Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
VESELE PRIČE O KRALJEVIMA
ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE
Prepiska sa Niksonom
Jedno vrijeme veliki odjek u SSSR-u imalo je „slučaj Anđele Dejvis“. Iako niko tačno nije znao za šta je optužena, svi su burno protestovali i tražili njenu odbranu. Pripremljena je bila posebna poruka tadašnjem predsjedniku SAD-a, Ričardu Niksonu, koju su predložili da potpišu mnoge poznate ličnosti, uključujući i dva šahovska kralja – Botvinik i Spaski.
Botvinik je izjavio da nema nikakvu želju da ulazi u prepiske sa Niksonom. Spaski se složio da potpiše pismo, ali je prethodno zatražio da mu pokažu materijale slučaja, da se lično uvjeri u neopravdanost optužbi protiv Anđele Dejvis.
Od tada im se niko nije obraćao sa sličnim zahtjevima.
Junak kapitalističkog rada
Krajem sedamdesetih rezultati bivših rivala Viktora Korčnoja značajno su opali, dok je on upravo dostizao svoj vrhunac: u Bagiju je skoro izbio na šahovski tron.
– „Zašto su, ispred Korčnoja mnoge godine, vi koji ste šest godina mlađi, sada beznadežno zaostajete za njim?“ – pitali su jednom Spaskog.
– „Nije ništa čudno,“ odgovorio je on. – „Korčnoj je neobičan radnik! Dok je živio u SSSR-u, nazivao sam ga Junakom socijalističkog rada, a kad se preselio na Zapad, dodijelio sam mu titulu Junaka kapitalističkog rada.“
Bez saputnika
1959. godine, neposredno pred početak turnira kandidata, jedan veliki biznismen, oduševljen Fiserovim talentom, predložio mu je da u potpunosti finansira put u Jugoslaviju pod jednim jedinim uslovom: da ako pobijedi, u intervjuu kaže da ne bi mogao da postane prvi bez podrške tog mecene.
Ali Bobi je odlučno odbio:
– „Neću pristati ni za kakav novac! Ako pobjeđujem na turniru, to radim samo ja i samo zahvaljujući svom talentu.“
Zapanjujuća reakcija čuda od djeteta. Iako šanse da postane svjetski prvak tada još nisu bile velike, već tada nije dopuštao da bilo čija imena stoje pored njegovog na putu do slave.
Zakon logike
Kada je Karpov prvi put osvojio šahovsku krunu, bio je još vrlo mlad, ali je već stekao ogromnu popularnost. Smatrali su čašću da se s njim upoznaju čak i predstavnici tadašnje „zlatne omladine“. A Karpov, sklon logičkim zaključcima, ustanovio je sljedeći zanimljiv zakon:
Djeca ministara druže se samo s djecom ministara, djeca zamjenika ministara u taj krug nisu uključena. Djeca roditelja na „Čajkama“ nemaju nikakvih kontakata s djecom roditelja na „Volgama“ i tako dalje. Ukratko, sve kao u šahu: crnopoljni lovac nikad ne može postati bijelopoljni, a bijelopoljni obrnuto – crnopoljni.
P.S. Treba reći da Karpovljeva teorija tokom proteklih godina nije izgubila na aktuelnosti, samo je zahtijevala neka prilagođavanja. Djeca činovnika sada ne traže od roditelja automobile, već njima sami raspolažu. Pri tome, oni koji voze „Bentli“ ne druže se s vozačima „BMW“-a, a ovi zauzvrat ne idu u isti noćni klub s vlasnicima „Folksvagena“ i tako dalje. „Volgama“ sada putuju samo nesretnici.
Mercedes
1977. godine Karpov je dobio prvi „Mercedes“ – 350, plavi metalik, opremljen po posljednjoj riječi tehnike. U Moskvi su postojala samo tri takva automobila: još kod Leonida Iljiča, koji je bio poznat po svojoj kolekciji stranih automobila, i kod Vladimira Visockog. Zbog toga su saobraćajci već izdaleka prepoznavali ko vozi. Ipak, to nije bilo bitno jer je Karpov imao specijalnu dozvolu „Bez prava kontrole“. Iako je Karpov 12. svjetski prvak, po grešci je na njegovom autu postavljen broj 11-11, možda aludirajući na neodigrani meč s Fišerom…
Sretan trenutak
Povratak Karpova iz Bagija nakon pobjede nad Korčnojem bio je gotovo jednako veliki događaj u zemlji kao povratak Jurija Gagarina iz svemira. Televizija je poslala poznatog sportskog komentatora Maslačenka da zabilježi svečani doček u Šeremetjevu. Lapin je dobro govorio o njemu i povjerio mu važnu misiju: prvi od televizijskih ljudi uzeti intervju s svjetskim prvakom.
U okruženju gomile partijskih radnika, KGB-ovaca i sportskih komiteta Karpov je pred kamerama ispričao kako je pobijedio „šahovskog zlikovca“. Trebalo je ići na svečani miting u VIP-sali, a tu mu Maslačenko šapnuo na uho:
– „Anatolije Evgenijeviču, sve je odlično, ali niste rekli ni riječi o telegramu od Brežnjeva.“
Karpov je posivio i zazelenio u isto vrijeme. Tokom tri mjeseca meča u Bagiju nije doživio toliki stres kao u tim sekundama. On je savršeno razumio: njegova šahovska karijera je u tom trenutku završena. Kako glupo i nepravedno – izdržati tri naporna mjeseca i sve pokvariti jednim neodgovornim potezom.
– „Ne brinite, još nije sve izgubljeno,“ utješio ga je Maslačenko. – „Sada ćete odgovoriti još na jedno moje pitanje, a ja ću potom sve montirati kako treba.“
I tu je novinar uživo upitao:
– „Recite, Anatolije Evgenijeviču, koji je trenutak za vas bio najsretniji u Bagiju?“
– „Priznajem otvoreno,“ glasno je odgovorio šampion, – „nije bilo sretnijeg trenutka daleko od domovine od onog kada sam primio čestitku od dragog Leonida Iljiča. Sa zadovoljstvom prijavljujem partiji i vladi, i lično Leonidu Iljiču…“ – i krenulo je dalje. Pet minuta Karpov je otvoreno izražavao svoju duboku odanost generalnom sekretaru. Televizijske kamere su zujale nekom posebnom zvučnom pridruženom heroju Bagija. Već sat vremena kasnije program „Vrijeme“ počeo je s intervjuom Karpova, koji je dao Vladimiru Maslačenku:
– „Recite, Anatolije Evgenijeviču, koji trenutak…“
Tako je Maslačenko uspio spasiti Karpova, a ujedno i domaći šah od neizbježnog zaborava.
(Nastaviće se)