Moskva 2003.
Oni koji su dobro poznavali Gufeljda, znali su i za nekoliko strasti od kojih se nije oslobodio do kraja života. Jedna od tih strasti bila je kupovina-po sniženim cijenama.
Vjačeslav Eingorn nije viđao Gufeljda nekoliko godina, a onda ga je iznenada sreo oči u oči u samom centru Beograda. „Evo, – rekao mu je Edik umjesto pozdrava – idi prvo ovom ulicom, zatim druga ulica desno, tamo je pored škole prodavnica obuće. Reci da sam ja poslao, dobićeš popust, savjetujem da odmah uzmeš nekoliko pari.“ I krenuo je svojim putem.
U kožarskoj fabriki u Sevilji, grupi šahista ponuđeno je nakon ekskurzije da kupe robu po sniženim cijenama. Gufeljd je i tamo zahtijevao popust, jednostavno objasnivši: „Shvatite, ja drugačije ne mogu: nikada u životu nisam kupovao stvari po cijeni koja je na etiketi.“
Jednom u Dubaiju, u veoma skupoj prodavnici, počeo je gledati kaiševe, čak jedan stavio, uzeo drugi u ruke, pa, kao i obično, počeo pričati o cijenama. „Ako kupite prvi kaiš, za koji vam dajem pedeset posto popusta, drugi možete uzeti besplatno“, – rekao je vlasnik prodavnice. „U tom slučaju uzimam drugi, a o kupovini prvog ću još razmisliti“, – složio se Edik, pričajući ovu priču kasnije u različitim časopisima i svaki put je prilagođavajući na svoj način.
Na Olimpijadi u Majamiju 1992. godine primijetio je da ja plaćam neke suvenire u maloj prodavnici blizu hotela. „Zaustavite ga, on je lud! – vikao je Edik, jureći ka meni. – Sve vrati nazad, ovo je kriminal kupovati ovdje, pa da li si ti normalan?“
„He’s not joking“, – rekao je začudjenom prodavcu i, oduzimajući mu novac iz ruku, povukao me za sobom. Kroz ulicu, očigledno dobro poznatu Ediku, stigli smo na pijacu. Buka, dozivanja prodavaca. Edik, ne obraćajući pažnju na to, koračao je ka sredini pijace. Bio je vruć dan i znoj mu je tekao niz lice. Napokon se zaustavio pored tamnoputog čovjeka u poderanom šorcu, sa licem prekrivenim pjegama i sjajnim bijelim zubima, kojeg je srdačno pozdravio. Izgleda da i taj čovjek Gufeljda nije vidio prvi put.
– Johnny, – rekao je Edik. – Ovaj mladić (pokazao je na mene) želi da kupi stalak od školjki.
– Naravno, – rekao je Johnny odobravajuće, – evo, ovo je savršeno. Very good.
– I koliko tražiš za njega, my friend? – upitao je uljudno Edik, čak ne pogledavši stalak.
– Osamdeset, – odgovorio je prodavac suvenira.
– Šta, osamdeset? – nije razumio Edik. – Osamdeset za čitav set? – pokazao je na desetak stalaka složenih u hrpu na pultu. Johnny se nasmijao. Nasmijao se i Edik. Gotovo su se zagrlili i počeli tapšati jedno drugo po leđima.
– Daj nam pravu cijenu, i moj mladi prijatelju, – opet je Edik pokazao na mene, – uzećeš čitav set.
– Ali meni ne treba deset stalaka, Edik, – rekao sam ja.
– To više nije tvoja stvar, – prekinuo me Gufeljd. – Prepusti sve meni. Dobićeš svoj komad.
– Tri stotine španskih pezoa za sve, – rekao je Johnny i napravio gest kao da je spreman da spakuje kupovinu.
– My dear friend, – opet je rekao Gufeljd, – vidiš, mi nismo turisti, budi ozbiljan, ne budi lud, želimo kupiti tvoje stalke. Ja ti dajem sto za svih deset. Odmah. U kešu, – pri ovim riječima Edik je izvadio dobro napunjen novčanik i počeo otkopčavati kopču.
– Tri stotine! – vikao je prodavac. – Ja radim na svoju štetu! Ubijaš me! – naglo je povukao ruku preko vrata.
Čitav razgovor vodio se na engleskom, ako se tako može nazvati, sa nekoliko riječi, brojeva i kratkih uzvika tipa „my dear friend“, „you are crazy“, „be serious“, „give me a real price“, „let’s go – he is joking“, koje je koristio Gufeljd, „you are killing me“, „no way“, koje je ponavljao prodavac, i „this is my last price“, izgovarano povremeno od oba.
– Hajde, Genna, mislim da imamo posla sa trgovcem, a našao nam se škrtica, – tužno je rekao Edik na mješavini jezika i uhvatio me za lakat. – Johnny, vidiš, ja sam popustio, daj i ti pravu cijenu! – u Edikovom glasu bile su primirljive note. Prodavci pored susjednih tezgi prišli su bliže i tiho posmatrali debelog čovjeka, oblivenog znojem i energično gestikulirajućeg.
– Edik, daj mu ono što traži, i idemo odavde.
Moj stidljivi pokušaj nije naišao na razumijevanje. „Ti si samo blefer, – Edik me prezrivo pogledao. – On je već moj.“
– Dobro, – svečano je rekao Gufeljd, opet obraćajući se prodavcu, – slušaj pažljivo. Danas je tvoj dan. Moja posljednja cijena – sto pedeset. I, – ovdje je Edik podigao kažiprst, – tu dear friend, dobijaš od mene još i kraljevski poklon, primi moje čestitke!
Edik je izvadio iz torbe i stavio na pult značku sa amblema Olimpijskih igara u Moskvi, dvanaest godina staru: „Vjeruj mi, this is specially for you“.
– Dvije stotine pedeset, – s gađenjem je rekao prodavac, ali je ipak sa zanimanjem proučavao prikaz medvjeda na emajlu.
– Dogovoreno, – rekao je Edik. – Ni naši, ni vaši – sto sedamdeset pet.
– Sto devedeset, – sumorno je rekao Johnny.
– Sto osamdeset, pobijedio si me, – uzdahnuo je Edik i pružio ruku zapanjenom prodavcu. – Usput, možeš li zamijeniti prvi stalak – boja ove školjke mi se ne sviđa. I još, spakuj svaki stalak posebno: mom mladom prijatelju predstoji težak put…
Gdje god sam sreo Gufeljda – u Sevilli, Solunu, Kuala Lumpuru ili Manili – njegova hotelska soba izgledala je jednako. Svuda – na krevetu, stolu, fotelji, televizoru – ležale su gomile knjiga, većinom njegovih vlastitih, namijenjenih prodaji. Tu su se nalazili i članci u raznim stepenima spremnosti, koje je Edik obično pisao noću tokom turnira ili donosio sa sobom iz Saveza, a koje u žurbi nije stigao završiti.
Drugi krevet obično je bio zatrpan matroškama, tkanim figurama koje se navlače na čajnik kako bi zadržale toplinu, kutijama za nakit oslikanim u „Palekh“ stilu, ogromnim kartonskim pločama na koje su bile nabijene stotine znački: nikad se ne zna kada će takva sitnica zatrebati; cijena je nebitna, a za člana šahovske federacije neke zemlje ili običnog prodavca u trgovini ili konobara u restoranu, takav poklon može biti itekako koristan. Po čitavoj sobi ležali su papiri raznog sadržaja: posjetnice funkcionera FIDE-a, korespondencija s predsjednikom federacije neke egzotične azijske zemlje, zapamćeni brojevi telefona čije vlasnike Edik nije uvijek pamtio, formulari partija nominiranih za nagradu za ljepotu i dostavljenih mu kao predsjedniku komisije „Umjetnost u šahu“. Tu je bila i magnetska tabla sa pozicijom iz partije nekog ženskog meča. Sjećam se da se na toj Olimpijadi Edik ponudio da pomogne djevojčici iz tima Bangladeša; novac, naravno, mali, ali ako prevedemo dolare u rublje – jedno takvo časovno angažovanje bilo je ekvivalentno dvomjesečnoj plati sovjetskog inženjera.
(Nastaviće se)