Poslanici mira
DVA PUTA ŠAMPION SVIJETA
Prošlo je tek nešto više od mjesec dana otkako smo bili ovdje vraćajući se iz Sjedinjenih američkih država, a evo nas ponovo na aerodromu u Stockholm…
— Znam vas, skoro ste već bili ovdje — rekao je uredni i dotjerani službenik pasoške kontrole, još prije nego što je pogledao naše dokumente. — Koliko ste samo puta već prolazili kroz Stokholm, teško je i izbrojati! Kuda sada putujete? — upitao je, pošto je avion u koji smo ulazili letio kroz nekoliko evropskih prijestonica.
Odgovorili smo da letimo za Amsterdam, gdje će biti održana naredna XI šahovska olimpijada, koja će odrediti najjaču šahovsku reprezentaciju svijeta.
— A šta je to? — upitao je Šveđanin kada je vidio da velemajstor Igor Bondarevski pažljivo nosi neki zamotani predmet.
— To je takozvani Kup Hamilton-Rasel, prelazni pehar za ekipu koja osvoji titulu prvaka svijeta — objasnio je Bondarevski. — Naši šahisti osvojili su ga 1952. godine na prethodnoj olimpijadi u Helsinki i sada smo dužni da ga donesemo u Holandiju kako bismo ga predali novom svjetskom šampionu.
— I koliko će trajati olimpijada? — upitao je Šveđanin.
— Gotovo mjesec dana — odgovorio je Bondarevski.
— Onda ću za mjesec dana opet vidjeti ovaj pehar — rekao je naš sagovornik uz osmijeh.
Taj razgovor živo me podsjetio na uzbudljive događaje sa prethodne olimpijade, pa sam tokom leta, gledajući sjeverni pejzaž koji je sporo promicao ispod nas, u mislima ponovo prošao kroz sve što se tada dogodilo.
Svjetska ekipna prvenstva, šahovske olimpijade, organizovane po uzoru na sportske olimpijske igre, ili kako ih češće nazivaju — turniri nacija — održavaju se od 1927. godine. U početku je svaka zemlja slala po četiri učesnika, ali kako je ubrzo na šahovske olimpijade počelo da dolazi veoma mnogo reprezentacija, zemlja domaćin više nije mogla dugo da organizuje takav broj šahista.
Zbog toga su pokušali da skrate trajanje turnira i igralo se uz krajnje naporan raspored — ujutro i uveče. Međutim, takvo opterećenje mnogima je teško padalo, pa je odlučeno da svaka reprezentacija može da dovede šest igrača, kako bi tokom turnira mogla da postavlja bilo koju četvorku i svakoga dana dvojici šahista omogući odmor.
Naša šestorka, koja je doputovala na prethodnu olimpijadu u Helsinki, sastojala se gotovo od istih šahista kao i sada. Samo je u Helsinkiju umjesto Mihaila Botvinika igrao Isaac Boleslavski. Ostala petorica bili su isti: Vasilij Smislov, David Bronštajn, Paul Keres, Efim Geller i Aleksandar Kotov.
Prvi put smo igrali na turniru nacija, nismo imali iskustva u ovom takmičenju i nismo poznavali mnoge nijanse i posebnosti borbe za ekipno prvenstvo svijeta. Upravo zato napravili smo mnogo grešaka u pripremi za olimpijadu i tokom same olimpijade, što nam je dovelo do velikih poteškoća na putu ka osvajanju prvog mjesta.
Jedna od grešaka bila je to što je ekipa pogrešno izabrala kapitena — autora ovih redova — i evo zašto.
Obaveze kapitena tokom turnira nacija izuzetno su zahtjevne. Ujutro treba razgovarati sa svakim članom ekipe i procijeniti njegovu sportsku formu. Nakon što odmjeri sve okolnosti, kapiten mora da odluči koja će četvorka tog dana igrati, da preda sastav i potom organizuje pripremu za meč.
Tokom igre mora pratiti sve četiri partije. Treba stići da ohrabri igrača koji je zapao u tešku poziciju, ponekad da posavjetuje da ponudi remi protivniku, a u drugim slučajevima odlučno da zabrani takav dogovor. Sve se to određuje na osnovu ukupnog rezultata ekipe, kao i uzimajući u obzir tok borbe u mečevima drugih reprezentacija.
Zbog takvog opterećenja, u drugoj polovini turnira naša ekipa odlučila je da oslobodi igre kapitena, koji je bio prilično iscrpljen. Tako je na finišu moralo da igra samo petorica, a to je značilo da smo protivnicima davali određenu prednost, jer naši velemajstori nisu imali dovoljno odmora.
Ovaj put odlučili smo da ne ponavljamo greške iz prošlosti i postupili smo kao većina drugih zemalja — za kapitena smo izabrali velemajstora Igora Bondarevskog, koji nije igrao u sastavu ekipe.
Teško je tada došla pobjeda našoj ekipi. Gotovo čitavo vrijeme uz nas, a ponekad i ispred nas, nalazile su se reprezentacije Argentina i Jugoslavije. Tek nekoliko ubjedljivih pobjeda u završnici takmičenja omogućilo je reprezentaciji USSR da se odvoji za poen i po i osvoji prvo mjesto.
Svih šest učesnika dobilo je zlatne medalje svjetskih šampiona, a ekipi je uručen zlatni pehar svjetskog prvaka, na kojem je prvi put bio ugraviran natpis: „SSSR 1952. godina“.
Tako je bilo prije dvije godine. „Šta li će biti sada u Holandiji, gdje treba da branimo pravo na ovaj pehar?“ — razmišljao sam, posmatrajući pejzaž koji se neprestano mijenjao ispod krila aviona.
Let od Stockholma do Amsterdama nije dug. Već poslije nekoliko sati bili smo u prijestonici Holandije.
Tamo su uveliko trajale pripreme za svjetsko šahovsko prvenstvo. Novine su pisale o dolasku reprezentacija i objavljivale izjave stručnjaka sa prognozama predstojeće borbe. U tim prognozama prvo mjesto gotovo bez izuzetka bilo je namijenjeno reprezentaciji sovjetskih šahista. Neke novine čak su objavile da je jedan preduzimljivi Holanđanin inicirao organizaciju meča između ekipe SSSR-a i reprezentacije ostatka svijeta, koji bi trebalo da bude održan poslije šahovske olimpijade u Amsterdamu.
Od čitave naše ekipe samo David Bronštajn i Efim Geler prvi put su bili u Holandiji. Meni i Vasiliju Smislovu ovo je bio treći dolazak, dok su Mihail Botvinik i Paul Keres više puta posjećivali ovu zemlju.
Bronštajnu i Geleru bilo je zanimljivo da upoznaju život najvećeg holandskog grada, dok je ostalima bilo zanimljivo da uporede kakve su se promjene dogodile u Holandiji posljednjih godina.
Prijestonica Holandije živjela je užurbanim životom. Tokom ljeta i jeseni 1954. godine u gradu je održavano toliko kongresa, konferencija i skupova da za nas čak nije bilo mjesta u hotelima, pa smo se smjestili u malom privatnom pansionu na periferiji grada. To je bilo blizu mjesta održavanja partija, domaćica pansiona obezbijedila nam sve potrebne uslove, i nimalo nismo žalili što nismo završili u hotelu.
U Amsterdam, kao i u drugim gradovima zemlje, jasno se osjeća posebnost holandskog nacionalnog načina života. Grad je pun prijatnih vrtova, fasade kuća obrasle su bršljanom i divljom lozom, a svuda se vide raskošne cvjetne leje. Kuće su niske, obojene različitim bojama, a krovovi pokriveni šarenim crijepom. Zbog toga grad izgleda kao živopisna ilustracija iz slikovnice. Ulični saobraćaj je veoma intenzivan, naročito u centru grada.
— Kuda li samo jure — rekao je jednom David Bronštajn, kada ga je automobil koji je vozio brzinom većom od osamdeset kilometara na čas natjerao da potrči sa kolovoza na trotoar. — Gledaš ih, djeluju mirno, čak pomalo flegmatično, sjede kraj prozora u slobodno vrijeme, odmaraju se, maštaju, a čim izađu na ulicu — jure kao da gori.
Ali još više od automobilskog saobraćaja zadivilo nas je mnoštvo biciklista. Bicikl u Holandiji predstavlja gotovo obaveznu stvar za svakoga ko nema mogućnost da kupi automobil. Pomoću njega štedi se novac za tramvajske i autobuske karte. U Amsterdamu se biciklom ide na posao, u bioskop ili u šetnju. Nije slučajno što neki bicikl nazivaju „okruglim nogama“, pa čak nije ni potrebna registracija da bi se dobila posebna oznaka.
Umijeće vožnje bicikla zaista zadivljuje. Holanđani sjedaju na bicikl već sa tri ili četiri godine, a silaze s njega tek u dubokoj starosti. Često se na ulicama Amsterdama može vidjeti čitava porodica na jednom biciklu: otac naprijed, majka pozadi, a na upravljaču i iza sjedišta, u posebnim korpicama, po jedno dijete, pa još i lutke smještene tu negdje sa strane!
Parovi odlaze u šetnju na dva bicikla: pređu tridesetak kilometara tokom večeri i smatraju da su se sjajno proveli. Sa zebnjom smo posmatrali holandske djevojke koje bezbrižno ćaskaju o svojim stvarima dok zagrljene na dva bicikla vješto prolaze između automobila usred najgušćeg saobraćaja.
Poslije takvih prizora shvatili smo zašto Holanđani gotovo uvijek zauzimaju jedno od prvih mjesta na međunarodnim biciklističkim takmičenjima.
Holandska šahovska federacija dobro je organizovala turnir. Igrali smo u velikoj sportskoj dvorani „Apollo Hall“, gdje su bila smještena i pedeset dva stola za učesnike, i biro dopisnika, a ostalo je još mjesta i za gledaoce, kojih se nekih dana okupljalo više od dvije hiljade.
Na šahovsku olimpijadu stiglo je dvadeset šest ekipa sa svih krajeva svijeta. Čak su i najsiromašnije šahovske federacije uspjele da prikupe potreban novac kako bi došle u Holandiju. Samo jedna zemlja nije mogla poslati svoje najbolje majstore da se bore za titulu svjetskog prvaka. Ta zemlja bile su Sjedinjene Američke Države.
Svih dvadeset šest ekipa koje su došle u Amsterdam bile su podijeljene u tri polufinalne grupe. Prve četiri ekipe — pobjednici polufinala — činile su finalni turnir, koji je određivao svjetskog šampiona u šahu. Ostale ekipe igrale su u posebnom „utješnom“ turniru.
Ekipa Sovjetskog Saveza bez većih poteškoća osvojila je prvo mjesto u polufinalu. Predstojalo je finale — najvažnija etapa, gdje su odlučivali izdržljivost i smirenost svih članova ekipe, kolektivni duh borbe, usmjerenost svakog šahiste ka zajedničkom cilju — pobjedi.
(Nastaviće se)
