Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

Autograf  Duz-Hotimirskog na knjizi „Izabrane partije“ (1953) – jedinoj koju je napisao…

A matematički geniji su sjedili u akademijama, i jednom od njih, akademiku po prezimenu Vinogradov, ujak Feđa je poslao otkrivene od njega u beskonačnosti „prijateljske brojeve“. Koliko sam razumela, prvih četrnaest tih brojeva je svojevremeno otkrio Dekart, a ujak Feđa je to brojno stanje povećao na šest stotina. Akademik, naravno, bio je pametan čovek i objavio Duzovo otkriće pod svojim slavnim imenom. Duz se strašno naljutio, ali nije se odlučio da ide na sud i dokazuje autorstvo. Prvo, zato što bi vjerovatno izgubio. A drugo, zato što nije želio da se obraća državi, koju u principu nije priznavao. (Potvrda ove skandalozne priče još nije pronađena. Ali, kao što sam već pisala u članku „Bjekstvo iz ‘šahovskog Eldorada’“, oni su se dobro poznavali i, po riječima akademika, često su ostajali do kasno u noć igrajući šah. – S.V.)

Duz nikada nije pio ni pušio, ali prema ženama nije bio ravnodušan. Ponekad, u osmometarskoj sobi kraj kuhinje, pored Duza, tete Sonje i mačka, pojavljivala se mlada crnokosa djevojka sa karakterističnom vezenom kapom, tubetejkom. Častila je sve slatkim dinjama iz Čardžoua. Mladi talenat iz Srednje Azije. Da li je? Iz nekog razloga sve žene u našem stanu su je veoma mrzile, grdile Duza i sažaljevale tetu Sonju.

Sa Duzom su mi se stalno javljale ideološke razlike:
– Imamo li mi slobodu? – pitao me Duz.
– Da, imamo socijalizam i slobodu – odvažno sam tvrdila.
– A oni imaju kapitalizam i nikakvu slobodu?
– Nikakvu.
– Pa zašto onda oni mogu da sednu u voz i stignu iz Pariza u London, a mi ne možemo?
– Zato što mi možemo da stignemo iz Moskve u Novosibirsk ili Vladivostok. A to je mnogo dalje.
– Ali ne u Pariz?
– Pa i neka.

Ili ovako:
– Ujače Feđa, koga više volite, Botvinika ili Smislova?
– Smislova.
– Ali Botvinik je šampion svijeta!
– Pa ako bi ti ponudili izbor: ili dobiješ vreću zlata ili dobiješ po glavi, šta bi izabrala?
– Zlato.
– Vidiš. Botvinik uvek pobjeđuje, ali igra nezanimljivo. Smislov igra zanimljivo.

Tada, priznajem, nisam baš razumjela šta je time htio da kaže. Sada, čini mi se, razumijem. Ali neću objašnjavati, previše dugo bi trajalo.

Iako je Duz šetao po komunalnom stanu u donjem vešu, iako nije zatvarao vrata toaleta, dok je teta Sonja bila živa, od njega je uvijek lijepo mirisalo. Zato što je pio noću jod sa mlijekom. Par kapi joda na čašu toplog mlijeka, za poboljšanje pamćenja. On je, koliko se sjećam, pamtio sve interesantne partije odigrane na svjetskim prvenstvima od svih majstora koji su ga zanimali: Čigorin, Aljehin, Eve, Botvinik, Smislov, Talj, Bobi Fišer, Gligorić. Po meni, znao je napamet čitavu debelu gomilu šahovskih časopisa koja je stajala na kauču.

 Duz-Hotimirskog su svi zvali
Do sjedih vlasi samo „Duz“.
Bio je sav nekako kristalan,
Ni najmanje ga nije žalio
Težak teret životnih briga.
Starac je bio toliko vezan za igru
Da je za tablom bio mlad.
Otvaranju po imenu „Zmaj“
Zahvaljuje ime svoje.
Sjećamo se i danas
Njegovih oči s Dnjepra,
U kojima, poput kristala, su se stisnuli
I čistoća, i tirkiz.

Iz „Priče o hiljadugodišnjoj igri“ moskovskog šahiste i pesnika V. Pokrovskog. Foto iz arhiva G. Fridštajna.

– Ujače Feđa, a zašto vi nikada ne idete metroom?
– Više volim tramvaj.
– Ali metro je tako lijep i brz. (Tada je metro još bio prazan.)
– Zato što je metro podzemlje, odakle se ništa ne vidi. Ništa se ne vidi. A tramvaj ide ulicom, bulevarom, pored kuća i ljudi. Razumiješ?

Tada ga uopšte nisam razumjela. A sada me obuzima duboka tuga pri sjećanju na transportni umor koji sam stekla za pedeset godina putovanja na posao tim istim metroom.

– A šta je tu interesantno? Vi, na primjer, videli ste toliko zemalja. Šta vam se najviše dopalo?
– Biskajski zaliv. Noćno nebo i zvijezde iznad Biskajskog zaliva.

Tu me je potpuno osvojio. Nisam imala ni najmanju šansu ikada u životu da vidim baš to nebo.

Ili ovako: Došli smo iz ekspedicije, živi i zdravi, snažni, mladi i veseli, sjedimo u toplom društvu, u potpunoj euforiji, imamo gitaru i pjevamo. Kroz vrata zaviruje ujak Feđa.
– To vi pjevate?
– Mi, Fedore Ivanoviču!
– Kako loše!

Zaista, nismo uopšte sumnjali.

Kada je teta Sonja umrla, na Duzovom horizontu pojavilo se i nestale nekoliko malo privlačnih dama. Konačno, u sobi kraj kuhinje se trajno smjestila neprijatna, vulgarnа i pohlepna tetka. Čak se i ne sjećam kako se zvala. Ni lica, ni kože, ni duše. Samo je bila iz koristi. Držala ga je strogo pod kontrolom, ponižavala i vrijeđala. Sa njom se Duz oženio, najpravilnijim zakonskim brakom. I čim je učinio tu neprincipijelnu glupost, ona ga je dokrajačila.

27. septembar 2021.

(Kraj serijala)

https://chesspro.ru/enciklopediya/iz-vospominaniy-elly-vengerovoy

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

 “Usput”, Zakharov je pronašao još jednog nosioca prezimena Duz-Hotimirski (meni nije pošlo za rukom da nađem ni jednog samog pod prezimenom Hotimirski). Bio je to koleški sekretar (niži državni činovnik) Vasilij Jakovlevič Duz-Hotimirski, koji je 1830-ih radio kao nadzornik Glavne prodavnice Zlatoustovske oružarske fabrike. Možda predak našeg Duza?

Obavještenje da je sin Duza-Hotimirskog – Vladimir Fedorovič Sobeski nestao bez traga 1941. godine. Dokument sa sajta „Pamięć Naroda“.

Marija Magdalena nije tamo visila slučajno. Ona je označavala da tetka Sonja i Duz nisu bili u zakonitom braku. Tetka Sonja je bila prava katolkinja, a Duz ubjeđeni anarhista. Od svih mislilaca poštovao je samo Kropotkina i Bakunina i nije priznavao vlast države nad slobodnom ličnošću. Tokom građanskog rata bijeli su ga osudili na strijeljanje kao anarhistu, ali dežurni oficir, šahista i veliki obožavalac Duza, prepoznao ga je i pomogao mu da pobjegne.

Bio je to češki šahista Karel Trejbal, pukovnik pravne službe Čehoslovačkog korpusa, kojem su Kolčakovci predali na sudski pregled slučaj Duz-Hotimirski. On nije „pomogao da pobjegne“, već je jednostavno pustio Duza. O tome je napisano u knjizi L. Prokeša „Život i djelo Češkog šahovskog majstora“, objavljenoj u Pragu 1946. godine, o čemu mi je javio šahovski bibliofil Jakov Zusmanovič. Trejbal je poznavao Duza još s turnira u Pragu 1913. godine. Zato je na sudu zatvoreniku postavio samo jedno pitanje: da li ima veze sa šahistom koji je 1909. pobijedio na turniru u Petrogradu svjetskog prvaka Laskera? Čuvši potvrdan odgovor, rekao je: „Onda ste slobodni i možete ići“…

Tetku Sonju je odveo još u Poljskoj (po riječima V. Glazove, odveo je „16-godišnju ljepoticu Poljakinju, buduću majku Volođe, iz Vilnusa“). Ona ga je toliko voljela da je živjela s njim nevjenčana do same smrti i krivila sebe što je Volođa nestao bez traga. I iz istog je razloga tetka Sonja čitav život radila kao radnica koja pegla u praonici. Zbog Duzovog tvrdog anarhizma prelijepa, dobra, nesebična, nježna i odana žena, trideset godina je stajala u dimnom, vlažnom i vrućem podrumu, rukujući teškim peglama. Nije sebi dozvoljala, zato što nije bila zakonita supruga, da živi od novca svog partnera. Prihvatala je da smatra sebe grešnicom. Ali ne ljubavnicom. Hranila ga je, napajala, prala mu veš, trpjela, razumjela i opraštala. Noću joj je Duz čitao naglas svoje omiljene knjige. Sudeći po onome što sam čula kroz zid, bile su dvije: „Tri musketara“ i „Dvadeset godina poslije“. (Nakon smrti Duza ukrala sam ih, povezala i još uvijek ih čitam.)

Da, skoro sam zaboravila. Tamo je živio još i ogroman sibirski mačak po nadimku Mali. Šetao je po čitavom stanu i nikome nije smetao. Tokom rata Duz se zabavljao tako što ga je gonio po hodniku, pljeskao rukama i vikao: „Staljin, Staljin, Staljin, Staljin, Staljin!“

Snimaka Duza gotovo da nije sačuvano. Srećom, upao je „na olovku“ našem najboljem predratnom šahovskom karikaturisti Juriju Juzepčuku – slavnom J. J., o kojem trenutno pripremam knjigu za izdavanje na engleskom jeziku. Karikatura iz časopisa „64. Šah i dame u masu“ (br. 4, 1933).

Duz je bio genijalni šahista, učitelj Aljehina (što se tiče genijalnosti – nisam preterivala: sam Aljehin se o njemu prisećao u pariškim „Poslednjim vestima“, 14.11.1931, kao o „ Neobično burnim i intuitivno dubokim, s bljeskovima istinske genijalnosti. “). Do revolucije je putovao širom Evrope i igrao u kafićima za novac i mogao je da pobijedi u svakoj partiji ako je bila interesantna. A neinteresantnu je mogao lako da izgubi. Bio je jedini šahista na svetu kojem je dodjeljena čudna titula Zaslužni majstor sporta u šahu. Tu titulu su mu, nekako, smislili za vrijeme Lunačarskog, dali Fedoru Ivanoviču i odmah poslije toga ukinuli (u stvari, titula je „smislena“ 1934. godine, već posle smrti Lunačarskog, i nastavila se dodeljivati do 1991; Duz je dobio 1942. godine, nakon Romanovskog, Rjumina i Goglidzea. – S.V.).

Duz je radio kao trener šahovskog tima sportskog društva „Lokomotiv“. Pošto je društvo bilo železničko, Duz je imao besplatan prevoz. Putovao je širom zemlje, dajući konsultacije (tada još nije postojao pojam „majstorski čas“) i simultane partije.

Pored šaha, Duz je igrao sve igre na karte. Piketu, vist, poker, Boston, železku i, naravno, preferans. Mama se veoma plašila njegovog lošeg uticaja na oca. On je zaista izvodio šta je htio. Ležao je danima u krevetu, u donjem vešu, satima davao telefonske konsultacije svojim šahistima-željezničarima, prepisivao čitave pakete papira brojevima, otkrivajući „prijateljske brojeve“, zaboravljao da zatvori vrata toaleta, mogao je iz nepažnje da obuče tuđu željezničku kabanicu i nosi je čitavu nedjelju. A onda kod nas u stan dolaze milicioneri i tvrde da je Duz ukrao kabanicu. Objašnjavamo im da je čovjek pošten, ali rastresen, a oni kažu:
– Kako pošten, rastresen! Obukao je tuđu novu, a svoju staru ostavio na vješalici.

Sovjetski Savez je bio ogroman, od Moskve do Taškenta voz je išao tri dana, a možda i pet. Ujak Feđa, navukavši staru kabanicu preko ramena, kretao se po vagonima, zavirujući u otključane kupe. Ako bi se u kupeu zateklo društvo koje je igralo prerferans (a gotovo uvijek bi se zateklo), on bi se tužno premještao s noge na nogu na vratima, cijelim svojim držanjem izazivajući sažaljenje i saosjećanje kod igrača, najčešće vojnika. Prije ili kasnije, nesrećni starac bi dobio velikodušan poziv da im se pridruži – i onda bi te naivne vojnike ogulio do posljednje rublje.

Ali u svim vozovima velike sile nije bilo putnika koji bi mogao da „obere“ Duza u preferansu! Ono što se dešavalo sa brojevima u njegovoj nepočešljanoj glavi može se uporediti jedino sa radom računara. Ali tada računara nije ni bilo, a šahovski geniji su putovali u SV (spavaći vagon – S.V.).

(Nastaviće se)

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

SRETENJSKI BULEVAR, KUĆA 6, STAN 27

Radnja je ovakva.
Grigorij, pokršteni jevrej iz okoline Poltave, imao je dva sina — Vladimira i Aleksandra. Vladimir je bio pametan, a Aleksandar — za revoluciju.
Vladimir je bio milioner (tada još nije bilo milijardera): za Tairova je sagradio Kamerni teatar, a za sebe — zadružni stan u „Domu Rusije“ na Sretenskom bulevaru.

Stan je bio na bel-etažu, s kaminom, predsoblјem, kuhinjom, kupatilom i ostavom. Bio je opremljen francuskim namještajem, okićen slikama peredvižnika (grupa umjetnika iz kasnog 19. vijeka koji su organizovali putujuće izložbe da bi njihova dela došla do šire publike, često sa socijalnom ili realističkom tematikom) i skulpturama Antokoljskog (Mark Antokoljski, 1843–1902) bio je poznati ruski vajar i kipar jevrejskog porekla).
U velikom kvadratnom predsoblјu na podu je ležao tepih; kraj zida je stajala rezbarena drvena stolica, a na zidu visio portret dostojanstvene dame u crnoj haljini, s ključevima za pojasom i staromodnim šeširom.
(Poslije rata, kad su radili renoviranje, tepih su isjekli, a damu su ukrali moleri — primijetili smo, ali kasno.)

O kristalnim lusterima, egipatskim statuama, „Biblioteci velikih pisaca“, kolekciji starih novčića, vitrini s kineskim porculanom i klaviru „Steinway“ da i ne govorim.

Vladimir je već 1915. godine naslutio kuda duva vjetar i odselio se u Francusku, a stan je ostavio Aleksandru.

Kuća osiguravajućeg društva „Rusija“, u kojoj je nakon revolucije živio Fedor Ivanovič Duz-Hotimirski

Dok je Vladimir, stari neženja, sticao imetak (bio je farmaceut i ljubitelj kinematografije), Aleksandar (takođe farmaceut i zemski (zemstvo- lokalna samopravna institucija u Rusiji uvedena 1864 godine) ljekar) je napravio revoluciju, oženio se i dobio troje djece. Njegova supruga, a moja baka, Praskovja Vasiljevna Snegireva, bila je bestuževka („Imperatorski ženski institut Bestužev“, jedna od prvih ženskih viših škola u Rusiji) i zemski ljekar, i takođe je bila za revoluciju.

Ona je bila prijateljica Nadenke Krupske i Volođe Uljanova, i, prema porodičnoj predaji, Volođa Uljanov je nekad bio gost na ljetnikovcu kod Vengerovih. Kažu čak da se pred revolucijom nije skrivao u šatoru, nego baš na toj ljetnjoj kući kod Petrograda, negdje na Kareljskom pojasu.

Za vrijeme revolucije Praskovja Vasiljevna, glavna sanitarna ljekarka Crvene armije, preminula  je od epidemije tifusne groznice u Sızrani, kako priliči zemskom ljekaru. Djed je također obolio od tifusa, ali je preživio i došao u Moskvu, u taj isti stan.

Raskošna kuća na Sretenskom bulevaru činila se pobjedničkom proletarijatu kao pogodno mjesto za „zgušnjavanje“ stanovnika. Proleteri su zbijali susjede i širili se na oslobođeni prostor. Sve „nedotučene“ porodice su zbijali. Ali mog djeda nisu dirali. Jer Volođa Uljanov nije zaboravio gostoprimstvo Paše Snegireve i dao je doktoru Vengerovu A.G. zaštitnu garanciju – vlastoručno potpisanu. Taj dokument je bez izuzetka vrijedio čitavo vrijeme sovjetske vlasti, sve do perestrojke.

Dokument je vrijedio, ali Aleksandar Grigorjevič na to nije mario. Niko ga nije dirao, niko ga nije „zgušnjavao“, ali je on sam, iz svoje inicijative, krenuo u taj plemeniti posao. Smjestio je u svom stanu – gdje je već živio sa drugom suprugom i troje djece – porodicu carskog generala Nikolaja Nikolajeviča Lesevickog (s njegovom drugom suprugom i troje djece), kao i velikog ruskog šahistu Fedora Ivanoviča Duza-Hotimirskog (sa suprugom i sinom).

I još je nekako primio i zauvijek ostavio neku Mašu Samorodovu, nesretnu bivšu vlasnicu bordela, nepismenu ženu, ali vrlo pametnu i osjetljivu na umjetnost.

Ella Vladimirovna Vengerova, prevodilac i pisac, od rođenja je godinama živjela u istom komunalnom stanu sa Duz-Hotimirskim. Foto iz novina Ekran i scena (7. novembar 2014).

Do mog rođenja 1936. godine stan je izgledao ovako:

• Djed je živio u trpezariji (tri osobe),
• njegov stariji sin Vladimir u spavaćoj sobi (tri osobe),
• mlađi sin Igor u kabinetu (dvoje ljudi),
• Lesevicki (četvoro) u dnevnoj sobi,
• Hotimirski (troje) u sobi za sluge,
• a Maša u kuhinji, na sanduku iza vrata. 

Po čitavoj kući su vršena hapšenja osoba “lišenih prava”, klasno stranih elemenata i starih boljševika. U našem stanu su odveli samo Lesevicke, oca i starijeg sina. Djed je svake noći očekivao hapšenje. Umro je 1939. godine od infarkta, na taj način izbjegavši logor ili streljanje. Pošto kod nas nije bilo proletarijata, nije bilo ni kome da se pišu dojave, pa su nas ostavili na miru i dozvolili da dočekamo dvadeseti kongres. A da djed nije sam sebe zaštitio, brzo bi nas pohvatali. Tako je djed spasio sve koga je mogao. Hvala Vladimiru Iljiču.

Djed je sahranjen na Novodevičjem groblju, tamo je susjed Makarenku.

DUZ

Fedor Ivanovič Duz-Hotimirski sa suprugom i sinom živio je kod nas u kuhinji. Tačnije, ne baš u kuhinji, nego pored kuhinje, u sobi za sluge. Površina njihovog boravišta bila je 8–10 kvadratnih metara. U toj maloj sobici stajala su samo tri korisna predmeta: krevet, sto i kauč. Ne sjećam se da je bio ormar – možda je bio, ali toliko malen da ga se ne sjećam.

• Iznad stola visio je Duzov lični telefon,
• iznad kauča gitara s crvenom mašnom,
• iznad bračnog kreveta slika lijepe žene s podignutim očima i raspuštenom kosom.

Žena na slici zvala se Marija Magdalena, žena Duza – Sofja Ivanovna (za mene teta Sonja), a sin – Volođa. Volođa Hotimirski bio je moja prva ljubav. Tada mu je bilo oko šesnaest, a meni tri godine. Nosio me je na ramenima i šetao po Sretenskom bulevaru.

Tokom rata nestao je bez traga. Ostala je gitara s crvenom mašnom i njegova nevjesta Ksenija, lijepa, visoka i vrlo mršava. Ostala je sama i dugo nakon rata dolazila kod Duza.

Sudbina Volođe otkrila se sasvim slučajno, i opet zahvaljujući A. Zakharovu, koji je na internetu (sajt Pravmir, 22.06.2011) pronašao sjećanja prijateljice Ksenije – Vere Glazove. Ona je ispričala da je u septembru 1939., Volođa, već student, dobio poziv u vojsku (“Počinjali su, kako se tada govorilo, poljski događaji, i skidana je zaštita od mobilizacije sa svih studenata”).

Od jula 1941. bio je na frontu, a posljednje pismo od njega datira avgusta 1941.. Ključna rečenica, bez koje ništa ne bi bilo moguće pronaći u ratnim arhivima:

“Na sve upite dobijali smo isti odgovor: ‘Narednik Sobeski Vladimir Fedorovič, nalazeći se na frontu, nestao je bez traga u oktobru 1941.’”

Ispostavilo se da je nosio prezime majke! Na sajtu Pamięć Naroda pronađen je izvor tih odgovora, iz kojeg se vidi da su Volođa i Ksjenija stigli da se vjenčaju:

“Obavijestite gospođu Mironovu Kseniju Vladimirovnu, koja stanuje: Petrovska, br. 23, stan 12, da je njen muž, narednik Sobeski Vladimir Fedorovič, rođen u Lenjingradu 1915. godine, nestao bez traga na frontu u oktobru 1941.”

(Nastaviće se)

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

Evo još jednog slikovitog prizora iz te iste publikacije, povezanog s Laskerovim boravkom na Kavkazu u jesen 1935. godine:

„Uz simultanku u Kislovodsku vezan je jedan mali slučaj. Dok je simultanka trajala, ja sam na vlastitu inicijativu naručio za Laskera veliki buket ruža. Kakve su to bile ruže! I kakav je to bio divan buket! Može to da zamisli samo onaj ko je makar jednom bio u tim krajevima.
Po završetku simultanke direktor sanatorijuma predao je buket bivšem svjetskom šampionu. Lasker je s pristojnim osmijehom primio mirisni dar sunčanog juga. A kad smo ostali nasamo, promrmljao je nezadovoljno: ‘Kome li je samo pala na pamet takva ludost — da mi poklanja ove ruže? Ne mogu da podnesem cvijeće!’“

Veoma su zanimljiva i Duzova sjećanja na njegove susrete s Aljehinom, kojem je, kako je poznato, davao šahovske lekcije. Mada, naravno, treba imati na umu Duzovu poznatu sklonost da… malo doda priči. Pokušavajući tokom rada na knjizi Ruski sfinks (2021) da saznam kada je zapravo — 1906. ili 1907. godine — držao te lekcije i koliko su trajale, uvjerio sam se da, kao i mnogi sjajni pripovjedači, Duz nije mogao dvaput isto ispričati o jednoj te istoj stvari. Nadam se, ipak, da u donjim „memoarima“, gdje se pojavljuje kao igrač divovske snage, Duz nije mnogo sagriješio protiv istine.

Dakle, 1915. godina, Petrograd, kafić „Rejter“, mjesto okupljanja ljubitelja šaha, u koje je navraćao i Aljehin kad bi dolazio u grad.
„Aljehin mi se obratio s molbom da odigram s njim nekoliko partija“, – piše Duz-Hotimirski. – „Pristao sam. Odigrali smo 21 partiju. Prednost od jednog poena bila je na mojoj strani. Drugi put sam se s Aljehinom sreo za šahovskom tablom iste godine, u dva meč-turnira, gdje su protivnici igrali međusobno po četiri puta. U prvom krugu moj rezultat protiv Aljehina bio je: poraz i remi, a u drugom krugu – dvije pobjede.“
A Aljehin je tada već bio treći igrač na svijetu!

Duzov karakter, kao i kod svake izuzetne ličnosti, bio je složen. Oni koji su čitali Bronštajnovu knjigu 200 otvorenih partija sigurno su zapamtili minijaturu s Duz-Hotimirskim, koja otvara poglavlje o kraljevom gambitu. Partija je igrana 1954. godine, kada je Fjodor Ivanovič već zakoračio u osmu deceniju života. Ipak, sudeći po priči Davida Bronštajna, bio je i dalje mladalački drzak i borben:

„Čim je moj protivnik odigrao pionom s f2 na f4, odmah sam čuo ljutito:
– I nikakvih tu odbijenih gambita! Prihvatite žrtvu! Ako nećete uzeti piona – neću igrati s vama.
Nije bilo druge. Prihvatio sam gambit starog majstora.
Poslije nekoliko poteza Duz-Hotimirski je odigrao prenagljeno i, dok sam ja razmišljao o odgovoru, odlučio je… da promijeni svoj potez.
Publika je uzdahnula, sudije su već htjele zaustaviti sat, ali Fjodor Ivanovič je povikao na sve odjednom:
– Ma šta se čudite! Napravio sam loš potez i sad ću ga zamijeniti boljim. Kažete pravilnik? Ma neka ga, pravilnik – ovdje se igra šah! Uostalom, vi nemate ništa protiv, zar ne? – obratio se i meni.
– Ma kakvi, izvolite!
I partija se nastavila kao da se ništa nije desilo.“

Upravo ta partija iz meča „Lokomotiva“ – „Dinamo“ (1954) otvara poglavlje o kraljevom gambitu u Bronštajnovoj knjizi 200 otvorenih partija. David Jonovič sada će odigrati 17…f4, nakon čega će bijeli kapitulirati za samo dva poteza…
(Fotografija iz arhive D. Bronštajna.)

Možete li zamisliti kakav je Duz bio u mladosti — u oreolu pobjednika Laskera i Rubiņštajna, kada je svoje čudnovatosti i ponos mogao potkrijepiti blistavom igrom?
Ali mnogi su pisali da je upravo njegov karakter bio uzrok turnirskim neuspjesima. Levenfiš ga je, bez uvijanja, nazivao enfant terrible („užasnim djetetom“) svakog turnira, čije „ludorije ostavljaju težak utisak ne samo na učesnike, već i na publiku“ (Šahmati, avgust 1925).

A pričati tokom partije Fjodor Ivanovič je, izgleda, volio ne samo u starosti — dozvoljavao je to sebi čak i na velikim turnirima (što su, očigledno, bile „nuspojave“ njegovog kafanskog obrazovanja). Dokaz za to je zanimljivo svjedočanstvo Iljina-Ženevskog o njihovoj partiji na Prvom međunarodnom moskovskom turniru (1925), koje jasno pokazuje zašto je Duz tada izgubio 12 partija i završio na pretposljednjem mjestu:

„Nažalost, njegovoj zanimljivoj i duhovitoj igri smetaju neke čudnovatosti koje se kod njega jednako ispoljavaju i u životu i u igri.
U životu, zbog vedre naravi i anarhističkih uvjerenja, s njim su se dešavale situacije gotovo anegdotskog karaktera. U partijama se često zanese nekom originalnom, ali pogrešnom idejom i dovodi u opasnost čitavu, ponekad vrlo dobro vođenu partiju.
Neobičnost karaktera Duz-Hotimirskog djelimično se pokazala i u njegovoj partiji sa mnom. Izabravši jedan od nastavaka izmjene u španskoj partiji, Duz me iznenada upita: ‘A recite, čini mi se da ovakav nastavak još niko nije igrao?’
Morao sam da ga razočaram: ‘Ne, dragi Fjodore Ivanoviču,’ – rekao sam – ‘tako sam ja igrao još 1920. na sve-ruskoj olimpijadi protiv Grigorjeva.’
‘Đavo ga odnio,’ – uzviknu on – ‘ništa novo ne možeš da izmisliš! Sve je već neko igrao.’

Međutim, ubrzo je ipak smislio nešto novo — toliko novo da su mi oči skoro ispale od čuda. Još nije završio razvoj lakih figura, a već je mobilisao topa i gurnuo ga u sam centar, ispred svojih pješaka.
Za takav manevar Duz je, naravno, morao biti kažnjen. Ali, kao što često biva, iako sam imao niz odličnih nastavaka, izabrao sam ne najbolji i dozvolio Duzu da izjednači partiju, povukavši topa na sigurnu i dobru poziciju. Međutim, ni on nije izdržao — precijenio je svoje mogućnosti i odlučio da žrtvuje kvalitet za napad, ali napad nije uspio…“
(Međunarodni šahovski turnir u Moskvi 1925., 1926.)

…Ali šta zapravo znamo o samom Duzu? Gotovo ništa, osim njegovih partija (a neke od njih su prava kombinaciona remek-djela!) i rijetkih spomena u starim časopisima i knjigama.
Evo šta piše Judovič, prisjećajući se prvenstava SSSR-a sredinom 1930-ih:

„Duz je uvijek govorio da onaj ko ne razumije ništa osim šaha — ni šah ne razumije dovoljno.
Životoljubiv, duhovit i sklon šalama, Fjodor Ivanovič bio je duša našeg šahovskog društva…“
(Bilten CSŠK SSSR-a, br. 13, 1983.)

Upravo zato će vam biti posebno zanimljivo, kako piše Ela Vengerova, saznati u kakvim je uslovima zapravo živjela porodica Duza (spojler: u sobici pored kuhinje), kakva je bila sudbina njegovog jedinog sina, kakav je Fjodor Ivanovič bio u svakodnevnom životu i među komšijama, kako je zarađivao za život — i koje je knjige najviše volio da čita.

(Nastaviće se)

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

„Jednom prilikom u slobodno vrijeme,“ – prisjećao se Duz, – „predložio mi je da zajedno pogledamo neke varijante u španskoj partiji s potezom 3…Sf6. Taj sistem je kasnije u teoriji dobio naziv berlinska odbrana. Sjećam se kako sam se u početku gubio u riječima i mislima, obuzet svetim strahopoštovanjem prema svjetskom šampionu. A Lasker kao da nije ni primjećivao moju tremu. Postavljao je pozicije, proučavao ih i s vremena na vrijeme tražio moje mišljenje.

Ubrzo je Lasker trebao da igra meč s Tarrašom. Ipak, teško je bilo pretpostaviti da se na taj način priprema za meč. Naime, nedugo prije toga potez 3…Sf6 sam Lasker je s uspjehom primijenio u meču protiv Maršala. Tarraš, naravno, nije mogao da to ne zna. Tako smo mislili mi, šahovski majstori onog doba, pred kojima je tajanstvena figura Laskera još uvijek stajala u svojoj nepristupačnosti.

Ali upravo se za Tarraša tada Lasker spremao. Meč je to pokazao. Jednostavno je Lasker proučavao te španske pozicije već s obzirom na Tarraša – tačnije rečeno, gledao ih je očima samog Tarraša…“
(Šah u SSSR-u, april 1980.)

Zato je Lasker, predstavljajući godinu kasnije u časopisu Niva (br. 10, 1909) učesnike turnira u Petrogradu, mogao ocijeniti Duza iz ličnog iskustva, a ne „iz druge ruke“:

„Tartakover i Duz-Hotimirski više vole složene pozicije. Oni se hrabro, ponekad i bezumno, upuštaju u vatru tamo gdje se drugi oprezno povlače; to je uobičajena strategija mladića. Kada sazru, oni će, vjerovatno, biti dostojni predstavnici šahovske umjetnosti.“

Partiju s Laskerom, međutim, Duz je odigrao smireno, bez „mladalačkog ludila“, završivši je preciznim napadom na kraljevskom krilu.

„Lasker, koji je igrao crnim figurama, zakasnio je 12 minuta. Ja sam stigao na vrijeme, ali sam od rastresenosti zaboravio da odigram prvi potez. Kad je Lasker stigao, od njegovog kašnjenja nisam nastradao on, nego ja, jer je moj sat već radio.
U otvaranju sam stekao prednost. Partija je zainteresovala sve Laskerove konkurente, naročito Rubinštajna. Jedan od Rubinštajnovih obožavalaca izrazio je organizatorima turnira bojazan da ću možda namjerno izgubiti od svjetskog šampiona, kome se, navodno, previše divim.
Ali nakon nekoliko poteza partija se zaista preokrenula u moju korist. Odigrao sam 42. odlučujući potez i od uzbuđenja otišao u drugu sobu. Ubrzo su mi javili da me Lasker poziva. Kad sam prišao stolu, Lasker se svečano podigao i čestitao mi na pobjedi.“
(Izabrane partije, 1953.)

Na završnom banketu svjetski šampion pozvao je svog „uvrjeđenog protivnika“ da mu bude gost ako ikad bude u Berlinu — čime se Duz, ljeti 1910. godine, na putu ka turniru u Hamburgu, i poslužio. Proveli su nekoliko dana zajedno, proučavajući japansku igru go, kojom je Lasker tada bio veoma zaluđen, a jedan dan su otišli i u kinematograf da pogledaju neki novi film braće Limijer. Najviše je Moskovljanina iznenadilo to što je Lasker, pošto je padala kiša, na kraju pozvao taksi da ga odveze na željezničku stanicu.

Skoro nedavno, prevodilac moje knjige „Remek-djela i drame šampionata SSSR-a“ na engleski jezik, Aleksej Zaharov, pronašao je u londonskom listu Acton Gazette (29. marta 1912) članak „Duz-Hotimirski“, u kojem Lasker tvrdi da je Duz učio… u bogosloviji! Sam Fjodor Ivanovič to je skrivao: u svojim memoarima neodređeno piše da nije imao „ni završeno obrazovanje, ni određenu profesiju“.

Lasker:

„Iako ima samo dvadeset osam godina (tačnije trideset), njegov život bio je bogat događajima. Dobivši obrazovanje pravoslavnog sveštenika, ‘popa’, odrekao se te karijere, stajući na stranu naroda protiv vladajućih klasa. Četiri puta je bio u zatvoru iz političkih razloga, a na kraju, da bi izbjegao progon, preselio se iz Kijeva u Moskvu. Tamo je živio u siromaštvu dok nije stekao naklonost nekih prijatelja šahista, koji su mu našli posao novinara u nekoliko novina. Čak i sada je siromašan, ali su mu potrebe male i ne teži da stekne mnogo. U šahu je borac. Kakva god bila pozicija, on čini sve što može. Pun je ideja za stvaranje napada. Vjerovatno je i u životu opasan protivnik. Ali njegov se antagonizam ispoljava isključivo na plemenit način.“

Na sljedeći turnir u Petrogradu (1914) Lasker je stigao nedjelju dana prije početka, o čemu sam saznao iz sjećanja Duza-Hotimirskog. I opet ga je pozvao u goste: „K meni je svratio Sabu­rov mlađi – glavni organizator turnira – i rekao da je Lasker već u Petrogradu i da bi želio da se vidimo. Istog dana sam otišao k njemu. Svjetski šampion me zamolio da mu pozajmim šahovsku tablu i figure. Ponudio sam mu svoj komplet.
Dirljivo je bilo vidjeti kako Lasker, s neposrednošću koja mu je bila tako rijetka, odmah počinje da raspoređuje izlizanu, olovom otežanu, drvenu „šahovsku vojsku“. Po svemu se vidjelo da su mu sve misli već bile zaokupljene predstojećim turnirom. Ipak, nije mu promakla moja zabrinutost. Upitao me za razlog, i ja sam priznao da svakog časa očekujem rođenje svog prvenca. Pokušao je da me ohrabri.
Sutradan je došao k meni. Donio je na poklon malu, nešto manju od čajne, zlatnu kašičicu. ‘Ovo je od mene za bebu’, rekao je, pružajući mi dar. Dugo sam kasnije čuvao tu kašičicu kao dragocjeni suvenir.“
(Šah u SSSR-u, april 1980.)

U časopisnim i novinskim sjećanjima, kojih je Fjodor Ivanovič u posljednjim godinama života napisao prilično mnogo, on je mnogo iskreniji i življi nego u onim osušenim samocenzurom i, vjerujem, dodatno ugušenim izdavačkom redakturom memoarima iz Izabranih partija. I čemu se tome čuditi? Na zbirci je Duz radio početkom pedesetih, u zagušljivoj atmosferi kasnog staljinizma, kada je izgledalo kao da je sav zrak isisan iz sovjetske štampe — pa i iz šahovske…

Ali sjećanjima na susrete s Laskerom iz časopisa Šah u SSSR-u dvostruko je više pošlo za rukom: Fjodor Ivanovič ih nije napisao, nego ispričao — Moskovljaninu A. Hruljevu, koji je s Duzom razgovarao kad je ovaj već bio prikovan za postelju neizlječivom bolešću. A pričalac, prema riječima savremenika, Duz je bio izvanredan!

(Nastaviće se)