V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
U to vrijeme u vazduhu je visilo i pitanje: da li bi se meč Karpova i Fišera održao da je Karpov pristao na neograničen meč do 10 pobjeda? Takvu mogućnost ne treba potpuno isključiti. Ipak, to je malo vjerovatno. Fišer se ponašao krajnje neadekvatno i prije meča sa Spaskim, kao i tokom tri godine uoči meča sa Karpovom. Očigledno se s njim nešto dešavalo. Baturinski je čak iznosio i mišljenje da su Amerikanci znali da Fišer neće ili neće moći da igra, ali su istovremeno, postavljajući razne zahtjeve, pokušavali natjerati Karpova da odustane od meča. U tom slučaju bi, naravno, FIDE, bez obzira na sve, zadržala titulu svjetskog prvaka za Fišera.
Na svečanoj ceremoniji krunisanja Karpova 24. aprila 1975. godine i na konferenciji za štampu koja je uslijedila, novi šampion je izjavio:
„Naravno, radujem se što se titula svjetskog prvaka vratila u našu zemlju, koja je toliko dala šahu. Ali ne osjećam posebno moralno zadovoljstvo, jer sam zaista želio da do tog zvanja dođem u otvorenoj sportskoj borbi sa Fišerom. Nije moja krivica što Fišer nije želio da brani titulu svjetskog prvaka. Ostaje samo da žalimo što se sve tako dogodilo.
Direktor-izvršni šahovske federacije SAD, Edmondson, smislio je za mene izraz ‘papirni šampion’. Čini mi se da taj izraz više odgovara Fišeru, koji poslije meča sa Spaskim 1972. godine već tri godine nigdje ne nastupa i tako zaista jeste ‘papirni kralj’. U isto vrijeme, cijeli šahovski svijet pažljivo je pratio takmičenje kandidata i, čini se, nema primjedbi na mene i moju igru.
Što se tiče Fišera, nadajmo se da neće napustiti šah, da će još pokazati svoje izvanredno majstorstvo i talenat.“
Ne isključujući mogućnost susreta sa Fišerom, Karpov je dodao: „Nedavno smo dobili telegram od predsjednika šahovske federacije Filipina Kampomanesa, u kojem je prenio sadržaj svog telefonskog razgovora sa Fišerom. Fišer je navodno iznio prijedlog da bi želio lično da se sastane sa mnom kako bismo razgovarali o mogućnosti organizovanja našeg meča. Zatim je Kampomanes poslao još jedan telegram, predloživši da ga ja sam pozovem telefonom u Pasadenu, gdje se, po njegovim riječima, Fišer trenutno nalazi, i da se s njim dogovorim o susretu.“
„Poštujem Kampomanesa kao energičnog i odličnog organizatora, ali bih želio da mi se Fišer obrati lično, jer ne znam da li se može vjerovati njegovim izjavama prenesenim preko drugih osoba. Stvar je u tome što istorija pregovora sa Fišerom poznaje mnogo slučajeva kada je on odustajao od sporazuma koje su potpisivali njegovi predstavnici. Tako je, na primjer, bilo više puta uoči meča u Rejkjaviku.
Ako mi Fišer lično uputi prijedlog za meč, spreman sam da se sastanem s njim i razgovaram o svim uslovima duela. Međutim, američki velemajstor moraće da uzme u obzir i moje prijedloge.
Pošto je pravo bivšeg šampiona na revanš odavno ukinuto, može biti riječi samo o neoficijelnom meču sa američkim velemajstorom. To je moj prvi uslov. Dalje — meč mora biti ograničen na 24–30 partija. Bez limita neću igrati, jer ne želim da rizikujem svoje zdravlje. I na kraju, svi uslovi meča moraju biti precizno definisani do najsitnijih detalja u našem sporazumu, kako bi se izbjegle konfliktne situacije.“
Ideja Karpova o meču sa Fišerom vrlo brzo je stigla i do „Fišerovaca“, očigledno zahvaljujući „radio-televiziji bez žica“, međutim Fišer se 1975. godine na taj Karpovljev poziv nije odazvao.
Krunisanje Karpova održano je 24. aprila 1975. godine u Moskvi, u Kolonnoj sali. Sala je bila prepuna. Desetine ljubitelja šaha stajale su ispred zgrade, nadajući se da će se nekome pojaviti višak ulaznica. Na svečanost su stigli predsjednik FIDE Eve, potpredsjednici FIDE Prentis i Kažić, generalni sekretar FIDE gospođa Beker, rukovodioci šahovskih saveza Austrije, Bugarske, Velike Britanije, Kube, Meksika, Holandije, Poljske, Rumunije i Čehoslovačke, predsjednik Međunarodne asocijacije šahovskih novinara Pung, kao i sovjetski i strani novinari. Takva zastupljenost gostiju na krunisanju svjetskog prvaka do tada još nije viđena u istoriji šaha.
1975.godina. A. Karpov — 12. svjetski prvak u šahu.
Eve, uvrijeđen kao predsjednik šahovske federacije zbog oštrih kritika upućenih njemu, prvobitno nije namjeravao da ide u Moskvu, već je tu počasnu misiju povjerio potpredsjedniku FIDE Prentisu. Zbog toga je predsjednik Sportskog komiteta Pavlov uputio Eveu lični poziv… i on je došao. Otvarajući ceremoniju, posebno sam pozdravio predsjednika FIDE, koji je uspio da se izdigne iznad uvrede zbog kritika koje su u prethodnom periodu dolazile od nas. Ali Eve ipak nije mogao da se uzdrži da ne spomene svoju uvrijeđenost. Govoreći u Sali stubova, rekao je da je sretan što prisustvuje ovom velikom događaju — krunisanju novog svjetskog prvaka, da se divi Karpovljevoj suzdržanosti, njegovoj dubokoj korektnosti, samokontroli i sportskim kvalitetima, a zatim je nastavio:
„Prije nego što smo došli do ovog dana, međunarodna šahovska federacija morala je riješiti mnoge probleme. I ja sam lično imao problema. Znate da sam bio ozbiljno kritikovan u vašoj štampi, i iako je zdrava kritika uvijek neophodna, u ovom slučaju, čini mi se, bila je donekle neosnovana, jer sam ja lično uvijek bio na strani sovjetske šahovske federacije. Ali sada, nakon razgovora sa vašim sportskim i šahovskim rukovodstvom, stiče se utisak da je sve to nastalo zbog nekog nesporazuma.“
Smatram da nije riječ o nesporazumu, već o tome da je Eve često kolebao i nije bio u skladu s pravilima. Mi smo, kritikujući FIDE i Evea, nismo bili nimalo delikatni, već smo, kako se kaže, udarali direktno i bez ustezanja. Možda smo pri tome i pretjerali.
Završivši govor, Eve je stavio Karpovu lovorov vijenac sa crvenom trakom na ramena i uručio mu zlatnu značku svjetskog prvaka. Nakon njega, predsjednik Međunarodne asocijacije šahovskih novinara Horge Pung uručio je Karpovu srebrnog „Oskara“ — nagradu za najboljeg šahistu svijeta 1974. godine. „Oskar“ je srebrna statueta djevojke sa kišobranom (simbol grada Barselone).
Zatim su uslijedile brojne čestitke Karpovu od raznih društvenih organizacija, šahovskih i hokejaških saveza, kosmonauta i njegovih zemljaka. Sa velikom toplinom je primljeno i pozorišno pripremljeno pozdravljanje mladih šahista.
Zatim je, uz gromoglasan aplauz, na govornicu izašao Anatolij Karpov. Vidjelo se da je uzbuđen, ali da pokušava da se smiri i govori staloženo. Zahvalivši svima na čestitkama i pomoći koju su mu pružili kolege iz šahovskog svijeta, posebno je izrazio zahvalnost zaslužnom treneru SSSR-a, velemajstoru Semjonu Abramoviču Furmanu, s kojim je godinama sarađivao. Završavajući izlaganje, Karpov je rekao riječi koje su u suštini bile njegova programska poruka:
„Naravno, jasno shvatam da je moj lični doprinos svjetskoj šahovskoj riznici mali, možda i zato što za veće dostignuće još nije bilo dovoljno godina mog života. Titula svjetskog prvaka nameće njenom nosiocu veliku odgovornost i brojne obaveze. Potrudiću se da ih dostojno ispunjavam. Spreman sam da sarađujem sa FIDE u jačanju njenog jedinstva i autoriteta, kao i daljem razvoju i promociji šaha u našoj zemlji i širom svijeta.
Čini mi se da je jedna od glavnih obaveza svjetskog prvaka da bude aktivan igrač, kako bi ljudi iz različitih zemalja vidjeli prvaka za šahovskom tablom, a velemajstori i majstori mogli da odmjere snage s njim, da uče od njega i da i njega nečemu nauče. Zato čvrsto namjeravam da redovno učestvujem u domaćim i međunarodnim takmičenjima.“
Riječi Karpova nisu ostale samo na papiru. Postavši svjetski prvak, on je doslovno „napadao“ međunarodne turnire i pobjeđivao na njima, preduzimao brojna putovanja u različite krajeve naše zemlje, susretao se sa ljubiteljima šaha, pomagao i lično učestvovao u otvaranju novih šahovskih klubova.
(Nastaviće se)