Moskva 2003.
Osmijeh Đokonde
Svi Svetonijevi zapisi o dvanaest cezara urađeni su po istom principu: najprije se opisuju svijetle strane cara, a zatim pripovijedanje naglo mijenja ton. Metod rimskog istoričara veoma je podesan kada je riječ o Eduardu Gufeljdu, i govoriti o njemu, kao, uostalom, i o svima koji su otišli, treba izbjegavajući sumnjivu vrijednost formule «De mortuis aut bene, aut nihil» („O mrtvima ili dobro, ili ništa“), tim više što su Rimljani imali i drugu, manje poznatu, ali tačniju: «De mortuis — veritas» („O mrtvima — istinu“).
Reći ću odmah: bio je to veoma nadaren šahista. U svojim najboljim godinama Gufeljd je bio dobar velemajstor, s jasno izraženim stilom igre. Nije bila njegova krivica što je ostajao u sjeni blistavih vršnjaka: Talja, Spaskog, Štejna, Polugajevskog. Gufeljd je igrao na osam prvenstava Sovjetskog Saveza, na turnirima na kojima su sijala imena kao što su Keres, Smislov, Bronštajn, Petrosjan, Geler, Korčnoj, Tajmanov. Ipak, karakteristično je da ga nijedan od onih koji su s njim igrali u vrijeme njegovog uspona ne naziva zaista jakim šahistom. Sjajnim, zanimljivim, sposobnim da pod raspoloženjem pobijedi svakoga — ali ne i jakim.
Uobičajeno je smatrati da je Gufeljd tipičan taktičar. U toj je predstavi velikim dijelom i sam doprinio, neprestano objavljujući svoje najbolje, zaista izuzetne partije — dobijene kombinacijama sa žrtvama. Zapravo, iako je odlično osjećao dinamiku, bio je prije svega majstor inicijative, pojačavanja prijetnji, pritiska. I, naravno — napada.
Imao je i ozbiljne nedostatke, prije svega — nedostatak prave škole. Ali ako je Leonid Štejn, koji je kao i Gufeljd potekao iz praktične igre, uspio da nadoknadi rupe u šahovskom obrazovanju širenjem svog pogleda na svijet u zrelijim godinama i, naravno, kolosalnim talentom, Gufeljd je ostao prilično jednostran igrač — dovoljno je sjetiti se njegove opsesivne privrženosti fijanketiranju crnopoljnog lovca. Braneći se, on je po svaku cijenu nastojao izazvati krizu, često s nepovratnim posljedicama: strpljenja nije imao ni u igri, ni u životu. Dešavalo se da se previše zaleti u napadu, precjenjujući svoje šanse, tražeći od pozicije više nego što je u njoj uopšte bilo.
Edvard Gufeljd sa svojom omiljenom figurom- lovcem na g7 koju je on sam ponosno nazvao „Gufeljdov lovac“
Naravno, gubio je od protivnika koji su ga jednostavno nadmašivali klasom igre. Ipak, u Gufeljdovom spisku pobjeda nalaze se imena kao što su Smislov, Talj, Spaski, Korčnoj, Bronštajn, Gligorić, Polugajevski, Beljaski, Hort, Hibner. Nije mnogo onih koji se mogu pohvaliti takvim sazvježđem.
Ako su mu u sopstvenim partijama često smetali pretjerana emotivnost i osjetljivost, u trenerskom radu te osobine nisu imale toliku ulogu. Znao je da zarazi druge svojom energijom i vjerom u konačan uspjeh, mogao je biti veoma odan svojim štićenicima — Geleru, s kojim je radio dugi niz godina, ili Maji Čiburdanidze, koja je priznala da je do Gufeljda igrala dječji šah i da upravo njemu, prije svega, duguje to što je postala svjetska šampionka.
Jan Timan se s toplinom sjeća Gufeljda, koji mu je pomagao tokom turnira u Tbilisiju 1971. godine. Istina, osim što ga je Edik dobro pripremio za partiju s Bagirovim i davao mu zanimljive pozicije za rješavanje, Timan se ničeg drugog nije mogao prisjetiti — osim, možda, gruzijskih gozbi s neizbježnim brojnim zdravicama, u čemu je Edik bio pravi majstor, te čaša vina koje je mladi Holanđanin morao ispijati u jednom gutljaju. Da bi ovladao tim teškim umijećem, Timan se uporno trenirao u hotelskoj sobi sa čašom napunjenom vodom.
Trenerske metode Gufeljda teško bi se mogle nazvati ortodoksnim. Jednom, dok je držao čas u dječjoj šahovskoj školi, pred demonstracionu tablu izašla je sasvim mala djevojčica.
„Koliko ti je godina?“ — upitao ju je Gufeljd.
„Osam“, — tiho je odgovorila.
„Ako ti je osam godina“, rekao je trener, „onda već možeš da procijeniš poziciju.“
„Bijeli stoje bolje“, rekla je djevojčica nakon kratkog razmišljanja.
„Doneseš li tabure?“ — upitao je Eduard Jefimovič.
„Donijela? Dobro. Sad stani na njega da te svi vide, jer treba da te bude sramota — već imaš osam godina, a pogrešno si procijenila poziciju! Gdje to bijeli stoje bolje, kad…?“
Godine 1974, po povratku s turnira u Manili, Petrosjan i Vasjukov, po tadašnjem običaju, podnosili su izvještaj šahovskoj publici.
„Pokazaću svoju pobjedu nad Portišem“, rekao je pobjednik turnira, „iako će Tigranu Vartanoviču biti dosadno — on je tu partiju već vidio.“
„Ništa, ništa“, blagonaklono je primijetio bivši svjetski prvak, sklon ponekad istočnjačkoj slikovitosti govora, „dobro jelo se može pojesti i dvaput.“
Svaki velemajstor ima nekoliko dobrih, ponekad i briljantnih partija na koje je ponosan. Ali nijednom od njih nije ni palo na pamet da iz godine u godinu objavljuje te iste partije pod pretencioznim nazivima u knjigama i šahovskim časopisima širom svijeta. „Besmrtnom“ i „vječnozelenom“ nazivali su partije Andersena s Kizerickim i Dufrenom oduševljeni savremenici. „Biserom Zandvorta“ Tartakover je nazvao partiju koju je Eve (Euwe) dobio protiv Aljehina u meču 1935. godine.
Svoju lijepu pobjedu nad Bagirovim Eduard Gufeljd je nazvao „Đokondom“. I mada je njegov protivnik kasnije pisao da Edik nakon završetka „Đokonde“ nije mogao da pokaže nijednu smislenu varijantu, da se tresao od straha tokom igre i popio litre kafe — to je, najvjerovatnije, bila samo pokušaj opravdanja.
„Tom svojom ‘besmrtnom’ partijom Edik je namjestio stan“, gunđao je Bagirov, ali Gufeljd nikad nije propuštao priliku da svoj remek-djelo pokaže opet i opet. Čudio sam se kako može po hiljaditi put da ponavlja poteze koji su već odavno dosadili.
Rekao sam mu jednom:
„Pazi, da ti se na onom svijetu ne desi da moraš, ne znam da li u raju ili u paklu, stalno igrati tu istu partiju.“
Samo se nasmijao:
„Zavisi od honorara…“
(Nastaviće se)