V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Fišer ponovo nezadovoljan
(a možda i bolestan) i gubi krunu
Iste te godine održan je redovni Kongres FIDE, na kojem je razmatran nacrt novog pravilnika za održavanje meča za titulu svjetskog prvaka 1975. godine. Glavna promjena u odnosu na pravilnik iz 1972. bila je ta da je za osvajanje titule bilo potrebno dobiti 6 partija od ukupno 30. U slučaju da nakon 30 odigranih partija niko ne ostvari 6 pobjeda, šampion bi postao onaj koji ima veći broj pobjeda. Iako su ove izmjene u velikoj mjeri bile zasnovane na ranije iznesenim prijedlozima Fišera, Šahovska federacija SAD podnijela je svoj nacrt pravilnika za meč.
S obzirom na veliki raspon mišljenja, Kongres nije donio konačnu odluku, već je formirao komitet sa zadatkom da razmotri sve prijedloge i iznese odgovarajuće preporuke na narednom kongresu FIDE. Dugotrajan rad komiteta, zbog nepopustljivog stava američke strane koja se stalno pozivala na mišljenje Fišera, nije dao željene rezultate. Jedinstvo je postojalo samo u jednom — da se Kongresu FIDE predlože sljedeće tri varijante:
– igra do šest pobjeda uz ograničenje od 30 odigranih partija;
– igra do šest pobjeda, bez ograničenja broja partija i bez neriješenog ishoda meča;
– igra do 10 pobjeda, bez ograničenja broja partija, uz neriješen rezultat u slučaju 9:9.
Čitalac vjerovatno naslućuje da je treća varijanta predložena od strane Amerikanaca. Ona ima dva osnovna cilja — da učini meč iscrpljujućim i da svjetskom prvaku (čitaj: Fišeru) obezbijedi prednost od dva poena, kako bi se dodatno zaštitio od poraza.
Ovi prijedlozi razmatrani su na Kongresu FIDE održanom 1974. godine u Nici. Centralni komitet FIDE podržao je varijantu igre do 6 pobjeda iz 30 partija, kao najoptimalniju.
Američka strana se s tim nije složila i prije zasjedanja Kongresa (Generalne skupštine) počela je da utiče na delegate drugih zemalja kako bi podržali njihov prijedlog — igru do 10 pobjeda bez ograničenja broja partija. Uspjeli su da stupe u kontakt i s Fišerom i organizuju da se u njegovo ime pošalje telegram Kongresu. Telegram je dodatno zaoštrio raspravu. Delegati su u velikoj mjeri uzeli u obzir zahtjeve Fišera i odlučili da se meč za titulu svjetskog prvaka igra do 10 pobjeda uz ograničenje od 36 partija.
O donesenoj odluci Amerikanci su odmah obavijestili Fišera, a on je još prije završetka pauze u zasjedanju poslao novi telegram u kojem je izjavio da je nezadovoljan takvim rješenjem i da se odriče titule svjetskog prvaka. Kongres je, sa svoje strane, uputio telegram da njegovu ostavku ne prihvata. Bobi na to nije reagovao. Turniri kandidata za titulu svjetskog prvaka su se nastavili, a Fišer je, nakon kratke posjete Filipinima, gdje je na komercijalnoj osnovi odigrao partiju šaha s predsjednikom zemlje Markosom, i dalje živio povučeno.
Aktivno je, međutim, djelovao američki i latinoamerički lobi koji je podržavao Fišera, organizujući prikupljanje potpisa za sazivanje vanrednog Kongresa FIDE radi ponovnog razmatranja pravilnika meča. Za to je bilo potrebno prikupiti potpise najmanje jedne trećine članica FIDE. Inicijator ove akcije bila je Šahovska federacija Brazila, i Brazilci su, zajedno sa SAD-om, uspjeli da prikupe potreban broj potpisa. Predsjednik FIDE bio je primoran da sazove vanredni kongres.
Međutim, pitanje koje je trebalo razmatrati bilo je u suprotnosti s pravilima, prema kojima se nakon početka kvalifikacionih takmičenja ne može mijenjati pravilnik tog ciklusa. Ipak, to nije spriječilo dalji tok događaja.
Dana 19. marta 1975. godine zasjedanje je održano. Ponovo su vođene burne rasprave i prihvaćen je još jedan Fišerov zahtjev — da se meč igra do 10 pobjeda bez ograničenja broja partija. Jedino njegova ideja da aktuelni prvak zadrži titulu u slučaju rezultata 9:9 nije dobila podršku. Kao što se i moglo očekivati, ubrzo je Edmonson usmeno saopštio da Fišer pod takvim uslovima neće igrati. Nakon Kongresa, Edmonson i Kampomanes otputovali su u Los Anđeles kako bi se sastali s Fišerom i pokušali da utiču na njegovu odluku. On je, očigledno, ostao nepokolebljiv, ali nije davao zvanične izjave.
Meč Fišera s Anatolijem Karpovom, koji je do tog trenutka već prošao cio ciklus kvalifikacionih takmičenja i stekao pravo da igra protiv svjetskog prvaka, nije izazvao veliko interesovanje gradova za njegovo održavanje. Jedan od razloga, a možda i glavni, bio je raniji poziv da se meč održi u Manili uz nagradni fond od 5 miliona dolara. Drugi gradovi nisu mogli da obezbijede takav fond i praktično su odustali od kandidature. Eve je proglasio Manilu za mjesto održavanja meča i odredio datum početka — 5. oktobar 1975. godine. Zanimljivo je da se Eve u ovom slučaju pozivao na mišljenje svjetskog prvaka, dok je u meču sa Spaskim uvažavao mišljenje izazivača. Ukratko, kako vjetar duva, tako se i postupa.
U skladu s odlukom FIDE, oba učesnika trebalo je da do 1. aprila 1975. godine potvrde svoje učešće u meču. Karpov, koji je želio da se meč održi u Milanu, s negodovanjem je primio odluku vanrednog kongresa, ali ju je prihvatio i u predviđenom roku poslao FIDE telegram o svom pristanku. Fišer je ćutao. Eve je odlučio da dodatno sačeka, pa je nakon dva dana od isteka roka, 3. aprila 1975. godine, proglasio Anatolija Karpova svjetskim prvakom.
(Nastaviće se)