Piše: GM Genna Sosonko
U maju 1984. godine pozvali su me iz šahovske federacije i obavijestili da se za nekoliko dana u holandskom sportskom centru Papendal organizuje velika izložba, pa su me zamolili da nekoliko sati provedem u šahovskom paviljonu. Ne volim baš takva javna okupljanja, ali su me ipak nagovorili. Funkcioneri su objasnili da je to veoma važno za razvoj šaha u zemlji, a očekivao se i dolazak visokih, veoma visokih gostiju. Možda čak i same kraljice.
Bio je kišovit dan, kakvi su u Holandiji česti, pa je na izložbi bilo malo posjetilaca. Dosadno mi je bilo, te sam gotovo sve vrijeme provodio u košarkaškom paviljonu, smještenom neposredno preko puta šahovskog, gdje su na video-snimcima neprestano prikazivane najbolje utakmice NBA lige. Najzad se na drugom kraju hale pojavila dugačka povorka: gradonačelnik s masivnim lancem oko vrata — obaveznim obilježjem zvaničnih prijema i svečanih ceremonija — i impozantna pratnja koja je okruživala visokog, otmenog čovjeka čije mi je lice bilo poznato s fotografija. Bio je to princ Bernhard.
Naočare s tamnim staklima, karirana košulja, elegantna kravata, a u reveru sakoa veliki bijeli karanfil. Povorku su zatvarali brojni fotografi i snimatelji, nastojeći da kamerama ovjekovječe sve što se događalo.
Princ Bernhard, Nijemac po porijeklu, iako je još prije rata postao suprug holandske kraljice i u toj zemlji živio gotovo sedamdeset godina, nikada se nije oslobodio njemačkog akcenta ni povremenih germanizama u svom govoru. Poznavao je predsjednike i premijere mnogih zemalja, bio u rodbinskim vezama s predstavnicima svih evropskih kraljevskih kuća i prijateljevao s mnogim vodećim bankarima i industrijalcima.
Treba li poslije svega ovoga govoriti o prinčevim političkim opredjeljenjima? Mrzio je komunizam i to nije naročito skrivao. Kada su me predstavili princu i kada smo razmijenili nekoliko riječi, rekao mi je:
„Vi, dakle, govorite holandski s akcentom, jer vam to nije maternji jezik, zar ne?“
Pomislio sam da se njegova primjedba odnosi i na njega samog, ali sam imao dovoljno pameti da se uzdržim i samo učtivo potvrdim njegove riječi.
„A gdje ste rođeni, ako smijem da pitam?“ nastavio je princ.
„U Sovjetskom Savezu“, iskreno sam odgovorio, dodajući da to nije moja krivica — jednostavno se tako dogodilo.
Princ je procvjetao, zavolio me i počeo nešto da govori o Solženjicinu i slobodi govora, bez koje je teško zamisliti savremeno društvo.
Šahovski stočić stajao je unutar paviljona, figure su bile postavljene, a gradonačelnik je s poštovanjem upitao princa da li bi želio da odigra jednu partiju. Već trenutak kasnije sjedjeli smo za tablom. Iz nekog razloga meni su pripale bijele figure, ali prije nego što sam povukao prvi potez, upitao sam princa da li bi možda želio da on započne partiju.
„O, ne“, odgovorio je moj protivnik sa osmijehom. „To nema apsolutno nikakvog značaja.“
Sa istim osmijehom odmahnuo je glavom kada sam ga upitao da li bi radije igrao uz šahovski sat.
Pomjerio sam kraljevog pješaka naprijed i partija je počela. Princ je malo razmislio, a zatim posegnuo za pješakom na c-liniji.
Bljeskovi magnezijuma, škljocanje foto-aparata…
„Gotovo je“, rekao sam sebi. „Pa ti nikada ne igraš 1. e4! Najdorfova varijanta, tu se svašta može dogoditi. Zamisli da partija bude objavljena… Kakva bruka!“
Dok su mi se takve misli rojile po glavi, princ je pomjerio pješaka na c6, zatim ga vratio na c6, još trenutak razmišljao, a onda ga odlučno premjestio na susjedno polje. Na tabli je stajala pozicija poslije poteza 1. e2–e4 c7–b6.
Podigao sam glavu. Gradonačelnik, zvaničnici i dvorske dame, sa osmijehom na licu, ali potpuno ozbiljno, proučavali su poziciju na tabli i procjenjivali šanse obiju strana.
Šta da radim? Zabrinuto sam pogledao princa, a on mi se nasmiješio veoma ohrabrujuće.
Poslije kraćeg razmišljanja odigrao sam 2. a2–b3, uz napomenu samom sebi da čak ni u tako ekstremnim okolnostima ne mogu sebi dozvoliti tako antip pozicioni potez iz centra kao što je 2. c2–b3. Bijeli je, zaključio sam, već imao priličnu pozicionu prednost.
Princ se nimalo nije iznenadio mojim odgovorom. Bilo je očigledno da je svoj potez pripremio unaprijed, bez obzira na to kako ću ja odigrati. Čim se moj pješak pojavio na b3, princ je odlučno svojim f-pješakom uzeo mog centralnog pješaka: 2… f7:e4!
Nisam bio spreman na takav razvoj događaja, ali sam odmah primijetio da je bijela prednost potpuno nestala. Pored toga, crni je već imao materijalnu prednost.
„Šta da se radi“, pomislio sam. „U njegovom načinu igre ipak postoji neka logika: na kraju krajeva, on je princ, a ko bi drugi trebalo da određuje pravila kraljevske igre ako ne upravo on?“
Tada se moj protivnik nasmiješio.
„Vjerovatno ste već primijetili da ne znam da igram šah“, rekao je, a zatim dodao da princ Klaus, suprug njegove kćerke Beatrix, sadašnje holandske kraljice, igra prilično dobro, dok je princ Konstantin, Klausov sin, tokom studentskih dana čak bio član šahovskog kluba u Hagu.
Princ je ustao, rukovali smo se i već trenutak kasnije cijela povorka nalazila se kod paviljona za brzo klizanje. Klizanje je i danas jedan od najrasprostranjenijih sportova u Holandiji.
Upravo tada otvaranje moje partije s princom dobilo je naziv Narandžasta odbrana. Neki od mojih kolega i danas koriste taj izraz kada neko pješakom uzima protivničkog pješaka u centru table.
Genna Sosonko, „Šahovski eseji“
(Preneseno sa fejsbuk stranice Uslana Misalova)
