V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Treća partija – korak Spaskog u provaliju
Uveče se, na naš zahtjev, sastao apelacioni komitet meča. Tražili smo da pismeno potvrdi svoju odluku o odbacivanju protesta Bobi Fišer. Dok se komitet okupljao, stigao je još jedan protest, potpisan od strane Paula Marshalla, navodno u ime Fišera, i ponovo u vezi sa uslovima za igru.
Komitet je zasjedao do 3 sata ujutro i ponovo odbio protest Amerikanaca, uz napomenu da su njegovi članovi sve detaljno pregledali i uvjerili se da uslovi za igru u svim aspektima odgovaraju pravilima.
Neočekivano se tog dana oglasio i predsjednik FIDE, Maks Eve. Uputio je glavnom sudiji meča sljedeće pismo: „U slučaju da se Fišer ne pojavi na trećoj partiji, predsjednik FIDE donio je sljedeću odluku: ako se Fišer ne pojavi ni na četvrtoj partiji — meč se smatra završenim i Boris Spaski se proglašava svjetskim prvakom.“
U ovom pismu nema ničeg novog — Maks Eve je samo ponovio ono što je već zapisano u pravilima igre. A ako je tako, postavlja se pitanje: zašto je uopšte slao takvo pismo? Smatram da je to učinio svjesno, baš pred treću (a ne pred četvrtu) partiju. Ne isključujem mogućnost da je djelovao u dogovoru s Amerikancima. Pismo je formalno bilo upućeno glavnom sudiji, ali je u suštini bilo namijenjeno Borisu Spaskom.
Eve, znajući manijakalnu želju Spaskog da se meč održi i njegovo bolno doživljavanje dobijanja drugog poena bez igre, odlučio je da to iskoristi i praktično mu poručio: ako budeš tvrdoglav, meča neće biti i nećeš uspjeti da pobijediš Fišera, o čemu sanjaš i o čemu si više puta govorio.
Istog dana pojavila se i novinarska „patka“ da Fišer odlazi. To je moja pretpostavka, ali podudarnost činjenica djeluje veoma sumnjivo. Bio je to pritisak na Spaskog, što su kasniji događaji i potvrdili.
Dana 16. jula, dva sata prije početka partije, glavni sudija je pozvao Borisa Spaskog i rekao da je meč pod prijetnjom prekida ako ne pristane na Fišerov zahtjev da se igra u zatvorenoj prostoriji.
Sudija je pozvao direktno Spaskog, a ne njegovog sekundanta Efima Gelera — očigledno ne slučajno. Shvatao je da bi, da je pozvao Gelera, Rusi imali vremena da razmisle i vjerovatno ne bi pristali. Drugačije je bilo u iznenadnom razgovoru sa Spaskim, koji je kao impulsivan čovjek mogao odmah pristati — što je i učinio.
U tom trenutku u hotelu su bili svi treneri Spaskog, bio sam i ja. Ali on se ni sa kim nije posavjetovao, niti nas je obavijestio o svojoj odluci da pristane na igru u zatvorenoj prostoriji. To je bio korak u provaliju.
Na sastanku održanom u decembru 1972. godine, sa svim najjačim velemajstorima zemlje, Boris Spaski je priznao svoje greške:
„Kada su mi rekli da je meč pod prijetnjom prekida, napravio sam najgrublju grešku — izašao sam u susret Bobiju Fišeru i doživio krah. Poznavao sam Fišera kao šahistu, ali sam ga kao čovjeka idealizovao.
Još jedan problem bila je ‘predmeč’ groznica: nedolazak Fišera na meč bio je prvi udarac. Njegovo odsustvo na žrijebanju. Izdaja Maksa Evea. Fišerov ultimatum kada je stigao. Vodio se pravi rat.
Kulminacija je bila treća partija. Kada sam došao na igru, figure su bile postavljene u sali, sprat iznad. Tamo je bilo prilično bučno. Sve je počelo time što je Fišer tražio da se aparati uključuju i isključuju. Zatim je dogovoreno da nema buke. Onda je Fišer počeo da postavlja nove zahtjeve. Glavni sudija je više puta govorio Fišeru:
— Dosta, treba igrati.
A Fišer mu je odgovarao:
— Ućuti.
Da sam imao više smisla za humor, trebalo je da odbijem i odem — tada se situacija mogla spasiti. U ovom slučaju sam pokazao slabost. Pristao sam na igru koja je počela sa zakašnjenjem od 10 minuta. To je na mene ostavilo težak utisak. Shvatio sam cijenu svoje greške. Da sam zabranio Fišeru, bio bi primoran da igra na sceni ili da preda. A poslije tog mog poteza sve se okrenulo protiv mene. Sam sam mu odriješio ruke.
Još gore od svega bilo je to što sam se naljutio na Fišera — počeo je da me nervira.“
Za Borisa Spaskog to je bio psihološki šok, udar na njegova moralna uvjerenja o Bobiju Fišeru i inostranom sportu, nervno preopterećenje i, kao posljedica toga — pad koncentracije u igri, sumnje u preporuke trenera, odstupanje od pripremljene varijante u toj partiji, rastrojenost i nepažnja.
Efim Geler će kasnije u izvještaju o meču napisati:
„U igri u zatvorenoj prostoriji Spaski je u otvaranju izabrao način igre koji nije bio dogovoren prije partije, pravio je greške. Prekršio je i još jedan od dogovorenih principa — nije zapisao, već je odigrao 41. potez.“
Trebalo je vidjeti zadovoljna lica Freda Cramera, Williama Lombardy-ja i ostalih Amerikanaca po završetku partije.
Do tog dana Islanđani su ispunili i dodatne zahtjeve Bobija Fišera — obezbijedili su mu novu limuzinu i dodijelili policijsku pratnju. Njegov odlazak iz sale za igru bio je organizovan gotovo kraljevski.
Ranije su Islanđani otišli toliko daleko da su bazen u hotelu Lofleitir, gdje je Fišer boravio, stavili isključivo na njegovo raspolaganje. Svjedoci su pričali da je zabrana korišćenja bazena važila čak i za kineskog ambasadora, koji je u tom hotelu boravio prije nego što je ambasada dobila svoje prostorije.
Pitate se — a kako je bilo sa Borisom Spaskim? On je ubrzo krenuo na partiju u starijem džipu, a ulogu vozača obavljao je Efim Geler — po želji Spaskog i trenera, koji su odlučili da se odreknu profesionalnog vozača.
Po povratku u hotel raspoloženje kod Spaskog i kod svih nas bilo je veoma loše. Predveče je Spaski napisao pismo glavnom sudiji meča:
„Sve naredne partije meča igraću isključivo u turnirskoj sali, u skladu sa pravilima održavanja meča. B. Spaski. 16.07.72. 23:15.“
Partija je bila prekinuta u beznadežnoj poziciji i narednog dana, nakon što je sudija otvorio kovertu sa zapisanim potezom, Spaski je predao. Bobi Fišer se na sceni nije pojavio, iako se govorilo da je dolazio.
(Nastaviće se)