leži?), koliko sam uravnotežen ili nervno napet zbog ukazane prilike da igram na Međunarodnom velemajstorskom turniru, zbog želje da se u takvim okolnostima pokažem i ne obrukam, zbog drugih otežavajućih okolnosti i mojih objektivnih mogućnosti. Jer, s obzirom da sam u karijeri malo igrao, a stil mi je, po karakteru borben i napadački, da u repertoaru nemam tip otvaranja i pozicija za lagodan remi i mali predah, da mnogo toga ne znam iz središnjica, a pogotovo završnica, i bez rutine stečene igrom velikog broja partija, sve je bilo pod znakom pitanja i neizvesno. Tu napetu atmosferu sam delom opisao u tekstu „Muke šahista amatera u igri protiv profesionalaca“ i objavio na mom sajtu https://ogledaladuha.rs/
[Osim toga, i kada su mi obaveze na poslu bile manjeg intenziteta, bio sam onemogućen da češće igram. Naime, do 1992. godine zbog titule majstora nisam mogao da učestvujem na Radničkim prvenstvima Srbije i Jugoslavije (o trošku firme i sa plaćenim odsustvom), a zbog igre za ekipu koja je član Prve ili Druge savezne lige nisam učestvovao ni na sportskim igrama Naftagasa i Naftne industrije Srbije. (Zabrana je doneta jer su mnogi sportisti samo fiktivno bili zaposleni; na platnom spisku, a bez radnih obaveza.) To sam opisao u članku „Kažnjavanje zbog uspeha u šahu i titule majstora“.]
Manje ličan, realniji prikaz nesvesne igre
Igra u nesvesnom stanju koja mi se u cajtnotu dešavala, i koja je za mene, šahovskog amatera često bila pravilo, za profesionalne šahiste je verovatno veoma redak izuzetak. Naime, samo u izuzetnom sklopu izrazito nepovoljnih okolnosti i umora dešava im se intuitivna nesvesna igra sa nekad grubim previdom, neočekivanim za njih. Dokaz da su ljudi od krvi i mesa, a ne u sadašnjoj eri treninga uz korišćenje svih pogodnosti komjutera, šahovski roboti.
Prema rečenom, moj opisani osećaj nesvesnog kod šahovskih profesionalaca se retko javlja. Oni se trude da aktivno koriste obe hemisfere mozga u svim fazama igre, i kojima to polazi za rukom, su uspešniji. Po mome mišljenju, uzbekistanski šahisti su izraziti predstavnici takvog načina igre. Dokaz je i Sindarov Žavohir jer igra brzo i jako, a dobro se snalazi i u neočekivanim i nametnutim pozicijama. A manji pad forme i rezultata, mislim da je posledica izgaranja i senzacionalnog uspeha na Turniru kandidata.
Zato bi procesu mišljenja profesionalnih šahista u cajtnotu možda najviše odgovarao moj opis igre u polusvesnom stanju, kada se takođe koriste obe hemisfere mozga, ali je desna, intuitivna hemisfera aktivnija. U svakom slučaju, treba čuti mišljenje i iskustva naših profesionalnih trenera i šahista. Nadam se da se neće ustručavati.
Zaključak
Prema izloženom, ne treba igrati bulet brze partije radi navodnog povećanja brzine i broja kalkulacija, te da bi se bolje snalazilo u cajtnotu i tobože, mnogo brže računalo, – kako navodi velemajstor Dragan Šolak. U cajtnotu se, zapravo, svesno manje računa, a više oslanja na razvijenu intuiciju. A prirodna, darovana intuicija se usavršava prethodnim analitičkim radom na šahu, vizuelnim i asocijativnim pamćenjem i uvežbavanjem ključnih pozicija i obrazaca.
I na kraju: Brza i bulet igra ne povećava brzinu računanja, a smanjuje (po mome mišljenju) intuiciju. Smatram da i ovo gledište treba proveriti!
Dobre i loše strane intuicije
Poznata su svedočenja učesnika u trenucima opasnim po život, kada se u delićima sekunde koji izgledaju kao večnost, odmotava ceo film života, i/ili kada vas neka sila vodi da se u bezizlaznoj situaciji spasite i preživite. Postoje i primeri predviđanja – prekognicije, kada vas sila upozorava, sprečava i spašava, kao na primer: nešto vas je sprečilo da odete na put, zakasnili ste i očajavate, a zatim saznajete da se dogodila autobuska, železnička ili druga nesreća u kojoj ste mogli da stradate.
Zato gajite pozitivan odnos prema životu i u, po vas nepovoljnim okolnostima ili dešavanjima ne očajavate, već primenjujte narodnu mudrost: – Ko zna, ili – Samo Bog zna zašto je to dobro. I pitajte se zašto vam se neke neprijatne stvari u životu ponavljaju. Šta to vaše unutrašnje, nesvesno biće želi da vam kaže? Šta treba da naučite, šta da promenite, i šta, u nastalim okolnostima da primenite.
Nažalost, postoje i slučajevi kada ste pogrešno resetovani, kada neumitno srljate u situacije opasne po život i prizivate nesreću. Naime, oslanjajući se samo na intuiciju koja često ne može racionalno da se objasni, a u nemogućnosti da se analitičkim umom razdvoji stvarno od nestvanog i/ili umišljenog, pod dejstvom psihičkih trauma tone se u sujeverje, bipolarni poremećaj sa epizodama euforije i depresije, ili u težim slučajevima paranoju, a što je opisano u članku od 21. maja.
Zamke veštačkog prizivanja intuicije
Da biste stekli nesvakidašnji, opisani osećaj u cajtnotu, kada se ne razmišlja o rezultatu i posledicama već se prepušta osećaju sadašnjeg trenutka, neki igrači, pa čak i deca, nesvesno ili namerno – veštački, ulaze u cajtnot. To se radi pogotovo u slabijim pozicijama kako bi se oslonili na intenzivniji, brži tempo, automatizovane reakcije i eventualno aktiviranje zapostavljene intuicije, jer im je leva hemisfera mozga dominantnija. Međutim, to lako može postati navika, pa i svojevrsna zavisnost, jer se dešavaju slični mehanizmi kao kod hazarderskih igara i kocke, te se takvog pristupa treba kloniti.
Još jednom ističem da veliki broj blic, a pogotovo bulet partija, bez svesnih misaonih procesa usmerenih ka razvoju intuicije, razvija brzinu reagovanja i donošenja odluka, ali ne i dublje razumevanje pozicije. A to na duže staze šteti klasičnom šahu jer se prvenstveno neguje rutina i brzina radi pobedničkog mentaliteta, a većim delom zapostavlja kreativnost.
Poznati intuitivci
Od izrazitih intuitivaca bližih mom životnom dobu, izdvojio bih Ljubomira Ljubojevića među našim poznatim šahistima i Anatolija Karpova od svetskih. Po mome mišljenju, Ljubojević nije imao podršku u svom ranom razvoju, a ni tokom karijere; čak je, po srpskom lošem običaju i mentalitetu, u nekim situacijama delom sputavan, pa nije u potpunosti realizovao svoje, od Boga darovane, potencijale.
Za razliku od njega, Karpov je postao državni projekat i uz podršku najboljeg stručnog tima, koji je obuhvatao sve potrebne profile stručnjaka, dugo bio na šahovsom tronu. Videti članak Emila Sutovskog povodom 75. rođendana Anatolija Karpova na linku:
Zamke brzog uspeha
Kada se uspeh isključivo meri rezultatima i brzinom napredovanja upoređivanom rejtingom i medaljama, dete lako postaje sredstvo ambicija i objekt razvoja. Zato je za mene nedopustivo podsticanje dece, a pogotovo mlađe od osam godina, da, radi meteorskog uspeha, za godinu dana odigraju nekoliko hiljada onlajn partija, makar i rapid (ubrzanog) tempa, jer je potrebna i analiza radi učenja na propustima i greškama, a takvo angažovanje je za dete prevelik teret.
Stvaranje zavisničkog odnosa i remećenje zdravog razvoja
U već intenzivnom takmičarskom opterećenju dece u ranom uzrastu, posebno je osetljivo pitanje stvaranja zavisničkog odnosa na bazi adrenalin i/ili adrenalin-dopamin efekata kod brzih formata igre kao što su blic i bulet. A kada se tome dodaju i partije u svim formatima u direktnom, živom kontaktu na kadetskim i drugim takmičenja open karaktera, zatim u klubovima gde su deca često dvojno registrovana i gde se igra po klasičnom tempu, uz školske obaveze i stres oko savladavanja propuštenog gradiva zbog čestog osustvovanja, postavlja se pitanje granice između zdravog razvoja i prevremenog, preteranog opterećenja. U takvim slučajevima možemo govoriti i o uskraćenom, i ranom „profesionalizacijom“, delom izgubljenom detinjstvu.
Dete nema vremena za ostale vrste igre, za opuštanje i dečja sanjarenja i maštanja. „Spartanskim“ odgojem radi bržeg uspeha, pre vremena sazreva samo u jednom pravcu i postaje „starmalo“ u zaključivanju i ponašanju, i delom hendikepirano zbog zapostavljanja desne hemisfere mozga. A ukoliko je pre toga, usled intenzivnog psihičkog naprezanja, neprestanog stimulisanja i hiperaktivnosti došlo do umrežavanja leve i desne hemisfere, i ubrzanim putem stvaranja malih genijalaca, postoji i opasnost inhibicije polnih hormona u pubertetu i slabijeg izražavanja prirodom i rođenjem datog polnog identiteta. A onda se javljaju i mnoge dileme i psihičke traume.
Svedoci smo agresivnog pristupa i nametanja rodne terminologije i LGTB ideologije koja se većim delom i manipulacijom dece podržava, i raznim metodama i postupcima pomaže da se LGTB populacija stvara. A tome doprinosi i ubrzana „proizvodnja“ malih genijalaca u pokušajima realizacije čoveka programiranih, „poželjnih“ osobina i sposobnosti, radi stvaranja zemaljskog „nadčoveka“.
Potreba za pravom merom pri usmeravanju
Mišljenja sam da deci, po prirodi i vaspitanju podložnoj zavisnosti od uspeha i priznanja, ne treba povlađivati i udovoljavati prohteve, već naći pravu meru! Naime, u praksi deca vrlo brzo prihvataju sistem nagrade koja im se nudi – pobede, rejting, uvažavanje odraslih i vršnjaka, pohvale i društvena priznanja. I u jednom trenutku više ne igraju šah samo radi uživanja u igri i razvoju svih koristi od šaha kao obrazovnog sistema, već se, pod pritiskom, traži zavisnički stimulans. I tu treneri, roditelji i psiholozi imaju odgovornost da ne reaguju samo pasivno na želje deteta, već da aktivno procenjuju šta je u njegovom dugoročnom interesu korisno!
Jer na moje uobičajeno pitanje: „Zašto talentovano dete bar malo vremena ne posveti rešavanju problema i ne dođe bar tri puta u toku godine na takmičenje od maksimalno 90 minuta, i zašto u noćnim časovima, u zagušljivim prostorijama klubova uz buku i često neodmerene komentare odraslih, vreme posvećuje stresnom, u takvim okolnostima nekorisnom blicu“, najčešći odgovor roditelja je: – Dete to želi i voli…
Odgovornost odraslih u razvoju dece
Ali, da li je dete svesno opasnosti, ako mu stariji na to ne ukažu? I što je još gore, ako ih, naprotiv, ljudi od poverenja podstiču na takve štetne psihofizičke napore, jer sutradan, ako je radni dan, ide se i u školu. Da im, zarad meteorskog uspeha i opasnih zamki moći i ega, šah postane navika bez koje ne mogu da žive.
Opasnosti zbog nereagovanja ili pogrešnog usmeravanja
A onda, kada draž i nagon za neprestanim pobedama kao kompenzacija za neispunjeni deo ličnosti iščezne, u suočavanju sa bolnim životnim porazima i sa samim sobom, sa svrhom i smislom života, sa propuštenim prilikama, sa odbačenim emocionalnim podrškama zarad uspeha, sa svojom dušom i nagomilanom, potisnutom prazninom u njoj, neki od velikih šahovskih posvećenika koji su spalili sve mostove za sobom, u opasnosti su da ih obuzme besmisao i da, pošto su bez emocionalne podrške, u trenucima rastrojstva izaberu najstrašniji oblik reagovanja: samoubistvo. A to sam već više puta, u prvom delu, primerima kod vrhunskih igrača navodio.
I koliko tek ima manje poznatih, i za mnoge nepoznatih, primera tragičnih sudbina.
FM Slobodan Bojković
U Novom Sadu, 25. 5. 2026.
Napomena: Kraj u sledećem nastavku
Piše: GM Emil Sutovski
Danas Anatolij Karpov puni 75 godina — jedan od najvećih igrača u istoriji šaha.
Pisati o ovom genijalnom šahisti mi je lako. Pisati o Karpovu kao čovjeku mnogo je teže, iako sam s njim mnogo razgovarao. Odmah da kažem: teško mi je da se apstrahujem od njegovih političkih postupaka i izjava i neću skrivati svoj odnos prema javnim stavovima Anatolija Jevgenijeviča. Taj odnos je izrazito negativan. Ali ću se koncentrisati isključivo na šahovski dio.
Karpov je bio i, vjerovatno, ostao najveći intuitivni šahista u istoriji. Tu se, osim José Raúl Capablanca i Magnus Carlsen, gotovo nema koga ni staviti pored njega, ali za mene nema nikakve sumnje: Karpov je najbolji.
Magija njegovih poteza očarava — i ne samo u njegovim najpoznatijim partijama. Nikada nije bio posebno jak u otvaranju. Nikada nije bio „kalkulator“. Nije bio ni strateg, pa čak ni tehničar. On je bio genijalni intuitivac. Nevjerovatno čvrst defanzivac. Prije Karpova čak su se i najbolji igrači svijeta često bezvoljno raspadali u neprijatnim pozicijama. Ali Karpov je u šah unio potpuno dotad neviđenu komponentu borbe — umjetnost odbrane i preuzimanja inicijative praktično nije postojala početkom sedamdesetih. Ali ni to nije sve. Karpov je uz to bio i genijalan igrač koji je neprestano osjećao ritam partije. To je nemoguće prenijeti riječima. Nisam vidio nikoga sa tako veličanstvenim osjećajem za prelomni trenutak. Maločas je pozicija bila potpuno jednaka, ili si čak ti vršio pritisak na njega, ali jedan nespretan potez — i Karpov odmah preuzima inicijativu, ne samo da se brani, nego odmah počinje da steže i, po pravilu, završava posao. Protiv Karpova nikada nije smjelo da se opustiš. To je, usput, ono što je Garry Kasparov potcijenio u njihovom prvom meču, i upravo zato se meč zamalo završio nokautom.
Kako bi izgledala istorija šaha da je Karpov završio taj meč pobjedom (ne nužno 6:0, nego makar 6:1), to više nikada nećemo saznati, ali teško da bi tada iko smio da Anatolija Jevgenijeviča izbaci iz pet najvećih igrača svih vremena. A ipak ga potcjenjuju. Recimo, čak mi ni poređenje Karpova sa Bobby Fischer nije nimalo očigledno. Da, Fišer je imao tri fantastične godine. Ali pogledajte rezultate Karpova tokom četvrt vijeka protiv najjačih šahista ČETIRI GENERACIJE! On ih nije samo pobjeđivao — razbijao je takve titane kao što su Boris Spaski, Bent Larsen, Leonid Štejn, Lev Polugaevsky, Lajoš Portiš, pa i Viktor Korchnoi, koji je pružio veliki otpor u Bagiju, ali je ukupno ipak izgubio sa nepristojno visokim rezultatom.
Dobro, reći ćete, svi oni su imali skoro četrdeset ili više godina kada su igrali te partije. Hajde da pogledamo dalje — prema svojoj generaciji bio je apsolutno nemilosrdan. Alexander Beliavsky, Ljubomir Ljubojević, Robert Hübner, Jan Timman, Ulf Andersson — svuda rezultati kao u hokeju. Ponekad čak kao u ragbiju. Ti igrači iz top 5 djelovali su protiv Karpova kao momci iz neke druge lige, uz svo poštovanje.
Zatim dolazi Kasparovljeva generacija. I tu je Karpov bio na visini — dovoljno je reći da su za Garija svi mečevi bili najteže moguće iskušenje. A ostali — Artur Yusupov, Andrei Sokolov, Yasser Seirawan i drugi — redovno su dobijali batine od Karpova, usprkos razlici u godinama.
A najnevjerovatniji je njegov skor protiv Anandove generacije. Da, Viswanathan Anand je jedini, osim Kasparova, imao pozitivan skor protiv Karpova — mada je možda važnije to što su oba njihova meča završena u korist Anatolija Jevgenijeviča. Ali pogledajte čitavu plejadu superzvijezda: pozitivan skor protiv Vasylija Ivanchuka, Borisa Gelfanda, Veselina Topalova, ubjedljiv rezultat protiv Gate Kamskog i Alexeia Shirova, izjednačen skor sa Vladimirom Kramnikom. I to mnoštvo partija sa svakim od njih, igranih kada je Karpov imao preko četrdeset godina i kada je navodno već završavao karijeru.
Ništa slično Fišeru nije pošlo za rukom. Nikome nije pošlo za rukom, osim možda Emanuel Lasker — ali tamo je uzorak premali. Zamislite da Magnus Carlsen za 7–8 godina igra protiv najboljih momaka rođenih poslije 2008. i razbija ih.
Anatolij Jevgenijevič je pobjeđivao koliko nikome nije uspijevalo. Dijelom je to bila borba sa sjenkom Fišera, koji se nije pojavio u ringu 1975. godine. Dijelom zato što je volio da igra i pobjeđuje. Pitanje kako bi završio meč 1975. jedno je od najpopularnijih „šta bi bilo kad bi bilo“ u šahovskom svijetu.
Mislim da je u trenutku tog meča Karpov već bio favorit. On je uopšte vrlo naglo uzletio, vinuvši se zahvaljujući svom fenomenalnom talentu i sjajnom mentorstvu Semyona Furmana. Način na koji je razbio Spaskog u mečevima kandidata 1974. bio je možda čak ubjedljiviji od Fišerovog razbijanja 1972. Ali još važnije je to što je Fišer sve te godine bio odsječen od šaha. Mislim da je Fišer to dobro razumio.
Šta bi bilo da je Fišer nastavio da igra od 1972. do 1975? Tada bi vjerovatno bio favorit, ali ne izraziti. I to bi bio jedan od najzanimljivijih mečeva u istoriji.
Karpova često potcjenjuju. Potcjenjuju ga jer znaju da nijedan šahista u istoriji nije imao tako moćnu državnu podršku. Govorilo se: okupili su mu supertim — Furman, a kasnije Mihail Talj, Polugajevski i Igor Zaitsev razvili su sva otvaranja, pa je Tolja zato pobjeđivao. I Mihail Botvinik se veoma grubo izražavao o tome. A onda mu je i Leonid Brežnjnev lično čestitao i tako dalje — sve je to bilo. Ali po mom mišljenju, ništa od toga ni za jotu ne umanjuje Karpovljevu sopstvenu ulogu. Apsolutno veliki šahista.
I pritom prilično prizeman čovjek. Možda je teško povjerovati, ali veoma često sam čuo i vidio zaprepašćenje i organizatora i navijača koliko Karpov nije bio zvijezda u ophođenju. Kasparov je u mnogo čemu privlačnija ličnost, ali tu nema poređenja. Karpov se uvijek smiješio, razgovarao, bio iskreno prijateljski nastrojen. Uvijek ljubazan, uvijek spreman za fotografije i autograme, na svakom zvaničnom ručku brzo bi nalazio zajednički jezik sa ljudima. Jedan od najboljih ambasadora šaha. To sam mnogo puta vidio svojim očima.
Vidio sam i „kućnog“ Karpova — imao sam priliku da s njim odigram nekoliko stotina blic partija, najčešće kod njega kući. Nikakve detalje neću odavati — reći ću samo da se i tu ponašao veoma jednostavno. Volio je da igra uz zveket figura, ali pritom veoma sportski i korektno. A još je impresioniralo koliko strastveno igra te blic mečeve. Dok te ne pobijedi, ili makar ne izjednači rezultat, nećeš izaći iz kuće. Nastaviće da igra, a ti ćeš početi da se umaraš poslije 10, 15, 20 bliceva. Ti ćeš se umarati (a igrali smo u vrijeme kada sam ja imao nešto više od 30, a on preko 55), a on će se tek zahuktavati. To sam vidio samo kod Korčnoja.
Bilo je zanimljivo razgovarati s Karpovom o šahu. Jedno vrijeme sam volio da ga zateknem pitanjima o njegovim sopstvenim partijama. Šta je bilo pripremljeno tu i tu. Kako se spremao za određene duele. Moram da otkrijem jednu tajnu — ne samo ja, nego i mnogi koji su odrasli uz njegove knjige, pamte ih bolje nego sam Anatolij Jevgenijevič. A govorim o razgovorima iz sredine dvijehiljaditih. Dakle, uopšte nije bio star čovjek. Ali tako funkcioniše pamćenje.
Naravno, razgovarali smo o svemu i svačemu — ne samo o šahu. Mnogo zna i odlično pamti. Zemlje i gradovi, ekonomija, ekologija, istorija, politika — i tu moram sebe da zaustavim.
Previše smo na suprotnim polovima.
Previše toga što je podržavao meni je duboko odbojno.
Ne želim čak ni da raspravljam o tome u šta Anatolij Jevgenijevič iskreno vjeruje, a gdje samo igra svoju ulogu. Ne želim.
Nekako mi uspijeva da odvojim lik velikog šampiona od svega ostalog, ali s godinama je to sve teže. I da, neprijatno mi je što ne mogu bez rezerve da se divim jednom od najgenijalnijih šahista u istoriji.
Uostalom, Aleksandar Aljehin imao je i više grijehova, pa mu ipak ne osporavamo veličinu.
Posljednjih godina Karpov je, nažalost, imao ozbiljne zdravstvene probleme. On, koji gotovo do sedamdesete nije znao za bolesti, promijenio se čak i spolja. Poželjeću mu zdravlje i još jednom otvoriti zbirku njegovih sjajnih partija.
(Preneseno sa fejsbuka)
Osvrt na članak „Onlajn mečevi i vežba brzine“
Povod za ovaj tekst je razgovor Marjana Kovačevića, proslavljenog problemiste, dugogodišnjeg urednika šahovske rubrike u dnevnom listu „Politika“ i predsjednika VFCC (Svjetske federacije za šahovsku kompoziciju i rješavanje problema) sa velemajstorima-trenerima Draganom Šolakom i Aleksandrom Kovačevićem.
Retrospektiva
Za one koji me ne znaju (s obzirom da sam bio i ostao šahovski amater), svjedok sam zbivanja u šahu još od davne 1962. godine, kada sam bio omladinski prvak Srbije i Jugoslavije i učesnik 18. seniorskog šampionata Jugoslavije. Do 1965. godine bio sam i član reprezentacije Jugoslavije u omladinskoj konkurenciji.
Samouk, protiv školovanih sovjetskih omladinaca imam pozitivan skor (8 poena iz 15 partija, odnosno 8,5/16), i to je najviše odigranih partija nekog omladinca uopšte iz 11 susreta reprezentacija u sastavu: 6 seniora, dvije žene i dva omladinca.
Od poznatijih profesionalaca od mene je stariji velemajstor Dušan Rajković (rođen 1942), i mlađi, svima dobro poznati velemajstor Ljubomir Ljubojević (rođen 1950).
Opasnosti šahovskog izgaranja
Poznato je da svaki vrhunski sport nosi i svoje negativne posljedice, pa se to odnosi i na šah. Psihički je veoma naporno i teško da se iz mase talentovanih igrača, čak ukoliko imate podršku, a još teže ako je nemate, probijete u vrh.
Za mnoge šahiste cijena je gubitak zdravlja: tjelesnog, ali mnogo češće i mentalnog. Pođimo od promjene krvnog pritiska i pulsa usljed stresa za vrijeme partije i poslije nje, nesanice poslije gubitka važnih partija, prevelikog pritiska kada vam od jedne partije zavisi „biti ili ne biti“, odnosno dalji tok karijere, od gubitka (dobitka) rejtinga što dodatno opterećuje igrače, borbe za egzistenciju ako ste profesionalac i…
Radi ilustracije opasnosti, počeću sa analizom životnog doba nekih šahista koje sam bliže upoznao za vrijeme igre za reprezentaciju Jugoslavije šezdesetih godina, da bih nastavio sa poznatim šahistima 19. i 20. vijeka.
Od omladinaca iz reprezentacije Sovjetskog Saveza 1963–65. godine izdvojio bih talentovanog Alvisa Vitolinša, koji je po stilu igre poređen sa Taljem. Samo 50 godina života (smrt 1997, samoubistvo sa navodno šahovskom figurom lovca u ruci).
Levon Grigorijan umire sa 28 godina (samoubistvo 1975). Njegov brat blizanac Karen Grigorijan sa 42 godine (krajem 1989), takođe život okončava samoubistvom.
Vitalij Ceškovski sa 67 godina umire 2011. usljed srčanih problema tokom turnira.
Dugovječniji je bio višestruki prvak Ukrajine Genadij Kuzmin sa 74 godine (umro 2020), dok je Vladimir Tukmakov (1946–) još živ, vjerovatno i zato što je ranije napustio aktivan turnirski šah.
Isto se odnosi i na ostale članove omladinske reprezentacije: Aleksandar Zaharov, Vladimir Vorotnikov i Andrej Lukin.
Od seniora, Leonid Štajn umire 1973. sa 38 godina, dok je Lav Polugajevski živio duže; umro je 1995. u 61. godini života.
Od naših omladinaca iz reprezentacije Ivan Nemet je umro 2007. sa 64 godine od srčanih problema, igrajući šah do kraja života.
Genijalni Albin Planinc (1944–2008) takođe je živio 64 godine. Usled ranih trauma, teškog života bez podrške i stresnog, rizičnog stila igre, relativno rano mentalno strada i karijeru završava krajem 1983. Posljednje godine života provodi pod nadzorom ljekara.
Bojan Kurajica, omladinski prvak svijeta 1965. i u 79. godini života je turnirski aktivan zahvaljujući svom otvorenom karakteru i za šahovskom tablom istančanom osjećaju za objektivnost.
Bruno Parma, juniorski prvak svijeta 1961, mentalno rano istrošen, svoj posljednji turnir igra 1985. godine. Doživljava duboku starost od 84 godine (smrt 2026), ali je u 21. vijeku živio povučeno i izolovano, odavno potpuno van šahovskih zbivanja.
Nešto stariji Dragoljub Minić (1937–2005), poznat i zbog dvije pobjede protiv, za naše šahiste, strašnog Viktora Korčnoja, takođe turnirsku karijeru završava rano (1986. godine).
Istine radi, posle navedenih godina kraja karijera Bruna Parme i Dragoljuba Minića, bilo je i nekih simboličnih pokušaja povratka u turnirsku arenu.
Pomenuću i primjer u velikoj Jugoslaviji najpoznatijeg slijepog šahiste, Dragoljuba Baretića Baje (1937–2018), šestostrukog prvaka u konkurenciji slijepih i slabovidih. Za reprezentaciju je igrao od 1961–1980. godine i osvojio pet olimpijskih medalja – tri zlatne i dvije srebrne. Na Svjetskom prvenstvu u Brižu 1978. osvojio je bronzanu medalju.
Tokom karijere odigrao je 15 partija sa poznatim „okatim“ velemajstorima (kako je Baja zvao videće šahiste) i osvojio osam poena. Igrao je dopadljiv, kombinatorni šah, demonstrirajući pobjedu duha nad materijom. Međutim, poslije moždanog udara u ranim pedesetim, neizbježnog pratioca šahista uz srčani udar, njegovu igru su pratili grubi previdi.
Postoje dalji primjeri naših međunarodnih majstora i velemajstora koji su takođe prerano fizički i psihički stradali, čak i umirali igrajući šah, ali to treba da priredi neko drugi, mlađi.
Istorijski primjeri – kraći život zbog opterećenja igre?
Ako se pogleda istorija šaha, može se uočiti da su mnogi vrhunski šahisti imali zdravstveno opterećene karijere. Razlozi su različiti: intenzitet takmičenja, stil života, uslovi tog vremena, medicina bez antibiotika i slaba prevencija hroničnih bolesti.
Od poznatih šahista 19. vijeka, Adolf Andersen umire sa 60 godina od srčanog udara (1818–1879). Pol Morfi sa 47 godina (1837–1884); navodi se moždani udar, a kao mogući uzrok veliki psihički problemi prije toga. Johanes Cukertort sa 45 godina (1842–1888); posljedice moždanog udara i slabosti srca. Mihail Čigorin sa 58 godina (1850–1908); komplikacije dijabetesa i srčanih problema.
Slijede: Hari Nelson Pilzberi sa 33 godine (1872–1906): sifilis i posljedične neurološke komplikacije; patio je i od ozbiljnih psihičkih problema. Aron Nimcovič sa 48 (1886–1935); tuberkuloza i plućne komplikacije. Rihard Reti sa 40 godina (1889–1929) umire od šarlaha.
U navedenim primjerima, u epohi visokog zdravstvenog rizika, može se reći da je stres kod nekih bio indirektan razlog razvoja i/ili pogoršanja bolesti, a u slučaju psihičkih poremećaja moguće i direktan uzrok. Ranoj smrti nekih šahista indirektno je doprinosila i dodatna napetost prilikom igre na slijepo na više tabli, radi poboljšanja nestabilne, često nezavidne materijalne situacije.
Da ima izuzetaka, dokaz je simultanka Migela (Mojše Mendela) Najdorfa na 45 tabli 1943. u Argentini, igrana sa nadom da će se to tokom rata pročuti i da će saznati vijesti o supruzi i kćerki koje su ostale u okupiranoj Poljskoj. Podjećam i da je Najdorf (1910–1997) i u dubokoj starosti igrao turnirski šah.
Prikaz nastavljam navođenjem životnog vijeka svjetskih prvaka i dva šahovska velikana
Vilhelm Štajnic, prvi svjetski prvak od 1886–1894, živio je 64 godine, a 1900. umire od moždanog udara.
Emanuel Lasker je najduže bio svjetski prvak – 27 godina (1894–1921). Po profesiji je bio doktor matematike (i filozofije?). Da li je primjena psihologije u šahu, ali i životu, doprinijela dužem životnom vijeku od 72 godine (1868–1941)?
Meksički genijalac Karlos Tore (1904–1978) senzacionalno pobjeđuje na turniru u Moskvi 1925. godine tada već bivšeg svjetskog prvaka Emanuela Laskera. Međutim, već 1926. godine Tore usljed mentalnog sloma završava meteorsku karijeru. Napušta profesionalni šah, ženi se, oporavlja i doživljava relativno duboku starost od 73 godine.
I drugi velikan, Akiba Rubinštajn (1880–1961), sa 80 godina doživio je biološku starost. Međutim, znaci psihičke iscrpljenosti, anksioznosti i smanjene koncentracije javljaju se već sa 42 godine.
Hoze Raul Kapablanka bio je svjetski prvak 1921–1927; sa 53 godine 1942. umire u Njujorku od posljedica moždanog udara usljed visokog pritiska.
Aleksandar Aljehin, svjetski prvak 1927–1935. i 1937–1946, umire 1946. sa 54 godine od slabosti srca (načet od alkohola i nikotina).
dr Maks Ewe, svjetski prvak 1935–1937, matematičar po profesiji, živio je 80 godina (1901–1981).
Mihail Botvinik (1911–1995) živio je 83 godine. Bio je inženjer po profesiji i, nakon smrti Aljehina, višestruki nosilac titule (1948–1957, 1958–1960, 1961–1963). Pitam se da li je zahvaljujući pravilu po kojem prvak zadržava titulu u slučaju remija, na tronu ostao duže.
Vasilij Smislov, svjetski prvak 1957–1958, doživljava duboku starost od 89 godina (1921–2010). Tome je doprinijelo muzičko obrazovanje i emocionalno pražnjenje pjevanjem prije i poslije partija, jer je sa baršunastim baritonom bio operski i koncertni pjevač, a svirao je i klavir. Harmonija muzike krasila je njegovu igru. I poslije napuštanja turnirske arene bio je aktivan do smrti, komponujući šahovske studije.
Mihail Talj, svjetski prvak 1960–1961, umire sa 55 godina (1936–1992). Posljednjih 25 godina proveo je sa ozbiljnim oboljenjem bubrega i narušenim kardiovaskularnim stanjem, iskomplikovanim neurednim životom.
Tigran Petrosjan, svjetski prvak 1963–1969, umire sa 55 godina (1929–1984) od raka želuca.
Boris Spaski (1937–2025), sa 88 godina života bio je jedan od dugovječnijih šahista; prvak svijeta 1969–1972. Bio je šarmantan i miljenik žena, pa nije imao većih problema sa stresom uzrokovanim šahom.
Robert Bobi Fišer, svjetski prvak 1972–1975, umire u 64. godini života (1943–2008). Aktivni šah je napustio dosta ranije, a postoje kontroverze o njegovom psihičkom stanju.
Bulet na minut (i kraće) u savremenom treningu
I konačno, poslije ovog dužeg vremepolova o sudbinama šahovskih velikana, prelazim na glavni povod. U šahovskoj rubrici „Politike“, u članku „Onlajn mečevi i vježba brzine“ od 4. maja, citirana je izjava poznatog trenera-velemajstora Dragana Šolaka.
Nažalost, zbog autoriteta sagovornika, autor članka Marjan Kovačević je olako prešao preko ove izjave i u daljem tekstu ću se osvrnuti i na drugu stranu „medalje“. Smatram da se radi o izuzecima koji se odnose na treninge profesionalaca i koji ne smiju da postanu pravilo u šahovskom obrazovanju djece.
Igranje šaha na minut bilo je aktuelno i prije 60 i više godina, čak i kod vrhunskih igrača. I svjetski prvak Mihail Talj bio je akter takvog načina igre, dajući protivnicima foru (1 : 5 minuta). Igralo se i na kontru i rekontru, ali je to bio vid mentalnog pražnjenja, hazarderstva i kocke preko šaha, a nikako koncept treninga.
Uticaj blica i buleta na djecu i odrasle
S obzirom da postoje mnogi ambiciozni roditelji i treneri, da se dosta male djece uključuje u, od strane trenera preporučena šahovska takmičenja, i da je, po meni, učešće na državnim, evropskim i svjetskim blic takmičenjima za malu djecu nesvrsishodno, dužan sam da dam i svoj komentar.
U dužem uvodu sam istakao koliko profesionalno igranje šaha može biti stresno i štetno po zdravlje. A igranje šaha na minut ili kraće, pogotovo kod djece od 6–7 godina, još je opasnije po fizičko i mentalno zdravlje.
(Nesvjestan toga, velemajstor Dragan Šolak govori: „Ispostavlja se da je bitna stvar da možeš da izvedeš ogromnu količinu kalkulacija za vrlo kratko vrijeme. Kada imaš 6–7 godina na tome može da se radi, kasnije je teško.“)
Iskustva iz drugih oblasti pokazuju da može neprimjetno nastati adrenalinska zavisnost i nova napetost, koja se zatim u šahu potiskuje sve dužim praktikovanjem buleta, igranjem video-igrica ili korišćenjem drugih digitalnih platformi — i tako nastaje začarani krug.
Svesna kontrola, nagrada i zavisnički obrazac
Svesna kontrola se smanjuje, a ego raste s obzirom da se odmah dobija povratna informacija u vidu raznih oblika nagrade: rezultata, poena, rejtinga, lajkova. Podmuklo, sve djeluje kao droga, ali pošto je zavisnost maskirana posvećenošću igri po preporukama trenera, opasnost je teže prepoznatljiva od strane roditelja, pa je time i veća.
Ističem i druge medicinske razloge, s obzirom da je u konstantnim stresnim situacijama bipolarni poremećaj sa smjenama depresije, bezvoljnosti, euforije i anksioznosti jedan od mogućih pratilaca odraslih, a učestaliji i izraženiji kod djece.
Osim toga, u periodima većih psihičkih napora i turbulencija, mogući pratioci profesionalnih šahista su sujevjerje, ali i predviđanje, činjenje ritualnih radnji i postupaka, kao i paranoja, te malodušnost uz gubitak smisla života. A onda se, u sklopu nepovoljnih okolnosti, u trenucima rastrojstva i usamljenosti, bez emocionalne podrške, a pod dejstvom alkohola i psihoaktivnih supstanci, u težim slučajevima dešavaju i samoubistva.
Skoriji tragični događaji
Od novijih tragičnih primjera navodim da je poznati estonski šahista Lembit Oll, 1996. godine 42. na rejting listi, izvršio samoubistvo 1999. u 33. godini života. A već sa 20 godina prvak Moldavije, velemajstor Dmitri Svetuškin, ubio se 2020. u 41. godini.
Podsjećam i na nedavnu tragediju 19. oktobra 2025. poznatog američkog velemajstora ruskog porijekla Danijela Narodickog. Nevažno je da li je smrt u tridesetoj godini života nastala usljed predoziranja psihoaktivnim supstancama ili je u pitanju samoubistvo. On je danima prije toga, rastrojen, usamljen i zbog nesanice napet, često usred noći zvao prijatelje da igraju onlajn partije. Navodi se i da ga je na njegovo nekontrolisano ponašanje upozoravao Vladimir Kramnik, što mu je od drugih šahista zamjereno.
Radi izbjegavanja mogućih sličnih scenarija u budućnosti i kod nas, podsjećam ambiciozne trenere i roditelje da je Danijel Narodicki bio najbolji kadet na svijetu za uzrast do 12 godina. Ne treba žuriti, snižavati starosne granice i isticati rekorde radi rekorda – ko je, kada i u kojim godinama postigao određene rezultate. Sve to može biti veliki teret za nejake dječije duše, sa mogućim budućim negativnim posljedicama po zdravlje.
FM Slobodan Bojković
(Tekst je objavljen i na Večitom šahu )
Ovim želim da upozorim srpsku šahovsku javnost na učestali fenomen – samovolju klupskih funkcionera. Naime, moj dojučerašnji klub „Deč“ je odlučio da 31. marta mi kaže da na mene ne računa u tekućoj godini. Ništa tu ne bi bilo strašno ni čudno da se to nije desilo poslednjeg dana prelaznog roka. Istog dana je viškom proglašen i legenda GM Dragoljub Jaćimović, što je još veća sramota, naravno. Ono što priči daje težinu je da sam u poslednjoj godini lično u klub „doveo“ 5 igrača! Na stranu to što sam prošle godine ispred kluba pregovarao sa strancima, aprila je dogovor povrđen i juna naprasno otkazan. Dakle, bivši klub mi još i pravi probleme sa prijateljima.
Kao posledica, nemam klub za ovu godinu, kao ni GM Jaćimović, karte su uveliko podeljene, pa mi preostaje da ovim putem potražim angažman u nekom novom klubu.
Kao još važnije, apelujem na Šahovski savez Srbije ako je ikako i koliko god to bude bilo moguće učini nešto da zaštiti igrače. Jer, ipak klubovi postoje zbog igrača, a ne igrači zbog klubova.
Srdačan pozdrav šahovskoj javnosti,
Profesionalni trener i autor, IM, Ft Boroljub Zlatanović
Vladimir Nejštadt
Grem je nesumnjivo bio čovjek jake volje, odlučno je opovrgavao sve optužbe za izdaju, ostavljajući pitanje o identitetu velikog špijuna KGB-a (“Eli” ili nekog drugog), ako je takav zaista skrivan iza lika službenika MI-5, neriješenim.
…1934. Mičel se oženio Eleonorom Patricijom, kćerkom Džejmsa Maršala Robertson-a. Dobili su sina i kćerku. Visok, pognut, obično u tamnim naočarima, Mičel je volio samovanje (što je, uostalom, karakteristično za ljude njegove profesije), volio je, udobno smješten u fotelji, rješavati šahovske probleme i ukrštene riječi u “Times-u”.
1963.se vratio svom starom hobiju, igrao u Kupu Eberhardta Vilhelma (ekipno prvenstvo Evrope), na šampionatu Britanije. Ali rezultati su bili lošiji nego 40-ih godina – nedostajao je onaj borbeni duh. Drama života nije mogla ne ostaviti trag.
Imenjaka Mičela (i kolegu sa tajnog fronta) Grema Grina “pred kraj” često su ispitivali da li se previše muči što nije postao nobelovac. I jednom je velikan proze rekao:
“Meni je malo ove nagrade.”
“Koju nagradu želite?” – iznenadio se intervjuer.
“Smrt.”
Možda je i Mičel u teškoj “završnici” života želio što prije da dobije tu nagradu… Lovci na “krtice” nisu ga ostavljali na miru do posljednjeg trenutka. Kad je već bio na samrtnoj postelji, poslali su mu autora knjiga o britanskim tajnim službama, Ollejsona (koji je pisao pod pseudonimom Najdžel Vest), da ga ipak natjeraju da prizna da je ruski agent bio on, a ne Holis. Ali Mičel je ponovo sve poricao…
Umro je 19. novembra 1984. u svom domu. U nekrologu u “Times-u”, ser Dik Vajt je napisao da je Mičel javne napade “mladoturaka” primao sa dostojanstvom i velikodušnošću.
Igrao je ovako:
Lord – Mičel
Šampionat Britanije u dopisnom šahu 1944–1945.
Odbrana Karo-Kan
1.e4 c6 2.d4 d5 3.Nc3 dxe4 4.Nxe4 Bf5 5.Ng3 Bg6 6.Nf3 Nd7 7.Bd3 e6 8.0-0 Ngf6 9.b3 Qc7 10.Bb2 0-0-0 11.c4 Bd6 12.Qe2 Bxd3 13.Qxd3 h5! 14.Rfd1 c5 15.Qe2 h4 16.Nf1 Nh5 17.Ne5 Ndf6 18.a3 Nf4 19.Qe3 g5 20.b4 Bxe5 21.dxe5 Qc6! 22.f3 Ng4! 23.Qe1 cxb4 24.axb4 Qb6+ 25.c5
25…Qxb4! 26.Ba3 [26.Qxb4 Ne2+ 27.Kh1 Nf2#] 26…Rxd1 27.Bxb4 Rxa1! 28.Qe4 Rd8 29.c6 Rdd1? [29…Rxf1+ 30.Kxf1 Rd1+ 31.Be1 Nd3-+] 30.cxb7+ Kd7
31.b8N+? [31.Be1! Rxe1 32.Qd4+ Nd5 33.Qxa1! Rxa1 34.b8Q Nge3 35.Qd6+] 31…Kd8 32.Be7+ Kxe7 33.Qb4+ Ke8 34.Qb5+ Kf8 35.fxg4 Nd3 0-1
Mičel – Rejli
Turnir u partijskoj igri po pošti 1964–1965.
Sicilijanska odbrana
1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 a6 6.Bg5 e6 7.f4 Qb6 8.Qd2 Qxb2 9.Rb1 Qa3 10.e5 dxe5 11.fxe5 Nfd7 12.Bc4 Bb4 13.Rb3 Qa5 14.a3 Bc5 [14…Qxe5+] 15.Bxe6 Bxd4 [15…fxe6 16.Nxe6+- Nxe5 17.Nxg7+ Kf7 18.Rf1+ Kxg7 19.Bh6+ Kg8 20.Qd5+] 16.Bxd7+ Nxd7 17.Qxd4 0-0 18.0-0 Nxe5? [18…Qxe5 19.Qxe5 Nxe5; 18…Nc5!?] 19.Ne4 Be6 20.Rg3! Kh8 [20…Ng6 21.Bh6! gxh6 22.Nf6+ Kh8 23.Rxg6! (23.Nh5+? Qe5) 23…hxg6 24.Nh5+ f6 25.Rxf6+-] 21.Nf6 Ng6 22.Bh6! Rfd8? [22…Rg8 23.Nxg8 Rxg8 24.Bd2+/-]
23.Rxg6! (Četiri bijele figure – pod napadom! Nesalomljivi Mičel!) 23…fxg6 [23…hxg6 24.Qh4!] 24.Bxg7+ [24.Ne8!] 24…Kxg7 25.Ne8+ Kh6 26.Qf4+ [26.Qf4+ Qg5 27.Qf8+ Kh5 28.Nf6+ Kh4 (28…Qxf6 29.Qxf6) 29.Qb4+] 1-0
(Kraj)
Vladimir Nejštadt
Mičel je upravo takav šah i zamislio – dva puta osvaja srebro na dopisnom prvenstvu Britanije (1944–1945 i 1945–1946), što mu daje pravo da igra u prvom Svjetskom prvenstvu u dopisnom šahu. Kako je poznato, ideju o održavanju takvih prvenstava još je 1936. godine iznio Aleksandar Aljehin, ali je realizovana tek nakon Drugog svjetskog rata, i pritom nijedan predstavnik šahovske supersile – SSSR – nije učestvovao u prvom dopisnom prvenstvu svijeta. „Zbog straha od buržoaskih zaraženosti“, ironično primjećuje Mičel. A možda mu je to i išlo u korist – da je bio u dopisnoj igri sa sovjetskim učesnicima, „mladoturci“ bi mu dali još jedan razlog da ga svrstan među ‘krtice’…
Prvo Svjetsko prvenstvo, kao i narednih devet, održavalo se u dvije etape:
U svojoj grupi podijelio je 1–2. mjesto sa Šveđaninom Haraldom Malmrenom, remizirao s njim i pobijedio u svim ostalim partijama. Prvi šampion svijeta bio je Australijanac Sesil Pardi sa 10 poena od 13. Mičel je podijelio 5–6. mjesto s Austrijancem L. Vacom, pri čemu je u direktnom meču pobijedio Pardija. Englez je takođe “skinuo skalp” O. Bardu (Norveška), doktoru Balogu (Mađarska), Dž. Kolinsu (SAD), doktoru E. Adamu (Zapadna Njemačka) i I. Vio (Francuska). Po završetku prvenstva, Mičel postaje prvi britanski velemajstor dopisnog šaha!
Dalje, piše on, „s vremenom je sve teže i teže bilo nalaziti vrijeme za učešće u takmičenjima, jer je posao postajao sve zahtjevniji (podsjetimo, u tim godinama on vodi odjel MI5 za borbu protiv špijunaže). Osim toga, od sredine 50-ih i nadalje počeli su me slati na petonedjeljna službena putovanja u inostranstvo gotovo svake zime… Ne računajući sezonu 1960–1961, prestao sam da se bavim dopisnim šahom sve do odlaska u penziju…“
O razlozima svoje penzije Mičel jasno ne piše, ali ona je bila prisilna. “Mladoturci” su mu se lijepili kao prljav list. Formirano je zajedničko odjeljenje, sa predstavništvima MI-6 i MI-5, pod neobičnim nazivom “Komitet za bijeg” (“Fluency Committee”), na čelu sa Arturom Martinom. Zaposleni u ovom komitetu trudili su se dokazati da je ili penzionisani Mičel, ili njihov vlastiti šef Holis – sovjetski špijun.
Mičela su ne jednom izvlačili iz njegovog imanja u Šeringtonu (mali gradić 80–90 km sjeverno od Londona) i mučili ga ispitivanjima u konspirativnim stanovima… Komitet je trajao pet godina, a onda je “komitet” naredio kraj, iako su mu nesumnjivo postojali snažni zaštitnici u hodnicima vlasti (jer, kako bi inače “mladoturci” kopali pod Holisa i Mičela još prije njihove penzije?).
Već i nakon Mičelove smrti pojavljuju se publikacije poput članka Džordža Karvera iz septembra 1988. godine, u kojoj on tvrdi:
„Ako je zaista postojao ‘peti čovjek’ (u čuvenoj Kembridž petorci), krug kandidata sa neophodnim pristupom tajnim informacijama – po rangu – bio je veoma mali“.
Po mišljenju Karvera, to su mogli biti: Gaj Lidel (zamjenik direktora MI-5 od 1947. do penzije 1952), Rodžer Holis, Grem Mičel. Navodno je Mičel sastavio očigledno lažan i pogrešan izvještaj o izdaji Berdžesa i Meklina. Na osnovu tog dokumenta, Harold Mekmiljan je dodijelio Filbiju ono što je on nazvao najljepšim danom svog života – javnu izjavu o nevinosti u Donjem domu Parlamenta.
U rezimeu koji je pomogao sastaviti Mičel, navedeno je da Filbi nije bio treći čovjek, ako je takav uopšte postojao.
Međutim, ono što Karver piše o Mičelu može biti i samo pretpostavke i tračevi, kojih je koliko hoćeš smislio revni lovac na ruske agente Artur Martin i društvo. Čudno je da Karver čak i ne pominje Kernkrosa, iako je on još 1964. priznao (kad ga je Blant odao) da je on sam bio sovjetski agent – i u stvari “peti čovjek”.
Holis je penzionisan skoro odmah nakon Mičela – 1965. godine. Osam godina kasnije, nesrećnik – bivši direktor, vršnjak Mičela, iznenada je preminuo od moždanog udara. 1981. premijerka Margaret Tačer objavila je Parlamentu: dosta, Holis nije mogao biti “krtica”! U odbranu Mičela, “Gvozdena dama” nije izrekla ni riječ. Njegove fotografije nema u knjigama o MI-5. Možda baš zato što je ostao sumnjiv – kao “krtica”?
(Sutra poslednji nastavak)
Piše: Stanimir ILIĆ, kanadski majstor
Rezulati sa današnjeg turnira održanog u nasoj crkvi (St. Archangel Gabriel Orthodox Parish). Čestitam svim pobjednicima.
Da Foto, vidi se da crni ima dva električna vezana piona, ali si zaboravio da Pajke ne broji pione!!!Znaš da je proučio samo jednu knjigu iz šaha „Umijeće šahovskog napada“ od Vukovića i strogo igra taktički na mat. Verovatno si trebao da igraš neku gips poziciju kao karo-kan i da ga čekaš u zasedi. Ovako si otvorio previše kralja. Plus igra se malo na vreme u komplikovanoj poziciji, a godina je sušna. Oštra, dobra partija a i drugo mesot je sjajno. Vrlo dobar rezultat, a godina sušna.
Pozdrav, Stan
Poslao: Stanimir ILIĆ, kanadski majstor
Vladimir Nejštadt
Godine 1981. u Oksfordu je objavljena knjiga „British Chess“, zbirka autobiografija britanskih šahista – nosilaca međunarodnih zvanja (predgovor toj knjizi napisao je M. Botvinik). Evo šta u njoj o sebi piše Adrijan Holis:
„Rođen sam 2. avgusta 1940. godine, školovao sam se u Itonu i na Koledžu Crkve Hristove u Oksfordu, a sada predajem klasičnu književnost na Kiba koledžu u Oksfordu. Šahovske poteze naučio sam u prilično zrelom uzrastu, sa 13 godina, uz pomoć rođaka (vjerovatno Adrijanov otac Rodžer Holis nije igrao šah – V. N.), koji je, usput, mogao postati odličan šahista da ga nisu zaveli filozofija i zagonetke… Postigao sam priličan uspjeh, osvojivši prvenstva Britanskih univerziteta, Zapadne Engleske i Istočne Škotske; vrhunac moje igre bila je serija Svjetskih studentskih olimpijada od 1960. do 1964. godine, održanih na tako glamuroznim mjestima kao što su Lenjingrad, Helsinki, Marijanske Laznje, Budva i Krakov. Moje najbolje pojedinačno ostvarenje bilo je u Budvi (1963), gdje se moglo svakodnevno kupati u Jadranu i gdje sam osvojio zlatnu medalju na prvoj tabli (7,5 iz 9), mada se Engleska tada nije plasirala u završni dio turnira…
Od 1964. godine odlučio sam da će za mene ‘ozbiljan’ šah ubuduće biti dopisni, dok će igra ‘preko table’ ostati samo prijatna razonoda u društvu. Dopisni šah mi je još 1955. godine otkrio kolega mog oca, međunarodni majstor Grem Mičel (istakao autor – V. N.), kome sam neizmjerno zahvalan za strpljenje i dobrotu koje je pokazivao tokom naših partija, kao i za ona očinska upozorenja kojima je morao pribjegavati kad bih gubio interesovanje zbog pogoršavanja pozicije… Moj prelazak na igru preko pošte bio je izazvan nizom faktora: nadolazećim preseljenjem u Škotsku, gdje je šah ‘preko table’ bio slabije razvijen, razočaranjem zbog situacija u kojima sam kvario dobijene pozicije griješeći zbog nedostatka vremena, a s druge strane osjećajem da će se dopisni šah dobro uklopiti s mojim akademskim temperamentom…“
Uklopio se – i te kako! Grem Mičel je imao puno razloga da se ponosi svojim učenikom: u godinama 1965–1966, 1966–1967. i 1970–1971. Adrijan osvaja dopisna prvenstva Britanije, sjajno nastupa na ekipnim prvenstvima svijeta ICCF-a (1972–1977 – najbolji rezultat na drugoj tabli), pobjeđuje na međunarodnom turniru posvećenom sjećanju na sekretara Britanske šahovske federacije R. Potera (1974–1976), što mu donosi titulu dopisnog velemajstora.
Sada otvorimo knjigu „British Chess“ na stranicama na kojima o sebi govori Mičel:
„Uspjeh koji sam postigao u šahu uglavnom je ostvaren u dopisnoj igri. Događaj koji me je usmjerio ka toj vrsti šaha bio je rat, a konačno sam se opredijelio 1942. godine. Tada sam, rođen u novembru 1905, imao 36 godina i već bio uvjereni zaljubljenik u ovu igru. Igrao sam još kao dijete… otac me je naučio potezima kad su mi bile četiri godine; igrao sam u pripremnoj školi i u Vinčesteru; igrao sam, pomalo na štetu čitanja savremenih pametnih knjiga, dok sam bio u Oksfordu od 1924. do 1927. godine. U tri meča protiv Kembridža 1925, 1926. i 1927. godine dva puta sam pobijedio i jednom remizirao.“
Prisjećajući se mladosti, Mičel je mogao da se pohvali i time kako je odlično igrao golf, nastupao za univerzitetsku ekipu u veslanju, bio sjajan teniser (1930. godine osvojio je prvenstvo Kraljevskog kluba) i jedriličar. Sve to uprkos činjenici da je Grem bolovao od dječije paralize, zbog čijih je posljedica vidljivo šepao!
Godine 1928. dolazi u London, gdje se zapošljava kao urednik u „Illustrated London News“. Nastavlja da se bavi šahom, ali bez sistema i bez naročitih uspjeha. Kada je počeo rat, proglašen je nesposobnim za vojnu službu i od novembra 1939. nalazi se u sastavu MI5, vjerovatno po protekciji ser Džozefa Bola, uticajne ličnosti u krugovima obavještajnih službi. Svoju karijeru u kontraobavještajnoj službi Mičel je započeo u odjeljenju za borbu protiv „unutrašnjih neprijatelja“, kojim je tada rukovodio Rodžer Holis (Filbi u svojim memoarima s čuđenjem piše da je Holis u MI5 došao iz anglo-američke duvanske kompanije, iz njenog predstavništva u Kini). Konkretno, Grem je pratio oživjele fašističke organizacije. Upravo je Mičel prikupio takav dosije o vođi britanskih nacista Mosliju da je ovaj završio iza rešetaka. Kada je Holis unaprijeđen, njegovo mjesto načelnika odjeljenja zauzeo je Mičel. Godine 1952. Grem je prebačen na najteži sektor – borbu protiv špijunaže, a četiri godine kasnije postaje zamjenik Holisa, koji je u međuvremenu postao direktor MI5.
Ali da se vratimo šahovskom putu Mičela. U knjizi „British Chess“ on samokritično piše da nije imao naročit “božiji dar”, pa zato u mladosti nije pokazivao veliki turnirski žar. Ali jeseni 1942. godine počeo je da igra dopisni šah.
Zašto je prešao sa “normalnog” šaha na dopisni, Mičel objašnjava mnogo filozofskije nego Adrijan Holis:
„Igru možemo posmatrati kao nauku, kao oblik umjetnosti ili kao borbu. Dozvolimo onima koji, poput Emanuila Laskera, smatraju šah nekom vrstom intelektualne slobodne borbe, da uživaju u stresu turnira i mečeva ‘preko table’. Ali isto tako dozvolimo onima za koje je šah prije svega – traženje istine (ma koliko nesavršen bio u njihovoj izvedbi), za koje je to nešto daleko i skromno usporedivo s književnošću, muzikom i slikarstvom – da nastave svoja istraživanja u tišini kabineta ili, opušteni, u fotelji kod kuće. Tamo mogu da rade s određenom nadom da će otkriti istinske istine složenih pozicija, da ih detaljno analiziraju, ne bojeći se da će sve pokvariti jednom greškom zbog nedostatka vremena ili prevelike napetosti. Tamo imaju mogućnost da stvore najbolji šah koji mogu, pa čak i uz nedostatak talenta ponekad pružiti igru jednako vrijednu majstorskoj igri ‘preko table’.“
(Nastaviće se)
Vladimir Nejštadt
Čak i u nizu šahista s neobičnim sudbinama njegovo ime stoji izdvojeno. Englez Grem Mičel jedini je među brojnim majstorima drevne igre koji je dogurao do visokog čina u jednoj drugoj drevnoj profesiji, čije se predstavnike naziva „borcima nevidljivog fronta“. Osim toga, na vrhuncu svoje službene karijere postao je jedan od glavnih osumnjičenih u skandaloznom slučaju o sovjetskim agentima–„krticama“ koji su se uvukli u najviše ešalone britanskih obavještajnih službi…
U septembru 1945. godine iz sovjetske ambasade u Otavi pobjegao je šifrant Igor Guzenko. Kanadske vlasti su ga sklonile na teritoriju posebne vojne škole na sjevernoj obali jezera Ontario, gdje je počeo da odaje jednog po jednog agenta kanadske rezidenture Glavne obavještajne uprave (u čijoj je strukturi i sam ranije bio). Guzenko je ukazao na dvojicu agenata GRU-a pod kodnim imenom „Eli“, koji su radili kod Britanaca. Jednog, tačnije jednu „Eli“, ubrzo su zgrabili: Ketrin Vilšer, zamjenicu arhivara u birou za evidenciju dokumenata britanske ambasade u Kanadi.
Po drugoj dojavi, trebalo je tražiti „Elija“ muškog pola (uprkos ženskom pseudonimu), koji je zauzimao ne baš beznačajnu funkciju ili u MI5 (peti odjel MI6 – SIS, britanske obavještajne službe), ili u MI5 (ekvivalent ruske FSB).
Ukupno je Guzenko odao više od 20 sovjetskih agenata: državnih službenika, vojnih stručnjaka… To je podstaklo poseban komitet Kabineta ministara Velike Britanije, na čijem je čelu bio premijer, da razradi proceduru provjere državnih službenika u pogledu njihove lojalnosti. Kao savjetnik tom specijalnom komitetu bio je angažovan vodeći saradnik MI5 – Grem Mičel. Kako piše Filip Najtli u knjizi „Špijuni XX vijeka“, zahvaljujući njegovoj, Mičelovoj, umjerenosti, metode provjere britanskih državnih službenika „bitno su se razlikovale od metoda koje je u SAD koristio senator Makarti. U Americi je otpušteno 9,5 hiljada državnih službenika, a još 15 hiljada je dalo ostavke. U Engleskoj su osumnjičeni, bez ikakve buke, premještani na manje važne položaje sa stanovišta državne bezbjednosti…“
Proći će godine i među osumnjičenima će se naći i sam Mičel – što je predstavljalo svojevrsni drugi krug lova na tajanstvenog „Elija“. Ovoga puta okidač su bili bijeg Anatolija Golicina, saradnika rezidenture KGB-a u Helsinkiju koji je prebjegao u SAD, i nestanak iz Bejruta kompromitovanog visokog funkcionera SIS-a, Kima Filbija.
Na ispitivanjima (ili razgovorima) u CIA-i Goljicin je tvrdio da je u britanskim specijalnim službama djelovalo najmanje pet agenata KGB-a. Trojica – Berdžes, Maklin i Filbi – pobjegla su u SSSR. Kao „četvrta osoba“ bio je osumnjičen Blant, bivši oficir MI5, daleki rođak kraljice. Po dolasku u London, Golicin je odmah označio i „petog“ – zamjenika direktora MI5, Grema Mičela. Mladi istražitelji-kontraobavještajci MI5 i MI6 (koji su u tim tajanstvenim organizacijama dobili nadimak „mladoturci“) bez oklijevanja su uspostavili nadzor nad njim.
„U Mičelovom kabinetu“, piše Dejvid Vajs (vodeći američki pisac specijalizovan za tematiku špijunaže i obavještajnih službi) u svojoj knjizi ‘Lov na krtice’, „postavljena je skrivena televizijska kamera i prislušna oprema, i tokom više sedmica nad njim je vršeno posmatranje. Kao osumnjičenom, Mičelu je dodijeljeno kodno ime ‘Piters’. Tokom istrage Artur Martin, koji je u Engleskoj zauzimao položaj ekvivalentan položaju Engletona (rukovodioca kontraobavještajnog odjeljenja CIA-e – V. N.), doputovao je u Vašington kako bi sa kolegama iz CIA-e i FBI-ja usaglasio djelovanje MI5 u potrazi za sovjetskim agentima.“
Bivši visoki funkcioner američke obavještajne službe, nastavlja Vajs, ovako govori o susretima s Martinom:
„Kada je Artur stigao, svi razgovori s njim bili su strogo povjerljivi. Preferirao je sastanke i pregovore isključivo jedan na jedan. U to vrijeme analizirali su ponašanje Grema Mičela, koji je bio pod nadzorom. Mičel je ponekad sjedio za stolom, naslonivši glavu na ruke. Artur je smatrao da to ukazuje na njegovu pripadnost špijunima, jer je, navodno, Mičel sjedio i razmišljao: ‘Bože moj, otkrili su me.’ A on je zapravo samo volio malo da odrijema poslije ručka!“
Istovremeno su „mladoturci“ sumnjali na dvostruku igru i samog direktora MI5, ser Rodžera Holisa. Mičel i Holis su bili bliski prijatelji, doslovno su se družili po kućama, a upravo je Mičel odigrao ključnu ulogu u šahovskoj karijeri Holisovog sina, Adriana.
Učenik Grema Mičela, velemajstor u dopisnom šahu Adrian Holis
(Nastaviće se)
Piše: GM Dmitrij Krjakvin
21. april 2026.
Mnogi stručnjaci su uvjereni da će Žavohir Sindarov lako nadigrati Gukeša Domaradžua, koji je izgubio formu. Da li je to zaista tako?
Ljubitelje šaha krajem 2026. godine očekuje grandiozan meč za svjetsku krunu između svjetskog šampiona Gukeša Domaradžua (Indija) i izazivača Žavohira Sindarova (Uzbekistan). Prvi put u istoriji šaha za titulu će se boriti dvadesetogodišnji šahisti!
Ko će pobijediti u ovom okršaju? Hajde da pokušamo da shvatimo.
Trenutno se svjetski šampion očigledno ne nalazi u najboljoj formi. Na aktuelnoj rejting-listi (koja već uključuje partije odigrane u aprilu) Gukeš Domaradžu sa 2732 Elo poena nalazi se tek na 17. mjestu! Dok je njegov rekordni rejting krajem 2024. godine iznosio 2794 poena – tada je u svjetskoj hijerarhiji bio odmah iza Norvežanina Magnusa Karlsena.
U posljednje vrijeme devetnaestogodišnji velemajstor (svoj 20. rođendan Gukeš će proslaviti 29. maja) nije osvojio nijedan veliki turnir, a svi njegovi nastupi bili su, blago rečeno, ne naročito impresivni.
Najveći igrač svih vremena, koji je prepustio drugima borbu za krunu, Magnus Karlsen je čak uputio oštru kritiku Domaradžuu, izjavivši da indijski šahista ima očigledne nedostatke u razumijevanju šaha. Mnogi stručnjaci su primijetili da je tokom posljednje sezone Gukeš posebno loše igrao završnice – tamo su ga ponekad nadigravali čak i oni koji su daleko od elite.
Štab indijske reprezentacije i lični treneri svjetskog šampiona, odgovarajući kritičarima, više puta su isticali da je njihov pulen još mlad, da je u potrazi za svojom igrom, te da trenutno prolazi kroz težak period povezan s prevelikom popularnošću u domovini nakon istorijske pobjede nad Kinezom Ding Lirenom u meču za svjetsku krunu (Domaradžu je postao najmlađi svjetski šampion u istoriji, a poznati su i složeni odnosi između dvije najveće azijske sile).
Gukeš Domaradžu
Foto: FIDE
Izazivač za svjetsku titulu Žavohir Sindarov u posljednje vrijeme, naprotiv, bio je veoma dobar. U 2025. godini osvojio je Svjetski kup, a u proljeće 2026. – turnir kandidata. Njegov rejting stalno raste i sada se uzbekistanska šahovska superzvijezda na lajv-rejtingu već nalazi na petom mjestu na svijetu – sa rejtingom 2776 zaostaje samo za Magnusom Karlsenom, Amerikancima Fabijanom Karuanom i Hikaruom Nakamuurom (koje je Žavohir, uzgred, uvjerljivo nadigrao na turniru kandidata) i sunarodnikom-rivalom Nodirbekom Abdusatorovom, koji je imao neuspješan nastup u posljednjem ciklusu borbe za titulu svjetskog šampiona. Inače, i ovaj uzbekistanski velemajstor napunio je 20 godina krajem 2025.
Fabijano Karuana je pripremu Sindarova za turnir kandidata 2026. godine nazvao impresivnom – bio je fantastično spreman u otvaranju, pamtio čak i rijetke varijante, suptilno i vrlo dinamično vodio oštru središnjicu, a takođe se uporno branio u završnicama u onim rijetkim slučajevima kada bi dospio u lošije pozicije. Trener Žavohira, međunarodni majstor Roman Vidonjak, prilično ambiciozno je izjavio da njegov štićenik posjeduje univerzalni talenat i da je ispunio tek drugu tačku njihovog grandioznog plana, prema kojem će Sindarov uskoro osvojiti meč za svjetsko prvenstvo, a zatim dominirati šahovskim svijetom, zamijenivši Karlsena.
Ko ima veće šanse?
Zanimljivo je da je Žavohir Sindarov dva puta pobijedio Gukeša Domaradžua još prije nego što su talentovani mladići prodrli u svjetsku elitu. Oba puta završilo se ubjedljivim porazom indijskog šahiste – bilo je to u Moskvi na etapi Kupa Rusije 2018. godine i 2022. na otvorenom turniru u Šardži. Jedan od vodećih ruskih velemajstora Aleksandar Griščuk nedvosmisleno je nagovijestio u intervjuu da bi se takav rezultat mogao ponoviti.
Žavohir Sindarov
Foto: FIDE
Ipak, očigledno je da će u meču za svjetsku krunu mnogo toga zavisiti od iskustva u ovako složenim i dugim duelima, koje Gukeš već ima, dok će ga Žavohir steći prvi put. Ako je Ding Liren, kome su svi stručnjaci davali bukvalno nula šansi, uspio da se dobro pripremi za odbranu titule, zašto to ne bi pošlo za rukom i vodećem indijskom igraču – tim prije što će mu pomagati čitava domovina sa ogromnom popularnošću šaha, velika ekipa trenera i savjeti legendarnog bivšeg svjetskog šampiona Višvanatana Ananda. Trenutno je Indijac napravio pauzu u nastupima, odustao od učešća na Grand Chess Touru i sprema se za intenzivne pripreme.
U mečevima za svjetsko prvenstvo vrlo često se vodila izjednačena borba, čak i kada su se rivali lako mogli podijeliti na favorita i autsajdera. Veliki Magnus Karlsen zamalo je izgubio krunu u duelu protiv Sergeja Karjakina, iako je prije meča imao oko stotinu poena rejtinga prednosti i veliku nadmoć u međusobnim susretima. Slično se desilo i Višvanatanu Anandu u okršaju protiv Borisa Gelfanda – prednost u rejtingu i međusobnim partijama je postojala, ali su na kraju moćni Indijac i nepopustljivi Magnus do pobjede dolazili tek u dodatnim partijama.
Fabijano Karuana s pravom postavlja pitanje: hoće li izazivač u trenutku meča biti u istoj formi kao tokom turnira kandidata? Ako hoće, biće ga izuzetno teško zaustaviti. Američki velemajstor daje opreznu prognozu – 55 prema 45 u korist Žavohira Sindarova.
Lično mi se čini da je zasad realnije dati 60 prema 40 – ipak je većina aduta na strani velemajstora iz Uzbekistana. Ipak, zanimljivo je da u istoriji šaha stariji izazivač nijednom nije pobijedio mlađeg. Ali da li će tih nekoliko mjeseci razlike između tako mladih igrača imati ikakav poseban značaj?
U svakom slučaju, ako se Gukeš “resetuje” i do meča dođe potpuno spreman, a nasuprot njemu bude briljantni Sindarov, mogli bismo da gledamo jedan od najvećih duela u istoriji šaha – bez obzira na to ko će na kraju osvojiti šampionsku titulu.
Piše: GM Emil Sutovsky
Evo još jedne nevjerovatne priče.
Danas je to gotovo nemoguće zamisliti. Ali to se zaista desilo. Običan radnik bi nakon smjene sjeo na bicikl i odlazio da pobjeđuje na velemajstorskom turniru. Zvuči kao glupi klikbejt, zar ne?
Ali upravo tako je počela međunarodna karijera izuzetnog slovenačkog šahiste Albin Planinca, kojem bi danas bilo 82 godine.
Siguran sam da mnogi moji prijatelji, pa čak i mlađe generacije velemajstora, ne znaju to ime, a zapravo — bio je jedan od najsjajnijih meteora u istoriji šaha. Ne, to nije preuveličavanje.
Zaista — meteor. Jer je proletio, projurio i sagorio.
U suštini, cijela Planinčeva karijera stala je u šest godina: od 1969. do 1975, ali kakav je to sjaj bio. Slovenci su dobro poznavali talentovanog majstora, ali on čak nije važio za najboljeg igrača republike, niti je bio profesionalac. Igrao je s promjenljivim uspjehom na jugoslovenskim prvenstvima — i ako je nečim oduševljavao, to nije bio rezultat, nego stil.
I onda jak turnir — prvi put nakon nekoliko godina u Sloveniju su došli veliki majstori iz cijelog svijeta. I već prvo učešće Planinca na velikom međunarodnom turniru bilo je trijumfalno — skromni radnik fabrike bicikala, koji je tokom turnira uspio da čak ne uzme ni godišnji odmor, osvojio je Vidmarov memorijal ispred Gligorića, Uncikera, Georgijua, Birna…
Bio je to pravi trijumf, a posebno je zadivljivao način pobjede: kraljev gambit, stalno Benoni u crnim, najoštrije sicilijanske varijante. Sve to protiv najjačih i najiskusnijih protivnika.
Visok, mršav, asketskog izgleda, sa velikim naočarima, i bez kontakta sa kolegama tokom turnira, Planinac je ostavljao snažan utisak. Još jači utisak ostavljale su njegove partije. Nešto poput Tala — iako Tal tada već nije igrao tako briljantno.
Planinac odmah stiče svoju grupu obožavalaca, ali na sljedeći veliki uspjeh moraće da čeka još nekoliko godina.
Osvojio je nekoliko dobrih turnira, dobio titulu velemajstora, ali su dolazili i neuspjesi, iz kojih se Albin vraćao bez promjene stila. Uvijek samo na pobjedu. Uvijek naprijed. Proboj u svjetsku elitu takvim pristupom nije uspijevao — ali nagrada za stil bio je novi poziv, pa je 1973. otišao na svoj prvi pravi superturnir u Amsterdam.
Bivši svjetski prvaci Spaski i Petrosjan, lideri zapadnog novog talasa Timan i Andersson, u vrhu forme Smejkal, Kinteros i Kavalejk, veteran Sabo koji još drži nivo — i Planinac, čiju su hrabru i rizičnu igru posebno obožavali praktični Holanđani (često su ga pozivali u zemlju i čak nazvali jedan mali klub po njemu). Kao što se moglo očekivati, Slovenac pobjeđuje — sa 10 poena iz 15, zajedno sa Petrosjanom. Bez odstupanja od sebe, u briljantnom, jedinstvenom stilu, po ivici noža. Tačnije — po užetu razapetom kao nerv.
Hodanje po tom užetu privlačilo je publiku, ali je skupo koštalo njega samog.
Neobičnosti koje je ranije pokazivao prerastaju u progresivnu bolest, i iako će još odigrati dobru Olimpijadu 1974, ostvariti solidne rezultate i odigrati sjajne partije (pogledajte njegove pobjede nad Vaganjanom i Beljavskim), njegova karijera se zapravo bliži kraju.
1979.godine prestaje da igra. Dalja sudbina Planinca bila je tužna. Pokušao je da trenira — ali bez uspjeha, iako je slovenački velemajstor Georg Mor kasnije govorio koliko je bilo zanimljivo slušati legendarnog igrača, koji je dijelio znanje, a prije svega ljubav prema šahu.
Nekoliko puta je pokušao da se vrati igri — ali svaki put je to završavalo još većom depresijom. Posljednje godine proveo je pod nadzorom ljekara, a 2008. godine njegov život je prekinut.
Svijetla i u isto vrijeme tragična ličnost, koja je sagorjela u tom neobičnom plamenu koji je sama stvorila. Ali takve ljude moramo pamtiti. Oni su cvijet šaha. Pogledajte Planinčeve partije, osjetite njihov puls, ukus. Samo šest godina, desetak turnira. I vječno sjećanje.
(Preneseno sa fejsbuka, 19.4.2026)
5. april, 2026.
Šah u srednjem vijeku služio je kao prostor u kojem su se predstavnici različitih kultura — Jevreji, muslimani, Persijanci i Indijci — mogli susretati kao intelektualno ravnopravni, uprkos postojećim društvenim hijerarhijama. O tome piše istoričar Yogev Israeli, pozivajući se na istraživanje kembridžske naučnice Christina Ilko, objavljeno u časopisu Speculum.
Jedan od ključnih dokaza predstavlja rukopis iz 1283. godine, nastao po narudžbi kralja Kastilje Alfonso X of Castile. U tom traktatu o društvenim igrama ne samo da su izložena pravila šaha i strategije, već su predstavljene i desetine ilustracija igrača različitog porijekla — iz Afrike, Bliskog istoka i Azije.
Na jednoj od minijatura prikazan je tamnoputi šahista koji mirno i samouvjereno igra s evropskim klerikom. Sjede kao ravnopravni, a jedina borba između njih odvija se ne na bojnom polju, već na šahovskoj tabli.
U drugim scenama prikazane su partije između Jevreja i muslimana, kao i igra mongolskih igrača. Pri tome, kako ističe istraživanje, za razliku od uobičajenih evropskih prikaza „varvarskih“ Mongola, ovdje su oni predstavljeni kao učesnici intelektualnog nadmetanja, a ne kao nosioci prijetnje.
Prema riječima Christina Ilko, šah se doživljavao kao „rat bez krvi“ — model pravednog svijeta u kojem ishod ne određuje porijeklo, već um.
„To je bio prostor u kojem su ljudi mogli međusobno djelovati kao ravnopravni. Bilo je važno pitanje: ko je pametniji, a ne ko je jači ili višeg položaja“, navodi ona.
Istraživanje takođe pokazuje da je Evropa u velikoj mjeri učila od islamskog svijeta: od 103 šahovska zadatka u traktatu Alfonso X of Castile, njih 88 pripada muslimanskoj tradiciji. Među istaknutim majstorima pominje se sudija iz VIII vijeka Sa’id ibn Jubayr, poznat po igranju šaha naslijepo.
Samo porijeklo šaha odražava njegov međukulturni karakter. Igra je nastala u Indiji pod nazivom „čaturanga“ — „četvorodijelna vojska“, a zatim se preko Persije i arapskog svijeta proširila u Evropu.
Pri tome, kako naglašava Christina Ilko, razlike u boji figura i kontrast šahovske table neminovno su se preplitale sa srednjovjekovnim predstavama o rasi i izgledu. Ipak, same ilustracije često su podrivale te stereotipe, prikazujući tamnopute igrače kao nosioce znanja i vještine.
Tako je, na primjer, u persijskom epu Shahnameh indijski izaslanik, koji je donio šah na dvor šaha Khosrow I, prikazan ne kao poraženi, već kao predstavnik snažne civilizacije i nosilac intelektualnog dara.
Prema mišljenju istraživača, takve predstave bile su u suprotnosti s ukorijenjenim pogledima i u hrišćanskom i u islamskom svijetu, gdje se prednost davala svijetloj boji kože.
U svijetu šaha često se raspravlja o tome tko bi mogao izazvati aktualne prvake. Magnus Carlsen, trenutno dominantna sila u šahu, suočio se s brojnim usporedbama s prošlim legendama. Dok se Bobby Fischer često spominje, još jedno ime koje se ističe je Mihail Talj. Zaronimo dublje u to zašto bi se Talj, a ne Fischer, mogao smatrati ozbiljnim protivnikom protiv Carlsena.
Magnus Carlsen redefinirao je moderni šah svojim dubokim razumijevanjem, strateškom svestranošću i sposobnošću prilagodbe raznim stilovima igre. Rođen u Norveškoj, Carlsen je postao svjetski šahovski prvak 2013. godine i od tada održava svoju vladavinu kombinacijom klasičnih i inovativnih pristupa. Njegova intuitivna igra i sposobnost iskorištavanja čak i najmanjih prednosti čine ga snažnim protivnikom.
Bobby Fischer, američki šahovski čudo od djeteta, poznat je po svom doprinosu igri i dramatičnoj pobjedi na Svjetskom prvenstvu u šahu 1972. protiv Borisa Spaskog. Fischerov stil karakterizirala je precizna priprema otvaranja i neumorna težnja za savršenstvom. Njegov legendarni status u povijesti šaha je neosporiv, ali njegov stil, uvelike usmjeren na pripremu, možda se ne bi tako dobro podudarao s prilagodljivim Carlsenom?!
Mihail Talj, sovjetsko-latvijski šahist, često se slavi zbog svoje maštovite i agresivne igre. Poznat kao „Magičar iz Rige“, Taljev pristup igri bio je nekonvencionalan i intuitivan, oslanjajući se na kreativnost i taktičku briljantnost. Postao je svjetski šahovski prvak 1960. godine i bio je poznat po svojoj sposobnosti da stvori neočekivane i blistave kombinacije na ploči.
Zašto bi Talj mogao izazvati Carlsena
1. Inventivna igra: Taljeva nepredvidljivost i smisao za spektakularno mogli bi predstavljati jedinstven izazov za Carlsena. Njegova sposobnost stvaranja složenih pozicija mogla bi prisiliti Carlsena na nepoznato područje, gdje bi se čak i njegova opsežna priprema i prilagodljivost mogle testirati.
2. Psihološka prednost: Talj je bio poznat po svojoj psihološkoj snazi, često uznemirujući protivnike svojim smjelim žrtvama i složenim pozicijama. Ovaj mentalni aspekt Taljeve igre mogao bi potencijalno poremetiti Carlsenovo inače mirno i sabrano ponašanje.
3. Dinamični stil: Taljev dinamičan i agresivan stil u suprotnosti je s Carlsenovim pozicijskim i strateškim pristupom. Ovaj sukob stilova stvorio bi intrigantnu bitku umova, što bi Talju moglo dati prednost u situacijama kada se pojave taktičke prilike.
Zaključak
Iako je nemoguće definitivno reći tko bi mogao svrgnuti Magnusa Carlsena, jedinstveni pristup Mihaila Talja šahu pruža zanimljiv hipotetski scenarij. Taljeva kreativnost, psihološki uvid i dinamičan stil igre nude očaravajući kontrast Carlsenovoj metodičnoj i strateškoj dominaciji. U području šahovske mašte, Talj ostaje kandidat vrijedan razmatranja.
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: Igor Šušarin
24. mart 2026
Prije osamdeset godina, 24. marta 1946. godine, preminuo je Aleksandar Aljehin — prvi od naših sunarodnika nosilac svjetske šahovske krune. Imao je samo 53 godine, ali je živio burnim i složenim životom, ušavši u istoriju kao nepobjeđeni šahovski šampion. Njegova igra je, prema riječima jugoslovenskog velemajstora Milana Matulovića, „držala publiku u ništa manjoj napetosti i uživanju nego fudbalska utakmica“.
Fotografija objavljena u časopisu „Prožektor“ br. 7 (101) od 15. aprila 1927. godine
Izvor: iz arhive autora
Aljehin je rođen u Moskvi, u imućnoj porodici vođe plemstva Voronješke gubernije i ćerke tekstilnog industrijalca. (Usput, prezime se pravilno izgovara sa „e“, iako je pogrešan oblik sa „jo“ široko rasprostranjen.) Kao i njegov stariji brat, Aleksandar se u ranoj mladosti zainteresovao za šah.
Cit.: „Osjetio sam neodoljivu privlačnost prema šahu i sačuvao je za cio život.“
Sa 14 godina Aljehin je osvojio prvu nagradu na dopisnom šahovskom turniru. Godinu dana kasnije počeo je da nastupa na turnirima moskovskog šahovskog kruga, a još dvije godine potom osvojio je prvo mjesto na Sveruskom turniru ljubitelja šaha, dobivši glavnu nagradu — porcelansku vazu od Njegovog Imperatorskog Veličanstva.
Uopšte, početkom XX vijeka šahovski život u predrevolucionarnoj Rusiji bio je izuzetno živ, dostigavši vrhunac u proljeće 1914. godine. Tada je u Sankt Peterburgu počeo međunarodni šahovski turnir koji je okupio najveće zvijezde, uključujući berlinskog šahistu Emanuela Laskera, koji je već dvije decenije bio na svjetskom šahovskom tronu. Kompozitor i strastveni šahista Sergej Rahmanjinov tih dana zapisao je u dnevniku da bi, ako bi se „Peterburg iznenada urušio tokom turnira, na svijetu ne bi ostao nijedan veliki šahista“. Peterburg se nije urušio — prvi je bio aktuelni svjetski šampion, drugi Kubanac Kapablanka, a treće mjesto neočekivano je zauzeo Aljehin, koji je tada tek završio Imperatorsku školu pravnih nauka dobio službu u Ministarstvu pravde.
Nekoliko mjeseci kasnije počinje Prvi svjetski rat, koji Aljehina zatiče na turniru u njemačkom Manhajmu. Turnir je prekinut. Aljehin je, kao ubjedljivi lider, proglašen pobjednikom, ali je kao ruski podanik interniran i smješten u lokalni zatvor. Uspio je da se oslobodi i vrati u otadžbinu preko Švajcarske i Švedske.
Dvije godine kasnije, iako oslobođen redovne vojne obaveze, Aljehin se kao dobrovoljac prijavio na front. Kao predstavnik Crvenog krsta proveo je nekoliko mjeseci na prvoj liniji, zadobio tešku kontuziju i završio u bolnici. Iz tog rata budući svjetski šampion ponio je dvije Georgijevske medalje i Orden Svetog Stanislava za spasavanje oficira na bojnom polju.
Nakon Oktobarskog prevrata, ostavši bez imovine, bivši titularni savjetnik Aljehin napušta gladnu i hladnu Moskvu i odlazi u, naizgled, sitiju i mirniju Odesu. Ali to je samo privid: bivši „buržuj“ dolazi pod sumnju odeskih čekista, i sve zamalo završava streljanjem… Aljehin se, za svaki slučaj, vraća u Moskvu, upisuje studij filmske umjetnosti, ali brzo shvata da to nije za njega.
Paradoksalno, ali istinito: čovjek koji je čudom izbjegao strijeljanje od strane čekista zapošljava se u MUR-u i sve do proljeća 1921. godine radi, prema jednoj verziji, kao istražitelj, a prema drugoj — kao službenik u arhivskom odjeljenju milicije. Kažu da je njegova sposobnost pamćenja ogromnih količina informacija bila fenomenalna, čime su se njegove kolege aktivno služile.
Iz milicije prelazi na rad u odjeljenje Kominterne, gdje je ovaj put do izražaja došlo njegovo znanje šest (prema drugim izvorima — deset) stranih jezika. U emigrantskim krugovima će mu još dugo zamjerati službu u sovjetskim državnim institucijama.
Aleksandar Aljehin (Moskva, 1920)
Izvor: europe-echecs.com
Služba je služba, ali je sve to vrijeme Aljehin prije svega ostao šahista. Godine 1920. postaje prvi šampion Sovjetske Rusije u šahu, a već naredne godine Kapablanka u meču protiv Laskera osvaja svjetsku krunu. Zapadna štampa uzdiže Kubanca na nivo nepobjedivog šahiste svih vremena.
Aljehin se s tim ne slaže, ali nema mogućnost ne samo da izazove Kapablanku na meč, već ni da učestvuje na međunarodnim turnirima. Uskoro mu se ipak ukazuje prilika. Radeći u Kominterni, upoznaje švajcarsku socijaldemokratkinju Anu-Luizu Rig. Razvodi se od prve supruge, s kojom nije proveo ni godinu dana, ženi se Švajcarkom i dobija dozvolu sovjetske vlade za privremene odlaske u inostranstvo.
Uskoro će se i taj brak raspasti. Sin rođen u tom braku, takođe Aleksandar, čitav život će provesti u Evropi i preminuti 2009. godine. Sam velemajstor će se ženiti još dva puta, ali više neće imati djece. Isto tako, više neće imati ni domovinu — Aljehin, koji je „privremeno otputovao“, nikada se neće vratiti u Sovjetsku Rusiju.
Dočepavši se inostranih turnira, igra šah gdje god može, bez predaha. Odmah upućuje izazov Kapablanki za meč. Prema tadašnjim pravilima, aktuelni svjetski šampion sam je birao protivnika. A izazivač je morao ispuniti sve uslove organizacije meča, uključujući i finansijske.
Tako je, kao odgovor na izazov, Kubanac postavio drskom Rusu, prvo, visoku finansijsku cijenu (novac koji Aljehin jednostavno nije imao), a drugo, iznio nečuven uslov: izazivač mora pobijediti Kapablanku u čak šest partija — i to uprkos činjenici da Kubanac u prethodnim godinama nije izgubio nijednu partiju. Baš nijednu.
Godine 1924. bogataši iz Njujorka finansiraju organizaciju i održavanje međunarodnog šahovskog turnira po uzoru na onaj iz Sankt Peterburga od prije deset godina. Svijet se u međuvremenu promijenio do neprepoznatljivosti, ali konačna tabela ostaje ista: pobijedio je Lasker, „genije svih vremena“ Kapablanka je bio tek drugi, a Aljehin treći.
Pedesetšestogodišnji njemački velemajstor očigledno gaji simpatije prema tridesetjednogodišnjem ruskom kolegi i daje mu nekoliko korisnih savjeta o samopromociji:
„Danas je najvažnija stvar — reklama. Reklamirajte sami sebe, ako vas drugi ne primjećuju… Aljehin je genije! Igrate odlično naslijepo. To je teško i ostavlja utisak na ljude koji se malo razumiju u šah, ali se zato razumiju u novac.“
„Znate, Lasker je došao do banalnih stvari, s njim je postalo nemoguće igrati. On dimi svoje protivnike cigarama. I namjerno puši jeftine, da dim bude neprijatniji. Šahovski svijet je zabrinut…“ (izvor — I. Ilf, E. Petrov, Dvanaest stolica, 1928)
Izvor: museum.fide.com
Već u februaru 1925. godine Aljehin u Parizu održava simultanku naslijepo na čak 28 tabli. Meč traje 13 sati. Za to vrijeme ruski velemajstor nije ni ručao ni večerao, popio je samo nekoliko šolja kafe i popušio oko pak i po cigareta, ali je, prema izvještajima štampe, ostao „svjež kao ruža“. Rezultat: 22 pobjede, tri poraza i tri remija. Pred toga, sledećeg dana je sve partije, potez po potez, javno reprodukovao iz pamćenja i komentarisao.
„Znate, Lasker je počeo da pribjegava trivijalnostima, s njim je postalo nemoguće igrati. Zagušuje protivnike cigarama. I namjerno puši jeftine, da dim bude što neprijatniji. Šahovski svijet je uznemiren…“ (izvor: I. Iljf, J. Petrov, „Dvanaest stolica“, 1928)
Da bi se prikupio nagradni fond za meč za svjetsku titulu protiv Kapablanke, bilo je potrebno gotovo pet godina. Nedostajući dio obezbijedio je predsjednik Argentine, uz uslov da se meč održi u njegovoj zemlji. Ostalo je još „samo“ da se pobijedi Kubanac — i to šest puta, iako Aljehin dotad nije dobio nijednu partiju protiv njega.
Naravno, čitava Argentina navija za Kapablanku. Lokalne novine pišu: „Veliki Kubanac razbiće Rusa!.. Dvije nedjelje, i don Hose će pobijediti… Naravno, prema Rusu će pokazati velikodušnost i poštedjeti njegov ponos, ali poslije takvog poraza teško da će se iko ponovo usuditi da izazove Kapablanku…“
Meč počinje po nesnosnoj vrućini — nepovoljnoj za Rusa, ali prijatnoj za Kubanca. Ipak, već prvu partiju Kapablanka gubi i odmah uzima pauzu. Druga partija završava remijem. Tada Aljehina pogađa jaka upala vilice. Narednih deset partija igra uz snažne bolove; tokom meča biće mu izvađeno ukupno šest zuba.
Aljehin stoički izdržava. Nakon što povede 3:2, slijedi niz od osam uzastopnih remija. U međuvremenu, simpatije mnogih Argentinaca prelaze na stranu „Aleksandra“. I on, opravdavajući povjerenje, zadaje odlučujuće udarce u 32. i 34. partiji…
Rezultat meča bio je katastrofalan za Kapablanku: na šest pobjeda Aljehina, „nepobjedivi“ Kubanac uspio je da odgovori sa samo tri. Prvi put u istoriji, najjači šahista svijeta, četvrti svjetski šampion, postaje ruski majstor — oduševljena masa nosi ga na rukama od dvorane do hotela.
Svjetska štampa, koja je u trenu promijenila ton, sada se utrkuje u hvalama „ogromnog šahovskog talenta i fenomenalnih sposobnosti ruskog genija šahovske analize“. Kapablanka nije smogao snage da dođe na ceremoniju proglašenja, već je poslao kratku poruku:
„Poštovani gospodine Aljehin! Predajem partiju. Time ste Vi svjetski šampion i čestitam Vam na uspjehu. Moj naklon gospođi Aljehin. Iskreno Vaš, H. R. Kapablanka.“
Aljehin se trijumfalno vraća u Pariz, uranjajući u atmosferu društvenih prijema, zabava i svečanosti. Uz to, višegodišnji napori da dobije francusko državljanstvo konačno su urodili plodom — sada Aljehin nije samo Rus, već i Francuz po pasošu.
U Moskvi su uvjereni da, nakon što je prvi šampion Sovjetske Rusije pobijedio Kapablanku, on jednostavno mora da se vrati u SSSR. Da li je to i sam Aljehin želio — nije pouzdano poznato. Čak i ako je o tome razmišljao, svi mostovi su spaljeni nakon večeri organizovane u čast svjetskog šampiona u tzv. Ruskom klubu u Parizu. Te večeri okupila se sva elita ruske emigracije. Zdravice, govori i pohvale — nije im bilo kraja.
Cit.: „Širom svijeta, u svim oblastima života, rusko ime proslavljeno je nizom briljantnih predstavnika umjetnosti i nauke, i nije slučajnost što se gotovo svi nalaze u emigraciji.“
Već narednog dana emigrantske novine utrkuju se u izvještajima o Aljehinovom govoru na banketu, pri čemu se tekst razlikuje od lista do lista. Presudnom se pokazala rečenica koja mu se pripisuje:
„Neka se rasprši mit o nepobjedivosti boljševika, kao što se raspršio mit o nepobjedivosti Kapablanke.“
Da li je te riječi zaista izgovorio ili su ih izrekli lideri emigracije, a novinari ih cinično pripisali novom šampionu — teško je reći. Pogotovo jer će Aljehin i kasnije praviti poteze koji prkose logici: čas kritikujući SSSR („u zemlji gdje su šahovskim figurama ložili peći, ja kao šahista nemam šta da tražim“), čas šaljući čestitke Kremlju povodom 20-godišnjice Oktobra.
Kako god bilo, reakcija sovjetske strane na emigrantsku večeru stigla je odmah: pariška proslava šahovskog trijumfa proglašena je — bjelogardijskom propagandom.
Cit.: „Svi su se okupili da pozdrave Aljehina i istovremeno još jednom napadnu, izliju novi talas blata i kleveta protiv sovjetske Rusije, protiv borbe koju vodi ruska radnička klasa… Svoj govor Aljehin je završio uobičajenom željom bjelogardijaca za skorim oslobođenjem ‘otadžbine’ od ugnjetavanja — upravo onih od kojih se Aljehin dva puta odrekao: prvi put obmanuvši SSSR prilikom dobijanja pasoša, a drugi put primivši francusko državljanstvo… S građaninom Aljehinom za nas je sada završeno. On je naš neprijatelj i kao takvog ga možemo tretirati.“
Stariji brat šampiona, koji je ostao u Sovjetskoj Rusiji i od kojeg je mali Saša učio prve šahovske poteze, izjaviće na stranicama sovjetskog šahovskog časopisa:
„S gospodinom Aljehinom za mene je zauvijek završeno!“
Svjetski šampion Aljehin za šahovskom tablom, 11. februar 1928. godine
Izvor: librarium.fr
Tokom narednih sedam godina ostaje neprikosnoven, pobjeđujući meč za mečom, turnir za turnirom. Dana 16. jula 1934. godine u Čikagu, na komercijalnom turniru, igra naslijepo već na 32 table, ostvarivši 19 pobjeda, 4 poraza i 9 remija.
Ali postepeno se i na njegovom šahovskom suncu pojavljuju mrlje. Šampiona sve rjeđe viđaju nasmijanog i vedrog. Počinju kružiti glasine da je počeo da pije. Glasine se potvrđuju: oženivši se mondenskom damom, milionerkom, udovicom guvernera Maroka Grejs Višar, Aljehin se potpuno odaje alkoholu — pri čemu mu je nova supruga u tome više bila saputnica nego podrška.
U stanju životne i stvaralačke krize, 1935. godine Aljehin gubi meč za titulu svjetskog prvaka od Holanđanina Maksa Evea, koji je ipak bio slabiji igrač od Kapablanke. U narednih nepune dvije godine Aljehina gotovo otpisuju i zaboravljaju, ali on se potom pribrao i u revanšu 1937. godine nanosi Eveu potpun poraz.
Cit. od Holanđanina: „Učinio sam sve što sam mogao, ali Aljehin je bio jači od mene. Ne znam da li je dostigao svoju nekadašnju formu, ali sada je on najbolji šahista na planeti.“
Tokom čitavog turnira Aljehin nije popio ni jednu čašicu, niti je zapalio ijednu cigaretu. Impresionirani takvom snagom volje, predstavnici Društva trezvenosti poklonili su šampionu korpu mliječnih proizvoda.
Od 1939. godine Aljehin je mnogo očekivao. Kao prvo, vodi tajne pregovore s Moskvom o meču sa izazivačem za svjetsku titulu, sovjetskim šahistom Mihailom Botvinikom. Kao drugo, šesta svjetska šahovska olimpijada te godine prvi put se održava preko okeana, u njemu toliko dragoj Argentini.
Aljehin dolazi na Olimpijadu kao kapiten francuske reprezentacije, i upravo tada, usred turnira, sportisti saznaju za početak Drugog svjetskog rata. Kao kapiten francuskog tima, Aljehin povlači svoje igrače i ne dozvoljava im da igraju protiv Nijemaca.
Iako je imao mogućnost da ostane u Argentini, 47-godišnji Aljehin se vraća u Evropu, pridružuje se vojsci de Gola i pada u zarobljeništvo nacista. Nijemci ga nisu dirali. Da ne bi umro od gladi, počinje da zarađuje igrajući manje turnire, učestvuje u takmičenjima i simultankama širom Njemačke i okupiranih zemalja.
Između ostalog, u Pragu igra protiv čak 75 njemačkih oficira istovremeno — pobjeđuje u 73 partije, dok dvije završava remijem. Nijemci mu i dalje dozvoljavaju slobodno kretanje po Evropi, ali njegova supruga ostaje u Francuskoj — praktično kao talac.
Poslije rata, njegovi šahovski nastupi u Njemačkoj biće mu uračunati kao saradnja s nacističkim režimom. Uostalom, Sveopšti njemački šahovski savez vodio je, između ostalih, i Gebels.
Ali ni to nije bilo najgore. Mnogo veće osude, zamjerke i optužbe izazvale su Aljehinove publikacije u nacističkoj štampi. Ti tekstovi, ocijenjeni kao antisemitski, prvi put su objavljeni od 18. do 23. marta 1941. pod naslovom „Jevrejski i arijevski šah“, a kasnije su dva puta izdavani i kao posebne brošure.
Godine 1944, preselivši se u Španiju, Aljehin govori madridskim novinarima da je za Nijemce pripremao bezazlene teorijske šahovske tekstove, ali da je objavljena verzija falsifikat u koji su antijevrejski dijelovi ubačeni bez njegovog znanja.
Cit.: „Članak, potpuno naučni, Nijemci su preradili tako da je počeo da tumači šah iz rasističke perspektive.“
Neki su mu povjerovali, većina nije. Godine 1945. vodeći šahisti svijeta najavljuju formiranje komisije koja treba temeljno da ispita „slučaj i postupke svjetskog šampiona“. Za predsjednika komisije imenuju Maksa Evea. U to vrijeme Aljehin se iz Španije seli u jeftiniji Portugal.
Sic transit gloria mundi… Ugled Aljehina ozbiljno je narušen, a rijetka predavanja i simultanke donose mu vrlo malo novca. Mecene iz ljetovališta Eštoril preuzimaju troškove njegovog boravka i ishrane u lokalnom hotelu.
U novembru 1945. britanska šahovska federacija šalje Aljehinu pozivnice za prve poslijeratne turnire u Londonu i Hejstingsu. On prihvata i počinje pripreme, ali zbog protesta pojedinih šahista, uz podršku američke federacije, Britanci povlače poziv. Aljehin doživljava srčani udar.
Nekoliko mjeseci kasnije stiže mu telegram iz Moskve: Botvinik predlaže da odigraju meč za titulu koji je rat spriječio. Aljehin, naravno, prihvata. Novine ponovo počinju da pišu o njemu, svijet se podsjeća da je on i dalje šahovski kralj.
Ali meča s Botvinikom neće biti. Jer neće biti ni kralja.
Ujutro 24. marta 1946. godine, u portugalskom gradiću Eštoril, sobarica je zavirila u jednu od soba hotela „Park“ i tamo zatekla mrtvog gosta. Sjedio je u fotelji, za stolom prepunim posuda i tanjira, na kojem se nalazila i šahovska tabla s početnim rasporedom figura. Već narednog dana novinske agencije objavile su vijest o smrti aktuelnog svjetskog šampiona. A zatim je počela — teorija zavjere.
Okolnosti Aljehinove smrti ni danas nisu razjašnjene. Naizgled, za čovjeka koji je još u mladosti imao srčanih problema, a uprkos tome mnogo pio i pušio, početna dijagnoza „zastoj srca“ djeluje logično. Međutim, ubrzo je objavljeno da je Aljehin umro jer se ugušio tokom jela: navodno su komadi mesa dospjeli u disajne puteve, što je izazvalo „asfiksiju usljed začepljenja disajnih puteva“.
Čak je objavljena i fotografija na kojoj mrtvi velemajstor sjedi u svojoj sobi za stolom. Iz nekog razloga — u kaputu. Ta odjeća, zajedno sa šahovskom tablom na stolu i zbirkom poezije pored tijela, otvorenom na stranici sa stihom „To je sudbina svih koji žive u emigraciji“, podstakli su sumnju da bi fotografija mogla biti namještena…
Ta poznata fotografija
Izvor: chess.com
Sahrana na lokalnom groblju obavljena je tek tri nedjelje kasnije, a navodno je mjesni katolički sveštenik odbio da učestvuje, jer su na licu pokojnika uočeni tragovi koji su ukazivali na nasilnu smrt…
Kasnije su se pojavile i teorije o trovanju — čak dvije: prema jednoj, Aljehin je sam uzeo otrov, prema drugoj, otrovan je još ranije u restoranu, nakon čega je preminuo na ulici, a tijelo mu je potom tajno preneseno u hotel. Njegov sin tvrdio je da ga je stigla „ruka Moskve“.
S druge strane, „Moskva“ je sumnjala na Amerikance, dok je „Zapad“ krivicu pripisivao neimenovanim osvetnicima koji su kaznili šampiona zbog saradnje s nacistima i antisemitskih tekstova. Inače, pomenuta komisija pod vođstvom Maksa Evea raspuštena je nakon Aljehinove smrti, uz obrazloženje da nije pravedno suditi čovjeku koji se više ne može braniti.
Kako god bilo, verzije i glasine o nasilnoj smrti Aljehina nisu razjašnjene do danas.
*****
Deset godina kasnije, Aljehinov pepeo biće prenesen u Francusku i 25. marta 1956. ponovo sahranjen na groblju Monparnas, uz prisustvo predsjednika FIDE i velike delegacije iz SSSR-a. Aktuelni svjetski šampion Mihail Botvinik neće prisustvovati ceremoniji, već će poslati telegram — što će takođe podstaći razne spekulacije.
Na grobu je podignut spomenik s obeliskom, a na mermeru je uklesano: „Aleksandar Aljehin. Genije šaha Rusije i Francuske“.
U istoriji šaha samo su dvojica svjetskih šampiona umrla bez titule „bivši“ — Aljehin i Robert Fišer. Ali dok se Amerikanac svojevoljno odrekao krune, četvrti svjetski šampion Aleksandar Aljehin napustio je ovaj svijet neporažen.
Igor Šušarin
Autor fotografije: FM Dragan Živić
Marjanovic,Slavoljub (2505) – Yilmaz,Turhan (2375) [C84]
Pucarevo (zt) (4), 1987
[Petronijević Zoran]
Partija je igrana na zonskom turniru za prvenstvo sveta, i podrazumeva se da je svaka partija od posebnog značaja. Partija je bila igrana u četvrtom kolu, Marjanoviću je nakon tri remija, naravno, bila neophodna pobeda da bi došao do bilo kakve šanse za uspeh na turniru. To i objašnjava njegov pristup partiji. 1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 Nf6 5.d4 Marjanović je voleo i često igrao ovu varijantu. Pored ove partije, on je, između ostalih, od velikih imena pobedio i Aršaka Petrosiana i Jusupova. 5…exd4 6.0–0 Be7 7.e5 [Marjanović je igrao ovu varijantu. U ono vreme, popularna je bila i varijanta sa 7.Re1 ] 7…Ne4 [Najbolje. Slabije je 7…Nd5 8.Nxd4² što vodi do male prednosti za belog.] 8.Nxd4 Nxd4 [Logičnije je 8…0–0 što nakon 9.Nf5 d5 10.Bxc6 bxc6 11.Nxe7+ Qxe7 12.Re1 vodi do približno jednake igre. Jusupov je u partiji sa Marjanovićem u Minsku 1982 igrao 12…f5? što je greška. (Bolje je 12…Re8= sa približno jednakom igrom.) Nakon 13.f3 Ng5 14.b3± Marjanović je došao do jasne prednosti, koju je u lepom pozicionom stilu pretvorio u pobedu.] 9.Qxd4 Nc5 10.Nc3 Nxa4?! Crni osvaja lovački par, ali je nedovoljno razvijen, i to mu ne donosi jednaku igru. [Bolje je 10…0–0 što su protiv Marjanovića igrali više puta. 11.Bg5!? (Marjanović je voleo ovaj potez. 11.Nd5 je zanimljivo) 11…Bxg5 (Ako crni igra 11…Nxa4 12.Bxe7 potez 12…Nxc3?? bi bio gruba greška (12…Qxe7 je bolje) nakon 13.Qh4 ovako je Marjanović igrao sa Gunawanom, Jakarta 1986. Crnom nije preostalo ništa drugo do predaje. Lepa minijatura!) 12.Qxc5 Be7 (12…d6 je igrao Tipsay sa Marjanovićem u Subotici 1984, godine 13.exd6 cxd6 14.Qd5 Bf6 15.Bb3 Bxc3 16.bxc3 Qc7 17.Rfe1 Beli ima minimalnu prednost. Nakon filigranske igre u završnici, Marjanović je dobio partiju.) 13.Qe3 d5 14.Rad1 c6 15.Bb3 Qa5 16.Ne2 Bg4 17.f3 Bc5 18.Nd4 Be6 19.c3 ovako su igrali Marjanović i Aršak Petrosian u Kirovakanu, 1978 godine. Pozicija je jednaka, ali je u kasnijem toku beli došao do prednosti, i dobio partiju u lepom stilu.] 11.Qxa4 [11.Nxa4 je zanimljiva anternativa.] 11…0–0 12.Bf4!? Beli razvija figuru na prirodno polje. [12.Be3 je slabije, jer nakon 12…d5= crni izjednačuje.; 12.Rd1 je zanimljiva alternativa.] 12…b5 Najbolji potez. [12…f6? je slabo, jer nakon 13.Qc4+ sa sledećim exf6, beli osvaja pešaka.; 12…d5 nakon 13.exd6 cxd6 (13…Bxd6 14.Rad1 Bd7 15.Qd4 Bc6 (15…Bxf4?! daje belom jasnu prednost nakon 16.Qxf4±) 16.Bxd6 cxd6 17.Qxd6 Qb6 18.b3 daje belom minimalnu prednost.) 14.Nd5 daje belom prijatniju poziciju.] 13.Qd4 Bb7 [13…c5 je jasno slabije 14.Qd5 (14.Qe4!?) 14…Ra7 15.Rad1± 1–0 Spiridonov,N-Zinn,L WchT Students 11th Group5 Krakow 1964 (3.1) sa jasnom prednošću belog,] 14.Rad1 Bc6 Brani d7 pešaka, ali lovac na c6 stoji nezgrapno. [Najbolja šansa crnog je 14…d6 15.exd6 cxd6 16.Bxd6 Bf6 gde crni za pešaka ima određenu kontraigru.] 15.Nd5² Re8!N Crni se dobro pripremio za partiju i igra odličan potez. [Pre ove partije, u ovoj poziciji igrano je 15…f6 , što je slab potez 16.exf6 (16.Rfe1± je davalo jasnu prednost belom.) 16…Bxf6 17.Nxf6+ Rxf6= {½–½ Barden,L-Benkner,O Luzern Christmas–06 1952 (7) sa jednakom igrom,}] 16.Rd3!? U skladu sa svojim stilom, kao i potrebom da po svaku cenu igra na pobedu, beli kreće agresivno. [Zanimljivo je i 16.Rfe1 ] 16…Bf8 Najbolji potez. [16…d6? je loše i gubi nakon 17.exd6 Bxd6 (17…cxd6 takođe ne zadovoljava zbog 18.Rg3 Bf8 19.Bg5+-) 18.Rg3 Bf8 19.Bh6!+- napad belog na kraljevom krilu je nezaustavljiv.; 16…Bxd5 takođe daje belom nadmoćnu igru nakon 17.Qxd5 d6 18.e6! Rf8 19.Re1 fxe6 20.Rxe6+-] 17.Bg3!? Ovo nije sklanjanje lovca, obzirom da je ideja belog da igra Bh4. [Nešto aktivnije je bilo 17.Rfd1!? ] 17…Qc8? [#]
[Ozbiljna greška koja vodi crnog u poraz, što je u ovom momentu teško poverovati. Crni oÄigledno nije računao da beli može brzo da organizuje napad na kraljevom krilu. Morao je da reaguje igrom kroz centar putem 17…d6! , na primer: 18.exd6 Bxd6 19.Rfd1 Rc8= što bi vodilo do približno jednake igre.] 18.Nf6+! Jasno je da ako želi da vodi napad, beli to mora da uradi sa žrtvom. Ovde nije moguce sve konkretno proračunati, potrebno je da se vodimo intuicijom. Marjanović je posedovao napadački instinkt do perfekcije, što pokazuje i ova partija. Svedok sam i učesnik višednevnih analiza ove partije nakon turnira, i znam da su mnoge varijante koje slede, pronađene tek u analizi. Analiza je pokazala sledeću istinu: Žrtva je bila savršeno korektna. 18…gxf6 19.Bh4! Poenta kombinacije! Lovac prelazi na važniju dijagonalu. Treba reći da se ovakvi potezi ne nalaze lako, zbog njihove neočiglednosti. 19…Re6 [Danas se uz pomoć kompjutera lako nalaze i najteže varijante, ali u ono vreme predstavljalo je problem kako nastaviti napad nakon 19…Be7 sećam se da sam i ja pomogao u analizi ove varijante, što je Marjanović, kao objektivan u svemu, to i napisao u svojim komentarima za Šahovski glasnik. 20.Qf4! Qd8 21.exf6 Bf8 22.Rg3+ Kh8 23.Qg5! Bh6 24.Qxh6 Rg8 25.Rg7 Be4 26.f4 , zbog pretnje f5 beli dobija, na primer 26…Qf8 27.f5 Qc5+ 28.Rf2 Bxf5 29.Qg5+- sa dobitkom.] 20.Rg3+ [20.Qg4+ vodi do iste pozicije kao u partiji nakon 20…Kh8 21.Rg3] 20…Kh8 21.Qg4 Bh6 [#]
Ovo je druga kritična pozicija u partiji. Čini se da se crni odbranio, ali sada sledi pravo iznenađenje u vidu: 22.Qxe6!! Žrtva dame kao kruna odlične igre u središnjici. Marjanović se posebno ponosio podatkom da mu je hrvatski velemajstor Kovačević Vlado rekao da je postao veliki igrač kada ovako žrtvuje damu. Naravno, ovo je čista intuitivna žrtva, koja traži hrabrost, duboko razumevanje i veliko majstorstvo. Marjanoviću ni jedno ni drugo nije nedostajalo. [22.Bxf6+ vodi samo do jednake igre nakon 22…Rxf6 23.exf6 Qf8=] 22…fxe6 23.Bxf6+ Bg7 24.Rxg7 Sa ovako lošim kraljem i neaktivnim figurama, crni teško da može da se nada nečemu dobrom. 24…h5 Prirodan potez, crni priprema i polje h6 za svog kralja. [Ne pomaže ni 24…h6 zbog 25.Rxd7+ Kg8 26.Rg7+ Kf8 27.Rd1 Be4 (Crni nema dobru odbranu. Ako bi igrao 27…Be8 , usledilo bi 28.Rh7 Bf7 29.Rxh6 Crna dama i top su savršeno bespomoćni. 29…Bg8 30.Rh8 Qe8 31.h4! Ovaj skromni pešak kreće nezadrživo u pomoć svojim figurama. 31…c5 32.h5 b4 33.Rd3 Ra7 34.Rg3 Qf7 35.h6+- Crni je potpuno izgubljen.) 28.Rdd7 u ovoj varijanti topovi dominiraju po sedmom redu. 28…Qe8 29.f3 Bxc2 30.Rde7 c5 31.Rxe8+ Rxe8 32.Rc7 c4 33.Kf2+- Završnica je lako dobijena za belog.] 25.Rd1 [25.Rxd7+ takođe dobija.] 25…Qf8! Jedini potez da dalje produži borbu. 26.Rg5+! Kh7 27.Rxh5+ Kg6 28.Rg5+ Kf7 [28…Kh6 sa idejom Qf6, ne pomaže zbog 29.Rg4! Preti Rd3-h3. 29…Kh5 30.Rdd4+-] 29.Rd4 Qh6 30.Rf4! Qh7 31.Rfg4 Kf8 32.Rg7 Qh8 33.Be7+ Ke8 34.Bb4 Grandiozno ostvarenje! Ova partija može da služi kao primer Marjanovićevog stila igre, koji se sastojao u odličnoj teorijskoj pripremi (što pretpostavlja veliki rad), agresivnom pristupu, i energičnom vođenju napada, najčešće povezanim sa žrtvama. 1–0
IM Zoran Petronijević
(Kraj serijala)
Piše: DRAGAN POPADIĆ FIDE majstor iz Tivta
Pravi šahista u sebi mora da ima snagu Gilgamešovu, borbenost Ahilovu, hrabrost Hektorovu, mudrost Odisejevu, strpljenje Prijamovo, snagu Samsonovu, čvrstinu Blek Stijene, smionost Ajvanhoa, neustrašivost Zagorovu, bojažljivost Čikovu, maštu Don Kihota, praktičnost Sančo Panse, sanjarenje Petra Pana, dileme Hamletove, principijelnost Lirovog Kenta, nonšalantnost Onjeginovu, logiku Ivana Karamazova, harizmu Vladike Danila, iskustvo igumana Stefana, plemenitost Banović Strahinje, hazarderstvo Miloša Obilića, pouzdanost Vuka Mićunovića, preciznost Viljema Tela, magiju Prosperovu, promućurnost Šerloka Holmsa, avanturizam Guliverov, suzdržanost Horacijovu, nevinost Malog princa, naivu kneza Miškina, razdraganost Dmitrija Karamazova, zbunjenost Raskoljnikova, obrazovanje Luna kralja ponoći, naivnost Alana Forda, vještinu Grunfovu i pamćenje Broja 1.
Sve zajedno to nema nijedan šahista. Ali nema ni mašina. Koliko god moćna bila.
********************
Zahvaljujem prijatelju Draganu Popadiću na izuzetno inspirativnom tekstu. Koga biste vi izdvojili kao najbližeg ovom „idealnom šahisti“? Pišite nam u komentarima!
Goran Tomić, urednik Šah-mat liste
Autor fotografije: FM Dragan Živić
(1) Marjanovic,Slavoljub – Filipovic,Branko [B03]
Jugoslavija, 1974
1.e4 Nf6 2.e5 Nd5 3.d4 d6 4.c4 Nb6 5.f4 dxe5 6.fxe5 c5 7.d5 e6 8.Nc3 exd5 9.cxd5 c4 10.Nf3 Bg4 11.Qd4 Bxf3 12.gxf3 Bb4 13.Bxc4 0–0 14.Rg1 g6 15.Bg5 Qc7 16.Bb3 Bc5 17.Qf4 Re8 18.Bf6 N8d7 19.Ne4 Nxe5
20.Rxg6+ 1–0
(2) Marjanovic,Slavoljub – Campora,Daniel Hugo [B12]
Nis, 1985
1.e4 c6 2.d4 d5 3.e5 Bf5 4.Nc3 e6 5.g4 Bg6 6.Nge2 f6 7.h4 fxe5 8.h5 Bf7 9.dxe5 Nd7 10.f4 Qb6 11.Nd4 0–0–0 12.a3 c5 13.Nf3 Ne7 14.b4 cxb4 15.axb4 Nc6 16.Na4 Qxb4+ 17.Bd2 Qe4+ 18.Kf2 Ndxe5 19.fxe5 Nxe5 20.Bd3 Nxd3+ 21.cxd3 Qxg4 22.Qc2+ Kb8 23.Rh4 Qf5 24.Nc5 Bxh5 25.Rxh5 Qxh5 26.Nxb7 Be7 27.Nxd8 Bxd8 28.Bf4+ Kb7 29.Be3 d4 30.Bxd4 Bb6 31.Qb2 Qf7
32.Rxa7+ 1–0
(3) Ribli,Zoltan – Marjanovic,Slavoljub [D34]
Bled/Portoroz, 1979
1.c4 e6 2.d4 d5 3.Nf3 c5 4.cxd5 exd5 5.g3 Nc6 6.Bg2 Nf6 7.0–0 Be7 8.Nc3 0–0 9.Bg5 c4 10.Ne5 Be6 11.f4 Nxe5 12.dxe5 d4 13.Nb5 Qb6 14.a4 d3+ 15.Kh1 Bg4 16.Bf3 Bxf3+ 17.Rxf3 a6 18.Nc3 Qxb2 19.exf6 Bb4 20.exd3 Bxc3 21.Rb1 Qa2 22.dxc4 Rad8 23.Qb3 Qe2 24.Rbf1 Rd2 25.R1f2 Qe4 26.Kg2 Rxf2+ 27.Kxf2 Bd4+ 28.Kf1 Re8 29.Qd3 Qe1+ 30.Kg2 Bc5 31.fxg7 Re2+ 32.Kh3 Rxh2+ 33.Kxh2 Qg1+ 34.Kh3 Qh1+ 35.Kg4 h5+ 36.Kf5
36…Qh3+ 0–1
(4) Marjanovic,Slavoljub (2473) – Parligras,Mircea Emilian (2578) [B84]
SRB-chT Central Kraljevo (7.2), 17.09.2014
1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 a6 6.Be2 Nbd7 7.a4 b6 8.f4 Bb7 9.Bf3 e6 10.0–0 Rc8 11.Kh1 Nc5 12.Qe1 Be7 13.Bd2 0–0 14.Rd1 d5 15.e5 Nfe4 16.f5 Bh4 17.g3 Bg5 18.Bf4 Nxc3 19.bxc3 Qe7 20.Bg4 Kh8 21.Qe3 Bxf4 22.Rxf4 exf5 23.Bxf5 Rce8 24.Rh4 Qxe5 25.Rxh7+ Kg8 26.Qg5 Qf6 27.Qh5 g6 28.Qh6 Re5 29.Rf1 Rfe8 30.Rf4 Re1+ 31.Kg2 R8e2+ 32.Kh3 Qe5
33.Rh4 1–0
(5) Uhlmann,Wolfgang (2510) – Marjanovic,Slavoljub (2505) [D34]
Sarajevo Sarajevo (8), 24.03.1980
1.c4 e6 2.Nc3 c5 3.Nf3 Nc6 4.g3 d5 5.cxd5 exd5 6.d4 Nf6 7.Bg2 Be7 8.0–0 0–0 9.b3 Ne4 10.Bb2 Bf6 11.Na4 Re8 12.Rc1 cxd4 13.Nxd4 Bxd4 14.Bxd4 Bf5 15.e3 Qe7 16.Re1 h6 17.f3 Ng5 18.Qd2 Rad8 19.Nc5 b6 20.Nd3 Nxd4 21.exd4 Qa3 22.Ne5 Rc8 23.g4 Bh7 24.Rc3 Ne6 25.Nc6 Rc7 26.b4 Qa4 27.Rec1 g5 28.Bf1 Nf4 29.b5 Kg7 30.Qb2 Rxc6 31.bxc6 Qxd4+ 32.Qf2 Qa4 33.c7 Rc8 34.Rc6 Bd3 35.Qb2+ d4 36.Rd6 Bxf1 37.Kxf1
37…Rxc7 0–1
(Nastaviće se)
Autor fotografije: FM Dragan Živić
Njegov odlazak došao je iznenada. Tog kobnog 8. marta iznenada mu je pozlilo i ubrzo je preminuo, na rukama svoje životne saputnice Zlate. Izdalo ga je srce, ono isto kojim je neumorno koračao kroz život. Upravo je srce (srčanost) bilo njegovo najjače oružje – simbol hrabrosti i snage. Bio je uporan i neustrašiv čovek, gotovo bez straha, kao junaci iz bajki i mitova.
I sada se postavlja pitanje smisla: šta ostaje iza velikog šahiste? Ostaju rezultati, ostaju partije koje će se još dugo analizirati – Slavoljubove partije svakako spadaju među one koje će trajati. Ostaje i sećanje: sećanje njegovih učenika, prijatelja i svih koji su ga poznavali. A sećanje na Slavoljuba, pre svega, jeste sećanje na njegovu ličnost.
Još kao veoma mlad shvatio je da „sa neba samo kiša pada“. Njegov životni moto bili su uporan rad, samodisciplina i odlučnost da se nikada ne odustaje. Uvek je tragao za smislom i jasnim ciljevima. Nije verovao u male ciljeve, već u one dostojne ozbiljne borbe. A borba — ona poštena i časna — bila je za njega osnov življenja.
Kao najveću vrednost, onu koja se u naše pragmatično vreme sve manje ceni, Slavoljub je smatrao poštenje. To je bila osnovna karakteristika njegove ličnosti. Sve ostalo proisticalo je iz nje. Ova, pomalo donkihotovska osobina danas možda deluje naivno, jer živimo u svetu u kome često vladaju neistina i laž. Ali Slavoljub je duboko verovao da bez poštenja nema ni pravog života. Kao što je Aristotel zapisao: „Život bez vrline nije dostojan življenja.“
Svoja obećanja je ispunjavao. Govorio je otvoreno, čak i onda kada mu to nije išlo u prilog. Poštovao je ljude i iskreno se odnosio prema njima. U vreme daleko pre kompjutera znao je rođendane svojih prijatelja i poznanika i nikada nije propuštao da im čestita. Danas se to često čini uz pomoć savremene tehnologije, ali Slavoljub se oslanjao isključivo na svoje pamćenje — i u tome je bio dosledan. Nikada nije propuštao priliku da nauči nešto novo: imao je široka interesovanja. Sve u svemu, bio je to pošten i ispunjen život, život trajnog traganja i unutrašnje discipline.
Ako je tačno da je karakter čovekova sudbina, onda je jasno da je Slavoljubov stil igre u šahu bio njegov odraz. Bio je poznat po enciklopedijskom poznavanju otvaranja. Imao je pažljivo razrađen repertoar i gotovo da je bilo nemoguće iznenaditi ga u uvodnoj fazi partije. Svoj repertoar je stalno produbljavao i proširivao, tako da protivnicima nije bilo lako da se za njega pripreme. Kao crni, na 1.e4 bio je poznat po Najdorfovoj varijanti Sicilijanske odbrane, a kasnije je u svoj repertoar uveo i Paulsenovu varijantu. Kao odgovor na 1.d4 u mladosti je igrao Taraševu varijantu, da bi kasnije prešao na Nimco–indijsku odbranu. Kao beli je gotovo uvek otvarao potezom 1.e4, a posebno je obožavao da igra protiv raznih varijanti Sicilijanske odbrane, koje je igrao kreativno i sa dubokim razumevanjem.
Njegovo poznavanje završnica takođe je bilo impresivno. Odlično je poznavao teorijske pozicije. Posebno je voleo damske i topovske završnice. U jednima je potrebno strpljenje, u drugima dinamika – a on je posedovao i jedno i drugo. Kao velemajstor, naravno, posedovao je širok spektar metoda igre u središnjici. Odlično je igrao pozicije sa usamljenim pešakom u centru. Na turniru u Kirovakanu u razgovoru sa Bronštajnom, rekao je da voli da uzme pešaka i da se zatim brani, što je ovaj odobravao. Kasnije se njegov stil menjao. Voleo je dinamične pozicije i igru sa kontrašansama. Zbog toga je bio posebno uspešan u različitim tipovima Sicilijanske odbrane, i kao beli i kao crni. Kombinacije je pronalazio lako, a varijante je računao izvanredno precizno. U njegovoj karijeri gotovo da nema grubih previda.
Ostaje žal što se bolest pojavila relativno rano, jer teško je reći dokle bi još stigao. Ipak, i ono što je ostvario predstavlja izuzetan domet i trajnu vrednost.
Sahrana je održana 12. marta na Novom groblju u Nišu. Prisustvovali su gotovo svi koji u niškom šahu nešto znače ili su nekada značili, čime su pokazali koliko im je Slavoljub bio drag i koliko je bio značajan za šahovsku zajednicu. Govor na odru održao je FIDE majstor Dragan Živić, jedan od njegovih učenika i nastavljač njegovog šahovsko-pedagoškog rada u Nišu.
I grad, koji u poslednje vreme često zaboravlja šahovsku umetnost, pokazao je njegov značaj organizovanjem komemoracije, održane 13. marta u Oficirskom domu u Nišu. Njegovi bliski prijatelji govorili su o njegovom značaju, i sa setom se sećali druženja sa njim.
Zajedno sa Slavoljubom Marjanovićem odlazi i jedno vreme koje je on u velikoj meri stvarao. U Nišu šah danas stagnira, a prostorije kluba su izgubljene.
Njegova supruga i dve ćerke, zetovi i dvoje unučadi, Luka i Katarina, ostali su neutešni. Ali zajedno sa njima tuguje i čitav šahovski Niš, kao i svi koji su ga poznavali.
A tuga, kao i sećanje, uvek se deli, i to je neka uteha. Prava.
IM Zoran Petronijević
U nastavku ovog serijala o velemajstoru Slavoljubu Marjanoviću, donosimo izbor njegovih najboljih partija koje je velemajstor Marjanović, nešto prije svoje prerane smrti, lično poslao autoru ovog serijala, IM Zoranu Petronijeviću (koji je jednu detaljno prokomentrisao) pa ih prenosimo u sledećim nastavcima.
(Nastaviće se)
Autor fotografije: FM Dragan Živić
Tako počinje najplodniji period u Slavoljubovom životu, koji se poklapa sa najvećim uspesima niškog šaha. Njegov doprinos klubu bio je nemerljiv – i kao igrača i kao trenera. Internacionalni majstor Željko Đukić izračunao je da je Slavoljub za klub odigrao čak 350 partija. To je gotovo čitava godina života provedena za šahovskom tablom! Posebno je važno spomenuti da je igranje za klub za njega bilo ne obaveza, već zadovoljstvo. Nije bilo važnih i nevažnih takmičenja – igrao je sve, od ligaških mečeva do brzopoteznih prvenstava Niša.
Njegovi uspesi kao trenera su posebna priča. On nije samo okupljao igrače u klubu i analizirao partije. Bio je lokomotiva koja je vukla druge da napreduju. Posle svakog turnira dolazio je u klub i pokazivao svoje partije, koje smo zatim analizirali s velikim žarom. Sve je to doprinelo da Niš tih godina ima stabilnog prvoligaša, čiji je vodeći član bio upravo Slavoljub.
Njegovi individualni rezultati postajali su sve impresivniji. Teško ih je sve nabrojati, pa ćemo pomenuti samo neke od najznačajnijih. Dva puta je igrao za reprezentaciju Jugoslavije na Šahovskoj olimpijadi, i jednom, 1980. godine na Malti, osvojio bronzanu medalju. Jednom je nastupio i na ekipnom prvenstvu Evrope, takođe 1980. godine.
Posebnu priču predstavljaju tadašnje Balkanijade, na kojima je igrao čak osam puta. U ekipnoj konkurenciji osvojio je šest zlatnih i dve srebrne medalje — uvek je izlazio kao osvajač medalje. U pojedinačnoj konkurenciji osvojio je tri zlatne, jednu srebrnu i tri bronzane medalje, što predstavlja izuzetno impresivan bilans.
Kada je reč o turnirskim uspesima, spisak turnira na kojima je postizao vrhunske rezultate veoma je dug; navešćemo samo neke od najznačajnijih. U Vršcu 1977. osvaja drugo mesto. U Kirovakanu i SSSR-u 1978. Je treći, a u Somboru iste godine prvi. Pobeđuje na turnirima u Trsteniku i Beogradu 1979. godine. Na Vidmarovom memorijalu iste godine zauzima odlično peto mesto, ispred mnogih poznatih imena svetskog šaha. Treće mesto osvaja na Šampionatu Jugoslavije 1980. godine u Skender Vakufu. Na jakom međunarodnom turniru u Smederevskoj Palanci 1980. deli drugo mesto. Prvo mesto deli u Vrnjačkoj Banji 1983. godine, kao i na otvorenom turniru u Beloj Crkvi iste godine. Pobeđuje na turniru u Boru 1983, ispred sovjetskog velemajstora Tukmakova. Četvrto mesto osvaja na Šampionatu Jugoslavije u Subotici 1984, a treće mesto na zonskom turniru u Kavali.
Treba reći da je Slavoljub bio veliki patriota, pa mu je pobeda na Šampionatu Jugoslavije 1985. godine u Novom Sadu posebno značila. Do nje nije došao lako. Na izuzetno uzbudljivom turniru podelio je prvo mesto sa tada igračem u usponu, Mišom Cebalom, pa je odluka o tituli morala da padne u dodatnom meču. I taj meč bio je dramatičan i kvalitetan, dostojan borbe za naslov prvaka države. Prva partija završena je remijem. U drugoj je Slavoljub došao do prednosti, ali se Cebalo revanširao u trećoj. Odluka je pala u četvrtoj partiji: u izvanredno vođenoj završnici Slavoljub je uspeo da slomi otpor protivnika i obezbedi pobedu. Trijumfom u meču rezultatom 2,5 : 1,5 stigao je do samog vrha u svojoj zemlji – postao je šampion Jugoslavije za 1985. godinu.
Te godine dostigao je i svoj najviši plasman na FIDE rejting listi. Sa 2540 ELO poena nalazio se na 44. mestu na svetu. Prema istoj listi, u Jugoslaviji je bio četvrti igrač. Da bi se mlađim šahistima približilo šta je takav plasman tada značio, treba imati u vidu inflaciju rejtinga. Ilustracije radi, danas se oko 44. mesta na svetu nalazi nekadašnji izazivač za titulu prvaka sveta, Mađar Peter Leko, sa rejtingom od 2675 poena.
I dalje se nižu uspesi. Na veoma jakom Šampionatu Jugoslavije u Budvi 1986. godine deli drugo mesto i potvrđuje izvrsnu formu i veliku snagu. Te godine osvaja drugo mesto u Zenici, a zatim i u Marselju, iza velemajstora Guljka. U Parizu deli drugo mesto, ponovo iza Guljka. U Pucarevu 1987. godine, na Zonskom turniru, osvaja treće mesto i kvalifikuje se za Međuzonski turnir, na kome postiže solidan rezultat i osvaja sedmo mesto sa osam poena. Iste godine osvaja i drugo mesto na jakom turniru u Zenici. Godine 1988. na jakom turniru u Rimu deli prvo mesto sa bivšim prvakom sveta Smislovom i Guljkom, ali je po Soneborn sistemu prvi.
Upravo negde u to vreme počinje polako da se javlja podmukla bolest koja će ga sprečiti da nastavi niz vrhunskih rezultata. Njene posledice su bile takve da, na primer, 1990. godine nije mogao da igra za svoj tim, Železničar. Tokom 1991. godine njegovo stanje se stabilizuje i on ponovo počinje da nastupa na raznim takmičenjima. Iako je i dalje postizao dobre, povremeno i odlične rezultate, u njegovoj igri više nije bilo onog žara ni izuzetne borbenosti koja je ranije krasila njegovu igru.
Međutim, pored igre, pronalazi sebe u trenerskom radu. Privremeno se seli u Grčku, gde radi kao trener i selektor reprezentacije. Tamo je, po mišljenju mnogih, ostavio dubok i neizbrisiv trag. Svojim predanim radom mnogo je doprineo da Grčka, od jedne osrednje šahovske zemlje, postane respektabilna šahovska sila. Reprezentaciju Grčke vodio je na četiri olimpijade i tri evropska prvenstva. Za Grčku šahovsku federaciju radio je od 2000. do 2010. godine, od čega je šest godina bio trener i selektor reprezentacije.
Od 2004. godine nosilac je prestižne titule FIDE Senior Trainer, koju je zadržao do svoje prerane smrti.
Pomagao je i reprezentaciji Srbije u dva navrata. Najpre je od 2009. do 2012. godine bio deo stručnog štaba, a zatim je od 2014. do 2017. godine obavljao dužnost selektora reprezentacije Srbije. Njegov rad ocenjen je kao veoma uspešan, a u tom periodu reprezentacija je ostvarivala solidne rezultate na olimpijadama i evropskim prvenstvima.
Zvanično je prestao da igra turnirski šah 2014. godine. Pored trenerskog rada bio je duboko posvećen porodici. Redovno je posećivao ćerke i sa zadovoljstvom pomagao u podizanju svojih dvoje unučadi. Disciplina je bila jedan od osnovnih principa njegovog života. Tako je do samog kraja, zajedno sa suprugom Zlatom, svakodnevno šetao, bez obzira na vremenske prilike. Bio je vernik, duhovno formiran čovek, i dosledno je poštovao pravila svoje pravoslavne vere.
Društvena zajednica je visoko ocenjivala njegov rad. Godine 1985. dobio je laskavu nagradu „Najbolji sportista Niša“, a tri puta je bio dobitnik Oktobarske nagrade Oslobođenja grada Niša: 1981, 1983. i 1985. godine.
(Nastaviće se)
Autor fotografije: FM Dragan Živić
Osmog marta, od popodnevnih časova pa sve do kasno u noć, a zatim i narednih dana, jedna vest – nemilosrdna poput sudbine – polako se širila najpre među šahistima Niša, a zatim i mnogo šire: Marjanka više nema među nama. Kako to u takvim trenucima biva, najpre se javlja neverica, potom tuga, tamna i duboka, a nakon toga naviru sećanja.
Šahisti dobro znaju: nadimak „Marjanko“ pripadao je pokojnom velemajstoru Slavoljubu Marjanoviću. Osmog marta, u prepodnevnim časovima, preselio se u večnost i ostavio svoje najmilije u tuzi. Tu prave utehe nema. Ako je i ima, onda je u tome što tuguje čitav šahovski Niš, kao i Srbija – a nimalo nije preterano reći – i svet, jer je Slavoljub imao prijatelje širom sveta.
Ovo je priča o njemu, o vremenu koje je i sam stvarao i o neizbrisivom tragu koji je ostavio – najpre u šahovskom Nišu, a zatim i mnogo šire, sve do svetskih razmera.
Slavoljub Marjanović je rođen 6. januara 1955. godine u Lalincu, selu nedaleko od Niša, u radničkoj porodici. Prve poteze i ljubav prema šahu preneo mu je stariji brat Dragoslav, poznati kompozitor šahovskih problema. Pošto se šahovski problemi često nazivaju i poezijom šahovske igre, u tome možda leži i tajna zašto je Slavoljub tokom čitavog života neumorno tražio i težio lepoti. Bratovljevi saveti pali su na plodno tlo. Slavoljub je vrlo brzo otkrivao lepotu šaha i tajne ove drevne igre. U tada nezaobilaznom Pionirskom domu, uz pomoć još jedne niške šahovske legende, pedagoga Dragoljuba M. Mihajlovića, postiže svoje prve uspehe. Postaje pionirski prvak Niša (godine 1968) – ali to je bio tek mali korak prema onome što će kasnije postići.
Kada je prešao u omladinsku konkurenciju – koja je u to vreme obuhvatala igrače od 15 do 20 godina – bio je toliko nadmoćan da je tri puta uzastopno postao omladinski prvak Jugoslavije (1971, 1972. i 1973). To je, pored njega, uspelo još samo slovenačkom velemajstoru Brunu Parmi. Niko kasnije nije uspeo da ponovi takvu dominaciju u omladinskoj konkurenciji. Dva puta je igrao na omladinskim prvenstvima sveta i oba puta imao odlične šanse da osvoji titulu. Njegov najbolji rezultat bilo je treće mesto u Manili 1974. godine, gde je osvojio bronzanu medalju.
Po završetku srednje škole u Nišu, upisao je Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za francuski jezik. Ali šah je već bio jači od svih drugih izbora. Kaisa ga je nepovratno privukla, i nije bilo teško da odluči da svoj život posveti šahu – što je i bio do kraja života.
Da bi ostvario tu želju, bilo je potrebno da se ispune mnogi preduslovi. Prvi od njih – brak – bio je, možda, i njegov najbolji potez u životu. Imao je sreće. Tiha i nenametljiva, ali požrtvovana i uporna, puna razumevanja za potrebe svog supruga, skromna Zlata bila je pouzdan oslonac i stub porodice. Podarila mu je dve predivne ćerke, Marijanu i Slađanu, i bila uz njega u dobru i u zlu. A u životu svakog sportiste i jednog i drugog ima napretek. Zlata je bila uz njega i u njegovim poslednjim trenucima života. Poslovica da iza svakog uspešnog čoveka stoji uspešna žena pokazala se u njegovom slučaju kao potpuno tačna.
Drugi važan „potez“ bio je prelazak iz Niša u Beograd. To nije bilo jednostavno, ali se pokazalo kao pravi izbor. Jedno kraće vreme radio je u „Šahovskom informatoru“, tada najuspešnijoj izdavačkoj kući šahovske literature na svetu, gde je bio izuzetno cenjen. Međutim, želeo je da bude profesionalni igrač, a ne službenik u kancelariji. Zov turnira bio je ono čemu je težio. Zbog toga napušta posao i počinje da radi kao trener – najpre u šahovskom klubu Partizan, a potom duži period u šahovskom klubu Rakovica. Tu postaje stub kluba, uspešno igra na prvoj tabli i stvara odličnu generaciju mladih šahista.
Pored svega toga, bilo je potrebno osvajati i titule. Ovaj zadatak ispunjava gotovo neverovatnom brzinom. Titulu internacionalnog majstora osvaja 1977. godine dobrim rezultatom na Šampionatu Jugoslavije u Zagrebu. Prvu normu za tu titulu osvojio je godinu ranije u Vrnjačkoj Banji.
Ali tu se nije zaustavio, jer u šahu postoji još jedna, najveća titula. Do nje je stigao gotovo ekspresno – bilo mu je potrebno svega godinu dana. Prvu velemajstorsku normu ostvario je u Vršcu 1977. godine, a druga zaslužuje posebno da se pomene. U to vreme šahom je dominirao SSSR, a turniri u toj zemlji bili su izuzetno jaki. Velika imena svetskog šaha često su tamo završavala na dnu tabele. Jedan poznati internacionalni majstor iz Velike Britanije odigrao je simultanku i nije dobio nijednu partiju – iako je igrao protiv amatera. Upravo u takvoj konkurenciji Slavoljub osvaja velemajstorsku titulu. To postiže 1978. godine u gradu Kirovakanu, osvojivši treće mesto na izuzetno jakom turniru. Na tom turniru, između ostalih, pobedio je i Davida Bronštajna, tada živu legendu svetskog šaha. Sa samo 23 godine postao je jedan od najmlađih velemajstora tog vremena. I sve to, može se reći, postigao je sam, obzirom na to da nikada u karijeri nije imao trenera.
Međutim, svakog profesionalnog sportistu prate i egzistencijalni problemi. Rezultati su bili izvanredni, ali je sa suprugom i dvoje male dece živeo privatno u Beogradu, što je predstavljalo veliki teret. Rukovodstvo kluba Rakovica davalo je obećanja, ali od obećanja se ne živi. Rešenje je stiglo iz njegovog rodnog Niša. Šah je u gradu bio izuzetno popularan, ali je bio potreban dobar organizator. Žarko Radičević, tadašnji politički rukovodilac i veliki ljubitelj šaha, doveo je stvari u red. Njegovo ime vezuje se za ono što se s pravom može nazvati zlatnim dobom niškog šaha.
Najjači klub u Nišu, Železničar, ulazi najpre u drugu, a zatim 1979. godine i u prvu ligu. Radičević mu tada obezbeđuje stan i nudi siguran život – posao šahovskog trenera i rešeno stambeno pitanje. Jedini problem bio je što je Niš bio udaljen od centara šahovskih zbivanja. Marjanović je kratko razmišljao, ali je, na Radičevićev jednostavan argument – „tamo ti nude obećanje, a ovde stan“ – krajem 1979. odlučio da se vrati u svoj matični klub.
(Nastaviće se)
Poznati engleski velemajstor Džonatan Spilmen (Jonathan Speelman) u tekstu za ChessBase iznosi svoja razmišljanja o tome kakav način ponašanja treba izabrati za šahovskom tablom u eri kompjuterskog šaha.
-Tri decenije unazad, kada sam bio jedan od sekundanata Najdžela Šorta u njegovom meču za svjetskog šampiona 1993. godine protiv Garija Kasparova, moj glavni sparing-partner bio je Robert Hibner. Najdžel se borio s Garijem u nevjerovatno oštrim partijama sistema Najdorfa nakon 6. Bc4, i, slijedeći našu osnovnu šahovsku prirodu, Robert je preuzeo ulogu materije, uzimajući materijal za crnog, a zatim se braneći, dok sam ja predstavljao energiju, pokušavajući da ga zbunim. Robert, izuzetan defanzivac, veoma često me je dovodio u dilemu.
Kada su zaista počeli da se pojavljuju zaista moćni računari (i uskoro su postali dostupni svima), početni efekat je bio smanjenje naše ljudske vjere u snagu napada, jer je izgledalo da su oni sposobni da drže gotovo svaku poziciju.
Mnogo kasnije pojavili su se AlphaZero i njegovi rođaci, i iznenada su dugoročni napadi postali popularni. Iako je nedavno klatno malo povuklo unazad prema odbrani, pošto su najbolji mehanizmi koji sada kombinuju i „klasične“ pristupe kompjuterskom šahu i metodu AlphaZero „Monte-Karlo“ ponovo postali značajni.
Sa ljudske tačke gledišta, ne možemo se nadati da ćemo imitirati računarske sposobnosti mašina (iako mladi titani vrše mnogo preciznija računanja nego u moje vrijeme).
I ono što treba da uradimo jeste da pronađemo razuman kurs u kojem ćemo računati što je više moguće u okviru ograničenog vremena i naših vlastitih energetskih resursa, i težiti pozicijama u igri u kojima se osjećamo dovoljno udobno. Nema ništa dobrog u tome da igramo neku užasno složenu varijantu u kojoj mašina uživa, ali nas muči!
To znači da bih radije imao prijatnu pozicionu prednost sa sigurnim kraljem, nego potpuno dobijenu prema mišljenju naših silicijumskih majstora, ali bih morao da pronađem nekoliko teških poteza. Ali ovo je samo lična preferencija, i da sam još uvijek bio žestoki mladi igrač, siguran u svoje računarske sposobnosti pod pritiskom, vjerojatno bih izabrao posljednje.
Engleski velemajstor Luk Makšejn (Luke McShane) sumira rezultate nedavno završenog turnira Tata Steel Masters 2026.
Dominator
Turnir u Vajk-an-Zee obilježila je dominantna igra Nodirbeka Abdusattorova, koji je ostvario čist trijumf sa rezultatom 9/13. Time je još veća šteta što mladi Uzbekistanac neće igrati na predstojećem Turniru kandidata – takmičenju koje će odrediti narednog protivnika Gukeša u meču za titulu svjetskog šampiona.
Bio bi favorit
Zbog neuspjeha na kvalifikacionim takmičenjima, Nodirbek je ostao bez mjesta na Turniru kandidata 2026. Međutim, sudeći prema njegovoj trenutnoj formi, Abdusattorov bi bio jedan od favorita aprilskog turnira na Kipru. U decembru je pobijedio na London Chess Classic-u i osvojio srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu u Kataru. Zahvaljujući ubjedljivoj igri u Vajk-an-Zee, popeo se na 5. mjesto na svjetskom šahovskom rejtingu uživo.
Potencijal da iznenadi
Za to vrijeme, njegov mlađi sunarodnik, Žavohir Sindarov, igraće na Turniru kandidata. Dvadesetogodišnji velemajstor je obezbjedio mjesto u ovom prestižnom takmičenju pobijedivši na Svjetskom kupu 2025. godine. U Vajku je završio samo pola poena iza Abdusattorova sa rezultatom 8,5/13, što mu omogućava da se posmatra kao potencijalno iznenađenje na Kipru.
Zvijezde Uzbekistana
Ovaj dvostruki uspjeh – prvo i drugo mjesto – nakon njihove senzacionalne pobjede na Olimpijadi 2022. godine, naglašava brzi uspon uzbekistanskog šaha, kako ističe Makšejn, podsjećajući da je Matijas Blubaum doživio spektakularne poraze upravo od Nodirbeka i Žavohira.
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
V. Sergejev dodaje nekoliko detalja: „Godine 1978. Jurij Nikolajevič je imao trzavice u odnosima sa svojim bivšim omiljenim učenikom Vladimirom Peresypkinom, koji je tada postao gostrener u Sportskom komitetu. Obe strane su bolno doživljavale situaciju. Završilo je time da je Peresypkin zajedno s grupom učenika (među kojima sam bio i ja) prešao u konkurentsku DSO ‘Spartak’. Ali to nije uticalo na odnose Saharova s bivšim učenicima (ako ne računamo samog Peresypkina).
Posljednji put sam ga slučajno sreo početkom augusta 1981. u holu kluba „Avangard“, odmah nakon pobjede omladinske reprezentacije Ukrajine na 16. saveznoj školskoj spartakijadi, u kojoj su bili „avangardovci“ Jelena Sedina i Nikolaj Kulinski, kao i bivši „avangardovac“ Vladimir Sergejev. Pri tome su Sergejev i Sedina na 3. omladinskoj i 2. djevojačkoj tabli osvojili 8 od 9 poena – apsolutno najbolji rezultat na spartakijadi! O tome je tada detaljno pisano u časopisu „64 – Šahovski pregled“ (br. 17, 1981). Jurij Nikolajevič mi je toplo čestitao na uspjehu, poželio daljnje uspjehe, i bilo je nemoguće zamisliti da će taj naš susret biti posljednji…“
Dodajmo tome da danas niko zapravo ne zna kako je tekao njegov privatni život u posljednjim godinama. U eseju „Gospodin Inspektor“ Lazarev piše da je Saharov nakon izlaska na slobodu stvorio dobru novu porodicu. Ali Tatjana Lazareva mi je pričala da je posljednje godine živio sam, i riječi njenog muža da je u sudbonosno jutro Jurij Nikolajevič na vikendici čekao porodicu – bile su samo „figurativni izraz“. U stvarnosti, niko ga nije čekao.
Rano ujutro 26. septembra 1981. njegovo izmasakrirano tijelo je pronađeno na željezničkoj pruzi u blizini stanice Buča kod Kijeva. Na pitanje kako je 59-godišnji Saharov dospio pod točkove voza, još uvijek nema konačnog odgovora – da li je riječ o samoubistvu, ubistvu ili nesretnom slučaju. Napravio sam upit u arhivu MUP-a Kijevske oblasti, na što su mi odgovorili da nemaju nikakve informacije o tome, uz napomenu da je rok čuvanja zatvorenih predmeta ovog tipa 15 godina, nakon čega se uništavaju.
Pojavljivale su se i teorije zavere, prema kojima je, navodno, tako užasan ishod rezultat njegove prošlosti u logoru, međutim nijedan uverljiv i detaljniji argumenti u prilog ovoj verziji nije pronađen.
Nakon objavljivanja prvog dela članka, nekoliko čitalaca pokušalo je da sa mnom raspravi o ovom pitanju, iznoseći različite, pa čak i međusobno suprotstavljene verzije. Ali sam odgovorio da članak i ovako sadrži mnoštvo novih interesantnih (i dokumentarno potvrđenih!) podataka, te da nemam nikakvu želju da ponovo otvaram ovu temu bez dovoljno osnova.
Jedan kijevski šahovski amater sa iskustvom, ljekar, koji je lično poznavao Saharova, ispričao mi je da je Jurij Nikolajevič godinama patio od povišenog pritiska i jakih glavobolja, zbog čega se obraćao profesoru-kardiologu, takođe bivšem šahisti, Nikolaju Stepanoviču Zanozdri. Neki lijekovi za hipertenziju imaju vrlo raznovrsne neželjene efekte, uključujući depresiju i narušenu koordinaciju, što je moglo biti razlog ovakvog ishoda (nesrećnog slučaja ili samoubistva). Naravno, ovo je samo verzija, ali prilično vjerodostojna i bez nepotrebne teorije zavjere. Postojale su i druge slične verzije – na primjer, mogao je, nalazeći se pod uticajem alkohola, nehotično da se nađe previše blizu nadolazećeg voza…
Ali konačan odgovor na ovo pitanje vjerovatno više nećemo saznati.
Juri Nikolajevič Saharov 1922–1981
(preneseno od M. Vajsberga, unuka sedmostrukog šampionka Ukrajine B. Vajsberga)
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby-ch2
2. septembar 2020.
(Kraj serijala)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Još šezdesetih godina Saharov je počeo igrati dopisni šah. Tada su to činili i drugi ukrajinski majstori – Anatolij Bannik, Vasilij Skotorenko, Igor Fojgel i drugi. Smatralo se da dopisna igra razvija analitičke sposobnosti. Nemajući priliku da postigne međunarodnu titulu u klasičnoj igri, posvetio je više pažnje igri u dopisnom šahu. Ma međunarodnim susretima „ne videći protivnika“ Saharov nije imao nedostatak izazova, a već 1971. godine mu je dodijeljeno zvanje međunarodnog majstora IKČF. U sastavu reprezentacije SSSR-a postao je pobjednik 6. (1968) i 7. (1972) dopisnih šahovskih olimpijada, kao i prvog prvenstva Evrope (1978). Na 9. prvenstvu svijeta dijelio je 9-10. mjesto (pobijedio je Estonac Tinu Ujm). U sastavu reprezentacije Ukrajine učestvovao je na 5. (1975) i 6. (1978) timskim prvenstvima SSSR-a.
Saharov – Danneberg [A16]
8. Olimpijada IKČF, 1972–1976
Bilješke J. Saharova:
1.c4 Sf6 2.Sc3 d5 3.cxd5 Sxd5 4.g3 g6 5.Da4+ Ld7
Ovo je mnogo jače nego 5…c6 6.Dd4 Sf6 7.Dxd8+ s prednošću bijelog, kao što je, između ostalog, bilo u poznatoj partiji Štajna s Keresom.
6.Dd4 Sf6 7.Lg2 Sc6 8.Dc4 e5 9.Sf3 Lg7 10.O-O O-O 11.d3 De7 12.Lg5 De6 13.Dh4 Se7 14.Db4
U dopisnom šahu na najvišem nivou posebno je važno umijeće da se protivnika uvuče u „džunglu u otvaranju“ koju moderna teorija još nije detaljno analizirala. Ovdje bijeli napravi pet poteza damom, očigledno kršeći kanone otvaranja, ali to ne pogoršava njegovu poziciju, a najvažnije – postiže cilj: igra postaje potpuno „samostalna“.
14…b6
Možda bi jače bilo 14…Sd5 15.Sxd5 Sxd5 16.Db3 Sb6 17.Sd2 c6 18.a4! – i dalje crni ima određene probleme.
15.Db3! Dd6 16.Sd2 Lc6 17.Sde4 Lxe4 18.dxe4 c5?
Ovaj previše aktivan potez omogućava bijelom daleko promišljenu pozicionu kombinaciju.
19.Tad1 Dc7 20.Sb5 Db7 21.f4 h6 22.fxe5 Sg4
Oba protivnika su se pripremala za ovu poziciju, ali naredni potez bijelog vodi u zanimljive komplikacije u njegovu korist.
23.e6!! hxg5 24.e5 Da6
Crni odbija 24…Dc8, bojeći se 25.exf7+ Kh7 26.Sd6!
25.Lxa8 Sxe5 26.exf7+ Kh7 27.Le4
Kombinacija se završava. Bijeli ima materijalnu prednost, ali crni pokušava da se brani preko crnih polja.
27…S7c6 28.a4 Dc8 29.Sd6 Dg4 30.Lf3 Dd7
Sada bijeli prisilno pojednostavljuje poziciju.
31.Lxc6 Sxc6 32.Se4 De7
Crni gaji još neku nadu u čvrstu odbranu, ali…
33.De6!
Crni predaje. 1–0
(Iz knjige: A. Podoljski „U potrazi za šahovskom istinom“, 1993.)
Zanimljivo je da je svoju međunarodnu šahovsku dopisnu igru Saharov uspijevao iskoristiti i u korist svog vikend-naselja. Černigovski međunarodni majstor IKČF Anatolij Ivanov prisjeća se da je Jurij Nikolajevič uspijevao da se dogovori s partnerima da se u pismo sa sljedećim potezom, na primjer, ubace i nekoliko sjemenki paradajza. Kada bi se posijale, one su izrasle u raskošno višeslojno grmlje. „Saharov je govorio da, da je njegova vikendica troetažna, taj grm bi dosegao i do trećeg sprata“…
Sedamdesetih Saharov je i dalje mnogo igrao za tablom, ali već u turnirima nižeg ranga. Ponekad radi vlastitog zadovoljstva, a ponekad – zato što su ga molili, jer na turniru nije bilo dovoljno majstora da bi se postigla majstorska norma. Nije napuštao ni rad kao trener.
Prisjeća se, kako je nakon lenjingradskog međuzonskog turnira (1973), gdje je bio sekundant Gennadiju Kuzminu, Jurij Nikolajevič ostao u gradu na Nevi i ponovo odigrao prvenstvo VČSPS, koje je prije dvije godine uspio da osvoji (2. Kaminski, 3-4. Osnos, Borisenko). Istina, ovog puta je iz nekih razloga na kraju turnira odustao od borbe, a prvi poraz u posljednjem kolu izbacio ga je na četvrto mjesto (1. Vorotnikov, 2. Zilbershtein, 3. Borisenko).
Na prvenstvu VČSPS (1971), iz arhive L. Poletaeva, poslao V. Fajbisovič
Učesnik tog turnira, trostruki prvak Lenjingrada Vadim Fajbisovič, nedavno je autoru ovih redova pričao:
„Prvi put sam ga vidio u februaru 1960. na sceni Doma kulture im. Prve petoljetke, kada sam nekoliko puta bio gledalac na prvenstvu SSSR-a. A upoznao sam ga i prvi put razgovarao na polufinalu u Voronježu (maj 1969). Jurij Nikolajevič je tada dijelio hotelsku sobu sa Slavom Osnosom. Bilo je vidljivo da mu simpatičan cimer. Govorio mi je: ‘Slava sam ne shvata koliko dobro igra!’ (moram reći da u šahovskoj sredini nisam često čuo tako nešto o direktnom konkurentu). Posljednji put smo razgovarali u maju 1978. u Vladikavkazu (tada – Ordžonikidze). Saharov je bio trener ekipe „Avangard“, a ja sam bio u trenerskoj brigadi „Burevestnika“. Zapamtio sam da mi je već tada strastveno pričao o vikendici i poljoprivredi, o tome da šah više nije na prvom mjestu, da su mnogo važniji sadnice, sjemenke, đubrivo i slično…“.
Dodajmo tome da je tada u Ordžonikidze reprezentacija „Avangarda“ pod vodstvom Saharova osvojila Kup SSSR-a.
Ekipa „Avangarda“ sa trofejem – Kupom SSSR-a („Šah u SSSR-u“, br. 8, 1978)
Prema sjećanjima ljudi koji su komunicirali sa Jurijem Nikolajevičem u posljednjim godinama njegovog života, kod njega nije bilo primjetnih znakova potisnutosti, a kamoli depresije – barem u površnoj komunikaciji. Ipak, oni koji su ga poznavali bliže, iza te zavjese relativnog blagostanja ipak su uočavali nešto drugo.
E. Lazarev: „Iako u posljednjim godinama života nije osjećao materijalnu oskudicu i imao je solidnu poziciju u sportskom društvu ‘Avangard’, bilo je primjetno u razgovoru s njim da ga nešto muči, obeshrabruje, ponekad baca u očaj. Njegovi odnosi s mnogim drugim šahistima iz Kijeva nisu se lako razvijali. Više ga nisu birali u Prezidijum Šahovske federacije republike, prestali su ga pozivati za trenerski rad u reprezentacijama Ukrajine, a kada mu je ponuđena funkcija gostrenera u Republičkom sportskom komitetu, ubrzo je „povučen unazad“. Jednom riječju, nenamjerno sumirajući svoj život u šahu, sve oštrije je doživljavao svoje nepunopravno stanje, smatrao je da nikome više nije potreban.“
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby-ch2
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
„Kantora dubokog bušenja“ (ironičan naziv za KGB) nikada i nikome nije objašnjavala svoje odluke, i Saharov je mogao samo nagađati razloge zbog kojih su ga uporno odbijali pustiti preko željezne zavjese. Lazarev je kasnije pisao:
„Na prvi pogled, slučaj iz 1951. godine bio je definitivno zatvoren? Formalno – da. U praksi – ne. Kada bi se po raznim potrebama našao u „hodnicima vlasti“, Saharov je stalno osjećao atmosferu političkog nepoverenja prema sebi. Uskraćivali su mu prava (“uzimali su mu “kiseonik”) gdje god su mogli, posebno kada se pojavilo pitanje njegovog učešća na međunarodnom takmičenju u inostranstvu.“
Istraživanje slučaja pokazalo je da je Saharov, zapravo, još mnogo godina ostao „pod nadzorom“ i to ne samo „po staroj navici“. U spisu su sačuvani upiti iz 1967–1968. sa molbom da se izda potvrda o postojanju ili nepostojanju kompromitujućih materijala o njemu (nije li to bilo uoči donošenja odluke o dozvoli za putovanje u inostranstvo?).
Na poleđini jednog od upita (vjerovatno kao odgovor) navedeno je već poznato arhivsko djelo Saharova, kao i još neko „nadzorno djelo“. Ispostavilo se da je Saharov bio predmet istrage, koja je 1992. godine uništena, ali su sačuvane tri evidencijske kartice o našem junaku. U jednoj od njih nalaze se i ovakvi podaci:
„Forma obrade: Nadzorno djelo.
Nadimak: Šahista.
Kategorija evidencije: Ukrajinski nacionalista.
Suština podataka: Dok je bio u pritvoru, održavao je organizacionu vezu sa aktivnim ukrajinskim nacionalistima G.P. Stepanjukom, L.S. Pavlišinom (da-da! – sa onim istim, čiji smo fragment izjave o metodama rada NKVD-a već citirali – N.F.) i drugima, koji su obrađivani u okviru grupne agenturne istrage „Pauk“. 18. januar 1962.“
U drugoj sličnoj kartici, u polju „Suština podataka“, zabilježena je i ovakva informacija od 21. aprila 1967:
„1951–1956. odslužio je kaznu po čl. 54-1-b Krivičnog zakona Ukrajinske SSR. Dok je bio u zatvoru, približio se grupi profesionalnih ukrajinskih nacionalista, učestvovao je u organizovanoj antisovjetskoj aktivnosti u logorima (nije li se ovdje mislio na otkrivanje državne tajne o moralnom liku rukovodstva Ozerloga? – N.F.). Nakon oslobađanja, nastavio je održavati sa njima kriminalne veze.“
Jedna od evidencijskih kartica J. Saharova, koja svjedoči o tajnom nadzoru nad njim.
Turnir u Varni, 1968.
Bilješke J. Saharova:
1.e4 c6 2.Sc3 d5 3.Sf3 dxe4 4.Sxe4 Sd7 5.d4 Sf6 6.Sxf6+ Sxf6 7.Se5!
Potez 7.c3 ne obećava bijelom naročitu korist nakon 7…Dc7. Izabrani nastavak mi se čini perspektivnijim, jer nakon 7…Lf5 slijedi 8.c3 e6 9.g4 Lg6 10.h4 s prilično povoljnim komplikacijama. Pažljiv 7…Sd7 nakon 8.Lf4 Sxe5 9.Lxe5 takođe ne obećava crnom laku borbu za izjednačenje.
7…g6
Interesantno bi bilo i 7…Le6.
8.Lc4 Sd5 9.O-O Lg7 10.Dd2 O-O 11.Lb3 a5 12.a3
Potez 12.a4 bio bi pozicioni promašaj. Tada bi ljepota i ponos crne pozicije – konj na d5 – dobio zgodno polje b4.
12…Db6 13.Td1 Le6 14.La2 Td8?
Crni pogrešno procjenjuje poziciju, smatrajući da viseći bijeli pješaci u centru (nakon c2–c4) donose pogodnu kontraigru. Bolje je bilo 14…Sc7 15.c4 Tfd8 16.Le3 Da6, sa ograničenom, ali zadovoljavajućom pozicijom.
15.c4 Da6 16.Lg5 Tfe8
Nakon 16…h6 17.Ld2 prijeti 18.Sxg6. Na 16…Lf6 17.Lh6 Tfe8 snažno 18.Sd3.
17.Sd3!
Paradoksalno odstupanje konja jasno određuje prednost bijelog.
17…Sb6 18.Sc5 Lxc4 19.Dc2!
19…Da7
Crni očigledno nije primijetio ovaj potez. Na 19…Db5 rješava 20.a4 Db4 21.Ld2.
20.Lxc4 Lxd4 21.La2 Sc8
Bijeli ima figuru za dva pješaka. Vjerovatno vodi mnogo puteva do pobjede. Ipak, dalja realizacija prednosti mi se čini najsnažnijom.
22.Txd4 Txd4 23.Le3 Th4 24.g3 Th5 25.Se6 Db8 26.Lf4 Sd6 27.Dc3 f6 28.Td1 Td5
Ovaj i naredni potezi nisu bili obavezni.
29.Lxd5 cxd5 30.Txd5 Dc8 31.Dxc8 Txc8 32.Lxd6 Kf7 33.Tc5
Crni predaje. 1–0
Turnir u Varni, 1968.
Bilješke J. Saharova:
1.e4 c5 2.Sf3 d6 3.d4 cxd4 4.Sxd4 Sf6 5.Sc3 a6 6.Lg5 e6 7.f4 Db6 8.Dd2 Dxb2 9.Tb1 Da3 10.f5 Sc6
Vrlo interesantno, iako rizično, 10…b5.
11.fxe6 fxe6 12.Sxc6 bxc6 13.e5 Sd5 14.Sxd5 cxd5 15.Le2 dxe5 16.O-O Ta7
Potpuno novi potez u poznatoj poziciji. Mnogi teoretičari već nekoliko godina „lome koplja“, smatrajući obaveznim 16…Lc5+ 17.Kh1 Tf8.
Na naredna tri poteza bijeli je potrošio više od dva sata. Naravno — nedopustiva raskoš!
17.Kh1 Dc5 18.c4 d4 19.Dc2
Bojim se 19.Lh5+ g6 20.Ld1. Ako 20…Ld6, onda 21.La4+ Ld7 22.Df2! Lxa4 (22…Tf8 23.Df8+ Lxf8 24.Tb8+).
Međutim, nakon 20…Le7 crni, uprkos naizgled opasnoj poziciji, može hrabro gledati u budućnost.
19…Le7 20.Da4+ Td7 21.Ld2 Tf8
U ovom trenutku zastavica bijelog već opasno visi, pa „akademsko“ zaključivanje treba prepustiti praktičarima i teoretičarima.
22.Lh5+ g6 23.Lf3 Txf3 24.Txf3 e4 25.Tff1 e3 26.Lb4 Dc7 27.La5 De5 28.Dc6 Dxa5 29.Tb8 Ld6??
Nakon 29…e2 30.Txc8+ Ld8 31.Dxe6+ bijeli bi morao davati vječni šah.
Ali crni ima samo 10–15 sekundi… U žaru borbe njegova svijest odbija da prihvati remi.
30.Txc8+ Ke7 31.Df3??
31.Tcf8! vodio bi do neizbježnog mata.
31…Df5 32.Dd1 De5 33.Tff8 Dxg2#
0–1
Opšte divno raspoloženje nisu kvarile ni neke svakodnevne neugodnosti, o kojima je također pisao u pismu: „Vrijeme je odvratno, kao kolera, ali može se živjeti. Daju nam markice, ali s njima se ne može kupiti konjak i duvan, što sve nervira, jer je teško pojesti 7 levika (levik-velika palačinka)“…
Da li su ukrajinski učesnici naslućivali da će ovaj turnir za Saharova ostati jedini, a da će Nikolaevski svoj drugi pokušaj da ispuni željenu normu dobiti tek 1994. godine?
Drugo i posljednje njegovo putovanje u inostranstvo bio je kratak posjet Krakovu s kijevskom ekipom u januaru 1970. povodom proslave 25. godišnjice oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu. Prvog dana kijevski šahisti pobijedili su reprezentaciju Krakova 5,5:1,5 (Saharov je u svojoj omiljenoj varijanti „otrovanog pješaka“ remizirao s Hansijorovskim), a drugog dana održan je timski turnir s tada egzotičnim tempom – 15 minuta po partiji. Pošto se igrala samo na četiri table, Saharov je rado prepustio mjesto drugima, a sam je, kako se čini, sa zadovoljstvom „upijao“ dugo očekivani posjet zemlji čiji je jezik dobro poznavao i kojoj je živio interes za istoriju i kulturu.
Više u inostranstvo Jurij Saharov nije putovao.
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby-ch2
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Potpuno se slaže s tim i velemajstor Igor Zajcev, takođe učesnik prvenstva, koji je po mojoj molbi podijelio najinteresantnije uspomene na turnir i na druženje sa Saharovom. Igor Arkadjevič je posebno napomenuo:
„Viđao sam više puta kako dugogodišnji trener Davida Bronštajna, Aleksandar Markovič Konstantinopoljski, objašnjava mladima da produženo djelovanje svake popijene čašice daje posljedice tokom čitave sedmice. I zaista, za lidera turnira Jurija Saharova ‘slobodan program’ tog slobodnog dana pretvorio se u pravu sportsku katastrofu – nekoliko običnih poraza, i startna uzletna staza zamijenjena je crnim nizom prepreka…“
Kako sjeća se velemajstor, iako su svi učesnici imali pravo na tri obroka u restoranu, Saharov se tamo obično pojavljivao samo za doručak, a ručak i večeru, kao vrlo praktičan čovjek, pripremao je u hotelskoj sobi, donijevši električnu ploču i sam nabavljajući namirnice. Do kraja turnira čak je organizovao proizvodnju džema od dunje, koji je Zajcev takođe imao priliku da proba, kada ga je Saharov jednom pozvao u sobu da zajedno zaslade turnirske neuspjehe…
Tako je, u nešto zamagljenom obliku, izgledao posljednji nastup našeg heroja na finalima saveznih prvenstava. Ipak, nakon toga bilo je još dva pokušaja da se probije u viši društveni rang. U polufinalu narednog 37. prvenstva (Voronež, 1969) nedostajalo mu je vrlo malo. Saharov je podijelio 3-7. mjesto (a prvih četvoro su se plasirali), ali „Berger“ se osmjehnuo V. Liberzonu i R. Holmovu, ostavljajući po strani i K. Grigorjana i M. Podgaica (1-2. O. Averkin, V. Kuprejčik). Nakon katastrofe na prvenstvu Ukrajine 1970. godine, koje je imalo status polufinala 38. prvenstva SSSR, na kojem je Jurij Nikolajevič zauzeo posljednje mjesto, više takvih pokušaja nije poduzimao.
Vodeći sovjetski šahisti „borili“ su se na unutar-saveznim turnirima ne samo radi samopokazivanja ili državnih stipendija. Glavna želja većine njih bila je da se domognu prilike za putovanja u inostranstvo.
„Tada je bila stroga praksa: sovjetski šahista dobijao je pravo nastupa na međunarodnom takmičenju većinom samo kao nagradu za određene uspjehe na sve-saveznoj sceni. Izuzeci se nisu činili ni za svakog velemajstora. Šta tek reći o majstoru?“ (E. Lazarev, „Pan Inspektor…“)
Za potpunu sliku treba napomenuti da su u to vrijeme putovanja u inostranstvo bila ne samo pitanje prestiža, već i vrlo značajan izvor prihoda, posebno ako se radilo o turnirima u takozvanim kapitalističkim zemljama – makar zbog ušteđenih troškova službenih putovanja.
Na međunarodnoj sceni Saharov je počeo nastupati od 1962. godine. Istina, s dvije važne napomene. Prvo, radilo se samo o prijateljskim mečevima reprezentacija Ukrajine i Bugarske, a kasnije, kada je Saharov postao prvak Ukrajine, reprezentacija SSSR-a i Jugoslavije. Drugo, učestvovao je samo u onim mečevima koji su se održavali u SSSR-u. Kada bi došlo vrijeme uzvratnog posjeta (mečevi su se održavali svake godine, naizmjenično u zemljama učesnicama), kijevski majstor je s zavidnom stalnošću ostajao „iza broda“ zbog novog odbijanja vize za odlazak. A o putovanju u inostranstvo na turnir – o tome se moglo samo sanjati. Djelimično je tome doprinijela njegova uporna želja da osvoji makar prvenstvo Ukrajine – možda bi ga tada „na vrhu“ primijetili i nagradili putovanjem.
Učešće Jurija Nikolajeviča u međunarodnim mečevima može se nabrojati na prste, pa ih redom navodimo:
Prije meča sa reprezentacijom Jugoslavije, 1966.
Ostojić – Saharov [B93]
Meč SSSR – Jugoslavija, Soči, 1968.
Bilješke E. Lazareva (iz knjige „Stvaralaštvo šahista Ukrajine“)
Jurija Nikolajeviča Saharova (1922–1981) počeli su pozivati u reprezentaciju SSSR-a tek nakon što mu je bilo preko četrdeset. U tom dobu igrači većinom prisećaju se ranijih pobjeda na turnirima i sve češće nastupaju kao mentori. Kod Saharova su najveći uspjesi došli upravo u isto vrijeme kada je dobio zvanje zasluženog trenera Ukrajinske SSR.
Tako je u periodu 1966–1968. dvaput postao prvak republike, osvojio visoka mjesta na prvenstvima zemlje i sjajno nastupao na međunarodnoj sceni. Konkretno, u ovom meču protiv šampiona Jugoslavije, Kijevljanin je ostvario tri pobjede uz jednu remi partiju!
Druga partija je karakteristična za Saharovljevu igru – dinamičnu, ponekad rizičnu, ali punu vjere u vlastite snage i sportske sreće.
1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 a6
Saharov se nije plašio da postavi složene zadatke sebi i protivniku, igrajući protiv objektivno najsnažnijih poteza bijelih.
6.Bg5 e6 7.f4 Obostrano oštra varijanta 7…Qb6?! 8.Qd2 Qxb2 – crni je tokom mnogih poteza primoran da odbija žestok napad protivnika, ali se nada da će uhvatiti pogodan trenutak za kontru. Zbog toga se nije plašio ni da izgubi poneku partiju u ovoj varijanti, računajući da će to nadoknaditi pobjedama u drugim partijama. Da bi se igrala ova varijanta i bijelim i crnim figurama, potrebna su široka znanja, čvrsti živci i snaga duha.
N.F.: Pored toga, Ostojić nije mogao ne znati da je njegov protivnik crnim figurama u ovoj varijanti „otrovnog pješaka“ 7…Qb6 8.Qd2 Qxb2 prije dvije godine osvojio 1,5 poen od 2, pobijedivši Matulovića i remizirajući s Ivkovim. To je sigurno uticalo na bijelog u izboru narednog poteza.
6.f4
Određeni moralni uspjeh crnog – protivnik je izabrao manje principijelan plan. Sada mu je lakše rješavati probleme u otvaranju.
6…Qc7 7.Bd3 Nc6 8.Nf3 Bg4
U to vrijeme – relativno nova ideja: crni pristaje da protivniku da prednost lovačkog para, ali zato brže mobiliše sve svoje snage.
9.h3 Bxf3 10.Qxf3 g6 11.Be3
Neki komentatori su preporučivali 11.Ne2 Bg7 12.c3 – kako bi ograničili aktivnost crnog lovca. Međutim, decentralizacija konja otežala bi bijelom borbu protiv kontrigre poslije e7–e5 i d6–d5.
11…Bg7 12.0-0 0-0 13.Qf2
Bijeli ne preduzima neophodne mjere protiv crnih namjera. Čini se da bi 13.g4! e6 14.g5 Nd7 15.Qf2 (tek tada!) još uvijek održalo dinamičku ravnotežu, jer se crni teško aktivira u centru.
13…e6! 14.Qh4 Rae8 15.Rae1 d5!
Konkretan pristup poziciji. U ovakvim strukturama ovaj prodor otvara crnom puteve za poboljšanje pozicije – ili razmjena uz izolaciju crnog pješaka, ili teritorijalna prednost nakon e4–e5.
Na primjer: 16.exd5 Nxd5 17.Nxd5 exd5 18.c3 d4! i bijeli rizikuje 19.cxd4 zbog Rxe3!
Ili: 16.e5 Nd7 17.Ne2 f6 sa inicijativom crnog.
16.Bc5 dxe4?!
Crni se previše upušta u taktičke ideje sa žrtvama, dok bi jednostavno 16…Ne7 dalo prednost bez komplikacija – 17.Bd4 dxe4 18.Bxf6 Nf5! ili 18.Bxe4 Nf5 19.Bxf5 exf5 20.Bxf6 Qb6+, i u oba slučaja crni bi povratio figuru zadržavajući pozicijske prednosti.
17.Bxe4
Šampion Jugoslavije ponovo pokazuje opreznost – što ga u ovoj situaciji košta. Prihvatanje žrtve kvaliteta poslije 17.Bxf8 Rxf8 18.Nxe4 Nxe4 19.Bxe4 Bxb2 omogućilo bi bijelom solidnu odbranu, a sada mora preći u pasivnu igru.
17…Ne7 18.Qf2
Ili 18.Bd4 Nf5!, kao u varijanti nakon 16. poteza crnog.
18…Rc8 19.Bb6?
Iznenađujuće: očigledan i naizgled dobar potez pokazuje se kao odlučujuća greška, jer bijele figure dolaze na mjesta koja postaju mete višepotezne kombinacije protivnika. Odbranjiva pozicija bila bi 19.Bd4!
19…Nxe4 20.Rxe4 Qc6 21.Bd4
Već je kasno.
21…Nd5!!
Poslije ovog preciznog i temeljito proračunatog udara, bijeli gubi makar jednog pješaka.
22.Bxg7 Nxc3!
Ova taktička ideja čini osnovu kombinacije crnog. Bijeli još nije iscrpio sve resurse.
23.Re3 Ne4 24.Rxe4 Qxe4 25.Bxf8 Rxc2!
Ovaj međupotez trebalo je predvidjeti na samom početku kombinacije.
26.Re1 Qc6 27.Re2 Rxe2 28.Qxe2 Kxf8
Konačno, kombinacija crnog koja je trajala praktično deset poteza završava se prozaičnim završetkom u kojem višak pješaka osigurava pobjedu.
29.Qe5 h5 30.Kh2 Qd5 31.Qc3 Ke7 32.h4 Kd7 33.a3 Qe4 34.Qf6 Ke8 35.g3 Qc2+ 36.Kg1 b6 37.Qh8+ Ke7 38.Qa8
Ubrzava poraz, ali crni bi svakako postepeno priveo prednost kraju.
38…Qc1+ 39.Kg2 Qxb2+ 40.Kh3 Qxa3 41.Qb7+ Kf8 42.Qxb6 Qa1 43.Kg2 a5 44.g4 Qa2+ 45.Kg1 Qe2
Bijeli predaje. 0–1
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby-ch2
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Na 35. prvenstvu SSSR u Harkovu (1967), iz arhive kluba „Avangard“.
Posljednje za njega bilo je 36. prvenstvo SSSR, koje je počelo u Alma-Ati pred početak nove 1969. godine. U prvom kolu Saharov je nadigran od Anatolija Lejna, ali zatim je, kao da se ništa nije dogodilo, počeo osvajati poene jedan za drugim i nakon osmog kola izdvojio se kao jedini lider sa 6 poena. Igrao je lako, sa uživanjem, izbjegavajući vremensku oskudicu. Među pobijeđenima su bili Jurij Averbah, Vladimir Bagirov, Janis Klovans.
Bagirov – Saharov [E30]
36. prvenstvo SSSR, Alma-Ata, 1969
Napomene J. Saharova
1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.Bg5 h6 5.Bh4 c5 6.d5 exd5
Teorijski priručnici preporučuju 6…d6 sa naknadnim e5 i premještanjem crnog konja sa b8 putem d7–f8–g6. Ali meni se čini da to bijelom omogućava da bez smetnji završi razvoj i prvi pređe u aktivnu igru.
7.cxd5 0-0 8.e3
Pokušaj da bijeli zauzme centar ne prolazi: 8.f3 Re8 9.e4 Nxe4!
8…Re8 9.Rc1?
Ovaj potez je neuspješan — bijeli top je bolje postavljen na d1, gdje bi podržavao pješaka na d5. Uz to, bijeli je na razmišljanje o potezu potrošio oko sat vremena. Trebalo je igrati 9.Qc2, jer je pješak d5 nezaštićen: 9…g5? 10.Bg3 Nxd5 11.Bc4 i crni konj ne može pobjeći zbog 12.Qg6+.
9…d6 10.Bb5
Na 10.Nge2 neugodno djeluje 10…b5, a ako bijeli igra 11.a4, onda jednostavno slijedi 11…a6.
10…Bd7 11.Bxd7 Nbxd7 12.Nge2 Nf8 13.0-0 Ng6 14.Bg3 Nh5 15.a3 Bxc3 16.Nxc3 Nxg3 17.hxg3 Qd7
Možemo sumirati otvaranje. Crni ima pješaka više na daminoj strani, dok bijeli na kraljevoj strani ne može razviti aktivnost. Poslije partije, neki učesnici su savjetovali bijelom da odmah započne borbu sa 18.b4, ali nakon 18…b5 19.bxc5 dxc5 to ne prolazi, jer 20.a4 b4 21.Nb5 a6, a 19.a4 se lako neutralizira sa 19…a6. Ukratko: plan koji je bijeli izabrao bio je neuspješan.
18.Qc2 Rac8 19.Ne2 b5 20.Rcd1 a6
Direktno 20…a5, što otkriva plan crnog, smatrao sam preuranjenim, jer je protivnik ulazio u vremensku oskudicu.
21.Rfe1 Qe7 22.Nf4 Ne5 23.e4
Upornije je bilo 23.Nd3 Nc4 24.e4, iako nakon 24…Qf6 bijeli je osuđen na odbranu.
23…c4 24.Qc3 g6 25.Re2 Qa7 26.Qe3
Pokazuje se da bi na 26.Qd4 slijedilo 26…Qxd4 27.Rxd4 c3 28.bxc3 Rxc3. U slučaju 29.Ra2 situacija bi mogla završiti matom: 29…Rc1+ 30.Kh2 Ng4+ 31.Kh3 f5!
26…Qxe3 27.Rxe3 a5 28.f3 b4 29.g4
Tipičan potez u vremenskoj stisci. Valja primijetiti da otvaranje linije „a“ malo mijenja poziciju. Ali sada slijedi odlučujući proboj.
29…c3 30.bxc3 b3 31.a4 Rc4 32.Rb1 Rb8 33.Ne2 Rxa4 34.Nd4 b2 35.Nc6 Ra1 36.Ree1 Rxb1 37.Rxb1 a4
U ovoj beznadnoj poziciji bijeli je prekoračio vrijeme. 0–1
„Nisam mogao da vjerujem. Partija Bagirov – Saharov završila je uvjerljivom pobjedom crnog. Partneri su, kao i obično, analizirali odigranu partiju.
– Čudna stvar, – čudio se Saharov, – jer sam istim nastavkom pobijedio Gufelda 1964. godine, i partija je objavljena u časopisu Šah u SSSR. Zašto je ovdje ostala nezapažena?“
Bagirov je neodlučno ćutao. Tek na putu do hotela priznao je da je partiju Gufeld – Saharov primijetio. Upravo je tu partiju analizirao prije susreta sa Saharovom. Ali „nije vjerovao“.
(„Osmijesi prvenstva“, „64“, br. 2, 1969.)
Raspoloženje lidera bilo je sjajno, možda čak i previše. Uz to, nakon osmog kola učesnike je čekao slobodan dan, u iščekivanju kojeg je Jurij Nikolajevič pisao svom prijatelju Efimu Lazarevu (prevod s ukrajinskog):
„Zdravo, gospodine Fimkuv! (takvim gotovo neprevedivim oslovljavanjem Saharov je obično počinjao pisma Lazarevu – N.F.)
Osam kola su iza nas. Sutra je slobodan dan, odvešće nas negdje u planine na šašlik i bešbarmak sa konjakom. Odlučio sam piti najviše 400, jer u devetom kolu igram crnim protiv Osnosa. Sam razumiješ, bez obzira na sve, nikad mi nije bilo ovako dobro. Ne bih imao ništa protiv da osvojim isto toliko poena u posljednjih 11 kola koliko i u prvih osam. Platoša (Igor Platonov – N.F.) je nakon četiri uzastopne nule u briljantnom stilu pobijedio Talja. (S ovom partijom možete se upoznati ovdje – N.F.) Od mojih pet pobjeda, tri su crnim figurama… Za sada (tfu-tfu!) nisam ništa izgubio i nisam ni približno bio u vremenskoj oskudici.
Dvaput sam nastupao na lokalnoj televiziji sa 15-minutnim pričama i, kažu, imao sam veliki uspjeh, jer sam spomenuo sve što je moguće i nemoguće.“
Ponovo iz „Osmijesi prvenstva“ („64“, br. 2, 1969.):
„Šahovski ples. Nastupajući na lokalnom radiju sa pregledom kola, kijevski majstor J. Saharov rekao je da je predstavnik Moldavije A. Lutikov napravio na tabli ‘šahovsku moldavanku’. A ako bude igrao Lutikov, neće li u Saharovom stvaralaštvu pronaći elemente ukrajinskog hopaka?“
Prije devetog kola Jurij Nikolajevič je stigao napisati još jedno pismo:
„Zdravo, gospodine Fimkuv!
… Jučer je bio slobodan dan – odvezli su nas u planine na sabantuj (sabantuj je tradicionalni tatarski i baškirski narodni festival).
Klizao sam se na klizaljkama, sankama i dobro se napio, jer je konjaka bilo do Peruna, uz odlične zalogaje, kao i šašlik od još toplog mesa.
Sa rolšua je pao jedan Podgajčik. Ostrovski (sudija Lev Ostrovski – N.F.) upleo se gdje nije trebao – očito nije bio Šenk ni Joni Nilson. Kao rezultat toga, stvarno je slomio ruku.
Sada idem pješice na deveto kolo (većina ide autobusom). Čvrsto vjerujem da mi se neće kvariti odlično raspoloženje.“
„Idem pješice“ – tu su ključne riječi! Znam iz vlastitog iskustva koliko pred partijom neodoljivo treba prošetati i provjetriti se, ako je noć bila neprospavana ili ste prethodno vrijeme proveli na sličan način.
Partija s Vjacheslavom Osnosom završila je tragično – grubom greškom u 22. potezu crni je omogućio da se uhvati njegov kralj, i kroz 4 poteza predao je partiju. Saharov je izgubio i naredne dvije partije. Usprkos očajnim naporima, više nije uspio pobijediti ni jednom. Na kraju – devet poena od 19 i 14. mjesto.
„Najkarakterističnije za Jurija Saharova na prvenstvu – potpuni gubitak najboljih šahovskih osobina nakon poraza od V. Osnosa u devetom kolu“, pisalo je u završnom članku u turnirskom biltenu. Rizikujem da se ne složim – ne, te osobine su izgubljene dan ranije.
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby-ch2
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Smislov – Saharov [E91]
27. prvenstvo SSSR, Lenjingrad, 1960
1.c4 g6 2.Nc3 Bg7 3.d4 Nf6 4.e4 0-0 5.Nf3 d6 6.Be2 Bg4 7.h3 Bxf3 8.Bxf3 Nc6 9.d5 Na5 10.Be2 Nd7 11.Bd2 c5 12.0-0 a6 13.a3 Qc7 14.Qc2 b6 15.Nd1 Rfb8 16.Bc3 Nf6 17.a4 e5 18.Ne3 Qe7 19.g3 Rf8 20.h4 Rae8 21.Rab1 h5 22.Bf3 Bh6 23.Bd2 Kh7 24.Qd3 Qd7 25.Qc2 Ng4 26.Bxg4 hxg4 27.b4 cxb4 28.Rxb4 Rc8 29.Qd3 Nb7 30.Qe2 f5 31.h5 Bxe3 32.Qxe3 f4 33.hxg6+ Kxg6 34.gxf4 exf4
Vidimo karakterističnu borbu u staroindijskom stilu. Bijeli ima prednost, ali crni, vješto održavajući napetost, stalno je spreman da igra „na presretanje“. Osim toga, obojica protivnika su imali nedostatak vremena za promišljanje.
35.Qd4?!
Damu je trebalo držati bliže svom kralju, povlačenjem na e2 ili e1. Ali zašto nije zauzeo veliku dijagonalu?
35…g3! 36.Bc3?
Na ovaj način bijeli sprečava 36…Qh3, dok je na 36…gxf2+ Vasili Vasiljevič imao pripremljen 37.Kxf2!, prijeteći smrtonosnim Rg1+.
36…Rf7?
Greška; mnogo jače bi bilo 36…g2!! 37.Re1 f3! sa odlučujućom napadačkom snagom. Potez je posebno neugodan jer je pozicija bila upravo u stilu Saharova. Kako je primijetio Trosman: „Saharov je uvijek loše igrao u cajtnotu. Čak je namjerno bilježio posljednjih 10 poteza na listiću kako bi ostavio dovoljno vremena za njihovo promišljanje“, ali ni to često nije bilo dovoljno.
37.fxg3 Qh3 (?)
Ako vjerujemo njegovom „čeličnom prijatelju“, mnogo jače bi bilo 37…Qg4, ali ove nijanse je teško vidjeti u cajtnotu. Sada je sve gotovo.
38.Rb2 f3 39.Rxf3 Rcf8 40.Rbf2 Rxf3 41.Qg7+ Kh5 42.Qh7+ Kg5 1-0
Na kraju, kijevski majstor sa 6 poena od 19 podijelio je posljednje mjesto sa Bukhuti Gurgenidzeom i Aleksejem Suetinom. Šampion je postao Viktor Korčnoj (13,5), za poen ispred Efima Gelera i Tigrana Petrosjana.
Sljedeća prilika da igra na šampionatu SSSR-a ukazala mu se tek krajem 1964. godine. Prvenstvo se održavalo u Kijevu i izgleda da je faktor „domaćeg terena“ za njega bio više smetnja nego pomoć. U svakom slučaju, rezultat je bio tek nešto bolji – 7,5 poena od 19 i podijeljeno 15-17. mjesto.
Kijev, tokom 32. šampionata SSSR-a. S lijeva na desno: J. Saharov, L. Štejn, V. Korčnoj (iz arhive E. Lazareva)
I tek nakon treće prilike Jurij Saharov je uspio pokazati rezultat koji je, više-manje, odgovarao njegovom potencijalu. 33. šampionat SSSR-a održavao se u Talinu i sasvim je vjerovatno da je prijatna prijestonica Estonije smirila našeg junaka, uklonila napetost i inspirisala ga za nove uspjehe. Početna partija dodatno mu je dala samopouzdanje.
Saharov – Štejn [B35]
33. prvenstvo SSSR, Talin, 1965
Napomene J. Saharova
1.e4 c5 2.Nf3 g6 3.d4 cxd4 4.Nxd4
Vrijedilo je ozbiljnog razmatranja 4.Qxd4 sa primjerom 4…Nf6 5.e5 Nc6 6.Qf4 Nd5 7.Qe4. Ali u prvom kolu, a uz to suočen sa tako poznatim protivnikom, bilo je zastrašujuće upustiti se u manje poznate šahovske vode.
4…Nf6 5.Nc3 Nc6 6.Be3 Bg7 7.Bc4 0-0 8.Bb3 Qa5
Već je postalo istorijsko nasljeđe lijepa zamka 8…Na5?? 9.e5 Ne8 10.Bxf7+! Kxf7 11.Ne6 i bijeli dobija. U njenoj mreži nekada su se znali naći veliki „ribari“ poput S. Reševskog i L. Šamkoviča.
9.0-0 d6 10.h3 Bd7 11.f4 Rac8 12.Qf3 Qh5
Ništa novo pod Mjesecom. Ova pozicija pojavila se u partiji Mnacakanjan – Štejn na međunarodnom turniru u Erevanu, ali bijeli je tamo odigrao 13.Rad1 i ništa nije postigao. Sljedeći potez bijelog daje partiji teoretski interes.
13.Qf2! Nb4?
Iako crni prijeti standardnom „sicilijanskom“ žrtvom figure Rxc3, jače bi bilo 13…Na5 14.Nde2 b6, nakon čega centralni proboj, izveden u partiji, gubi mnogo na snazi.
14.Nde2 a5 15.a3
Zavodljiv potez 15.f5 sa strašnom prijetnjom 16.Nf4 pariran je 15…g5, i iako nakon 16.Ng3 Qh4 crna dama nije aktivna, bijeli nema nikakvu stvarnu prednost. Možda je jednako jak bio i 15.a4 sa kasnijim Rad1.
15…Na6 16.e5 dxe5 17.Ng3 Qh4 18.fxe5 Nh5 19.Nxh5 Qxh5 20.Bxf7+ Kh8 21.Qd2 Qxe5 22.Rae1 Bf5
22…Bc6 nije moguće zbog 23.Bb6.
23.Bd5 Qc7
Neophodno zbog prijetnji Bc5 i Bxb7, ali sada bijeli, razmjenjujući centralnog branitelja Bg7, dobija čvrstu prednost.
24.Bh6 e5
U tom trenutku crni ulazi u cajtnot i nije imalo smisla igrati na dobitak pješaka 25.g4, jer ne ide 25…Qb6+ 26.Be3 Qxb2 27.Nd1! sa dobitkom. Ali nakon 25…Bd7 26.Bxg7+ Kxg7 27.Qg5 Qc5+ razvijaju se zanimljive komplikacije.
25.Kh1 Nc5 26.Bxg7+ Kxg7 27.Nb5 Qe7 28.b4 axb4 29.axb4 Na6 30.c3
Sam sam mnogo puta bio u cajtnotu i znam koliko je teško igrati poteze kada ništa ne prijeti, ali i kada nema na šta napadati.
30…Nb8
Bolje je bilo 30…Nc7, iako je nakon 31.Nxc7 i 32.c4 pozicija crnog je teška. Odmah je gubilo 30…Rfd8 31.Nd4.
31.Nd4 Nc6 32.Nxf5+ gxf5 33.b5 Na5
Forsirano gubi, produžilo bi se otpor 33…Nd8 34.c4 e4, ali nakon energičnog 35.g4 dobra strategija bila bi skupa.
34.Qd4 exd4
Na 34…Rce8 bijeli dobija sa 35.Qb6.
35.Rxe7+ Kf6 36.Re6+ Kg7 37.cxd4 Rcd8 38.Re5 f4 39.Rc1 Rd7 40.b6 Rf6 41.Rc7
Crni se predaje. Na 41…Rfd6 slijedi 42.Be6.
1-0
Kao što se kasnije ispostavilo, ovo je bila pobjeda nad budućim šampionom turnira, za kojeg je ovaj „propust“ bio jedini. Sa pola poena razlike iza njega bili su Lev Polugaevski i Mark Tajmanov, a Saharov je zauzeo čisto 7. mjesto. Na njegovom aktivu bila je i pobjeda nad još jednim velemajstorom – Davidom Bronštajnom; takođe je primorao Paula Keresa na mnogo truda da bi postigao remi.
Evo još jedna pobjeda Saharova na ovom turniru.
Saharov – Kuzmin
33. prvenstvo SSSR, Talin, 1965
Napomene V. Sergejeva
1.c4 g6 2.Nc3 Bg7 3.g3 d6 4.Bg2 e5 5.d3 Nc6 6.Rb1 a5 7.a3 Nge7
Takvu postavku konja često je u ovakvim pozicijama koristio legendarni Paul Keres. Alternativni nastavci: 7…f5 sa idejom Nf6 ili 7…Nh6.
8.b4 axb4 9.axb4 0-0 10.b5 Nd4 11.e3 Ne6 12.Nge2 Kh8 13.Bb2 Nf5?!
Sumnjiva odluka, oslabljujući ključna polja d5 i c6. Bolje su izgledali drugi planovi – 13…f5 sa idejom g5 ili 13…c6!? sa idejom d5.
14.0-0 h5 15.Ra1
15…Rxa1?
Ozbiljna greška. Trebalo je izabrati 15…Rb8!?, i bijelom ne bi bilo lako izvući išta iz kontrole nad linijom „a“. „U šahu, kao i u životu, ponekad treba znati se povući“, B. Spaski.
16.Qxa1 h4 17.Qa7 Qg5
Zanimljivo rješenje, karakteristično za inicijativni stil G. Kuzmina. Crni se pješakom oslobađa glavnog branitelja bijelog kralja – lovca g2. Ipak, oslabljenim bijelim poljima uspješno upravlja mobilna dama bijelog.
18.Bxb7 Bxb7 19.Qxb7 Qh5 20.Qg2 h3 21.Qh1
Skromno postavljena dama bijelog na h1 – privremena pojava.
21…Kg8
Vizuelno opasno djeluje 21…Ng5, ali bijeli sigurno rješava probleme odbrane, na primjer 22.Rd1 Nf3+ 23.Kf1 Bh6 24.Bc1 sa sledećim Ng1.
22.Bc1 Nc5 23.Rd1 e4?!
Izgleda kao posljednja šansa da se preokrene tok borbe.
24.d4 Ne6 25.Kf1 Ng5 26.Nxe4 Nf3 27.Nd2 Ng5 28.Re1 Re8 29.Nf4 Qg4 30.Bb2 Nh6 31.Qc6
Upad dame bijelog jasno najavljuje kraj borbe.
31…Qc8 32.Nd5 Ng4 33.Kg1 Kh7 34.e4 Ne6 35.Nf3 f5 36.exf5 gxf5 37.Nf4 Bh6 38.d5 Ng7 39.Rxe8 Qxe8 40.Qxe8 Nxe8 41.Nxh3 1-0
Kao što se prisjeća Vladimir Tukmakov, još od vremena omladinskih takmičenja Saharov je gajio neku posebnu simpatiju prema luganskom šahisti – možda ga je privlačio originalni kreativni stil Gennadija, a možda mu se dopadalo i kao ličnost. S vremenom je ta veza prerasla u kreativnu saradnju – posebno, 1973. godine Jurij Nikolaevič je bio sekundant Kuzmina na lenjingradskom međuzonskom turniru.
Nominalno, najboljim rezultatom Saharova u šampionatima SSSR može se smatrati 6. mjesto sa 9 od 13 na 35. prvenstvu (1967). Ali tada se turnir prvi put održavao po švajcarskom sistemu, i među 126 učesnika bili su šahisti različitog nivoa. Većinom je igrao sa majstorima, iako su neki od njih kasnije postali velemajstori (Lev Alburt, Gennadij Kuzmin, Vitalij Ceškovski). E. Lazarev i V. Sergejev u članku „Jurij Saharov: anatomija jedne tragedije“ (češki časopis Mat, br. 12-14, 1998-1999) navode da je na šampionatu bilo ukupno 28 igrača koji su tada već bili ili su kasnije postali velemajstori. Dakle, ovaj uspjeh ne treba ni precjenjivati, ali ni umanjivati.
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby-ch2
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
…Posebna tema je odnos Saharova prema treniranju djevojčica. Čini se da je u tom smislu bio idealan trener – poput Vachtanga Karseladzea. Djevojčica je bilo malo. Subjektivno je teško shvatiti odakle je J.N. znao posebnosti ženskog pristupa igri: dječaci uče pravila da ih krše, djevojčice – da ih koriste.
Saharov je pažljivo i vrlo mirno učio djevojčice kako da krše pravila. Tu je bilo i to što dječaci nisu htjeli igrati s djevojčicama – taština je ometala. Ako je J.N. primijetio odsustvo taštine, kao kod mene – spajao bi ih s djevojčicama. Tako me povezao s Lidom Semenovom – on ju je zvao Lidcom. J.N. je navodno zamolio da budem njen sparing-partner tokom treninga. Igrali smo njen repertoar –znao je da ja volim da se izvlačim, a ona treba da uči kako da dovrši posao. Nisam se ljutio. Uopšte je bilo lijepo igrati s djevojkom.
Sa mladim šahistkinjama (iz arhive kluba „Avangard“)
Šezdesete godine bile su najuspješnije u sportskoj biografiji Saharova. Ipak, znajući sve okolnosti, ostaje samo da se nagađa: šta bi mogao postići da nije…?
Već znamo o izgubljenim, zauvijek protraćenim godinama provedenim iza rešetaka. O drugom će biti riječi niže.
Jurij Saharov je aktivno učestvovao u republičkim turnirima – od 1960. do 1970. godine, prvenstvo Ukrajine je u tom periodu propustio samo jednom. Bilo je turnira nižeg ranga – na primjer, prvenstva „Avangarda“, u kojima je takođe igrao kad god je imao priliku, ili prvenstvo Kijeva. Nabrojati ih sve u okviru ovog članka nije moguće, niti je potrebno. No, treba napomenuti da mu je tek 1966. godine po prvi put pošlo za rukom da osvoji najvišu stepenicu na republičkom prvenstvu. Prvak Ukrajine postao je 26 godina nakon svog debija!
Start ovog turnira kijevski majstor je odigrao usporeno, ali jak finiš (9 od 10!) donio mu je „zlato“ sa poenom prednosti u odnosu na najbližeg konkurenta.
Jedna od njegovih partija dobila je nagradu za ljepotu.
Saharov – Tukmakov [B27]
Prvenstvo Ukrajine, 1966
Bilješke A. Zamihovskog i E. Poljaka
1.e4 c5 2.Nf3 b6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Bb7 5.Nc3 d6 6.Bg5 Nd7 7.f4 Ngf6 8.Bxf6 gxf6
Jače bi bilo 8…Nxf6. (Čini se da mladom majstoru u ovom slučaju nije odgovaralo 9.e5 s nastavkom 9…dxe5 10.fxe5 Nd7 11.e6 – N.F.)
9.Qh5 Qc8 10.Nd5 e6 11.0-0-0 Saharov je daleko i precizno izračunao sve varijante povezane s ovom lijepom žrtvom figure.
11…exd5 12.exd5 Qc5 13.Ne6! Sprečava veliku rokadu. Sada crni kralj mora da bude izložen opasnom napadu.
13…Qe3+ 14.Kb1 Ke7 15.Bb5 Druga žrtva figure najbrže završava napad.
15…fxe6 16.Rhe1 Qxe1 Crni je prisiljen da da damu; nakon 16…Qc5 17.Rxe6+ Kd8 18.Qe8+ Kc7 19.Qxd7+ Kb8 20.Bc6 bijeli bi matirao.
17.Rxe1 e5 18.Qf5 Nc5 19.fxe5 dxe5 20.d6+! Crni predaje. 1-0
Dve godine kasnije Saharov je u republičkom prvenstvu postigao još značajniju pobjedu:
„Kijevljanin J. Saharov je već od četvrtog kola preuzeo vođstvo i nije ga ispuštao do kraja takmičenja. Do posljednjeg kola majstor je došao sa prednošću od dva poena. Činilo se da bi mu mirna remi partija u potpunosti odgovarala. No, i u takvoj situaciji Saharov je nastavio upornu borbu za pobjedu u partiji protiv A. Bannika i završio takmičenje, postižući sjajan rezultat – 12,5 poena od 17“ (Šah u SSSR-u, br. 8, 1968).
Vladimir Tukmakov: „Odnos sa Jurijem Nikolajevičem za tablom bio je za mene katastrofalan – očigledno je uticalo to što smo tokom naših prvih susreta bili u različitim ‘težinskim kategorijama’. U konačnom zbiru, pored naše prve trening-partije, u različitim turnirima izgubio sam od njega još četiri puta. Posljednji put smo igrali 1970. godine na republičkom prvenstvu, koje je za nas obojicu bilo posljednje (iako iz različitih razloga). Možda je simbolično što smo se u posljednjem kolu našli upravo na posljednjem prvenstvu Ukrajine… Partija je završila remijem.“
Kao što je već pomenuto, debi kijevskog majstora na saveznim prvenstvima dogodio se početkom 1960. godine u Lenjingradu. Početak turnira bio je obećavajući – u prvom kolu Eduard Gufeld je efektno poražen.
Saharov – Gufeld [D16]
27. prvenstvo SSSR, Lenjingrad, 1960
Bilješke J. Saharova
1.d4 d5 2.c4 c6 3.Nf3 Nf6 4.Nc3 dxc4 5.a4 Na6
Ovaj originalni potez prvi je primijenio Smislov u partiji protiv Gligorića na turniru kandidata u Jugoslaviji. Ideja je da, nakon poteza bijelog pješaka na e3 ili e4, lovac ne razvija se na f5, kao obično, nego na g4.
6.e3 Bg4 7.Bxc4 e6
Naravno, bijelom nije povoljno 8.Bxa6 bxa6, jer se otvorena „b“ linija i mogućnost rušenja centra potezom c6-c5 višestruko nadoknađuju crnim udvojenim pješacima na „a“ liniji.
8.0-0 Be7 9.h3 Bh5
Crni je trebao da razmotri 9…Bxf3 10.Qxf3 Nb4.
10.Qe2
Ovaj potez je znatno jači od skromnog povlačenja na e2 koje je Gligorić izabrao u sličnoj poziciji.
10…Nb4 11.Rd1 a5?
Početak pogrešnog plana. Crni se boje kratke rokade, strahujući od napada, ali ipak je trebalo igrati, iako ni nakon 11…0-0 12.g4 odbrana nije laka.
12.g4 Bg6 13.e4 h5
Nastavak pogrešnog plana.
14.g5 Nh7 15.h4 Qc7
Crni pokušava da pripremi veliku rokadu, ali pokazuje se da ni tamo njegov kralj nije siguran.
16.Ne5 Nf8 17.Bf4 Bd6 18.Bg3 0-0-0 19.Rac1
Prijeti 20.Nb5.
19…Kb8 20.Bb3!
Ponovo prijeti.
20…Qe7
21.d5!
Presudni proboj.
21…f6
Glavna varijanta započete kombinacije: 21…exd5 22.exd5 f6 23.dxc6 Bxe5 (Loše je 23…fxe5 zbog 24.Rxd6!) 24.Bxe5+ fxe5 25.Rxd8+ Qxd8 26.Qxe5+ Ka8 (26…Qc7 gubi zbog 27.Qxc7+ Kxc7 28.Nb5+) 27.c7 Qc8 28.Nb5 Nc6 29.Rxc6 bxc6 30.Qc5 Qa6 31.c8=Q+
Napomena autora: Saharov je komentarisao ovu partiju za turnirski bilten tokom turnira i nije primijetio da u navedenoj varijanti, kao odgovor na 30.Qc5??, crni odmah daje vječni šah 30…Qg4+. Da se ova pozicija desila u partiji, naravno da bi pronašao 30.Qd4, onemogućivši crnom ovu mogućnost.
22.Nxc6+! bxc6
Gubilo bi i 22…Nxc6 23.dxc6 Bxg3 24.fxg3 Rxd1+ 25.Rxd1 Qc5+ 26.Kg2 bxc6 (ili 26…Qxc6 27.Rd8+ Kc7 28.Qd3 s nezaustavljivom prijetnjom 29.Nb5+) 27.Qa6 Kc7 28.Qa8 i bijeli dobija.
23.dxc6 Kc8 24.c7! Rd7 25.Bxd6 Rxd6 26.Rxd6 Qxd6 27.Nb5 Qb6 28.Qd2 Nc6
Braneći prijetnju 29.Qd8+ ili 29.Nd5+, ali…
29.Rxc6.
Crni predaje. 1-0
Ali dalje stvari su išle mnogo teže. Šampionat SSSR-a pokazao se kao turnir potpuno drugačijeg nivoa u poređenju sa onima na kojima je do tada igrao. U principu, Jurij Saharov je bio sposoban da se bori i stvara probleme svakom protivniku, ali izdržati tako ogroman pritisak tokom čitavog turnira, bez prethodne navike, bilo je izuzetno teško.
Ipak, borio se u svakoj partiji. U petom kolu je samo nekoliko grešaka u zoni vremenske oskudice (češće zvane „cajtnot“) prosulo njegov veliki pozicioni plus protiv Petrosjana, izgubivši na vrijeme u već beznadežnoj poziciji. Ali posebno efektna bila je njegova propuštena šansa u partiji protiv Smislova u 17. kolu.
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby-ch2
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
M. Trosman: „Svoj posao kao dječji trener je volio, i djeca su osjećala njegovu prijateljsku naklonost i voljeli su ga… Svoja objašnjenja Jurij Nikolajevič je ukrašavao izmišljenim dosjetkama i formulacijama. Objašnjavajući prednost konja nad lovcem u zatvorenim pozicijama (ta napomena se pominje samo kod Trosmana), Saharov je koristio izraz ‘autobus protiv trolejbusa’, teoriju dvije slabosti u završnici nazivao je teorijom ‘dvije prikolice’, a besmisleni napad na protivničku figuru nazivao je jednom riječju: ‘Vau!’“
Velemajstor Ruslan Pogorelov se prisjeća da je, „vidjevši loš potez u partiji ili analizi, mogao reći: ‘Dragi, znaš li da bi u carsko vrijeme za takav potez odmah bio izgnan u Turuhański kraj?’. Tek mnogo kasnije sam saznao da to nije bila samo šala, već da je Jurij Nikolajevič savršeno znao šta to znači.
Moram reći da, pored svih oštrih izraza Jurija Nikolajeviča, meni su najviše ostali u sjećanju ne oni, već sama metodika njegovog predavanja, njegovo sopstveno razumijevanje šaha. Na jednom od prvih časova, učenici su po njegovoj diktaturi zapisali u sveske nekoliko rečenica koje i danas znam napamet: ‘Šah je igra za misleće ljude, koja ne podnosi žurbu. Svaki potez mora biti promišljen. Nakon svakog poteza protivnika treba se zapitati: šta on želi?’. Na tom temelju sam stajao tokom čitave svoje šahovske karijere. Danas su vremena, naravno, promijenjena, i glavna figura u igri postao je, nažalost, sat – ali i dalje brzopotezna i superbrza igra za mene ostaje zabava, a ne nešto ozbiljnije.“
Klupski radni dani: za analizom zanimljive pozicije. Ovu i sledeće fotografije iz arhive kluba „Avangard“ pomogao je da se pronađu međunarodni majstor Valerij Grinev.
Velemajstor Vladimir Sergejev, po njegovim riječima, „došao je u šahovski klub DSO ‘Avangard’ 1972. godine nakon dva neuspješna pokušaja da se prethodno upiše u likovnu radionicu (ona je oba puta, iz nepoznatih razloga, bila zatvorena – još jedno potvrđivanje sudbinske uloge slučaja).
Ja sam učio kod sjajnog dječijeg trenera Davida Jakovljeviča Malinskog, ali subotom i nedjeljom časove i pregledne lekcije držao je stariji trener ‘Avangarda’ Jurij Nikolajevič Saharov. U sjećanju mi je ostala ovakva scena: J.N. u velikoj sali kluba, pored demonstracione table, pokazuje partiju ili poziciju, pri čemu se formira zadatak: ‘Pažljivo proučite poziciju, pronađite najjači potez, a kad nađete rješenje, dođite kod mene i mi ćemo tiho razmijeniti tajne varijante.’
Sa ovom salom vezano je i jedno „dramatčno“ sjećanje. U aprilu 1975. godine sa rezultatom 9 od 9 pobijedio sam kvalifikacioni turnir 2. kategornika. Nakon što sam primio zaslužene, kako sam smatrao, čestitke i dobio knjigu sa posvetom od D.J. Malinskog, u odličnoj sam volji krenuo na čas kod Saharova, koji je kao glavni trener davao konačno „odobrenje“ za formalno dobijanje kategorije. Ali prije toga, kandidat je na narednom času morao da održi mali kreativni izvještaj. I tu, kako da ne, pri prikazu partije nastale su poteškoće zbog greške u zapisivanju, a obnoviti stvarni tok događaja na tabli nikako nije bilo moguće. Na kraju, Jurij Nikolajevič nije izdržao, sam je pogledao moje škrabotine, a potom pred svima prisutnima izrekao gotovo tužilačku presudu: „Šahista koji nije naučio pravilno zapisivati partiju ne može pretendovati na prvu kategoriju!“ (dobiо sam je tek nakon pola godine).
J. Saharov (drugi s desna) sa učenicima u kijevskom šahovskom klubu DSO „Avangard“, juni 1977. Među prisutnima su direktor kluba „Avangard“ i predsjednik republičke federacije N. Ustimenko (krajnji desno), budući velemajstori R. Pogorelov (treći s desna), V. Sergejev (četvrti s desna), D. Komarov (u prvom redu, u sredini, najmanji), s desna od njega budući FIDE majstor Jan (kasnije Džon) Litvinčuk, s lijeva (u šorcu) budući majstor sporta SSSR N. Kulinski, krajnji lijevo – majstor sporta SSSR V. Peresipkin (iz arhive V. Sergejeva).
A evo fragmenata sjećanja još jednog učenika koji je želio ostati anoniman:
„Koliko se sjećam, časovi su se sastojali iz dva dijela: analiza partije ili pozicije po temi, a zatim – ili kratki tematski čas o nekom otvaranju koji je davao Jurij Nikolajevič, ili tematski mečevi. Blic je bio rijedak, iako smo ga jako željeli. Časova je bilo malo.
Vjerovatno je najbolje početi s prvom zapovijedi Saharova – figure se dodiruju posljednje.
Šahovska disciplina – osnova osnova. Razmišljaj, zapisuj jasno, provjeri. Tek onda – povuci potez. Ne kucaj. Ne maši rukama preko table. Ne pravi grimase. Pružaj ruku na početku i na kraju partije. Predlaži remi glasno i jasno. Ne sprdaj se i ne glupiraj.
Zanimljivo je da je J.N. pitao jesmo li gladni. Nedaleko je bila pekara. Momci su ionako uvijek bili gladni, a niko nije htio priznati. Mislim da je bilo čak i pakovanja kolača. J.N. nije bio potpuno zdrav, i čini se da je u pomoćnoj prostoriji bio čaj.
Izrazi J.N., koje se sjećam iz tog vremena: …“
– Pion je vidio šah.
– Holandska odbrana, sistem Kameni zid. Vasilj i Petar sjede na suprotnim obalama Dnjepra i prijete jedan drugom: „Evo sad ću da te gađam sjemenkom.“
Naizgled nenametljiv čovjek, Saharov, kao da i nije predavao. A ja sam potpuno siguran da se nije pripremao za časove. Saharovljev cilj u naše vrijeme, koliko mi se čini, nije bio šah, već stil i način razmišljanja. On nije odgajao šampione – on je „namještao ruku“.
„Bravo što si pronašao grešku kod Kapablanke, ali nije loše ni sam nešto stvoriti.“
Ovo je zbog toga što sam i ja, kao i svi momci, želio da se istaknem i počeo analizirati partije velikih šahista i pronalaziti njihove greške. Te greške sam potom svečano objavljivao svima. Saharov je prilično dugo trpio moje drskosti. Ali njegova opomena – karakteristična: ja sam se posvetio svojem repertoaru otvaranja. J.N. je volio da čovjek ima „rukopis“.
Zanimljivo je da je Saharov te rukopise sjajno razotkrivao. Bio je prvi u mojoj memoriji koji nam je pri analizi rekao da Fischer nema posebnog talenta, ali da mu je volja za pobjedom izvanredna. Tu volju za pobjedom J.N. je izuzetno cijenio, iako je, čini se, sam bio prema njoj ravnodušan.
Ali zato je sjajno slao timove – znao je koga gdje staviti i šta od koga očekivati. Odavno je znao o meni da sam lijen za ustajanje, ali da se razigravam ako me nešto uzdrma. I govorio je:
– Šta mu je tamo – poslije otvaranja nije nešto u redu..? Ništa, uskoro će se probuditi.
Od njega je izlazila neka nevidljiva sila i ljudi su se okupljali u njegovoj prisutnosti. Pri tom se ne sjećam da sam ga ikad vidio ljutim.
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby-ch2
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Na prvenstvu Ukrajine (1960). Saharov (u kariranoj košulji) posmatra partiju Lazarev – Šijanovski (iz arhiva E. Lazareva)
U istoj 1960. godini Saharovu je konačno pošlo za rukom ostvariti davnu želju – igrati u finalu prvenstva SSSR-a. To pravo je stekao odličnim nastupom u polufinalnom turniru u Čeljabinsku (1959). Na turniru je uvjerljivo pobijedio Viktor Korčnoj sa 12 poena od 15, ispred diobe 2-4 mjesta Eduarda Gufelda, Jurija Saharova i Marka Tajmanova. U završnom članku („Šah u SSSR-u“, br. 2, 1960) Zurahov i Magergut su pisali: „Inventivno je igrao J. Saharov. Njegove partije s Tajmanovom, Usovim, Arcukevičem spadaju među najbolje na turniru.“
Saharov – Tajmanov [B42]
Polufinale 27. prvenstva SSSR, Čeljabinsk, 1959
Bilješke Jurija Saharova
1.e4 c5 2. Nf3 e6 3. d4 cxd4 4. Nxd4 a6 5. Bd3 Nc6 6. Be3 Nf6 7. O-O Be7 – Crni sasvim razumljivo odbija primamljivo 7…d5, na što bi slijedilo 8.exd5 Nxd5 9.Nxc6 bxc6 i sada ne 10.Bd2 kao u partiji Šijanovski – Furman (Prvenstvo SSSR, 1958), nego 10.Bd4 s jasnom prednošću bijelih. Osim toga, crni je mogao da igra 7…Qc7, na što bijeli ima 8.Nxc6, zadržavajući prednost i nakon 8…dxc6 9.f4 e5 10.f5 (Geler – Talj, Spartakiada naroda SSSR-a) ili nakon 8…bxc6 9.f4 d5 10.Nd2 Be7 11.c4 (Nikolaevski – Polugaevski, Spartakiada naroda SSSR-a). 8.Nd2 O-O 9.c4 d6 – Crni ponovno odbija pokušaj oslobađanja 9…d5, nakon čega bi slijedilo 10.exd5 exd5 11.Nxc6 bxc6 12.Nb3 Qc7 (12…Ng4 13.Bf4) 13.h3 s boljim šansama bijelih. 10.h3 – Prijetilo je 10…e5 i 11…Ng4 10…Nd7 11.N2f3 Nce5 12.Be2 Nc5 13.Qc2 Bd7 – Kritičan trenutak. Crni želi da razvije topa na c8 da iskoristi lošu poziciju dame na c2, ali bijeli prvi prelazi u aktivne akcije. Borba za izjednačenje mogla se nastaviti 13…Nxf3+ 14.Bxf3 Bd7. 14.Nxe5 dxe5 15.Nf3 Qc7 16.b4 Ba4 17.Qb1 Nd7 18.c5 Rad8 – Na 18…Nb8 s namjerom zauzimanja polja d4 slijedilo bi 19.Bd1 Bxd1 (19…Bb5 20.Re1 s prijetnjom a4) 20.Rxd1 Nc6 21.Qb2 s daljim napadom pješaka „a“ i „b“. 19.Qb2 Nf6 20.Nd2 Bb5! – Inače bi protivnik sačuvao bijelopoljnog lovca. Na primjer, 20…Rd7 21.Rfc1 Rfd8 22.Bf3 s jakom prijetnjom Nd2-c4-b6. 21.Rfe1 Bxe2 22.Rxe2 Rd3 23.Rc1 Rfd8 24.a4 Nh5? – Greška koja stavlja crnog u kritičnu poziciju. Trebao je igrati pričekni potez 24…h6. Na primjer, 25.b5 Qa5 26.Rc4 (nije moguće 26.c6 zbog Ba3) 26…axb5 27.axb5 i tek tada 27…Nh5, iskorištavajući polje c4 zauzeto bijelim topom. Potezom 28.c6 bijeli bi zadržao prednost, ali borba je još bila teška. 25.Nc4 Nf4 26.Ree1 – Utvrđuje prednost bijelih, jer ne prolazi 26…Rxe3 27.Rxe3 Nd3 28.Rxd3 Rxd3 29.Qxe5 Qc6 30.Na5 Qxa4 31.Qb8+ Rd8 (31…Bd8 32.c6) 32.Qxb7. U ovom varijantu loše je i 31…Bf8 zbog 32.Qxb7 Qa3 33.Rf1 i nije moguće 33…Bxc5 34.bxc5 Qxa5 zbog 35.c6, i bijeli pobjeđuje. 26…f6 27.Qa2 Qc6 28.Na5 Qxe4? – Čvršće je bilo 28…Qc8. 29.Bxf4 Qxf4 – Nakon 29…Qxb4 30.Qxe6+ Kf8 31.Nc4 bijeli ostaje s viškom figure. 30.Qxe6+ Kf8 31.Nxb7 R8d7 – Takođe beznadežno bi bilo 31…Rd2 32.Rf1 Rxf2 33.Nxd8. 32.Nd6! Bxd6 33.cxd6 R3xd6 34.Rc8+ – Crni predaje 1-0
M. Trosman: „Pet godina, izbrisana iz života, nisu prošla bez traga. Takav brz uspon u šahu kao 1951. više nije primećen, iako je Saharov nekoliko puta učestvovao na finalima prvenstva SSSR. Na posao se prvo zaposlio u Kijevski Dvorac pionira, a potom u šahovski klub CS DSOs ‘Avangard’.“
1957.godine Saharov je izabran u predsedništvo Republičke šahovske sekcije (tako se tada zvala federacija). Vratio se takođe na poziciju trenera omladinske reprezentacije Ukrajine.
Upravo pod rukovodstvom Saharova, omladinska reprezentacija Ukrajine 1960. godine po prvi put je osvojila timsko prvenstvo SSSR, a 1963. ponovila taj uspeh, za što je Saharovu dodeljeno zvanje zaslužni trener Ukrajine. I bilo je zbog čega – timu je bilo potrebno pokazati izuzetnu volju za pobjedom. U poslednjem kolu polufinalnog turnira, da bi ušli u glavni finalni meč, ukrajinskom timu je trebalo da pobijede glavnog konkurenta – Lenjingrađane – razlikom od najmanje pet poena. Tim je zadatak izvršio briljantno – 6,5:1,5, a u finalu je pobijedio i Moskovljane 6:2.
Kao što se prisjećao Vladimir Tukmakov, koji je igrao na prvoj tabli ukrajinskog tima, „emocije su nas preplavile i te večeri smo tražili dozvolu da izađemo u grad kod Jurija Nikolajeviča, bivšeg glavnog trenera reprezentacije. Razumjevši da to vjerovatno neće biti obična šetnja, ipak nije prigovorio. Naravno, povodom pobjede, vratili smo se prilično veseli, ali pošto veče nije prošlo s incidentima, od trenera nismo čuli ni reči zamjerke – jer je i sam bio sportista i savršeno razumio naša osećanja. Bio je dobar ‘motivator’ i uopšte živopisna ličnost i zanimljiv pripovjedač. Njegov govor bio je sočan, a povremeno je ubacivao ukrajinske riječi i slikovite poređenja. Ne bih rekao da je bio naročito intelektualan, ali nije se ni pretvarao, uvijek je ostajao svoj. Viđao sam ga često u višivanki (ukrajinska narodna košulja ukrašena ručnim vezom).“
Efim Lazarev: „Usput, treba spomenuti da je ‘Panu Inspektoru’ bilo dato da otkrije i poduči prve šahovske veštine ne jednom talentu, među kojima su bili … Aleksej Kosikov i Jelena Sedina, Dmitrij Komarov i Vladimir Gulakov (Peresypkin), a uz njegovu pomoć izrastali su u velemajstore Vladimir Savon, Gennadij Kuzmin, Lidija Semjonova… Ovaj spisak, kako kažu, može se nastaviti.“
Ali Jurij Nikolajevič nije radio samo sa članovima reprezentacije – godinama je u dječjim šahovskim klubovima uvodio svoje učenike u „predivni i žestoki svijet“ šaha. Saharov je više volio da radi sa mladim šahistima koji su već dostigli određeni nivo. To se uklapalo u pravila kluba: sa prvokategornicima i kandidatima za majstorske titule časovi su bili besplatni, dok su oni sa nižim rangom plaćali 2,5 rublje mjesečno.
Oni koji su poznavali Saharova-trenera, u svojim sećanjima gotovo uvek pominju njegove šaljive slikovite argumente, koje je stalno koristio da bi objašnjenja bila jasnija.
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby-ch2
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Led je probijen naredne godine, kada je konačno, nakon donošenja odgovarajućih odluka na nižim instancama (Kijevska vojna prokuratura, Prokuratura Ukrajinske SSR), u Vrhovni sud SSSR-a dostavljen protest Generalnog tužioca SSSR-a za ublažavanje kazne. 25. juna 1956. godine Plenum Vrhovnog Suda razmotrio je ovaj protest i donio presudu. U prvom paragrafu sadržana je odluka da se mjera kazne smanji na 10 godina zatvora u ITP (ispravno-radnim logorima), a u drugom – da se oslobodi po amnestiji i da se smatra neosuđivanim i bez ograničenja prava.
Ali kada je obavještenje o ovoj odluci stiglo do mjesta izdržavanja kazne (tek početkom oktobra), Saharov ga nije zatekao – već 10. avgusta bio je oslobođen od strane jedne od mnogobrojnih komisija formiranih na mjestima (prema Uredbi Predsjedništva Vrhovnog Sovjeta SSSR-a od 24. marta 1956. godine) za preispitivanje slučajeva represivno procesuiranih, „kao neosnovano osuđen“ uz napomenu „smatrati neosuđivanim“.
Izvod iz zapisnika Komisije za preispitivanje slučajeva i odgovor na pismo Vrhovnog suda o nemogućnosti izvršenja njegove odluke
Da li je to značilo „potpunu rehabilitaciju“, o kojoj piše Lazarev u svom članku? Sa pravnog aspekta, za ono vrijeme to se može smatrati i rehabilitacijom (danas se institut rehabilitacije razumije nešto šire), iako među profesionalnim pravnim istoričarima još traju rasprave o pravnoj ocjeni ovakvih potvrda. Ali, prije svega, to je značilo upravo potpuno oslobađanje od kazne sa brisanjem krivičnog dosijea, i nije bilo nikakve potrebe da se predmet šalje na preispitivanje jednoj od revizorskih komisija, formiranih 1956. godine nakon 20. kongresa KPSS, preko koje je, na primjer, rehabilitovan Saharovljev otac, Nikolaj Matvejevič.
I teško da se Jurij Nikolajevič posebno upuštao u pitanja u vezi sa punom rehabilitacijom – dobio je slobodu nakon pet godina odvojenosti od šaha i normalnog života, za kojim je ludo čeznuo, i sada je žudio da nadoknadi propušteno…
Prije dugo očekivane slobode. Krajnje desno u prvom redu – J. Saharov (iz arhive E. Lazareva)
Tri mjeseca nakon oslobođenja proletjela su neprimjetno, i već u novembru Saharov je nastupio na polufinalu narednog sve Saveznog prvenstva u Tbilisiju – gradu koji je ostavio toliko prijatnih uspomena neposredno prije hapšenja. Čudo se nije desilo – pet godina pauze u turnirskoj praksi i uopšte u normalnom ljudskom životu nije prošlo bez posljedica, pa je formu trebalo vraćati. Ipak, većina partija odvijala se u napetoj borbi.
U jednostavnu, ali lijepu zamku uspio je uhvatiti budućeg velemajstora Vladimira Antošina.
Antošin – Saharov [D48]
Polufinale 24. prvenstva SSSR, Tbilisi, 1956
1.d4 d5 2. c4 c6 3. Nc3 e6 4. Nf3 Nf6 5. e3 Nbd7 6. Bd3 dxc4 7. Bxc4 b5 8. Bd3 a6 9. e4 c5 10. d5 e5 11. b3 Bd6 12. a4 b4 13. Ne2 O-O 14. Nd2 a5 15. Nc4 Nb6 16. Ng3 Nxc4 17. Bxc4 Ne8 18. O-O Qh4 19. Be3 – Bijeli ima prednost, ali pozicija je još uvijek puna života. Crni traži šanse u kontranapadu.
19… f5 20. exf5 Bxf5 21. Nxf5 Rxf5 22. Bxc5? Bxc5 23. d6+ Kh8 24. Qd5 Bxf2+ 25. Rxf2 – Vjerovatno je tek sada bijeli s užasom primijetio da 25. Kh1 momentalno gubi zbog 25… Qxh2+!! (ovu mogućnost trebalo je predvidjeti već na 19. potezu). Zato je morao dati kvalitet. Dalje je slijedilo:
25… Qxf2+ 26. Kh1 Rf8 27. Qxa8 Nxd6 28. Qd5 Nxc4 29. Qxc4 e4 30. h3 e3 31. Qc5 h6 32. Rc1 Rf6 33. Qe7 e2 34. Rc8+ Kh7 35. Re8 Qf1+ 36. Kh2 Qf4+ 37. Kh1 Rc6 0-1
Mnogo sigurniji nastup zabilježio je na 26. prvenstvu Ukrajine, koje je u to vrijeme postalo gotovo najjače u istoriji njihovog održavanja – učestvovali su gotovo svi vodeći šahisti Ukrajine na čelu sa Jefimom Gelerom, kojima su se pridružili igrači van konkurencije André Lilienthal i Salo Flor. Prvak je postao Geler, sa 12,5 poena od 17 podijelivši prvo mjesto sa Florom, dok je Saharov sa 11 poena zauzeo treće mjesto samostalno.
Zanimljivo je da je u ovom turniru već bio zabilježen kao majstor. Kada je „stabilizovao“ svoj status? Najvjerovatnije, nakon oslobođenja konačno mu je dodijeljeno to zvanje, koje je osvojio još 1951. godine u Lavovu, iako u nekim izvorima tvrde da je normu ispunio drugi put. Ali gdje? Jedini turnir gdje je bila takva mogućnost bio je polufinale u Tbilisiju, ali tamo je Saharov igrao neuspješno i nije se spominjao u završnom članku („Šah u SSSR-u“, br. 3, 1958) među kandidatima za majstora koji su imali sreću da ispune normu.
Sada je igrao mnogo. Na prvenstvima Kijeva, Ukrajine i republičke selekcije mjesto mu je bilo zagarantovano. Ipak, ponavljanje uspona na vrh, koji je tako surovo prekinut 1951. godine, nije mu polazilo za rukom. Nakon izlaska na slobodu, na prvenstvima Ukrajine godinama nije padao ispod petog mjesta, nekoliko puta je bio drugi, ali šampionsko zvanje mu je uporno izmiccalo. Godine 1960. podijelio je prvo mjesto sa Leonidom Štejnom, pobijedivši ga i u međusobnom susretu, ali je popustio u dodatnom meču +1-3=2.
Saharov – Gufeld [A70]
27. prvenstvo Ukrajine, Kijev, 1958
Bilješke J. Saharova
1.d4 Nf6 2. c4 c5 3. d5 e6 4. Nc3 exd5 5. cxd5 d6 6. Nf3 g6 7. Bf4 – ovaj potez vodi ka zanimljivoj borbi. 7… Bg7 8. Qa4+ Bd7 – Loše, bolje 8… Qd7 9. Qxd7+ Kxd7 10. e4 sa prednošću bijelog. 9. Qb3 Qc7 10. e4 – Pokušaj da se osvoji kvalitet; 10. Bxd6? Qxd6 11. Qxb7 0-0 12. Qxa8 Qb6 – daje očiglednu prednost crnom. 10… 0-0 11. Be2 Na6 – Crni je mogao zaustaviti pokušaje bijelog da izvede važan prodor potezom e4-e5 potezom 11… Re8, ali je pravilno procijenio da e4-e5 za njega u ovoj poziciji nije opasno. Na primjer: 12. e5 dxe5 13. Bxe5 Qb6 14. 0-0 Rfe8 i šanse crnog su dobre. 12. 0-0 Rfc8 13. Nd2 – Sada ništa nije obećavalo bijelom; 13. e5 nije moguće zbog 13… c4 14. Qa3 Nh5 15. exd6 Qc5. 13… Ne8 14. Rac1 Rab8 15. Bg3 – Netačno. Bijeli podcjenjuje snagu protivničkog odgovora. Trebalo je igrati 15. h3 ili 15. Rfd1. 15… b5 – Pokazuje se da bijeli ne može dva puta uzeti na b5, jer je nakon Qa5 napadnut konj na d2. Mora odmah pokrenuti kontramjeru na daminoj strani – inače pješačka struktura crnog postaje opasna. 16. a4 bxa4 – Značajno jače bilo bi 16… c4 17. Qa2 bxa4, i konj na a6 sa prednošću zauzima polje c5. 17. Qa3 Rb6? – Ovo je početak pogrešnog plana, koji brzo vodi ka katastrofi. Crni ne žele blokirati liniju b konjem, radije ga vodi na b8. Trebalo je igrati 17… Nb4. Nastala bi zanimljiva pozicija sa obostranim šansama. 18. Nxa4 Bxa4 19. Qxa4 Nb8 – Bolje 19… Nb4, jer je konj aktivniji nego na b8. 20. Bb5 – Sada je loše igrati 20… Nf6 zbog 21. Nc4 Rb7 22. e5, pa crni moraju ući u nepovoljne komplikacije. 20… Bh6 21. f4 Nf6 22. Nc4 Rb7 – žrtva kvaliteta; 22… Nxe4 takođe ne bi olakšala crnima. 23. e5! dxe5 – ili 23… Ne4 24. Rce1 Nxg3 25. exd6! sa osvajanjem dame. 24. fxe5 Nxd5 25. e6 Nf4 26. exf7+ Kg7 27. Rce1 – Bijeli parira 27… Ne2+ i prijeti prodorom na e8. 27… a6 28. Bxa6 Nxa6 29. Qxa6 Rd8 – U slučaju 29… Rf8 riješava 30. Nd6 sa daljim 31. Ne8+. 30. Bxf4 Bxf4 31. Rxf4 Qxf4 32. Qxb7 Qxc4 33. f8=Q+! 1-0
Štejn – Saharov [B96]
Prvenstvo Ukrajine, meč za 1. mjesto, 1960
1.e4 c5 2. Nf3 d6 3. d4 cxd4 4. Nxd4 Nf6 5. Nc3 a6 6. Bg5 e6 7. f4 b5 – Sicilijanka, naročito Najdorfov sistem, savršeno je odgovarala stilu igre Jurija Nikolajeviča, i on ju je nebrojeno puta primjenjivao za obe boje. Nije čudno što kada je Lev Polugaevski krajem 50-ih predložio ovaj svoju novu oštru i izuzetno rizičnu varijantu, kijevski majstor nije mogao ostati po strani. 8. e5 dxe5 9. fxe5 Qc7 10. exf6 Qe5+ 11. Qe2 Qxg5 12. Ne4 Qe5 13. O-O-O Ra7 14. Nf3 Qf4+ 15. Kb1 Rd7 16. Rxd7 Nxd7 17. g3 Qc7 18. fxg7 Bxg7 19. Qd2 O-O 20. Qd6 Qxd6 21. Nxd6 Nb6 22. Nxc8 Rxc8 23. c3 Na4 24. Bd3? – bolje 24. Bg2 24… Nxb2! 25. Bc2 Nc4 0-1
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Šahovska Olimpijada u Torinu 2006. godine. Predsjednik FIDE Kirsan Iljumžinov, istovremeno predsjednik Kalmikije, članice Ruske federacije, priredio je koktel za delegate zemalja koji su glasali za izbor domaćina Olimpijade 2010. godine. Kad je završeno finalno glasanje u kome su bile Rusija i Crna Gora Iljumžinov je pozvao telefonom ruskog predsjednika i saopštio mu da je, sa dva glasa više, izabran njihov Hanti – Mansijsk, ovaj ga samo upita ko je bio najveći rival u toj konkurenciji. Kirsan je kratko odgovorio – Crna Gora! Na to je uslijedio prekid, valjda zbog iznenađenja a onda se, sa druge strane žice čuo prijatan smijeh koji se prenio i među prisutne u dvorani.
Ovdje ću prvi put iznijeti jedan detalj koji govori o nekim našim slabostima zbog kojih ne možemo da izvedemo stvari do kraja. Naime, u pauzi pred finalno glasanje, prišao mi je čovjek koji je koordinirao glasanje sa svim zemljama južnoameričkog kontinenta. Kratko mi se obratio riječima da jedino poznaje mene i želi da mi saopšti sledeće: „Sve federacije iz Južne Amerike će glasati za Crnu Goru ako ste u mogućnosti da obezbijedite avio prevoz za nas sa nekog od evropskih aerodroma do vaše zemlje“. Ja se nelagodno osjetih ali rekoh istinu koju nijesam mogao zaobići: – Baš ste me prijatno iznenadili i ja vam zahvaljujem ali, nažalost, ja nemam takvo ovlašćenje“.
Čovjek me ljubazno pogleda ne krijući razočarenje, pozdravili smo se i on požuri na glasanje.
Predsjednik FIDE je pozvao Spaskog, Makropulosa i mene kao članove Apelacione komisije na Turniru kandidata u Elisti 2007. godine
(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Bonje Ivanovića)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Javivši još u filtracionom logoru da je navodno, nakon mobilizacije, služio u Crvenoj armiji, Saharov je, moguće, izbjegao trenutne represalije po povratku u domovinu, ali se to sada oštro obilo o njega. Glavna tačka optužbe bila je dezertirstvo, a uz to – „izdaja domovini“ u obliku dobrovoljnog odlaska u Njemačku plus „pomaganje“ u vidu rada kao prevodilac komandanta logora. Tačke iznijete na sudskim raspravama, poput premlaćivanja sovjetskih građana i zlostavljanja nad njima, čak je i staljinovski sud smatrao nedokazanim. U svakom slučaju, to je učinio u vezi s najupečatljivijim epizodama koje su mu pripisivane, iako je Saharov priznao slučajeve fizičkog kažnjavanja kada je otkrivao krađe hrane ili radne odjeće logoraša od strane njegovih saboraca.
A još mu nisu „pripisali“ saradnju s američkom obavještajnom službom! A trudili su se – od nekog trenutka, gotovo na svakom saslušanju, poručnik Šapovalov je po nekoliko puta pitao: zašto ne pokazujete ništa o svojim vezama s američkom obavještajnom službom i o zadacima koje ste od nje dobijali kada ste se vraćali u SSSR? Saharov je sve kategorički negirao. Donjeckom kandidatu za majstora Vasiliju Sučku, Saharov je mnogo godina kasnije pričao da mu je istražitelj jednom toliko „dosadio“ da je Jurij Nikolaevič zaprijetio da će prestati razumjeti ruski jezik i odgovarati samo na ukrajinskom. Ako se ta epizoda stvarno dogodila, gotovo sigurno je to bilo tokom tih ispitivanja – čak i samo pri čitanju zapisnika počinješ misliti: „pa koliko još?!“.
Podsjetimo – to je bilo vrijeme Korejskog rata, koji je praktično bio posredni rat između SSSR-a i SAD-a. Naravno, služba u američkoj vojsci ili barem rad za nju sada je, umjesto pomoći saveznicima, bila gotovo najteže krivično djelo. Srećom, u konačnoj presudi o tome nije bilo riječi.
Već sljedećeg dana nakon suđenja, 8. marta, Saharov je napisao žalbu kasacionom sudu. Njen lajtmotiv bila je molba da se ukloni optužba za dezerterstvo. U izjavi je tvrdio da je, dok je bio u filtracionom logoru, kao mjesto službe naveo nikada ne postojeći 62. bataljon poljskih građevinskih jedinica. U stvarnosti, jedinica se zvala „ekipa 62-PS“, koja „nije imala ni jednog vojnika, nije imala uniformu ni oružje i nije se dijelila na bilo kakve vojne podjedinice (vod, četa i sl.)“. U žalbi je Saharov pokušao iznijeti detalje okolnosti koje su ga dva puta natjerale da se vrati kući u Stalino (zbrka u povlačećoj Crvenoj armiji, kontradiktorni podaci ili potpuni nedostatak informacija o situaciji na frontu itd.). U kasnijoj žalbi Saharov je dodao da nisu ni polagali zakletvu. Zapanjuje činjenica da tokom istrage nije bio uporan s ovim argumentima. Možda mu je neko to savjetovao tek nakon suđenja? Žalba je odbijena.
Za izdržavanje kazne poslali su ga u jedan od logora Ozerlaga (o „Vladimirskom centralu“, na koji upućuju Lazarev i Trosman, u predmetu se ništa ne navodi, iako nije isključeno da je Saharov mogao tamo završiti tokom prebacivanja). Kako piše Lazarev, od 1953. godine, dok je bio u mjestima lišenja slobode, Jurij Nikolaevič se dopisivao s nekim kijevskim šahistima, uključujući i višestruku šampionku Ukrajine Bertu Vajsberg. Njena unuk, veoma poznati kijevski umjetnik Matvej Vajsberg, u razgovoru sa mnom potvrdio je da je čitava njihova porodica imala posebno tople odnose s Jurijem Nikolaevičem, i da je Berta Josifovna, uprkos izuzetno ograničenim materijalnim sredstvima, redovno nalazila mogućnosti da mu šalje pakete, uključujući i šahovsku literaturu.
Čitavo to vrijeme Saharov, kao i njegova porodica (majka, tetka, supruga), neumorno su pisali žalbe i zahtjeve za preispitivanje slučaja. Posebno upada u oči sve sigurniji ton Jurija Nikolaeviča, koji povremeno prelazi iz molbe u sarkastičan, pa gotovo zahtjevan – on se nikako nije pomirio s okolnostima. Pored toga, nakon smrti Staljina (5. marta 1953.) svjež vjetar promjena stigao je i do mjesta zatvora, unoseći novu nadu. U žalbi na ime Generalnog tužioca SSSR-a od 30. avgusta 1954. godine, zbog proizvoljnosti rukovodstva Ozerlaga, on, nakon iznošenja okolnosti, traži da ga pošalju „u bilo koji logor, osim Ozerlog, gdje su sebi gnijezdo sagradili feudalni knezovi, sadisti i pijanci (što se lako može provjeriti) Kočetkov, Kasperovič, Plotnikov i dr. Inače, ako Vas zanima pitanje, da li je ikada trijezan komandant Tajšetske zatvora, st. poručnik Oranin – i to se lako može provjeriti“. Napomenimo da je potpukovnik Kočetkov u Vikipediji naveden kao jedan od komandanta Ozerlaga (i.o.).
Posljednja stranica gore pomenute žalbe
Napori do tada nisu davali vidljive rezultate, ali, ponavljamo, vrijeme se mijenjalo – pojavile su se realne nade za amnestiju. U žalbi od 28. oktobra 1955. godine, s molbom da se ubrza preispitivanje slučaja, nalaze se i ove rečenice: „…ubjedljivo molim da se saopšti rezultat preispitivanja slučaja, a ako još nije razmatran, da se [saopšti] hoće li uopće biti razmatran, jer me Uredba o amnestiji od 17. septembra, iz razloga koje ne razumijem, nije dotakla, a u mom istražnom predmetu dobra polovina predstavlja proizvod literarnog stvaralaštva istražnih organa“ (istaknuto od mene – N.F.).
Ovdje sam prisiljen da opovrgnem još jedan lijep mit, iznesen od strane Lazareva, a potom i nekih drugih autora: navodno je 1955. godine Saharov odbio amnestiju i, tražeći rehabilitaciju, odležao još godinu dana. U stvarnosti, sve je bilo upravo suprotno. Tako, u još jednoj žalbi na ime Generalnog tužioca SSSR-a, on piše: „Prema Uredbi Predsjedništva Vrhovnog Sovjeta SSSR-a od 17.09, podliježem amnestiji, međutim, zaključno sa 9. novembrom 1955. godine, lokalni organi nisu donijeli nikakvu odluku po mom predmetu. Pored toga, administracija logora mi je 9. novembra usmeno saopštila da me amnestija ne dotiče…“.
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Meni je, eto, žao šampiona. Iskreno. Iako sam daleko od toga da budem njegov fan. Čak ni blizu, da se ne lažemo. Ali, čisto ljudski, dobronamjerno, njemu bi sada itekako koristilo da uzme neku vrstu asketske pauze.
Da ode negdje na kakvo potpuno pusto ostrvo, da se na neko vrijeme odmori od turnira, da udahne punim plućima i… pronađe sebe.
Jer ako se ne sabere, ako se ne sklopi ponovo u jednu cjelinu, lako se može desiti da ne samo da izgubi titulu ove godine, nego i da padne ispod svakog nivoa. Pogotovo ako se uzme u obzir koliki je trenutno pritisak na njemu. Prije svega onaj iz sopstvene glave.
Kada se neko popne na vrh Olimpa, pred sobom obično postavi jedan cilj: da dokaže da je najbolji. Ne svima drugima, nego sebi. Prije svega sebi. A zatim, ako je moguće, pobjeđujući i sve ostale. Turnir za turnirom, bez predaha.
Ali kada se to ne dešava, ponovo i ponovo, nešto se u tebi slomi i više nisi onaj isti koji si nekad bio. I niko nikada nije tvrdio da, u trenutku kada si postao najbolji među jednakima, odnosno šampion, ti automatski postaješ i najbolji na svijetu. Svi su to savršeno razumjeli, uključujući i tebe samog. Ali ta potreba da stalno dokazuješ nešto tamo gdje, realno, nisi najbolji, može te iznutra uništiti.
Zato, da do tog sagorijevanja ne bi došlo, ja bih na mjestu šampiona napravio pauzu, sabrao misli i otišao negdje daleko. Na sve četiri strane svijeta. Kuda oči vode.
Bez društvenih mreža, bez telefonskih poziva i bez svog tog negativnog šuma. Jer u takvim trenucima nikakva podrška nije potrebna. Ma neka ostavi sve to. Najbolja podrška je — tišina.
Želim šampionu da je pronađe nakon turnira. Jednostavno zato što mi ga je, ljudski gledano, žao.
(Preneseno sa fejsbuk stranice Uslana Misalova)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Isječak iz lavovskih novina „Vílna Ukrajina“ od 30. maja 1951. godine
Nažalost, učestvovanje na glavnom turniru zemlje za Jurija Saharova postalo je stvarnost tek nakon dugih devet godina, od kojih su mu sigurno pet izgledale kao vječnost. 25. avgusta 1951. Saharov je uhapšen.
Zahvaljujući Lazarevu, nekako se neprimjetno proširio utisak da je Saharov nakon rata uredio svoj život, ali da je sve iznenada krenulo nizbrdo zbog nečijeg slučajnog dojavljivanja. Ne! Pod njega se „kopalo“ dugo i uporno. Trosman u svojim memoarima piše, pritom riječima Saharova: „…njegovo uspinjanje je zaustavljeno od strane naših ‘čuvenih’ organa, koji su još mnogo ranije pokrenuli predmet protiv njega.“ Materijali predmeta to u potpunosti potvrđuju – među protokolima saslušanja svjedoka ima mnogo takvih koja su sprovedena još dugo prije hapšenja; najraniji datira 2. decembra 1946. godine, pri čemu se tada svjedok ispituje ni više ni manje nego o „izdajničkoj i djelatnosti pomaganja“ Saharova.
Odmah nakon hapšenja, „odozgo“ je stigla naredba da se hitno uklone sva spominjanja Saharova u štampi. Povodom toga Vornkov piše:
„Sačekajte, a gdje je (među učesnicima 19. prvenstva SSSR – N.F.) pobjednik lvovskog polufinala Jurij Saharov? U tadašnjoj štampi na ovo pitanje nećete naći odgovor: što se tiče brisanja tragova, kod nas su to znali kako treba. U biltenu ‘XIX šahovsko prvenstvo SSSR’ (urednik V. Ragozin) čak nisu ni mrdnuli glavom: pred partijama tri polufinala rezultati su dati, a pred lvovskim – nisu (i mislite šta hoćete: da li su zaboravili, ili je štamparija pogriješila). Sastavljač turnirskog zbornika A. Prorvič takođe nije bio naivan: jednostavno je naveo učesnike iz svakog polufinala – bez mjesta i osvojenih poena. Najteže je bilo sastavljaču zbornika ‘Šah za 1951–1952’ L. Abramovu, ali i on je elegantno zaobišao raspored mjesta: ‘U Lvivu pravo učešća u finalu ostvarili su Aronin i Simagin (po 12 poena od 19) i Flor (11,5).’ I samo vrlo pedantan čitalac, izračunavši broj igrača – 19, mogao se zapitati: zašto onda po 12 od 19, a ne od 18? Vjerovatno greška u štampi…“
Dodajmo tome i to da u zborniku „Šah za 1950. godinu“ (1951) poglavlje „Četvrtfinala XIX prvenstva SSSR“ počinje riječima: „Prikazujemo tabele sedam grupa četvrtfinalnih turnira XIX prvenstva zemlje, održanih u Moskvi, Leningradu, Tbilisiju, Taškentu, Minsku, Saratovu i Odesi“, ali se prikazuju samo šest. Pri čemu, na stranicama 174–175 stavljene su po dvije tabele, a na 176. stranici tabela taškentskog polufinala ružno je razvučena preko cijele stranice – očigledno da se ne bi narušila rubrika sledećeg teksta. Pogodili ste koji turnir nedostaje? Tačno, tbilisiski.
A u republičkom izdavaštvu konačno se pripremao zbornik odabranih partija šahista Ukrajine, sastavljen od I. Lipnickog i B. Ratnera, pri čemu je knjiga čekala izlazak oko tri godine i objavljena je 1953. Da li je jedan od razloga odlaganja bila potreba da se iz nje „ukloni“ Saharov? U svakom slučaju, ni jednog spominjanja njega nećete naći u knjizi.
Vrata iz zaborava za Jurija Nikolajeviča Saharova otvorila su se tek nakon pet godina…
Ovo poglavlje je takođe u potpunosti zasnovano na materijalima predmeta. Međutim, kao što je već pomenuto, prema takvim izvorima treba se odnositi izuzetno oprezno. Iako mnogi čitaoci sigurno imaju barem opštu predstavu o metodama „punjenja“ takvih predmeta u Staljinovo vrijeme, smatram da je ipak potrebno nešto pojasniti.
Prvo, zapisnici saslušanja, uključujući odgovore saslušanih, vođeni su od strane službenika NKVD-a, koji su mogli po svom nahođenju da se mijenjaju formulacije, ako već ne mijenjaju previše smisao rečenog (ipak, svaka stranica zapisnika bila je potpisana od saslušanog), ali značajno pomjerajući akcent.
Drugo, i to je najvažnije, u zapisnicima nećete naći spominjanja koje metode su primjenjivane nad saslušanim – na papiru sve izgleda gotovo kao ležeran razgovor. A metoda u arsenalu staljinovskih egzekutora bilo je u izobilju – od psiholoških do najdirektnijih fizičkih. Odavno je poznato, na primjer, kako je tokom godine gotovo svake noći istražitelj NKVD-a Aleksandar Hvat izvlačio priznanja od poznatog genetičara Nikolaja Vavilova, da je navodno bio štetnik i agent strane obavještajne službe. Svako saslušanje Hvat je počinjao pitanjem: „Ko si ti?“ – „Akademik Vavilov“ – „ Ti si vreća go…a, a ne akademik!“, odgovarao bi Hvat i veselo se smijao…
Događali su se slučajevi koji bi se mogli nazvati čak i anegdotskim, da iza njih ne stoje ljudske tragedije. Prilično nedavno objavljena su svjedočenja upućena Generalnom tužiocu SSSR-a od istaknutog ukrajinskog nacionaliste, člana OUN-a Luke Pavlišina (mada bi pravilnije prezime na ruskom bilo „Pavlyšin“), u kojima on daje detalje o metodama koje su na njemu primjenjivane. Posebno ilustrativna je situacija s izvlačenjem priznanja o kontaktima Pavlišina s Vasilijem Kukom (pozivni znak „Lemeh“), jednim od visokih komandanata UPA:
„Dugo su ga tukli da prizna da je Lemeh bio u Lavovu, ‘priznao’. Opet su počeli da tuku, precizirajući broj njegovih tjelohranitelja. Jedan! – premalo. Tuku dalje. Dva! – premalo. Tuku dalje. Tri – premalo, i tako do deset. Dnevna premlaćivanja do deset dana. Po jedan tjelohranitelj dnevno. Potpisao za deset tjelohranitelja. Nakon konsultacija i dobijene saglasnosti da je to besmislica, da Lemeh nije mogao stići u Lviv 1950. sa odjelom tjelohranitelja, što bi kompromitovalo MGB i MVD, počeli su izvlačiti priznanja obrnutim redoslijedom, svakog dana smanjujući po jednog tjelohranitelja. Tukli su dok se nije ‘priznao’ da je ‘Lemeh’ bio jedan. Zatim su opet konsultovali i odlučili da Lemeh uopće nije mogao biti kod Pavlišina u Lavovu – počeli su tukli, zahtijevajući da se odrekne prethodnih priznanja.“
Ali vratimo se glavnoj temi. Saslušanja su počela istog dana, 25. avgusta, i trajala do januara 1952. Istragu od početka do kraja vodio je poručnik Šapovalov – čemu skrivati prezime? 7. marta 1952. Vojni tribunal Kijevskog vojnog okruga osudio je Saharova na 25 godina zatvora uz naknadno oduzimanje građanskih prava na 5 godina i konfiskaciju imovine.
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)
Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Bannik – Saharov [C73]
Ekipno prvenstvo visokih škola, Kijev, 1948
Napomene I. Lipnickog
1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 d6 5.Bxc6+ bxc6 6.d4 f6 7.Be3 Ne7 8.c4 Ng6 9.Nc3 Be7 10.c5 0-0 11.d5 — Ova se varijanta već pojavila u partiji Klaman–Vasiljev iz lenjingradskog polufinala 16. prvenstva SSSR-a. Vasiljev je nakon 11…dxc5 12.dxc6 Bd6 13.Qa4 dospio u težak položaj.
11…Rb8 12.Qc2 — Jače je bilo 12.b3. 12…f5! 13.cxd6 Qxd6 — Inicijativa već prelazi crnima.
14.0-0 f4 15.Bc1 Bg4 16.Qd3 c5 17.b3 — Prijetilo je 17…c4.
17…Qd7 18.Kh1 Bxf3 19.Qxf3 Nh4 — Napad crnog raste iz poteza u potez.
20.Qd3 f3 21.g3 Qh3 22.Rg1 Qg2+!! 23.Rxg2 fxg2+ 24.Kg1 Nf3+ 25.Qxf3 — Žalosna nužda. Poslije 25.Kxg2 Ne1+ bijeli ostaje bez topa.
25…Rxf3 26.Be3 Bg5! — Crni dobija dobijenu završnicu.
Zatim je uslijedilo: 27.Kxg2 Rbf8 28.Bxg5 Rxc3 29.Rd1 c4 30.d6 cxd6 31.Rxd6 Rc2 32.Be3 c3 33.Rc6 Rd8 34.Rc5 Rd3 35.Kf3 Rxa2 36.Rxe5 c2 37.Rc5 Rxb3 0–1
Učesnici finala 18. prvenstva SSSR-a (1950) tek su se pripremali za svoj glavni turnir godine, dok je u različitim gradovima zemlje počeo izbor za naredno, 19. prvenstvo, kroz četvrtfinalne turnire. Jurija Saharova rasporedili su u grupu u Tbilisiju.
Već sredinom turnira, u vodstvu se našla četvorka Ukrajinaca – Saharov, Makarov, Kofman i Ratner, kojima je konkurenciju pokušao pružiti njihov bivši zemljak Knišenko, koji se nakon rata preselio u Rostov na Donu. Oštra borba za tri mjesta koja vode dalje završila je ovako:
1-2. Makarov, Saharov – 11,5 od 15;
3-4. Kofman, Ratner – 10,5 (treći po koeficijentu bio je Kofman);
5. Knišenko – 10.
U završnom izvještaju o turniru („Šah u SSSR-u“, br. 3, 1950), majstor Nikolaj Golovko je, između ostalog, napisao:
„Kijevanin Jurij Saharov u većini partija birao je oštre varijante i, posjedujući odličnu teorijsku pripremljenost i oštro kombinatorno oko, bez većih poteškoća je ostvarivao pobjede nad manje pripremljenim protivnicima.“
Saharov – Urujmagov [B55]
Četvrtfinale 19. prvenstva SSSR-a, Tbilisi, 1950
Kao što vidimo, bijeli je razmijenio oba svoja lovca za protivničke konje. Vremenom je Jurij Nikolaevič, radeći sa mladim šahistima, čak razvio svojevrsnu teorijsku osnovu za ovaj pristup, tvrdeći da konj ima prednost nad lovcem slično kao što autobus ima prednost nad trolejbusom. I sličan primjer u Saharovljevoj kreativnosti nije jedini (vidjeti, na primjer, partiju Saharov – Bannik, 1957).
V. Sergejev: „Jurij Nikolaevič je očigledno preferirao konja, bio je u tom smislu ‘Čigorinovac’. Konja je povezivao sa autobusom, kojem su dostupne sve rute, dok je lovac bio poput trolejbusa sa ograničenjima svojstvenim tom prevoznom sredstvu. Mada mi se već tada nametalo pitanje: zašto sporiji konj asocira na brži autobus?“
Manje je poznata njegova druga izjava: „Prednosti dva lovca, kao takve, u šahu ne postoje. A kada dva lovca ipak budu jača od lovca i konja, to jednostavno znači da je jedan od lovaca jači od konja“. Zanimljiva, diskutabilna misao, koju nisam sretao ni prije ni poslije.
I. Dorfman u svom dvotomnom djelu „Metod u šahu“ (2007) tvrdi da razmjena lovca za konja može biti opravdana samo u pozicijama sa već definisanim pješčanim strukturama i da je kategorički nepoželjna u ranoj fazi partije. Saharov je, čini mi se, ovu problematiku tumačio potpuno obrnuto – razmijeni lovca za konja, a zatim formiraj pješčanu strukturu.
Bijeli je ubrzo pobjedio. 1-0
Povoljan vjetar pratio je junaka naše priče i u Lavovu, gdje je u proljeće 1951. godine održano polufinale 19. prvenstva SSSR-a – čisto prvo mjesto sa 12,5 od 19 i ispunjenje norme za majstora! Među ostalim učesnicima koje treba spomenuti bili su Aronin, Simagin, Mikenas, Flor, Borisenko, Ragozin, Konstantinopoljski…
Učesnici i sudije lavovskog polufinala. Sjede (s lijeva na desno): L. Garkunov (sudija), J. Saharov, V. Mikenas, V. Ragozin, S. Flor, A. Konstantinopoljski, J. Gusev, sudija. Stoje: V. Simagin, M. Bejlin, E. Zagorjanski, E. Poljak, A. Sokoljski, I. Vistaneckis, D. Rovner, L. Aronin, sudija (iz arhive S. Voronkova).
A. Sokoljski: „Veliko iznenađenje bila je pobjeda kijevskog kandidata za majstora J. Saharova, koji je zauzeo prvo mjesto. Bio je među liderima tokom cijelog turnira.
Saharov (bijeli) izveo je lijepu kombinaciju protiv Rovnera:
34.Nd6 Bxd6 35. Rxd6 Be8 36. Rxg6 hxg6 37. Bxe5 Kf8 (na povlačenje topa slijedi ubitačno 38. Qxg6) 38. Bxb8 Rxb8 39. Qd3 i bijeli dobija“. („Šahovski život u SSSR-u“, br. 9, 1951).
Ova završnica je jedini sačuvani primjer Saharovljevog stvaralaštva na ovom turniru. Uskoro su svi spomeni o njemu nastojali biti izuzeti iz štampe, nestali su u zaboravu zajedno sa partijama.
J. Saharov: „Polufinale, održano u Lvivu, po svom sastavu je bilo, bez sumnje, najjače od svih u kojima sam do tada učestvovao. I sportskim i kreativnim rezultatom sam potpuno zadovoljan – uspio sam ravnomjerno odigrati čitav napeti turnir i ne samo da sam ispunio normu za sticanje titule majstora, već i stekao pravo učešća u finalu 19. prvenstva SSSR-a.“
„San svakog šahiste je da se plasira u finale prvenstva zemlje, na kojem učestvuju najjači šahisti svijeta. Taj san je za mene postao stvarnost. Nakon kratkog odmora počinjem marljivo da se pripremam za nova takmičenja“ (lvovska novina „Vilna Ukrajina“, 30. maj 1951; dostavljeno od Romana Tjutjunika posredstvom Jurija Košmaka, kojima autor zahvaljuje na pomoći).
Tabela polufinala 19. prvenstva SSSR, Lavov, 1951 („Šahovski život u SSSR-u“, br. 9, 1951)
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)