Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
VESELE PRIČE O KRALJEVIMA
ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE
Otporni gubitnik
Prvi meč Karpov – Kasparov neizmjerno se odužio, utopio u beskonačnim remijima. Nakon devet partija rezultat je bio 4:0 u korist Karpova, a nakon dvadeset sedam – 5:0. Kao posljedica, dvoboj je prestao biti svečani događaj, a postao je dio svakodnevnice. Kao vremenska prognoza, političke vijesti ili program emisija za sutra. O meču su se pojavljivale anegdote, u novinama su se štampale karikature. Kandidatu za krunu, Gariju Kasparovu, nadjenuo se nadimak „otporni gubitnik“.
Umjetnici su se šalili na sceni:
– „Juče je odigrana 113. partija za svjetsko prvenstvo, sljedeći remi – u ponedjeljak.“
Ili: „Prenosimo vremensku prognozu: danas u Murmansku minus 15 stepeni, u Voronježu minus 9, u Sočiju plus 5, u Moskvi – remi.“
Vjerovatno da bi satiričari i humoristi prestali zadirkivati šah, Florensio Kampomanes prekinuo je ovaj beznadežno dug meč…
Čarobni džemper
1981. godine u Austriji održano je ekipno prvenstvo svijeta za mlade. Nakon pobjede sovjetske reprezentacije, njen lider Kasparov je kupio deset crveno-bijelih džempera s velikim brojevima „85“ na grudima – kao poklon svima koji su planirali da mu pomažu u borbi za titulu svjetskog prvaka.
– „Šta je ovo za čudan broj?“ – upitao je Aleksandar Nikitin, njegov trener, oblačeći džemper. – „Ako računaš da igraš dvoboj za šahovsku krunu, sljedeći će se održati tek za tri godine, 1984., a onaj nakon toga još tri godine kasnije, i teško da će predsjednik FIDE Kampomanes zbog tebe lomiti kalendar.“
– „Vidjećemo,“ – tajanstveno se nasmijao Gari. – „Za sada ćemo pretpostaviti da sam uzeo ove džempere zbog zbira cifara, 8+5. Zaista, 13 – sretan broj za Kasparova, rođenog 13. aprila i kasnije proglašen 13. svjetskim prvakom.“
Ali Gari je lukavo slagao – već tada je imao dar proricanja. I zaista, šahovski kralj Kasparov je postao tek u drugom, vanrednom meču s Karpovom, 1985. godine!
Dvadeset godina kasnije, 2005., glas odozgo je zaćutao – nije Kasparovu dao nikakve rokove. Tako je ostavio veliki šah.
Nova hronologija
Kako je poznato, Kasparov je žestok pristalica „nove hronologije“ matematičara Fomenka. Autor je izmislio profitabilan „istorijski biznis“, dok je Kasparovljev entuzijazam teško razumjeti. Nema potrebe ponavljati – nijedan ozbiljan istoričar ne može bez osmijeha raspravljati o čudnoj hronologiji. Jedan poznati pisac se smijao pričajući kako su junaci „Dekamerona“, s jedne strane, i Dafnis i Hloja, s druge, po volji matematičara (i uz podršku šahiste), dospjeli u isto vrijeme. Ali jasno se osjeća: ova djela dijeli hiljadugodišnja distanca. Jedno – posljednji izdah zlatnog antičkog jutra čovječanstva, drugo – jedan od prvih osmijeha renesanse. Sve – od mišljenja do stila – potpuno je drugačije. Longo je morao proći skoro deset vijekova da se pretvori u Bokačoa.
Nije poznato kako bi Kasparov reagovao da mu kažu da su partije Greka ili Ruj Lopeza odigrane u naše dane. Da li bi i tada povjerovao?
Samoizdanje
Neposredno pred prvi meč Karpov – Kasparov, autor je napisao malu priču o Gariju Kasparovu – „Bakuanska tajna“ i ponudio je „MK“. Planirano je bilo da se štampa u rubrici „Iz broja u broj“ (tada skoro jednako popularnoj kao danas „Hitno u broj“).
Podijelio sam „Bakuansku tajnu“ na dvadeset odlomaka i 22. juna 1984. izašao je prvi, a u nedjelju 24. – drugi. U ponedjeljak novina nije izlazila, i tek sam naveče stigao u redakciju da pročitam treći odlomak, predviđen za utorak. Međutim, desila se nezgoda: u šest sati u kabinetu glavnog urednika zazvonio je, kako se kaže u takvim slučajevima, alarmantni telefon – bilo da je iz MK KPSS-a, bilo iz neke druge organizacije sa jednako zastrašujućom skraćenicom.
Kao rezultat, dalje objavljivanje je bilo zaustavljeno nevidljivom, ali moćnom rukom. A sljedećeg dana urednika su pozvali „Na tepih“ neka lica, ovlašćena izuzetnim pravom „suditi i milovati“. Ipak, tada se radilo o prvom…
Zašto je partijsko-sportsko rukovodstvo imalo tako negativan odnos prema priči o Kasparovu? Šta je smetalo nomenklaturi? Ispostavilo se da visokopozicioniranim osobama nije odgovaralo prezime Kasparovljevog djeda, koje sam pomenuo. Ali šta sam ja mogao – poznati kompozitor u Azerbejdžanu, Mojsije Vajnštajn, djed budućeg svjetskog prvaka, rođen je s tim prezimenom!?
Moja „krivica“ bila je upravo u tome što sam razotkrio „bakuinsku tajnu“: prvi put nakon dugog perioda podsjetio sam čitaoce na rodoslov Kasparova, koji je u djetinjstvu nosio isto „sumnjivo“ prezime, a tek kasnije uzeo majčino. Sada, kada je mladić ozbiljno odlučan da osvoji šahovsku krunu, vlasti su smatrale poželjnim da njegovo porijeklo uopšte ostane nepoznato.
– „Ako bakuanski velemajstor treba da postane prvak, bolje da bude Jermen nego Jevrej!“ – zaključili su partijci.
Treba reći još nekoliko riječi o daljoj sudbini priče. Čak i dva odlomka izazvala su burnu reakciju čitalaca. U redakciji su počeli da pristižu pozivi i ljutita pisma, tražeći nastavak objavljivanja. Meni su stalno dolazili sa molbom da pročitam, kako su nekad govorili, makar na jednu noć. Rukopis je morao da se umnoži. Tako sam, neočekivano za sebe, postao autor „samoizdanja“!
Mogu li, baveći se cijelog života tako bezopasnim oblastima kao matematika i šah, sanjati o takvom priznanju?!
Priča je uspjela da bude štampana tek devedesetih, kada je Kasparov već bio svjetski prvak.
(Nastaviće se)