Moskva, 2005.

Aleksandar Aljehin

Prvi ruski svjetski šampion u šahu, Aleksandar  Aljehin, takođe je veoma rano upoznao i zavolio šah. Rođen je u bogatoj porodici, stekao je odlično obrazovanje i izrastao u veoma obrazovanog i svestranog čovjeka. Ipak, još od djetinjstva upravo je šah najviše zaokupljao budućeg šampiona i njemu je posvećivao gotovo čitavo svoje slobodno vrijeme.

Saša, kao i druga djeca porodice Aljehin, nije bio naročito maženo dijete. Roditelji mu nisu mogli posvećivati mnogo pažnje, pa su djeca često bila pod brigom bake. Možda je upravo zbog toga mali Aleksandar imao tako snažnu potrebu da pobjegne u svijet šaha, u beskrajne analize partija i zamišljenih pozicija.

Odrasli nisu mogli da ga odvoje od šahovske table niti da ga natjeraju da ode na spavanje. Krio je šahovske figure ispod jastuka i noću, krišom, uz svjetlost kandila, analizirao šahovske partije.

Veliki uticaj na malog Sašu imao je njegov stariji brat Aleksej, veliki zaljubljenik u šah. Kada je Aleksandru bilo svega deset godina, snažan utisak na njega ostavila je simultanka naslijepo koju je u Moskovskom šahovskom kružoku na čak 22 table odigrao znameniti američki šahista Harry Nelson Pillsbury. Kao nekada na mladog Kapablanku, i na Aleksandra je ovaj događaj djelovao gotovo magično. Uz to, četrnaestogodišnji Aleksej Aljehin učestvovao je u toj simultanci i uspio da remizira svoju partiju.

Prema tadašnjim pravilima, gimnazijalcima nije bilo dozvoljeno da posjećuju šahovska okupljanja i klubove. Zbog toga su braća Aljehin u periodu od 1902. do 1904. godine odigrala veliki broj partija putem dopisnog šaha.

Da bi se razlikovao od starijeg brata Alekseja, Aleksandar se potpisivao kao „T. Aljehin“. To slovo nije izabrao slučajno. U porodici su tihog, stidljivog i povučenog Sašu zvali „Tišajši“ ili jednostavno „Tiša“, pa je upravo od tog nadimka nastao njegov neobični inicijal. ♟️

Ove dopisne partije odigrale su ogromnu ulogu u razvoju Aleksandra  Aljehina. Kod njega su razvile sklonost ka temeljnoj analizi pozicija, pažljivom proučavanju šahovske teorije i otvaranja, kao i sposobnost da pronađe ponekad jedinu mogućnost za pobjedu ili, obrnuto, za spas u teškoj poziciji. Takve partije bile su izvrstan brus na kojem je zablistao njegov svestrani šahovski talenat.

Evo jedne partije odigrane 1906–1907. godine. Aljehin je ponudio skakača na žrtvu, čije bi prihvatanje dovelo do razaranja kraljevog krila bijelih. Zbog toga je protivnik u početku odbio žrtvu, ali su Aljehinovi uporni pokušaji, potkrijepljeni nizom prijetnji, na kraju natjerali bijelog da uzme figuru. Nakon toga uslijedio je odlučan i uspješan napad crnog.

Vjahirev – Aljehin

Partija je tekla ovako: 1. e4 e5 2. Sc3 Sf6 3. Lc4 Sc6 4. d3 Lb4 5. Sge2 d5 6. e:d5 S:d5 7. L:d5 D:d5 8. 0-0 Dd8 9. Sg3 0-0 10. f4 f5 11. Sce2 Dh4 12. Kh1 Ld6 13. d4 e4 14. c4 Tf6 15. c5 Th6 16. h3 Lf8 17. Db3+ Kh8 18. Dc3? Se7 19. Le3 Le6 20. Lf2 Df6 21. a3 Ld5 22. Le3 Sg6 23. b4 Sh4 24. Kg1

24…Sf3+! 25. K:f3? nije moguće zbog snažnog napada, pa je odigrano 25. Kf2 Dh4! 26. b5 Tg6 27. Tfc1 Le7! 28. Kf1 T:g3 29. S:g3 D:g3 30. Lf2 Dh2 31. g:f3 e:f3 32. Tc2 Te8 33. Le3 Dh1+ 34. Lg1 Lh4 35. Th2, a zatim je uslijedio završni udar: 35… Dg2+! 36. T:g2 f:g2 mat.

Kasnije je Aljehin pisao da je nakon poteza 25…Dh4 pozicija bijelog već bila veoma ozbiljna. Crni je prijetio potezima Tg6 i Le7, uz kombinaciju koja bi vodila neizbježnom matu, a bijeli nije imao zadovoljavajuću odbranu.

Šahovski komentator Robert Falk u jednom članku iz tog vremena, posvećenom moskovskim šahistima, spominje „braću Aljehin, od kojih je mlađi, koji je tek proslavio jedanaesti rođendan, neobično nadaren“. Već tada bilo je jasno da se pojavljuje budući velikan svjetskog šaha. ♟️

Šah je bio glavna stvar u životu mladog Aljehina. Čak i tokom školovanja u privatnoj gimnaziji Polivanova, Aleksandar je, iako je savjesno izvršavao sve zadatke i dobijao visoke ocjene, na časovima često samo „prisustvovao“, baveći se uglavnom beskrajnim crtanjem šahovskih dijagrama s figurama u svojim sveskama.

Njegov školski drug Georgij Korsakov kasnije je u svojim memoarima „Moj drug iz klupe“ zapisao:

„Potpuno zadubljen u svoje šahovske misli, Aljehin se toliko isključivao iz okoline koja ga je okruživala da često nije ni bio svjestan gdje se nalazi niti koji je čas u toku. Dešavalo se da iznenada počne da ustaje iz klupe. Razred bi utihnuo i napeto čekao šta će se dogoditi. Pošto bi nekoliko trenutaka stajao zbunjenog izraza lica i vrtio svoj riđi čuperak, Aljehin bi odjednom uskliknuo:

— Aha!

Zatim bi brzo zgrabio pero i zapisao potez koji je upravo smislio.

Ako bi mu profesor postavio pitanje, čim bi čuo svoje prezime, naglo bi ustao i nekoliko trenutaka ćutke gledao po učionici suženih očiju, kao da pokušava da shvati gdje se nalazi i šta se od njega traži. Sve bi to trajalo najviše sekundu, nakon čega bi mu se lice razvedrilo i na ponovljeno pitanje nastavnika odgovorio bi brzo i bez greške.

Sjećam se jednog pismenog zadatka iz algebre. Svi đaci su utihnuli. Jedni, zajapureni, oznojeni i uzbuđeni, škripali su perima i žurili da što prije predaju rad. Drugi, blijedi i zbunjeni, osvrtali su se oko sebe, cijelim svojim jadnim izgledom moleći drugove za pomoć.

Odjednom Aljehin naglo ustaje, blistavog lica ćutke prelazi pogledom preko učionice i, po svojoj staroj navici, lijevom rukom vrti pramen kose koji mu je pao na čelo.

— Pa šta, Aljehine, riješili ste? — upitao ga je profesor Bačinski.“

— Riješio sam… Žrtvujem skakača… i bijeli dobija! — razred se zatresao od smijeha. Smijao se čak i uvijek uzdržani profesor Bačinski, skrivajući osmijeh u svojim dugim brkovima…

Za zapisivanje i analizu šahovskih partija igranih dopisnim putem, desetogodišnji Saša Aljehin je 1902. godine nabavio posebnu svesku s tvrdim platnenim povezom. Na koricama je dijagonalno, velikim slovima, bilo utisnuto „A. Aljehin“, a na poleđini se nalazio njegov vlastoručni potpis. Za razliku od školskih svezaka, ova je bila ispunjena urednim rukopisom, bez ijedne mrlje ili ispravke. U njoj je zabilježeno 68 partija protiv dopisnih protivnika — učesnika VI, VII i IX dopisnog turnira koje je organizovao časopis „Šahovsko obozrenje“, jednog sličnog takmičenja koje je pokrenuo knez Fjodor Šahovski, kao i dva dopisna meča protiv Vereščagina i Gejša-Oliseviča.

Saša se pokazao kao izuzetno uporan i snažan mladić. Svako takmičenje dovodio je do kraja, a kada bi izgubio, disciplinovano bi ispod svojih poteza zapisao kobnu riječ: „predajem se“. Sve svoje napore usmjeravao je na otkrivanje uzroka poraza i izvlačenje pouka za budućnost.

Temeljnoj i strogoj analizi podvrgavao je sve partije, bez obzira na njihov ishod. Čitajući njegove veoma samokritične komentare, jasno se može pratiti kako je sazrijevao i jačao talenat mladog šahiste.

Godinu 1904, kada je imao dvanaest godina, posvetio je dubokom proučavanju šahovske teorije i trening-partijama sa jakim moskovskim šahistima koji su dolazili u dom Aljehinovih na poziv njegovog brata Alekseja. Aleksandar Aljehin je brzo napredovao; njegova igra postajala je sve smjelija i sigurnija.

Do 1907. godine već se svrstao među najjače šahiste Moskve i mogao je ravnopravno da se nosi sa majstorima kao što su Benjamin Blumenfeld, Vasilij Nenarokov, Fjodor Duz-Hotimirski, Gončarov i drugi.

Sveruski turnir amatera, održan u Sankt Peterburg 1909. godine, okupio je izuzetno jak sastav učesnika, pa je pobjeda šesnaestogodišnjeg Aljehina ostavila snažan utisak. Uslijedili su još veći uspjesi: osvojio je niz međunarodnih turnira i stekao ugled velemajstora.

Dvadesetih godina prošlog vijeka Aljehin je bio možda najsjajnija zvijezda šahovskog neba. Čak je i veliki Aron Nimcovič ogorčeno primijetio:

„On se obračunava s nama kao sa žutokljunim ptićima!“

Godine 1927. Aleksandar Aljehin pobijedio je Hoze Raul Kapablanku u meču za titulu svjetskog prvaka i postao četvrti šahovski kralj u istoriji.

(Nastaviće se)

Moskva, 1978.

******************

Kako se ovdje ne prisjetiti pronicljive opaske Norberta Wienera:

„U dami i šahu ovaj kriterijum (kriterijum efikasnosti – prim. autora) svodi se na pobjedu ostvarenu prema utvrđenim pravilima. Ta pravila, potpuno različita od normi dobronamjernosti (kurziv Wienerov), jednostavna su i nemilosrdna. U to ne sumnjaju čak ni ona nadarena djeca koja su sposobna da shvate duh tih pravila dok samo letimično prate događaje koji se odvijaju na šahovskoj tabli.

Igrač ponekad može imati velike nedoumice oko izbora najboljeg puta ka pobjedi, ali nema ni najmanju dilemu oko toga da li treba pobijediti ili izgubiti.“

Zato se može žaliti što je prvi svjetski šampion Vilhelm Štajnic sebe nazvao šampionom, a nije se dosjetio da se nazove laureatom. Možda bi se tada u šahu više cijenili ljepota rješenja, rizik, mašta, smjelost, drskost; ne bi bilo zamornih višednevnih mečeva u kojima je važno sačuvati snagu i čekati protivnikove greške, gdje onaj ko prvi rizikuje izgubi, ne bi bilo neatraktivnih, jednostavno nezanimljivih partija.

Naravno, to je složeno pitanje koje se tiče globalne organizacije takmičenja, života šahista i, vjerovatno, sudbine šaha kao sporta. Ono o čemu pišemo predstavlja izraz krajnjeg stanovišta. To činimo otvoreno, svjesno, i još ćemo se vratiti razmatranju ovih ideja. Zar se, zaista, estetika šaha može prepustiti kompoziciji, a da se za praktičnu igru sačuva samo sportski rezultat? Kulturno-istorijska vrijednost šaha jeste upravo u njegovom dubokom estetskom uticaju, koji se, po našem mišljenju, razlikuje od doživljaja i saosjećanja sa sportskom pobjedom ili porazom.

Sa žaljenjem ili bez njega, mora se konstatovati da sportski element u savremenom šahu „potiskuje“ sve ostalo. Čak i nagradu za ljepotu dobija samo jedan pobjednik, a niko ne razmišlja o tome da je partija proizvod stvaralaštva oba protivnika. Danas je nemoguće zamisliti turnir u kojem bi svi učesnici igrali jedno oštro otvaranje — Evansov gambit — sa promjenom boja figura. A prije 100 godina takav turnir je održan.

Ipak, nemojmo gunđati i čeznuti za starim vremenima, već s razumijevanjem prihvatimo to što su šahovske organizacije zabrinute sportskim izborom, dok će ljubitelji lijepog još dugo čekati izdavanje zbirke „100 najboljih partija godine“.

Mnogo godina ranije Levidov je u već pomenutoj knjizi tvrdio da iz spoja sporta i umjetnosti, „spoja jedinstvenog u cjelokupnoj ljudskoj praksi i koji zahtijeva provjeru stvaralačkih snaga, višestruku i stalnu provjeru upravo kroz takmičenje sportskog karaktera — nastaje tragedija šahiste, kakvu, naravno, ne poznaju ni ljudi sporta ni ljudi umjetnosti“.

To je duboka misao. Šah je surov onda kada njegov sportski mehanizam nije dovoljno razumno uređen. Levidov je ove redove napisao razmišljajući o ostarelom Štajnicu. I danas odjeci poraza šahista starije generacije poprimaju, ko zna, dramatične nijanse, a vječna nemilosrdnost mladosti u savremenom šahu stostruko je pojačana procedurom sportskog izbora i sistemom individualnih koeficijenata.

Sudbina šahiste danas se u istoriji mjeri jedinicama rejtinga, koeficijentima profesora Arpada Elo-a.

Bez sumnje, uvođenje sistema individualnih koeficijenata učvrstilo je „status“ savremenog šaha kao sporta u kojem se dostignuća objektivno mjere poenima. Da li je to dobro? Da li je taj sistem napredan? Sve zavisi od polazne tačke.

„…Šah posjeduje rijetku prednost — objektivan metod poređenja uspjeha. Rezultat takmičenja — zbir pobjeda, remija i poraza — daje predstavu o uspješnosti nastupa šahiste, dok u mnogim drugim oblastima umnog rada (nauci, književnosti) precizni kriterijumi ne postoje. Dodajmo da brojčani pokazatelji koji karakterišu igru šahiste omogućavaju ne samo poređenje uspjeha i sposobnosti različitih ljudi, već i dosljedno i jasno praćenje talenta pojedinog šahiste tokom čitave njegove stvaralačke djelatnosti“, — tako je napisao N. Krogijus u jednom članku objavljenom 1972. godine u časopisu „64“.

Ovdje je jasno formulisano određeno stanovište, koje se može osporavati ili prihvatiti. Sa naše tačke gledišta, to stanovište, koje nimalo nije potkrijepljeno naučnim osnovama, predstavlja bezuslovni odraz savremenog procesa uvlačenja šaha u orbitu sporta koji se mjeri poenima. (Inače, ovaj proces je već dobio izvjesno društveno priznanje. Zar autoritativne novine ne objavljuju rezultate turnirske borbe u obliku tabele, koja se ni po čemu ne razlikuje od tabele fudbalskog prvenstva?)

Danas se formira pravi kult individualnih koeficijenata. Nije teško sresti majstore koji svoj koeficijent izračunavaju prije svake partije. Vlastimil Hort navodi da je vidio kako se na jednom omladinskom turniru šahisti nisu pojavljivali na kolo ako je u narednoj partiji njihov Elo koeficijent mogao samo da padne, a nije mogao da poraste — čisto takmičarski interes potpuno je potisnuo stvaralački interes.

Nije slučajno što se Lev Polugajevski početkom 42. prvenstva Sovjetskog Saveza žalio:

„Kakav užasan turnir, u njemu je tako nizak prosječni koeficijent!“

Šta se tu može reći? Može ga se razumjeti, jer je visok rejting postao svojevrsna garancija za dobijanje mjesta na „dobrom“ turniru. Osim toga, kao što kaže francuska poslovica:

„Svako je zadovoljan svojim razumom, ali nije zadovoljan svojim položajem.“

Rejting se kritikuje, ali uglavnom zbog nesavršenosti sistema obračuna:

„…Ponekad se objektivna slika (ovo je komentar uz spisak šahista, rejting-listu FIDE, objavljenu 1974. godine u časopisu „64“ — autori) ovdje iskrivljuje. Šahista koji je jednom uspješno nastupio može dugo ostati među najboljima zahvaljujući jednokratno ‘stečenom kapitalu’. Krug sovjetskih turnira obuhvaćenih Elo-sistemom i dalje je previše uzak, što se odražava na koeficijente naših šahista u usponu.“

Šta ovdje dodati — to je kritika sa stanovišta šaha kao sporta koji se mjeri poenima.

Dakle, postoji problem očuvanja „aritmetičkog renomea“, kako se izrazio Mihail Talj. On je odmah dodao:

„Jedno je aritmetika, a drugo — šah“ (u intervjuu za list „64“ poslije pobjede na 42. prvenstvu SSSR-a).

Mi se možemo samo složiti sa Mihailom Taljem. Pomiriti i uskladiti problem „poena“ sa stvaralačkim problemima nimalo nije jednostavno. To, na primjer, nije uspjelo Bentu Larsenu, koji je odbio da učestvuje na XXI Olimpijadi zato što se rezultati u ekipnim takmičenjima odražavaju na individualni koeficijent.

Larsenovo odbijanje je činjenica privatnog karaktera. Mnogo je opasniji pomak u šahovskoj javnoj svijesti prema šahu zasnovanom na poenima — pomak koji je, po svemu sudeći, jedan od glavnih izvora savremenog šahovskog pragmatizma.

Kada je profesor Arpad Elo 1966. godine predložio uvođenje sistema koeficijenata, on je svoje prijedloge obrazložio i priložio sastavljeni grafikon, svojevrsnu „životnu istoriju rejtinga“. Posmatrajući ga (slika 1), može se jasno predstaviti „međusobni odnos“ šahista najvišeg nivoa kroz istoriju.

Naravno, to je zanimljivo, čak ne toliko zabavno koliko dramatično. Uostalom, bilo bi sasvim dobro kada bi Elo-sistem ostao pomoćno sredstvo istorijskog istraživanja, a ne kada bi ušao u život šaha kao instrument njegove savremene sportske organizacije.

Zanimljivo bi, na primjer, bilo izračunati, kao što je nedavno uradio R. Klark u „Britanskom šahovskom časopisu“, da među 25 najboljih šahista od Štajnica do Fišera na prvo mjesto izlazi Emanuel Lasker.

Ili, na primjer, ponovo provjeriti proračune Sonenborna, koji je još 1890. godine jednostavnim usrednjavanjem poena i procenata izdvojio Vilhelma Štajnica kao vodećeg šahistu za period od 1867. do 1889. godine.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Čas gore, čas dolje

Tokom narednih nekoliko godina moja igra podsjećala je na klackalicu: uspjesi su se smjenjivali sa pojedinim neuspjesima. U februaru 1945. godine, tek što sam završio institut, igrao sam u Lenjingradu u polufinalu prvenstva, ali nijesam uspio da se plasiram u finale. U ljeto 1945. godine igrajući van konkurencije, osvojio sam prvo mjesto na prvenstvu Baltika, na kojem su, osim tada još uvijek politički nepodobnog Keresa, učestvovali svi najjači šahisti baltičkih republika. Međutim, u narednom polufinalu ponovo me zadesio neuspjeh – u posljednjem kolu izgubio sam od A. Koblenca i opet nisam uspio da se plasiram u finale.

Prvenstvo Moskve, 1946. godine.

Fotografiju je sredio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor

Tek 1947. godine moji rezultati počeli su osjetno da se popravljaju. Prvo, postao sam prvi prvak Moskve u brzopoteznom šahu; zatim sam bio jedan od pobjednika Memorijalnog turnira posvećenog Rjuminu; uspješno sam nastupio na prvom ekipnom prvenstvu Sovjetskog Saveza, a najvažnije od svega – pobijedio sam u moskovskom polufinalu XVI prvenstva SSSR-a.

Istina, u finalu, najznačajnijem takmičenju 1948. godine, nastupio sam prosječno, podijelivši od 13. do 15. mjesta sa velemajstorima G. Levenfišem i V. Ragozinom. Ipak, ni taj rezultat se nije mogao smatrati neuspjehom. Na kraju krajeva, našao sam se među dvadeset najboljih šahista u zemlji.

Godine 1949. postao sam prvak Moskve – tačno deset godina nakon što sam prvi put izborio pravo da igram u finalu prvenstva prijestonice.

Te iste 1949. godine trebalo je prvi put da otputujem u inostranstvo, radi učešća u meču Moskva – Budimpešta. Vrijeme nije bilo nimalo jednostavno. Vodila se kampanja protiv „klanjanja Zapadu“, usljed koje je francusko pecivo preimenovano u rusko, a salata „Olivije“ u prijestoničku salatu. Istovremeno je vođena kampanja protiv „bezrodnih kosmopolita“, pri čemu su se pod tim izrazom podrazumijevali Jevreji, a antisemitsko raspoloženje se sistematski podsticalo.

U kadrovskom odjeljenju Sportskog komiteta dali su mi obiman upitnik u kojem sam morao da iznesem sve pojedinosti o sebi i najbližim rođacima do trećeg koljena: čime su se bavili prije revolucije, da li su živjeli na okupiranim teritorijama, da li su bili u partizanima i tako dalje. Posebno su me upozorili da odgovaram što detaljnije i da upitnik mora biti predat u tri primjerka.

Pošto sam uložio priličan trud da sve popunim, otišao sam u kadrovsko odjeljenje. Pregledajući moje odgovore, službenik kadrovske službe, sjećam se da se prezivao Pavlov, upitao me je – srećom, bili smo sami u kancelariji:

— Dozvolite jedno strogo povjerljivo pitanje: zašto ste u rubrici „nacionalnost“ napisali „Jevrejin“?

Morao sam da objasnim. U mom prvom pasošu, izdatom još tokom školskih dana, bilo je upisano: otac – Jevrejin, majka – Ruskinja. Međutim, kasnije, kada sam postao punoljetan i mijenjao pasoš, objasnili su mi da se tako ne može pisati i da treba navesti samo jednu nacionalnost. Iskreno govoreći, nacionalnost mi nije igrala nikakvu ulogu – i kod kuće i u školi vaspitavan sam u internacionalnom duhu, pa sam, ne razmišljajući mnogo, rekao: upišite očevu nacionalnost.

— Ali vaša majka je Ruskinja! — uzviknuo je Pavlov. — Hoćete li da vam dam savjet jednog starog i iskusnog čovjeka? Odmah promijenite nacionalnost. Po zakonu imate pravo izbora.

Kada sam došao kući, ispričao sam roditeljima o tom razgovoru. Majka je podržala ideju da promijenim nacionalnost. Otac je prećutao, ali mi se učinilo da ga je to povrijedilo.

Ubrzo sam otišao u policijsku stanicu sa odgovarajućim zahtjevom. Pročitavši ga, načelnik stanice, krupni potpukovnik rumenog lica, podrugljivo se osmjehnuo:

— Šta je to? Zar su svi Jevreji poželjeli da postanu Rusi?

— Zar je ono što tražim protivzakonito? — odgovorio sam pitanjem na pitanje.

— Ne, ne, sve je u redu! — požurio je da kaže, stavljajući svoju saglasnost na zahtjev…

Prvi put u inostranstvu

Moje prvo putovanje u inostranstvo ostavilo je neizbrisiv utisak. Sve je bilo novo, sve zanimljivo. Veličanstvena zgrada parlamenta, plavi Dunav, Margaretino ostrvo, Gelertov most i brdo Gelert, spomenik sovjetskim vojnicima. U ono davno vrijeme sve je to zasluživalo detaljan opis. Međutim, danas, kada je odlazak u inostranstvo dostupan gotovo svakome, bilo bi besmisleno na tome se zadržavati. Zato vrijedi ispričati jednu komičnu zgodu koja mi se dogodila prvog dana boravka u Budimpešti.

Poslije svečanog dočeka na aerodromu, tek što smo ušli u hotel, vođa naše delegacije objavio je:

— Ostavite stvari u sobama i odmah siđite u restoran na ručak.

Spustivši kofer, svratio sam u susjednu sobu kod Kotova.

— Pa, idemo? — upitao je.

Sjetivši se da u svoj toj gužvi nisam oprao ruke poslije puta, ušao sam u njegovo kupatilo. Kada sam minut kasnije izašao, Kotova više nije bilo u sobi. Ali još gore je bilo nešto drugo: misleći da sam i ja već izašao, zaključao je vrata i otišao!

Prvog trenutka potpuno sam se zbunio. Šta da radim? Mađarski, naravno, nisam znao, ali sam se njemačkim i engleskim služio koliko-toliko.

Nije mi preostalo ništa drugo nego da svoje znanje jezika pokušam primijeniti u praksi, pa sam podigao telefonsku slušalicu. Javila se telefonistkinja i, naravno, govorila mađarski. Ne razumjevši ni riječ, rekao sam:

— Restoran, bitte!

Ona je nešto odgovorila na mađarskom, ali sam ja tvrdoglavo ponovio:

— Restoran, bitte!

Po tome što se ubrzo u slušalici začuo muški glas, takođe na mađarskom, shvatio sam da su me spojili s restoranom. Tada sam izgovorio:

— Grossmeister Kotow aus Moskau, bitte!

Nastupila je duga pauza. Već sam namjeravao da spustim slušalicu kada se začuo tako poznat ruski glas:

— Kotov je na telefonu. Prenosim informaciju. Danas je ekipa šahista iz Moskve stigla u Budimpeštu!

— Saša! — povikao sam presrećan. — To sam ja! Zaključao si me u svojoj sobi!

Kada sam se, uz opšti smijeh, konačno pojavio u restoranu, ispostavilo se da je Kotovu bilo rečeno kako ga zove Moskva!

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

POLJSKA. Zemlja starih šahovskih tradicija koje, sudeći po arheološkom nalazu gotovo čitavog kompleta šahovskih figura u Sandomierzu, potiču još iz 10–12. vijeka.

Širenje igre u različitim slojevima poljskog društva u doba renesanse slikovito ilustruje poema Jan Kochanowskia „Šah“ (1564). Ni u naredna dva vijeka interesovanje za šah nije se smanjilo u Poljsko-litvanskoj Republici. Primjeri za to su šahovski priručnik Jan Ostroróga (početak 17. vijeka) i šahovski dvoboji na dvoru kralja Stanisław August Poniatowskia (druga polovina 18. vijeka).

Igra je nastavila da zaokuplja umove prosvećenih ljudi i u narednom stoljeću. Ljubitelji šaha bili su pjesnik Adam Mickiewicz, kompozitor Frédéric Chopin, istoričar Joachim Lelewel i drugi kulturni radnici.

U 19. i 20. vijeku, spletom istorijskih okolnosti, Poljska je postala rodno mjesto, a ponekad i posljednje utočište čitave plejade velikih šahista. Neki od njih proslavili su Poljsku, drugi Rusiju, a treći Njemačku. Prvi poljski šahista koji je stekao međunarodnu slavu bio je Szymon Winawer, a prvi kandidat za krunu šahovskog kralja — Akiba Rubinstein.

Značajnu ulogu u razvoju poljskog šaha imali su i slavni ruski majstori Aleksandar Petrov i Mihail Čigorin. U posljednje vrijeme istoričari šaha objavili su nove dokumente koji otkrivaju poljske korijene u životu Johannes Hermann Zukertorta i Emanuela Laskera.

U prošlom vijeku, u periodu između dva svjetska rata, Poljska je — zahvaljujući aktivnom djelovanju šahovskog saveza i klubova u Varšavai, Lođi, Krakovu, Lublinu i drugim gradovima, kao i čitavoj plejadi poljskih majstora (Akiba Rubinštajn, Ksavieli Tartakover, Miguel Najdorf, Dawid Przepiórka i drugi) — zauzela istaknuto mjesto u evropskom šahovskom životu i postigla velike uspjehe na „Turnirima nacija“ (Svjetskim šahovskim olimpijadama): 1.mjesto 1930, 2.mjesto 1931. i 1939. I  3.mjesto 1928, 1935. i 1937.

Šah je postao jedan od pokazatelja preporoda poljske kulture u posleratnom periodu. Ponovo je osnovan šahovski savez, počeo je da izlazi časopis “Szachy”, redovno su se održavala ekipna takmičenja, muška i ženska prvenstva republike, kao i međunarodni turniri i festivali.

Na takmičenjima su se pojavili novi istaknuti majstori — Bogdan Śliwa, Karol Plater, Jan Gadaliński, Zygmunt Doda, Kazimierz Makarczyk, Włodzimierz Schmidt, Andrzej Sznapik, Stanisław Witkowski, Andrzej Filipowicz i drugi, a među ženama — Krystyna Hołuj‑Radzikowska, Regina M. Hermanowa, Helena Konarkowska, Hanna Ereńska‑Radziejewska.

Godine 1980. Alicja Brustman postala je šampionka Evrope, a dvije godine kasnije i svjetska prvakinja među djevojkama, nakon čega je učestvovala i na turniru kandidatkinja za svjetsku titulu.

U zemlji se redovno održavaju memorijali Akibe Rubinštajna (od 1963, Polanica‑Zdrój), Kazimierz Makarczyka (od 1978), kao i festivali – memorijali Emanuela Laskera (od 1993, Barlinek).

U posljednjim godinama najveće uspjehe na međunarodnim takmičenjima među poljskim šahistima postižu velemajstori Mikhail Krasenkow i Bartłomiej Macieja, koji je sa 25 godina postao pobjednik pojedinačnog Evropskog prvenstva u šahu 2002.

Prema rejting-listi FIDE iz jula 2002. tri predstavnice Poljske ušle su među 50 najboljih šahistkinja svijeta — Marta Zielińska, Joanna Dworakowska i Iweta Radziewicz. Odličan rezultat poljskih šahistkinja bilo je i treće mjesto na Šahovskoj olimpijadi 2002 u Bledu.

Dostignuća poljske šahovske kulture jasno se vide i u uspjesima kompozitora šahovskih problema koji, počevši od Dawid Przepiórka (1880–1940) i Marian Wróbel (1907–1960), zauzimaju značajno mjesto u svjetskoj šahovskoj kompoziciji. U zemlji se objavljuje mnogo šahovske literature — kako nastavne tako i istorijske.

Među njima je knjiga Jerzy Giżyckia „Šah kroz vijekove i zemlje“ (1958), objavljena na mnogim jezicima, dvotomna enciklopedija „Šah“ (Władysław Litmanowicz i Jerzy Giżycki, 1986–1987), kao i knjige o životu brojnih velikana šaha.

PONOMARIOV Ruslan (rođen 11. oktobra 1983, Horlivka, Donjecka oblast), ukrajinski velemajstor. Jedan od najtalentovanijih mladih šahista početkom 21. vijeka, svjetski prvak FIDE 2001/2002 po nokaut-sistemu.

Ruslanu je bilo 7 godina kada ga je otac naučio da igra šah. Tokom školovanja u drugom razredu primljen je u šahovsku sekciju. Ruslan je proučavao partije PaulA Morphyja i AdolfA Anderssena, jer je kod kuće postojala odlična šahovska biblioteka. Sa 9 godina već je ispunio normu prve kategorije, a dvije godine kasnije i kandidata za majstora.

Od 10. godine živi u gradu Kramatorsk u porodici svog trenera Boris Ponomariova (imenjaka!). Po sopstvenom priznanju, više je sklon pozicionom stilu Anatolija Karpova. Pet dana u sedmici po šest sati Ruslan provodi za šahovskom tablom, posvećujući posebnu pažnju debitu i, naravno, fizičkoj pripremi — trčanju, stonom tenisu i sauni.

Godine 1999. Ruslan je stekao pravo da igra na Svjetskom prvenstvu FIDE u Las Vegasu. Njegova igra privukla je pažnju Garija Kasparova, koji je jednu od njegovih partija ovako komentarisao na svom internet sajtu:
„Posmatrajući igru Ponomariova… osjetio sam šahistu daleke budućnosti.“

Zahvaljujući nizu uspješnih nastupa 2000. godine (2. mjesto u Lausannei, 2–3. mjesto u Bielu, 3. mjesto na drugoj tabli za Ukrajinu na Šahovskoj olimpijadi, 1–2. mjesto u Tórshavnu), Ruslanov rejting porastao je na 2677 i 1. januara 2001. zauzeo je 21. mjesto na rejting-listi FIDE. Godinu dana kasnije, 1. januara 2002, njegov rejting iznosio je 2727 — što je bilo 7. mjesto na svijetu!

U januaru 2001. odigrao je u Donjecku meč sa Viktor Korčnojem koji je završen neriješeno 4:4 (+2, −2, =4). Po opštem mišljenju, najbolja Ruslanova partija u tom meču bila je treća.

Ponomariov – Korčnoj
Donjeck, 2001

1.e4 Kortschnoj 1…e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 Nf6 5.0–0 Nxe4 6.d4 b5 7.Bb3 d5 8.dxe5 Be6 9.Be3 Nc5!? ‘?!’ Kortschnoj.  Kortschnoj: ‘9…¥e7’ 10.Nc3 Nxb3 11.cxb3! Be7 12.Rc1 Qd7 [12…0–0!? 13.Nxb5 axb5 14.Rxc6 Rxa2 15.Qb1 Ra8 16.Rfc1 Rc8 17.Qc2²] 13.h3! [13.Ne2 Rc8 14.Nf4 0–0 15.Bc5 Rfd8 16.Bxe7 Nxe7 17.Qd4 Bg4 18.Ne1 (18.Nd2 c5! 19.Rxc5 Rxc5 20.Qxc5 g5 21.h3 gxf4 22.hxg4 Ng6„) 18…c5!! 19.Rxc5 Nf5 20.Qc3 d4„ Smagin-Mikhalchishin, Moscow 1989] 13…0–0 [13…Nd8!? …c5 14.Ne2 Nb7 15.Nf4 c5 16.Nh5 0–0 17.Qd2 Kh8 18.Bg5 d4 19.Qf4‚] 14.Ne2 ‘±’ Kortschnoj.  14…f6?!N Kortschnoj: ‘A novelty. More stubborn already applied several times is 14…¦fc8’ [14…Rfc8 15.Nf4 a5 16.a3 Nd8 17.Nd3 Bf5 18.Nc5 Bxc5 19.Bxc5 Ne6 20.Nd4² Groszpeter-Brunner, Biel 1990] 15.exf6 Rxf6 ‘?’ Kortschnoj.  [¹15…Bxf6 16.Ned4 (16.Qc2 Kortschnoj Still it had to be played: 16…d4 (16…Nb4 17.Qd2!) 17.Qxc6 dxe3 18.fxe3 Bxb2 19.Qxd7 Bxd7 20.Rxc7 with two bishops black has some practical chances to save the game. ) 16…Bxd4 (16…Nxd4 17.Bxd4 Rae8 18.Re1±) 17.Nxd4 Nxd4 18.Bxd4²] 16.Ned4 ‘!’ Kortschnoj.  Kortschnoj: ‘After this strong move it becomes clear that black is totally outplayed and will be not able to hold the game too long.’ 16…Nxd4™ [16…Bf7? 17.Rxc6!+-; 16…Bxh3?! 17.Rxc6 Qg4 18.Nh4 Qxh4 19.Rxf6 Bxf6 20.Nf3 Qh5 21.gxh3+-] 17.Bxd4 Kortschnoj: ‘Of course not’ [17.Nxd4?? Kortschnoj 17…Bxh3!] 17…Rf5 18.Ne5 Qc8 Kortschnoj: ‘Black makes the only moves not  to lose at once…’ 19.Nc6± Bd6 20.Bc5 Qd7 21.Bxd6 cxd6?! Kortschnoj: ‘Since superiority of white is based on domination along the c-file black clears it off. But now white gets an excellent square for his pieces-d4!   ‘ [21…Qxd6 22.Nd4 Rf4! (22…Re5 23.Rc6 Qd7 24.Re1 Rxe1+ 25.Qxe1 Bf7 26.Qe5 Re8 27.Rxc7±) 23.Nxe6 (…23.Rc6?! Rxd4! 24.Rxd6 Rxd1 25.Rxe6 Rd2 26.Rc1 Ra7 27.Re8+ Kf7 28.Rc8 Rxb2 29.R8xc7+ Rxc7 30.Rxc7+ Kf6 31.Rc6+ Ke5 32.Rxa6 d4÷; 23.Qd2!? Bd7 24.b4) 23…Qxe6 24.Rxc7±] 22.Nd4 Re5 23.Rc3 b4 ‘?!’ Kortschnoj.  Kortschnoj: ‘It is hard to find good moves in a bad position. Still, it was better not to create new pawn weaknesses, but to play with the rook a8-to c8 or e8.’ 24.Rg3 ‘!’ Kortschnoj.  Kortschnoj: ‘Unexpected turn of the game – white begins an assault on the king side!’ 24…a5 25.Kh2 Kortschnoj: ‘Very important preparatory move – after’ [25.f4?! Re4 26.f5 (26.Nf5?! g6 27.Ne3 d4 28.Nc2 Qa7„) 26…Qa7! Kortschnoj: ‘black gets some counterplay.’] 25…Bf7 26.Nf3 Rf5 27.Qd4! ‘+-!’ Kortschnoj.  27…g6 [27…Bg6 Kortschnoj 28.Nh4 winning at least a pawn.] 28.Qd2 Re8 29.Nd4 Rfe5 30.f4 Re4 31.f5‚ Kh8 32.Qh6!+- Qe7 [32…Rxd4 33.fxg6 Bxg6 34.Rf8+ Rxf8 35.Qxf8#] 33.Nf3 [33.fxg6 Bxg6 34.Rxg6 Rxd4! (34…Rh4? 35.Re1!!+-) 35.Rgf6 Rg8 36.Rf7 Rh4!±; 33.f6!? Qf8 34.Qd2] 33…Qf8 34.Qg5 [34.Ng5!? Qxh6 35.Nxf7+ Kg7 36.Nxh6 Kxh6 37.fxg6 hxg6 38.Rf6 Rg8 39.Rxd6 Re2 40.Rxd5 Rxb2 41.Rxa5+-; 34.Ng5 Kortschnoj was also strong but white prefers  to finish the the with mating attack.] 34…Qg7 35.f6 Qf8 36.Rc1 h6 37.Qd2 g5 [37…Re2 38.Qd4 R2e4 39.Qb6 Rf4 40.Qxa5 Rxf6 41.Qxb4+-] 38.Rc7 Re2 [38…Rf4 39.h4! gxh4 40.Rg7 Rxf6 41.Rcxf7!] 39.Qc1 R2e6“ 40.h4 Rxf6 Kortschnoj: ’40…gh 41.¦g7 ¦f6 42.¦cf7′ 41.hxg5 Rg6 42.Qf4 Be6 43.Nh4! Rg7 44.Qd4 Kh7 [44…Kg8 45.gxh6 Rxg3 46.h7#] 45.Qd3+ [45.Qd3+ Kg8 46.gxh6 Rxg3 47.Qh7#]  1–0

.U junu 2001. na Evropskom prvenstvu u šahu podijelio je 1–2. mjesto sa izraelskim velemajstorom Emil Sutovskim, ali je izgubio u taj-brejku (dodatnom mini-meču).

Briljantno je Ruslan Ponomariov nastupio na Svjetskom prvenstvu FIDE 2001, gdje je u mini-mečevima redom pobijedio Li Wenyanga, Sergeja Tiviakova, Kirila Georgieva, Alexandera Morozevicha, Evgeny Barejeva i Peter Svidlera, a u finalnom meču u januaru 2002. savladao je Vasilija Ivančuka rezultatom 5:3 i postao novi svjetski prvak FIDE 2001/2002.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Kako sam postao majstor

Vratio sam se iz evakuacije u aprilu 1943. godine i, nakon što sam položio naredne ispite, bio sam upućen na sječu i pripremu ogrevnog drveta. Krajem ljeta trebalo je da igram u polufinalu prvenstva Moskve, ali se ispostavilo da treba da se vratimo tek u septembru, kada bi turnir već počeo. Morao sam nešto da preduzmem i pronašao sam rješenje: odlučio sam da postanem stahanovac i da dvomjesečnu normu izvršim za samo mjesec dana. Izabrao sam sebi dobrog partnera i, ne gubeći vrijeme, počeli smo da obaramo stabla, režemo ih i slažemo u stovarišta. Naravno, posao je bio iscrpljujući, pogotovo što je ishrana bila veoma oskudna, ali su nas spašavali darovi prirode – pečurke i šumsko voće.

Kada sam izvršio zadatak koji sam sebi postavio, osjećao sam se gotovo kao heroj i otišao sam kod rukovodioca gradilišta da dobijem dozvolu za povratak u Moskvu.

— A što bih ja vas pustio? — promrmljao je neljubazno. — Mnogi studenti ne ispune ni jednu normu, a vi ste takav radnik. Nema govora da vas pustim!

Svi moji pokušaji da ga nagovorim bili su uzaludni. Tada mi je moj prijatelj Miša Bonč-Osmolovski dao dobar savjet:

— Idi pravo kod najvišeg rukovodioca koji je zadužen za snabdijevanje prijestonice ogrevnim drvetom.

Naoružan pismima iz instituta i Sportskog komiteta Moskve, otišao sam kod njega i uspio da dobijem dozvolu. Put u polufinale bio mi je otvoren.

Na turniru, koji se pokazao presudnim za moju sudbinu, odlučujuće je bilo jedno doigravanje. Trebalo je da završim dvije prekinute partije, obje u veoma teškoj poziciji za mene. Nadao sam se da ću osvojiti makar pola poena, ali sam neočekivano dobio obje partije. Imao sam sreće, kao što je obično ima pobjednik turnira: na kraju sam osvojio prvo mjesto, ostavivši iza sebe majstore V. Ragozina, N. Zubareva i V. Simagina, koji je ubrzo potom i sam postao majstor.

Ni 1942. ni 1943. godine prvenstvo Sovjetskog Saveza nije održano. Tu ulogu je, u suštini, preuzelo prvenstvo Moskve 1943/44. godine. Okupilo je izuzetan sastav: trojicu velemajstora – M. Botvinika, A. Kotova i V. Smislova, osmoricu majstora – V. Alatorceva, G. Lisicina, V. Mikenasa, V. Panova, G. Ravinskog, Vjač. Ragozina, A. Toluša i M. Judoviča, kao i petoricu kandidata za majstora – A. Živcova, Korčmara, V. Ljublinskog, A. Hačaturova i mene.

Iako sam na startu izgubio od Simagina, to nimalo nije uticalo na moj borbeni duh. Pobijedivši majstore Alatorceva, Lisicina, Mikenasa i Judoviča, te izborivši remije u partijama protiv velemajstora, zauzeo sam šesto mjesto i ispunio normu za titulu majstora. Važna sportska prekretnica, kojoj sam se sasvim približio još prije rata, konačno je bila dostignuta.

Na prvi pogled nije jasno kako sam, poslije nekoliko teških ratnih godina, tokom kojih se praktično uopšte nisam bavio šahom, uspio da ostvarim tako veliki uspjeh. Danas shvatam da sam jednostavno sazrio i stekao neophodne sportske osobine koje su mi ranije nedostajale: upornost u odbrani teških pozicija, sposobnost da iskoristim svaku priliku i da se borim do samog kraja.

Moje jake strane bile su solidno, iako ne naročito duboko, poznavanje otvaranja; već sam imao i sopstvene teorijske novine u otvaranjima. Zahvaljujući proučavanju knjiga Nimcoviča, prilično dobro sam razumio pozicionu igru, dosta sigurno vodio sredinu partije, dobro uočavao taktičke mogućnosti i bio sklon završnicama, koje sam igrao na dovoljno visokom nivou.

Posebno mi je odgovarala igra u zatvorenim pozicijama sa pješačkim lancima: još od djetinjstva volio sam skakače, nerijetko im dajući prednost u odnosu na lovce. Nije slučajno što me je Simagin nazivao „majstorom skakača“. Ipak, preda mnom je bio još dug put da postanem zaista šahista prve klase.

Lekcija za čitav život

Čim mi je zvanično dodijeljena titula majstora, pozvan sam da učestvujem u polufinalu XIII prvenstva Sovjetskog Saveza, koje se održavalo u Oktobarskoj sali Doma sindikata.

Međutim, pojavio se problem: privodio sam kraju studije na institutu i očekivala me je izrada diplomskog rada. Kada sam, sa pismom Sportskog komiteta u kojem se tražilo da budem oslobođen nastave za vrijeme trajanja turnira, došao kod rektora instituta, profesora G. Nikolajeva, rekao mi je:

— Slažem se. Ali pod jednim uslovom…

— Kojim?

— Da na tom pismu, sa strane, svojim rukopisom dopišete: „Neću tražiti produženje roka za završetak instituta!“

Kraj četrdesetih godina. Odbojkaška ekipa naučnoistraživačkog instituta u kojem sam radio (ja sam treći slijeva).

(Evo iste fotografije koju je obradio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor)

Morao sam to da napišem, iako je to značilo da će mi se, makar za mjesec dana, skratiti vrijeme predviđeno za izradu diplomskog rada.

Moram reći da se moj diplomski rad pokazao složenim i, što je bilo najvažnije, izuzetno zahtjevnim. Samo je crteža trebalo izraditi oko dvadeset tabli. U takvoj situaciji o bilo kakvoj ozbiljnoj šahovskoj pripremi nije moglo biti ni govora.

Na turniru sam igrao uspješno, čitavo vrijeme bio u vodećoj grupi i imao sve izglede da se plasiram u finale. Međutim, nije me napuštala misao: ako uđem u finale, za diplomski rad mi uopšte neće ostati vremena. Rečenica: „Neću tražiti produženje roka za završetak instituta“ neprestano mi je bila pred očima. Naravno, za tablom sam se borio, ali me je negdje u podsvijesti mučilo pitanje: vrijedi li uopšte? I te „patnje mladog Vertera“ završile su se tako što sam na kraju zaostao pola poena za onima koji su izborili pravo nastupa u finalu.

To je bila lekcija za čitav život: u sportu sumnje ne donose ništa dobro. Ili, potpuno vjerujući u sebe i ulažući sve svoje snage u borbu, težiš željenom cilju, ili prepusti mjesto drugima. Tako sam i ja, propustivši priliku da se odmah plasiram na glavni turnir u zemlji, uspio to da ostvarim tek četiri godine kasnije.

Postoji još jedna važna pouka. Kaže se: mlade sreća prati. Zaista, imao sam sreće u polufinalu prvenstva Moskve, sreće u finalu u kojem sam postao majstor, a sreća me je pratila i u polufinalu prvenstva države. Slikovito rečeno, u moja jedra neprestano je duvao povoljan vjetar. Međutim, zanemario sam tu naklonost sreće i bio sam kažnjen. Sa sudbinom se ne treba poigravati.

Ipak, svako zlo ima i nešto dobro. Ostavši bez plasmana u finale, zauzvrat sam diplomirao sa odličnim uspjehom. Stekao sam zvanje diplomiranog inženjera mašinstva i bio raspoređen u naučnoistraživački institut. Međutim, pojavila se nova dilema: kako uskladiti šah i posao.

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

Hoze Raul Kapablanka

Čuveni Hoze Raúl Capablanca prisjećao se:

„Čovjekova sposobnost za bilo šta često se otkriva još u ranom djetinjstvu, a još češće se ispolji zahvaljujući nekom posebnom događaju koji dječje interesovanje izvuče iz uobičajenih okvira. Meni se to dogodilo za vrijeme jednog od istorijskih mečeva između Wilhelma Steinitza i Mikhaila Chigorina, o kojem se tada živahno raspravljalo u Havani. Imao sam tada četiri godine.“

Jednom je mali Hoze Raul utrčao kod oca i zatekao ga kako igra šah sa uglednim španskim pukovnikom. Neobične figure koje su igrači pomjerali po tabli privukle su dječakovu pažnju. Sutradan je Hoze Raul ćutke posmatrao očevu partiju. Trećeg dana iznenada je uzviknuo:

— Tata, nisi dobro postavio skakača!

Iznenađeni otac, uvjerivši se da je sin u pravu, upitao ga je:

— Znaš li pravila ove igre? Otkud? Možda čak znaš i da igraš?

Mladi Kapablanka je odmah bez greške postavio figure u početni položaj, a zatim odigrao partiju sa ocem. Ko je pobijedio? Naravno, dječak!

Nekoliko dana kasnije ponosni otac odveo je čudo od djeteta u lokalni šahovski klub. Istorija je sačuvala prvu zapisanu partiju četvorogodišnjeg Kapablanke. Njegov protivnik bio je solidan havanski šahista, koji je dječaku dao veliku prednost – igrao je bez dame.

Iglesijas – Kapablanka

(bijeli igra bez dame)

Partija je tekla ovako: 1. e4 e5 2. Sf3 Sf6 3. S:e5 S:e4 4. d4 d6 5. Sf3 Le7 6. Ld3 Sf6 7. c4 0-0 8. Sc3 Sc6 9. a3 a6 10. Ld2 b6 11. 0-0-0 Ld7 12. Kb1 Sa5 13. Tc1 Sb3 14. Tc2 c5 15. d5 Te8 16. h4 b5 17. g4 Sd4 18. S:d4 c:d4 19. Se4 b:c4 20. S:f6+ L:f6 21. L:c4 Lg4 22. Ld3 Lf3 23. Th3 L:d5 24. h5 Le6 25. Tg3 g6 26. f4 Lh4 27. Tg1 Kh8 28. f5 L:f5 29. L:f5 g:f5 30. Lh6 Tg8 31. Tcg2 T:g2 32. T:g2 Df6 33. L:g7+ D:g7 34. T:g7 K:g7 35. Kc2 Kf6 36. Kd3 Ke5 37. h6 f4 38. Ke2 Ke4, nakon čega su bijeli predali.

„Čudo Havane!“ — s ponosom su govorili ugledni građani kubanske prijestonice, misleći na šahovski talenat dječaka.

Treba odati priznanje Kapablankinom ocu. Kasnije se veoma pažljivo i pedagoški ispravno odnosio prema neobičnom daru svoga sina. Tokom narednih nekoliko godina dječak nije posjećivao šahovski klub, već je igrao samo kod kuće, i to ne često. Tek sa osam godina, kada je završio pripremnu školu i upisao realku, bilo mu je dozvoljeno da nedjeljom odlazi u šahovski klub. Tada mu više niko, pa ni najjači šahisti, nije mogao davati prednost u vidu topa. ♟️

Kada je Hoze Raúl Kapablanka napunio jedanaest godina, već je važio za jednog od najboljih šahista Havane. Prisustvovao je simultanci naslijepo koju je održao Harry Nelson Pillsbury. To je toliko zadivilo dječaka da je čvrsto odlučio da i sam postane takav čarobnjak šaha.

Svaki prirodni talenat zahtijeva brižljivu njegu, pažnju i stvaranje uslova za dalji razvoj. Čuveni pronalazač Thomas Edison jednom je rekao: „Genije je jedan procenat nadahnuća i devedeset devet procenata znoja!“

Mali Hoze Raul imao je sreću da su ga okruživali ljudi kojima je bilo stalo da izraste u zaista velikog šahovskog majstora. Nije oskudijevao u materijalnim sredstvima, stekao je odlično obrazovanje, pokazivao je izuzetne sposobnosti za matematiku, zanimao se za istoriju i filozofiju, svirao violinu i volio bejzbol.

Sa dvanaest godina mladić je dokazao svoju nadmoć nad svim lokalnim šahistima, osim nad Korsom. Prvi meč između Korsa i Kapablanke završio se pobjedom iskusnog majstora.

Nakon izvjesnog vremena odigran je i drugi meč. Kapablanka je tada imao trinaest godina, a igralo se do četiri pobjede jednog od protivnika. Korso je dobio prve dvije partije, zatim je jedna završena remijem, ali je potom Kapablanka počeo da niže pobjede jednu za drugom. Trijumfom u meču mladi Kapablanka osvojio je titulu prvaka Kube.

H. Korso – H. R. Kapablanka

Partija je tekla ovako: 1. e4 e5 2. Sc3 Sc6 3. f4 e:f4 4. Sf3 g5 5. h4 g4 6. Sg5 h6 7. S:f7 K:f7 8. d4 d5 9. e:d5 De7+ 10. Kf2 g3+ 11. Kg1

11…S:d4 12. D:d4 Dc5 13. Se2 Db6 14. D:b6 a:b6 15. Sd4 Lc5 16. c3 Ta4 17. Le2 L:d4+ 18. c:d4 T:d4 19. b3 Sf6 20. Lb1 Td2 21. Lh5+ S:h5 22. L:h8 f3 23. g:f3 Sf4 24. Le5 Tg2+ 25. Kf1 Tf2+ 26. Ke1 Sd3+, nakon čega se bijeli predao. ♟️

Ova partija pokazuje izuzetnu snagu i talenat mladog Kapablanke. Već sa trinaest godina igrao je smjelo, precizno i veoma zrelo, što je bio nagovještaj budućeg svjetskog šampiona.

(Nastaviće se)

Moskva, 1978.

******************

Kako se vremena mijenjaju!

U XIX vijeku publici je bio privlačniji amater, a ne profesionalac. Šah je, primjećuje Levidov, bio „zabava“ koja nije bila dostojna da postane zanimanje „ozbiljnog“ čovjeka.

Danas publika cijeni visok nivo majstorstva i vrhunski profesionalizam.

To je razumljivo, jer je danas nivo sportskih dostignuća toliko visok i zahtijeva ogromna ulaganja vremena i energije, da je vrhunskom sportisti teško baviti se bilo čim drugim.

Treba naglasiti da je profesionalizam vrhunskog sporta, kao neophodan uslov najvišeg majstorstva i postizanja najvećih uspjeha, uključujući i šah, karakterističan kako za naš amaterski, tako i za zapadni profesionalno-komercijalni sport.

Danas je šah čvrsto ušao u naš duhovni život upravo kao sportska disciplina, u potpunosti ostvarujući svoje kulturne i vaspitne funkcije.

Diletant se od stručnjaka razlikuje, kako je svojevremeno rekao Helmholc, samo po tome što mu nedostaje pouzdan radni metod i što zbog toga najčešće nije u stanju da provjeri vrijednost iznenadne ideje, da je pravilno procijeni i sprovede u djelo.

Ovo je rečeno za naučnika, ali jednako karakteriše i svaku drugu djelatnost.

„Pouzdanost radnog metoda“ velemajstora ili majstora mora stalno biti na najvišem nivou, a to se može postići samo posebnom organizacijom njegovog života i rada. Zato se možda danas najjasnije zahtjevi za vrhunskim majstorstvom ogledaju u obimu i organizaciji pripreme velemajstora ili majstora za takmičenja.

Šanse za uspjeh danas ima samo onaj ko zna potpuno da se odvoji od svega što se nalazi izvan šaha, ko je savladao naučne principe treninga, ko je očvrsnuo svoje zdravlje i volju, ko se dobro uklopio u savremeni timski metod pripreme.

Upravo su timovi stručnjaka – trenera, sekundanata i pomoćnika – zamijenili intelektualne usamljenike prošlih decenija. Ti timovi rade svakodnevno po mnogo sati.

„Sve zavisi od svakog pojedinca posebno“, nekada je izjavio Ostap Bender.

Čak bi i onaj poznati plavokosi šahista iz trećeg reda, koji danas igra dobro, u savremenim uslovima igrao mnogo slabije da nema trenera – brinetu.

A drugačije se više ni ne može.

Kako pronaći nastavak u dobro poznatom varijantu koji ipak daje kakvu-takvu šansu? Kako sam ne upasti u unaprijed pripremljenu zamku? Kako ponekad pregledati hiljade partija odigranih tokom posljednje godine na desetinama turnira i mečeva? Kako se zaštititi od moguće slučajne pogrešne procjene?

Intenzivan i naporan rad nekoliko ljudi – to je skoro potpuna garancija odgovora na sva ova pitanja.

Skoro potpuna, jer se ipak dešava da se čovjek „uhvati“ za neku varijantu, a onda se ispostavi da je partija protivnik dobio već kod kuće, tokom pripreme.

Vjerovatno se taj novi stil „obezbjeđivanja pobjede pomoću kućne timske pripreme“ prvi put jasno pokazao u Geteborgu 1955. godine, kada su trojica Argentinaca – Najdorf, Panno i Pilnik – izgubili partije u jednom kolu protiv istog unaprijed pripremljenog nastavka Sicilijanske odbrane. Njihovi protivnici bili su Keres, Geler i Spaski.

Tada je zajednička analiza tokom pripreme za turnir i pojedinačne partije još uvijek bila prilično rijetka pojava.

Danas je to sasvim uobičajeno.

To je profesionalna priprema, a njeni elementi mogu se vidjeti i na takmičenjima mnogo nižeg nivoa.

U uslovima „masovne“ kućne pripreme šah se na majstorskom nivou pretvorio u nadmetanje ne toliko talenata, intuicije i mašte, koliko znanja, pamćenja i kvaliteta pripreme.

Savremeni majstor raspolaže tolikim iskustvom da mu za igru na remi, praktično od prvog poteza, najčešće nisu potrebni veliki napori. Naravno, niko nije zaštićen od toga da, u slučaju poraza, sav ogroman pripremni rad ne ode uzalud.

Štaviše, kada jednom dospije u javnost (a danas se praktično partije sa svih važnijih takmičenja objavljuju), ta jednom izgubljena partija postaje ponovljeni poraz protiv svih budućih mogućih protivnika koji će je proučiti.

Situaciju dodatno pogoršava činjenica da kroz sistem sportskog izbora ta jedna jedina izgubljena partija može ozbiljno uticati na sudbinu majstora.

„Slučajan remi sa autsajderom može preskupo da košta i da na čitave tri godine izbaci iz sedla velemajstora koji najviše zaslužuje pravo da se sastane sa svjetskim prvakom u odlučujućem meču“ – ovako je, nakon pobjede na međuzonskom turniru u Brazilu 1973. godine, govorio Henrique Mecking.

Vjerovatno ima mnogo majstora koji razmišljaju na isti način.

Sportski izbor, koji bi trebalo da predstavlja oličenje najviše pravednosti, u savremenom šahu je surov i zato – nepravedan.

Zar nije surov poraz u partiji zbog jedne greške nakon četiri i po sata ogromnog napora i koncentracije?

Možda je upravo zato veliki humanista Albert Einstein nije volio šah.

U današnjem sistemu izbora u šahu, kao i u drugim sportskim takmičenjima, element slučajnosti, hir žrijeba i sreća često imaju značaj koji nije manji od nivoa samog majstorstva.

To je jedna od karakteristika savremenog vrhunskog sporta.

U njemu postoji jedan jasno određen kriterijum efikasnosti, izbora i uspjeha – pobjeda.

(Nastaviće se)

David I. Bronstein, G. L. Smoljan
PREKRASAN I ŽESTOK SVIJET
(Subjektivne bilješke o savremenom šahu)

Izdavačka kuća „Znanje“
Moskva, 1978.

******************

Svijet vrhunskog sporta

Da li šah pripada sportu? O tome se raspravlja već veoma dugo.

Novinari su bezbroj puta postavljali to pitanje i vjerovatno nijedan veliki šahista, naročito svjetski prvaci, nije uspio da izbjegne dilemu tražeći kompromisan odgovor. U predgovorima zbirkama partija i drugim knjigama, kao i u novinskim intervjuima, ljudi koji su, po mišljenju javnosti, prodrli do samih dubina šaha, nastojali su da odrede koliki dio u njemu pripada igri, sportu, umjetnosti, nauci i stvaralaštvu. Mnogo je zavisilo od raspoloženja, cilja, ali i od duha vremena.

U predgovoru svom udžbeniku iz 1926. godine Emanuel Lasker je otvoreno napisao:

„Ovdje je predstavljena ideja stare šahovske igre, ideja koja joj je omogućila da opstane hiljadama godina. To je ideja borbe.“

U odličnoj, iako iz današnje perspektive pomalo naivnoj u svojim sociološkim pogledima, knjizi „Štajnic – Lasker“, Mihail Levidov razradio je tu ideju kroz život i stvaralaštvo prve dvojice svjetskih prvaka.

Međutim, već tridesetih godina prošlog vijeka Aleksandar Fjodorovič Iljin-Ženevski pisao je da „međunarodni radnički šahovski pokret dobija dotad neviđeni zamah i snagu i stvara takve primjere umjetničkog stvaralaštva kakve svijet nije poznavao od nastanka šaha“.

Pod sloganom „Šah i dame u radničku sredinu“ sportska komponenta prirodno je bila u drugom planu.

Psiholog, profesor Aleksandar Petrovič Nečajev, pisao je da je šah kulturna i društveno korisna igra, ali je odmah dodao da je šah i „primjer borbe u kojoj je element neprijateljstva sveden na najmanju moguću mjeru“.

Budimo blagonakloni prema autorima tog vremena, iako se „vinigret definicija“, kako se izrazio Mihail Botvinik, održao sve do danas.

Sam Botvinik je kasnije pojednostavio taj „vinigret“ i ponudio sljedeću definiciju:

„Šah je uvijek igra, koja ponekad postaje umjetnost.“

Vrijeme prolazi, a naglasak se sve više pomjera u jednom pravcu.

Anatolij Karpov piše:

„Ova rasprava je beskrajna: šta je šah – sport, umjetnost ili nauka? Za mene je to i jedno, i drugo, i treće. Ali danas je šah, prije svega, sport.“

Poslije iscrpljujućeg finalnog meča, Karpov je u televizijskom intervjuu dodao:

„Šah je surov sport. U njemu težina pobjeda i poraza pada na leđa jednog jedinog čovjeka. Kada odigraš odlično, a ipak izgubiš – to je užasno.“

Američki velemajstor Ruben Fajn bez mnogo okolišanja kaže:

„Šah je sport, poput košarke ili tenisa. Bacate loptu dok ne osvojite poen. Pomjerate figure dok ne pronađete slabu tačku.“

Međutim, suština nije u definicijama. Suština je u tendencijama koje se oblikuju u radu šahovskih organizacija, u masovnom šahu i u šahu na najvišem profesionalnom nivou.

Evo nekoliko karakterističnih primjera.

U svim tekstovima posvećenim pedesetogodišnjici Međunarodne šahovske federacije (FIDE) 1974. godine naglašava se da njen autoritet i uticaj proizlaze iz činjenice da se pod njenim okriljem nakon Drugog svjetskog rata određivao najbolji šahista svijeta, što je uvijek „privlačilo posebnu pažnju i budilo interesovanje miliona ljudi“.

Predsjednik FIDE Maks Euve, govoreći o zadacima jubilarnog Kongresa, istakao je:

„Glavna pažnja Kongresa Međunarodne šahovske federacije mora biti usmjerena na sistem takmičenja za svjetsko prvenstvo.“

To nije bilo slučajno. Organizacija takmičenja, usavršavanje njihovih pravila i propozicija, kao i uvođenje sistema rejtinga koji je razvio Arpad Elo, predstavljali su tri osnovna pravca djelovanja FIDE.

Istovremeno, FIDE nijednom nije organizovala međunarodni simpozijum posvećen šahovskom stvaralaštvu, niti je pokušala da podstakne umjetnička dostignuća u šahu ustanovljavanjem međunarodnih nagrada ili na neki drugi način.

Pogledajmo i kako se sumiraju rezultati jedne šahovske godine.

Otvorite bilo koji novogodišnji uvodnik časopisa „64“ iz posljednje četiri ili pet godina. U njima se nabrajaju pobjede na takmičenjima, pojedinačni neuspjesi, izražava zabrinutost zbog povećanja prosječne starosti reprezentacije Sovjetskog Saveza – to je osvrt na proteklu godinu. A kada je riječ o narednoj, govori se o kalendaru takmičenja i nadama u nove sportske uspjehe. O stvaralačkoj strani šaha gotovo da nema riječi.

Sportske organizacije, a prije svega šahovske federacije, sve više su zabrinute zbog sporog podmlađivanja generacije koja treba da naslijedi vodeće šahiste. To izaziva poštovanje i treba pozdraviti otvaranje škole-internata broj 9 šahovske specijalizacije u Moskvi, na Izmajlovskom bulevaru. Možda će upravo iz tih prvih jedanaest dječaka, koji dobijaju odlične ocjene iz šaha, uz geografiju i fizičko vaspitanje, izrasti novi mladi velemajstori.

Ipak, treba iskreno priznati da je popularnost šaha tijesno povezana sa održanim ili neodržanim mečom za svjetsko prvenstvo, a to izaziva izvjesnu zabrinutost.

Nećemo dalje razvijati ove teze. Mnogo toga već izgleda jasno. Mi, naime, ne biramo materijal potpuno nepristrasno. Iako je mnogo teže prikazati djelatnost šahovskih organizacija usmjerenu na razvoj šahovske umjetnosti.

Šahovski turniri i mečevi, naročito oni koji se održavaju u okviru borbe za svjetsko prvenstvo, predstavljaju događaje od velikog društvenog značaja. Malo ko bi to osporio. Posljednjih godina interesovanje javnosti za šah kao sport posebno je poraslo. Širok odjek u štampi i na televiziji, učešće na takmičenjima sa nagradnim fondovima, mogućnost putovanja i upoznavanja svijeta dodatno podstiču veliko interesovanje za šah, nažalost, ne uvijek potpuno nesebično.

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

FRENK MARŠAL

Istaknuti američki velemajstor još je kao dijete pokazao neobičnu sklonost prema šahu. Naučio je da igra u veoma ranom uzrastu i, kako je sam govorio, u šahu se osjećao „kao patka u vodi“.

Ako neki ljudi zamišljaju šahovskog vunderkinda kao neugodno dijete visokog čela koje po cio dan sjedi namršteno nad šahovskom tablom, mali Frenki nije nimalo ličio na takvu predstavu.

Rastao je kao sasvim normalan, zdrav i živahan dječak. Kao i njegovi vršnjaci, kada je došlo vrijeme, pošao je u školu, tukao se s drugim dječacima, igrao bejzbol, lakros i hokej. Šah je za njega bio samo jedno od mnogih interesovanja, ali je od samog početka imao neku posebnu privlačnu snagu.

Šahu ga je naučio njegov otac. Porodica je živjela u Montrealu, a otac je često uveče igrao sa svojim prijateljima. Jednom je primijetio da sin pažljivo prati partije i predložio mu da zaigraju.

Alfred Marshall nije štedio sina – pobjeđivao ga je gotovo u svakoj partiji, ali mu je odmah ukazivao na greške i učio ga kako da ih izbjegne.

Igrali su dva do tri puta sedmično i vrlo brzo je dječakov nivo igre počeo da raste. Poslije otprilike pola godine otac i sin već su igrali ravnopravno.

A do kraja prve godine učenja Frenki je već davao ocu prednost u vidu topa.

Od samog početka bilo je jasno da je Frank Marshall igrač napadačkog stila, uvijek spreman da pokaže agresivnost. To ga je često dovodilo i do poraza, ali otac nije previše sputavao temperamentnog sina.

Dječaku se uvijek dopadala otvorena igra i nastojao je da što prije matira protivnika. Kasnije, kada je postao poznati šahista i pobjednik velikih turnira, Frenk Maršal ostao je vjeran načelu da je najbolja odbrana – napad. ♟️

Kada je dječaku bilo jedanaest godina, otac je odlučio da mu je potreban dostojniji protivnik i uveo ga u krug lokalnih šahista koji su se tada okupljali u jednom gradskom kafeu.

Vrlo brzo Frank Marshall počeo je da pobjeđuje stalne posjetioce tog mjesta. Kasnije je postao član Montreal Chess Cluba i prilično brzo izrastao u jednog od najjačih klupskih igrača.

Mladi Maršal divio se stvaralaštvu svog genijalnog sunarodnika i prethodnika, Paul Morphya. Morfijeve briljantne partije nadahnjivale su Frenkija, pa ih je iznova i iznova analizirao i ponavljao.

Dana 15. novembra 1893. godine u listu Le Monde Illustré objavljena je Maršalova fotografija uz kratku bilješku:

„Ovo je portret mladog šahiste čiji ugled među ljubiteljima šaha raste iz dana u dan. Budući šampion Frenk Dž. Maršal, sin Alfreda Maršala, stanovnika našeg grada. Ima 16 godina. Uprkos mladosti, već je u raznim prilikama dokazao da po snazi ne zaostaje za najboljim lokalnim igračima. Član je Montrealskog šahovskog kluba, a članovi tog kluba smatraju ga ozbiljnim protivnikom. Njegovu igru odlikuju brzo donošenje odluka i originalnost. Odbrani pretpostavlja napad… Gospodin Štajnic mu je predvidio veliku budućnost…“

A evo kako je šesnaestogodišnji Frenk Maršal pobijedio američkog šampiona Harry Nelson Pillsburya. Istina, to se dogodilo tokom simultanke koju je iskusni velemajstor igrao naslijepo, ne gledajući šahovske table. ♟️

H. PILSBERI – F. MARŠAL

1. d4 d5
2. c4 Sf6
3. cxd5 Dxd5
4. Sc3 Dd8
5. e4

(Bolje je bilo 5. Sf3, čime se sprječava naredni protivudar crnog.)

5… e5
6. d5

(Bijeli nema boljeg izbora. Ako 6. cxd5, onda slijedi 6… Dxd1+ 7. Kxd1 Sg4 i crni vraća pješaka. Međutim, sada crnopoljni lovac dobija odličnu mogućnost za razvoj.)

6… Ld6
7. f4 exf4

(Bijeli žrtvuje pješaka ne dobijajući za njega nikakvu naknadu. Pilsberi je ili računao na Maršalovo neiskustvo ili mu je namjerno davao šanse. Majstori su ponekad tako postupali tokom simultanki.)

8. Sf3 Lg4

(Vezujući skakača i sprečavajući napredovanje pješaka na e5.)

9. Ld3 Sh5

(Crni prelazi u napad. Ovim potezom otvara put dami, prebacuje skakača na snažnu poziciju i još jednom štiti pješaka.)

10. 0–0 Lc5+

(Tjerajući kralja u ugao, gdje će kasnije postati meta skakačkog šaha.)

11. Kh1 Df6
12. Se2

(Forsirano. Crni je prijetio sa 12… Sg3+ i potom 13… Dh6.)

12… g5
13. Dc2 Lb6
14. Ld2 Tg8

(Uvodi topa u igru i sprečava 15. Lc3, što bi dovelo do gubitka topa da je ostao na početnom polju.)

15. e5 Dh6
16. a4 Sg3+
17. Sxg3 fxg3
18. Lc3

(Oslobađajući horizontalu kojom dama štiti kralja od mata.)

18… Lxf3
19. gxf3 g4
20. f4 Lf2
21. Txf2

(Forsirano, jer bi inače uslijedio mat: 21… Dxh2#.)

21… gxf2
22. Dxf2 g3

23. Dd2 Sd7
24. e6

(Agresivnost do kraja. Pilsberi pokušava da organizuje protivnapad.)

24… fxe6
25. dxe6 Sc5
26. Lc4 Td8
27. Dg2 Se4

(Skakača, naravno, nije moguće uzeti.)

28. Tf1

28… Td1!!

(Završni udar. Ako 29. Txd1, slijedi: 29… Sf2+ 30. Kg1 gxh2+ 31. Kxf2 Tg2+ 32. Kxg2 Dg6+ i bijeli trpi velike materijalne gubitke.)

29. Le1 Txe1
30. Txe1 Sf2+
31. Kg1 gxh2+
32. Kxf2 Txg2+
33. Kxg2 Df4
34. Le2 Dd2

Bijeli je predao.

Na 35. Kxh2 slijedi 35… De1, a ako 36. Kf2, onda 36… De1+ 37. Kxe1 h1=D+.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Na početku rata

Napad Njemačke na Sovjetski Savez zatekao me je u Kolomni, gdje je naša studentska grupa od početka juna obavljala stručnu praksu u tamošnjoj fabrici lokomotiva. Upravo u fabričkoj hali preko radija smo slušali govor Vjačeslava Molotova, a zatim prisustvovali zajedničkom zboru svih radnika fabrike.

„Neprijatelj će biti poražen, pobjeda će biti naša!“ – tim riječima Molotov je završio svoj govor. Teško da je iko od nas tada mogao pretpostaviti da će put do te pobjede trajati pune četiri godine i odnijeti 27 miliona ljudskih života.

Odmah je proglašena opšta mobilizacija. Iako je naš institut školovao stručnjake za vojnu industriju i studenti su imali odgodu služenja vojske, oni koji su se tada nalazili u Moskvi bili su upisivani u Narodno dobrovoljačko odbrambeno odjeljenje. Kada se početkom jula naša grupa vratila u prijestonicu, predviđena kvota za dobrovoljce već je bila popunjena, pa su nas odmah poslali kod Naro-Fominska, u bazu za remont oklopnih vozila.

Tamo smo cijelo ljeto radili kao bravari, popravljajući tegljače i tenkove. Radili smo po dvanaest sati dnevno, a ponekad je bilo proglašavano kasarnsko stanje, pa danima nismo izlazili iz radionice. Spavali smo u kratkim intervalima, pravo u tenkovima, prostirući filcane prostirke po njihovom dnu.

Tenkovi BT, koje smo od milja zvali „beteške“, bili su veoma brzi, ali je njihov prednji oklop od svega 20 milimetara mogao probiti čak i teški mitraljez. Kada je u bazu dopremljen prvi zaplijenjeni njemački tenk „Panzerwagen“ fabrike Škoda, ispostavilo se da mu je prednji oklop gotovo tri puta deblji.

Kod Naro-Fominska prvi put sam vidio i naše tenkove T-34, koji će kasnije postati legendarni. Upućivani su prema Jelnji, gdje su Nijemci prvi put od početka rata pretrpjeli snažan protivudar.

Početkom septembra, kada se front približio Moskvi, vratili su nas na institut. Iako je situacija bila veoma napeta, nastavio se uobičajeni studentski život: predavanja, seminari i laboratorijske vježbe.

Jednom prilikom svratio sam u Moskovski šahovski klub. Tamo sam saznao da se organizuje revijalni turnir majstora i kandidata za majstora. Među učesnicima bili su majstori Nikolaj Rjumin, Sergej Belavenec, Mihail Judovič, Nikolaj Zubarev i Venijamin Bljumenfeld, kao i mladi kandidati za majstora Lev Aronin, Jurij Gusev, Vitalij Tarasov i Boris Stanišnjev. Uvrstili su i mene u turnir.

Prema zamisli organizatora, turnir je trebalo da pokaže čitavom svijetu da Moskva živi mirnim i spokojnim životom.

Međutim, taj mir bio je veoma relativan. Nakon što je krajem jula počelo bombardovanje prijestonice, Moskva je postala grad na prvoj liniji fronta. Visoko na nebu visjeli su „kobasičasti“ baloni za protivvazdušnu odbranu. Kad god bi se pojavili neprijateljski avioni, oglašavana je vazdušna uzbuna, protivavionska artiljerija otvarala je baražnu vatru, nebo su presijecali snopovi reflektora, a ljudi, uglavnom žene i djeca, žurili su da se sklone u metro ili u posebna skloništa.

Više puta sam noću dežurao na tavanu naše zgrade i gasio zapaljive bombe koje su padale na krov. Kukama smo ih hvatali i brzo bacali u sanduke s pijeskom ili u burad s vodom.

Turnir se igrao dva puta sedmično. Od samog početka u vođstvo je izbio student Instituta za veze Boris Stanišnjev. Već poslije devet kola Boris je ispunio normu za šahovskog majstora! Blizu tog cilja bio sam i ja.

Međutim, sredinom oktobra, zbog približavanja njemačkih trupa Moskvi, turnir je prekinut. U nedjelju, 12. oktobra, odigrano je posljednje kolo, u kojem sam uspio da pobijedim Sergeja Belavenca.

Sutradan me je Nikolaj Rjumin pozvao svojoj kući da unapred odigramo partiju narednog kola. Susret je završen remijem, a baš tada se s posla vratila njegova supruga, koja je radila u Narodnom komesarijatu za naoružanje. Rekla nam je da se mnoga moskovska preduzeća i ustanove evakuišu i da se naš institut seli u Iževsk.

Sutradan ujutro odjurio sam na institut, ali sam tamo saznao da sam zakasnio – voz za Iževsk već je otišao i moraću da putujem samostalno.

Svratio sam u komitet Komsomola, gdje su mi ponudili drugu mogućnost: da se kao dobrovoljac prijavim u vojsku. Pristao sam.

Pokazalo se da je bilo mnogo nas koji smo zakasnili i odlučili da dobrovoljno stupimo u vojsku. Postrojili su nas, a jedan stariji oficir polako je prolazio duž stroja, zagledajući svakoga.

Iznenada se zaustavio ispred mene i upitao:

– Zar namjeravaš da ideš u rat u tim cipelama?

Naime, nosio sam ljetne cipele od cerade – druge nisam imao – i već sam osjećao koliko su nepraktične. Zima 1941. godine stigla je rano: snijeg je pao već u oktobru i nastupili su hladni dani.

Nisam znao šta da odgovorim, a oficir je naredio:

– Istupite iz stroja!

Kada sam izvršio naređenje, dodao je:

– Idite u prodavnicu obuće, kupite dobre cipele, pa se onda vratite.

Obišao sam prodavnice, ali nigdje nije bilo cipela mog broja – 45. Tada sam odlučio da mi ne preostaje ništa drugo nego da krenem za Iževsk.

Dan nakon što je preko radija objavljeno da se stanje na frontu pogoršalo, u Moskvi je zavladala panika. Hiljade stanovnika prijestonice, kako je ko mogao, krenule su na istok. Među njima sam bio i ja.

Krenuo sam gotovo bez ikakvog prtljaga. U torbi za gas-masku nosio sam dvije vekne hljeba, kesicu šećera, pakovanje čaja i nešto novca.

Tramvajem broj 2 stigao sam do posljednje stanice kod Šose Entuzijasta, a zatim nastavio pješice. Negdje kod Noginska ugledao sam prazan kamion pored kojeg je bespomoćno stajao vozač. Prišao sam mu. Ispostavilo se da je pukla zadnja osovina.

– A šta kada bismo pokušali da nabavimo novu? – predložio sam.

Krenuo sam u potragu i nedaleko pronašao garažu s voznim parkom. Tamo sam, u zamjenu za jednu veknu hljeba, uspio da dobijem potpuno novu osovinu. Pomogao sam vozaču da je zamijeni, a on me je, iz zahvalnosti, povezao u kabini kamiona.

Tim kamionom stigao sam najprije do Vladimira, a zatim do Muroma.

Bilo je jutro. Bio sam strašno gladan, pa smo odmah otišli na pijacu. Tamo sam, na svoje veliko iznenađenje, ugledao poznata lica. Ispostavilo se da se voz našeg instituta nalazi na željezničkoj stanici!

Ubrzo sam već sjedio u teretnom vagonu prepunom studenata, profesora i njihovih stvari. U velikoj gužvi srećno smo stigli u prijestonicu Udmurtije – Iževsk.

Veza s roditeljima bila je prekinuta. Otac je negdje putovao po službenoj dužnosti, organizujući preseljenje fabrika iza Urala, u Sibir. Majka, koju je početak rata zatekao kao upravnicu pionirskog kampa u Vereji, kasnije pretvorenog u dječji dom, zajedno s mojom sestrom nalazila se negdje kod Penze.

Pošto sam ostao bez sredstava za život, bio sam prinuđen da se zaposlim. Najprije sam radio kao bravar u mašinskoj fabrici, a zatim kao tehničar u konstruktorskom birou pri institutu. Naš biro projektovao je gasogeneratorska postrojenja i radio na prevođenju lokalnih elektrana, koje su dotad koristile tečno gorivo, na pogon na gas.

Posao i studije oduzimali su mi svo vrijeme. Za šah tada nije bilo mjesta.

Studenti su stanovali po privatnim kućama, bez ikakvih pogodnosti. Spavali smo na dušecima napunjenim sijenom ili drvenom strugotinom, a ponekad i pravo na podu.

S hranom je stanje bilo veoma teško. Osim pola kilograma crnog hljeba dnevno, koji smo dobijali na kartice, druge namirnice gotovo da nisu dijeljene. Na pijaci je uglavnom cvjetala robna razmjena, a ja nisam imao ništa što bih mogao zamijeniti. Jedini spas predstavljala su, iako veoma skromna, dva obroka dnevno u studentskoj menzi.

Najživlje se sjećam jednog osjećaja koji me tada nije napuštao – neprekidne gladi.

Zima 1941/42. godine u Iževsku bila je izuzetno hladna. Živa u termometru spuštala se i do četrdeset stepeni ispod nule. U svojim platnenim cipelama rizikovao sam da ozbiljno promrznu noge, ali tada mi se osmjehnula sreća.

Institutu je dodijeljeno nekoliko desetina pari čizama. Podnio sam molbu i ubrzo postao srećni vlasnik para koji je bio baš mog broja – 45.

Međutim, time problem s obućom nije bio riješen. Čizme sam nosio čitavu godinu, skidajući ih samo noću. Početkom 1943. ispostavilo se da su se gotovo raspale i da hitno moraju na popravku.

Obućarska radionica pripadala je odjeljenju za radničko snabdijevanje mašinske fabrike. Uspio sam da predam čizme na popravku. Dok sam čekao red, na zidu sam ugledao zidne novine pisane u stihovima. Posebno me je nasmijao potpis autora:

Nisam ni Puškin, ni Majakovski,
ja sam samo pjesnik Orsovski!

Kada sam došao po popravljene čizme, u prvi mah sam se obradovao – izgledale su kao nove. Ali čim sam pokušao da ih obujem, ispostavilo se da ih je „obućar-pjesnik Orsovski“ suzio najmanje za dva broja.

Pošto drugog izlaza nije bilo, čitavu sedmicu sam na silu uguravao stopala u čizme i na kraju ih ipak razgazio. Istina, poslije svakog odlaska u banju morao sam narednih nekoliko dana ponavljati isti mukotrpni postupak.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

POLERIO Đulio Čezare (1548–1612), italijanski šahista i teoretičar. Pratio je svog prijatelja Đ. Leonarda na putovanju u Madrid (1574–1579). U svom rukopisu, završenom 1594. godine, dao je detaljnu analizu Mucijevog gambita i drugih nastavaka Kraljevog gambita, kao i zanimljivih žrtava u nizu otvaranja, na primjer žrtvu skakača na f7 u odbrani dva skakača.

Polerio – Domeniko
Rim, 1602

1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bc4 Nf6 4.Ng5 d5 5.exd5 Nxd5 6.Nxf7 Kxf7 7.Qf3+ Ke6 8.Nc3 Nce7 9.d4 c6 10.Bg5 h6 11.Bxe7 Bxe7 12.0–0–0 Rf8 13.Qe4 Rxf2 14.dxe5 Bg5+ 15.Kb1 Rd2 16.h4 Rxd1+ 17.Rxd1 Bxh4 18.Nxd5 cxd5 19.Rxd5 Qg5 20.Rd6+ Ke7 21.Rg6 Qd2 22.Rxg7+ Kf8 23.Rg8+ Ke7 24.Qh7# 1–0

Polerio je bio jedan od prvih koji je proučavao dalekometne mogućnosti dame u završnici.

Đ. Polerio, 1590
(crni na potezu)

Bijeli dobija:

1… h5
2. a4 h4
3. a5 h3
4. a6 h2
5. a7 h1=Q
6. a8=Q+ Kg1
7. Qa1+ Kg2
8. Qg7+ Kh3
9. Qh6+ Kg2
10. Qg5+ Kh3
11. Qh5+ Kg2
12. Qg4+ Kh2
13. Kf2!

Crni ne može izbjeći mat.

POLUGAJEVSKI Lev Abramovič (1934–1995), ruski velemajstor, kandidat za svjetsko prvenstvo 1970-ih godina.

Gostujući 1947. godine u Kujbiševu (danas grad Samara), velemajstor Salo Flor obratio je pažnju na 13-godišnjeg Leva Polugajevskog, dječaka sa vatrenim pogledom i orlovskim profilom, koji je uspješno igrao protiv njega na simultankama, i predvidio mu veliku budućnost.

Šest godina kasnije Lev je, osvojivši 2. mjesto na prvenstvu Rusije, postao majstor. Nakon što je upisao Kujbiševski industrijski institut, Polugajevski se na neko vrijeme udaljio od aktivnog šahovskog života, ali je dva puta bio član studentske reprezentacije SSSR-a koja je pobijedila na studentskim olimpijadama (1956. i 1957).

Zatim je ponovo počeo da učestvuje na prestižnim ruskim i međunarodnim turnirima. Pobijedio je u Marijanskim Laznima (1959), a 1962. osvojio je prvo mjesto u Mar del Plati, gdje je bio ispred V. Smislova, L. Sabo-a, M. Najdorfa, O. Panno-a i L. Pahmana, nakon čega je dobio titulu velemajstora.

U periodu 1967–1969 tri puta zaredom dijelio je 1–2. mjesto na prvenstvima SSSR-a, a zatim je odlično nastupio na tri uzastopna međuzonska turnira:

• Petropolis (1973) – 2–4. mjesto
• Manila (1976) – 2–3. mjesto
• Riga (1979) – 2. mjesto

Godine 1974. njegov protivnik u četvrtfinalnom kandidatskom meču bio je Anatolij Karpov.

Kako je Polugajevski kasnije priznao:

„Od samog početka nisam bio naročito zadovoljan protivnikom koji mi je zapao. Istina, Anatolij Karpov tada još nije bio među favoritima… Ali njegovi izvanredni uspjesi i ogroman talenat koji je svakim danom sve više dolazio do izražaja pokazivali su da je u šahovskom svijetu riječ o neobičnoj pojavi.

Možda sam zato i sam pristupio meču previše ozbiljno. Gotovo da sebi nisam ostavio nijedan dan za odmor i sve vrijeme sam posvetio pripremi otvaranja (kasnije sam se trudio da izbjegavam tu grešku). Znao sam da Karpov nikada ne izbjegava teorijsku borbu, jer vjeruje u sebe, svojim analizama i svojoj sposobnosti da za tablom rješava i najneočekivanije probleme. Zato sam odlučio da mu priredim iznenađenje: crnim figurama da igram „svoje“ sicilijanske sisteme, a umjesto mog uobičajenog 1. c4 da pređem na 1. d4 i vodim borbu u glavnoj varijanti Nimcovičeve odbrane, koja je čvrsto ulazila u Karpovljev repertoar.“

Ova strategija nije donijela Polugajevskom uspjeh – izgubio je meč rezultatom 2,5 : 5,5 (0:3 u odlučujućim partijama). Ipak, jedna partija iz tog duela donijela mu je pravo stvaralačko zadovoljstvo. Primijenivši novinu u 11. potezu (11. Lb1), bijeli je dobio odličnu poziciju i osvojili kvalitet, ali… Karpov se pokazao neprobojnim!

Polugajevski je tu partiju uvrstio u knjigu svojih 60 izabranih partija „Velemajstor Polugajevski“ (Moskva, 1982) pod brojem 60.

Polugajevski – Karpov
Moskva, 1974
5. partija meča

1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.e3 0–0 5.Bd3 c5 6.Nf3 d5 7.0–0 dxc4 8.Bxc4 Nc6 9.a3 Ba5 10.Ba2 a6 11.Bb1 Bb6 12.Qc2 g6 13.dxc5 Bxc5 14.b4 Be7 15.Bb2 e5 16.Rd1 Qe8 17.b5 axb5 18.Nxb5 Bf5 19.Qe2 Bxb1 20.Nc7 Qb8 21.Nxa8 Bf5 22.Nb6 e4 23.Nd4 Nxd4 24.Bxd4 Bg4 25.f3 exf3 26.gxf3 Be6 27.Rac1 Rd8 28.Qb2 Ne8 29.Be5 Bd6 30.Bxd6 Rxd6 31.Qb4 Qd8 32.Rxd6 Nxd6 33.Rd1 Qg5+ 34.Kf2 Nf5 35.Qf4 Qf6 36.Na4 Bb3 37.Rd2 g5 38.Qb8+ Kg7 39.Nb2 Bd5 40.Nd3 Nd6 41.Nf4 gxf4 42.Rxd5 Qb2+ 43.Kf1 fxe3 44.Rg5+ ½–½

Talenat i radna sposobnost Polugajevskog bili su zapanjujući i opšte priznati, ali mu je nedostajao šampionski karakter.

„Zaista, u poređenju s drugim igračima, ja nemam taj instinkt ‘ubice’, čije bi prisustvo možda dalo drugačiji tok nekim mojim mečevima, i tada bih, možda, mogao postići još veće uspjehe. Bez sumnje, ja nemam karakter šampiona“, iskreno je priznavao velemajstor.

Kasnije je dva puta dolazio do polufinala kandidatskih mečeva:

• 1977. poslije pobjede nad jednim od favorita ciklusa E. Mekingom (6,5 : 5,5),
• 1980. nakon pobjede u meču protiv bivšeg svjetskog prvaka M. Talja (5,5 : 2,5).

Kao član reprezentacije SSSR-a učestvovao je na 7 šahovskih olimpijada (1966–1984) i u čuvenom „Meču vijeka“ (1970).

Za stvaralaštvo Polugajevskog bili su karakteristični precizan proračun složenih varijanti, logičnost planova i dosljedno sprovođenje tih planova, ali istovremeno i pronalaženje paradoksalnih nastavaka.

„Meni se ljepota šaha ogleda u neobičnosti poteza, u nestandardnim rješenjima. Više volim ne spoljašnje efekte, nego originalne nastavke. Lijepo može biti i pronalaženje duhovitog izlaza iz naizgled beznadežne pozicije“, pisao je Polugajevski, odgovarajući na pitanja I. Lindera za njegovu knjigu „Estetika šaha“.

Analizirajući igru Polugajevskog, Tigran Petrosjan posebno je isticao njegov repertoar otvaranja, koji je možda bio pomalo ograničen, ali savršeno razrađen:

„Igrajući bijelim figurama, on je strašan protivnik za ljubitelje starindijske odbrane, a crnim figurama u njegovom arsenalu su Nimcovičeva odbrana ili bilo koja novindijska struktura.“

Ali, naravno, „glavnom strijelom u njegovom tobolcu“ Petrosjan je smatrao Sicilijansku odbranu, čije je sve nijanse Polugajevski temeljno poznavao.

U teoriji je poznata i „Varijanta Polugajevskog“:

1. e4 c5
2. Nf3 d6
3. d4 cxd4
4. Nxd4 Nf6
5. Nc3 a6
6. Bg5 e6
7. f4 b5

Proučavanjem ove varijante Lev se bavio još 1957. godine.

„Otprilike pola godine svakodnevno (!) – pisao je autor varijante – provodio sam sate za tablom, gdje su stajale pozicije iz ove varijante. Odlazio sam na spavanje i sanjao je.“

U radnim sveskama bili su zabilježeni fantastični analitički materijali ove varijante, koja je, po priznanju samog Polugajevskog, jedno vrijeme „postala njegovo drugo ja“.

Rezultat tog istraživačkog rada bila je knjiga „Rođenje varijante“ (Moskva, 1977), na kojoj je radio više od sedam godina.

Zanimljivo je da je u jedinom susretu sa Polugajevskim Robert Fišer, igrajući bijelim figurama na međuzonskom turniru u Palma de Majorki (1970), započeo partiju za njega vrlo rijetkim potezom 1. c4, jer se plašio Sicilijanske odbrane u izvođenju protivnika! Partija je završena remijem.

Polugajevski je osvojio oko 30 međunarodnih turnira, među kojima:

• Soči (1963, 1974, 1976)
• Sarajevo (1964)
• Bevervijk (1966)
• Skoplje (1968)
• Amsterdam (1972)
• Manila (1982)
• Bil (1986)
• Haninge (1986)

Posebno uvjerljiva bila je njegova druga pobjeda u Mar del Plati (1971), gdje je osvojio 13 poena iz 15, čak 3 poena više od drugoplasiranog.

Među remek-djelima ovog velemajstora nalazi se i partija koja slijedi, nagrađena „nagradom za brilijanciju“ za ljepotu. ️

Polugajevski – Torre
London, 1984

1.d4 d5 2.c4 c6 3.Nf3 Nf6 4.Nc3 dxc4 5.a4 Bf5 6.e3 e6 7.Bxc4 Bb4 8.0–0 0–0 9.Qe2 Nbd7 10.e4 Bg6 11.Bd3 Bh5 12.Bf4 Re8 13.e5 Nd5 14.Nxd5 cxd5 15.h3 Be7 16.Rfc1 a6 17.Rc3 Bxf3 18.Qxf3 Nb8

19.Bxh7+! Kxh7 20.Qh5+ Kg8 21.Rg3 g6 22.Rxg6+! fxg6 23.Qxg6+ Kh8 24.Qh6+ Kg8 25.Qxe6+ Kh8 26.Qh6+ Kg8 27.Qg6+ Kh8 28.Qh5+! Kg8 29.Bh6 Bf8 30.Qg6+ Kh8 31.Bxf8 Rxf8 32.Qh6+ Kg8 33.Ra3! 1–0

Godine 1978. i 1981. Polugajevski je, kao trener, bio dio „tima“ Anatolija Karpova u njegovim mečevima za svjetsko prvenstvo protiv Viktor Korčnojai. Od kraja 1980-ih Polugajevski je radio kao trener u Francuska, a rezultati njegovog stvaralačkog saveza sa Joël Lautier-om postali su očigledni 1993. godine, kada je 20-godišnji francuski velemajstor postao kandidat za svjetsku titulu.

Napisao je još jednu knjigu karakterističnog naslova — Sicilijanska ljubav. Usprkos teškoj bolesti (tumor mozga), do kraja života ostao je vjeran šahu: analizirao je, pisao članke, učestvovao u meč-turnirima „Dame – seniori“ i pomagao Sofiji Polgar.

Sahranjen je na groblju Monparnas u Parizu, nedaleko od groba Aleksandra Aljehina.

(Nastaviće se)

David I. Bronštajn, G. L. Smoljan

PREDIVAN I ŽESTOK SVIJET

(Subjektivne bilješke o savremenom šahu)

Izdavačka kuća „Znanje“
Moskva, 1978.

************************

Postoje dva načina da se ne voli umjetnost.
Jedan je da je jednostavno ne volite.
Drugi je da je volite racionalno.

— Oscar Wilde

Čitaocu

Sadržaj ove knjige nemoguće je obuhvatiti kratkim naslovom. Ipak, nekoliko riječi dovoljno je da izrazi stav autora ili barem njenu osnovnu ideju.

U ovoj knjizi govorimo o jedinstvenom fenomenu duhovnog života – savremenom šahu. Koristimo različite pristupe kako bismo otkrili pojedine dimenzije tog prelijepog i žestokog svijeta. Bilo da se služimo pričama iz istorije šaha, sociološkim osvrtima, rezultatima psiholoških istraživanja ili matematičkog modelovanja, razmišljanjima publiciste ili maštom književnika, nastojali smo da prikažemo veliki društveni, moralni i estetski značaj šaha.

Kao i milioni ljudi širom svijeta, volimo šah zbog njegove jedinstvene sposobnosti da pruži radost intelektualnog druženja i snažnog stvaralačkog doživljaja.

Upravo sa tog stanovišta razmatramo različite aspekte šahovskog života i nastojimo da o njima govorimo otvoreno, ne zaobilazeći ni složena ni osjetljiva pitanja.

Šta je zapravo šah?

Svijet vještačkih tvorevina, svijet osmišljene složenosti, ali ispunjen najsnažnijim ljudskim osjećanjima, brigama i nadama? Čudesan spoj sporta i umjetnosti, takmičenja i stvaralaštva, volje i misli – spoj u kojem sportska pobjeda predstavlja veliku životnu vrijednost, a bezvremena umjetnost uzdiže se iznad same sportske stvarnosti?

Da li je šah razonoda za penzionere koji mirno sjede na klupi u parku ili lekcija samospoznaje za najmlađe? Da li je to igra miliona ljudi, način provođenja slobodnog vremena, zabava i amaterska aktivnost, ili profesionalni sport sa svojim organizacijama, medijima, naukom, pravilima i navijačima?

Sve je to šah.

Filmovi, pozorišne predstave i baleti o šahu. Doktorske disertacije i akademska zvanja. Počasne titule, kvalifikacioni razredi, medalje i diplome svih vrsta, nagrade, pehari, žetoni, značke i poštanske marke.

Svjetska prvenstva, kontinentalna prvenstva, pojedinačna i ekipna takmičenja, dopisni šah, muška, ženska, studentska, omladinska i dječja prvenstva. Prvenstva država, gradova, mjesta, ministarstava, univerziteta, fabrika, škola, brodova, pa čak i polarnih istraživača na ledenim santama.

Porodične večeri uz šahovsku tablu. Šahovske škole, televizijski kursevi, gostovanja slavnih šampiona, simultanke, egzibicione partije, „živi šah“ i beskrajna karavana kvalifikacionih takmičenja na svim nivoima igračke snage.

Šahovske rubrike u novinama i časopisima, konkursi za rješavanje zadataka i studija. I knjige, knjige, knjige o šahu, šahistima, turnirima i mečevima…

Da, sve je to šah – igra o kojoj se, čini se, svi osjećaju pozvanim da govore, a koju, u isto vrijeme, gotovo niko ne poznaje do kraja.

Autori svakodnevno svjedoče stalnom i brzom rastu interesovanja javnosti za šah. Istovremeno, svjesni su i toga koliko se ubrzano uvećava šahovska literatura.

To nas izuzetno raduje – iz mnogo razloga, makar i zato što je jedan od autora čitav svoj život posvetio šahu.

Ali nas to istovremeno i zabrinjava. U toj bujici knjiga i članaka preovladavaju stručna šahovska izdanja ili tekstovi napisani u tradicionalnom stilu sportskog novinarstva. Nasuprot tome, veoma je malo radova koji šah proučavaju kao kulturni fenomen.

Upravo je to jedan od razloga koji nas je podstakao da napišemo ovu knjigu. Drugi, možda i najvažniji, jeste želja da čitaocima prenesemo osjećaj zabrinutosti zbog sve snažnijeg prodora pragmatizma, racionalizma i zanatskog pristupa u šah. Taj duh nastaje u atmosferi surove sportske borbe vrhunskog šaha, ali je možda i odraz dubljih procesa savremenog kulturnog razvoja.

Smatramo da takva tendencija predstavlja ozbiljnu prijetnju šahovskoj umjetnosti, kao i visokom moralnom i stvaralačkom sadržaju naše omiljene igre.

Naravno, sukob između racionalističkog i stvaralačkog, umjetničkog pristupa šahu nije počeo danas. Mnoge stranice šahovske istorije svjedoče o tome. Ne treba poricati da šahovska umjetnost izrasta iz masovne prakse i da bez racionalnih, „suvih“, običnih i zanatskih partija ne bismo mogli da prepoznamo i izdvojimo najveća stvaralačka dostignuća.

Ipak, čini nam se da je posljednjih godina pogled na šah kao na vrhunsku umjetnost počeo da ustupa mjesto drugačijem shvatanju. Danas se mnogo više ponosimo sportskim rezultatima, a sve manje vodimo računa o njihovoj stvaralačkoj vrijednosti. O šahu se sve češće govori prije svega kao o grani vrhunskog sporta koja snažno utiče na kulturno provođenje slobodnog vremena miliona ljudi. To, međutim, otvara brojna pitanja, prije svega o tumačenju duhovnih vrijednosti našeg vremena i o moralnom vaspitanju mladih.

Autori žele da iznad svakodnevice uzdignu i tešku profesiju šahiste – šampiona pobjednika i šampiona poraženih, junaka sportskih stranica, velemajstora i majstora koji su za ispitivanje svog talenta izabrali tablu sa 64 polja. To su ljudi koji žive u svijetu vrhunskog sporta, svijetu krajnjih napora i najvećeg duhovnog i fizičkog angažmana.

Ako čitalac u ovim skromnim zapisima osjeti kako se u životima tih ljudi, poput odsjaja u krhotinama ogromnog ogledala, ogleda prelijepi i surovi svijet vrhunskog šaha, smatraćemo da smo ostvarili svoj cilj.

Šah je jedinstven, ali i mnogolik. U hiljadama istina i hiljadama neobičnosti nastaje taj poseban svijet ljudske djelatnosti. Analizirati pojave tog svijeta izuzetno je teško, ali i neodoljivo privlačno. Lako je napustiti čvrsto tlo činjenica i otisnuti se u vazdušne dvorce pretpostavki. Upravo zato u našim zapažanjima ima toliko subjektivnog i polemičkog.

I to je dobro. Jer, kako je rekao Ambrose Bierce, rasprava je često samo način da učvrstite svog sagovornika u njegovoj zabludi.

Maj 1975. godine, Moskva

David Bronštajn
G. Smoljan

(Nastaviće se)

Moskva, 2005.

UVOD

Šah, drevna i mudra igra, postaje sve mlađi. Već i dječaci i djevojčice od 12 do 14 godina postaju međunarodni velemajstori – da li je tako nešto bilo zamislivo u vrijeme Wilhelma Steinitza, Emanuela Laskera, Hoze Raúla Kapablanke, pa čak i Mihaila Botvinika, Tigrana Petrosjana ili Anatolija Karpova? Teško.

Gotovo svaka godina donosi nova iznenađenja. Godine 2002. svjetski prvak FIDE postao je osamnaestogodišnji ukrajinski šahista Ruslan Ponomariov. (Prije njega najmlađi šahovski kralj bio je Gari Kasparov, koji je ovu titulu osvojio 1985. godine sa 22 godine.)

Godine 2004. šampion je postao dvadesetčetvorogodišnji uzbekistanski velemajstor Rustam Kasimdžanov, pobijedivši u finalu iskusnog Engleza Michael Adamsa.

U meču za titulu svjetskog prvaka u klasičnom šahu (verzija „Brain Games“) sastali su se dvadesetosmogodišnji ruski velemajstor Vladimir Kramnik, prvak od 2000. godine, i dvadesetčetvorogodišnji mađarski velemajstor Péter Lékó.

Početkom 2005. godine bio je planiran meč između šahiste sa najvećim rejtingom na svijetu, Garija Kasparova, i Rustama Kasimdžanova.

U šahovsku elitu ulaze i:

• Viswanathan Anand (Indija)
• Vasyl Ivanchuk (Ukrajina)
• Veselin Topalov (Bugarska)
• Alexei Shirov (Španija)
• Alexander Morozevich
• Alexander Grischuk
• Anatoly Karpov
• Alexey Dreev
• Evgeny Bareev
• Sergey Rublevsky
• Peter Svidler
• Alexander Khalifman
• Judit Polgár
• Joël Lautier
• Boris Gelfand
• Vladimir Akopian
• Viorel Bologan
• Nigel Short

i mnogi drugi poznati velemajstori.

U red najjačih već odlučno prodiru mladi talenti:

• Teimour Radjabov
• Luke McShane
• Sergey Karjakin

i drugi mladi talenti.

Može se pretpostaviti da će neko od njih već u bliskoj budućnosti staviti šampionsku krunu na glavu. Za to postoje svi preduslovi: snaga mladih šahista raste iz dana u dan, savremeni šahovski programi omogućavaju im da duboko proučavaju teoriju otvaranja, a „kaljenje“ na velikim turnirima uz učešće elitnih velemajstora donosi iskustvo i samopouzdanje.

Ova knjiga govori o budućim šahovskim šampionima, o šahovskim kraljevima XXI vijeka. O onima koji će naslijediti današnje vodeće velemajstore i dostojno nastaviti slavne tradicije Štajnica i Laskera, Kapablanke i Aljehina, Botvinika i Smislova, Talja i Petrosjana, Spaskog i Fišera, Karpova i Kasparova.

Čitalac će saznati i kako se šahovski talenat ispoljavao u mladosti kod budućih svjetskih velikana. ♟️📖

TALENAT SE ISPOLJAVA RANO

Kada se upoznajemo sa biografijama velikih šahista, često otkrivamo da su mnogi od njih još u najranijem uzrastu bili uvedeni u tajne drevne i mudre igre i da su svojim uspjesima zadivljivali okolinu.

Tako različiti po karakteru, temperamentu i vaspitanju, različitih nacionalnosti i tradicija naroda kojima su pripadali, mladi šahovski geniji imali su jednu zajedničku osobinu: brzo su ovladavali tajnama šahovske igre, pokazivali izuzetne uspjehe i činili prava čuda za šahovskom tablom.

POL MORFI

U maju 1850. godine južnim gradovima Sjedinjene Američke Države putovao je mađarski šahovski majstor Johann Löwenthal.

Učesnik revolucionarnih događaja iz 1848–1849. godine, nakon sloma revolucije bio je primoran da napusti Mađarsku i godinu i po dana provede u Americi.

U New Orleansu zamolili su ga da pogleda jednog dječaka koji još nije bio navršio ni trinaest godina. Levantal je pristao da odigra partiju s njim, a ona se, na njegovo ogromno iznenađenje, završila remijem. Tri dana kasnije odigrana je nova partija – i ovoga puta dječak je pobijedio!

Potreseni Levantal zainteresovao se za mladog šahistu. Saznao je da je to Paul Charles Morphy, sin člana Vrhovnog suda savezne države Luizijane.

Šah je naučio da igra sa deset godina, a već tada je uvjerljivo pobjeđivao mnoge jake šahiste Nju Orleansa.

Od djetinjstva se Pol odlikovao izuzetnim pamćenjem. U porodici njegovog oca, Alonzo Morphya, šah su igrali svi muškarci, a stric Ernest Morphy smatrao se jednim od najjačih šahista grada.

U takvoj atmosferi dječak je prirodno i brzo usvajao tajne igre, jačao svoju snagu i kreativno napredovao.

Evo jedne partije dvanaestogodišnjeg Pola Morfija. Njegov protivnik bio je najjači šahista Nju Orleansa, učesnik prvenstva Amerike, Eugène Rousseau. ♟️

POL MORFI – EŽEN RUSO

1. e4 e5
2. Sf3 Sc6
3. Lc4 f5

(Neuspješan pokušaj da se, uz zamjenu boja, dobije pozicija Bečke partije ili odbijenog kraljevog gambita. Slabljenje dijagonale a2–g8 kod crnog, uz zaostajanje u razvoju, kasnije dolazi do izražaja.)

4. d3

(Energičnije je bilo 4. d4.)

4… Sf6
5. 0–0 d6
6. Sg5 d5

(Crni ne uspijeva pouzdano da zatvori pristup polju f7 bijelim figurama; bolje je bilo 6… De7.)

7. exd5 Sxd5
8. Sc3 Sce7
9. Df3 c6

10. Sce4!

(Potez koji je zahtijevao precizan proračun).

10…fxe4? (Na 10… h6 mladi šahista je pripremio žrtvu dame)

11. Dh5+ g6
12. Lxd5!

Teškoća ove kombinacije je u tome što su istovremeno napadnuti ne samo dama već i lovac na d5 i oba skakača.

Na 12… gxh5 ili 12… cxd5 slijedi 13. Sf6 mat, a ako 12… Dxd5, onda 13. Sf6+ Kd8 14. De2! i crna dama nema pogodno polje za uzmak.

Poslije relativno najboljeg 12… fxe4, bijeli ostvaruje materijalnu prednost putem:

13. Lf7+ Kd7
14. Dg4+ Kc7
15. Dxe4.)

10… fxe4

(Sada crni kralj postaje meta napada. Upornije je bilo 10… Sg6, ali ni tada crni vjerovatno ne bi spasio partiju. Na primjer:

11. Sg3 Le7
12. Sxf5 Lxf5
13. Sxg7+ Kd7
14. Df5+ Kc7
15. Dxg5

ili

11… h6
12. Dh5 Df6
13. Sf3 Ld6
14. d4.)

11. Df7+ Kd7
12. De6+ Kc7
13. Dxe5+ Dd6
14. Dxd6+ Kxd6
15. Sf7+ Ke6
16. Sxh8 exd3
17. cxd3 Kf6
18. b4!

(Bijeli ima kvalitet više i pješaka više. Morfi lako odbija pokušaje da mu protivnik uhvati skakača na h8.)

18… Le6
19. Tae1 Lg8
20. Lb2+ Kg5
21. Te5+ Kh6

(ili 21… Sf5 22. Tae1, a zatim 23. Te8.)

22. Lc1+ g5
23. Txg5

i bijeli je pobijedio.

---

Početničku grešku protivnika mladi Morfi iskoristio je zadivljujuće jednostavno. To je prva Morfijeva partija objavljena u štampi. Godinu i po kasnije Lionel Kieseritzky je tu partiju objavio u pariskom časopisu La Régence, uz veoma pohvalne riječi o pobjedniku.

Već Morfijeve dječačke partije pokazuju zrelost na kojoj bi mu mogli pozavidjeti i iskusni majstori. Njegovu igru krasili su inventivnost i odličan proračun. Posebno privlači pažnju dosljednost s kojom je ostvarivao svoje planove – strateški zrelije čak i od planova mnogih tadašnjih iskusnih majstora.

Do svoje dvadesete godine i sam je već bio priznati velemajstor i šampion Sjedinjenih Američkih Država. Tokom putovanja po Evropi ni tamo nije pronašao dostojne protivnike, što mu je dalo povoda da šahovskom svijetu uputi smjeli izazov:

„Pozivam na meč bilo kojeg šahistu i dajem mu prednost jednog pješaka!“

Paul Morphy nije slučajno nazivan nekrunisanim šampionom svijeta, jer se u to vrijeme zvanična prvenstva svijeta još nisu održavala. ♟️

(Nastaviće se)

Moskva 2012

U Domu pionira

Šahovski klub Doma pionira pohađalo je više od stotinu dječaka različitog uzrasta i šahovske snage. Među njima je bilo mnogo onih čiji su roditelji bili žrtve represija. Za njih je klub predstavljao svojevrsnu oazu, mjesto gdje su makar nakratko mogli da zaborave na probleme koji su ih zadesili.

Međutim, članovi kluba bila su i djeca ljudi koji su te represije sprovodili. Sjećam se, na primjer, sina ozloglašenog načelnika Političke uprave Radničko-seljačke Crvene armije, Lava Mehlisa – nervoznog dječaka očigledno narušenog psihičkog zdravlja. Ne znam šta je kasnije bilo s njim.

Duša kluba bila je lijepa mlada žena, Mirra Naumovna Belinkova. Zvanično je radila kao vaspitačica, ali je mnogim dječacima, naročito onima koji su ostali bez roditelja, postala druga majka. Vodila je računa kako su obučeni, kako uče i često im pomagala koliko je mogla.

Jednom me je Mirra Naumovna zamolila da pomognem njenom sinu, koji je imao poteškoća sa zadacima iz geometrije i trigonometrije. Tako sam upoznao Arkadija Belinkova, budućeg poznatog književnog kritičara i disidenta.

Kadja, kako ga je majka zvala, razlikovao se od ostalih. Brzo sam shvatio da ga egzaktne nauke uopšte ne zanimaju, ali kada bi razgovor skrenuo na književnost ili filozofiju, pokazivao je zapanjujuću erudiciju i samostalnost u razmišljanju, neuobičajenu za njegove godine.

Završivši školu neposredno pred rat, Arkadij je upisao Književni institut, jer zbog zdravstvenog stanja nije bio primljen u vojsku. Godine 1943. kao diplomski rad predao je roman Vaspitanje osjećanja. Na institutu su ga proglasili antisovjetskim, a pošto je odlomke romana čitao prijateljima, zbog „antisovjetske djelatnosti“ poslat je u logor u Karagandi. U početku su čak kružile glasine da je osuđen na smrt.

Arkadij je bio prvi čovjek moje generacije kojeg sam dobro poznavao, a koji je završio u GULAG-u. Na slobodu je izašao tek 1956. godine, potpuno narušenog zdravlja. Uspio je da napiše nekoliko vrijednih knjiga, potom je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, gdje je ubrzo preminuo.

Tek nedavno sam imao priliku da pročitam Vaspitanje osjećanja. Roman se smatrao izgubljenim, ali je pronađen u arhivama KGB-a. Dvadeset pet godina nakon autorove smrti rukopis je vraćen njegovoj udovici i ubrzo objavljen.

Belinkovljev roman govori o vječnoj temi – nježnoj mladalačkoj ljubavi i o tome kako ona dolazi i prolazi. U njemu nije bilo ničega antisovjetskog. Njegov autor mogao bi se optužiti jedino za apolitičnost: radnja se odvija na samom početku rata, ali je poznato da zaljubljeni u svim vremenima žive izvan vremena i prostora.

Sudbina sina odrazila se i na život njegove majke. Iako je u Domu pionira uživala veliki ugled, krajem četrdesetih godina, kada su počeli progoni Jevreja, dobila je otkaz.

– Kako ona može da vaspitava tuđu djecu – govorio je tadašnji direktor – kada nije umjela pravilno da vaspita ni sopstvenog sina?

Na institutu

U desetom razredu gotovo da se nisam bavio šahom. Želio sam da završim školu s odličnim uspjehom kako bih bez prijemnih ispita upisao fakultet. Pošto su me zanimale i prirodne i društveno-humanističke nauke, razmišljao sam kojim putem da krenem – humanističkim ili tehničkim.

Sve je odlučio slučaj.

Jednog dana, dok sam s dokumentima pod miškom izlazio na Arbat, sreo sam kandidata za majstora Mihaila Kroljunickog, s kojim sam ranije išao u istu školu. Bio je stariji od mene i već je studirao treću godinu na Baumanovom institutu.

Kada je čuo da se dvoumim šta da upišem, bez mnogo razmišljanja rekao je:

– Ne razbijaj glavu. Na institutu sastavljamo jaku šahovsku ekipu. Pođi sa mnom i upiši se kod nas!

Tako sam postao student Moskovskog mehaničko-mašinskog instituta „Bauman“, gdje je zaista formirana snažna šahovska ekipa.

Na njenom čelu bio je velemajstor Aleksandar Kotov, koji je iste godine upisao postdiplomske studije. Drugu tablu držao je kandidat za majstora Mihail Bonč-Osmolovski, treću Kroljunicki, a četvrtu ja. Ostali članovi ekipe bili su igrači prve i druge kategorije.

Naša ekipa uspješno je nastupala na studentskim takmičenjima, kao i na prvenstvima tzv. osnovnih kolektiva Moskve, na kojima su igrali šahisti-amateri iz brojnih preduzeća i ustanova. To su bili zaista masovni turniri.

Na njima su se mogli sresti učesnici prvih sveruskih turnira, poput K. Rozenkranca i N. Celikova, zatim muzičari David Ojstrah i Švajcer, istaknuti inženjeri A. Šadrin i Altgauzen, profesor arabistike H. Baranov i mnogi drugi predstavnici moskovske inteligencije.

Kada sam postao student, potpuno sam se posvetio turnirima za odrasle. Već iz prvog pokušaja, prošavši kvalifikacioni sistem – četvrtfinale i polufinale – izborio sam plasman u finale prvenstva Moskve.

Nakon pobjede u polufinalu, pohvalio me je šahovski list 64.

„U trećoj grupi posebno treba izdvojiti prošlogodišnjeg prvaka SSSR-a među školarcima (u konkurenciji dječaka) Jurija Averbaha. Za kratko vrijeme znatno je napredovao. Njegova igra postala je zrela i čvrsta. Po stilu veoma podsjeća na svog starijeg druga Vasilija Smislova.“

U finalu sam se sastao s velemajstorom Andreom Lilijentalom, kao i s iskusnim majstorima poput Ilje Kana, Mihaila Judoviča, Sergeja Belavenca, Vasilija Panova i drugih.

Prvi put našavši se u tako jakom društvu, postao sam nervozan. Osjećaj odgovornosti toliko me je pritiskao da sam gotovo u svakoj partiji zapadao u vremensku oskudicu. Sredinom turnira izgubio sam sedam partija zaredom i neslavno završio takmičenje, zauzevši pretposljednje mjesto.

Ipak, postojali su i objektivni razlozi za taj neuspjeh. Prvenstvo se poklopilo s mojim prvim ispitnim rokom na institutu, tako da gotovo uopšte nisam imao vremena ni za pripremu partija ni za odmor.

Primijetivši koliko sam potišten svojim rezultatom, glavni sudija turnira, Nikolaj Rjumin, dao mi je vrijedan savjet:

– Ako želiš da postaneš majstor, moraš naučiti da gubiš, kako bi sljedeću partiju igrao kao da se ništa nije dogodilo!

Tokom čitave svoje aktivne šahovske karijere nastojao sam da slijedim Rjuminov savjet, iako moram priznati da mi to nije uvijek polazilo za rukom. Moji rezultati na turnirima bili su neujednačeni – uspjesi su se smjenjivali s neuspjesima.

Uskladiti studije na institutu i ozbiljno bavljenje šahom pokazalo se kao težak problem koji u početku nikako nisam uspijevao da riješim.

Ipak, početkom 1940. godine postao sam kandidat za majstora, a tokom ljeta, na svesaveznom takmičenju kandidata za majstora, na kojem su učestvovali i šahovski majstori, nedostajao mi je samo jedan poen da ispunim normu za titulu majstora.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

PIRČEVKA (Pirca-Ufimceva odbrana).

1.e4 d6 2. d4 Nf6 3. Nc3 g6. Poluotvoreno otvaranje. Jedno od najpopularnijih na savremenim šahovskim takmičenjima.

Ovo otvaranje nije odmah osvojilo „mjesto pod suncem“. Vidjevši sličnu šemu razvoja u partiji 3. Tarraš – R. Haruzek (Nirnberg, 1896), V. Štajnic ga je okarakterisao kao suviše „čudnovat“. A osam godina kasnije čak je i protivnik „šablona“ i pristalica svega novog u šahu S. Tartakover uz potez 3…g6 stavio znak pitanja!

Tek krajem 1930-ih, zahvaljujući teorijskim istraživanjima ruskog majstora Anatolija Ufimceva i velemajstora iz Jugoslavije Vasje Pirca, odbrana je počela da osvaja pristalice među najjačim šahistima svijeta. Ona se često pojavljivala u debi repertoaru M. Botvinika, T. Petrosjana, a kasnije V. Horta, R. Kina, J. Timana, A. Karpova i drugih velemajstora i majstora.

Šahiste u ovom otvaranju privlači stvaranje mogućnosti konntranapada sa obostranim šansama. Osnovna ideja igre za crnog je pravovremeni kontranapad na jak pješački centar bijelog. Najpopularnije su: varijanta tri pješaka 4. f4 Bg7 5. Nf3 c5 i klasična varijanta – 4. Nf3 Bg7 5. Be2 0-0 6. 0-0.

PLATOV Vasilij Nikolajevič (1881-1952), ruski šahovski kompozitor, jedan od tvoraca domaće škole kompozicije studija.

Mnoge studije je sastavljao zajedno sa bratom Mihailom Nikolajevičem (1883-1942). U predgovoru svojoj „Zbirci šahovskih studija“, objavljenoj u dva izdanja (1914, 1928), braća Platov su pisala da su nastojali da daju kompozicijam prirodan izgled, izgled odigrane partije, pritom svuda primjenjujući princip ekonomije sredstava“. Djela braće Platov odlikuju se dubinom zamisli i visokom umjetničkom vrijednošću.

V. i M. Platov, 1909

Bijeli igra i dobija

1.Lf6 d4 2. Se2 a1D 3. Sc1!! Da5 4. L:d4+ K:d4 5. Sb3+, i bijeli dobija.

V. i M. Platov, 1923

Bijeli igra i dobija

1.Ta3! (gubi 1. T:a7? Kg6 2. d7 Th3 3. Kg2 Th8 4. Ta5 Kf6 5. Td5 Td8 6. Kf3 Kf5 itd.)
1… Tg7 (1… T:a3? 2. d7 i dobija)

2.Th3 Kg8 3.Tg3! T:g3 4.d7 i dobija.

Ako 1… Tg6, onda 2.d7! Td6 3. T:a7 Kg6 4. Ta6 T:a6 5. d8D i bijeli dobija.

POLGAR sestre. Žuža, Sofija i Judit – istaknute svjetske šahistkinje.

Žuža Polgar (rođena 19. aprila 1969, Budimpešta), međunarodni velemajstor među muškarcima i ženama, svjetska prvakinja u šahu za žene (1996–1999).

Žuža je najstarija predstavnica tri sestre Polgar, koje su zapanjile šahovski svijet 1980-ih. Sve su odgajane prema posebnom programu, pripremljenom od psihologa – oca Lasla i učiteljice – majke Klare. Otac je djevojčice učio prirodnim naukama i šahu, majka – jezicima. Posebnu pažnju posvećivali su i sveobuhvatnom razvoju – znanju geografije, istorije, književnosti i, naravno, sportu.

„Dijete treba navikavati da se raduje znanju, otkrićima, da misli samostalno od četvrte godine“, smatra glava porodice, autor knjige „Odgojiti genija“.

„Mi nismo igrale šah, – prisjećala se Žuža mnogo godina kasnije, – mi smo u njemu živjele. Kada smo bile male, to je bilo čarobno kraljevstvo sa kraljevima, slugama, ratnicima. Kada smo odrasle, tajanstveni šahovski svijet se komplikuje zajedno s nama. Kako smo željele prodrijeti u njegove tajne, rješavati njegove zadatke. Otac nam je usađivao očajničku ambiciju i želju za pobjedom. I tako žestoko, kao međusobno, mi se, vjerovatno, kasnije nismo borile ni sa kim.“

Kada je Žuži bilo 7 godina, otac ju je odveo na muško prvenstvo zemlje. Djevojčica je oduševljeno pratila igru najjačih šahista Mađarske. Primijetio ju je velemajstor Laslo Sabo, prišao, sjeo pored nje u gledalištu.

– Hoćeš li da ti pokažem kako se figure pomjeraju? – upitao je, smješkajući se, velemajstor.

– Hoćete li da vam pokažem kako je bijeli mogao da pobijedi za petim stolom? – čuo je u odgovoru. I, ne dajući iznenađenom velemajstoru da se snađe, iznijela je dugu varijantu, koja je stavljala crnog u beznadežnu poziciju…

Ubrzo je Sabo preuzeo starateljstvo nad Žužom, a ona je počela zadivljavati šahovski svijet: sa 12 godina postala je prvakinja među djevojčicama do 16 godina, osvojila ženski turnir u Varni (1981), sa 14 godina prešla je na „muški“ šah.

„Naš cilj – muško svjetsko prvenstvo!“ – izjavio je Laslo. Nakon toga uslijedio je briljantan nastup Žuže na muškom prvenstvu zemlje 1986. godine, gdje je osvojila bronzanu medalju i izborila izlazak na zonski turnir svjetskog prvenstva.

„One će biti geniji“, – takav cilj je postavio pred sobom budimpeštanski učitelj Laslo Polgar, usmjerivši interese svojih triju kćeri – Žuže, Sofije i Judit – u oblast šahovske igre.

Žuža Polgar

Žuža se bavila šahom Žuža se bavila šahom 5–6 sati dnevno, proučavala teoriju i analizirala partije majstora. U kući je bila sakupljena odlična šahovska biblioteka – oko 1,5 hiljada knjiga, kao i kartoteka otvaranja kakvu, prema priznanju Botvinika, tada nije imao čak ni Centralni šahovski klub u Moskvi.

Žuža je uspješno nastupala i na nizu međunarodnih muških turnira: Bilbao (1987) – 5–6. mjesto, Stari Smokovec (1987) – 2–3. mjesto, Delhi (1991) – 3–4. mjesto.

A 1988. i 1990. godine Žuža je zajedno sa mlađim sestrama i I. Madl dva puta pobijedila na Šahovskim olimpijadama (1988, 1990).

Godine 1992. Žuža je odlučila da može kombinovati nastupe na muškim turnirima i borbu za lično žensko prvenstvo svijeta. Na turniru kandidatkinja u Šangaju (1992) dokazala je da joj nema ravne, završivši 3 poena ispred drugoplasirane N. Ioseliani.

Međutim, zbog pravila FIDE o obaveznom meču između dvije pobjednice takmičenja, Žuža je morala igrati dodatni meč (Monako, 1993). Meč je završen neriješeno 6:6, a žrijeb se na kraju nasmiješio njenoj protivnici…

Kada je u septembru 1994. u Tilburgu počeo novi turnir kandidatkinja, u Žuži su se ponovo probudile ambicije. Podijelila je 1–2. mjesto sa M. Čiburdanidze.

Ovoga puta, pred odlučujući meč, Žuža je bila u drugačijem psihološkom raspoloženju. Kako je pisala N. Aleksandrija, „Žuža se poslije tilburških kiša udala, privremeno se iz profesionalne šahistkinje pretvarajući u profesionalnu ženu. Kako kažu, nova uloga joj je pala jednako lako. Sa raspoloženjem je sve u redu: vesela, srećna“. U njenom timu – muž, mlađa sestra Judit, velemajstor L. Psahis, majka. U timu Maje – velemajstor J. Azmaiparashvili, šampion Gruzije L. Džandžava, majka, predsednik Šahovske federacije V. Šubladze… Nakon dve remija na početku, Žuža pobeđuje u 3. i 4. partiji i preuzima vođstvo. „Žuža uspešno bori s Majom, Maja neuspešno – sa šahovskom apatijom“ (N. Aleksandrija). Nakon 7 partija Z. Polgar je osigurala pobedu 5,5:1,5.

Predstojao je meč sa Xie Jun.

Glavnu pažnju Žuža i njen tim posvetili su psihološkoj i fizičkoj pripremi. Preselila se sa mužem u Njujork, i u njen dnevni raspored ušli su trčanje, stoni tenis, veliki tenis, plivanje…

Sledeći duel za svjetsko prvenstvo žena održan je početkom 1996. u španskom gradu Haenu. Početak joj nije bio sasvim uspešan. Prvu partiju je izgubila. Druga i treća partija završene su remijem. Ali zatim Žuža postiže dvije uzastopne pobede – u 4. i 5. partiji.

Žuža Polgar – Xie Jun
Haen, 1996
5. partija meča

1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.d4 exd4 4.Nxd4 Bc5 5.Nxc6 Qf6 6.Qd2 dxc6 7.Nc3 Be6 8.Na4 Rd8 9.Bd3 Bd4 10.c3 b5 11.cxd4 bxa4 12.Qc2 Qxd4 13.Qxc6+ Kf8 14.Be2 Ne7 15.Qc2 f5 16.0–0 Qxe4 17.Qxc7 Kf7 18.Bh5+ g6 19.Bf3 Qc4 20.Qxa7 Qd4 21.Qa5 Nd5 22.Rd1 Qc4 23.Bg5 Rd7 24.Rac1 Qxa2 25.Bxd5 1–0

Nakon 11. susreta rezultat je postao 7,5:3,5 u korist Polgar, i ishod meča je bio određen. Konačan rezultat – 8,5:4,5 (+6, -2, =5) u korist nove svetske šampionke u šahu. Žuža je odlikovana Krstom časti – ordenom Mađarske Republike. Orden joj je uručio predsednik Mađarske Arpad Genc rečima: „Mađarska zahvaljuje Žuži za ovaj uspeh“.

Šampionka svijeta odlučila je da se odmori od neprekidnog niza takmičenja i na godinu dana se povukla iz ozbiljnog šaha, posvetivši se porodici.

Žuža je iznenada osjetila sklonost ka podučavanju i počela da radi sa djecom 4-8. razreda u jednoj školi u Harlemu. Napisala je knjigu u kojoj je pričala o sebi, sestrama, o metodi podučavanja svog oca, o svojim susretima sa zanimljivim ljudima… Zbog rođenja djeteta Žuža nije mogla da učestvuje u novom ciklusu svetskog prvenstva i FIDE joj je oduzela titulu šampionke…

U prvoj polovini 1990-ih (1992–95) Žuža je bila stalna učesnica meča „Dame protiv seniora“, gde se najstrožim ispitivačem pokazao V. Smislov, koji je tri puta pobjeđivao u mini-mečevima rezultatom 1,5:0,5 (1992, 1994, 1995), a tek 1993. Žuža je uspjela da nadmaši bivšeg šampiona svijeta – 1,5:0,5.

Žuža Polgar – Smislov
Beč, 1993

33.f3 Ra8 34.g4 Qf6 35.Qxb4 Nd5 36.Qxb5 Qh4 37.Rc1 Nc3 38.Qc4 Ra2 39.Qxa2 Nxa2 40.Rc8+ Kh7 41.Rh8+ Kxh8 42.Ng6+ Kh7 43.Nxh4 g5 44.Ng2 Nc3 45.h4 Kg6 46.Kf2 h5 47.gxh5+ Kxh5 48.hxg5 Kxg5 49.e4 Kf6 50.Ne3 Kg5 51.d5 exd5 52.Nxd5 Nb5 53.Kg3 Nd6 54.f4+ Kg6 55.Kf3 Nf7 56.Ne3 Kf6 57.Ng4+ Kg6 58.Ne5+ Nxe5+ 59.fxe5 Kf7 60.Ke3 Ke7 61.Kd3 Kd7 62.Kc4 Kc6 63.Kd4 1–0

Sofia Polgar (rođena 1974), mađarski velemajstor. U mladosti nije ponovila „greške“ starije sestre i od samog početka igrala je protiv dječaka. Na svjetskom prvenstvu među dječacima do 14 godina u Portoriku (1986) podijelila je 2-3. mjesto. Kao i Žuža, rano je počela igrati na velikim međunarodnim muškim turnirima. Na šahovskom festivalu u New Yorku (1985) podijelila je 2-3. mjesto, a četiri godine kasnije „osvojila“ Rim! Pobijedivši velemajstore S. Palatnika, Yu. Razuvaeva, A. Chernina i druge učesnike, osvojila je takmičenje s senzacionalnim rezultatom – 8,5 poena od 9!

S. Polgar – Chernin
Rim, 1989

1.e4 c5 2.Nf3 e6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nc6 5.Nc3 Qc7 6.Be2 Nf6 7.0–0 Be7 8.Be3 0–0 9.f4 d6 10.Kh1 [10.Qe1 Nxd4! 11.Bxd4 e5! 12.fxe5 dxe5 13.Qg3 Bc5!=] 10…a6 [10…Nxd4 11.Qxd4 e5 12.Qd3 exf4 13.Bxf4 Bd7 14.Rad1 Bc6; 10…Bd7 11.Qe1 Nxd4 12.Bxd4 Bc6 13.Qg3 Rad8] 11.Qe1 Na5?! [11…Nxd4!? 12.Bxd4 b5! (12…e5 13.fxe5 dxe5 14.Qg3 Bd6 15.Be3 Kh8? ¹ 15…¤e8 16.Rxf6! gxf6 17.Nd5 Qxc2 (17…Qd8 18.Bb6 Qe8 19.Nxf6 Qe6 20.Qh4+-) 18.Qh4 Rg8 19.Qxf6+ Rg7 20.Bh6 Bf8 21.Bxg7+ Bxg7 22.Qd8++-) ] 12.Qg3?! [12.Rd1! b5 (12…Nc4 13.Bc1²) 13.Bf3 Bb7 14.e5 Ne8 15.Qg3 Nc4 16.Bc1± Lalev-Kirov/1981] 12…Nc4 13.Bc1 b5 14.a3 Qb6?! [14…Bb7!? 15.Bf3 Rac8 16.b3 Nb6] 15.Rd1 Bb7? [15…e5! 16.Bxc4! (16.fxe5 dxe5 17.Bh6? Nh5! 18.Bxh5 Qxh6–+) 16…bxc4 17.fxe5 dxe5 18.Qxe5 Re8 19.Qg3 Bd6©] 16.b3 Na5 17.Bf3 Rac8 ¹ 17…¤c6 18.Bb2 … 19.¤d5 exd5 20.¤f5 18…Rfd8? [18…g6!? 19.Nd5= exd5 20.Nf5 Bd8! (20…Qd8? 21.Qg5!+-) 21.Qg5 Rxc2 22.Bxf6 Bxf6 23.Qxf6 gxf5 24.Qg5+=; 18…Rfe8!? 19.Nd5 (19.e5 Nd7! (19…dxe5 20.fxe5 Nd7! (20…Bxf3? 21.exf6! Bxf6 22.gxf3 Bxd4 23.Rxd4 Qxd4 24.Nd1+-) 21.Nxe6 Qxe6 22.Bg4) ) 19…exd5 (19…Nxd5! 20.Nf5 (20.Nxe6 g6 21.Bd4 Qc6 22.exd5 Qxc2 23.Ng5 Nxb3; 20.exd5 Bf6! 21.dxe6 fxe6) 20…g6 21.Nxe7+ Nxe7 22.Qg5 e5 23.fxe5 dxe5 24.Qxe5 f6!) 20.Nf5 g6 21.Nxe7+ Rxe7 22.Bxf6 dxe4 23.Bxe7? ¹ 23.¥g4 23…exf3 24.gxf3 Qe3–+]

19.Nd5! Nxd5 [19…exd5 20.Nf5 Bf8 21.Nxg7 Bxg7 22.Bxf6+-; 19…Bxd5 20.exd5±] 20.Nxe6! g6 21.Nxd8 Qxd8 22.exd5 Rxc2 23.Rab1 Bh4 24.Qh3 Bc8 25.Bg4 Bxg4 26.Qxg4 Nxb3 27.g3?! ¹ 27.f5! 27…Be7 28.f5 a5? ¹ 28…£d7 [28…Qc8! 29.Qe4 Qxf5 30.Qxf5 gxf5] 29.fxg6 hxg6 30.Qh3! Rxb2 [30…Bf6 31.Bxf6 Qxf6 32.Rxb3+- × f3 is protected] 31.Rxb2 a4 32.Rf2 Nc5 33.Rdf1 f5 34.g4! Ne4 35.Rg2 Bf6 1–0

Sofia je odigrala neriješeno 3:3 u meču s holandskim velemajstorom Gennadijem Sosonkom.

Judith Polgar (rođena 1976), međunarodni velemajstor među ženama i muškarcima. Jedna od najjačih šahistkinja svijeta, učestvuje samo na muškim pojedinačnim takmičenjima.

Kao i starije sestre – Žuža i Sofia – Judit je već u ranom detinjstvu sa značajnim zaostatkom savladala osnovna znanja školskog kursa matematike i ovladala stranim jezicima. Osim toga, brzo je napredovala i kao šahistkinja. Sa pet godina Judit je rješavala zadatke iz trigonometrije i pobeđivala: sve dječake – učesnike prvenstva Budimpešte među školarcima.

Sa 10 godina Judit je učestvovala na svjetskom prvenstvu među dječacima do 14 godina u Portoriku i podelila 2-3. mjesto, a sa 12 je postala dobitnica šahovske nagrade „Oskar“, koja se dodjeljuje najboljoj šahistkinji svijeta te godine!

Kada je napunila 14 godina i velemajstor L. Polugaevski odigrao s njom trening meč, priznao je na stranicama „64“ (1991, br. 11): „Ne usuđujem se tvrditi da će Judit moći da osvoji titulu svetskog prvaka, ali ući u red kandidata za to jeste moguće. Judit poseduje ogroman skup vrlina. Ona je šahistkinja širokog spektra, vidi mnogo, ako ne i sve… Igra na mat, oštra šahistkinja sjajnog kombinacionog stila… Nije slučajno što je u njenom repertoaru crnim – Volški gambit, bijelim – Kraljev gambit… Zna dobro da se brani, •pronalazi složena po

Kao i starije sestre – Žuža i Sofia – Judit je već u ranom detinjstvu savladala osnovne šahovske principe i pokazivala izuzetan talenat.

Sa značajnim prednošću savladala je osnovna znanja školskog programa matematike i ovladala stranim jezicima. Osim toga, brzo je napredovala i kao šahistkinja. U 12. godini ispunila je normu muškog međunarodnog majstora. Fišeru i Kasparovu ova granica je pošla za rukom sa 14 godina.

Na ženskoj olimpijadi (1988) Judit je pokazala najbolji rezultat među svim učesnicama – 12,5 poena od 13! U decembru 1991, 15-godišnja Judit postavila je neobičan svjetski rekord – osvojila je nacionalno prvenstvo među muškarcima, na kojem su igrali svi najjači velemajstori Mađarske – A. Adorjan, L. Portis, D. Saks, R. Lukač, A. Grospeter, G. Horvat, R. Farago, T. Tolnai. Žuža je zauzela 5. mjesto.

A uspeh na prestižnom Hastingsu (1992/93), gde je podijelila 1-2. nagradu sa E. Barejevom, pobijedivši ga u obe partije, dao je Judit još veću sigurnost u sopstvene sposobnosti.

J. Polgar – Bareev
Hastings, 1992/93

25.Rxg7+!! Kxg7 [25…Qxg7 26.Rg1 Bg2 27.Qxh4+-] 26.Rg1+ Kh8 [26…Kh7 27.Ng4] 27.Nf7+ Kh7 28.Nxh6 [28.Nxh6 Qxh6 29.Qf7+ Kh8 30.Rg8#]  1–0

Početkom 1993. šahovski svijet je pratio meč od 10 partija u Budimpešti, gde su se susrele Judit Polgar i bivši svjetski šampion Boris Spaski. Judit je pobijedila u meču (5,5:4,5), a njena igra izazvala je divljenje.

J. Polgar – Spaski
Budimpešta, 1993, 8. partija meča

1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 Nf6 5.0–0 Be7 6.Re1 b5 7.Bb3 d6 8.c3 0–0 9.h3 Nb8 10.d4 Nbd7 11.Nbd2 Bb7 12.Bc2 Re8 13.Nf1 Bf8 14.Ng3 g6 15.b3 d5 16.Bg5! [16.exd5 Nxd5 17.dxe5 Nxc3 18.Qd3 (18.Qd4 Nxe5! 19.Qxc3? Nxf3+ 20.gxf3 Bg7) 18…Nd5 19.Bg5 Qc8 20.Qd4 Bg7 21.Nf5!? gxf5 22.Bxf5 Re6 23.Qh4 Nf8 24.Nd4 c5 25.Rac1 Qc7 26.Nxe6 fxe6 27.Bb1 Rc8µ Polgar,J-Beliavsky,A/Munich/1991/; 16.dxe5 Nxe5 17.Nxe5 Rxe5 18.f4 (18.Bf4 Re6!) 18…Rxe4! 19.Nxe4 dxe4©] 16…h6 17.Bh4!? [17.Bxf6 Qxf6 18.exd5 exd4] 17…dxe4? [17…g5!? 18.Nxg5 hxg5 19.Bxg5 Be7 20.Nf5‚] 18.Nxe4 g5 19.dxe5! Nxe4 [19…Nxe5? 20.Qxd8 Nxf3+ 21.gxf3 Rexd8 22.Nxf6+ Kg7 23.Nh5+ Kh8 24.Bg3+-] 20.Bxe4 Bxe4 21.Rxe4 gxh4 22.Rd4 Re7 [22…Qc8!? 23.Rxd7 Bd6! 24.Rxd6 cxd6 25.Qxd6 (25.exd6 Qxc3 26.Rc1±) 25…Qxc3 26.Re1±] 23.e6! fxe6 24.Ne5 Rg7 25.Rxd7 Qg5 26.Qf3 Rd8 27.Rxg7+ Qxg7 28.Re1 Bc5 29.Ng4 Qg6 30.Qf4 Bb6 [30…Rf8 31.Qxc7] 31.Nxh6+ Kg7 32.Qxh4! Qf6 [32…Rh8 33.Qe7+ Kxh6 34.Rxe6+-] 33.Qxf6+ Kxf6 34.Re2 Rd1+ 35.Kh2 Rc1 36.g4 Rxc3 37.h4 Rd3 38.g5+ Ke7 39.g6 Kf8 [39…Kf6 40.h5 Rd5 41.Ng4+ Kg7 42.h6+ Kxg6 43.Rxe6+ Kf5 44.h7 Bd4 (44…Rd8 45.Rf6+! Kg5 (45…Kxg4 46.Rg6+ Kf5 47.Rg8+-) 46.Kg3 Rh8 47.f4+ Kh5 48.Rh6#) 45.Rf6+!! Bxf6 46.Nxf6 Rd8 47.Ng8+-] 40.Rxe6 Rf3 41.Ng4 Rf5 [41…Bxf2 42.Nxf2 Rxf2+ 43.Kg3 Rxa2 44.h5+-] 42.Kg3 1–0

Dva mjeseca kasnije Judit je ponovo zapanjila šahovski svet briljantnim nastupom u Monaku, gde se u borbi za „Jantarni kup-93“ takmičili vodeći velemajstori sveta – V. Anand, A. Karpov, N. Short, V. Ivanchuk, V. Korčnoj, J. Seirawan.

Šahisti su igrali međusobno po dvije partije – jednu naslijepo, drugu u „rapidu“. Judit je pobedila Karapova 2:0, a narednog dana istim rezultatom – Shorta!

Zatim je 17-godišnja šahistkinja briljirala na međuzonskom turniru u Bilu, gdje ju je od plasmana u kandidate dijelilo samo pola poena.

1995.Judit je isprobala „trenerski“ posao, postavši pomoćnica Žuži, koja je igrala meč u Sankt Peterburgu protiv Maje Čiburdanidze i pobijedila.

Judit je učesnica mnogih superturnira, na kojima su igrali najjači šahisti svijeta. Ljubitelji šaha u Linaresu, Tilburgu, Vajk-an-Zee-u i Monaku pozdravljali su hrabru šahovsku amazonku, koja je skupljala „skalpove“ najboljih – V. Ananda, A. Karpova, A. Širova, N. Shorta, M. Adamsa, V. Ivanchuka, V. Korčnoja.

Na muškom prvenstvu Evrope J. Polgar (2001, Ohrid) podijelila je 3-4. mjesto sa J. Azmaiparašvilijem.

2002.Judit je bila jedina žena u reprezentaciji svijeta u meču protiv tima Rusije i tada je po prvi put pobijedila Kasparova.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

PILSBERI (Harry Nelson Pillsbury) (1872–1906), američki majstor, jedan od kandidata za svjetsko prvenstvo na prelazu iz 19. u 20. vijek.

Tek sa 16 godina Hari se upoznao sa šahom. Ali već poslije godinu dana nije mogao živjeti bez njega. „…Tokom šetnji, pa čak i u snu, figure su me progonile. Čim bi se pojavilo slobodno vrijeme, odmah bih se vraćao svojoj omiljenoj šahovskoj tabli“, pisao je.

Pobijedivši na prvenstvu Šahovskog kluba Manhattan u New York City, dobio je čast da zajedno sa Wilhelm Steinitz-om i Jackson Showalter-om predstavlja SAD na turniru povodom stogodišnjice u Hastings (1895).

Kao pravi Amerikanac, 22-godišnji Pilsberi stigao je u Evropu unaprijed uvjeren u svoju pobjedu. I izazvao je senzaciju: izgubivši u 1. kolu od Mikhaila Chigorina, zatim je pobijedio takve velikane kao što su Siegbert Tarrasch, Wilhelm Steinitz, Dawid Janowski, Richard Teichmann, Emanuel Schiffers…

Na kraju: 15 pobjeda, 3 remija, 3 poraza i 1. mjesto!

„Njegov uspjeh je zadivljujući“, pisao je Siegbert Tarrasch tim prije što je prvi put učestvovao na velikom turniru. Harry Nelson Pillsbury je genijalan šahista, i njegova igra je puna dubokih ideja…“

A pobjednik turnira je na njegovom zatvaranju naglasio veličinu same igre: „Šah nije samo igra, nije samo zabava, već mjera snage intelekta.“

„Njegova pojava na šahovskoj sceni,“ pisao je kasnije Emanuel Lasker, „bila je jedan od najvećih trenutaka u istoriji drevne igre.“ On je pokazao da su u principima pozicionog učenja Wilhelm Steinitz bili sadržani i konstruktivni temelji.

„Uspjesi Pilsberija,“ nastavlja Lasker, „zasnivaju se prije svega na novini njegovih analitičkih istraživanja, sjajnom kombinacionom osjećaju, zdravoj pozicionoj procjeni i neograničenoj radnoj energiji tokom partije.“

U međuvremenu, sve te osobine bile su svojstvene i geniju samog Laskera. Kada je naglašavao da se „nijedan protivnik, susrevši se s njim, nije mogao osjećati bezbjedno“, to je u velikoj mjeri objašnjavalo zašto je upravo s tim protivnikom (kao ni s jednim drugim!) svaka turnirska partija postajala veliko iskušenje „snage intelekta“, pa su se pobjede često smjenjivale s porazima…

Njihovi susreti na 64 polja često su rađali partije zadivljujuće ljepote. Ako se Lasker u životu najviše ponosio partijom koju je dobio protiv Pilsberija u Saint Petersburg, američki šahista je posebno zadovoljstvo imao zbog toga što je upravo za partije protiv Laskera u Nurembergu (1896) i Cambridge Springsu (1904) dobio posebne nagrade za ljepotu.

Pillsbury – Lasker
Cambridge Springs, 1904                                                                                                                                                                                                                                                        
1.d4 d5 2.c4 e6 3.Nc3 Nf6 4.Nf3 c5 5.Bg5 cxd4 6.Qxd4 Nc6 7.Bxf6 gxf6 8.Qh4 dxc4 9.Rd1 Bd7 10.e3 Ne5 11.Nxe5 fxe5 12.Qxc4 Qb6 13.Be2 Qxb2 14.0–0! Rc8 15.Qd3 Rc7 16.Ne4 Be7 17.Nd6+ Kf8 18.Nc4 Qb5 19.f4 exf4 20.Qd4 f6 21.Qxf4 Qc5 22.Ne5 Be8 23.Ng4 f5 24.Qh6+ Kf7

25.Bc4! Rc6 26.Rxf5+! Qxf5 27.Rf1 Qxf1+ 28.Kxf1 Bd7 29.Qh5+ Kg8 30.Ne5 1–0

U periodu od 1895. do 1904. Emanuel Lasker i Harry Nelson Pillsbury odigrali su na 6 turnira ukupno 13 partija. Njihov međusobni rezultat bio je: +5, −4, =4 u korist Laskera. A ako se uzme u obzir i pokazna partija koju je Pilsberi dobio 1901. u Augsburgu, tada njihov ukupni skor postaje izjednačen: +5, −5, =4.

Iako tokom narednih deset godina svoje šahovske karijere Pilsberi nije uspio ponoviti uspjeh sličan onome iz Hastings 1895 šahovskog turnira, nastavio je da zauzima vrlo visoka mjesta na turnirima, na primjer u Nuremberg (1896) – 3–4. mjesto, Vienna (1898) – 1–2, London (1899) – 3–4, Paris (1900) – 2, Munich (1900) – 1–3, Monte Carlo (1902) – 2. mjesto.

Ukupno je tokom 13 godina odigrao na turnirima 321 partiju (+179, −63, =79) i u 10 mečeva 73 partije (+33, −22, =18).

Kao jedan od najjačih šahista svijeta, Pilsberi se, zajedno sa Siegbert Tarraschem, Dawid Janowskim, Carl Schlechterom i Gézom Maróczy-jem, na prelazu iz 19. u 20. vijek smatrao kandidatom za šahovsku krunu.

Kada su tokom gostovanja Emanuel Lasker u Americi (1901) u New York City upitali kako bi reagovao na izazov Pilsberija za meč, njegov odgovor bio je jasan:

„Pilsberi, po svom položaju u šahovskom svijetu, ima puno pravo na takav izazov. Bio bih prinuđen ili da ga prihvatim, ili da se odreknem titule svjetskog prvaka.“

Ali tom meču nije bilo suđeno da se odigra. Razlog za to bio je… Na šahovskom horizontu pojavila se nova američka zvijezda Frank Marshall, ali glavni razlog bio je ogromni utrošak životne energije Harry Nelson Pillsbury u simultankama naslijepo, u kojima je postizao izvanredne rezultate.

Brzina razmišljanja, fenomenalno pamćenje i plemenit izgled maestra ostavili su snažan utisak na buduće svjetske prvake – Hoze Raúl Kapablanka i Aleksandar Aljehin, koji su još u ranoj mladosti, nakon tih seansi, donijeli konačnu odluku da se posvete šahu.

„Igra Pilsberija me je bukvalno naelektrisala“, govorio je Kapablanka.
„Nastup Pilsberija tada sam doživio kao čudo“, prisjećao se Aljehin.

Samo za 6 godina (1898–1904) Hari je održao 40 simultanki naslijepo, odigravši u njima 666 partija (+456, −75, =135) i postavivši niz svjetskih rekorda, među kojima i onaj iz 1902. u Moskvi: +17, −1, =4.

Plodonosan je bio i Pilsberijev rad u istraživanju teorije otvaranja, gdje je unio svježinu ideja.

„Njegovo agresivno tumačenje daminog gambita, njegovo pobijanje berlinske odbrane u španskoj partiji i oživljavanje Petrovljeve odbrane zauvijek su ušli u klasiku šaha“, pisao je Emanuel Lasker.

Varijanta u odbijenom daminom gambitu, koju je Hari prvi put primijenio na turniru u Cambridge Springs, naziva se i Pilsberijeva odbrana.

Pilsberi je sebe smatrao učenikom Wilhelma Steinitza. Kako je naglasio međunarodni majstor Pyotr Romanovsky, koji je mnogo godina posvetio proučavanju njegovog šahovskog nasljeđa:

„Stvaralaštvo Pilsberija je jasna i sjajna praktična ilustracija Štajnicovih formula. Kod Pilsberija treba učiti nepokolebljivu volju za inicijativom, strogu logičnost u izgradnji strateškog plana i njegovo dosljedno sprovođenje, tehničku preciznost i suptilan proračun.“

Reagujući na preranu smrt Harry Nelson Pillsbury-ja (u 33. godini života) velikim člankom u svom časopisu Lasker’s Chess Magazine (maj 1906), Emanuel Lasker je uputio prijekor „šahovskom svijetu, koji je svojim više nego skromnim nagradama učinio da njegov život zavisi od pretjeranih napora. Pobjednik turnira u Hastingsu, pionir u dubinama šahovske teorije, drag i šarmantan čovjek, izvor radosti i zadovoljstva, učitelj hiljada ljubitelja šaha, nije trebalo da pati zbog nedostatka komfora koji olakšava rad i čuva zdravlje. Umjesto toga morao je teško da radi, trošeći svoj dragocjeni dar na razne „zabave“ koje su trajale od šest do deset sati, kako bi zaradio za najnužnije za život.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Prvi koraci u šahu (nastavak)

Sredinom 30-ih godina Josif Staljin je izjavio: „Život je postao bolji, život je postao veseliji.“ Zaista, život je donekle postao bolji: normiranje hrane je ukinuto, u prodavnicama se već nešto moglo kupiti. Ali razloga za veselje bilo je malo: 1937. godine počele su masovne represije i ljudi su jedan za drugim počeli da nestaju.

Ispričaću ono što se dešavalo pred mojim očima.

U parku sam redovno igrao s dječakom po imenu Jura Kamenev. Zatim je prestao da dolazi u park i nestao. Zauvijek. Mnogo kasnije slučajno sam saznao za njegovu tragičnu sudbinu.

Sin poznatog državnika Lav Kamenev, nakon strijeljanja svog oca bio je zajedno s majkom prognan u Gorki. Tamo je Jura ponekad igrao šah s drugim moskovskim školarcem koji je kod tetke došao na ljetnji raspust. Taj dječak mi je kasnije ispričao šta se dogodilo.

Jednom je kod njih dotrčala uznemirena Jurina majka i sa suzama u očima molila tetku da njen sin bar nedelju dana ostane kod njih. Bojeći se za sopstvenu sudbinu, ona je to odbila. A kada je nekoliko dana kasnije taj dječak otišao kod Jure, u kući više nije bilo ni njega ni njegove majke — bili su uhapšeni.

Jura je poslat u GULAG, gdje je ubrzo umro od tifusa, a njegova majka, sestra Lava Trockog, zatvorena je u Orlovsku zatvorsku ustanovu. Kada je 1941. godine počeo rat i njemačke trupe prišle Orlu, svi zatvorenici su bili strijeljani.

Moja majka je radila u trustu Sajuzhimmontaž. Načelnik jednog od odjeljenja bio je inženjer Sergej Kaminer, jedan od naših najistaknutijih etudista (kompozitora šahovskih završnica). Dolazio je kod moje majke na posao i ja sam ga više puta viđao. Čak se i dogovorila s njim da pogleda moje partije, ali je ubrzo i on uhapšen.

Kaminer je bio prijatelj iz djetinjstva Mihaila Botvinika. U svojim memoarima Botvinik piše:

„Bila je jesen 1937. godine. U Moskvi sam igrao meč za prvenstvo SSSR-a protiv Levenfiša. Neočekivan telefonski poziv i u hotel ‘Nacional’ dolazi Sergej Kaminer.“

– Ovde, u svesci – kaže on – sve su moje studije, neke još nisu dovršene. Uzmite ih sebi. Bojim se da će kod mene propasti.

Nažalost, ta zabrinutost se pokazala opravdanom…

Zaista, Sergej Kaminer je bio strijeljan. Mnogo kasnije ta sveska je poslužila pri objavljivanju njegovih izabranih studija. Danas se čuva u Muzeju šaha Rusije.

Kod mene je sačuvan tekst nedovršene partije u dopisnom šahu, započete iste one nesretne 1937. godine. Bijeli – Jurij Averbah, crni – Borislav Emšil Avgust Džonopatero. U stvarnosti je moj protivnik bio mladi kaluški šahista Boris Švajkovski. Ne znam zašto je izabrao tako čudan pseudonim i šta je on značio. Znalo se da je Boris bio zaljubljen u esperanto i da je vodio živu prepisku sa inostranstvom.

Naša partija trajala je kratko – svega deset poteza. Zatim je prepiska prekinuta. Kada sam sljedeće godine došao u Kalugu, saznao sam da je Boris uhapšen…Prestao je da se pojavljuje i u moskovskim šahovskim krugovima problemista Petar Musuri. On je na Stadionu mladih pionira vodio konkurs rješavanja zadataka i studija o kojem sam ranije govorio. Musuri je bio grčki državljanin i proširila se glasina da je strani špijun.

Godine 1994, listajući Večernju Moskvu, pronašao sam njegovo ime u jednoj od tada objavljenih lista strijeljanih. Ubili su ga zajedno sa njegovom majkom, koja je radila kao kozmetičarka…

Pravi potres doživio sam kada sam saznao da je kao „neprijatelj naroda“ uhapšen profesor Boris Sergejevič Stečkin, otac mog prijatelja Sereže, koji je podsticao sinovo bavljenje šahom i često posmatrao naše partije.

Poslat u tzv. „šarašku“, bio je oslobođen tokom rata, a kasnije je dobio Staljinovu nagradu, postao akademik i heroj socijalističkog rada.

Represije su zahvatile i moju porodicu: na godinu dana nestao je moj otac. Kao što sam ranije pisao, radio je u trustu Eksportles i veći dio godine provodio na službenim putovanjima na sječi šuma. U „Eksportlesu“ su u jednom potezu pohapšeni svi rukovodioci – bili su povezani sa inostranstvom. Usput su uhapšeni i brojni obični zaposleni.

Mojem ocu se nevjerovatno posrećilo. Kada je 1938. godine Nikolaj Ježov smijenjen od strane Lavrentija Berije, nastupilo je privremeno popuštanje. Na jednom od narednih plenumâ Centralnog komiteta osuđeni su „ekscesi“, pa je dio uhapšenih, koji još nisu bili osuđeni, pušten na slobodu.

Sada razumijem da sam imao sreće i ja. Da su u moskovskom sportskom komitetu znali da mi je otac uhapšen, nikada me ne bi poslali na prvenstvo školaraca. Vjerovatno je presudilo to što je otac bio uhapšen ne u Moskvi, nego u „unutrašnjosti“, negdje u Ivanovskoj oblasti.

U rodnoj Kalugi

Tokom školskih godina, kad god je bilo moguće, skoro svakog ljeta sam odlazio kod rodbine u Kalugu, makar na dvije sedmice. Tamo sam se svakodnevno kupao u rijeci Oki, sunčao se na obali i išao u šumu Kalužski bor po gljive i bobice.

Sjećam se kako smo jednom, dok smo sa djedom išli ivicom šume, naišli na starca sijede kose u staromodnom šeširu koji je na biciklu izašao iz žbunja. Pozdravio je mog djeda, sišao s bicikla i oni su počeli da razgovaraju. Kada je starac otišao, djed je rekao:

– To je Konstantin Eduardovič Ciolkovski. Poznat naučnik!

Ciolkovski su tada živjeli u susjednoj ulici, paralelnoj s našom, Bruto ulicom, koja je kasnije preimenovana u Ciolkovsku ulicu. Samo su moj djed i tetka živjeli na vrhu ulice koja se strmo spuštala prema Oki, dok su oni bili na samom dnu.

Tetka Valja predavala je matematiku u obližnjoj školi i preko nje sam upoznao porodicu Nadaljak. Imali su četvoro djece – jednu djevojčicu i tri dječaka. Sa Platonom, mojim vršnjakom, sprijateljio sam se i često sam dolazio kod njih kući. Oni su živjeli blizu Ciolkovskog.

Ubrzo sam upoznao i unuke naučnika – Alekseja Ciolkovskog i Vladika Ciolkovskog, kao i unuku Musju. Kada su Ciolkovski preselili u novu kuću, u dvorištu im je napravljeno odbojkaško igralište i tamo sam često igrao. Poznavao sam i njegovu kćerku Mariju Konstantinovnu Ciolkovsku.

Kada sam se zainteresovao za šah, u kaluškom parku sam upoznao lokalne šahiste. Sa jednim od njih, Jurijem Gonakom, koji je bio nešto mlađi od mene, sprijateljio sam se. Često smo igrali šah, mnogo analizirali partije i zajedno proučavali šahovsku literaturu. Pred rat, Jurij je postao jedan od najjačih šahista Kaluge.

Upoznao sam i glavnog organizatora šahovskog života u gradu, Dmitrija Vasiljevskog. On je vodio i šahovski kružok u Kaluškom domu pionira. Kada sam u ljeto 1938. godine, kao prvokategorni igrač, došao u Kalugu, Vasiljevski me je pozvao da igram na prvenstvu grada među odraslima.

Tada u Kalugi nije bilo prvokategornih igrača, ali je konkurenciju činilo nekoliko jakih drugokategornih. Ipak, uspio sam da osvojim prvo mjesto. Pošto sam igrao van konkurencije, prvak je postao N. Petrov, koji je zauzeo drugo mjesto. Jurij je bio treći.

Sudbina Jurija Gonaka, kao i mnogih drugih mojih vršnjaka, bila je tragična. Završio je školu 1940. godine, bio je mobilisan, učestvovao u borbama protiv fašista, dospio u zarobljeništvo, završio u Buhenvaldu i tamo poginuo.

Kaluga (s lijeva na desno): Platon Nadaljak, Vladik Kostin, ja i Jurij Gonak (poginuo u Buhenvaldu)

Evo ispod i kompjuterski obojane iste fotografije:

Poslije rata, kao majstor pa zatim i velemajstor, na poziv Vasiljevskog – koji je postao sudija sveunijskog ranga – nekoliko puta sam dolazio u Kalugu da držim predavanja i simultanke.

Dmitrij Nikolajevič nije bio samo talentovan organizator, nego i istoričar zavičaja i bibliofil. Imao je veliku biblioteku koju je skupljao cijelog života, u kojoj je bilo mnogo rijetkih šahovskih knjiga. Nažalost, sudbina njegove biblioteke bila je tipična za to vrijeme: nakon njegove smrti, udovica je ponudila gradskim vlastima da otkupi biblioteku u zamjenu za dvosoban stan, ali je to odbijeno.

Ne znam gdje je završila čitava biblioteka Vasiljevskog, ali su se šahovske knjige kasnije pojavile u Odesi, koja je tada već bila „u inostranstvu“.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

PJEŠAK. U šarenoj šahovskoj vojsci na prvi pogled neupadljivo izgledaju pješaci, koji simbolizuju obične vojnike – pješadiju. Istina, njihov broj je prilično velik – isto koliko i figura na tabli!

Osim toga, uloga pješaka u partiji je velika – njihova saradnja sa figurama pojačava napetost borbe i omogućava izvođenje mnogih efektnih kombinacija.

„Pješadija ne smije znati riječ ‘retirada’ – povlačenje“, govorio je još Aleksandar Suvorov, koji je volio provoditi slobodno vrijeme i za šahovskom tablom. I u šahu pješaci idu samo naprijed. Po pravilu, oni prvi stupaju u borbu. Često u zbijenim redovima nastupaju u središnjici. Najzad, u završnici najčešće upravo oni odlučuju ishod borbe. Zato je još prije dva i po vijeka François‑André Danican Philidor tvrdio: „Pješaci su duša šaha.“

U gotovo svim otvaranjima velika je uloga pješaka u rješavanju strateških zadataka borbe u centru i na krilima. U središnjici raste značaj pješačke strukture, pješačkih klinova i falangi koje se pokreću na kraljevom ili daminom krilu. Uz učešće pješaka često nastaju lijepe kombinacije. Neke od njih zasnivaju se na posebnom pravilu uzimanja „en passant“ (uzimanje u prolazu), druge na istovremenom napadu na dvije figure („viljuška“), a treće na iznenadnom matu…

Na kraju, prava čuda pješak stvara kada krene ka promociji u damu. Slobodni pješak! Koliko se nada veže za njega! Koliko u njemu ima energije i snage! Koliko je, napokon, ljepote u njegovom iznenadnom pretvaranju na 8. (ili 1.) horizontali u bilo koju figuru (osim kralja!) šahovske vojske! Nehotice se prisjećamo poslovice: „Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general!“

Zanimljive su u vezi s tim i riječi iz predgovora velemajstora Arona Nimcoviča njegovoj knjizi Moj sistem:
„Upozoravam vas, moji dragi čitaoci (iako to možda zvuči pomalo komično), da je za mene ‘slobodan pješak’ kao neko živo razumno biće, sa svojim neizrečenim željama, nadama i sumnjama koje moramo naslućivati.“

Čarobnu snagu slobodnih pješaka, ponekad čak i razdvojenih, potvrđuje sljedeći primjer koji je postao klasičan po svojoj zadivljujućoj kombinacionoj mogućnosti, otvorenoj u, naizgled, ne naročito složenoj završnici. Ona je nastala u partiji dvojice španskih šahista.

Ortueta – Sanz
Madrid, 1933.

30… Rd2 31.Na4 Rxb2!! 32.Nxb2 c3! 33.Rxb6 c4!! 34.Rb4 a5 (Rijetka po ljepoti pozicija: top i konj su nemoćni protiv tri razdvojena pješaka, među kojima su i dva udvojena!) 35.Nxc4 c2 0–1

Odavno je primijećeno da je naročito teško igrati završnice partija u kojima ostaju samo pješaci i kraljevi. Na prvi pogled, kao da je sve jednostavno. I „aktera“ je malo, i njihova kretanja su jasna. U stvarnosti, međutim, za njihovo odigravanje potrebni su veliko iskustvo, intuicija, dalek proračun i pronalaženje paradoksalnih rješenja.

Pred nama je fragment iz partije sa Drugog moskovskog međunarodnog turnira, u kojoj su crni u približno ravnoj poziciji suptilno iskoristili aktivniji položaj svog kralja.

Lisicin – Alatorcev,
Moskva 1935

39.Kc3 a5 40.h4 h5 41.Kd3 Kb4 42.Kc2 b5 43.axb5 Kxb5 44.Kc3 Kc5 45.Kd3 Kb4 46.Kc2 Ka3 47.Kc3 Ka2 48.Kc2 f5 49.Kc3 Kb1 50.e4 fxe4 51.fxe4 e5 52.Kd3 Kb2 53.Kc4 Kc2 54.Kd5 Kxb3 55.Kxe5 a4 56.Kf5 a3 57.Kg6 a2 58.Kxg7 a1Q+ 59.Kg6 Qe5 0–1

Tako se igra pješacima pokazuje organski povezanom sa dubinom prodiranja u suštinu šahovske borbe, u tajne njene strategije i taktike.

PIKET Jeroen (rođ. 1969), holandski velemajstor, jedan od vodećih šahista svijeta.

Prve uspjehe postigao je na omladinskim turnirima: bio je među nagrađenima na prvenstvu svijeta (1984) i Evrope (1985/86). Za pobjede na međunarodnim turnirima u Briselu (1987) i Minhenu (1989) dobio je titulu velemajstora.

Tokom 90-ih godina postao je dostojan rival Janu Timmanu u borbi za vodeće mjesto na šahovskom nebu Holandije.

Početkom 2000. godine Piket je učestvovao na turniru preko interneta koji je organizovao Kasparov Chess Club, i postigao zapanjujući uspjeh. Pobijedivši Yassera Seirawana, Alekansdra Morozeviča i Petera Svidlera, plasirao se u finale, gdje mu je protivnik bio Garry Kasparov.

Piket – Kasparov,
 Internet 2000

39…h5 40.f4 g6 41.e5 Rd3 42.Kh3 Re3 43.Kh4 Kg7 44.Kg5 Re1 45.Rc7 Re2 46.Re7 Ra2 47.f5 gxf5 48.e6 h4 49.Rxf7+ Kg8 50.Kf6 1–0

O svom raspoloženju za igru protiv favorita Piket je pričao već nakon završetka turnira: „Naravno, u svemu tome je bio i procenat sreće, i, prolaskom u finale, bio sam više nego sretan. A to što sam tamo naišao na Kasparova, bilo je dobro i za čitav turnir i lično za mene. Sam taj podatak da sam postao protivnik samog Kasparova povećao je moje samopouzdanje i dao dodatni podsticaj pred meč. Bio sam siguran u svoje sposobnosti i jednostavno srećan što sam se našao u finalu. Tada sam mislio: ‘Pa dobro! Ako izgubim, izgubio sam!… Ranije sam samo jednom uspio da pobijedim Garija. To se desilo u Amsterdamu 1995. Ovog puta on je jednostavno napravio grešku u završnici.’“

Ovaj duel se završio pobjedom Piketa (2,5:1,5), i on je postao vlasnik najveće nagrade u svom životu – 20 hiljada dolara.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Prvi koraci u šahu (nastavak)

Prijavio sam se na kvalifikacioni turnir za četvrtu kategoriju i, osvojivši potrebnih 66 procenata poena, načinio svoj drugi korak na šahovskoj kvalifikacionoj ljestvici. Zajedno sa mnom isti uspjeh ostvario je i budući šahovski majstor Jurij Gusev.

Jednom je u parku, na sportskom stadionu na kojem su se obično održavala zvanična takmičenja u odbojci i košarci, održana rekordna simultanka velemajstora Andora Lilijentala na čak 155 tabli. Učesnici su uglavnom bili mladi šahisti poput mene, tek na početku svog šahovskog puta.

Uspio sam da pobijedim velemajstora, mada se to dogodilo sasvim slučajno: u potpuno dobijenoj poziciji Lilijental je napravio krupan previd. Simultanka je trajala gotovo dvanaest časova i, kada sam se napokon vratio kući, dobro sam nagrabusio – moje odsustvo trajalo je mnogo duže nego što su roditelji mogli da prihvate.

Krajem godine prvi put sam posjetio Moskovski šahovski klub, koji se tada nalazio na Iljinki, u podrumskim prostorijama Narodnog komesarijata pravde. Tamo sam imao sreću da slušam predavanje majstora Nikolaja Grigorjeva. Ono je na mene ostavilo neizbrisiv utisak.

Dok je Grigorjev pokazivao svoje pješačke studije, finim, gotovo umjetničkim pokretima pomjerajući figure na demonstracionoj tabli, ja sam više osjećao nego što sam razumio svu raskoš, dubinu i ljepotu šaha. Vidio sam kako ljudska misao oživljava male drvene figure i kako one, kao pravi glumci, počinju da izvode čudesnu predstavu koja može da dotakne najosjetljivije strune ljudske duše. Doživljaj šaha kao umjetnosti povezao me je za ovu igru. Poželio sam da je upoznam do kraja, da savladam njene zakone i njene tajne.

Potraga za mjestom gdje bih mogao da napredujem u igri dovela me u šahovski klub Stadiona mladih pionira. Tamo sam napravio još jedan korak naprijed na kvalifikacionoj ljestvici – ispunio sam normu za treću kategoriju. Zatim sam učestvovao u višestepenom takmičenju rješavanja šahovskih zadataka i studija.

Takmičenje se održavalo nedjeljom. Prvo su nam bile ponuđene dvopotezne kombinacije, zatim trostepene, potom višepotezne, a na kraju i „bajkoviti“ problemi. Završnicu je činio konkurs rješavanja studija.

Iako su u ovom takmičenju učestvovali i stariji i jači igrači, a pobjednik je bio Vladimir Simagin – tada budući velemajstor – ja sam osvojio nagradno mjesto i dobio svoj prvi trofej: udžbenik Emanuela Laskera sa njegovim autogramom. Nagrade je uručivao lično bivši svjetski šampion, koji je tada živio u Moskvi.

Dobra škola usavršavanja bili su i redovni seansi sa satom na Stadionu mladih pionira, koje su igrali najjači prvokategornici, poput Aleksandra Kotova, Toluša i Čistjakova protiv trećekategornika. U njima su, zajedno sa mnom, učestvovali budući majstori Gusev i Bejlin, kao i budući poznati istoričar šaha Isak Linder.

Tako sam postepeno napredovao u šahu. Ovdje mi se posebno želi da pomenem mog školskog druga Serežu Stečkina, kasnije profesora matematike Moskovskog državnog univerziteta. Kod njega smo igrali nekoliko mečeva. U početku je on bio bolji od mene, ali su se vremenom moji rezultati počeli poboljšavati.

Njegova specijalnost bila je završnica: zahvaljujući oštrom analitičkom umu, veoma dobro je igrao tu fazu partije. U susretima s njim, neprimjetno sam i sam stekao osjećaj za završnicu, što je nesumnjivo doprinijelo mom daljem napretku.

Početkom 1937. godine učestvovao sam u kvalifikacionom turniru za drugu kategoriju. Turnir se održavao u prostorijama Tužilaštva SSSR-a na Kuznjeckom mostu. Bio sam blizu ispunjenja norme, ali takmičenje nije završeno jer je donijeta odluka kojom se djeci zabranjuje igranje u istim turnirima sa odraslima.

Ipak, na osnovu tog takmičenja stekao sam pravo da igram u turniru za drugu kategoriju, ali to pravo više nisam mogao da iskoristim. Tokom ljeta na Stadionu mladih pionira uspio sam da u kvalifikacionom turniru ispunim normu za tu kategoriju, ali se kasnije ispostavilo da zapisnik sa takmičenja nikada nije poslat u kvalifikacionu komisiju koja dodjeljuje zvanja. Ipak, smatrao sam se igračem druge kategorije.

Sa Arbata do Stadiona mladih pionira trebalo je više od sat vremena putovanja, pa sam, saznavši da je u Pionirskom domu u Ulici Stopani otvoren šahovski klub do kojeg se moglo brzo stići novim moskovskim prevoznim sredstvom – metroom – prešao tamo i ubrzo zauzeo vodeću poziciju u klubu.

Klubom je rukovodio majstor Mihail Judovič, a druženje s njim imalo je veliki značaj za moje šahovsko obrazovanje. Igrao sam s njim brzopotezni šah, zajedno smo analizirali partije, a ponekad i jednostavno razgovarali o raznim šahovskim temama.

Jedan njegov savjet pamtim do danas: „Ništa ne prihvataj zdravo za gotovo, do svega dolazi svojim razumom.“ Usput, taj savjet važi ne samo za šah.

U januaru 1938. godine uspio sam da postignem svoj prvi veliki uspjeh – postao sam prvak SSSR-a među dječacima do 16 godina. U Moskvi nije bilo posebnih kvalifikacija za to takmičenje: bio sam jedini drugokategorni igrač odgovarajućeg uzrasta. Iz Lenjingrada, gdje se takmičenje održavalo, vratio sam se kao prvokategorni igrač.

U grupi omladinaca do 18 godina šampion je postao Vasilij Smislov. U Lenjingradu smo živjeli u istoj sobi i tada smo se, čini se, zauvijek sprijateljili. Naše prijateljstvo traje već skoro 70 godina.

Pravilnik turnira, koji se sastojao iz dvije etape — polufinala i finala — bio je izuzetno težak. Komentatori su isticali: „Ozbiljan nedostatak turnira bila je nenormalna opterećenost za djecu (u finalu po dvije partije dnevno), što se odrazilo na stvaralaštvo mnogih učesnika, a sa medicinske tačke gledišta to je potpuno nedopustivo.“

Živeći u svom šahovskom svijetu, bio sam daleko od realnosti svakodnevnog života, ali ih nije bilo moguće potpuno ne primjećivati. Dešavali su se događaji koje je bilo nemoguće ni razumjeti ni objasniti.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

PETROV Aleksandar Dmitrijevič (1794–1867), prvi ruski šahovski majstor, šahovski teoretičar i kompozitor.

Još u djetinjstvu Aleksandar je pokazao neobične sposobnosti za igru; u mladim godinama uspješno se nadmetao s najboljim šahistima Sankt Peterburga, a dvadesetih godina XIX vijeka bio je priznat kao najjači u Rusiji i ostao je to tokom pola vijeka. Među učenicima i savremenicima Petrova nalazi se čitava plejada ruskih majstora — Karl Janiš, Ilja Šumov, Sergej i Dmitrij Urusov, Viktor Mihajlov. U periodu 1840–1867 Petrov je živio u Varšavi, gdje je odigrao značajnu ulogu u razvoju poljske šahovske kulture.

Petrov je u mnogo čemu bio ispred svog vremena. Vladajući umijećem igre u otvorenim pozicijama, težio je brzom razvoju figura, dobijanju otvorenih linija i cijenio je svaki tempo. Ako bi mu uspjelo da stekne prednost u razvoju, vješto ju je koristio za izvođenje brzih napada.

Petrov – Šimanski
Varšava, 1847

.e4 e6 2.d4 d5 3.exd5 exd5 4.c4 Bb4+ 5.Nc3 Ne7 6.Nf3 Bg4 7.Be2 dxc4 8.0–0 Bxf3 9.Bxf3 c6 10.Qe2 Qxd4? 11.Rd1 Qf6 12.Ne4 Qe6 13.a3! Ba5 14.Bg4! Qg6 [14…f5 15.Bxf5! Nxf5 16.Nd6+ Ke7 17.Bg5+] 15.Bf5!! Nxf5 16.Nf6+ 1–0

Godine 1824. Petrov je u Sankt Peterburgu objavio temeljno djelo o šahovskoj igri u pet dijelova — „Šahovska igra, dovedena u sistematski poredak uz dodatak partija Filidora i napomena uz njih“. Visoko cijeneći Filidorovo učenje o pješacima i pješačkom centru, Petrov se, međutim, nije slagao s tvrdnjom da onaj koji počinje, uz pravilnu igru, mora pobijediti (u prvom izdanju Filidora). Protivio se negativnoj ocjeni poteza 2. f3 i branio gambitna otvaranja. U knjizi je iznio i niz novih ideja — o aktivnoj odbrani, o ulozi konkretnog računanja varijanti pri procjeni pozicija itd.

Naslovna stranica knjige A. D. Petrova „Šahovska igra, dovedena u sistematski poredak, uz dodatak partija Filidora i napomena uz njih“, Sankt Peterburg, 1824.

Izdržati odlučan napad i odbiti napad, tvrdio je Petrov, – veliko je umijeće… Povlačeći se, ne treba smatrati partiju još izgubljenom, jer se može dogoditi da se odbrambena igra pretvori u napadačku. Široko su poznata djela Petrova posvećena ruskoj partiji, anglo-francuskoj literaturi (poznatoj kao „Odbrana Petrovaa“), lovčevom otvaranju, kraljevom gambitu („Varijanta Petrova“) i drugim otvaranjima.

Petrov je bio organizator jednog od prvih šahovskih klubova u zemlji (Sankt Peterburg, 1837), istaknuti književnik (poznati su njegovi zapisi „Scene iz života šahista“, 1844–1846) i pionir domaće šahovske kompozicije. Njegove višepotezne zadatke za obrnuti mat (kiperiani) odlikuje originalnost ideje i težina rješenja. Klasično djelo vizuelne kompozicije postala je sljedeća njegova zadatak (pozicija je uzeta iz druge autorske redakcije, objavljene u „Palamedi“).

A. Petrov
„Bjekstvo Napoleona iz Moskve u Pariz“, 1824, 1838

Mat u 14 poteza:

1. Sd2++ Ka2
2. Sc3+ Ka3
3. Sdb1+ Kb4
4. Sa2+ Kb5
5. Sbc3+ Ka6
6. Sb4+ Ka7
7. Sb5+ Kb8
8. Sa6+ Kc8
9. Sa7+ Kd7
10. Sb8+ Ke7
11. Sc8+ Kf8
12. Sd7+ Kg8
13. Se7+ Kh8
14. Kg2#

U zadatku je simbolično prikazan progon francuskog imperatora (crni kralj) od strane ruske konjice Platova (bijeli konji). Polje „a1“ označava Moskvu, „h8“ – Pariz, dijagonala „a8-h1“ – rijeku Berezinu, na kojoj je Napoleon mogao biti zarobljen. U napomeni uz šesti potez bijelog autor je pisao: „Dama je trebala blokirati put Napoleonu, stupivši na a8, tada ne bi otišao u Pariz, već bi mu bio šah i mat.“

Partije, zadaci i teorijska istraživanja Petrova objavljivana su tokom 40-ih–60-ih u mnogim inostranim časopisima i monografijama. „Šahovski svijet gubi u ovom drugom Philidoru, čija su dostignuća i u partijama i u zadacima poznata kao klasična, jednu od prvih zvijezda…“ – isticao je časopis „Schachzeitung“ u nekrologu posvećenom prvom ruskom majstoru.

„Petrov i njegovi učenici već su počeli da utiču na šahovsku igru u Evropi“, pisao je tada I. J. Cukertort u engleskom časopisu „Chess Player’s Magazine“.

PETROSJAN Tigran Vartanovič (17. juni 1929, Tbilisi – 13. avgust 1984, Moskva), 9. šahovski šampion svijeta (1963–1969).

Tigran nije bio miljenik sudbine. Njegovo djetinjstvo palo je na teške ratne godine. Rano je izgubio roditelje. I samo šah, kojim se Tigran zainteresovao sa 12 godina i u kojem je brzo pokazao talenat, ponekad mu je pomagao da zaboravi na svoje nevolje. Njegov prvi učitelj, A. Ebralidze, primijetio je izuzetno logičnu igru dječaka: on nije težio žrtvovanju figura i kombinacijama, što je tako karakteristično za mlade šahiste, ali se branio uporno i inventivno, poziciju je procjenjivao duboko i dalekovido. Učestvujući na juniorskom prvenstvu SSSR-a (1946), Petrosjan nije pretrpio nijedan poraz, a tada mu je bilo 17 godina. Veteran ruskog šaha, majstor F. Duz-Hotimirski, izrazio je iznenađenje: «Kako, dječak – i nije izgubio nijednu partiju?!»

Za dalji napredak, Petrosjan se preselio u Moskvu. Tu je mnogo radio i na stilu igre, nastojeći da ga učini univerzalnim, i na teoriji šaha.

Polako, ali neumoljivo, Tigranovi uspjesi su rasli. Godine 1951 postaje dobitnik nagrade na prvenstvu SSSR-a i dobija pravo da igra na međuzonskom turniru. Tokom deset godina unapređivao je rezultate u takmičenjima za svjetsko prvenstvo. Konačno, 1962. godine, 33-godišnji Petrosjan postiže sjajan uspjeh na turniru kandidata na ostrvu Kurasao (u Karipskom moru): u četvorokružnom takmičenju, uz učešće takvih izvanrednih velemajstora kao što su Talj, Fišer, Keres, Geler, Korčnoj, Benko, Filip, zauzeo je 1. mjesto i postao prvi kandidat za meč sa svjetskim šampionom. U to vrijeme, u novinama se često isticalo podudaranje imena velemajstora sa moćnim predstavnikom zemaljske faune.

«Napokon se tigar probudio!» – pisali su novinari. Ali bivši svjetski šampion Maks Eve, takođe duhoviti novinar, osporio je to poređenje: «Petrosjan nije tigar koji skače na svoj plen, prije je piton koji guši svoju žrtvu, ili krokodil koji satima čeka trenutak da zada odlučujući udarac…»

I čas takvog odlučujućeg udarca je došao! 1963. godine u Moskvi Tigran Petrosjan se susreo u duelu sa Mihailom Botvinikom. Meč, igran na većinu od 24 partije, završen je u njegovu korist već nakon 22. partije rezultatom 12,5:9,5 (+5, -2, =15). Petrosjan je postao 9. svjetski šampion u istoriji šaha.

«Po vašem mišljenju, u čemu je snaga pobjednika?» – odgovarajući na ovo pitanje, Botvinik je istakao visoku tehniku Petrosjana, njegovu pozicionu vještinu i na kraju naglasio: «Njegova snaga je prije svega u odbrani». Ova karakteristika, međutim, nije uzimala u obzir potencijalne mogućnosti Petrosjana. Već u meču za svjetsko prvenstvo sa Borisom Spaskim 1966. godine, gledaoci su vidjeli «Nepoznatog» Petrosjana. Ispostavilo se da je on umio ne samo da se brani, već i da briljantno napada. Pred nama je završetak 10. partije meča, gdje je, žrtvujući dva topa, a potom i damu, Petrosjan postigao efektivnu pobjedu.

Petrosjan – Spaski
Moskva, 1966

21.Ne3! Bxf1 22.Rxf1 Ng6 23.Bg4! Nxf4 24.Rxf4! Rxf4 25.Be6+ Rf7 26.Ne4 Qh4 27.Nxd6 Qg5+ 28.Kh1 Raa7 29.Bxf7+ Rxf7 30.Qh8+! 1–0

Nakon meča, Spaski je sa iznenađenjem priznao velemajstoru Gligoriću: «Tigran je prije svega zapanjujući taktičar!» Kada je Petrosjan upitan zašto ranije nije koristio svoje «Tajno oružje», odgovorio je: «Svako igra onako kako mu je priroda dala. Po prirodi sam oprezan, generalno ne volim situacije povezane sa rizikom. Ali nikada se nisam žalio na slabost kombinacijskog viđenja. Upravo taktičko majstorstvo me sprečava da odigram niz kombinacija, jer u protivnicima pronalazim protivargument…»

6 godina Petrosjan je nosio krunu šahovskog kralja. U tim godinama Petrosjan je odbranio titulu prvog šahiste planete, osvojio je velika međunarodna takmičenja kao što su Los  Anđeles (1963) i Buenos Ajres (1964). Predvodeći sovjetsku ekipu na Svjetskim olimpijadama u Tel Avivu (1964), Havani (1966) i Luganu (1968), postigao je najbolji rezultat na prvoj tabli.

Šampion je odbranio titulu prvog šahiste planete.
Prijateljski karikaturu N. Trufanova, 1966

I samo 1969. godine, ponovo susrevši se sa Spaskim, Petrosjan je izgubio meč rezultatom 10,5:12,5 (+4, -6, =13). Ali čak i kao bivši šampion, Petrosjan je nastavio da učestvuje u takmičenjima za svjetsko prvenstvo, ostajući jedan od najjačih šahista na planeti. Pobjednik je međunarodnih turnira u San Antoniju (1972), Las Palmasu (1973), Lon-Pajnu (1976), Talinu (1979), Bareu (1980). A u meču sa Fišerom (1971) Petrosjan je nanio jedini poraz budućem svjetskom šampionu u njegovim turnirima kandidata. Evo te partije.

Petrosjan –Fišer
Buenos Ajres, 1971

 1.d4 Nf6 2.c4 g6 3.Nc3 d5 4.Bf4 Bg7 5.e3 c5 6.dxc5 Qa5 7.Rc1 Ne4 8.cxd5 Nxc3 9.Qd2 Qxa2 10.bxc3 Qa5 11.Bc4 Nd7 12.Ne2 Ne5 13.Ba2 Bf5 14.Bxe5 Bxe5 15.Nd4 Qxc5 16.Nxf5 gxf5 17.0–0 Qa5 18.Qc2 f4 19.c4 fxe3 20.c5 Qd2 21.Qa4+ Kf8 22.Rcd1 Qe2 23.d6 Qh5

24.f4! e2 25.fxe5 exd1Q 26.Rxd1 Qxe5 27.Rf1! f6 28.Qb3 Kg7 29.Qf7+! Kh6 30.dxe7 f5 31.Rxf5 Qd4+ 32.Kh1! 1–0

Petrosjan je bio čovjek raznovrsnih interesa i sposobnosti. Poznat je kao šahovski teoretičar i novinar. Tokom nekoliko godina bio je glavni urednik novina „Šahovska Moskva“, a zatim i nedjeljnika „64“. Putovao je po zemlji držeći predavanja, dajući simultanke; vodio je školu mladih šahista u klubu „Spartak“, bavio se naučnim radom. Za disertaciju „Neki problemi logike šahovskog mišljenja“, odbranjenu na Erevanskom univerzitetu (1968), dobio je akademski stepen kandidata filozofskih nauka.

U slobodno vrijeme Tigran je volio da šeta sa fotoaparatom i filmskom kamerom po planinama Jermenije ili šumama Podmoskovlja, igrao bilijar i stolni tenis, sa uživanjem slušao muziku svojih omiljenih kompozitora – Wagnera, Verdija, Čajkovskog.

Među njegovim mnogim vrlinama, prijatelji su posebno isticali u svojim sjećanjima osobine poput oštroumnosti i snalažljivost. Jednom je dao intervju u blitcu – na bilo koje pitanje odgovarao je za 20 sekundi. Evo odlomaka iz njega:

• Šta je bolje – napadati ili kontrirati?
• Bolje je pobjeđivati!
• Zamislite situaciju: crna mačka vam pretrči put. Kako biste postupili?
• Ako žurim, crnu mačku neću ni primijetiti. Ali ako imam vremena, bolje ću preći na drugu stranu ulice…
• A da li su praznovjerja uopšte raširena među šahistima?
• Mislim da malo ko od nas nije podložan tome. Sjećam se svog prvog zvaničnog turnira 1952. u Stokholmu. Baš sam želio da dobijem broj sedam na žrijebu i igram prvu partiju sa najslabijim učesnikom turnira. I odjednom sve se poklopi! Kako onda možete loše odigrati? Na tom turniru sam i dobio titulu velemajstora.
• Recite, kojim bojama više volite igrati – bijelim ili crnim figurama?
• Sviđa mi se izreka mog trenera, velemajstora Isaaca Boleslavskog: „Volite nas crne – traže šahovske figure – a bijele će svi voljeti“.
• Vaše najsmješnije sjećanje sa inostrane turneje?
• To je vezano za 1953. godinu. Jedne švajcarske novine su u meni prepoznale sličnost sa perzijskim šahom.

Postavši šampion, Tigran Petrosjan nije promijenio svoj karakter – ostao je skroman i dostupan, prijateljski i iskren prema kolegama, prijateljima i ljubiteljima šaha. Bio je ravnodušan prema blještavilu nagle slave i radije se skrivao od foto- i televizijskih reportera na svojoj vikendici u Barvihi. Tamo se pripremao za nove šahovske borbe, odmarao i uživao u druženju sa sinovima, brizi za cvijeće i kućne ljubimce.

Sve to nije značilo da želi da se udalji od važnih događaja u šahovskom svijetu. Deveti šampion planete je shvatao ulogu i odgovornost koja mu je pala u razvoju svjetske šahovske umjetnosti, pedagoške i društvene sfere. Svojim radom, uključujući i literarnu djelatnost, neumorno je doprinosio popularizaciji šaha i podizanju nivoa šahovske kulture.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Prvi koraci u šahu

Godine 1935. u Moskvi je održan Drugi međunarodni šahovski turnir, pa su se mnogi moskovski školarci oduševili šahom. Ni ja nisam bio izuzetak.

Na sam turnir, koji se igrao u Muzeju lijepih umjetnosti, nisam uspio da odem, ali sam mogao da prisustvujem simultankama koje su, po završetku turnira, mladim šahistima glavnog grada priredili Emanuel Lasker i Rudolf Špilman. Na moju sreću, održavale su se gotovo pored naše škole, u Domu komsomolca.

Došao sam da navijam za školskog prvaka Alika Prorviča i bio sam presrećan kada je uspio da pobijedi nekadašnjeg svjetskog velemajstora. Poželio sam da jednog dana igram kao on. Tako se u meni rodila želja da napredujem u šahu.

Međutim, strani velemajstori nisu bili prvi veliki šahisti koje sam imao priliku da vidim uživo. Mnogo ranije život me je spojio s jednim od najjačih moskovskih šahista, Vasilijem Panovom.

Do tog susreta došlo je na zanimljiv način. U Kalugi moja majka je u gimnaziji pohađala isti razred sa Panovljevom starijom sestrom Anom i bile su veoma bliske prijateljice. To prijateljstvo sačuvale su tokom cijelog života. Kasnije, kada su se obje preselile u Moskvu, često su se viđale.

Jednom smo majka i ja otišli u posjetu Ani. Sjeli smo da pijemo čaj. Prijateljice su imale mnogo toga da ispričaju jedna drugoj, a meni je ubrzo dosadilo da mirno sjedim. Iz dosade sam počeo da razgledam sobu i primijetio da je jedan njen ugao odvojen zavjesom.

„Šta li se krije iza nje?“

Ne privlačeći pažnju odraslih, izvukao sam se od stola i provirio iza zavjese. Tamo je sjedio meni nepoznat čovjek. Duboko zamišljen, bio je nad šahovskom tablom. Sam. Sasvim sam.

Tada mi je bilo oko sedam godina. Već sam znao osnove šaha – kako se figure zovu i kako se kreću. Takođe sam znao da šah obično igraju dvojica.

– Šah! – ushićeno sam uzviknuo.

Odmah mi je palo na pamet da nepoznati čika nema protivnika i da bih mogao da mu predložim partiju.

– Šta hoćeš, dječače? – upitao me je, ne baš ljubazno.

Zbunio sam se i brzo povukao.

Kada smo se vraćali kući, upitao sam majku ko je bio taj čovjek koji je sam sa sobom igrao šah. Ona je s velikim poštovanjem odgovorila da je to brat Ane Nikolajevne, poznati šahista i prvak Moskve. Bilo mi je iskreno žao što nisam stigao da mu predložim da odigra partiju sa mnom.

Ubrzo je u našoj školi organizovan turnir za sticanje najniže, pete šahovske kategorije*. (*Napomena: Šahovski razredi (kategorije) u Sovjetskom Savezu kasnije su zamijenjeni sistemom sportskih razreda, uvedenim poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine.) Ona se dodjeljivala svima koji su osvojili više od 50 odsto mogućih poena. Sjećam se koliko sam bio ponosan kada su mi uručili crveno uvjerenje sa zlatotiskom, kojim se potvrđivalo da je njegov vlasnik šahista pete svesavezne kategorije. Dokument je bio potpisan ne od bilo koga, već od poznatog moskovskog majstora Nikolaja Rjumina, koji je na Moskovskom međunarodnom turniru pobijedio samog Hozea Raula Kapablanku.

Tokom ljeta iste godine počeo sam redovno da odlazim u Centralni park kulture i odmora i tamo provodio čitave dane igrajući šah i odbojku. Najprije bih odlazio u dječji grad, gdje se nalazio šahovski paviljon. Instruktor je bio šahista druge kategorije Jakubovič. Poznanstvo sa mladim šahistima započinjao je tako što je s njima igrao uz hendikep, dajući im unaprijed damu. Pošto sam prošao taj „ispit“ i postao redovan posjetilac paviljona, njegova prednost je postepeno bivala sve manja.

Dječji pisac i pjesnik Valentin Berestov, koji je kao dječak, baš kao i ja, dolazio u taj paviljon, u jednoj svojoj autobiografskoj pjesmi veoma suptilno i vjerno prenio je osjećanja dječaka opčinjenog drevnom igrom:

U šahovskom paviljonu,
U zelenilu dječjeg parka,
U šahovskom paviljonu
Po stolovima s krupnim poljima
Cik-cak koračaju konji.

Lovac ide dijagonalom,
Top pravo naprijed.
Dama ide kuda poželi,
Pješaci samo naprijed.

U šahovskom paviljonu
Sjede veliki dječaci.
Među njima mi je pomalo strašno,
Gledam ih stidljivo.
Primijetiće me i nasmijati se,
A možda i čvrgu dati.
Onaj ko je veći
Manjeg lako smatra budalom.

A negdje tu, u krug,
Jure konji na vrtešci.
Veliki su na njih zaboravili,
Oslonivši brade na dlanove.

– Hoćeš li, mali, da odigramo partiju?
O divnog li, blaženog trenutka!
Sad ću sjesti za sto
I postati jedan od njih!

Pošto bih se dovoljno naigrao šaha, obično bih otišao da nešto pojedem, zatim bih oko sat vremena odmarao u čitaonici, a poslije toga krenuo na odbojkaški teren.

U početku sam igrao sa dječacima svojih godina, a oko pet ili šest časova počinjali su da dolaze odrasli. U parku je bilo nekoliko odbojkaških igrališta, ali se na jednom od njih često okupljali najbolji moskovski igrači. Njihovu igru obično je posmatrala velika masa gledalaca. Mi mlađi, poput mene, nismo bili samo posmatrači. Ponekad, kada nije bilo dovoljno igrača, nekome od nas bi se posrećilo da zaigra zajedno s njima, uglavnom kao tehnički manje zahtjevan igrač u odbrani ili pri dodavanju. To je bila odlična škola, mada se moralo igrati iznad vlastitih mogućnosti. Dovoljna je bila i najmanja greška pa da se odmah ponovo nađeš među gledaocima.

Kada bi počeo da pada mrak, odlazio bih u glavni šahovski paviljon parka, gdje su uglavnom igrali odrasli. Tamo su se redovno održavali kvalifikacioni turniri, brzopotezni turniri, majstori su držali predavanja i priređivali simultanke.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Kako je srušen Hram Hrista Spasitelja

Najsnažniji utisak iz mog djetinjstva bilo je rušenje Hrama Hrista Spasitelja. Taj hram-spomenik Otadžbinskom ratu 1812. godine bio je za Moskvu isto ono što je Katedrala Notr Dam za glavni grad Francuske ili Bazilika Svetog Petra za Rim. Sjećam se da sam se, vraćajući se s roditeljima iz Gelendžika, pri prilasku Moskvi kroz prozor voza prvo ugledao njegovu pozlaćenu kupolu kako blista na suncu. U to vrijeme to je bila najviša građevina u prijestonici, čak viša i od Zvonika Ivana Velikog.

Sredinom tridesetih godina rukovodstvo zemlje odlučilo je da podigne spomenik dostojan nove epohe – Dvorac Sovjeta. Bio je raspisan poseban konkurs za najbolje idejno rješenje. Pobijedio je arhitekta Boris Iofan, koji se već proslavio drugim monumentalnim simbolom tog vremena – Domom na obali.

Prema njegovoj grandioznoj zamisli, zgradu je trebalo da kruniše 75 metara visoka statua Vladimira Lenjina. Naravno, najprirodnije mjesto za takvu građevinu bila su Vrapčija brda, gdje je pedesetih godina podignuta glavna zgrada Moskovskog državnog univerziteta. Međutim, očigledno je rukovodstvo željelo da Dvorac Sovjeta bude u samom centru Moskve – blizu Kremlja i nedaleko od Doma na obali. Zbog toga je, po svemu sudeći, odlučeno da se sruši Hram Hrista Spasitelja. Rušenju najveće moskovske svetinje, odmah poslije Kremlja, pridavan je i politički značaj, kao svojevrsna potvrda stihova Internacionala: „Sav svijet nasilja razorićemo.“

Najprije je hram bio ograđen drvenom ogradom, a zatim su sa njegove glavne kupole postepeno počeli da skidaju pozlaćeni bakarni pokrivač. Istovremeno su se u štampi oglasili istoričari umjetnosti, tvrdeći da hram ne predstavlja naročitu umjetničku vrijednost. Tako je došao i dan rušenja – 5. decembar 1931. godine, dan koji mi je ostao u sjećanju za cio život.

Tim povodom u našoj školi nastava je bila otkazana, pa smo čitav razred otišli na Prečistenski bulevar da svojim očima vidimo kako će se sve to odigrati. Milicija nije dopuštala da se priđe hramu, ali se i sa bulevara sve moglo sasvim dobro vidjeti.

Odjeknulo je nekoliko uzastopnih eksplozija. Poslije prve se u vazduh podigao ogroman stub prašine i šuta, zgrada je počela polako da tone, a zatim su počeli da se obrušavaju njeni pojedini dijelovi i skulpture. Čitava operacija trajala je manje od pola sata, a na mjestu veličanstvenog hrama ostale su samo ruševine – ogromne gomile razbijene cigle i iskrivljenog gvožđa. Posmrtni ostaci hrama još dugo su raščišćavani i postepeno odvoženi.

Sjećam se da sam već završio školu, a graditelji još nisu uspijevali da riješe problem temelja. Govorilo se da su za sve krivi podzemni vodeni nanosi. Tek pred sam početak rata, 1941. godine, problem temelja bio je riješen, ali su strašni događaji koji su uslijedili potpuno zaustavili izgradnju. Poslije rata više nije bilo vremena za Dvorac Sovjeta – trebalo je obnavljati čitave gradove.

Kasnije je, za vrijeme Nikite Hruščova, donesena, u najmanju ruku, neobična odluka: umjesto Dvorca Sovjeta izgradi se… otvoreni bazen, a oko njega uredi park. Međutim, bazen, koji je dobio ime Bazen Moskva, pratio je loš glas – pričalo se da se u njemu često ljudi utapaju.

Za vrijeme Perestrojke pojavila se nova ideja – da se Hram Hrista Spasitelja obnovi, što je na kraju i učinjeno. Danas je Hram Hrista Spasitelja glavni hram ruske prijestonice, u kojem za velike crkvene praznike bogosluženje služi sam Patrijarh moskovski i cijele Rusije.

„Moskva, spaljena požarom…“

Istorija podizanja Hrama Hrista Spasitelja, njegovog rušenja i kasnije obnove još uvijek zahtijeva objektivno i nepristrasno proučavanje i cjelovitu istorijsku obradu. Pošto je ta tema daleko od glavnog sadržaja moje knjige, zadržaću se samo na poznatim činjenicama koje se odnose na njegovu izgradnju.

Svi dobro pamtimo prvi stih čuvene pjesme Mihaila Ljermontova:

„Reci mi, čiko, zar nije uzalud Moskva, spaljena požarom, Francuzima predata?“

Statistički podaci govore da je od 9.275 moskovskih kuća u požaru uništeno 6.532, odnosno tri četvrtine grada, prije svega njegovog centralnog dijela. Francuzi su napustili Moskvu 19. oktobra. Do kraja iste godine, kada je postalo očigledno da je protjerivanje neprijatelja iz Rusije neizbježno, pojavila se ideja da se podvig naroda u Otadžbinskom ratu 1812. godine ovjekovječi podizanjem dostojnog spomenika u Moskvi.

Već 25. decembra objavljen je manifest cara Aleksandra I „O podizanju crkve u ime Hrista Spasitelja u Moskvi“.

Godine 1817, na petu godišnjicu odlaska francuske vojske iz Moskve, na Vrapčijim brdima održana je svečana ceremonija polaganja kamena temeljca za hram, prema projektu arhitekte Aleksandra Lavrentjeviča Vitberga. Građevinski radovi započeli su 1825. godine, ali su već naredne godine obustavljeni, a rukovodilac radova i autor projekta, Vitberg, nepravedno optužen za pronevjeru novca, osuđen je i prognan u Vjatku.

Ugledna stručna komisija dokazala je da hram nije moguće izgraditi na način koji je Vitberg predložio. Tada je raspisan konkurs među moskovskim arhitektama za izbor nove lokacije. U stvarnosti je na konkursu pobijedio peterburški arhitekta Konstantin Andrejevič Ton. Car Nikolaj I pozvao ga je u Moskvu, gdje je Ton predložio čak tri moguće lokacije za gradnju hrama. Nikolaj je zajedno s njim obišao sva tri mjesta i izabrao upravo ono na kojem je hram kasnije i podignut.

Dvadeset godina nakon završetka Otadžbinskog rata 1812. godine car je odobrio Tonov projekat. Kamen temeljac položen je 1839. godine, a 1883, već za vrijeme cara Aleksandra III, hram je svečano osveštan.

Novo mjesto za Hram Hrista Spasitelja, na visokoj obali rijeke Moskve, u neposrednoj blizini Kremlja, kako su isticali savremenici, zaista se pokazalo kao izuzetno dobro odabrano.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

PREKRIVANJE, taktički je motiv koji se često sreće u šahovskoj igri. Pri tome se linija djelovanja jedne dalekometne figure iznenada prekriva figurom protivnika, koji je, žrtvujući je, naglo mijenja tok borbe u svoju korist.

Pogledajte kakav je efekat proizvelo prekrivanje lovcem u jednoj partiji međunarodnog turnira u Njujorku, koja je proglašena za najljepšu na takmičenju.

Reti – Bogoljubov
Njujork, 1924

Na prvi pogled, crni je odbio sve prijetnje i može računati na remi. Međutim, pozicija u sebi krije skrivene kombinacione mogućnosti.

23.Taf1! Td8 (ili, kako u turnirskom zborniku navodi A. Aljehin — 23… De7 24. Lf7+ Kh8 25. Ld5! Df6 26. Dc8 itd. Crni već nema odbrane)

24.Lf7+ Kh8 25.Le8!! Crni predaje

Ideja prekrivanja veoma je popularna u šahovskoj kompoziciji. Efektni su, na primjer, kombinacioni udari sa istovremenim prekrivanjem na jednom polju bijelom figurom linija djelovanja protivničkog lovca i topa. Ova tema nazvana je po kompozitoru Antonu Novotnom (1829–1871). A evo kako ona izgleda u izvedbi Aleksandra Petrova.

A. Petrov, 1864

Mat u 2 poteza

1.Dd7! T:d7 2.Te8 mat,
1… L:d7 2.Th7 mat,
1… L:f6 2.Te8 mat.

PETROOGRAD- MEĐUNARODNI TURNIRI
Na prelazu iz 19. u 20. vijek u Sankt Peterburgu, tadašnjoj prijestonici Rusije, održana su tri međunarodna takmičenja uz učešće vodećih šahista svijeta: 1895/96, 1909. i 1914. godine.

Neposredni povod za prvi od njih bili su rezultati najvećeg turnira vijeka u Hastingsu (1895), na kojem su, među 22 učesnika, 1–5. nagradu osvojili redom Pilsberi, Čigorin, Lasker, Taraš i Štajnic. Da bi se odredio kandidat broj jedan za meč s mladim svjetskim prvakom Laskerom, odlučeno je da se organizuje takmičenje ovih korifeja. Na završnom banketu Čigorin je pozvao pobjednike da dođu krajem iste godine u Sankt Peterburg kako bi učestvovali na meč-turniru. Svi su, osim Taraša, pristali.

Turnir od šest krugova obilovao je iznenađenjima. Jedno od njih bila je veoma neujednačena igra prva dva nagrađena iz Hastingsa: Pilsberija (u prvoj polovini takmičenja osvojio je 6,5 poena iz 9, u drugoj — 1,5 poen) i Čigorina (prvu polovinu završio je sa rezultatom 1,5, a drugu sa 5,5 poena). Nasuprot tome, 27-godišnji svjetski prvak Lasker i šahovski veteran Štajnic, kojem je već bilo 60 godina, odigrali su čitavo takmičenje s velikom postojanošću i zauzeli 1. i 2. mjesto, osvojivši redom 11,5 i 9,5 poena.

Sljedeći turnir održan je u Rusiji 13 godina kasnije (1909) i bio je posvećen uspomeni na Mihaila Čigorina. Trajao je gotovo mjesec dana i, pored poznatih stranih majstora — Em. Laskera, M. Vidmara, K. Šlehtera, O. Durasa, L. Forgacha i drugih — uključivao je i sedam najvećih ruskih šahista tog vremena: O. Bernštajna, V. Nenarokova, F. Duz-Hotimirskog, A. Rubinštajna, G. Salvea, Jev. Znosko-Borovskog i S. Frejmana. Izvanredan rezultat ostvarili su pobjednici turnira, svjetski prvak Em. Lasker i prvak Rusije A. Rubinštajn: osvojili su po 14,5 poena iz 9, ostavivši naredne nagrađene — O. Durasa i R. Špilmana — iza sebe za 3,5 poena! Time je Rubinštajn stekao reputaciju kandidata broj jedan za meč za titulu svjetskog prvaka. Posebna nagrada pripala je F. Duz-Hotimirskom, koji je pobijedio u partijama protiv oba pobjednika turnira!

Veliki odjek u svijetu izazvao je sljedeći turnir, održan u aprilu – maju 1914. godine povodom desetogodišnjice Peterburškog šahovskog društva. Na njemu su, pored Laskera, pozvani i pretendenti na svjetsku titulu Rubinštajn i Kapablanka, majstori Taraš, Maršal, Bernštajn, Blekbern, Janovski, Gunsberg, kao i pobjednici Sveruskog turnira Aljehin i Nimcovič. Uoči takmičenja Em. Lasker je pisao u peterburškim novinama „Reč“:

„Sljedeće sedmice u Peterburgu otvoriće se prizor čiji će tok s napetom pažnjom pratiti u svim zemljama svijeta. U prostorijama kluba na Litejnom prospektu sastaće se jedanaest ljudi različitih godina i različitih nacionalnosti i započeti da igraju šah.

Odmah će se pokrenuti mnoštvo drugih ljudi: u sve krajeve svijeta poletjeće telegrami; između mnogih velikih gradova proradiće telefon; novine će objavljivati detaljne izvještaje o turniru; ti izvještaji će se pohlepno čitati, oko njih će se voditi rasprave i sklapati opklade…

Neko će možda reći: ‘Mnogo buke ni oko čega’. I neće biti u pravu. Na kraju krajeva, drvene šahovske figure samo su simbol. U stvari, odvijaće se intenzivan rad misli, rad koji stvara nove vrijednosti svjetskog značaja…“

I ponovo je, kao i dvije decenije ranije, bilo riječi o određivanju kandidata za meč sa svjetskim prvakom. Ali sada je to prvi put bilo usaglašeno s Njemačkim šahovskim savezom i Britanskom šahovskom federacijom. Da bi se izbjegla slučajnost, odlučeno je da se takmičenje održi u dvije faze. Najprije je igran opšti turnir sa 11 učesnika, a prvih pet plasiranih prolazilo je u dvokružni turnir. U prvoj fazi dogodila su se dva iznenađenja — rezultat A. Rubinštajna, koji nije ušao u finale, i uspjeh Aljehina, koji se našao među petoricom najjačih.

U finalu su glavni rivali za prvu nagradu bili Kapablanka, koji je briljantno odigrao opšti turnir, i Lasker. Izgubivši u drugom krugu odlučujuću partiju od Laskera, a zatim i od Taraša, Kapablanka je prepustio vođstvo. I treći put u Sankt Peterburgu, pokazavši izvanredne kvalitete turnirskog borca, pobjednik je postao svjetski prvak Em. Lasker. A trio prvoplasiranih — Lasker, Kapablanka i Aljehin — tokom mnogih godina bio je glavni suparnik u borbi za svjetsko prvenstvo.

Krajem 20. vijeka u Sankt Peterburgu počeli su se redovno održavati memorijalni turniri velikih ruskih šahista A. D. Petrova i M. I. Čigorina, uz učešće najjačih ruskih i stranih majstora i velemajstora.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

PAT.
Tako se naziva položaj u partiji u kojem je jedan od protivnika, kada je na potezu, lišen mogućnosti da pomjeri bilo koju figuru, uključujući i kralja. Takva pozicija nastaje vrlo rijetko. U svakodnevni govor čak je ušao izraz za čovjeka koji se našao u bezizlaznom položaju: „Našao se u pat-poziciji.“

Pozicija pata zanimljiva je i po tome što suprotna strana u tom trenutku obično ima znatnu pozicionu i materijalnu prednost. Međutim, pošto protivnik nije uspio da iskoristi svoju prednost, partija se smatra završenom remijem.

Lako je zamisliti stanje šahiste koji, postigavši ogromnu prednost, počne da igra sa manje napetosti i izgubi budnost… Naprotiv, njegov protivnik se bori s udvostručenom pažnjom i traži i najmanju šansu; jedna od njih je ideja pata. Otkrivši takvo sidro spasa, on, naravno, nastoji da što je moguće bolje prikrije svoje namjere, kako bi pat za protivnika nastupio poput groma iz vedra neba.

To se postiže suptilnim manevrisanjem, ponekad naizgled prinudnim žrtvovanjem materijala ili, najzad, prikrivenom taktičkom zamkom. Sljedeća „patna epizoda“ uzeta je iz završnice 9. partije meča kandidata za svjetsko prvenstvo između velemajstora R. Hibnera i A. Adorjana. U trenutku kada se na tabli pojavila dobijena pozicija za crnog, uslijedila je iznenadna žrtva topa, čije je prihvatanje bilo iznuđeno i odmah je dovelo do pata.

Hibner – Adorjan
Bad Lauterberg, 1980.

65…Tc5? (Crni ne primjećuju nastanak patne situacije. Uzimanje pješaka, međutim, moglo ga je dovesti do pobjede: 65…T:h3 66.Td5 Ke6 67.Td8 Tb3, ili 66.Tg6+ Ke5 67.Tg7 Tg3 68. T:a7 h3 69.Ta2 Tg2 70. Ta3 h2 71.Th3 Tg8.)

66.Kh4!! T:g5. Pat.

PAT.
Tako se naziva položaj u partiji u kojem je jedan od protivnika, kada je na potezu, lišen mogućnosti da pomjeri bilo koju figuru, uključujući i kralja. Takva pozicija nastaje vrlo rijetko. U svakodnevni govor čak je ušao izraz za čovjeka koji se našao u bezizlaznom položaju: „Našao se u pat-poziciji.“

Pozicija pata zanimljiva je i po tome što suprotna strana u tom trenutku obično ima znatnu pozicionu i materijalnu prednost. Međutim, pošto protivnik nije uspio da iskoristi svoju prednost, partija se smatra završenom remijem.

Lako je zamisliti stanje šahiste koji, postigavši ogromnu prednost, počne da igra sa manje napetosti i izgubi budnost… Naprotiv, njegov protivnik se bori s udvostručenom pažnjom i traži i najmanju šansu; jedna od njih je ideja pata. Otkrivši takvo sidro spasa, on, naravno, nastoji da što je moguće bolje prikrije svoje namjere, kako bi pat za protivnika nastupio poput groma iz vedra neba.

To se postiže suptilnim manevrisanjem, ponekad naizgled prinudnim žrtvovanjem materijala ili, najzad, prikrivenom taktičkom zamkom. Sljedeća „patna epizoda“ uzeta je iz završnice 9. partije meča kandidata za svjetsko prvenstvo između velemajstora R. Hibnera i A. Adorjana. U trenutku kada se na tabli pojavila dobijena pozicija za crnog, uslijedila je iznenadna žrtva topa, čije je prihvatanje bilo iznuđeno i odmah je dovelo do pata.

Hibner – Adorjan
Bad Lauterberg, 1980.

65…Tc5? (Crni ne primjećuju nastanak patne situacije. Uzimanje pješaka, međutim, moglo ga je dovesti do pobjede: 65…T:h3 66.Td5 Ke6 67.Td8 Tb3, ili 66.Tg6+ Ke5 67.Tg7 Tg3 68. T:a7 h3 69.Ta2 Tg2 70. Ta3 h2 71.Th3 Tg8.)

66. Kh4!! T:g5. Pat.

Ideja završetka partije patom postala je jedna od privlačnih tema savremene studijske kompozicije. Pred nama je minijatura sa elegantnim završetkom, nagrađena prvom nagradom na konkursu lista „Basler Nachrichten“.

A. Rink, 1924

Bijeli postiže remi.

1.Sf2 Te1+ 2.Kd2! (Ako 2. Kc2 (ili Kb2), tada 2..Tf1! 3. Kc3 Kb5 4. Se4 T:f8 5. Sd6+ Kc5 6. S:c4 Tf3+ i crni dobija.)
2…Te2+ (2…Tf1 – 3.Ke3)
3.Kc3 T:f2
4.Lc5+! K:c5. Pat.

PAULSEN Lui (1833–1891), njemački majstor i teoretičar.

Od ranog djetinjstva Lui je imao priliku da posmatra kako njegov otac drži časove šaha starijoj braći Vilfridu i Ernstu, kao i sestri Amaliji, koju su kasnije smatrali prvim šahovskim majstorom među ženama.

Kada je Lui napunio 7 godina, naučili su ga kraljevskoj igri. Uskoro je postao ne samo najjači u porodici, nego i prvi u svom rodnom Blombergu. Njegov talenat bio je svestran. U školi je bio uspješan u matematici i u učenju stranih jezika. Slijedeći stariju braću, zainteresovao se za agronomiju i napuštao je porodično imanje samo radi nastavka školovanja ili učešća na šahovskim takmičenjima.

Godine 1854. Lui je otputovao u Sjedinjene Američke Države, gdje se u to vrijeme nalazio njegov brat Ernst.

Ubrzo je postao učesnik prvog američkog šahovskog kongresa u Njujorku (1857) i zauzeo drugo mjesto, poražen u finalu samo od P. Morfija rezultatom +1, −5, =2. Upravo u Americi uspješno je igrao na slijepo: jedne oktobarske večeri 1857. odigrao je 5 partija, od kojih je 4 pobijedio, a jednu završio remijem, nakon čega mu je sam Morfi uručio elegantnu zlatnu medalju. Dvije godine kasnije Lui je odigrao čak 15 partija na slijepo, što je tada bio svjetski rekord.

Godine 1861. Paulsen se vratio u Evropu i odmah se „uronio“ u šahovski život. Lui osvaja prvu nagradu na turniru u Bristolu i igra dug meč sa I. Kolišem (+7, −6, =18). Od tada postaje jedan od najjačih meč igrača u Evropi. Nakon pobjeda nad Andersenom 1870. (+5, −4, =1) i 1877. (+5, −3, =1) smatran je najjačim šahistom Njemačke.

U tim mečevima su se sukobili šahovski antipodi: brilijantnom romantiku uspješno se suprotstavljao majstor pozicionog šaha, kojeg je Vilhelm Štajnic nazvao „pionir nove škole“. U to vrijeme strategija igre Paulsena, koji je preferirao fijanketo lovaca i otvaranja poznata kasnije kao novoindijska i staroindijska odbrana, bila je za mnoge pravo otkriće.

Lui Paulsen je time znatno prednjačio svom vremenu. On je autor i nekoliko debi sistema u sicilijanskoj odbrani (1. e4 c5 2. Sf3 e6 3. d4 cxd4 4. Sxd4 a6) i francuskoj odbrani (1. e4 e6 2. d4 d5 3. e5).

„L. Paulsen nikada neće biti zaboravljen; ostavio je spomenik u obliku prelijepih, uzornih partija, sa otvorenim varijantama koje nijedan autor šahovskih priručnika ne može zaobići“, pisao je M. Čigorin.

Berger – Paulsen
Berlin, 1881

1.e4 c5 2.Nc3 Nc6 3.g3 e6 4.Bg2 Nge7 5.Nge2 Nd4 6.d3 Nec6 7.Be3 Be7 8.Qd2 0–0 9.0–0 d6 10.f4 Bd7 11.Rf2 Rc8 12.Nd1 f5 13.c3 Nxe2+ 14.Rxe2 a6 15.Nf2 Na5 16.b3 h6 17.Rae1 fxe4 18.dxe4 Qc7 19.Rd1 Rcd8 20.Qc2 b5 21.Red2 Bc8 22.Bh3 Nc6 23.Ng4 e5 24.f5 Kh7 25.Bf2

25…b4 26.cxb4 Nxb4 27.Qc3 Bb7 28.Bg2 Nc6 29.h4 Qb8 30.Qc4 Nd4 31.Ne3 Qa8 32.Qd3 Kh8 33.Rf1 Bc6 34.Be1 Rb8 35.Rdf2 a5 36.Nc4 a4 37.Qe3 Bf6 38.Rb2 axb3 39.axb3 Bb5 40.Rff2 Bxc4 41.bxc4 Qa1 42.Ra2 Qb1 43.Kh2 Rb3 44.Bc3 Qd1 45.Qd2 Qh5 46.Rb2 Rfb8 47.Qe1 Bxh4 48.Rxb3 Bf6+ 49.Kg1 Rxb3 50.Rb2 Rxb2 51.Bxb2 Nf3+ 52.Bxf3 Qxf3 53.Bc1 Qd3 54.Kg2 Qxc4 55.Kf3 d5 56.exd5 Qxd5+ 57.Kg4 e4 58.Qh1 Qd3 59.Bxh6 Qe2+ 60.Kf4 Qd2+ 61.Kxe4 Qd4+ 62.Kf3 Qd5+ 0–1

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Školski dani

U nižim razredima učio sam, uglavnom, lako, ali mi je u početku matematika teško išla. Iskreno govoreći, nisam razumio zašto je potrebno dokazivati razne teoreme. Vjerovatno nastavnica nije objasnila praktičan značaj matematičkog znanja. Tako sam iz matematike, bar do trećeg razreda, imao čvrstu ocjenu „dovoljan“. Jednom prilikom, kada se naša nastavnica razboljela, da nam drži matematiku došao je drugi nastavnik. Pošto sam bio prvi po azbučnom redu, prozvao me je na tablu. Odgovarao sam i rješavao zadatke bez ikakvih poteškoća. Tada se zainteresovao kolika mi je prosječna ocjena. Odgovorio sam – trojka! Malo se iznenadio i nije našao ništa bolje nego da kaže: „Trojka je takođe dobra ocjena!“ Kasnije sam, kao da sam progledao, i više nisam imao problema s matematikom. Ali mi je disciplina očigledno bila slaba tačka. Često sam dobijao opomene zato što sam se vrpoljio, okretao na sve strane i pričao za vrijeme časova, pa zato iz vladanja obično nisam imao bolju ocjenu od „dobar“.

Jednom se u našem razredu dogodio neki incident. Da bi razjasnio sve okolnosti i, naravno, kaznio krivce, u naš razred je došao pomoćnik direktora za administrativno-tehničke poslove. Uzeo je razredni dnevnik, u kojem je moje prezime bilo prvo, i upitao:

– Ko je ovdje Averbah?

Ustao sam sa svog mjesta.

– Ispričaj šta se ovdje kod vas dogodilo.

Ne želeći da odajem imena svojih drugova iz razreda, počeo sam nešto neodređeno da mumlam o svima, čime sam izazvao njegovu strogu primjedbu:

– Nemoj da se pozivaš na sve, govori o sebi!

Tada mi je sinulo: oborio sam pogled i zaćutao.

– Što ne govoriš?

– Pa govorim… ali o sebi!

Razred je odobravajuće prasnuo u smijeh. Pomoćnik direktora nije cijenio moj smisao za humor. Na kraju sam upravo ja proglašen krivcem. Sutradan su pozvali moju majku u školu, a mene proglasili okorjelim prestupnikom discipline. Uz to, kada su na kraju tromjesečja zaključivane ocjene, moje vladanje ocijenjeno je kao nezadovoljavajuće. Obično nam je razredna starješina izdiktirala zaključne ocjene za tromjesečje, a mi smo ih sami upisivali u đačke knjižice. Ona bi ih poslije samo potpisala. „Nezadovoljavajuće“ iz vladanja bilo je prava katastrofa. Zato sam odlučio da se poslužim lukavstvom. U rubriku za ocjenu iz vladanja upisao sam „zadovoljava“, pa odnio knjižicu na potpis. Razredna starješina nije primijetila moju podvalu i potpisala se. Kod kuće sam ponosno pokazao knjižicu, u kojoj su, osim trojke iz vladanja, bile samo dobre i odlične ocjene.

Ali, gle kakve slučajnosti – već sljedećeg jutra, dok sam još čvrsto spavao, majka je na Arbatskoj pijaci srela moju razrednu starješinu! Ona je odmah počela da se žali na mene. Majka se veoma iznenadila i istog časa krenula kući.

To jutro pamtim cijelog života. Čim je ušla u kuću, majka je prišla mom krevetu i zbacila pokrivač. Osjetivši hladnoću, otvorio sam oči, a ona je zasula salvu prijekora:

– Nije dovoljno što si lažov, nego si, ispada, još i varalica! Šta će biti od tebe kada odrasteš? Zar te nije sramota!

Koliko sam god mogao, pokušavao sam da se opravdam. Zaklinjao sam se da nisam bio kriv za taj događaj, da „nezadovoljava“ nisam dobio zbog vladanja, nego zbog pokušaja da se našalim, ali majka nije htjela da mi povjeruje.

Ipak, ta priča odigrala je veliku ulogu u mom kasnijem ponašanju.

Kada sam u jesen pošao u sedmi razred, dobili smo novog razrednog starješinu, nastavnika geografije, Nikolaja Nikolajeviča Bulaševiča. Sijed, visok, sa staromodnim cvikerom, izgledao je kao lik iz neke Čehovljeve drame. Upravo tada sam u Teatru Revolucije imao priliku da gledam „Višnjik“ sa samom Kniper-Čehovom. Iako je Nikolaj Nikolajevič bio strog nastavnik, svi smo ga veoma voljeli i poštovali. Meni je, na primjer, geografija bila jedan od najomiljenijih školskih predmeta.

Jednom me je zamolio da odnesem gomilu ispisanih papira u nastavničku kancelariju. Ispostavilo se da su to bile karakteristike učenika našeg razreda koje je napisala prethodna razredna starješina. Naravno, radoznalost me je natjerala da pogledam šta tamo piše o meni. Ispostavilo se da je u mojoj karakteristici opisan i događaj sa pomoćnikom direktora, a ja sam bio počašćen najnepovoljnijim mogućim epitetima. Ta karakteristika prikazivala me je kao u iskrivljenom ogledalu, što je duboko povrijedilo moj ponos. „Pa ja uopšte nisam takav“, uvjeravao sam samoga sebe, i od tada sam se trudio da to pokažem ne samo Nikolaju Nikolajeviču nego i svim ostalim nastavnicima. Kao rezultat toga, već u prvom tromjesečju prvi put sam iz vladanja dobio ocjenu „dobar“.

Sada, dok pišem ove redove, razmišljam: nije li molba Nikolaja Nikolajeviča bila promišljen psihološki potez iskusnog pedagoga? Ako jeste, onda je svoj cilj u potpunosti ostvario. Sagledavši sebe kao sa strane, iz temelja sam se promijenio – postao sam sabraniji, smireniji i uzdržaniji, a na časovima sam mnogo manje pričao.

Još jedna priča iz tih godina, koja se mene nije neposredno ticala.

Sa mnom je u razredu učio dječak po imenu Feđa, koga su zvali „Zjablik“. U to vrijeme ja sam već bio prilično izrastao, a on je bio najmanji i najneupadljiviji u razredu. Živio je u kući preko puta naše i bili smo prijatelji.

Jednom mi je povjerio svoju veliku tajnu: priznao mi je da je zaljubljen u jednu djevojčicu iz starijeg razreda. Meni su se tada dopadale mnoge djevojčice, ali nisam bio zaljubljen ni u jednu. Kao dokaz svoje ljubavi Feđa mi je pokazao pjesme koje je napisao tim povodom. Na mene su ostavile ogroman utisak. Bio sam zadivljen i čak pomislio: eto šta znači ljubav! Jer Zjablik ranije nikada nije pisao pjesme. Iskreno govoreći, čak sam mu i pomalo pozavidio. U stihovima je veoma slikovito opisivao razvoj svoje ljubavne priče – sastanke, izjave ljubavi, pa čak i strasne poljupce.

Međutim, nedugo zatim Feđa je došao kod mene veoma potišten i s gorčinom rekao da je njegova iznenadna ljubav nestala isto onako brzo kako se i pojavila. Bilo mi ga je žao, pa sam pokušao da ga utješim i upitao:

– A šta će biti sa pjesmama?

Njegov odgovor me je potpuno zapanjio:

– Nisam ih ja napisao – priznao je Zjablik. – Prepisao sam ih od pjesnika Apuhtina. Imam zbirku njegovih pjesama!

Sljedeće godine Zjablik me je iznenadio još više. Jednom sam na času tehničkog vaspitanja primijetio kako s velikom pažnjom obrađuje nešto što je ličilo na nož. Kada sam ga upitao šta pravi, Zjablik mi je, šapatom, uzvratio pitanjem:

– A nećeš li nekome izbrbljati?

Zakleo sam se da neću.

– Bodež!

– A zašto ti treba?

– Nas trojica (i tu je naveo imena dvojice dječaka iz paralelnog razreda) odlučili smo da pobjegnemo u Ameriku!

Naravno, nikome nisam rekao ni riječ o tome i poslije dvije sedmice Zjablik je nestao. Istina, desetak dana kasnije ponovo se pojavio u razredu. Saznali smo da je trojka bjegunaca stigla do Odese, ali su u luci, kada su pokušali da se ukrcaju na brod, bili uhapšeni i ubrzo vraćeni u Moskvu. Mjesec dana kasnije u Izvestijama izašao je feljton poznate novinarke Tatjane Tes, u kojem je opisano njihovo neuspjelo putovanje.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

„PALAMED“ („Le Palamède“) – prvi šahovski časopis na svijetu, izdavan u Parizu od 1836. do 1847. godine. Na naslovnoj strani ovog u Evropi popularnog mjesečnog šahovskog izdanja uskoro su počele da se navode riječi Servantesa: „Život je sličan šahovskoj partiji“.

Ovakvo romantično shvatanje šaha odražavalo se i u samom nazivu časopisa. Palamed se pominje u Homerovoj „Odiseji“ kao učesnik Trojanskog rata i izumitelj igre s kockama. A pošto su u srednjem vijeku i u doba renesanse šahisti još bili daleko od naučnih predstava o pravoj kolijevci šaha, često su, slijedeći pogrešnu verziju, miješali starogrčku igru peteju sa savremenim šahom.

Istina, u 18. i početkom 19. vijeka šahisti su već bili upoznati s legendarnim verzijama o indijskom porijeklu šaha i nisu sumnjali u njegove prave korijene.

Naslovna strana prvog broja prvog šahovskog časopisa na svijetu „Palamed“.
Pariz, 1836.

Međutim, u Francuskoj je i dalje bila popularna legenda o Palamedu. Kao „izumitelja šaha“ opjevao ga je poznati pjesnik s početka 19. vijeka Delil. To je i bio razlog da se prvencu šahovskog novinarstva da tako zvučno ime.

Urednici „Palameda“ bili su 1836–1839. Laburdone, u to vrijeme jedan od najjačih šahista Evrope, a poslije njegove smrti (1840) francuski majstor Sent-Aman, koji je izdavao časopis od 1842. do 1847. godine.

Pored šahovskih partija i zadataka, u časopisu su objavljivani teoretski članci, istorijski dokumenti, književna djela i dopisi iz prestonica raznih država. O šahovskom životu Rusije čitaoci su, između ostalog, mogli saznati povodom pokušaja organizovanja dopisnog meča između šahovskih klubova Pariza i Sankt Peterburga 1838. godine.

Tada je u časopisu objavljen i članak o prvom ruskom šahovskom majstoru Aleksandru Petrovu, kao i tri njegova zadatka. U narednim godinama objavljene su mnoge partije i otvaranja koja su analizirali A. D. Petrov i njegov učenik, peterburški majstor i teoretičar K. A. Janiš, uključujući i njihovo istraživanje ruske partije, odnosno Petrovljeve odbrane, koja se tada nazivala „odbranom dva kraljeva konja“ (1842).

Ističući značaj ovog novog teorijskog rada, „Palamed“ je pisao:
„Nakon pažljivog proučavanja ovog rada može se reći riječima Voltera: ‘Sa Sjevera nam dolazi svjetlost!..’“

Ruski šahisti su dobro poznavali ovaj časopis. Pretplaćivali su ga ne samo prvi majstori A. D. Petrov i K. A. Janiš, nego i pojedini ljubitelji šaha. U biblioteci A. S. Puškina sačuvana su prva tri broja „Palameda“.

Poslije „Palameda“ šahovski časopisi počeli su da izlaze u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Italiji i drugim zemljama (vidi: šahovski časopisi).

PALMA DE MAJORKA – TURNIRI.
Tradicionalna međunarodna takmičenja u španskom ljetovalištu Palma de Majorka, jedna su od najpopularnijih krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina. Odlikovali su se reprezentativnim velemajstorskim sastavom.

Posebno uspješno nastupao je Danac Bent Larsen, koji je osvojio turnire 1967. i 1969, a 1968. podijelio 2–3. mjesto. Turnir 1969. bio je najjači u istoriji ovih takmičenja. Među prvih deset nagrađenih bili su:

1.B. Larsen – 12 poena iz 17;
2.T. Petrosjan – 11,5;
3–4. V. Hort, V. Korčnoj – po 10,5;
5. Spaski – 10;
6.H. Dijez del Korral – 9,5;
7–8. E. Meking, O. Pano – po 9;
9–10. M. Najdorf, B. Parma – po 8,5.

Pobjednici drugih turnira u Palmi bili su:
1965 – K. Darga, A. O’Keli, A. Pomar;
1966 – M. Talj;
1968 – V. Korčnoj;
1971 – L. Ljubojević, O. Pano;
1972 – V. Korčnoj, O. Pano, J. Smejkal.

PARIZ – TURNIRI.
Održavaju se od 1867. godine. Najveći međunarodni turniri organizovani su 1867, 1878. i 1900. godine povodom industrijskih izložbi.

1867. Turnir sa 13 učesnika igran je u dva kruga. Jedan od neobičnih uslova bio je da se remiji nisu priznavali niti ponavljali – obojici protivnika upisivan je poraz. Igralo se uz pješčane satove (10 poteza na sat). Za prekoračenje vremena učesnik je plaćao novčanu kaznu (za 15 minuta – 20 franaka).

Prvo mjesto osvojio je, sa 20 poena, mađarski majstor I. Koliš. Senzaciju je predstavljalo drugo mjesto do tada nepoznatog šahiste, varšavskog trgovca Š. Vinavera (19 poena). Na treće mjesto plasirao se V. Štajnic (18 poena), koji je godinu ranije u meču pobijedio A. Andersena. Četvrti je bio njemački majstor G. Nojman sa 17 poena. Među učesnicima turnira nalazio se i čuveni američki kompozitor šahovskih problema S. Lojd.

1878. Turnir sa 12 učesnika igran je u dva kruga. Prvo i drugo mjesto podijelili su I. Cukertort i Š. Vinaver sa po 16,5 poena. Meč za prvu nagradu dobio je Cukertort (+2, −0, =2). Treći je bio Dž. Blekbern sa 14,5 poena. Po 13 poena osvojili su Dž. Makenzi i G. Berd, a prvi je dobio meč za četvrtu nagradu (2:0). Šesti je bio A. Andersen sa 12,5 poena.

1900. Najveći turnir koji je održan u Parizu – sa 17 učesnika. Od njih je dvije trećine pripadalo šahovskoj eliti planete.

Takmičenje se završilo trijumfom svjetskog prvaka Emanuela Laskera, koji je osvojio 14,5 poena iz 16 (14 pobjeda uz jedan poraz i jedan remi!).
2. H. Pilsberi – 12,5;
3–4. G. Maroci i F. Maršal – po 12,5;
5. A. Bern – 11;
6. M. Čigorin – 10,5;
7–9. G. Marko, Ž. Mizes, K. Šlehter – po 10;
10–11. Dž. Šovalter i D. Janovski – po 9;
12. Dž. Mejson – 4,5…

U periodu 1924–1938 u Parizu je održano šest turnira. Na njima je dva puta pobijedio A. Aljehin (1925, 1933), a jednom H. R. Kapablanka (1938).

Od 1964. ponovo se organizuju međunarodni pariški turniri. Najveći među njima održan je 1984. po švajcarskom sistemu sa 60 učesnika. Prvu nagradu osvojio je V. Korčnoj (7,5 poena iz 9).

Veliki šahovski spektakl postali su turniri u brzom šahu, koji su početkom devedesetih godina održavani u teatru Pjera Kardena, blizu Jelisejskih polja, uz učešće 16 najjačih šahista svijeta (po olimpijskom sistemu ispadanja; vidi: brzi šah). Prve nagrade osvajali su: 1991. J. Timan, a 1992. G. Kasparov.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Kod kuće, u dvorištu i na ulici

Stan u kojem su moji roditelji imali dvije male sobe bio je zajednički, odnosno komunalni stan. Pored nas, u još dvije odvojene sobe živjele su još dvije porodice. Stan je imao dva izlaza – glavni i pomoćni, takozvani „crni“ izlaz. Kasnije je to pomoćno stepenište preuređeno. Izlaz je ukinut, a na njegovom mjestu napravljena je još jedna soba, koja je takođe useljena. Tako su u našem stanu počele da žive već četiri porodice.

U zgradi nije bilo ni tople vode, ni gasa, ni električnih šporeta. Svi su kuvali u zajedničkoj kuhinji, koristeći primuse i petrolejske rešoe.

Naša zgrada imala je četiri sprata. Stanovi na najnižem nivou nalazili su se u polusuterenu. Mi smo živjeli na prvom spratu, iako se on nazivao bel-etažom. Sredinom tridesetih godina zgrada je nadograđena za još dva sprata, uvedeno je parno grijanje, a u polusuterenu je uređena kotlarnica.

Veliki nedostatak našeg stana bio je to što se gotovo odmah pored prozora nalazilo smetlište. Zbog toga su nam ljeti muve zadavale velike muke. Nisu pomagale ni mlatilice za muve ni ljepljive trake.

Jednom me je majka upitala:

– Hoćeš li da zaradiš za bombone?

Koje dijete ne voli bombone? Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:

– Platiću ti pola kopejke (postojao je i takav sitan novčić) za svaku ubijenu muvu!

Tada se za pola kopejke mogla kupiti crvena bombona „barbarisa“, a za pet kopejki najukusnija čokoladna bombona – „Miška“.

Odmah sam se revnosno bacio na posao. Kada se majka vratila s posla, pokazao sam joj kutiju od šibica punu ubijenih muva. Zaradio sam oko trideset kopejki.

Vjerovatno tada još nisam znao poslovicu da apetit dolazi s jelom, ali sam već narednog dana postupio upravo tako – otišao sam pravo na smetlište i pobio najmanje stotinu muva, uglavnom balegara. Možete zamisliti moje razočaranje kada je majka, čim ih je vidjela, odlučno odbila da mi plati, rekavši da naš dogovor važi samo za muve ubijene u kući.

Već sam pomenuo da se krajem dvadesetih godina broj djece u našoj zgradi znatno povećao. Isto se moglo reći i za broj odraslih. To se nije dešavalo samo u našoj zgradi, nego širom Moskve.

Tako je, na primjer, pored naše zgrade postojao klub u kojem su se svake sedmice prikazivali filmovi. Taj klub je zatvoren i pretvoren u radnički dom. I nadogradnja naše zgrade bila je posljedica tadašnje stambene krize.

Naravno, tada još nisam najbolje razumio šta se zapravo dešava. To sam počeo da shvatam tek u petom razredu, kada smo dobili novi školski predmet – Društvene nauke.

Na tim časovima učili smo da je u našoj zemlji započela izgradnja novog i najpravednijeg društva na svijetu – socijalističkog društva. U teoriji je sve izgledalo jednostavno i jasno: najprije su seljaci trebalo da se udruže u kolektivna gazdinstva – kolhoze. To udruživanje odvijalo se tokom prve petoljetke. U drugoj petoljetki trebalo je sprovesti industrijalizaciju – izgraditi veliki broj fabrika i postrojenja kako bi se dostigao nivo proizvodnje kapitalističkih zemalja. Najzad, u trećoj petoljetki trebalo je da se ostvari ono najvažnije – naglo povećanje produktivnosti rada.

Svi ti grandiozni planovi ostavljali su snažan utisak i budili osjećaj ponosa na našu zemlju. Ali istovremeno se nametalo i sasvim prirodno pitanje: zar su u kapitalističkim zemljama zaista toliko nerazumni da ne žele da slijede naš primjer? Iz novina smo, međutim, saznavali da ne samo da ne žele, već na sve načine pokušavaju da nam naude – šalju špijune i diverzante, vrbuju opoziciju, pa čak organizuju i sabotaže.

Prema teoriji klasne borbe, koju su boljševici prihvatili kao svoju osnovu, izgradnja socijalizma morala je izazvati očajnički otpor ostataka poraženih društvenih klasa – buržoazije, veleposjednika i imućnih seljaka, takozvanih kulaka.

Zaista, krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina u zemlji je održan čitav niz montiranih javnih procesa: takozvani „Šahtinski proces“ protiv inženjera optuženih za sabotažu, proces protiv menjševika koji su navodno djelovali u državnom aparatu, „Proces Industrijske partije“ protiv naučnika optuženih za štetočinstvo i mnogi drugi.

Tek pedesetih godina, poslije Staljinove smrti, postalo je jasno da su hiljade potpuno nevinih ljudi bile izložene represiji. O tim procesima opširno se pisalo u štampi, uključujući i dječje novine i časopise. U dječje, još nezrele glave neprestano se usađivala misao da smo sa svih strana okruženi neprijateljima koji samo čekaju priliku da nam nanesu štetu. Time su objašnjavani i nestašica hrane i sistem snabdijevanja pomoću bonova.

Kada sam pošao u školu, majka je počela da me šalje u nabavku. Jednom me je poslala da kupim malo pekmeza.

Izašao sam na Arbat i ostao zapanjen. U velikom izlogu prodavnice prehrambene robe, gdje su donedavno stajali samo izložbeni modeli proizvoda, sada je bilo izloženo najraznovrsnije jelo i piće – stvari koje se nisu mogle kupiti čak ni uz bonove.

Odmah sam ušao u prodavnicu, prišao blagajni i upitao koliko košta 300 grama pekmeza.

– Kojeg pekmeza? – uzvratila mi je blagajnica pitanjem. – Imamo tri vrste: od jabuka, od šljiva i od kajsija.

U to teško vrijeme živjeli smo veoma štedljivo, pa sam upitao:

– A koji je najjeftiniji?

– Najjeftiniji košta 12 kopejki.

Zavukao sam ruku u džep, izvadio deset kopejki i još dvije. Blagajnica me je pogledala s osmijehom i rekla:

– Zar ti roditelji nisu rekli da u našoj prodavnici novac ne važi? Kod nas se kupuje samo za bonove!

Razočaran, vratio sam se kući.

Sprovodeći industrijalizaciju i kupujući u inostranstvu mašine i industrijsku opremu, vlastima je bila prijeko potrebna strana valuta. Zato su otvorene posebne prodavnice, takozvani „Torgsini“, namijenjene prvenstveno stranim posjetiocima. Međutim, i obični sovjetski građani mogli su u njima nešto da kupe, ali samo u zamjenu za predmete od zlata ili srebra. Najčešće su to bile srebrne kašike, noževi i viljuške ili pozlaćene tabakere i čašice. Ti predmeti su vagani i procjenjivani, a zauzvrat su izdavani posebni bonovi.

Kraj dvadesetih godina bio je toliko ispunjen različitim događajima da mi je danas neke od njih teško tačno vremenski odrediti.

Sjećam se da smo jednog ljeta majka i ja otputovali na mjesec dana na sjever, u grad Kotlas, kod oca. On je tada radio kao braker u trustu „Eksportles“, birajući drvnu građu za proizvodnju celuloze, pa je često odlazio na službena putovanja u razne krajeve gdje su se sjekle šume.

Stanovali smo nedaleko od željezničke stanice. Tamo sam prvi put vidio putničke vagone sa rešetkama na prozorima. Iz razgovora odraslih shvatio sam da se u tim vagonima na sjever prevoze ili kulaci ili seljaci koji nisu htjeli da pristupe kolhozima.

U Kotlasu smo odlazili u šumu da beremo sjevernu bobicu – morošku. Ponekad su nas upozoravali da ne idemo u šumu, jer su se tamo mogli kriti odbjegli prognanici.

Pored naše kuće prolazile su kolone tih prognanika pod stražom. Po njihovoj skromnoj odjeći i oskudnim stvarima bilo je jasno da su to siromašni ljudi, nimalo nalik kulacima kakvim su ih prikazivale novine.

U školi su nas učili da je „dio opšteg plana izgradnje socijalizma u SSSR-u bilo dobrovoljno i postepeno udruživanje sitnih privatnih gazdinstava u velika kolektivna“. Međutim, sudeći po onome što sam vidio u Kotlasu, sa takozvanim kulacima i sa onima koji nisu željeli da „dobrovoljno“ stupe u kolhoze nije se mnogo postupalo obzirno. Kako je kasnije postalo poznato, tada je zapravo bio uništen najvrijedniji, najmarljiviji i najproduktivniji dio ruskog seljaštva.

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

OMAR HAIJAM i šah

Među četvorostihnim pjesmama (rubaijama) perzijskog i tadžikistanskog pjesnika Omara Haijama (oko 1048 – poslije 1122), koji se opravdano nazivaju „poezijom mudrosti“, nalaze se i oni u kojima su prisutni šahovski motivi. Među njima su posebno bliski srcu šahiste sljedeći stihovi:

Živi pješaci smo mi, a iskusni igrač,
Koji nas pomjera, nije niko drugi do sudbina.

Na tablu postojanja nas za igru postavlja,
Da nas ponovo baci u sanduk nakon kratkog vremena.

(Prevod O. Rumera)

Zanimljivo je primijetiti da je slična analogija vrtloga ljudskog života sa šahovskom igrom, gdje nakon žestokih okršaja sve nestaje i dolazi neizbježan kraj, bila veoma popularna u srednjovjekovnom istočnom folkloru i kasnije se pojavljuje u evropskoj književnosti, naročito u romanu Servantesa „Don Kihot“.

„OSKAR“, šahovska nagrada

Nagrada je ustanovljena od strane Međunarodne asocijacije šahovske štampe (Association Internationale de la Presse Échiquéenne – AIPE) za dodjelu najboljem šahisti godine. Dodjeljivala se na kraju godine putem ankete među članovima AIPE. Nagrada je predstavljala srebrnu statuetu, koja je u početku prikazivala jahača na malom konju, zatim medvjedića koji se penje na drvo (grb Madrida), a u periodu 1974–1988 – djevojku sa kišobranom (grb Barselone). Prvi dobitnik bio je velemajstor B. Larsen (1967).

Godine 1968. i 1969. „Oskar“ je dodijeljen Borisu Spaskom, tri puta (1970–1972) Robertu Fišeru. Kasnije, počevši od 1973., najveći broj „Oskara“ osvojio je Anatolij Karpov (9), a od 1982. „Oskar“ je uglavnom pripadao Gariju Kasparovu (6). Godine 1978. „Oskar“ je dodijeljen Viktoru Korčnoju.

Od 1982. šahovski „Oskar“ se dodjeljuje i najboljoj šahistkinji godine. Prvi je dodijeljen bivšoj svjetskoj prvakinji Noni Gaprindashvili, drugi (1983) – Piji Kramling. U periodu 1984–1987. četiri puta ga je osvojila Maja Čiburdanidze, a 1988. Judit Polgar.

Od 1998. šahovski „Oskar“ dodjeljuje najboljem šahisti godine moskovski časopis „64 – Šahovski pregled“. Njegovi laureati bili su Viswanathan Anand, Gari Kasparov i Vladimir Kramnik.

ODVLAČENJE FIGURE, taktički postupak u šahovskoj partiji. Njegov cilj je da se neprijateljska figura odvuče od zaštite kralja ili druge figure, kao i od važnog polja ili linije. Ponekad ovaj postupak služi kao uvod u složenu kombinaciju, a češće predstavlja završni akord pažljivo promišljene igre i, u vezi s prijetnjom matom ili velikim materijalnim gubicima, primorava protivnika da prizna poraz. Posebno neočekivane i efektne su situacije u kojima se za izvršenje operacije odvlačenja žrtvuje najjača figura.

Morfi – Mongredijen
Pariz, 1859.

22. Db4! Crni predaje. Ako 22. …Dc8, onda, ostvarujući istu ideju odvlačenja – 23. D:b7!!

Ponekad se odvlačeći kombinacioni potezi izvode radi bržeg napredovanja pješaka do 8. (ili 1.) horizontalne i pretvaranja u damu. Većinom se to postiže žrtvom topa ili lake figure. U sljedećem primjeru, uzetom iz meča Moskva – Budimpešta, crni je lukavim potezom konja odvukao „druga po oružju“ i osigurao prolazak svog pješaka u damu.

Barca – Simagin
Moskva, 1949.

50…Sa3+! Bijeli predaje, jer nakon 51.S:a3 slijedi 51. Ke2, i crni dobija.

(Nastaviće se)

Moskva 2012

Odbojka i drugi sportovi

Tridesetih godina prošlog vijeka, barem u Moskvi, odbojka je bila vjerovatno najrasprostranjeniji ljetnji sport. U mnogim dvorištima bile su razapete mreže, a ne samo omladina nego i odrasli sa velikim zanosom igrali su do mraka, po sistemu „na ispadanje“. Pravila su bila veoma pojednostavljena – igralo se i šest na šest i četiri na četiri, a igračima iz zadnje linije bilo je dozvoljeno da izlaze na mrežu i smečuju.

Već sam pomenuo da je 59. škola imala veličanstvenu sportsku salu sa svom potrebnom sportskom opremom. U njoj se mogao vidjeti i sanduk sa pijeskom za skok udalj i uvis, kao i, naravno, teren za odbojku.

Jednom sam svratio u sportsku salu i zatekao grupu meni nepoznatih odraslih ljudi kako igraju odbojku. Primijetivši me, jedna od žena koja je igrala upitala me:

– Mali, igraš li odbojku?

Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:

– Onda dođi da treniraš s nama. Upravo osnivamo dječju ekipu.

Sredinom tridesetih godina širom zemlje, kao pečurke poslije kiše, nicao je čitav niz sindikalnih sportskih društava – „Spartak“, „Torpedo“, „Lokomotiv“, „Krila Sovjeta“, „Rot Front“, „Strojitelj“, „Elektrik“, „Vodnik“, „Učitelj“, „Boljševik“, „Zenit“ i mnoga druga.

Sportsko društvo „Učitelj“ iznajmljivalo je našu sportsku salu, pa sam postao član njegove dječje odbojkaške ekipe. Takmičili smo se u prvenstvu Moskve, u Drugoj ligi. Od članova naše ekipe sjećam se budućeg filmskog snimatelja Fjodora Dobronravova. Naš glavni rival bila je ekipa društva „Lokomotiv“, za koju je igrao budući solista Boljšoj teatra Ivan Petrov, koji je tada još nosio prezime Krauze.

Pored nastupa za „Učitelj“, igrao sam i za školsku reprezentaciju, najprije u mlađoj, a zatim i u srednjoj uzrasnoj kategoriji. Učestvovali smo na prvenstvu našeg Frunzenskog rejona. Prilično dobro sam igrao u odbrani, precizno sam dodavao loptu, ali za igru u napadu očigledno nisam imao dovoljno visine.

Ipak, na osnovu rezultata na prvenstvu rejona uvrstili su me u reprezentaciju rejona, koja je nastupala na prvenstvu Moskve među gradskim rejonima.

Usput, za stariju ekipu našeg rejona igrao je i budući reprezentativac Sovjetskog Saveza u odbojci Vladimir Savvin.

Nastavnici fizičkog vaspitanja u našoj školi bila su braća Blagušin – Nikolaj i Konstantin. Nastavu su držali zanimljivo i maštovito, unoseći u svoj rad mnogo entuzijazma i ljubavi. Redovno su organizovali višeboj – takmičenja u raznim sportskim disciplinama: gimnastici, trčanju na 30 metara, skoku udalj, skoku uvis i penjanju uz konopac.

Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da je upravo škola privukla fizičkom vaspitanju i sportu stotine dječaka iz različitih generacija. Apsolutni školski šampion bio je Vasja Kudišin, koji je poginuo u ratu. Među učenicima koji su kasnije ostvarili zapažene sportske karijere mogu pomenuti dvojicu majstora sporta, članova „Spartaka“ – veznog igrača Borisa Sokolova (fudbal i hokej) i defanzivca Serafima Holodkova (fudbal).

Odbojku sam počeo da igram u petom razredu, ali svoj sportski staž računam od 1932. godine, kada sam završio treći razred. Te godine nismo nigdje putovali preko ljeta, pa je za djecu koja su ostala u gradu bilo organizovano posebno dječje igralište, nešto poput ljetnjeg obdaništa.

Na tom igralištu učestvovao sam na spartakijadi učenika našeg rejona, koja je održana na stadionu „Učitelj“, na mjestu gdje se danas nalazi stadion „Lužnjiki“. Takmičio sam se u trčanju na 60 metara, skoku udalj i skoku uvis. Istina, nisam postigao naročite rezultate, ali glavni cilj tog takmičenja bio je slogan koji je proglasio osnivač olimpijskog pokreta, baron Pjer de Kuberten: „Najvažnije je učestvovati.“

Poslije takmičenja pozvali su nas da učestvujemo na fiskulturnoj paradi na Crvenom trgu, a prije same svečanosti održano je nekoliko proba. Sjećam se da smo izvodili neku vrstu predstave – predstavljali smo zeleno polje, pa su nam podijelili zelene majice od viskoze. Ta majica bila je za mene poseban predmet ponosa i nosio sam je doslovno dok se nije raspala.

Ne mogu a da ne pomenem jedan događaj koji mi se tada desio. Zajedno sa nastavnicom otišli smo na Vrabčeva brda, a ona me je nečim toliko uvrijedila da sam, sa suzama u očima, pravo u odjeći – u majici, šorcu i patikama – skočio u vodu. Preplivao sam rijeku Moskvu, malo se osušio i krenuo kući.

Kada sam se narednog dana pojavio na igralištu, saznao sam da sam isključen. Moja majka je tek poslije mnogo molbi uspjela da ubijedi rukovodstvo da me ponovo prime.

Mogu da zamislim kako se moja učiteljica osjećala dok sam preplivavao rijeku. U svoje opravdanje mogu da kažem da sam veoma rano naučio da plivam, na Volgi kod Kinešme, tako da mi preplivati rijeku Moskvu nije predstavljalo nikakav problem.

Mnogo kasnije, već u devetom razredu, iz opklade sam preplivao rijeku otprilike na istom mjestu sa vezanim rukama i nogama – nešto što bi se danas nazvalo ekstremnim sportom.

Kasnije, za vrijeme studija, učestvovao sam na plivačkim takmičenjima i ispunio normu za prvi sportski razred, isplivavši 100 metara prsnim stilom. Uzgred, plivanje mi je mnogo pomoglo u fizičkom razvoju. Čak i danas, kada mi je odavno prošlo osamdeset godina, redovno idem na bazen. Možda zato što sam rođen u znaku Vodolije, oduvijek sam bio u odličnim odnosima s vodom. Još kao dječak u vodi sam se osjećao sigurnije nego na kopnu.

Čini mi se da sam još ranije, 1931. godine, prvi put posjetio stadion „Dinamo“. Ujak Kolja poveo me je na utakmicu između reprezentacija SSSR-a i Turske. Tada je stadion još imao drvenu biciklističku stazu, koja je kasnije uklonjena.

Ko od dječaka u školskim godinama nije jurio za fudbalskom loptom? Igrali smo obično na jedan gol, bez obzira na to koliko nas se skupi. Igrali smo u velikom susjednom dvorištu, ali i u školskom dvorištu.

Poslije prve posjete stadionu „Dinamo“ postao sam i strastveni fudbalski navijač. Od 1936. godine, kada je prvi put održano prvenstvo Sovjetskog Saveza u fudbalu, redovno sam pratio utakmice, vodio tabele prvenstva i dobro poznavao imena najboljih igrača.

Tada je na mene najveći utisak ostavio riđokosi Fjodor Selin, o kojem su među narodom kružili ovi stihovi:

Svijet fudbala zelen sav,
Zeleni su lug i gaj,
Pa u to beskrajno zelenilo
Riđi Selin uđe, znaj.

Veliku ulogu u mom bavljenju sportom odigrali su ne samo škola već i ujak Kolja. Nije bio vrhunski sportista, ali je ljeti redovno veslao i vozio bicikl, a zimi je sjajno klizao na trkačkim klizaljkama, takozvanim „Norvežankama“.

Na jednim moskovskim takmičenjima osvojio je medalju u trci na 500 metara, na šta je bio veoma ponosan. Zahvaljujući njemu, zimi sam često odlazio da gledam prvenstva države u brzom klizanju. Sjećam se tadašnjih zvijezda – Jakova Meljnikova, Kušina, kao i braće Vasilija i Platona Ipolitova.

Ujak je pokušavao da i mene zainteresuje za brzo klizanje, ali bez uspjeha. Do tada sam se već potpuno zaljubio u šah, pa je, osim odbojke, sve ostalo palo u drugi, pa čak i treći plan.

Ujak Kolja

Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ

(Nastaviće se)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

OBRNUTI MAT, ili kiperganj (od franc. qui perd gagne — „ko gubi, pobjeđuje“).

To je originalna forma tzv. bajkovite šahovske kompozicije. Za razliku od običnih šahovskih zadataka, ovdje jedna strana (najčešće bijeli) primorava protivnika da joj u određenom broju poteza da mat.

Takva igra „na obrnuti mat“ omogućava ostvarenje ideja koje su neizvodive u zadacima uobičajenog tipa. Naravno, sastavljanje kiperganja zahtijeva veliku maštu i snažne analitičke sposobnosti.

Prvi pokušaji stvaranja takvih kompozicija javljaju se još u 13. vijeku. Kasnije su ih sastavljali modenski majstori Ercole del Rio, Giambattista Lolli i Domenico Ponziani.

Kao punopravni žanr šahovske kompozicije, zadaci obrnutog mata priznati su sredinom 19. vijeka, kada su se njima bavili Alexander Petrov, Henry Bolton, Otto Oppen, William Shinkman, James Brown i drugi.

U isto vrijeme objavljena su i prva istraživanja metoda sastavljanja ovakvih problema (Carl Jaenisch, 1859–1861).

Pred nama je kompozicija Aleksandra Petrova, poznatog po sastavljanju teških višepoteznih kiperganja. Ona je bila posvećena autoru romana Igrač, piscu Nikolai Akhsharumov.

Aleksandar Petrov, 1860

Obrnuti mat u 13 poteza

1. Kh6+ Se5
2. Te4+ Kd5
3. T:e5+ Kd4
4. Te4+ Kd5
5. Df7+ Kd6
6. De7+ Kd5
7. Dd7+ Sd6
8. Te5+ Kd4
9. c3+ L:c3
10. Sb5+ L:b5
11. Da7+ T:a7
12. Th5+ Tg7
13. Sf5+ S:f5×

U 20. vijeku kompozicije obrnutog mata dobile su puna „građanska prava“: održavani su konkursi za njihovo sastavljanje, kao i svjetska prvenstva u šahovskoj kompoziciji. Ove kompozicije zauzimaju značajno mjesto u odjeljku „bajkovitog šaha“ u FIDE publikacijama poznatim kao „FIDE albumi“.

U jednom od njih (za 1980–1982) objavljen je, na primjer, sljedeći zadatak njemačkog kompozitora M.Kellera, koji je dobio prvu nagradu na konkursu berlinskog časopisa Schach.

M. Keller, 1982

Obrnuti mat u 3 poteza

1. Lc1! (prijeti 2. De3+ f:e3 3. d:e3+ L:e3×)

Varijante:

• 1… g6 2. De4+ K:e4 3. Tc4+ Ld4#
• 1… g5 2. De5+ K:e5 3. Lb2+ Ld4#

OGDESTEJN (Agdestein) Simen (r. 1967) — prvi norveški velemajstor.

Jedan od najboljih tehničkih igrača svjetskog fudbala, Holanđanin Johan Cruyff, jednom je rekao da svaki fudbaler treba da zna da igra šah. Međutim, postići profesionalni nivo i u jednom i u drugom sportu prvi put je uspjelo upravo Simenu Agdesteinu.

On je već sa 15 godina igrao za reprezentaciju Norveške na šahovskoj olimpijadi i postigao najbolji rezultat na četvrtoj tabli — 9 iz 12.

Iste godine Simen Agdestein postao je prvak Norveške, pobijedivši u dodatnom meču Bernta Tillera rezultatom 3:1.

Sa 18 godina Agdestejn je učestvovao na međuzonskom turniru u Meksiku, gdje je podijelio 6–7. mjesto među 16 učesnika.

„Ovaj turnir“, rekao je Simen u intervjuu novinarima, „bio je za mene dobra vakcina protiv uobraženosti… Jer sam nesvjesno počeo sebe da smatram predstavnikom svjetske šahovske elite. A to još uvijek nije tako.“

Upravo tada Simen je shvatio da je došlo vrijeme da se opredijeli za jedno od dva omiljena zanimanja. Odlučio je da napusti fudbalsku karijeru i posveti život borbama na šahovskoj tabli sa 64 polja.

Ubrzo su došli i novi uspjesi. 1991. godine, zajedno sa nacionalnim prvenstvom u Norveškoj, održan je trenažni meč Agdestejna sa bivšim svjetskim prvakom Anatolijem  Karpovom.

U prvoj partiji pobjedu je odnio norveški velemajstor.
U drugoj partiji izgubio je od slavnog protivnika, ali su naredne dvije, poslije naporne borbe, završene remijem.

Konačan rezultat bio je za njega častan — 2:2.

O’KELI (O’Kelly) Alberik (1911–1980) — belgijski velemajstor, svjetski prvak u dopisnom šahu (1959–1961) i šahovski teoretičar.

Sa 25 godina grof Albéric O’Kelly de Galway dobio je novu počasnu titulu — prvaka Belgije.

A već sljedeće godine odigrao je svoju čuvenu „besmrtnu“ partiju.

Devos — O’Kelli
Belgija, 1937.

1… Qf2+!!
2. K:f2 Ng4+
3. Kf3 e4+!
4. K:e4 Ndf6+
5. Kf3 Ne5+
6. Kf2 Nfg4+
7. Kg1 Be3#

Sedmostruki prvak zemlje i učesnik 8 šahovskih olimpijada, Albéric O’Kelly de Galway je tokom tri decenije (1936–1968) odigrao oko 100 međunarodnih turnira, a na 25 od njih izašao kao pobjednik.

Među tim uspjesima su pobjede na turnirima u:

• Beverwijk i Leiden (1946)
• Dortmund (1951)
• Bognor Regis (1954, 1955, 1956, 1960, 1961)
• Paris (1965, 1966)
• Palma de Mallorca (1965).

U istom periodu velemajstor O’Kelli s velikim interesovanjem igra dopisni šah, a na 3. svjetskom prvenstvu u dopisnom šahu (1959–1961) nadmašio je sve rivale i osvojio titulu svjetskog prvaka.

Uvijek urednog i korektnog grofa Alberika O’Kellija često su pozivali da sudi najprestižnija takmičenja. Bio je glavni arbitar mečeva za svjetsko prvenstvo 1966. i 1969. godine, kao i ekipnog prvenstva Evrope 1977.

Među njegovim teorijskim otkrićima poznat je i sistem razvoja u Sicilijanskoj odbrani:

1.Nf3 a6
2.e4 c5

OLAFSON (Olafsson) Fridrik (r. 1935) — islandski velemajstor i kandidat za svjetsku titulu.

Sa 16 godina Fridrik je prvi put postao najjači šahista Islanda, osvojivši državno prvenstvo 1952. Već naredne godine pobijedio je na prvenstvu sjevernih zemalja, a na svjetskom juniorskom prvenstvu zauzeo je treće mjesto.

Brzi napredak mladog majstora objašnjavao se ne samo talentom, već i velikom zahtjevnošću prema samom sebi i dobrom sportskom pripremom.

„Moj šahovski idol u djetinjstvu bio je Hoze Raúl Kapablanka“, priznao je Fridrik u jednom intervjuu.

1955. godine Friðrik Ólafsson dijeli 1–2. mjesto na turniru u Hastingsu, a naredne godine je pobjednik međunarodnog takmičenja u Reykjaviku.

Sjajan uspjeh postiže 1957. godine u meču protiv iskusnog argentinskog velemajstora Guillermo Pinheiro: +4, -0, =2.

Već naredne godine dobija najvišu šahovsku titulu — velemajstora.

Krajem 1950-ih, Olafsson učestvuje u takmičenju za svjetsko prvenstvo. Prolazi zonski i međuzonski kvalifikacioni ciklus, i dobija pravo da igra u turniru kandidata (1959).

Tokom turnira dvaput pobjeđuje Paula Keresa i Tigrana Petrosjana, čime im uskraćuje šansu da nastave borbu za svjetsku titulu u tom ciklusu.

Olafsson — Petrosjan
Bled, 1959

17.e4! dxe4 18.Nxe4 Qf4 19.d5! Qxe4 20.dxe6 Rd8! 21.exf7+ Kxf7 22.Qe1 Kf8 23.Rc4 Qe8 24.Rac1 Ne5 25.Re4 Nxf3+ 26.Bxf3 Qf7 27.Re3 Bf4 28.Bxa8 Bxe3 29.fxe3 Rxa8 30.Qg3 Kg8 31.Rxc7 Qf6 32.Qf2 Qe5 33.Rd7 Re8 34.Rd3 Qe4 35.Qc2 Kh7 36.Qd1 Re6 37.Rc3 Rg6 38.Qc2 Qxc2 39.Rxc2 Rd6 40.Kf2 Rd3 41.Kf3 Rb3 42.Ke4 a5 43.Kd4 g5 44.e4 Kg7 45.Rf2 Rb4+ 46.Kd5 Rxa4 47.e5 Ra1 48.e6 b5 49.e7 Rd1+ 50.Kc6 Re1 51.Kxb5 Re5+ 52.Ka4 Rxe7 53.Kxa5 Ra7+ 54.Kb4 Ra8 55.b3 h5 56.Kc5 Rc8+ 57.Kd6 Rd8+ 58.Kc6 Rc8+ 59.Kd7 Rc1 60.Rb2 Rh1 61.b4 Rxh2 62.b5 Rh1 63.b6 Rd1+ 64.Ke6 Rd8 65.b7 Rb8 66.Kf5 1–0

Među najboljim sportskim rezultatima Ólafssona u narednim godinama su: 1. mjesta u Rejkjaviku (1972. i 1976.) i Vajk-an-Zee-u (1976.), 3. mjesto u Los Anđelesu (1963.), kao i 1. mjesto na prvoj tabli tima Islanda na Svjetskoj olimpijadi 1962. sa rezultatom 14 od 18 poena.

Po struci pravnik, Ólafsson je 1978. izabran za četvrtog predsjednika FIDE u istoriji, na ovom zahtjevnom položaju ostao je četiri godine, ne prekidajući učešće na turnirima.

(Nastaviće se)