Moskva 2003.
Botvinik, kojeg je bilo teško iznervirati, jednom je primijetio da, kad bi bio oženjen sa Rai (prva Florova žena) i saznao da mu ostaje da živi samo jedan dan, taj dan bi posvetio razvodu od nje! Flor je i sam razmišljao o tome, i dešavalo se da on i njegova žena nedjeljama ne razgovaraju jedno s drugim. Upoznali su se kod Boljšog teatra, ali kada su se u braku pojavili problemi, fon Mihajlov je tvrdio da uvijek zaobilazi tu temu. Žena nije ostajala dužna i više puta je govorila: „Ne volim salo na jajima“ — i smiješila se samo jednim uglom usana: pripadala je onom tipu žena koje smatraju da smijeh doprinosi pojavi bora.
Bilo je malo ljudi s kojima bi mogao biti potpuno iskren. Jedan od njih bio je Paul Keres – stari prijatelj i kolega, čovjek slične sudbine. Nije slučajno što su se pri susretima često razgovarali na njemačkom: ne samo zato što je to bio jezik njihove mladosti, već i zato što ih je vraćao u vrijeme kada su mogli govoriti ono što misle i biti gdje žele, ne polažući račune nikome.
Jednom u Centralnom šahovskom klubu, zaustavivši se pred portretima velikih šahovskih umova svijeta, koje je dobro poznavao, osim, naravno, Štajnica, Flor je rekao:
„Evo najnormalnijih velikih ludaka.“
Sam nije želio biti takav; jednostavno je htio voditi normalan život, miran i udoban, bez previše briga i uzbuđenja.
Spaski je jednom primijetio:
„Da biste postali svjetski prvak, morate biti malo nemilosrdni, razvijenog instinkta ubice. U profesionalnom sportu to je obavezno.“
Flor nije imao takav instinkt, a ni jedan talent sam po sebi nije bio dovoljan da postane svjetski prvak. On je imao talent s nedostatkom karaktera, dok za postizanje stalnog uspjeha bolje je imati ne izvanredan talent, već jak karakter, nego obrnuto. Kod ljudi sa snažnim karakterom, međutim, često je on lošeg kvaliteta, iako Aljehin ponekad odlazi u crkvu, njegov karakter nije pripadao sljedbenicima onih koji su rekli: „Krotki će naslijediti zemlju“.
Ipak, savremeni ljudi obično ne gledaju kroz prste na mane velikih ličnosti; istorija im gotovo uvijek oprašta, jer sjećanje i besmrtnost ne poznaju moralnost, nepoznaju dobro i zlo – vrijede samo djela i moć, a to zahtijeva čitavog čovjeka.
U Persiji je postojala kazna: zatvor i smrtnа presuda nakon nekoliko godina. To je, metaforički, put kroz koji prolazi svaki profesionalni šahista: prije nego što postane jasno da kraj karijere dolazi, nastupa period opadanja – postepeno, ponekad i naglo.
Kod Flora je taj period nastupio kada je bio relativno mlad: njegov posljednji veliki uspjeh datira iz 1939. godine, kada je osvojio turnir u Lenjingradu, u kojem su pored njega učestvovali Keres i Reševski i čitava sovjetska šahovska elita, osim Botvinika. Naravno, sve što je u šahu učinjeno mladošću, ali njemu je tada bilo samo trideset jedna godina – vrijeme vrhunca profesionalnog šaha tog doba.
Zašto Botvinik nije zakopao svoje talente nego ih iskoristio, dok je Flor svoje zakopao i nije ostvario ništa od njih?
Flor je sam odgovorio na kraju života:
„Rat je poljuljao moje zdravlje, uništio živce. Mnoge moje šahovske koncepcije zahtijevale su odlučnu reviziju. Posebnim znanjem u teoriji otvaranja nikada nisam briljirao, ali to je u mladosti nadoknađivano drugim faktorima. Nakon rata sovjetski majstori su preuzeli sve fronte šaha. Otjerali su ne samo mene, nego i ostale vodeće majstore Zapada.
Ipak, glavni razlog mojih posleratnih neuspjeha je drugi: borba za šahovski tron zahtijeva fantastičnu radnu etiku, a ja je nisam imao. Nisam prolivao znoj nad šahovskom tablom. Razmažen prethodnim uspjesima, nakon prvih neuspjeha sam se predao, nisam imao dovoljno karaktera, prestao sam da se borim.“
Neuspjesima su završavali za njega međuzonski turnir 1948. godine i turnir kandidata dvije godine kasnije. On je još igrao u Sovjetskom Savezu, na nekim turnirima nižeg ranga u inostranstvu, ali onaj Flor, pred kojim su drhtali, više nije postojao. Izgledao je promijenjeno u tom periodu: zaokružio se, ostario, izgubio je sjaj. Naravno, kad starimo, počinjemo lošije igrati šah; ali možda starimo upravo zato što počinjemo slabije da igramo? Živjeti od ostataka stare slave nije mogao, jer zemlja u kojoj se našao zahtijevala je prije svega dokaze snage. A jedini dokaz snage mogao je biti samo uspjeh.
Praktična igra pala je kod njega u drugi plan. Sada je ona samo dopunjavala njegovu heraldiku, ali zauzimala je sve manje polje grba. Ipak, partije su mu i dalje su bile izvrsne, i Flor je pomagao mnogima: Botviniku, Tajmanovu, Petrosjanu.
U meču Botvinik – Bronštajn odlučujuća je bila 23. partija: svjetskom prvaku, koji je gubio meč, pobjeda je bila potrebna kao vazduh. Partija je bila odložena u poziciji u kojoj su dva Botvinikova lovca bili jasno jači od Bronštajnovih konja. U to vrijeme mečevi za svjetsku krunu trajali su mjesecima: igrali su polako – tri partije sedmično, s odlaganjima i slobodnim danima. Nakon dugog razmišljanja, Botvinik je zapisao potez i zajedno s Florom napustio salu za igru. Zapisani potez bio je vrlo očigledan, a Flor je, zadovoljno prebirajući u mislima pobjedničke varijante, po običaju ispratio Botvinika kući. Nakon večere, još su jednom pogledali poziciju, i Salo se uputio kući da konačno dorađuje varijante.
Sljedećeg dana Flor je ponovo bio kod Botvinika.
„Salo, ne biste li mogli pokazati varijante Ganočki? Htio bih još jednom pogledati poziciju“, rekao je domaćin.
Flor se malo iznenadio, ali je ipak počeo pokazivati nešto supruzi Patrijarha, iako je ona jedva poznavala poteze figura. Nakon nekog vremena, Mihail Moisejevič je izašao, prijatelji su ručali i uputili se ka mjestu igre. Prije nego što su se popeli na scenu, Botvinik je tiho, da niko ne čuje, priznao svom pomoćniku:
„Znate, Salo, zapisao sam drugi potez…“
Tuga se vidjela u Florovim očima, i dugo nije mogao zaboraviti uvredu od sumnjičavog starog prijatelja Miše koji nije nikome vjerovaro.
(Nastaviće se)