Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
ŠAHOVSKA KNJIGA U BIBLIOTECI VISOCKOG (nastaviće se)
Između Voznesenskog i Jevtušenka
Bilo je i slučajeva kada su istog dana održana čak dva nastupa – Visocki je radio do iscrpljenosti. Ponekad bi se žalio da u teatru ima smiješno malu satnicu, da su honorari za ploče mizerni, i da ga jedino spašavaju koncerti. Ipak, to nije bila glavna tema naših kratkih susreta. Najčešće bi pjevač pričao o tome kako je nastala neka pjesma ili je dijelio utiske sa svoje posljednje putovanja u inostranstvo. Jer ponekad bi se tek dan ranije vratio iz Pariza, sam ili sa Marinom Vladi, a već sljedećeg dana bio je zakazan koncert.
Početkom 1980-ih izvođenje koncerata Visockom je išlo vrlo teško. Osim svega, još je pokupio neku infekciju i jako ga je bolela noga. Zato je Janklovič prije svakog izlaska na scenu i nakon koncerta Voloj pravio previjanje.
Sredinom jula, dvije sedmice prije Visockeve smrti, nazvala me Ljudmila Sigaeva iz Moskovskog NII za epidemiologiju i mikrobiologiju im. Gabrichevskog. Iako nisam bio upoznat s ovom djevojkom, lako sam pogodio šta će tražiti. Kao i obično, povezao sam se sa Janklovičem i sve je krenulo. Tako je 14. jula 1980. održan još jedan koncert. Iako se Visocki osjećao loše, bio je u formi – čitao je poeziju, pričao o svojim pjesmama, pjevao s neobičnom energijom. Uspjeh je bio ogroman. Atmosfera mi je podsjećala na predstavu „Višnjevac“ u Taganki – sve je bilo bijelo-bijelo. Koncert je održan u radno vrijeme, a zaposleni instituta, ljekari, kojih je bilo dva puta više nego što je sala mogla primiti, došli su u radnoj odjeći – bijelim mantilima.
Na ovom nastupu Visocki je prvi put izveo pjesmu „Tuga moja, žalost moja“, o čemu je sam obavijestio publiku. Očigledno, to je bila posljednja pjesma koju je stigao da napiše. U svakom slučaju, pjesma završava mnoge njegove zbirke. A ovaj koncert, kako se pokazalo, na veliko žaljenje, bio je posljednji u Moskvi – 25. jula Vladimira Visockog više nije bilo. O ovom nastupu se pominje u mnogim knjigama posvećenim pjesniku. Njegov posljednji koncert u životu, već u moskovskoj oblasti, u Kalinjingradu, u Podlipkama, održan je dan ranije – 16. jula (dva dana kasnije, 18. jula, održana je i posljednja predstava „Hamlet“, najpoznatija s njegovim učešćem).
Naravno, bio sam zahvalan Jankloviču što me učinio „svojim čovjekom“ u Taganki i što sam tokom nekoliko godina mogao prisustvovati koncertima omiljenog umjetnika i pjesnika. Ali ni ja nisam ostao dužan. Godine 1979. na molbu moje američke poznanice Barbare Nemček, odveo sam je na jednu od taganskih predstava, a ujedno sam je upoznao s glavnim administratorom. I treba reći, ubrzo joj više nije bila potrebna moja pomoć. Nedugo zatim, Barbara i Valerij su se vjenčali… Registracija braka sovjetskog građanina i Amerikanke mogla je da se oduži na neodređeno vrijeme, ali Volođina intervencija brzo je riješila stvar. A nekoliko mjeseci kasnije, kada je Visocki preminuo, Janklovič je otputovao s Barbarom u SAD. I, kako se ispostavilo, dobro je postupio. Odmah nakon smrti umjetnika počela su progonstva onih koji su bili uključeni u njegove „šefovske“ nastupe; neki su čak dobili kaznu… A kada je godinu dana kasnije, rastavši se od Barbare, Janklovič vratio se u Moskvu, sve se već smirilo, i situacija je bila pod kontrolom.
Ostalo je da se ispriča glavno – šta je, zapravo, bio povod za pisanje ovih zapisa. Do određenog trenutka Visocki me je, čini se, smatrao menadžerom malog ranga, nečim poput zamjenika direktora Doma kulture. I kada sam mu 1976. poklonio svoju prvu knjigu „Matematika na šahovskoj tabli“, bio je iskreno iznenađen. Od čovjeka koji je tako vješto nosio njegovu gitaru, nije očekivao da taj čovjek, tj. ja, ima naučni stepen, a uz to i šahovsku titulu majstora.
Usput, razgovarajući s Volođom, imao sam više puta priliku da uzmem od njega šahovski intervju, pogotovo što sam znao od Stanislava Govoruhina kako mu je jednom režiser davao šahovske lekcije, koje su Visockom bile korisne prilikom rada na pjesmi posvećenoj njegovom „meču“ s Fišerom.
A na knjizi koju sam poklonio pjesniku, napravio sam sljedeću posvetu:
Vladimiru Visockom, naučniku i šahisti (autoru pjesama „Drugovi naučnici“ i „Čast šahovskoj kruni“) s dubokim poštovanjem i divljenjem od autora. Novembar 1976. XX vijek. Jevgenij Gik.
Od tada je prošla vječnost, i, naravno, nisam se više sjećao koje sam riječi napisao na knjizi poklonjenoj Volođi. Ali jednog dana, početkom devedesetih, pozvala me nepoznata djevojka, predstavila se kao Larisa Simakova, jedna od aktivistica Kluba obožavalaca Visockog.
– Nećete li nam ispričati nešto o koncertima našeg idola? – upitala je Larisa.
– Sa zadovoljstvom. Ali kako ste uspjeli da me pronađete? – začudio sam se.
– Zahvaljujući knjizi „Matematika na šahovskoj tabli“, koja se nalazi u Visockovljevoj biblioteci.
– Samo jednoj? – nehotice mi je izletjelo. – Pa 1979. sam uspio pokloniti Volođi i svoju sljedeću knjigu – „Šahovski razonode“.
– Nakon smrti Visockog – rekla je Larisa – u njegovoj kući boravio je nebrojen broj ljudi i nestalo je mnogo knjiga, ne samo vaše.
– A kako ste saznali da je moja knjiga dospjela u biblioteku? – odlučio sam da zadovoljim svoju znatiželju do kraja.
– Spisak svih knjiga poklonjenih Visockom s potpisima njihovih autora objavljen je u jednom od brojeva „Vaganta“ – glasila posvećena pjesniku. Pregledajući taj spisak, naišla sam na vaše ime.
Nije teško pogoditi da sam već narednog dana pronašao potreban broj „Vaganta“. I zaista, u broju 1 za 1992. godinu naveden je spisak svih 109 knjiga poklonjenih Visockom i sačuvanih u njegovoj biblioteci. Evo šta piše u predgovoru:
Visockovljeva biblioteka nije velika: ne više od hiljadu tomova. Nemajući do 1975. godine vlastiti stan, počeo je da sakuplja knjige tek nakon preseljenja u kuću na Maloj Gruzinskoj, a i tada prikupljanje knjiga kod Vologne nije imalo sistematski karakter. Osim toga, neki gosti su koristili poznatu svima velikodušnost domaćina, i dešavalo se da izdanja nestaju s polica bez njegovog znanja…
Među knjigama poklonjenim Visockom, stotinu su dali zemljaci, a na devet je stajao autogram stranih prijatelja – M. Šemjakina, S. Lema i drugih. Sve darovne posvete reprodukovane su u autorskoj interpunkciji.
Među autorima knjiga ima mnogo poznatih pjesnika i pisaca (mnogi od njih, nažalost, takođe su već preminuli): F. Abramov, A. Adamovič, P. Antokolski, B. Ahmadulina, braća Vajneri, A. Voznesenski (osam knjiga – apsolutni rekord!), E. Jevtušenko, A. Mežirov, K. Simonov, braća Strugački, J. Trifonov. Naravno, autoru ovih redova bilo je prijatno da pronađe i svoje ime na spisku – između Voznesenskog i Jevtušenka (imena su raspoređena po abecedi). Drugih šahovskih knjiga, osim one označene pod brojem 36, u pjesnikovoj biblioteci nije bilo…
Evo posveta koje su Visockom ostavila tri pjesnika šezdesetih, lidera sovjetske poezije tokom više decenija:
B. Ahmadulina, na knjizi „Stihovi“:
„Volođa, kako te volim! Kako sam te se uželjela! Kako sam srećna što postojiš! Marina, moja nježnost prema tebi, moje neizmerno divljenje – kako to objasniti? Volim. Ljubim. Bella.“
A. Voznesenski, na knjizi „Antimiri“:
„Volođa, dragi, hvala ti za tvoj talenat, za autentičnost, za tvoju otvorenost – strašno je što si tako nezaštićen u ovom svijetu. Andrej Voznesenski.“
E. Jevtušenko, na knjizi „Idu bijeli snjegovi“:
„Marini i Volođi, da čak i razdvojeni, nikada ne budu razdvojeni. Vaša ljubav je blagoslovena od Boga. Zbog njega se ne rastajte. Ja ću prati tanjire na vašem srebrnom venčanju. Ženja Evtušenko.“
P.S. Prisutnost šahovske knjige u Visockovljevoj biblioteci nije toliko važan detalj u njegovoj biografiji, više je to prijatno sjećanje za autora ove knjige. Ali 25. januara 2011. godine, na još jedan rođendan pjesnika u Muzeju Visockog na Taganki, otvorena je nova izložba „Tako je čitav sportski život“, posvećena temi „Sport u životu Visockog“, pri čemu je jedan od uglova izložbe bio u potpunosti posvećen šahu.
I tada sam neočekivano primijetio pod staklom poznatu knjigu „Matematika na šahovskoj tabli“ s posvetom, časopis s intervjuom koji sam uzeo od Mihaila Talja i koji je takođe poklonjen Vladimiru Semjonoviču, i, konačno, moje pismo njemu u kojem povlačim paralele između dva genija – Visockog i Talja. Zapanjujuće! Ispostavilo se da je pjesnik sve ove materijale čuvao za života, „fizički dokazi“ nisu nestali ni trideset godina kasnije…
(Nastaviće se)