Moskva 2003.
Ali, za razliku od mnogih koji su gledali na inostranstvo očima Ostapa Bendera: „Zagranica – kao pakao: ko tamo ode, ne vraća se nazad“, za Gufeljda putovanje u inostranstvo značilo je samo privremeni, ali prijatan izlet na sočne pašnjake. Pašnjake na kojima pasu stada neobičnih krava koje je potrebno neprestano muzti; i ovde mu je odnos prema strancima bio sličan onome malog preduzetnika koji je prodao Amerikancima, koje je sreo u dubini Rusije, recept za pšeničnu rakiju za dvjesta rubalja. I baš kao što su Amerikanci oduševljeno ponavljali za Ostapom reč „pervatch“, koju su već čuli u Čikagu i o kojoj su imali sjajne kritike – tako su i njihovi potomci, ljubitelji šaha, s oduševljenjem pratili Gufeljdove predavanja u Los Anđelesu, gde je za bolje usvajanje materijala procijenio pješake u otvaranju i središnjici: „e“ i „d“ – dolar, „c“ i „f“ – 90 centi, „b“ i „g“ – 80, „a“ i „h“ – 70 centi.
Reći da nije voleo Kaissu bilo bi netačno, ali u manjoj mjeri je voleo i Mammona (bogatstvo, pohlepa, materijalne stvari) iako nije znao šta da radi sa njenim darovima. Već prešavši šezdesetu, žalio je kada je čuo ili pročitao o simultankama na stotinama tabli koje su se odvijale kao predstava: „Eh, šteta što nisam mlađi. Svjetski rekord, kažu?.. Kada sam bio pedeset kilograma lakši napravio bih im takav šou za dvadeset hiljada, zatresli bi se!“
Prije nekoliko godina teško se razbolio i proveo nekoliko meseci u bolnici. „Znaš,“ – pozvao me je, izlječen, – „jedva sam preživio. Duže sam razmišljao i odlučio: kome je sve ovo potrebno? Nije u novcu sreća, treba živjeti današnji dan, zdravlje je najvažnije. Pa zašto se stalno žurim, čemu sve to…“ Slušao sam ove potpuno nevjerovatne za njega riječi, iako su uobičajena reakcija svih koji se prvi put suoče oči u oči sa smrću. Treba li reći da se Edik ubrzo vratio starom životu, ponovo postavši onaj Gufeljd iz koga nije mogao da izađe.
On nikada nije shvatio da se vrata ka sreći otvaraju prema unutra, i najveće zadovoljstvo koje mu mogu donijeti njegove brilijantne partije već je iskusio dok ih je stvarao. Osećajući to čudesno stanje, kako god ga nazivali – intuicijom, prosvjetljenjem ili, kako nauka današnjice kaže, genetski kodiranim osobinama koje se manifestuju kod individue u datim okolnostima.
U njemu su se spajale osobine mnogih junaka romana Iljfa i Petrova: Šure Balaganova, koji je dobio svojih pedeset hiljada, ali ipak se obradovao trošnoj damskoj torbici u tramvaju; Panikovskog, koji je stalno govorio Šuri: „Obavezno idite u Kijev. Idite u Kijev i pitajte šta je Panikovski radio pre revolucije“ i neprestano tvrdio: „Hoću da jedem, hoću gusku.“ Bilo je čak i osobina računovođe Berlaga, koji je simulirao ludilo u psihijatrijskoj bolnici: „Ja sam potkralj Indije! Dajte mi mog voljenog slona.“
Ali, naravno, najviše je u njemu izbijao Ostap Bender. Poput njega, Edik je mogao reći: „Ja, naravno, nisam heruvim. Nemam krila, ali poštujem Krivični zakonik. To je moja slabost. Nisam razbojnik, već idejni borac za novčane znakove.“
Akušerska torba, u kojoj je Ostap čuvao razne stvari, mogla je pripadati i Ediku. U toj torbi, među mnogim korisnim predmetima — poput trake za ruku na kojoj je zlatom bilo izvezeno riječ „Raspoređivač“, milicijske šapke s grbom grada Kijeva i četiri špila karata s istom poleđinom — nalazio se i plakat koji je na čudesan način sadržavao prekretnice iz same Edikove biografije. Na plakatu je pisalo:
STIGAO JE ŽREC
(Čuveni bombejski bramin – jogi)
— sin Krepiša —
Miljenik Rabindranata Tagore
JOKANAAN MARUSIDZE
(Zaslužni umjetnik saveznih republika)
Brojevi po iskustvu Šerloka Holmsa:
— Indijski fakir
— Kokoška nevidljivka
— Svijeće s Atlantide
— Paklena koliba
— Prorok Samuil odgovara na pitanja publike
— Materijalizacija lavova i dijeljenje slonova
„Hoću da odem, druže Šura, da odem veoma daleko, u Rio de Žaneiro“, – često je govorio Ostap. – „Još od djetinjstva želim u Rio de Žaneiro. U posljednjoj godini sa sovjetskom vlašću imam najozbiljnije nesuglasice.“
Kod Edika, za razliku od potomka janjičara, nikakvih nesuglasica sa sovjetskom vlašću nije bilo. Uz to, raspad Sovjetskog Saveza Gufeljd je doživio kao ličnu tragediju: mogao je normalno funkcionisati samo u onom sistemu vrijednosti i odnosa koji su postojali u sada nestaloj imperiji.
Neko vrijeme je lutao, živeći po duže malo ovdje, malo ondje, dok se 1995. godine nije skrasio u Sjedinjenim Državama. Podsjećao je na Vječnog Žida iz Ostapove priče: „Proživio je stotinu i pedeset godina u Indiji, neobično zadivljujući joge svojom izdržljivošću i svadljivim karakterom. Ukratko, starac bi mogao ispričati mnogo zanimljivog, kad bi na kraju svakog stoljeća pisao memoare. Ali Vječni Žid je bio nepismen i, povrh toga, imao je rupu u pamćenju.“
Ipak, za razliku od Benderovog junaka, koji nikad nije bio na Dnjepru i tamo našao svoju smrt 1919. godine, Edik se više puta vraćao u svoj Kijev — kao i svi Kijevljani, strasno je volio svoj grad. Nedostajala mu je zemlja iz koje je otišao: gotovo svakodnevno je zvao svoje poznanike, ne samo u drugim gradovima Amerike, nego i u Rusiji, Ukrajini, Gruziji, Njemačkoj, Izraelu — svuda gdje su živjeli bivši sunarodnici.
„Slušaj“, započinjao bi obično, a nakon što bi predložio neki projekat ili iznio zapanjujuću ideju koja mu je pala na pamet, uvijek bi dodao tužno:
„A sjećaš li se…“
Ponekad, naravno, već u post-sovjetsko vreme, Edik bi i mene pozvao. Iako su intervali između poziva mogli biti i po nekoliko godina, nikada se nije predstavljao: „Ćao, znaš li ko je?“ Glas Gufeljda, vrlo visok i sa karakterističnim intonacijama, nije se mogao zamijeniti. „Slušaj,“ – prelazio je odmah na stvar – „možeš li u redakciji časopisa reći da imam fantastičan materijal? Rukopis je već gotov, biće bestseler. Bestseler kakvog nisu vidjeli!“ – „Baš?“, pitao sam. „Još bolje. Samo za vas.“ Iznenada bi mijenjao temu: „Inače, bio si nekada na Tasmaniji? Misliš li da bi mogli dati neke uslove? Ili bi neke od mojih predavanja mogao da pročitam na televiziji? Oni moraju imati televiziju, vjeruj mi, predavanja su jedinstvena…“
Preselivši se u Ameriku, Edik nije promijenio svoje navike: gdje god da je igrao, bez izuzetka nad njegovim partijama se dešavao skandal, i mnoge dvorane sa otvorenim turnirima odjekivale su njegovim uzbuđenim glasom. Incidenata u njegovim partijama bilo je bezbroj. S vremena na vreme objavljivao je otvorena pisma u američkoj i ruskoj štampi, optužujući nekog velemajstora ili organizatora turnira za sve moguće grijehe, pa čak i za organizaciju zavjere protiv njega. U posljednjim godinama krug ljudi sa kojima je Gufeljd imao konflikte postao je međunarodnog karaktera. Bio je strastven borac, i često nije bilo jasno zbog čega, osim što su njegovi lični interesi u toj borbi igrali važnu ulogu.
(Nastaviće se)