Moskva 2003.
Tokom svog života Flor je održao hiljade simultanki. To nije bila samo zabava za ljubitelje i prizor za publiku, nego i relativno lak, bez-stresan način zarade za velemajstora. Salo Flor smatran je jednim od najboljih majstora svog zanata, iako se njegove simultanke na Zapadu ne mogu porediti s nastupima u Sovjetskom Savezu. Flor se našao u zemlji gdje su generacije sjedile za šahovskom tablom – to ne prolazi bez traga. Ne samo na turnirima, već i na simultankama susretao je igrače koji su ponekad bolje poznavali otvaranje nego on sam, ponekad čak i hvatajući ga na varijante.
Šahovski putujući menadžer, obišao je od zapada do istoka i od juga do sjevera ovu ogromnu kartu, na kojoj su dijagonalno bile ispisane riječi: S.S.S.R. Često se velemajstorima, koji su dolazili u Burjatiju ili na Čukotku, govorilo: „Vi ste kod nas drugi velemajstor, prvi je bio Salo Flor.“. Njegov stil djelovao je kao stvoren za seanse istovremene igre, koje je na zapadni način nazivao „simultankama“: ne praviti greške, igrati na tehniku, koristeći greške protivnika.
Jednom u Hagu, prilazeći stolovima gdje je Flor davao simultanku, vidio sam da su već nakon otvaranja u gotovo svim partijama razmijenjeni kraljice, a Salomon Mihajlovič sa zadovoljstvom razigrava izjednačene ili malo bolje završnice. Usprkos godinama, nije se dugo zadržavao kod stolova.
Početkom 80-ih godina, u bečkom „Prateru“, Flor i Razuvajev davali su simultanke. Vidjevši broj željnih da se suprotstave velemajstorima, Razuvajev je prišao starijem kolegi:
„Salomone Mihajloviču, ako ja prije završim, naravno da ću vam pomoći.“
Kada je Razuvajevu ostajalo još desetak tabli i razmišljao je nad jednom od pozicija, neko ga je lagano dotaknuo po ruci:
„Jura, da li da vam pomognem?“
Ako šahovske knjige podijelimo u dvije kategorije – trenutne i vječne, sve što je Flor napisao, za razliku od knjiga Tartakovera, Nimcoviča, Aljehina, može se smjelo svrstati u prvu kategoriju. Uz to, knjige koje je napisao Flor uopšte ne postoje! Mali zbornik, koji je izašao nakon njegove smrti, sastoji se od članaka rasutih po raznim časopisima i novinama, crteža, izvještaja s turnira i mečeva za svjetsko prvenstvo.
Ako je „pisati“ samo drugi izraz za „govoriti“, Flor je pisao kao što je govorio, ne mučeći se u traženju riječi, pogotovo što to ionako ne bi dovelo do nečeg korisnog: pisao je nije na maternjem jeziku. Ali da li je uopšte imao maternji jezik? U njegovom češkom mogao se čuti uticaj poljskog i njemačkog. Na ruskom je govorio vrlo dobro, iako takođe ne bez naglaska. Flor, kao skoro svaki ko kome ruski nije maternji jezik, nije bio u skladu s slovom „Ы“, često je u govoru i pisanju zloupotrebljavao meki znak. Moguće je da mu nedovoljno poznavanje gramatike i leksike davalo slobodu u izražavanju, pri kojoj se ponekad postiže veća izražajnost govora; ipak je urednička korektura bila potpuno neophodna za sve što je pisao.
Flor je putovao po Evropi, imao je sjaj zapadne civilizacije, manire, u toj ili onoj mjeri poznavao jezike, posjedovao iskustvo, pamćenje i znanje ovog neobičnog svijeta – svijeta šaha. Ali tako se život njegov odvijao da nije naročito volio čitati knjige: bio je sam prepun misli da bi upijao misli drugih. Flor nije pripadao onom sloju ljudi u Sovjetskom Savezu koji su čitav život, predajući, na primjer, matematiku u školi, mogli večernjim i noćnim satima raspravljati s rijetkim istomišljenicima o Hegelovoj filozofiji, ranom hrišćanstvu ili iluzornoj prirodi materijalnog svijeta. Ili vodili dnevnik, u kojem vanjski život prolazi konturama na pozadini moćnog života duha.
Kao što se često događa, iako je bio vrlo duhovit, nije posjedovao ni dubok um ni široko obrazovanje, ali je zato bio druželjubiv, susretljiv i dobar čovjek. Kada je pisao, uranjao je pero u mastilo i nikada nije bio ni Zoil – strogi, ali sitničavi kritičar, ni Aristarh – strog, ali pravedan. Pisao je dobronamjerno o svim velemajstorima, iako je obožavao samo jednog – Mišu Talja.
Njegovi članci i reportaže, puni šala i anegdota, tačno su odgovarali francuskoj poslovici, koju je često ponavljao Swift:
„Vive la bagatelle!“
Da žive sitnice! (franc.)
Njegov humor je bio iskren i živahan, kojem se više smiješiš nego smiješ, jednostavan, kao da dolazi iz jevrejske anegdote, gdje se so često nalazi u samoj priči.
Flor je u novinarstvu kralj,
Ali ja sve češće primjećujem:
Njegova najslađa oštrina
Dovoljna je za desert i uz čaj.
Ovo je bio natpis na karikaturi koja je godinama visila u CŠK, zajedno s karikaturama mnogih drugih poznatih velemajstora.
Ali čak i iz takvih Florovih reportaža, kod sovjetskih čitalaca, koji nisu bili razmaženi raznolikošću stilova, osjećala se neka toplina, nešto posebno. Podizao im je zavjesu iznad Hastingsa, Londona, Praga i Amsterdama, iznad zagonetnog i nepoznatog Zapada, dijelom kojeg je sam nekada bio. Postao je tamada (voditelj svećanosti ili domaćin) na svečanostima predratnog šaha, punih slavnih imena, koja su zvučala kao muzika: Nimcovič, Rubinštajn, Tartakover, Špilman, Maršal. Ali i njegovo ime i prezime, izgovarano obično u jednom dahu – Salo Flor – odmah su stvarala atmosferu nečeg izvanrednog, a njegova dugogodišnja rubrika u „Ogonjku“ čitana je od svih, čak i onih koji su bili ravnodušni prema šahu.
Poštovao je pravila igre: ako se povodom Tacitovih pripovijesti istoričari još nisu složili da li su one izrazi lojalnosti ili dobro zamaskirano podsmjevanje, u Florovim pisanijima ne treba tražiti dvosmislenost: samo-cenzuru je savladao ne lošije od bilo kojeg sovjetskog novinara.
(Nastaviće se)