Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
UČENJE OD MILIONERA
Autor ove knjige je tokom dvadeset godina, od 1981. do 2001., objavio zajedno sa Anatolijem Karpovom oko pedeset knjiga na mnogim jezicima. Treba reći da se posao nije dijelio jednako između nas. Na moju stranu uvijek je padalo da smišljam neku književnu ideju i realizujem je u obliku narednog toma – u suštini, sitnice. A Karpovu je pripadala mnogo odgovornija misija: staviti na koricu knjige i svoje ime. A honorar, ili, kako se sada kaže, profit, dijelili smo jednako.
Ali jednog dana, po povratku iz Španije i Francuske, Karpov je donio prijatnu vijest: u tim zemljama namjeravaju objaviti neke od naših prethodnih knjiga – engleskih, njemačkih i italijanskih – ukupno desetak. Pošto je materijal bio donekle zastario, morao sam obnoviti izdanja, tačnije, prepisati ih ponovo, što mi je oduzelo gotovo pola godine. Na kraju su sve naručene knjige, u luksuznim koricama, uspješno objavljene u Madridu i Parizu, a zatim su čak ukrasile izložbene pultove Velike scene, gdje se 2001. obilježavala pedesetogodišnjica Karpova.
I tada mi je jubilarnik priznao da su oba izdavača – i španski i francuski – propala, bankrotirala ili šta već, sa svim posljedicama koje iz toga proizilaze. Tada sam se usudio pitati Karpova:
– Anatolije Evgenijeviču, sve je jasno, ali meni, valjda, nešto pripada, jer ipak sam po vašoj milosti radio na knjigama mjesecima? (Uopšte, bili smo na „TI“, ali ovdje je stvar ipak delikatna.)
Odgovor šahovskog milionera bio je kratak, ali iscrpan:
– Nažalost, ne. Dogovorili smo se da dijelimo profit, a ne gubitke!
I zaista, pisati perom po papiru može svaki budala, mnogo je važnija vještina dogovoriti se tako da na kraju ne ostaneš budala. Dobre lekcija od dvanaestog svjetskog šampiona!
Kraljevi na meču
Ideja da se intervjuišu književni junaci nije se rodila iz dobrog života. Kada sam stigao na još jedan meč između Anatolija Karpova i Garija Kasparova, gotovo svi posjetioci već su bili intervjiuisani i meni nije ostao – niko. Upravo u tom trenutku tuge i bezizlaznosti obratio sam se književnim likovima. Imao sam sreće. Svi su se okupili na istorijskom dvoboju. Neko je bio u dvorani, neko u bifeu, a neko se šetao pres-centrom.
Anketu sam započeo s Benjamínom Krikom. Veliki pljačkaš sjedio je za stolićem i, mršteći se, pio pivo. Kao i uvijek, na sebi je imao čokoladni sako, krem-pantalone i malinaste cipele. Oči su mu zračile hrabrošću i životnim iskustvom. Kada sam sjeo pored njega, odmjerio me je od glave do pete i osjetio sam nevoljni drhtaj.
– Slušajte, Korolju – upitao sam ga s iskrenim osmijehom – čini se da će danas biti neriješeno?
– Znao sam to još prekjučer u Odesi – zijevnuo je Benja Krik. – Dalje.
– Ko će, po vašem mišljenju, pobijediti u meču – Karpov ili Kasparov?
– Tata – rekao je Krik otpivši pivo – molim vas, pijte i zalogajite, i ne brinite se oko tih gluposti.
Benja je govorio malo, ali sočno.
– Benčik, još jedno pitanje – odglumio sam krajnju zainteresiranost – šta mislite, da li je šahovski svijet monarhija ili republika?
– Ja mislim da treba popiti dobru čašicu votke, nekome zadati mat i da, ako u ovoj ustanovi postoji kralj, onda sam to ja.
Zahvalivši se Kriku, uputio sam se u foaje. Stolovi su bili spojeni u obliku slova „U“. Na njima su stajale šahovske table s namještenim figurama. Sitna žena je upisivala učesnike simultanke. Odmah sam prepoznao Elločku Ščukinu.
– Elločka, draga, dozvolite da vam postavim nekoliko pitanja.
– Oho! – Elločka je podigla obrve.
– Navijate li za Karpova?
– Pobijediće ga kao dijete – srebrno se nasmijala Elločka.
– Sve je jasno. Vaš idol je Kasparov.
– Drski ste, mladiću – koketno je izgovorila Elločka.
Nisam još stigao zapisati riječi svoje sagovornice, kad je iza kulisa izašao visok muškarac s medaljonskim profilom. Šal, poput crvenog oblačića, obavijao mu je snažan vrat. Velemajstor Ostap Bender pojavio se da održi drugu simultanku u svom životu. Elastičnim koracima napravio je puni krug, pomjerivši na svim tablama pješaka s e2 na e4. Dok su se amateri, hvatajući se za glavu, potpuno pogruzili u sebe, obratio sam se velemajstoru.
– Sekundu…
Sumnjičavo me je pogledao i, očito prepoznavši u meni dopisnika „64“, viknuo:
– Uklonite fotografa! On mi smeta u šahovskom razmišljanju.
– Bez potrebe se ljutite – rekao sam blago. – Želim vam postaviti samo dva-tri pitanja.
– Bliže tijelu, kako je govorio Mopasan.
– Prvo pitanje: kako postati svjetski prvak?
– Tiše, mladiću – odgovorio je Bender – previše poštujem krivični zakonik da bih odgovorio na to pitanje.
U tom trenutku na televizijskom ekranu pojavio se sto za kojim su sjedila dva šahovska kralja. Istina, obe stolice bile su prazne – ni Karpov ni Kasparov nisu bili prisutni. Vjerovatno su se odmarali jedan od drugoga, pa mi je odmah palo na pamet drugo pitanje.
– Ostape Ibrahimoviču, šta biste vi željeli od svojih kolega velemajstora kada biste sami igrali meč?
– Od njih bih želio isto ono što je moj prijatelj iz djetinjstva Kolja Osten-Baken želio od prijateljice iz istog tog djetinjstva, ljepotice Inge Zajonc. A on je od nje želio ljubav.
Ton velikog kombinatora učinio mi se prijateljskim, gotovo lirskim. Ohrabrio sam se.
– Treće i posljednje pitanje. Nemate li kakvu plodnu ideju za otvaranje?
– Prođite, prođite – oholo je rekao velemajstor – ja primam utorkom.
I elegantnim pokretom ruke neprimjetno je skinuo topa s krajnje table.
Pomalo zbunjen, popeo sam se u pres-centar. I tu mi se osmjehnula sreća. Mladić od nekih dvadeset tri godine, s pomalo rasklimanim hodom, šetao je prostorijom i samouvjereno predlagao poteze i za Karpova i za Kasparova.
Ivan Aleksandrovič Hljestakov – jer to je bio on – rado je pristao odgovoriti na moja pitanja.
– Ivane Aleksandroviču, umaraju li vas šahovske partije?
– Ma nemojte ni govoriti. Ja sam svaki dan na turnirima. Ovdje nam se već i vlastiti krug stvorio: Bobby Fischer, Judit Polgár, jedan takav „ružić“, i ja. I toliko se iscrpite igrajući da to prosto nema veze ni sa čim.
– Zamara li vas slava?
– O, da vi samo svratite kod mene u predsoblje dok se još nisam probudio: velemajstori, majstori, svi se guraju i zuje kao bumbari, samo se čuje: ž… ž… ž…
(Nastaviće se)