Moskva 2003.
Paradoks njegove emigracije leži u tome što je otišao iz slobodnog svijeta u neslobodnu zemlju. Ali ne samo to. Djelo koje je bilo njegov životni poziv u toj zemlji neslobode postalo je djelo državnog značaja, a on sam bio je veoma cijenjen. Naravno, za tu čast i relativno bezbrižan život morao je plaćati dušom, koja je dijelom umirala, a dijelom se ponovo rađala.
Posle pola godine rat stiže i u njegovu novu domovinu. Flor sa suprugom napušta Moskvu i evakuiše se prvo u Srednju Aziju, a zatim u Gruziju. Godina je 1942. U Tbilisiju, kao poznatom strancu, smještaju ga u hotel „Inturist“. Tu je boravio i poznati pevač Mihail Aleksandrovič, koji je došao iz Letonije, a s Florom se veoma sprijateljio.
Jedne večeri neko je pokucao na Aleksandrovičevu sobu. Na pragu je stajao rastreseni Flor:
„Prije nekoliko dana stigla je pozivnica iz milicije. Kada smo otišli tamo, počeli su nas srdačno čestitati. Ispostavilo se da je sovjetska vlada odobrila moju molbu za dobijanje sovjetskog državljanstva. Uzeli su mi čehoslovački pasoš i uručili sovjetski. Podsjetili su me da po povratku u hotel pasoš treba registrovati. Tako sam i učinio. Ujutro smo, kao i obično, čekali doručak. Iz nekog razloga, nije nam donesen. Nisu donijeli ni ručak. Kada sam se obratio administratoru da saznam u čemu je stvar, objasnio je da nas više neće hraniti, jer više nismo stranci. I dodao da pronađemo novi smještaj, jer nam nije dozvoljeno zadržati sobu: ovaj hotel je za strance.“
Dobivši sovjetski pasoš, Flor se našao u istoj – a ipak sasvim drugačijoj zemlji. U zemlji gdje pravda nije imala snagu, a ljudi su vjerovali ili se uvjeravali da je sila – sama po sebi pravda. Spašavajući se od fašizma, nije ni razmišljao da se ogledne suprotnosti često pokazuju kao jedna od formi identiteta. I dok si još bio „strana ptica“, tvoje perje je već otpalo, i dobio si dokument napisan ne latiničnim pismom, nego ćirilicom, i prema tebi se može odnositi kao prema ostalim pernatim, čak i ako ti je ostalo neobično ime: Salo Flor.
Sada je imao priliku da vidi zemlju iznutra, a ne samo da posmatra Kremlj iz sobe hotela „Metropol“ ili „Nacional“.
Nakon dužeg boravka u Rusiji, stranci gube nacionalne osobine, ali nikada se u potpunosti ne stapaju s domaćim stanovništvom. Stranci koji su se tada našli u Sovjetskom Savezu, čak i oni koji su sve vidjeli i razumjeli, morali su da se prikriju i prilagode se. U djelovanje su stupali primarni zakoni, a Darwin je već rekao da opstanak u potpunosti zavisi od sposobnosti prilagođavanja i promjene.
Biti izuzetno oprezan. Ne govoriti suvišno. Ne privlačiti pažnju. Neke životinje poznaju ovu taktiku: prikriti se, sačekati, sjediti tiho. Da bi zatim preživio. Da bi uopšte živio. Flor je savršeno razumio da je vrlo lako pasti u nemilost, pretvoriti se iz počasnog gosta u personu non grata, a posljedice toga mogu biti nepredidive. Jedna nepromišljena riječ mogla je koštati glave, kao što se dogodilo Vladimiru Petrovu, izvanrednom velemajstoru iz Rige, s kojim je Flor dijelio pobjedu na turniru u Kemeru.
Našao se u zemlji potpuno kontrolisanoj državnom bezbjednošću, i sam je, kao bivši stranac, bio zavisan od te organizacije. „Naravno, kasnije se može glumiti da je to bila samo lukava dosjetka, da ste rekli nešto samo da vas prestanu mučiti, a u stvari to niste htjeli. Ali sve je to neistinito. U vrijeme kada se to dogodilo, vi ste mislili da ste rekli.“
Oštre riječi Orwellovske distopije; ali, prihvativši pravila igre, sam počinješ da ih slijediš, jer živjeti više života odjednom, kao što su to umjeli junaci italijanskog Renesansnog perioda, bilo je i mučno, i jednostavno opasno u Sovjetskom Savezu.
Ljudi koji nisu poznavali takva razmišljanja, koji su čuvali svoje principe i uvjerenja u strogo uređenom redu, ne dopuštajući da u njih uđu mikrobi sumnje, straha, konformizma i laži, teško mogu shvatiti vrijeme i zemlju u kojoj se Flor našao. Njegov drugi – sovjetski – život može se sagledavati samo s te vremenske perspektive; sve druge daju iskrivljenu sliku.
Šta je osjećao, kad je zrak epohe bio prezasićen fanatizmom? Tokom kampanje protiv poklonstva Zapadu, protiv tajnih agenata buržoazije, „bezdomnih kosmopolita“, kada su glave padale i važnije od njegove? Jer ti si također kosmopolita u sovjetskom smislu te riječi, to jest prosto „bezdomni Jevrejin“.
Ime Flora se spominje u knjizi „Sovjetska šahovska škola“ iz 1951. godine, iako kraj eseja o njemu zvuči više kao presuda:
„Kod sovjetskih majstora, koji unose mnogo raznovrsnih ideja u šahovsku borbu i neprekidno teže inicijativi, nije moguće pobjeđivati koristeći samo tehničku superiornost.“
U enciklopedijskom rječniku „Šah“, koji je izašao već nakon Florove smrti, njegovo prezime napisano je samo na ruskom, za razliku od svih ostalih stranaca, uključujući i Lilienthala.
„Vaš Flor“, govorili su sovjetski šahisti Smejkalu.
„Vaš Flor“, u istom tonu odgovarao je Jan, i obe strane su bile u pravu na svoj način, jer je Flor, koji je živio u Moskvi, naravno, bio i praški Flohr.
Živio je u Drugoj Frunzenskoj ulici, gdje su ga uvijek mogli vidjeti kako šeta svog voljenog psa Pešku. Ona je bila kao dvije kapi vode slična onoj predratnoj – Beri, koja je istrčala na teren tokom fudbalske utakmice u Rigi i uhvaćena aplauzom publike. Ali i moskovska Peška imala je svoje ćudi: bivši vlasnik je psa naučio da vadi novac iz džepa, što je jednog dana otkrila kartaška družina koja se okupila u dvosobnom stanu Flora, i samo nakon partije primijetila nestanak novca.
Prva njegova supruga, Rai, nije razumjela i nije htjela da razumije čime se muž bavi. Njeni interesi su bili ograničeni, i Flor je često govorio da sve što njegova žena čita svodi se na jednu rečenicu: „napišite iznos slovima“.
(Nastaviće se)