Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“

Greg Mustreader: Da, potpuno se slažem sa tobom. Veliki sam ljubitelj klasičnog ciklusa. Ali ipak, danas ne možemo znati šta će se dogoditi u budućnosti. Na primjer, dok razgovaramo, EWC je upravo počeo.

I ne mogu da isključim mogućnost da će EWC u budućnosti postati važniji za šahovsku publiku nego titula svjetskog prvaka u klasičnom šahu. Iako je, vjerovatno, titulu svjetskog prvaka u klasičnom šahu teže osvojiti i ona je, ne znam kako bih to drugačije rekao, pravedniji način da se utvrdi ko je najbolji igrač na svijetu, upravo zbog ozbiljnosti formata. Zato me zanima šta misliš o esportu i njegovoj budućnosti u šahu.

Vishy Anand: Da. Bilo da govorimo o esportu, Svjetskom prvenstvu u rapidu i blicu ili o mnogim drugim formatima i novim verzijama igre — dešava se zaista mnogo toga. I uopšte ne mislim da svjetsko prvenstvo u klasičnom šahu treba jednostavno „zalediti“ i ostaviti takvim kakvo jeste. Ono treba da se razvija i da ostane relevantno. Ali moja poenta je da ono ima sposobnost da ostane relevantno. Moraće da se takmiči sa svim tim drugim formatima. Ali mislim da svaki put kada se održi, donese sjajne rezultate. I ne gledam na to kao na izbor „ili jedno ili drugo“. Činjenica da šah možemo igrati brže, na različite načine, znači da dobijamo više novih formata. Ja sam, recimo, odrastao u vremenu kada rapid i blic nisu bili zvanični formati.

Imali smo mnogo turnira, ali nije postojalo Svjetsko prvenstvo u rapid šahu. Sjećam se, na primjer, jednog prijatelja u Njemačkoj koji je organizovao ono što je nazivao Svjetskim prvenstvom u rapid šahu, ali FIDE to nije priznavala. A danas ljudi smatraju potpuno normalnim da imamo svjetskog šampiona u rapidu i svjetskog šampiona u blicu. Njihovi rejtinzi se sada prate svakog dana, baš kao i rejting u klasičnom šahu.

Ljude zanima kako se igrači snalaze u tom formatu. Sport može biti fleksibilan. Na kraju će, u određenoj mjeri, tržište pokazati šta funkcioniše. To prihvatam. Ali za sada, čak i kada pogledamo same igrače, oni se dobrovoljno takmiče da bi se kvalifikovali za ciklus svjetskog prvenstva. Smatraju ga velikim izazovom i to je jedan od najvažnijih događaja u šahu. Zato za sada dokazi govore u prilog tome da klasični ciklus i dalje ima ogromnu vrijednost.

Greg Mustreader: Definitivno. Pomenuo si neke reforme, možda čak i promjene načina na koji bi ciklus klasičnog svjetskog prvenstva trebalo da funkcioniše. Imaš li na umu neke konkretne mjere koje bi imale smisla kako bi ova titula ostala relevantna?

Možda su se već pojavljivale ideje, recimo, da se u jednom meču svakog dana igraju dvije partije ubrzanog klasičnog šaha. Šta misliš o takvoj ideji?

Vishy Anand: Mislim da je trenutno situacija takva da Total Chess uvodi taj format ubrzanog klasičnog šaha. I vjerovatno će početi da se širi. Vidjećemo.

Nastavićemo da pratimo kako će se pokazati. Ali moje mišljenje je da treba sačuvati ideju borbe u formatu koji nije previše brz, jer tradicija ide u tom pravcu. Partije su fascinantne.

Mi to pomalo zaboravljamo. Kada gledate mečeve za svjetsko prvenstvo, u jednom trenutku vam dugo može djelovati da je sve sporo, jer su oba igrača dobro pripremljena i tako dalje. A onda jedan od njih iznenada izgubi kontrolu. Stvari postaju zanimljive. Partije postanu izuzetno uzbudljive.

A ljudima prija da imaju dovoljno vremena da razgovaraju o tome šta igrači razmišljaju, šta pokušavaju da postignu, koje su mogućnosti i šta bi moglo da se odigra. Zato ne mora sve da bude brzo.

Brzina ima svoju ulogu. I ja sam za to da klasični format zasad ostane kakav jeste. Ali moraćemo stalno da slušamo povratne informacije i da se uvjeravamo da format funkcioniše. U određenom smislu, reakcija publike nam omogućava da ga dodatno usavršavamo. To poštujem. Ali vidjećemo.

Greg Mustreader: A kada je riječ o Fisher Randomu, odnosno Freestyle formatu — sjećam se da si u početku bio prilično skeptičan kada se on pojavio, veoma davno. Ne mislim čak ni na Freestyle Chess Project, već na Fischer 960. A onda si u jednom trenutku rekao da si optimističan kada je riječ o tom formatu. Misliš li da bi on mogao da potisne klasični šah kakav danas igramo? Posebno imajući u vidu ono što si rekao o pripremama otvaranja, koje postaju sve zahtjevnije, i o tome koliko je teško doći do igre iz otvaranja koja nije unaprijed pripremljena? Mislim na period 2006. i 2007. godine, kada se Fischer Random igrao u Majncu…

(Ovo je samo prvih 30 minuta od intervjua koji jetrajao 50 minuta, pa ako Vas zanima pogledajte do kraja na linku: https://t.co/h2j6E67AhK)

(Kraj)

Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“

Greg Mustreader: U svakom slučaju, nažalost nećemo moći da gledamo taj meč, ali mislim da bi bilo zabavno. Još jedno pitanje u vezi sa ovom temom.

Već smo razgovarali o Total Chess svjetskom prvenstvu i o tome da najvjerovatnije nećeš učestvovati. Da li si razmišljao da ipak pokušaš da se uključiš u ciklus za svjetsko prvenstvo? To je jedan od puteva za plasman na Turnir kandidata. Ili si odlučio da su ta vrata za tebe već zatvorena?

Vishy Anand: Da, više se ne takmičim u ciklusu za svjetsko prvenstvo. Nisam učestvovao već nekoliko godina. I tu je moj odgovor definitivno — ne. Jednostavno, neću igrati Svjetske kupove i Grand Swiss turnire. Ne igram dovoljno turnira da bih se uključio u taj ciklus.

A tu je jednostavno previše svega. Ne vidim smisao u tome. Predugo traje. I, za početak, čak i bez procjenjivanja svog trenutnog nivoa, ne mislim da imam potrebnu posvećenost za to.

Ne bi bilo lako. Morao bi da se posvetiš tome i, u suštini, ponovo usmjeriš svu pažnju na jednu stvar da bi imao šansu. A ja nisam spreman da to uradim. Tako da mogu da otpišem ciklus za svjetsko prvenstvo.

Kao što sam rekao, trenutno težim tome da odigram nekoliko egzibicionih događaja godišnje i ne mnogo više od toga.

Greg Mustreader: Moram reći da upravo tako i izgleda.

Vishy Anand: A do sada me mnogi organizatori više ni ne uzimaju u obzir. Tako da ovo postaje pomalo začarani krug. Ako bih želio ponovo da igram, prvo bih morao da pozovem mnogo ljudi i kažem: „Hej, sjećate li me se?“ Tako da, iskreno, o tome već neko vrijeme nisam ni razmišljao.

Greg Mustreader: Da, razumijem. Zato sam i pitao za Total Chess Championship, jer je to vjerovatno realniji način da se u tvojoj situaciji danas kvalifikuješ. A to je jedan od puteva za plasman na Turnir kandidata. Zato samo hipotetički razmišljam: Šta ako ti organizatori Total Chess Toura 2027. daju specijalnu pozivnicu, ti odigraš odlično i kvalifikuješ se za Turnir kandidata? Da li bi onda igrao Kandidate?

Vishy Anand: Znaš, Turnir kandidata je zapravo primamljiv. Ali ne mislim da će se stvari odvijati na taj način. Mislim da bih morao da se kvalifikujem za njega. Ali istovremeno, moj problem je što se više ni potpuno ne sjećam koliko su te stvari zapravo bile teške.

Gledam ih sa strane i moram sebe da podsjetim. Jer kada posmatraš izvan svega toga, izgubiš perspektivu. Samo gledaš druge ljude. A uvijek postoji neko ko učini da sve izgleda lako. I to situaciju čini još gorom. Ovog puta je to bio Sindarov.

Ne mislim da je Gukeš učinio da izgleda lako, iako nikada nije bio daleko od vrha. A prije njega, naravno, Nepo je sve učinio da izgleda potpuno jednostavno.

Zapravo, u dva ciklusa je izborio plasman praktično kolo prije kraja. To je zaista nevjerovatno. Ali mislim da moraš da se uporediš sa ostalih sedam igrača i shvatiš da je to mnogo realniji scenario.

Ne, ne razmišljam o tome. Prestao sam da igram u ciklusu za svjetsko prvenstvo i odlučio sam da prestanem još 2020. godine. I to je to.

Više ne nastavljam. Desilo se to tokom pandemije, ali sam shvatio da to nije realan poduhvat.

Greg Mustreader: Razumijem. Razumijem. Hvala ti što si to podijelio.
Kada govorimo o Total Chess Championshipu i budućnosti titule svjetskog šampiona u šahu — volio bih da čujem tvoje mišljenje, posebno imajući u vidu da si tu titulu osvajao u toliko različitih formata. Šta misliš, o čemu će ljudi razmišljati kada za, recimo, deset godina čuju izraz „svjetski šampion u šahu“? Da li će i dalje prvo pomisliti na svjetskog šampiona u klasičnom šahu? Ili će to biti neko drugi? Šta će se dogoditi sa samim pojmom „svjetski šampion“? Šta ti misliš?

Vishy Anand: Dobro. Meni je prilično jasno da, uprkos brojnim promjenama, pa čak i promjenama u ulozi klasičnog šaha, ljudi — i navijači i gledaoci, ali i najbolji igrači — i dalje smatraju da je titula svjetskog šampiona nešto za šta vrijedi boriti se. To je veoma željen cilj. Možda je to naš najveći događaj kada govorimo o njegovom dometu i pažnji koju privlači. Jer postoji nešto posebno u toj tituli. Čak i ljudi koji nisu naročito zainteresovani za šah žele da znaju ko je svjetski šampion. I upravo zato je ta titula važna.

Mislim da je važno očuvati klasični format i njegovu vezu sa prošlošću. To je nešto fundamentalno. Ja to snažno podržavam. Često se pitam kako bi neko iz 1920-ih gledao na meč za svjetsko prvenstvo iz 1970. ili 1980. godine. Mi ponekad imamo tendenciju da sve te periode posmatramo kao jednu cjelinu. Ali dvadesetih godina prošlog vijeka ljudi su putovali brodom do Južne Amerike, do Buenos Ajresa, da bi odigrali meč. Ili se prethodni meč igrao na Kubi, zar ne? U Havani. Za njih je to bilo putovanje od nedjelju dana.

Mi živimo u eri aviona i danas do nekog mjesta možeš da stigneš praktično istog dana. A bilo je i mnogo drugih promjena u načinu na koji se šah pripremao. Jedino što možemo reći jeste da, u odsustvu računara, ljudi su i dalje radili zajedno i sarađivali u pripremama. Možemo da upoređujemo te epohe.

Dakle, govorimo o vremenu kada je ljudima trebalo nedjelju dana da pređu okean, a već su sedamdesete bile potpuno drugačije. Moramo dozvoliti određeni stepen promjene.

Čak i kada čitate o mečevima u Sent Luisu ili o meču Vilijama Štajnicа u Njujorku, ako pogledate detalje o tome kako su putovali iz jednog grada u drugi ili sa jednog događaja na drugi, sve to već izgleda prilično drugačije.

Ali, bez obzira na sve, moramo priznati da su računari, onakvi kakve ih danas poznajemo, veoma mnogo promijenili šah.

Ipak, mislim da je i dalje sjajno mjeriti ko je najbolji igrač klasičnog šaha, uzimajući u obzir činjenicu da se metode treninga stalno razvijaju. Važno je sačuvati tu vezu sa tradicijom, a istovremeno ni na koji način ne pružati otpor modernim idejama i razvoju. Ali jeste izazovno. Izazovno je osvojiti tu titulu.

I fascinantno je posmatrati takvo takmičenje. A to mnogo pomaže šahu. Zato snažno vjerujem da svjetsko prvenstvo u klasičnom šahu i dalje ima veoma važnu ulogu. Ali imaćemo i više različitih formata, različite vremenske kontrole i mnogo ćemo eksperimentisati. Prije svega, nije se promijenio samo način na koji proučavamo šah.

Promijenio se i način na koji gledaoci prate partije. Promijenio se način na koji se sport promoviše. Promijenio se način na koji se gradi baza navijača. Sve se to promijenilo. Zato, ako želimo da ovaj sport bude veoma dinamičan, treba da mijenjamo formate, omogućimo raznovrsnije učešće, različite sastave i različite vrste takmičenja. Sve to treba da nastavimo da radimo.

Ali mislim da format svjetskog prvenstva i dalje ostaje mjera izvrsnosti koja nam omogućava da zadržimo vezu sa cijelom našom tradicijom i istorijom.

I zbog toga je veoma vrijedan.

(Nastaviće se)

Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“

Greg Mustreader: Pa, veoma si skroman kada kažeš da ne očekuješ da možeš da se takmičiš. Jer na turnirima na kojima igraš, tvoji rezultati su uvijek, najblaže rečeno, veoma, veoma, veoma impresivni. Zato sam želio da te pitam: da li si promijenio pristup pripremama za te turnire, učenju i proučavanju šaha? Jer očigledno danas ne možeš da posvetiš pripremama toliko vremena kao ranije.

Ako, na primjer, govorimo o mladim indijskim talentima ili mladim uzbekistanskim talentima, oni šah proučavaju po čitavi dan. A kada se takmičiš protiv njih, nekako moraš da prilagodiš svoj pristup kako bi i dalje mogao da im pariraš, iako ne posvećuješ toliko vremena pripremama.

Kako to radiš? Imaš li neki recept?

Vishy Anand: Napravio sam nekoliko promjena. Prije svega, računari su mnogo napredovali u odnosu na vrijeme kada sam se, recimo, takmičio za svjetsku titulu. Čak i kada bih ponovo igrao meč za svjetsko prvenstvo, više se ne bih pripremao na isti način. Ne zato što je taj način pripreme izašao iz mode ili nešto slično. Jednostavno, tako se danas ne koristi moderna tehnologija. Prije svega, odgovore dobijaš mnogo brže, a rješenja se pronalaze mnogo brže. Zato moraš da ideš korak dalje.

Danas je mnoga otvaranja prilično lako analizirati i riješiti. Zato moraš da ih zaista „rudariš“, da tražiš one male, skrivene resurse. Mislim da savremeni režim treninga zaista podrazumijeva mnogo igranja — isprobavanje različitih stvari sa prijateljima, igranje velikog broja brzopoteznih partija. To ti daje sposobnost da sjedneš za tablu i iznenadiš protivnika ovdje ili tamo nečim neočekivanim.

Vidimo taj trend i u otvaranjima. Ne znam koliki procenat današnjih otvaranja nikada ranije nije bio odigran. Gotovo uvijek se dogodi da, u nekom trenutku, usred partije, neko odigra recimo e3, pa b3, pa h3… I pokušavaš da dobiješ neku neuobičajenu poziciju. To je ono čemu se teži. Zato ne mislim nužno da ljudi danas stalno rade i analiziraju. Ali moraš da igraš mnogo češće. I mislim da je pošteno reći da, barem za sada, rezultati pokazuju da se više usmjeravam ka sredini i završnici partije, umjesto da se koncentrišem na otvaranje.

Greg Mustreader: A koliko u prosjeku sati dnevno posvećuješ sopstvenom šahovskom treningu?

Ne mislim na rad sa učenicima ili tvoje administrativne i druge uloge u svijetu šaha, već samo na lično proučavanje šaha?

Vishy Anand: Prosjek zapravo nije naročito smislen. Mnogo, mnogo dana ne uradim baš ništa. Možda samo pogledam šta se juče dogodilo na nekom turniru ili nešto slično. Ali kada radim, pokušavam da odvojim određeno vrijeme, najmanje nekoliko sati. Nađem se sa nekim prijateljima, odigramo nekoliko trening-partija, testiram neki sistem koji planiram da koristim ili jednostavno pokušavam da osjetim kako je igrati određenu poziciju.

Tako da bih rekao da nekoliko sedmica godišnje počnem da dolazim do tri, možda čak i nešto više od tri sata dnevno.

Ali prosjek se vjerovatno ponovo spusti na nulu, jer postoje veliki periodi tokom godine kada ne radim ništa vezano za lični šahovski trening. Mislim da ću sljedeće igrati u Global Chess League. A poslije toga, naravno, dolazi Olimpijada. Mislim da ću tamo biti potpuno zauzet svojom ulogom tokom slobodnih dana i da ću možda samo s vremena na vrijeme uspjeti da pogledam neku partiju ili dijagram.

Ali to će biti potpuno drugačija situacija. Zato danas mnogo više razdvajam stvari. Bukvalno se prebacujem: uključim se, isključim se, uključim se, isključim se.

Greg Mustreader: To mora biti pravi izazov. Ali vjerovatno radiš više prije turnira, pripremajući se upravo za njega?

Vishy Anand: Razmišljam: ako igram protiv ovog protivnika, šta želim da igram? A onda osvježim znanje o određenim stvarima. Danas ljudi ne gube partije u otvaranju onako često kao ranije, jer je njihova priprema mnogo bolja. Zato ne želiš da budeš jedini koji će upasti u probleme već u otvaranju. Želiš da dobiješ pristojnu poziciju i onda odatle igraš. Ali, naravno, ta početna tačka je sve dublja i dublja. I jednostavno voliš da sam prođeš kroz mnogo toga kako bi, kada sjedneš za tablu, znao da imaš određene ideje i da možeš njima da igraš.

Greg Mustreader: Želio sam da te pitam kako misliš da se tvoj šah promijenio tokom godina? Jer očigledno su Anand iz 2026. i, recimo, Anand iz 2008. vjerovatno dva različita šahista. Ili ipak ima više sličnosti nego razlika?

Vishy Anand: Pretpostavljam da je moj stil duboko usađen u mene. Najveći dio načina na koji igram šah vjerovatno je određen još onda kada sam učio igru, a ne onim što se dešava danas. Ali moje razmišljanje se stalno razvija. Danas imamo sve te nove informacije i možemo iznova da sagledamo gotovo sve. Možemo da isprobamo ideje protiv jakog protivnika ili, ako ne protiv igrača, onda barem protiv jakog računara. I moje razumijevanje šaha definitivno napreduje. Meni je prilično iznenađujuće da su mnoga otvaranja koja sam ranije igrao danas, ne bih rekao riješena, ali su rješenja toliko drugačija od onoga što smo nekada mislili. Ipak, ne želim previše da naglašavam tu činjenicu.

U suštini, trudim se da svoje razumijevanje igre održim savremenim i da ne pružam otpor novim idejama. Postoje mnoge ideje koje bih 2008. godine odmah odbacio, jer su mi jednostavno djelovale pogrešno. Ali u međuvremenu se naša zona komfora, da tako kažem, veoma proširila — i to kod svih šahista. Danas imamo, rekao bih, gotovo neku novu vrstu šaha. Sličan je onome koji smo ranije igrali, ali postoje i neke primjetne razlike.

Greg Mustreader: Možeš li navesti nekoliko tih razlika?

Vishy Anand: Pomenuo sam otvaranja. Mislim da sam neke taktičke ideje već poznavao. Neke ideje o kompenzaciji i sličnim stvarima takođe. Ako ste gledali mnogo mojih partija iz mladosti, znate da sam imao ogromnu sklonost ka, recimo, žrtvovanju kvaliteta. Volio sam da žrtvujem topa za lovca ili skakača.

Često sam mislio da je kompenzacija veoma velika.

Nisam to tada izražavao brojkama, ali prilično sam siguran da bi danas računar za najmanje 20 ili 30 odsto pozicija za koje sam smatrao da daju odličnu kompenzaciju jednostavno rekao da je top jači.

Mi tada jednostavno nismo tačno razumjeli zašto. To je jedna od tih promjena. Pa, svi danas znaju da u nekom trenutku treba pomjeriti pješaka ispred kralja. I to je jedna nova vrsta stvari. Dakle, postoje određeni trendovi koji se pojavljuju u različitim otvaranjima i tako dalje. Oni jednostavno iskaču pred tobom.

Uopšteno, mislim da nas je računar oslobodio određene količine dogmi.

A posebno mlađi igrači — oni koji nisu učili ogroman broj starih varijanti — mogu veoma brzo da odbace sve to i krenu dalje. Danas, sa sve bržim tempom igre, nije dovoljno samo poznavati završnice.

Moraš da imaš znanje o završnicama koje možeš brzo da primijeniš. Nije isto reći: „Znam kako se igra ova završnica“, jer ćeš možda morati da doneseš odluku za nekoliko sekundi. Dakle, više ne razmišljaš samo: „Mogu li da održim ovu poziciju?“ ili „Mogu li da je dobijem?“

Sada moraš da razmišljaš i: „Mogu li da je dobijem za nekoliko sekundi?“ Moraš da razmišljaš drugačije za različite vremenske kontrole. Moraš da razmišljaš drugačije za različite formate.

Nešto poput Total Chess-a je fantastičan novi format. On testira različite vještine i na neki način ih mjeri.

I stvari se razvijaju u tom pravcu. Ali, neizbježno, uvijek se vraćamo na otvaranja. Čak i igrači koji ne pokušavaju da igraju pripremljena otvaranja danas pripremaju svoje partije dublje nego što bi to činili ranije.

Mislim da se čitava šahovska baza razvila u tom pravcu.

Greg Mustreader: Zanimljivo je razmišljati o tome kako bi se tvoj današnji nivo pokazao u, recimo, meču protiv Vishija Ananda od prije 15 godina.

Ako zanemarimo otvaranja — jer su računari očigledno mnogo jači i tu bi imao ogromnu prednost u pripremi — misliš li da bi tvoje dodatno šahovsko razumijevanje učinilo da budeš favorit? Ili bi mlađi Vishy bio favorit zato što je imao, ne znam, više energije ili nešto slično?

Vishy Anand: Mislim, ovo je bilo napola u šali. Ali znam igrače koji su nekada vjerovali da treba igrati brzo i samouvjereno i da nije važno ako odigraš loše. Bolje je to nego pokušavati da igraš dobar šah.

Zato bih morao da kažem — mlađi Anand. Mislim da sama mladost donosi nešto što predstavlja značajnu prednost za šahovskom tablom. Pretpostavljam da mi je brzina računanja, kao i mnoge druge stvari, tada bila veća. A sada pokušavam da držim korak sa vremenom, kao što sam već rekao.

Ali ipak ću reći — moj mlađi ja.

(Nastaviće se)

Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“

Greg Mustreader: Vishy Anand, petostruki svjetski šampion, sa 56 godina i dalje se takmiči sa svjetskom elitom. Može li ponovo krenuti u borbu za titulu?

Kandidati su zapravo primamljiva opcija. Razgovarali smo o budućnosti šaha, o tome da li bi današnji Anand mogao da pobijedi mlađu verziju sebe i zašto je svojevremeno zamalo odustao od jedne funkcije.

Greg Mustreader: Zdravo, Vishy. Hvala ti mnogo što si danas sa mnom.

Vishy Anand: Zadovoljstvo mi je, Greg.        

Greg Mustreader: Baš mi je drago što razgovaramo. Imam mnogo pitanja o tvojoj veličanstvenoj karijeri, budućnosti šaha i tome u kom pravcu se šah danas razvija. Pa hajde da počnemo.

Vishy Anand: Sjajno, radujem se razgovoru, Greg.

Greg Mustreader: Prije svega, veoma me zanima kako danas vidiš svoje mjesto u svijetu šaha. I dalje si među 15 najboljih igrača svijeta, očigledno se još uvijek takmičiš, a izborio si i mjesto na događaju Total Chess Championship, koji će se, ako se ne varam, održati u Budimpešti. Hoćeš li igrati tamo?

Vishy Anand: Još nisam odlučio, ali vjerovatno neću.

Greg Mustreader: Vjerovatno nećeš? Zašto?

Vishy Anand: Mislim da je to nešto za šta još treba da se pripremim, a trenutno bi mi vjerovatno bilo malo previše. Takođe, želim samo da posmatram događaj i vidim kako će izgledati. To je generalno povezano sa načinom na koji danas vidim sebe u svijetu šaha. Ne igram ni približno toliko često kao ranije. Očigledno je da sam preuzeo i neke druge uloge i obaveze. Čini mi se da bi mi trenutno bilo malo previše da pokušam da igram takav događaj. Potrebno mi je malo više vremena da uhvatim pravi ritam. Zato ću vjerovatno ovaj put preskočiti.

Greg Mustreader: Kako danas donosiš odluku o tome koje ćeš turnire igrati? Znam da imaš nevjerovatno zgusnut raspored i da je fantastično što i dalje uspijevaš da igraš na tako visokom nivou i učestvuješ na velikim događajima. Kako biraš turnire?

Vishy Anand: Birám nekoliko turnira koji mi se dopadaju. Srećom, mogu da učestvujem u Global Chess League i to je lijep događaj. Tu je i Kolkata, odnosno Tata Rapid and Blitz turnir svakog januara. Mislim da je plan da se održava svakog januara, što mi ponovo veoma odgovara. Odigram i poneki rapid turnir.

Prošle godine sam igrao u Hong Kongu, zatim u Londonu. Igrao sam i u Lionu. Igram nekoliko takvih događaja, a odigram i poneki meč u Bundesligi. Što se svega ostalog tiče, zapravo je prilično teško ubaciti još mnogo turnira, jer i dalje imam osjećaj da za svaki od njih moram ozbiljno da se pripremim. A to nije lako uz moj raspored i sve ostale obaveze. Ali ovo nije neka neprirodna situacija. Zapravo sam želio da bude ovako.

U jednom trenutku sam vidio sebe kako igram sve manje, ali sam istovremeno želio da nastavim da igram. Jer u suprotnom zaboraviš ono što je suštinski važno za šahistu — kakav je osjećaj sjediti za šahovskom tablom i igrati partiju? A ako to zaboraviš, onda ne možeš ni druge da podučavaš.

Čak i kao trener ili učitelj, mislim da moraš da igraš kako bi mogao da se staviš u poziciju svog učenika i da razumiješ kroz šta on prolazi. Tako da nisam izgubio kontakt sa igrom. Na ovaj način pokušavam da ostanem povezan sa šahom.

Igranje na nekim turnirima me primorava da se vratim šahu. Da se ponovo posvetim igri. Ali tačno je da su danas i moje pauze između turnira duže i slično. Mislim, igram prilično rijetko — poneki meč u Bundesligi. I nije stvar samo u tome da održim rejting, već mi igranje pomaže da ga zadržim na određenom nivou. Imam svoju akademiju. Imam i druge obaveze.

I ne treba zaboraviti — ja sam i otac. Trudim se da provodim više vremena sa porodicom i tako dalje.

Mislim da negdje u pozadini uvijek postoji osjećaj da mogu s vremena na vrijeme da se takmičim. Ali da li ću čitave godine, iz dana u dan, igrati protiv svih tih veoma jakih mladih igrača? Odgovor mi uvijek nekako bude: ne, to je previše. Hajde da radim dovoljno. Zato volim neki povremeni egzibicioni turnir ili nešto slično. Uživam kada mogu da igram.

Ali već nekoliko godina nisam profesionalni šahista u punom smislu te riječi.

(Nastaviće se)

Ruski velemajstor Aleksej Grebnev govorio je za „Sport-Ekspres“ o nedavnoj pobjedi na prvenstvu Azije i procijenio mogućnost odlaska ruske reprezentacije u Samarkand.

Među mladom generacijom ruskih šahista ima mnogo sjajnih imena. Svako od njih svojim rezultatima potvrđuje da ruska šahovska tradicija ne samo da je živa već i da napreduje. Jedan od najboljih primjera je velemajstor Aleksej Grebnev.

On je u julu ove godine napunio 20 godina, a već je osvojio niz prestižnih titula: prvak Azije, lider svjetskog prvenstva do 18 godina, prvak Azije u ubrzanom šahu 2026. godine i višestruki osvajač medalja na prestižnim turnirima, uključujući „Aeroflot Open“.

Pored uspjeha za šahovskom tablom, rođeni Toljaćanin bavi se i fizičkom aktivnošću, igra stoni tenis, sanja da posjeti sve zemlje svijeta, a studira na Uralskom državnom rudarskom univerzitetu, na smjeru tehnolog geoloških istraživanja.

U intervjuu za „Sport-Ekspres“ Grebnev je govorio o svojim pogledima na meč za svjetsku šahovsku krunu, pripremama za najvažnije turnire sezone, partiji protiv argentinskog šahovskog vunderkinda Faustina Ora, šahovskim turnirima u ekstremnim uslovima, kao i o predstojećoj šahovskoj Olimpijadi.

Rudik Makaryan, Aleksej Grebnev, Ilja Iljušjonok i Ana Šuhman

Favoriti Olimpijade — Uzbekistan, Indija i SAD

— Aleksej, čestitam na zlatu na prvenstvu Azije u rapidu! Jesi li prvi put bio u Hong Kongu? Kako je igrati znajući da su napolju tajfuni i tropska vremenska nestabilnost?

Aleksej Grebnev — Hvala! Jul mi je bio veoma bogat putovanjima u Kinu. Ali u Hong Kongu sam bio prvi put. Grad me impresionirao svojom posebnom atmosferom. Neobično je bilo to što pljusak može da počne, tako da kažem, bez ikakve najave — i isto tako da se završi.

Ali već sam imao priliku da igram u Kazahstanu tokom zemljotresa, na Filipinima tokom vulkanske aktivnosti i poplava u Italiji. Tajfun u Hong Kongu kod mene nije izazvao emocije koje bi me odvlačile od igre. Mnogo češće smetaju buka na ulici ili glasna muzika.

— U drugoj polovini sezone ponovo nas očekuju glavni turniri ovog ciklusa, prije svega Olimpijada u Samarkandu. Pretpostavljam da je psihološki teško trenirati kada ne znaš da li ćeš imati priliku da igraš. Očekuješ li da ćeš moći da nastupiš za Rusiju ukoliko joj bude dozvoljeno učešće?

Aleksej Grebnev — Za sada pokušavam da ne idem previše unaprijed i da živim u sadašnjem trenutku, odnosno da rješavam najbliže zadatke. Treninzi reprezentacije odvijaju se svojim tokom, a ostalo je u rukama organizatora i federacije. Ja jednostavno radim svoj posao i ostajem spreman za svaki scenario.

— Kad smo već kod priprema. U julu su, prvi put poslije dužeg vremena, u Kislovodsku održane pripreme muške reprezentacije. Možeš li ispričati kako je to izgledalo? Od čega se sastoji priprema? A vjerovatno se pažnja ne posvećuje samo šahu već i fizičkoj formi…

Aleksej Grebnev — Pripreme nisu samo analiza otvaranja i igranje trening-partija, već i zajednički ritam: zajedno analizirati, raspravljati i pronalaziti zajedničke ideje. Bilo je trenutaka kada bi se poslije teške analize neko našalio — i to je upravo pomagalo da se čovjek malo opusti.

Fizički dio je takođe važan: bez izdržljivosti je teško igrati duge partije. Kislovodsk mi se dopao, posebno su mi ostali u sjećanju lijepi pejzaži, dugačak spust niz planinu i povratak uzbrdo.

— Među vršnjacima, imaš li posebno nezgodne protivnike?

Aleksej Grebnev — Teško je izdvojiti samo jednog, tako da mislim da takvih nema. Svako ima svoj stil: neko vrši pozicionu presiju, neko vreba taktičke mogućnosti. To je odlična motivacija da čovjek bude u formi i da se ne opušta.

— Čiju bi igru izdvojio među našim mladim šahistkinjama?

Aleksej Grebnev — Anu Šuhman, Valeriju Klejmenovu, Dijanu Preobražensku i Alisu Henrietu Junker.

— Glavni turnir sezone ipak je Olimpijada. Kakva je tvoja prognoza? Ko će kući ponijeti zlato i očekuje li nas velika borba?

Aleksej Grebnev — Predviđati medalje je nezahvalan posao, ali borbe će sigurno biti — u to uopšte ne sumnjam. Mnogo reprezentacija konkuriše za zlato, ali favoriti su Uzbekistan, Indija i SAD. Nadam se da će Rusiji biti dozvoljeno da učestvuje na takmičenju, jer sportisti svih zemalja imaju jednake mogućnosti.

— Zar nije bilo želje da sarađuješ sa nekom drugom reprezentacijom, možda da nastupiš kao konsultant? Mnoge ekipe angažuju strane zvijezde kako bi popravile rezultat.

Aleksej Grebnev — Nije bilo baš takve želje, ali dešava se da ponuda stigne u trenutku kada već imam određene planove — i tada moram da odredim prioritete. Po mom mišljenju, profesionalno savjetovanje oduzima mnogo vremena i energije. Moj zadatak sada je da se ne rasipam i da napredujem kao igrač.

Klasični tempo otkriva šah

— Ove godine te nije bilo na ruskom ekipnom prvenstvu u Sočiju. Zbog čega?

Aleksej Grebnev — Tako se dogodilo da ove godine Ruska šahovska škola, za koju sam više puta nastupao, nije prijavila ekipu.

— Kakva je sada situacija sa pozivima iz stranih ekipnih liga?

Aleksej Grebnev — Ponuda ima i to je prijatno — znači da ljudi znaju za tebe i da te pamte. Ali za sada su im smetale već ranije planirane obaveze.

— Uskoro počinje Superfinale prvenstva Rusije — već imaš iskustvo učešća u borbi za tu titulu. Planiraš li da igraš ove godine?

Aleksej Grebnev — Superfinale je poseban izazov i prema njemu se odnosim sa poštovanjem. Planove za sada ne otkrivam.

— Da li ti se generalno dopadaju dugi turniri u klasičnom šahu?

Aleksej Grebnev — Da. Klasika otkriva šah na drugačiji način: ovdje ima vremena da se razmisli, izračunaju varijante i procijene mogućnosti. Postoji mogućnost da se partija detaljnije sagleda sa strane, očima protivnika.

— Na martovskom „Aeroflot Openu“ prilično si razočarao Argentinca Ora, pobijedivši ga u posljednjem kolu i spriječivši Faustina da dođe do velemajstorskog rekorda. Otkrij nam, molim te, dvije tajne: jesi li od početka igrao na pobjedu? I, ako može, zbog čega si kasnio dvadeset minuta — hendikep za mladog talenta ili moskovske gužve?

Aleksej Grebnev — U toj partiji druge mogućnosti osim igre na pobjedu jednostavno nisu postojale! A što se tiče kašnjenja… definitivno je to bio hendikep za mladog talenta! (Smijeh.)

— Upravo je završeno Svjetsko prvenstvo u esportu (EWC — Esports World Cup). Ponovo je pobijedio Magnus Karlsen. Koliko je ovaj turnir značajan za tebe?

Aleksej Grebnev — Magnus je svuda na vrhu, to je zaista impresivno. Sam esport je posebna industrija i veoma brzo se razvija. Sjajno je što i šah tamo pronalazi svoje mjesto i postaje dio velike digitalne kulture.

Za mene taj turnir nije direktni sportski cilj. Više ga doživljavam kao komercijalni turnir na kojem se može dobro zaraditi.

— Ove godine vidjećemo čak dvije borbe za šahovske krune — klasični meč između Gukeša i uzbekistanskog izazivača Sindarova, kao i novi norveški pogled na borbu za titulu — Total Chess Championship. Šta nas, po tvom mišljenju, očekuje: novi raskol u šahu ili novi talas interesovanja za igru?

Aleksej Grebnev — Različiti formati nisu uvijek raskol, ponekad su način da se privuče nova publika. Danas je takvo vrijeme da je bez promjena već teško zadržati pažnju.

Alternativni turniri češće funkcionišu kao dopuna: donose medijsku pažnju, brz novac i atraktivnost, ali ne pokušavaju u potpunosti da zamijene klasični sistem.

Najvažnije je da u centru ostanu šah i poštena borba. Interesovanje za igru je veliko i pažljivo pratim sve projekte koji ga dodatno podstiču.

— Koji od tih formata borbe za titulu predstavlja tvoj sportski cilj?

Aleksej Grebnev — Više volim klasični format. Za sada mi je cilj da konstantno napredujem i budem spreman za najjače turnire.

Aleksandra Ponkratova

https://tinyurl.com/yw6asjz3

Piše: Oleg Barancev

Nikita Vitjugov

Prvi igrač Engleske po rejtingu, Nikita Vitjugov, govori o svojoj novoj knjizi, razmišljanjima o šahu u esportu i trenerskom radu.

Intervju je objavljen u neobičnom formatu: počeli smo razgovor preko interneta, a u jednom trenutku Nikita je predložio da se sastanemo kako bismo, kako kaže, „po starinski gunđali“ pred kamerom i detaljnije obradili neke teme. „Pisani“ dio ostavili smo bez izmjena, iako se neke stvari ponavljaju i u videu.

Nova knjiga

Iz intervjua iz oktobra 2023. godine: „Obećali ste da ćete jednog dana napisati knjigu u kojoj će ‚stradati svi‘. Taj trenutak još nije došao.“

Da li je to vrijeme došlo?

Nikita Vitjugov: Ova knjiga nije autobiografija niti priča o mom šahovskom putu. Iako se dotičem različitih dijelova svoje karijere, glavna tema knjige je saradnja sa Janom Nepomnjaščijem, koja je počela kao konkurencija. Da postavim neke vremenske okvire — detaljno govorim o periodu kovida i vremenu nakon kovida. Uobičajeni tok života, rutina koja se godinama ustalila, bili su poremećeni i počelo je nešto novo.

A što se tiče onoga „stradaće svi“ — to više nije zanimljivo. Tih „svih“ nema u mom životu. Vjerovatno bi vremenom trebalo nešto napisati, jednostavno da neko ne bi ponavljao moje greške.

Kako je nastala ideja za ovu knjigu?

Nikita Vitjugov: Sama odluka sazrela je krajem 2024. godine. Rejting je već jasno nagovještavao da su moje najbolje šahovske godine iza mene, ali se još nisam oprostio od nekih iluzija. Previše energije odlazilo je na stvaranje života od nule u novoj zemlji, a šah se previše promijenio.

Početkom 2025. godine pojavilo se mnogo slobodnog vremena i odlučio sam da se prihvatim projekta koji je već dugo sazrijevao u mojoj glavi.

Koliki dio knjige posvećen je vašoj saradnji sa Nepomnjaščijem?

Nikita Vitjugov: Otprilike isti kao i dio moje šahovske aktivnosti posljednjih godina — značajan.

58 partija — samo vaših ili su tu i Janove?

Nikita Vitjugov: Ima i partija između nas, kao i nekih fragmenata iz mog stvaralaštva, ali uglavnom su to partije sa turnira kandidata i meča u Astani. Dakle, sa takmičenja koja sam iznutra proživljavao zajedno sa Janom.

Hoće li biti prevoda na ruski jezik?

Nikita Vitjugov: Treba da izađe u septembru, odmah poslije engleskog izdanja (datum objavljivanja je 9. septembar). Prvobitno sam pisao na ruskom jeziku, tako da je to prije pitanje prilagođavanja ruskim prilikama 2026. godine.

Koja je ovo knjiga po redu?

Nikita Vitjugov: Treća, poslije „Francuske odbrane“ i „Rodnih zidova Viktora Korčnoja“ (zajedno sa A. Kentlerom i V. Fajbisovičem).

O turnirima u posljednje tri godine

Nikita Vitjugov: Ne vidim smisao u tome da se detaljno zadržavam na svojim turnirima posljednjih godina. Poslije meča u Astani intenzivna saradnja sa Janom je završena, a ja sam želio da nastavim da igram kao profesionalni sportista. U početku je bilo turnira, ne onakvih na kakve sam navikao u ranijem životu, ali sasvim pristojnog nivoa.

Viktor Ljvovič Korčnoj govorio je da se poslije promjene mjesta prebivališta šahisti mijenja sve, uključujući i protivnike koji mu odgovaraju i one koji mu ne odgovaraju. Na sebi sam otkrio prošireni efekat te misli — u novim okolnostima sam se u cjelini promijenio, a na pojedinim mjestima praktično ponovo formirao kao čovjek. A ni igranju šaha u novom životu nije pripalo toliko veliko mjesto.

Razloga je mnogo. Tu je i prirodno „starosno“ opadanje kvaliteta igre. Mada, zapravo, nije riječ o biološkim godinama, već o tome da sam između 35. i 40. godine imao znatno više obaveza nego sa 20 i više nije bilo moguće posvećivati šahu isto toliko vremena. Nestao je efekat novine, previše toga počelo je da se doživljava kao svakodnevica.

Sam šah za mene nikada nije bio samo društvena igra po principu: „Došli smo, pritisnuli sat, otišli.“ Trudio sam se da uložim sebe u svaku partiju. Sada je tendencija očigledna: ako želiš da budeš uspješan, treba ulagati manje, a igrati što veći broj partija.

Nije mi se toliko dopadao sam proces igranja koliko napredovanje, progres. U jednom trenutku sam shvatio da napretka više neće biti i da je pitanje samo koliko će brzo doći do pada. Ekonomski nije isplativo igrati šah na nivou ispod 2700 (a živeći u Londonu, to je naročito teško), dok mi igranje na turnirima drugog reda ne donosi zadovoljstvo (mislim da ni onima koji tamo igraju).

Svoju ulogu odigralo je i to što se prostor oko mene pokazao potpuno novim — ljudi, kuće, gradovi. Ništa me u njima nije povezivalo sa turnirima, nije bilo ničega za šta bih mogao da se uhvatim. Ljudi me jednostavno nisu poznavali. Oduševljavali su se: „Vau, vi ste čak među 50 najboljih, kako visoko!“ A na to se čovjek čak ni ne može naljutiti.

Uprkos svemu što sam rekao, inercija je strašna sila. Život profesionalnog šahiste bio je za mene, do određene mjere, analogija životu odraslog čovjeka. Kao što dijete ide u školu, tako sam ja, kada sam postao punoljetan, samo igrao šah. Teško je „odlijepiti se“ od toga.

Da je nekoliko partija prošle godine završilo drugačije, vrlo je moguće da bih nastavio aktivno da igram. Ali, srećom, sve se odvilo onako kako se odvilo. Prije godinu dana bih o ovoj temi ispričao mnogo više — još je bilo mnogo emocija u meni.

Sada ne želim ponovo da ulazim u to. Sa ovim dijelom života sam se oprostio.

Ostavljam sebi mogućnost da, ako se jednom godišnje poklope dostojni uslovi i zanimljivo mjesto za igru, „sjednem za klavir“, ali ne želim da ostanem u toj „sivoj zoni“, kada šahista više nije profesionalac, ali još nije ni trener. U tome i jeste iskušenje šaha, jer u većini sportova završiš karijeru i više se ne takmičiš sa profesionalcima.

Olimpijada. Sastav reprezentacije (Nikita Vitjugov, Majkl Adams, Gejven Džons, Luk Mekšejn, Danijel Fernandes), kakva su očekivanja? Tim veterana?

Nikita Vitjugov: Tim amatera. Mada, isto bi se moglo reći za bilo koju reprezentaciju Engleske, jer šah u Velikoj Britaniji nema status profesionalnog sporta.

Ovo mi je četvrti turnir za reprezentaciju Engleske. Dvaput smo na prvenstvima Evrope bili blizu medalja, ali nismo uspjeli da dobro završimo takmičenje.

Nema nikakvih očekivanja. Trenutno u Samarkandu postoji oko 15 ekipa koje su jače od nas.

Šta mislite o Bodhani?

Nikita Vitjugov: Nemam neko posebno mišljenje o Bodhani. Njen ogroman talenat je sada očigledan, ali budućnost niko ne zna. Kao i uvijek, nešahovski problemi, koji su neizbježni u životu svakog čovjeka, biće važniji. Oni će oblikovati ličnost, a ličnost će igrati šah.

Rekli ste: „U Londonu je sve sjajno, osim šaha.“ Prošle su tri godine od tog intervjua. Šta se promijenilo u Londonu ili u vašem odnosu prema ovdašnjem šahovskom životu?

Nikita Vitjugov: Sve je ostalo isto. Jedino se pokazalo da je svakodnevni život malo komplikovaniji.

Nikita Vitjugov daje simultanku na Trafalgar skveru u julu 2026. godine. Foto: Oleg Barancev

Da li vam je lično prijatnije da budete dio engleskog šahovskog sistema ili se i dalje osjećate kao čovjek koji se nalazi pomalo između dvije šahovske kulture?

Nikita Vitjugov: Formirao sam se kao profesionalac u Rusiji. Pod engleskom zastavom sam, praktično, odigrao još nekoliko posljednjih godina. Ali šah visokog nivoa, kojem pripadam već 15–20 godina, nije vezan za geografiju i predstavlja neku vrstu jedinstvenog prostora u kojem se odvijaju stalni dijalog i uzajamno obogaćivanje putem partija.

Šta danas razlikuje šahistu od 2700 od šahiste od 2650? To više nisu tehnika ni otvaranja — šta je onda?

Nikita Vitjugov: Prije svega rejting. Ozbiljan odgovor stao bi u knjigu.

Ostavljate utisak veoma racionalnog čovjeka za tablom. Da li postoje odluke koje donosite suprotno sopstvenoj racionalnoj analizi — jednostavno zato što osjećate poziciju?

Nikita Vitjugov: Samo tako sam i igrao.

Koji vas mit o profesionalnim šahistima najviše nervira?

Nikita Vitjugov: „Šah igraju pametni ljudi.“

Šta gledaoci uopšte pogrešno razumiju o šahistima 2600+?

Nikita Vitjugov: Ne znam šta gledaoci misle o njima. Čim mi se, prilično izdaleka, ukazala mogućnost da sa 40 godina živim takvim životom, završio sam profesionalno igranje.

Još o Nepomnjaščiju

Šta kao sekundant vidite u Nepomnjaščijem, a što gledalac ne vidi?

Nikita Vitjugov: Njegove sportske kvalitete i želja da stalno pobjeđuje apsolutno su fenomenalne.

Da li se dešavalo da budete potpuno sigurni u svoju preporuku, a da je Jan odbaci — i ispostavi se da je bio u pravu?

Nikita Vitjugov: Da li se dešavalo da radim cijele noći, iscrpljen, ujutro pošaljem fajl u koji sam uložio sve što sam mogao, a Jan čak i ne pogleda taj fajl? Naravno da nije, kod profesionalca takvog nivoa to je apsolutno isključeno. 🙂

Foto: Oleg Barancev

Čemu vas je rad sa Nepomnjaščijem lično naučio kao igrača?

Nikita Vitjugov: Poslije toga sam završio sa šahom. Ali taj rad me je naučio standardima za dalji rad.

Kada biste Janu mogli dati jedan savjet kao šahista šahisti — a ne kao sekundant — šta bi to bilo?

Nikita Vitjugov: Neću u javnost iznositi ništa što bi na bilo koji način moglo negativno da utiče ni na Jana ni na druge moje učenike.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu

Nikita Vitjugov: Mislim da tokom čitavog prvenstva nisam pogledao nijednu utakmicu u cjelini. U grupnoj fazi uključio sam samo drugo poluvrijeme utakmice Ekvador – Njemačka. U nokaut fazi navijao sam za reprezentaciju Engleske. Ostao je neprijatan ukus — kukavički porazi uvijek izgledaju gore nego što zaista jesu. Naravno, u finalu protiv Španije šanse bi bile samo praktične, uz oslanjanje na Unaija Simona i penale, ali vrijedilo je doći do tog finala.

Vjerovatno me iznenadilo koliko su u mnogim reprezentacijama blistali upravo oni od kojih se to i očekivalo — Mesi, Mbape, Holand. Istovremeno, Kejn, po mom laičkom mišljenju, nije pokazao ono što se od njega očekivalo. Želio sam više golova i manje pametnog kretanja u blizini sopstvenog šesnaesterca.

S vremenom shvatiš da činjenica da, recimo, Rojs ima nula trofeja, a Kros 30, ne može da se objasni slučajnošću ili nedostatkom sreće. Isto važi i za Kejna, uprkos svim mojim simpatijama prema njemu.

Kako je život? London, navike, omiljena mjesta

Nikita Vitjugov: Vjerovatno se ovdje osjećam kao stanovnik manjeg grada koji se preselio u Moskvu. Veoma mi je udobno, imam mnogo mogućnosti i za sebe i za porodicu, ali Sankt Peterburg to nikada neće zamijeniti. A ko je rekao da je on mali?

Kada sam se preselio u London, zaokupila me ideja odlaska na utakmice engleske Premijer lige. Kao dijete sam gledao prenose Aleksandra Jelagina, pratio rivalstvo Vengera i Fergusona. Prvi put sam ovdje otišao na fudbal još kao turista, 2017. godine. „Totenhem“ je tada igrao na „Vembliju“ i otišao sam na utakmicu protiv „Mančester sitija“. Gosti su pobijedili 3:1.

Ako niste zvanični član navijačke baze, legalno, odnosno bez kupovine od preprodavaca, karte možete kupiti samo za utakmice „Vest Hema“. Nekoliko puta sam išao, a gledao sam i posljednju utakmicu Ten Haga prije otkaza. Čini mi se kao da je to bilo u prošlom milenijumu… Živim na sjeveru Londona, a stadion mi je relativno daleko.

Na kraju sam se opredijelio za „Totenhem“. Geografski mi je najbliži, a uz to je dovoljno problematičan klub da ga vrijedi podržavati. „Arsenal“, koji je u ovom periodu za klasu jači, nisam ni razmatrao — nikada ne navijam za unaprijed jače.

Mnogo puta sam išao na Vajt Hart Lejn, na najrazličitija takmičenja. Mislim da nisam bio jedino na utakmici FA kupa — „Totenhem“ je tada prebrzo ispadao…

Dopala mi se atmosfera na derbiju sjevernog Londona. Da nije bilo izvanrednog rada sudije, koji je poništio čist gol Kola Muanija, i ta utakmica, a vjerovatno i prvenstvo, mogli su da se završe drugačije.

Sa „Arsenalom“ uopšte imam poseban odnos. London Chess Classic je već drugu godinu održan na stadionu „Emirates“. U prošloj sezoni Lige šampiona ovdje je dva puta gostovao moj glavni klub — „Atletiko“. Bio sam u sektoru za gostujuće navijače, ali za dvije utakmice nisam vidio nijedan gol svog tima…

Nedostaju li vam porodica, prijatelji, Sankt Peterburg?

Nikita Vitjugov: Ranije mi je mnogo više nedostajalo. Kao i kada je riječ o profesionalnom igranju šaha, bilo je potrebno vrijeme da prihvatim dugotrajnost promjena. Sa mnogim ljudima koji žive u Rusiji, iz prirodnih razloga, komunikacija je prekinuta. A i živimo veoma različitim životima. Problemi sadašnjeg trenutka čovjeku će uvijek biti važniji od prošlosti.

Onlajn-šah

Rekli ste da ponekad igrate turnire za nosioce titula. Igrate li ih i sada?

Nikita Vitjugov: Ne. Ranije sam igrao isključivo da bih se zagrijao pred turnir, da osjetim takmičarski tonus. Sumnjam da je to imalo bilo kakvog efekta.

Dodat je novi tempo, kao i Fišerov šah. Jeste li igrali u njemu?

Nikita Vitjugov: Jednom. Fišerov šah podrazumijeva barem promišljeno postavljanje početne pozicije, a u idealnom slučaju i čitavu partiju. Igrati ga pet ili deset minuta je farsa.

Ako se za to dobro plaća, kao na turniru koji se zove svjetskim prvenstvom, to je dobro za učesnike. Organizatori takođe zadovoljavaju svoje ambicije. Tu se spisak korisnika završava.

Da li se za vas nešto promijenilo u onlajn-šahu tokom posljednje tri godine?

Nikita Vitjugov: Ne znam.

Šah je postao dio esporta. Jesu li vam se obraćali?

Nikita Vitjugov: Timovi mi se nisu javljali. Ni ja na njihovom mjestu ne bih to radio. Nemam ni pratioce ni sposobnost brzog pomjeranja miša koju bih mogao da ponudim.

Strimeri

Nikita Vitjugov: U šahu se pojavio zanimljiv fenomen. Pojavili su se ljudi koji mogu da se nadmeću sa vrhunskim šahistima po pitanju popularnosti i prihoda. A ipak, pošto sam cijeli život proveo u šahu, ne mogu da kažem — pa ko su oni? Nisam ih vidio ni na jednom turniru.

Bilo bi čudno kada bi fudbalski blogeri i komentatori postajali popularniji od samih fudbalera, ali upravo se to dešava u šahu. Nusproizvod, praktično, postaje važniji od samog šaha. To je složena igra, teško je razumjeti je, ali zato pogledati kako neko igra partiju od jedne sekunde ili deset minuta i tako izbjeći deset najvećih grešaka — to je baš ono što treba.

O trenerskom radu

Kao trener — ili, vjerovatno preciznije, kao nastavnik/tutor šaha — imam mnogo pitanja. Prvo je za mene najbolnije. Da li imate nemotivisane učenike?

Nikita Vitjugov: Kada sam počinjao da predajem, prvo u školi, zatim u domu stvaralaštva, a kasnije su se pojavili i individualni učenici, dugo nisam mogao da se oslobodim mita da, ako si došao na čas šaha, onda te šah zanima i sa zadovoljstvom ćeš učiti. Naravno, polazio sam od sebe.

Ali već na prvim časovima suočio sam se sa tim da djecu šah često uopšte ne zanima. Kada sam to prihvatio u grupnoj nastavi, počeli su da mi dolaze individualni učenici i za mene je poseban šok bio to što su se čak i tada pojavljivali momci koji nisu imali nikakvu želju da poboljšaju svoju igru, pa čak ni da igraju.

Dugo sam mislio da nešto nije u redu sa mnom. A onda mi je naišao ili neki Žigalkov strim, ili mi je neko ispričao o njegovom iskustvu — da je imao jednog ili više nemotivisanih učenika i da mu je bilo veoma teško da to prihvati.

Pomislio sam: ako čak i Žigalko, renomirani velemajstor, poznati strimer i igrač „metka“, trener koji naplaćuje stotine eura po satu, ima takve učenike, onda je sasvim normalno da ih imaju i skromniji predavači poput mene.

Kako je kod vas?

Nikita Vitjugov: Svaki posao može se posmatrati kao prodaja vremena za novac ili kao određeni projekat. Po mom mišljenju, rad po satu rjeđe podrazumijeva ovo drugo. Zato, ako treneru odgovara da bude plaćen za svoje vrijeme, može se pomiriti sa nedovoljnim zalaganjem učenika.

Nikita Vitjugov: Ali pretpostavimo da govorimo o projektu. Zamislimo čovjeka koji je došao u klub da trenira sa trenerom. Ne razmatram čestu situaciju u šahu kada je to dijete kojem roditelji nameću šah koji njega samog ne zanima, jer je navodno „koristan“. Došao je odrasli čovjek. On može imati deset razloga zbog kojih je došao. Može imati isto toliko razloga zbog kojih nije potpuno skoncentrisan na jednom ili više treninga, zbog kojih mu nešto ne ide.

Trener je takođe čovjek i može na to reagovati, ali u idealnom slučaju treba nastaviti trenažni proces. Napredak u šahu rijetko ide linearno; periodi vidljivog zastoja mogu se pojaviti čak i kada je rad organizovan na najbolji mogući način.

Da li tražite učenike ili oni sami dolaze kod vas?

Nikita Vitjugov: Fazu traženja sam prošao. Ako čovjek ne zna za mene, vjerovatno ni meni neće biti zanimljiv.

Koji bi trebalo da bude minimalni nivo učenika da biste počeli da radite s njim?

Nikita Vitjugov: Poslije određenog iskustva shvatio sam da najbolje mogu pomoći profesionalcima ili onima koji žele da postanu profesionalci.

Sa amaterima je to potpuno neisplativo za oboje. Njima finansijski nema smisla da preplaćuju rad sa mnom, a meni to nije ni zanimljivo, niti sam čak siguran da bih mogao dovoljno dobro da im pomognem.

Sa djecom je teško, jer u različitoj mjeri morate trenirati i roditelje, ali trudim se. Teže je i objašnjavati materijal, pošto u radu često izlazim izvan samog šaha, koristim poređenja, paralele i nije uvijek lako pronaći način da nešto objasnite razumljivo. Sa engleskom djecom dodatno postoje mentalna i jezička barijera. To je korisno, iako ne baš jednostavno iskustvo.

Koji je vaš minimalni honorar? Po satu? Za pripreme?

Nikita Vitjugov: Ne bih davao cifre, jer mogu da se razlikuju višestruko. Teško je porediti mogućnosti fizičkog lica i države, privatnih kompanija koje sponzorišu šahiste. Situacija ima mnogo, učenici su različiti, mogućnosti su različite, zadaci su različiti.

Priprema za meč za svjetsko prvenstvo, kada se preračuna na sat, može koštati otprilike koliko i trening sa običnim fitnes trenerom u teretani.

Koje su radosti, a koje teškoće?

Nikita Vitjugov: Prijatno je shvatiti da si kroz šah u stanju da promijeniš nečiji život. Zbog toga sam i postao trener. Šah je ovdje samo alat koji dobro poznajem.

Teškoće su, rekao bih, onda kada ne možeš na odgovarajući način prenijeti svoju misao, objasniti šta želiš od učenika. Kada shvatiš u čemu je problem, ali nemaš dovoljno sredstava da ga riješiš. To je odgovornost trenera.

Koji je vaš najuspješniji učenik?

Nikita Vitjugov: Ne težim tome da stičem popularnost preko svojih učenika. Ako budu željeli, sami će javno govoriti o tome.

Shreyas Royal je postao prvak Velike Britanije 2026. Da li ste mu pomagali na ovom turniru?

Nikita Vitjugov: Shreyas nikada nije bio moj učenik. Imali smo nekoliko sesija prije dvije godine, čak manje nego što je bilo dogovoreno sa federacijom. Gotovo odmah nakon početka rada ispunio je treću normu za velemajstora, koja mu dugo nije polazila za rukom. U jednom trenutku kontakt je prekinut. Moguće je da su Shreyas i njegovi roditelji već dobili ono što su željeli od tog rada. To je normalan proces.

Šta bi Engleska mogla da preuzme od Rusije kada je riječ o sistemu pripreme mladih šahista, a šta bi Rusija, obrnuto, trebalo da preuzme od Engleske?

Nikita Vitjugov: Teško je govoriti o sistemu u zemlji u kojoj šah nema status profesionalnog sporta. Mada, ni do svoje 18–20. godine nisam osjećao da je u Rusiji postojao neki sistem.

Može li se po djetetu od 8–10 godina razumjeti hoće li postati profesionalni šahista? Ili su takve prognoze u tom uzrastu praktično besmislene?

Šta je uopšte profesionalni šahista? Velemajstor? Igrač rejtinga 2600? 2700? Učesnik Turnira kandidata?

Talenat se, naravno, vidi. Ali nikakva predodređenost ne postoji.

Šta roditelji najčešće rade pogrešno kada pokušavaju da pomognu djetetu da postane jak šahista?

Nikita Vitjugov: U idealnom slučaju, roditelj treba da pronađe dobrog trenera, da prema svojim mogućnostima obezbijedi treninge i da se povuče u stranu. Da pronađe snagu da prizna kako trener bolje razumije taj svijet.

Takođe, ne bi bilo loše voljeti svoje dijete i bezuslovno ga podržavati.

Hoćete li još raditi sa Nepomniaščijem?

Nikita Vitjugov: Niko ne zna šta donosi budućnost.

Koga smatrate najboljim vrhunskim trenerom? Uopšte ili trenutno?

Nikita Vitjugov: Diego Simeone.

A šahovskim trenerom?

Nikita Vitjugov: Hajde da ostanemo bez imena. Da li biste od mene tražili da navedem najboljeg šahistu dok sam još igrao? To je uopšte veoma klizava tema. Nekoga proglasite trenerom – uvrijediće se. Mnogi sebe smatraju trenerima, ali po mom shvatanju to nisu.

Šahiste makar nekako rangiraju rejting i turnirski rezultati, koji takođe nisu univerzalno mjerilo. Rejting se može održavati bez igranja ili, ako baš zagusti, na pažljivo odabranom prvenstvu okruga, dok nije lako pobijediti na turniru na kojem šahisti jednostavno nije omogućeno da učestvuje. Stvarni nivo trenera još je teže procijeniti.

U eri interneta veoma je lako baciti prašinu u oči.

Sviđa mi se misao da se trenerski talenat nigdje ne pokazuje tako jasno kao u pravilnom izboru učenika.

Da li ste sina naučili da igra šah?

Nikita Vitjugov: Ne. Dalje, da ne bih ostao bez kore hljeba, neću razvijati tu misao.

Ostala mi je u sjećanju približna citirana izjava José Mourinhoa: „Ne zahtijevam da moji igrači budu dobri ljudi, to želim od svoje djece.“

Smatrate li vještačku inteligenciju potencijalnim konkurentom u trenerskom radu?

Nikita Vitjugov: Ne.

https://www.sports.ru/chess/blogs/3441953.html

Novinar: U redu, dobrodošli nazad, svima. Sa nama je šampion Velike Britanije u šahu za 2026. godinu, Shreyas. Čestitamo!

GM Shreyas Royal: Hvala vam puno.

Novinar: Očigledno ste znali da ćete igrati protiv Harryja. Koliko ste vremena proveli pripremajući se za ovu partiju?

GM Shreyas Royal: Mislim da sam se previše opterećivao time. Bio sam prilično uznemiren kada sam juče video preokret u partiji između Petera i Harryja. Pomislio sam da bi Harry bio najgori mogući protivnik za poslednje kolo, jer je generalno veoma dobro pripremljen. Nisam baš želeo da igram baraž, pogotovo zato što mi je nivo energije opadao.

Zato, protiv koga god da sam igrao, cilj mi je bio da pobijedim. A znam da je Harry veoma dobro pripremljen. Generalno je veoma čvrst igrač.

Novinar: Neko je pomenuo da imate loš skor protiv Harryja. Da li je to tačno?

GM Shreyas Royal: Mislim, igrao sam protiv njega prije četiri godine i izgubio obe partije, ali mislim da se od tada mnogo toga promijenilo.

Novinar: Da, vidjeli smo da ste danas promijenili pristup i odigrali 1.d4 protiv njega.

Ako želite, možete sami da nas provedete kroz partiju.

GM Shreyas Royal: Da, danas sam promijenio pristup i odigrao 1.d4 jer sam vidio da on uglavnom ulazi u pozicione strukture tipa Karlsbad. Igrao je skakačem na f6.

Zapravo, u posljednje vrijeme je počeo da igra skakač f6. Uglavnom je išao i sa …a6. Za partiju poslednjeg kola jednostavno sam želeo da igram nešto čvrsto i, ako mi se ukaže prilika, da je iskoristim.

U suštini, bilo mi je praktično zagarantovano da ću doći do sedam poena i verovatno igrati baraž. Tako da je ovo bio dobar izbor otvaranja. Generalno se veoma dobro osjećam u ovakvim strukturama.

Odigravao sam mnogo partija u njima i uglavnom sam imao dosta uspjeha.

Novinar: Kada su u pitanju vaša otvaranja, čini se da igrate veliki broj različitih otvaranja. Da li jednostavno provodite mnogo vremena radeći na otvaranjima?

GM Shreyas Royal: Da, mislim, 1.d4 igram praktično čitavog života, tako da kod 1.d4 nema baš toliko toga dodatno da se radi.

Ali u posljednje vrijeme dosta radim na 1.e4 i ovog ljeta sam proveo mnogo vremena sređujući jedno otvaranje sa 1.e4 i mislim da se to isplatilo.

Novinar: U redu, otprilike koliko sati dnevno provodite radeći na otvaranjima ili to jednostavno zavisi?

GM Shreyas Royal: Iskreno, uglavnom ulažem više vremena neposredno pred neki turnir. Generalno, kod kuće nisam dovoljno zainteresovan za to.

Novinar: Naravno, prilično je naporno.

GM Shreyas Royal: Da, sada smo dobili Karlsbad. Lovac na d6 je pomalo neuobičajen.

Drugi generalno igraju lovac e7 i, manje-više, igraju istu postavku koju je Harry imao. Ali sa lovcem na d6, ovog puta to nisam zaista provjeravao, ali mislio sam da bi to trebalo da bude samo nešto slabija verzija, jer je praktično jedini način da se opravda Lovac d6 uglavnom da se igra a5 i a6, a on se na kraju nije baš odlučio za to. Odigrao je Top e8.

Treba biti oprezan da ne dozvoliš rokadu, lovac uzima h2. Zato sam ovdje odigrao h3 i, da, mislio sam da će odigrati a5, Skakač e6, i igrati tu vrstu postavke, ali je odigrao skakač e7. Već sam tada bio prilično zadovoljan.

Naravno, on je i dalje bio u pripremi, ali mislio sam da bi ovo trebalo da bude samo nešto slabija verzija Karlsbada sa lovcem e7, pošto je lovac generalno bolje postavljen na e7, a postoje i neke ideje skakač h5.

Novinar: To je bila jedna od stvari koje sam htio da vas pitam, jer u mnogim ovim pozicijama Damina gambita, crni zapravo želi da razmijeni lovce crnopoljce, a vi ste nekako dobrovoljno krenuli ka razmjeni lovaca crnopoljca.

GM Shreyas Royal: Da, to je bila praktična odluka, jer je ovdje glavni potez o kojem sam razmišljao bio dama c2, zapravo, alternativa.

Mislim, to je mnogo prirodniji potez, pa sam jednostavno pretpostavio da bi on to pripremio i pomislio sam, u redu, lovac f4. Stvar je u tome što u Karlsbadu osjećam da možete da prođete sa mnogo različitih stvari. To je jednostavno fiksirana pješačka struktura, znate, vrijeme zapravo nije toliko relevantno.

Tako da me je lovac f4 na kraju ipak izbacio iz pripreme. Mislim, on jeste počeo sa skakačem e6, ali poslije dama uzima d6, dama c2, bio je van pripreme. I dok je pozicija jednaka, ja sam konačno uspio da ga izbacim iz pripreme i bio sam spreman da igram normalnu Karlsbad poziciju, gdje imam mnogo više iskustva.

Novinar: Da li ste se malo uplašili kada je počeo da postavlja svoje figure blizu vašeg kralja ili ste imali osjećaj da sve držite pod kontrolom?

GM Shreyas Royal: Mislim, da, i dalje sam imao osjećaj da držim sve pod kontrolom. Mislim, ipak sam morao da budem donekle oprezan jer, znate, postojale su neke ideje kojima je prijetio. Zapravo, bio sam prilično zadovoljan da ovdje odigram skakač f4.

Razmišljao sam da li mogu da prođem sa b4. A onda bi vjerovatno žrtvovao na h3. Da, zapravo sam mislio da će žrtvovati skakača, ili možda obje žrtve funkcionišu, ne znam.

Ali nešto ovako mi nije bilo baš jasno, kao, Skakač g4 dolazi i sada je h5 opravdan. Ali generalno znam da, uz neku jednostavnu profilaksu u ovim pozicijama, bijeli je, znate, generalno solidan i crni nije u stanju da pokrene napad. Tako da sam samo morao da odbijem neke prijetnje, što sam uradio sa skakačem f4.

I onda već mogu da nastavim sa svojim planom.

Novinar: Da, Harryju nije bilo baš drago da igra ovu pješačku strukturu, ali mislim, zapravo nema mnogo boljih alternativa. Slažem se da je ovo prilično prijatno za bijelog.

GM Shreyas Royal: Barem je moj plan prilično jasan sa b5, dok on zapravo ne može tako lako da pokrene napad. Jednostavno mora da odigra Skakač d5 i da pokuša da se precizno brani.

Novinar: Mislim, djelovalo je kao da je i on igrao prilično agresivno. Ne znam da li ste vi to tako doživjeli ili je nekako bio primoran na to?

GM Shreyas Royal: Mislite na g5… Ne znam da li biste g5 nazvali agresivnim. Možda da je odigrao g4, mogli biste to nazvati agresivnim. Ali mislim da g5 ima određeno strateško opravdanje, jer želi lovac e6 i da razmijeni lovce bijelopoljce.

Jer vidite ovdje, vratio se na nešto solidniju igru. I da, zapravo, meni je ova vrsta pozicije već bila prilično prijatna. I kasnije sam provjerio sa kompjuterom. Kompjuter je navodno predlagao g4.

Novinar: Da li ste uopšte vidjeli neku poentu u tome da gubi vrijeme igrajući kraljem?

GM Shreyas Royal: Mislim da nije toliko jasno koliko je to efikasno. A druga stvar koju je morao da uoči bila je dama e2. Jer sam vidio nešto ovako i mislio sam da bi trebalo da budem malo bolji. I pretpostavljam da sam u pravu. Ali očigledno skakač h6 jednostavno održava ravnotežu.

Dakle, nije baš lak potez da se uoči. I pretpostavljam, da, mislim da je na kraju morao da odigra g4. Ali on je vjerovatno mislio da to može malo da pripremi sa kralj h7.

Međutim, kako se ispostavilo, to je jednostavno malo presporo. A predstavlja prilično lijep potez.

Novinar: Da, oduzeo je dosta vremena, sa svim tim pripremnim potezima, i nikada zapravo nije uspio da odigra g4.

GM Shreyas Royal: Da, ne znam šta je ovdje propustio. Mislim da je možda mislio da ima ovo, ali ovo zapravo nikada ne funkcioniše. Pa, taktika je ovdje jednostavno na mojoj strani.

Novinar: Dakle, šta je odigrao?

GM Shreyas Royal: Da, odigrao je dama f5, ali mislim da je pozicija za njega već prilično teška. Imam pješaka više, a on izgleda nema tako jasan napad. I manje-više je ovo već pozicija sa dva moguća ishoda.

Već u ovoj fazi mi djeluje gotovo beznadežno za njega, rekao bih. Pa, prilično je komforno. I dalje je bilo nezgodno, ali sve dok ne uradim nešto neodgovorno, mislio sam da imam partiju u rukama.

I da, još jednom je pokušavao da pokrene neku kontru, ali mislim da je to jednostavno previše sporo. Iako je za završnicu sa damama bilo potrebno određeno računanje. Nisam siguran da je ovdje sve dobijeno, ali mislim da je dama b2 najprecizniji potez.

Zapravo, da provjerim. Da, vidite, dama a2 nije dobitnički potez. Mislim da je prilično loše. Treba odigrati dama b2 i jednostavno zaustaviti šahove damom c1.

Da, tako da je zapravo bila potrebna preciznost i prilično sam zadovoljan što sam… Jer sam ovo predvidio prije nego što sam ušao u čitavu ovu varijantu i mislio sam da možda postoje i drugi potezi, ali dama b2 definitivno dobija.

Zapravo, ovdje me zanima da li ovo i dalje dobija. U redu, dobija.

Ali da, dama a3 je mnogo precizniji potez, jer mu praktično uopšte ne dozvoljava kontru.

I dobro, mislim, da, ovo je izgubljeno. Mogao je da pruži još malo otpora, ovako, ali mislim da je samo pitanje vremena ali je svakako izgubljeno.

Novinar: Da, prilično mu je teško da stvori bilo kakvu igru protiv vašeg kralja.

GM Shreyas Royal: Da, i kako se ispostavilo, u redu, ovo je prilično laka pobjeda. Zapravo, iz radoznalosti želim da vidim… Ovdje je remi ako odigrate a7.

Zapravo, računao sam nešto drugo. Možda nije remi, ali vam definitivno daje ogromne šanse. Gdje je ovdje remi? Da li je prvo dama h7? Ne? Vau, iskreno, mislio sam da je sve dobijeno, ali dama d5 je bila sigurna opcija.

I ovdje je kao kralj f3 ili nešto tako čudno.

Da, zapravo, to je vjerovatno tačno, jer sam u ovoj varijanti jednostavno namjeravao da uzmem i razmijenim dame. On zapravo nema kontru.

Ali u svakom slučaju, jednostavno je bilo…

Novinar: Dakle, poslije g3, Kralj f3 je njegov remi, je li tako?

GM Shreyas Royal: Dobro pitanje. Mislim da a7 daje „bird“. To je poslije kralj g4, a7. dama c7, g3, kralj f3. Da, sada vjerovatno ne mogu da zaustavim šahove.

U redu, u svakom slučaju, bio je to… zapravo remi, jer sam znao da dama d5 lako dobija.

Ovog puta, poslije dama c7, imam dama e5 i nema šahova, tako da sam se konačno konsolidovao i imao sam dva čitava pješaka više.

Novinar: A onda, da li je on igrao do kraja?

GM Shreyas Royal: Pa, odigrao je sve do mata, što me je zbunilo, ali pretpostavljam da je stvarno želio da se namučim za pobjedu.

Novinar: Da, pretpostavljam.

GM Shreyas Royal: Takođe mislim da se priličan broj njegovih partija završio sa dvije dame na tabli. Tako da možda to voli.

Novinar: A koji je vaš sljedeći veliki turnir poslije ovog?

GM Shreyas Royal: Iskreno, nisam sasvim siguran.

Novinar: Da li se pomalo osjećate ogorčeno zbog Olimpijade ili ste nekako u redu sa svime?

GM Shreyas Royal: Pomalo, ali razumijem selektore. Imao sam težak period, dok je Daniel imao dobar niz, tako da pretpostavljam da to ima smisla. Ali da je rok bio samo malo kasnije, možda bi ponovo razmislili.

Novinar: Malo je teško. Daniel takođe zaslužuje šansu, zar ne? Mislim, on je veoma dobar igrač, veoma talentovan igrač. Ali u svakom slučaju, čestitam.

Očigledno, fenomenalan rezultat. I mislim da je vaš nivo igre bio veoma visok tokom cijelog turnira. Možda jedino partija protiv Andyja Ledgera nije bila baš na tom nivou.

GM Shreyas Royal: Ali remi je vjerovatno bio najbolji potez koji sam odigrao u toj partiji. Dobra ponuda remija.

Novinar: Ali da, ostatak turnira djeluje veoma, veoma ubjedljivo i veoma glatko. Dakle, čestitam i hvala vam što ste došli da nam pokažete i današnju partiju.

GM Shreyas Royal: Da, hvala vama na pozivu.

Novinar: U redu, hvala.

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Dakle, mislite da je moguće dokazati da je meč bio unaprijed dogovoren?

Bobi Fišer: Da.

To je potpuno očigledno.

Nema nikakve sumnje.

Osim ako mislite da sam lud.

A nisam lud.

Jevreji govore da jesam.

Nisam.

Potpuno sam pri zdravoj pameti.

Svako može analizirati ono što govorim i vidjeti da govorim istinu.

Pitajte Kasparova ili Karpova da li je njihov meč bio unaprijed dogovoren.

Postavite im to pitanje uživo, pod istim uslovima kao sada.

Vidjećete da lažu.

Svaki prosječan stručnjak mogao bi zaključiti da lažu.

Čak i bez analize glasa, a pogotovo uz analizu glasa.

Razumijete?

Lažu.

Njihov meč je očigledno bio unaprijed dogovoren.

To je sasvim jasno.

Intervjuer: Da, ali to bi trebalo i dokazati.

Bobi Fišer: Ti ljudi su prevaranti.

U ogromnim razmjerama.

Intervjuer: Razumijem, ali to je ipak teško dokazati.

Bobi Fišer: Ne.

Uopšte nije teško dokazati.

To je sasvim očigledno.

Intervjuer: Ne, mislim da to ne biste mogli dokazati ako nemate snimak razgovora između Karpova i Kasparova u kojem o tome govore.

Bobi Fišer: Možete to dokazati isto kao što se nešto dokazuje na sudu.

Čak i kada nemate nečije priznanje ili snimak razgovora.

Razumijete?

Bez ikakve sumnje.

To je potpuno očigledno.

Intervjuer: Pređimo na drugu temu.

Šta je s religijom?

Da li ste zadržali svoju vjeru?

Postoji li, po vašem mišljenju, Bog?

Bobi Fišer: Danas me religija uopšte ne zanima.

Intervjuer: Baš nimalo?

Bobi Fišer: Nimalo.

Mislim da su sve svete knjige besmislica.

Intervjuer: A mislite li da postoji Bog?

Bobi Fišer: Mislim da je sama riječ „Bog“ besmislena.

Kao što je rekao jedan indijski guru, i mislim da je bio u pravu.

Riječ „Bog“ nema smisla.

Prije svega zato što ne postoji jedno jedino značenje te riječi.

Svako ima svoje tumačenje.

Mi, zapravo, ne znamo šta postoji u svemiru.

Zar ne?

Intervjuer: Da li postoji neka Viša sila?

Bobi Fišer: Ne znamo.

Ja ne znam.

Možda postoje razvijenija bića.

Možda mogu komunicirati s nama.

Možda.

Ali ja to ne znam.

Sve je to velika misterija.

Ali ne vjerujem nijednoj od takozvanih svetih knjiga.

Smatram da sam ih odavno prerastao.

To su dječje besmislice.

Svaka takozvana sveta knjiga je dječja besmislica.

Intervjuer: Zaista tako mislite?

Bobi Fišer: Da.

Proučavao sam Bibliju.

Prilično dobro poznajem Bibliju.

Pregledao sam i druge takozvane svete knjige.

Ima ih mnogo.

Tu su Mormonova knjiga, Kur’an…

Pregledao sam ih.

Po mom mišljenju, sve su to besmislice.

Intervjuer: Da li ste nekada bili religiozna osoba?

Da li ste vjerovali u Boga?

Bobi Fišer: Jedno vrijeme jesam.

Ali više ne.

Ne, ne.

Sve mi to djeluje veoma primitivno.

Previše primitivno.

(Kraj)

https://www.facebook.com/reel/1471150390897731

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Da li ste najtalentovaniji igrač?

Bobi Fišer: Pa, opet, mislim da jesam.

Ali to je samo moje mišljenje.

Morfi je bio nevjerovatan.

Kapablanka je bio nevjerovatan.

Intervjuer: A šta je sa kasnijim šampionima, na primjer Kasparovom?

Bobi Fišer: Kao što sam već rekao, ne volim da previše ulazim u stari šah.

Jer ga zaista mrzim.

Imam osjećaj da, kada pričam o njemu, na neki način ga promovišem.

A ja ne želim da promovišem tu prokletu igru.

Jedino što me u vezi sa starim šahom zanima jeste jedno.

Samo jedno.

Razotkrivanje namještenih partija.

Ljudi žive u svijetu iluzija.

Intervjuer: Zar to nije paradoks? Kažete da ste najbolji šahista svih vremena, a sada tvrdite da je šah loša igra.

Bobi Fišer: Život je pun paradoksa, zar ne?

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim.

Bobi Fišer: U tome nema nikakvog paradoksa.

Šah je, u suštini, potraga za istinom.

Zar ne?

Ja tragam za istinom.

A istina je da šah više nema stvarnu vrijednost.

To je iskren odgovor.

Šah je loša igra.

Objektivno gledano, nije dobra igra već oko 150 godina.

Od trenutka kada se razvila ogromna teorija.

Prije toga bio je dobra igra.

Možda prije 200 godina, u vrijeme… kako se ono zvao?

Onaj koji je proučavao i razvio teoriju pješaka.

Intervjuer: Da, znam. Ali, s druge strane, nije bilo toliko loše kao danas.

Bobi Fišer: Nema poređenja, ali bila je to loša igra. Tada me je ipak pokretala želja za pobjedom. Bio sam spreman da savladam sve te besmislene prepreke na putu do pobjede nad talentovanim protivnikom.

Ali sada… Razumijete? S godinama, znate kako kažu… Trebalo bi da postaneš mudriji. U tome je poenta. S godinama ne postaješ bolji – moraš postati pametniji.

Da, rekao bih da sam sada mnogo, mnogo pametniji nego tada. I zato više ne želim da idem težim putem. Zašto bih radio stvari na teži način ako postoji jednostavniji i bolji?

Kada si mlađi, to zoveš „stari šah“. To je ono kada udaraš glavom o zid sa svom tom teorijom. Pokušavaš da pronađeš neko sitno poboljšanje na 18. ili 20. potezu. To je apsurdno. Sve postaje sve komplikovanije. Potrebno ti je sve više računara, sve više ljudi koji rade za tebe. A zbog čega? Sve je manje i manje talenta. Zaista je apsurdno.

Intervjuer: Najvažnija je radost. Zašto sve toliko komplikovati? Da li ste postepeno počeli da mrzite šah ili se to dogodilo iznenada?

Bobi Fišer: To je ponovo dobro pitanje. Da li je bilo postepeno? Mislim da jeste. Dugo se to razvijalo, a onda sam u jednom trenutku već mrzio šah, samo što toga nisam bio svjestan.

Razumijete šta hoću da kažem? I dalje sam pokušavao da natjeram sebe da to funkcioniše. Ali sada shvatam da sam cijelo to vrijeme postepeno počinjao da ga mrzim.

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim. Zapravo ste prestali da igrate takmičarski šah još 1972. godine i niste igrali narednih dvadeset godina?

Bobi Fišer: Da, da, da.

Bobi Fišer: To je ponovo dobro pitanje. Da li je bilo postepeno? Mislim da jeste. Dugo se to razvijalo, a onda sam u jednom trenutku već mrzio šah, samo što toga nisam bio svjestan.

Razumijete šta hoću da kažem? I dalje sam pokušavao da natjeram sebe da to funkcioniše. Ali sada shvatam da sam cijelo to vrijeme postepeno počinjao da ga mrzim.

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim. Zapravo ste prestali da igrate takmičarski šah još 1972. godine i niste igrali narednih dvadeset godina?

Bobi Fišer: Da, da, da.

Intervjuer: Da li žalite što ste se povukli? Da li vam je žao što niste branili svoju titulu protiv Anatolija Karpova 1975. godine?

Bobi Fišer: Ne, ne, ne.

Intervjuer: Nimalo ne žalite?

Bobi Fišer: Predložio sam potpuno poštene uslove. On je odbio da igra protiv mene. Moji uslovi bili su potpuno pošteni. Sve ostalo su laži.

Na primjer, Kapablanka je igrao protiv Aljehina, zar ne? To je bilo 1927. godine? Ili možda 1928, ne znam tačno. U tom meču pobjeđivao je onaj ko prvi ostvari šest pobjeda, zar ne?

Intervjuer: Da.

Bobi Fišer: Da se meč završio rezultatom 5:5, Kapablanka bi zadržao titulu. To znači da je Aljehin morao da pobijedi najmanje 6:4, zar ne?

Intervjuer: Da, tako je.

Bobi Fišer: Ali niko se nikada nije žalio na taj meč. Svi govore da je to bio veliki i pošten meč.

Moji uslovi bili su mnogo pravedniji prema izazivaču. Mogao je da izgubi čak devet partija prije nego što bi izgubio priliku da postane svjetski šampion u tom meču. To su bili apsolutno pošteni uslovi. Čak smiješno pošteni.

Intervjuer: Gotovo svi vjeruju da biste ga pobijedili čak i pod uslovima koje ste odbili da prihvatite. Da li ste ikada zažalili što niste branili svoju titulu protiv njega?

Bobi Fišer: Pa… Preskočimo te navodne uslove. To je loše postavljeno pitanje. On je odbio da igra. Ja sam bio šampion.

Intervjuer: Da, znam. Cijela ta situacija bila je apsurdna. Sve je zavisilo od jednog čovjeka, od jednog glasa, zar ne?

Bobi Fišer: Ne, ne, ne. Prije svega, kasnije sam razgovarao sa Fredom Kramerom. Rekao mi je da sam pobijedio na tom glasanju u Amsterdamu.

Intervjuer: Dobro.

Bobi Fišer: Ako se sjećate, nikada nisu objavili detaljne rezultate glasanja.

Nikada nisu rekli kako je glasala svaka pojedina država o mojim uslovima.

A on tvrdi da sam ja pobijedio na glasanju.

Samo su objavili da sam izgubio.

Intervjuer: Mislio sam da ste izgubili za jedan glas.

Bobi Fišer: Tako piše u štampi.

Ali on kaže da to nije tačno, jer rezultati glasanja po državama nikada nisu objavljeni.

Kaže da sam zapravo pobijedio.

Jednostavno su lagali.

Intervjuer: Dobro, vratimo se na temu unaprijed dogovorenih partija.

Bobi Fišer: Da sam napisao knjigu o Karpovu i Kasparovu, kako sam planirao prije nego što su, po mojim tvrdnjama, Jevreji ukrali sav moj materijal, shvatili biste koliko je šah iskvaren.

Kada biste razumjeli razmjere unaprijed dogovorenih partija, ne biste žalili što bi stari šah nestao.

Politika u šahu je trula.

Sve se unaprijed dogovara.

Na najvišem nivou danas je gotovo sve unaprijed određeno.

Sve je unaprijed usaglašeno.

Ne pretjerujem.

Prvi meč Karpov – Kasparov bio je unaprijed dogovoren, potez po potez.

Svaki potez svake partije.

U to uopšte ne sumnjam.

Intervjuer: Čitav meč?

Bobi Fišer: Da.

I mislim da su svi mečevi Karpov – Kasparov bili unaprijed dogovoreni, potez po potez.

Svaki potez svake partije.

Ali za prvi meč uopšte nemam nikakvu sumnju.

Veoma pažljivo sam ga proučavao.

I dalje namjeravam napisati knjigu o tome.

Iako su mi, po mojim tvrdnjama, Jevreji ukrali sve materijale.

Imao sam nekoliko kutija punih knjiga o toj temi.

Svaku partiju analizirao sam na oko osamnaest različitih načina.

Imao sam osam ili devet knjiga o tom meču, kao i desetak časopisa u kojima su sve partije bile detaljno komentarisane.

Dakle, imao sam analize svake partije iz osamnaest različitih izvora.

Uz to sam imao i mnoge druge knjige povezane s tim mečom.

Sve je to, po mojim tvrdnjama, ukradeno.

A kada mi je majka umrla, tvrdi da su nestale i knjige koje je ona imala.

Radilo se o desetinama knjiga.

(Uskoro poslednji nastavak)

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Za razliku od Fišerovog šaha, odnosno Chess960?

Tamo kreativnost postaje najvažnija.

Bobi Fišer: Da, da.

Dozvoli da objasnim nešto o Fišerovom šahu.

Nikada nisam tvrdio da je to najveći izum još od pronalaska točka ili nešto slično. Razumiješ?

Nikada nisam rekao da je savršen.

Ono što tvrdim jeste da je mnogo bolji od klasičnog šaha.

Zamisli da postoji milion različitih igara sličnih šahu. Možda bi milion njih, ili čak deset miliona, bilo bolje od Fišerovog šaha.

Ali suština Fišerovog šaha jeste u tome da je to, u osnovi, isti šah kao i stari – samo bez teorije.

Pravila su veoma jednostavna i mogu se naučiti za nekoliko sekundi.

To je čitava moja ideja.

Razumiješ?

Upravo sam gledao knjigu koju mi je dao Semi. Bila je o Kapablanki.

Kapablanka je osmislio veoma zanimljivu varijantu šaha.

Mislim da se igrala na tabli 10×10, ili nešto slično. Imala je dva kralja i dodatne figure.

Partiju ste mogli dobiti matiranjem bilo kojeg od protivnikovih kraljeva.

Izgledalo je veoma kreativno.

Možda čak i mnogo bolje od Fišerovog šaha.

Ali djelovalo je zastrašujuće.

Čak i meni.

Intervjuer: Zaista?

Bobi Fišer: Da.

Meni je izgledalo veoma zastrašujuće.

Sve te dodatne figure, ogromna tabla, dva kralja…

Ako je to zastrašivalo mene, onda će prosječnog čovjeka vjerovatno još više.

Postoji mnogo igara koje se mogu osmisliti i koje možda imaju manje nedostataka od klasičnog šaha.

Ali njihov problem je što odbijaju ljude da ih uopšte pokušaju naučiti.

To je ono što želim da kažem o Fišerovom šahu.

Fišerov šah možete naučiti bukvalno za deset sekundi.

Dakle, nema nikakvih prepreka za početak igranja.

Intervjuer: Iste figure, ista tabla.

Sve što je potrebno jeste elektronski uređaj koji nasumično rasporedi početnu poziciju.

Za jednu sekundu već imate početni raspored.

Naravno, mogu se osmisliti i kreativnije igre od Fišerovog šaha. Možete, na primjer, dodati novu figuru, povećati tablu… Mogućnosti su brojne.

Bobi Fišer: Upravo je u tome poenta.

Ljudi misle da sam protiv šaha.

Nisam.

Ja sam za šah.

Pokušavam da ga održim živim.

A ispada upravo suprotno.

Ja uopšte ne predlažem ništa radikalno.

Intervjuer: Nedavno sam pitao dvojicu islandskih velemajstora ko je, po njihovom mišljenju, najbolji šahista svih vremena.

Obojica su se zamislili, a ja sam ih zamolio da odgovore objektivno.

Obojica su rekli: Bobi Fišer je najbolji šahista svih vremena.

Da li se slažete s tim?

Bobi Fišer: Želio bih da se vratimo na temu Fišerovog šaha.

Intervjuer: Dobro, ali prvo odgovorite na ovo pitanje.

Da li ste vi najbolji šahista svih vremena?

Bobi Fišer: Pa, očigledno mislim da jesam.

Intervjuer: Mislim, pobijedili ste Tajmanova sa 6:0. Pobijedili ste Larsena sa 6:0. To niko prije nije uspio.

Bobi Fišer: Prije svega, morate razumjeti jednu stvar u vezi sa šahom.

Naravno da sam ja jači od Morfija.

Ali zašto sam jači?

Ne kažem da imam više talenta od njega.

Jednostavno znam mnogo više teorije.

Kada bi se Morfi danas vratio i ne bi smio otvoriti nijednu šahovsku knjigu, vjerovatno ne bi mogao ravnopravno igrati čak ni protiv majstora.

Ali to nema nikakve veze s njegovim talentom.

Dakle, kada kažete da sam jači od svih ostalih, to zapravo ništa ne znači.

Zbog ogromne količine teorije koja danas postoji u šahu.

Ali kada biste me pitali da li sam najtalentovaniji igrač, to je sasvim drugo pitanje.

(Nastaviće se uskoro)

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Bobi, da li se nešto promijenilo u tvom unutrašnjem osjećaju sada kada si postao islandski, a ne američki državljanin?

Bobi Fišer: Pa, i dalje sam Amerikanac, kako bi Amerikanci rekli. Koliko znam, dozvoljeno je imati dvojno državljanstvo, zar ne?

Intervjuer: Tako je.

Bobi Fišer: Da. Ali veoma sam srećan što sam postao Islanđanin. Prije svega, godinama sam imao sve te probleme sa Sjedinjenim Američkim Državama. A drugo, danas je opasno biti Amerikanac.

Kad god bih se prijavljivao u hotel i pokazivao američki pasoš, uvijek bih pomislio: možda su ovi ljudi povezani s nekim muslimanima i mogli bi reći: „Evo jednog Amerikanca“, pa da me ubiju, otmu ili nešto slično, jer bi mogli pomisliti da sam protiv muslimana ili nešto tako. Razumiješ?

Danas je opasno biti Amerikanac. Opasno je prijaviti se u hotel i jednostavno reći: „Ja sam Amerikanac.“

Intervjuer: Bolje je reći da ste Islanđanin.

Bobi Fišer: Da, mnogo bolje. Mnogo bolje.

Intervjuer: Kakvi su ti planovi za narednih nekoliko mjeseci ili čak godina? Da li namjeravaš da ostaneš na Islandu ili planiraš da se preseliš negdje drugo ili da putuješ?

Bobi Fišer: Nadam se da ću provesti neko vrijeme na Islandu, ali volim da putujem. Ne bih želio da čitavu godinu provodim samo na Islandu.

Intervjuer: Postoji jedna zanimljiva stvar. Po islandskom zakonu, velemajstori imaju pravo na platu.

Svaki islandski šahovski velemajstor prima platu, pod uslovom da povremeno drži časove šaha ili možda igra za reprezentaciju Islanda.

Bobi Fišer: Ne. Ja zaista ne volim šah. Ne treba mi taj novac. Ne želim ga. Odbiću.

Intervjuer: Dakle, nećeš igrati?

Bobi Fišer: Mrzim šah. Zaista.

Intervjuer: Mrziš ga?

Bobi Fišer: Da.

Intervjuer: Znači, nećeš tražiti platu koja pripada velemajstorima?

Bobi Fišer: Ne. Ne, ne, ne.

Intervjuer: Kako možeš da mrziš šah kada te mnogi smatraju možda najvećim šahistom u istoriji?

Bobi Fišer: Zato što znam šta je šah u stvarnosti.

Intervjuer: Da?

Bobi Fišer: Sve se svodi na pamćenje. Sve je unaprijed pripremljeno.

Intervjuer: A šta je s kreativnošću?

Bobi Fišer: Kreativnost je daleko od prvog mjesta.

Intervjuer: Zaista tako misliš?

Bobi Fišer: Da.

Intervjuer: Ali ti si postao svjetski prvak upravo zahvaljujući kreativnosti.

Bobi Fišer: Prije svega, to je bilo davno. Kada sam igrao meč sa Spaskim. Prvi meč. A i revanš je već bio prilično davno. Prošlo je gotovo petnaest godina.

U posljednjih nekoliko godina šah se potpuno promijenio zbog razvoja računarske tehnologije.

Ali, ako šah zaista objektivno analizirate… Zaista veoma objektivno… To je prilično loša igra.

Intervjuer: Čak i ako se vratimo u Morfijevo vrijeme, i tada je postojalo mnogo teorije. Ali ipak ostaje prostor za talenat i kreativnost. Nije sve samo teorija i unaprijed pripremljeni potezi.

Bobi Fišer: Ne, nije sve. Naravno da nije. Slažem se.

Ali zašto biste željeli da se bavite nečim što se uglavnom zasniva na unaprijed pripremljenim varijantama?

Naravno da nije samo to. Ali kreativnost ovdje nije najvažnija.

Možda je tek na trećem mjestu po značaju.

Na prvom mjestu je priprema, zatim pamćenje, a tek onda dolazi kreativnost.

(Nastaviće se uskoro)

Glavni trener omladinske reprezentacije Rusije odgovara na pitanja Vladimira Barskog

29. jul 2026.

– Evgenije, kako teče rad s našim vodećim juniorima, prije svega sa Romom Šogdžijevim?

Evgenij Tomaševski: Roma je prije izvjesnog vremena dao odličan povod za medije, ispunivši prvu velemajstorsku normu i postavivši novi rekord kao najmlađi šahista kojem je to uspjelo.

Uopšte, oko tih rekorda postoji prilično zanimljiva priča. Ni ja kao trener, ni Savr i Saglara, Romini roditelji, ne pridajemo im tako veliki značaj. Jasno je da će se naš rad dugoročno ocjenjivati prema Romanovim budućim rezultatima i onome što bude postigao u karijeri.

Ali zanimljivo je da rekord za najmlađeg šahistu koji je ispunio velemajstorsku normu počinje da živi nekim svojim životom i pretvara se u nešto posebno. Svi o tome pričaju, mnogi razmišljaju o tome. Čak i strani mediji o tome pišu jednako često kao i naši. Sve zanima kakvi su Romini planovi, kako trenira i kako radi.

Naravno, u takvoj situaciji nemoguće je uopšte ne razmišljati o tom rekordu. Ipak, trudimo se da održimo ravnotežu, jer je na prvom mjestu šahovski napredak. Kada počnete da igrate dobro, rezultati dolaze sami. U pravilu ne ide obrnutim redom.

Evgenij Tomaševski i Savr Šogdžijev sa sertifikatom „Knjige rekorda Rusije“.

Svjesni smo da je većina rekorda u vezi s velemajstorskim normama postavljena zahvaljujući tome što su norme ostvarene na zatvorenim kružnim turnirima, ali bismo za sada željeli da izbjegnemo taj put. Ipak, ne želimo unaprijed ništa da planiramo. Trenutno smo u potpunosti usredsređeni na profesionalni razvoj i želimo da Roma nastavi da igra na švajcarskim turnirima, pa ćemo kasnije vidjeti šta dalje.

– Neki od prethodnih rekordera, moglo bi se reći, ostvarivali su norme u veoma povoljnim uslovima…

Evgenij Tomaševski: Gotovo svi šahisti koji su veoma rano ispunili velemajstorske norme ostvarili su najmanje dvije, a ponekad i sve tri norme upravo na zatvorenim kružnim turnirima – dok je to još bilo dozvoljeno. Pravilo prema kojem najmanje jedna norma mora biti ostvarena na švajcarskom turniru uvedeno je tek prije nekoliko godina.

Jasno je da je na otvorenom turniru mnogo teže ispuniti normu nego na posebno organizovanom kružnom turniru.

Ako pogledate spisak rekordera, vidjećete da su to, uz rijetke izuzetke, opštepriznate svjetske zvijezde. Međutim, ostvariti sve tri velemajstorske norme na otvorenim turnirima u tako mladom uzrastu predstavlja zadatak bez presedana.

Na primjer, Faustino Oro, uprkos veoma ozbiljnom pokušaju na turniru „Aeroflot“, nije uspio da na vrijeme ispuni nijednu takvu normu i zbog toga je ostao bez rekorda.

Ipak, volio bih da se udaljimo od stalnih poređenja Rome i Faustina. Prava vrijednost vidi se tek s vremenske distance. Ako rivalstvo između Šogdžijeva i Ora zaista bude postojalo, onda bi trebalo da ga gledamo kada budu imali 15 ili 16 godina, a ne sa 11 ili 12.

U ovom trenutku njihovo poređenje nema mnogo smisla, jer u svijetu postoji mnogo talentovane djece i prerano je predviđati kakva će biti njihova buduća hijerarhija.

Po mom mišljenju, pravi šahovski život danas se odvija upravo na švajcarskim turnirima – u Kazahstanu, Uzbekistanu, Azerbejdžanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i na nekim turnirima u Rusiji. Tamo se igra klasičnim tempom, a najčešće se igra samo jedna partija dnevno, a ne dvije.

Usput bih želio da skrenem pažnju mladim šahistima i njihovim roditeljima: ako mladi igrač zaista daje svoj maksimum, za kvalitetan razvoj u klasičnom šahu mnogo je bolje da igra samo jednu partiju dnevno.

– Zato što još nije dovoljno ojačao?

Evgenij Tomaševski: Da, upravo u tome je stvar! Naravno, može da igra i bez maksimalnog angažmana, ali tada će i rezultati biti slabiji. Roma svaku partiju igra do krajnjih granica svojih mogućnosti.

Pogledajmo njegove rezultate u Višoj ligi prvenstva Rusije. Rekao sam da će mi upravo taj turnir biti posebno zanimljiv, jer je tamo Roma mogao da odmjeri snage s nekim od naših vodećih velemajstora. U principu, zadovoljan sam onim što sam vidio.

Roman Šogdžijev na Visokoj ligi prvenstva Rusije. Kursk, 2026. godina.

Dok je imao dovoljno energije, dok je mogao da igra svaku partiju i svaki potez s maksimalnom koncentracijom, sve je funkcionisalo odlično. Međutim, u drugom dijelu turnira došlo je do manjeg pada. Više nije donosio pojedine odluke s onom preciznošću i pažnjom koju je pokazivao u prethodnom periodu.

Turnir i po – mislim na prvenstvo Azije za seniore i prvu polovinu Više lige – igrao je na nivou dobrog velemajstora. Ali u drugoj polovini Više lige počelo je pomalo da mu nedostaje snage. Ne toliko fizičke, koliko mentalne stabilnosti, pa su se pojavile greške kakve od njega odavno nismo viđali. To je, naravno, nešto što se može ispraviti.

Bilo mu je prilično teško i fizički. Najprije je igrao prvenstvo Azije, a zatim je otputovao u Hongkong na Svjetsko ekipno prvenstvo u rapidu i blicu. Iako tamo nije odigrao mnogo partija, sama putovanja i letovi iscrpljuju. Ta „turbulencija“ nastavila se i na turniru u Oskemenu, tako da ćemo nastaviti da radimo na stabilnosti.

Usput, zabavno mi je da čitam kako razni mediji, uglavnom strani – mada taj mit ponekad prenesu i naši šahovski kanali, ali u manjoj mjeri – pišu da Roma ima gotovo sedam trenera. Predstavljaju ga kao veliki projekat u kojem sedam različitih trenera radi s njim dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u sedmici, a on navodno nema nikakav život.

U stvarnosti je on sasvim običan dječak koji putuje po raznim zemljama, upoznaje svijet i igra šah. A što se tiče njegovih trenera… Budimo iskreni: ja možda imam različita raspoloženja tokom sedmice, ali to me ipak ne pretvara u sedam različitih trenera!

Već duže vrijeme s Romom radim samo ja, a povremeno i za određene segmente treninga uključuje se Mihail Izrailjevič Šereševski.

– Ima li trenera za fizičku pripremu?

Evgenij Tomaševski: Ima. Ja vodim šahovski dio rada, dok fizičku pripremu Roma obavlja odvojeno, kao i određene obrazovne aktivnosti.

On vodi sasvim normalan život i ovom prilikom želim da zahvalim Šahovskoj federaciji Rusije, koja stvara uslove za moj rad s Romom.

Želio bih da naglasim još jednu stvar. Jasno je da će pažnja javnosti prema Romi ostati velika, jer je riječ o talentu izuzetnog kalibra koji već postiže ozbiljne rezultate. Zato svi čekaju trenutak kada će oboriti rekord i početi borbu za titulu svjetskog prvaka.

Ali hajde da ne žurimo. Ono što mu je sada najpotrebnije jesu vrijeme i miran rad, bez suvišne buke.

– Njemu je tek jedanaest godina, zar ne?

Evgenij Tomaševski: Da, ima samo jedanaest godina. Zanimljivo je da već sada djeluje kao izuzetno iskusan igrač i da na pojedinim turnirima počinje da igra protiv rivala koji su mlađi od njega.

Kad smo već kod toga, Mihail Izrailjevič je pomenuo Ajdana Gafurova, a i ja bih želio da kažem nekoliko riječi o njemu. Njegov napredak jedan je od prvih velikih uspjeha naše škole, u kojoj rade Šereševski i Artjom Tjurin, uz podršku Šahovske federacije Rusije i njenog rukovodstva.

Ajdan je ostvario ogroman napredak i da nema Rome, njegovo ime bi već odavno bilo u centru pažnje. Gotovo sedam mjeseci je mlađi od Rome, a u julu 2026. godine bio je drugi najbolji šahista na svijetu u svom uzrastu.

Najbolji svjetski šahisti do 12 godina

Evgenij Tomaševski: Ajdan je za sada ostao pomalo u sjenci, ali tamo Artjom Tjurin i Mihail Izrailjevič rade zaista briljantan posao. Napredak od 500 rejting poena za nešto više od godinu dana je izuzetno dostignuće, ali nije riječ samo o brojkama – ogroman je i stvarni napredak u kvalitetu njegove igre.

Želio bih da skrenem pažnju na još jednu važnu stvar. Veoma nam je stalo da mladim ljudima pružimo priliku da se oprobaju kao treneri. Mihail Izrailjevič je o tome već govorio, a ja želim da ponovim: ako želite da se bavite trenerskim poslom, slobodno se odvažite. Imamo mnogo talenata, uključujući i veoma mlade šahiste od deset, jedanaest godina, pa čak i mlađe.

Vjerujem da postoje djeca koja mogu da ponove Ajdanov put i da se približe Rominom nivou. Ako želite da radite u tom pravcu, dobrodošli ste. Posla u ruskom šahu ima dovoljno za sve, u to sam potpuno siguran.

Ajdan je odličan primjer kako jedan sistem može da funkcioniše. Prije samo pola godine govorili smo da se rad tek zahuktava, a već sada vidimo prve plodove. Iskreno se nadam da će se taj trend nastaviti i da će još mlađi dječaci, rođeni 2016. i 2017. godine, takođe ostvariti velike uspjehe. Naš cilj je da izgradimo snažnu generaciju, čitavu plejadu vrhunskih igrača.

Želim da naglasim da pažljivo pratim uspjehe svih naših mladih šahista, bez obzira na to da li s njima radim lično ili ne, da li treniraju u Školi Tomaševskog ili ne.

Imamo očigledne i zapažene uspjehe, poput pobjede Valerije Klejmenove na Svjetskom prvenstvu do 18 godina, koja je izazvala veliko interesovanje. Tu su i rezultati poput nastupa Ruslana Gadžijeva u Višoj ligi.

Posebno bih istakao da danas možemo govoriti o pravom usponu omladinskog šaha u Dagestanu. Tamo već postoje trojica izuzetno perspektivnih juniora koji međusobno podstiču jedni druge kroz konkurenciju – Tajmaz Temirbekov, Ruslan Gadžijev i Ajdan Gafurov. Biće sjajno ako ih upravo to unutrašnje rivalstvo dodatno motiviše na još bolje rezultate.

Ruslan Gadžijev skrenuo je pažnju na sebe na impresivan način, iako je donedavno bio gotovo nepoznat široj javnosti. Malo je nedostajalo da obori rekord kao najmlađi učesnik Superfinala prvenstva Rusije – svega nekoliko poteza dijelilo ga je od plasmana na najvažniji turnir domaćeg kalendara. U Višoj ligi igrao je zaista fantastično.

– Poklekao je u posljednjem kolu?

Evgenij Tomaševski: Da, u partiji protiv Borisa Savčenka. Boris je vrlo kreativno odigrao otvaranje, pa je Ruslan stekao potpuno dobijenu poziciju. Međutim, kasnije se zapleo i izgubio partiju, iako bi mu, u sasvim realnom raspletu ostalih rezultata, čak i remi bio dovoljan za plasman u Superfinale.

To bi bio pravi senzacionalan uspjeh!

Nakon toga ispunio je normu međunarodnog majstora i ili je već prešao granicu od 2400 rejting poena, ili joj je sasvim blizu.

Dopada mi se i način na koji trenutno igra Matfej Jurasov. Da ne ureknem, ali čini mi se da je uspio da stabilizuje svoju igru. O tome smo razgovarali s kolegama još prije open turnira u Srbiji, na kojem je Matfej odigrao fenomenalno – podijelio je prvo i drugo mjesto i značajno premašio učinak potreban za velemajstorsku normu.

Želim da naglasim da postoji mnogo načina da mladi šahista skrene pažnju na sebe. Neko to postiže odličnim nastupima na zvaničnim takmičenjima, poput prvenstava Rusije, Azije ili svijeta, kao i ekipnih prvenstava. Drugi se afirmišu kroz seniorske turnire.

Trudim se da pratim ne samo velike open turnire, već i manje švajcarske turnire. Svi zajedno radimo na istom cilju – da ruski šah dobije snažnu i kvalitetnu novu generaciju.

Uspjeha ima mnogo i to zaista raduje. Prije nekoliko dana reprezentacija Rusije osvojila je prvo mjesto u ukupnom plasmanu po broju medalja na juniorskom prvenstvu Azije. Momci i djevojke zaslužuju sve pohvale!

Kad smo već kod toga, želio bih da izrazim zahvalnost svima koji putuju na dječja i omladinska prvenstva svijeta i Azije, koji na tim takmičenjima predstavljaju Rusiju i gotovo uvijek to čine veoma uspješno. Nekada uspješnije, nekada nešto manje, nekada putuje brojnija delegacija, nekada manja.

Imamo i entuzijaste koji na javnim kanalima vode statistiku nastupa vodećih juniora na tim prvenstvima. To je veoma zanimljivo, jer je jasno da najbolji igrači po rejtingu u svojim uzrastima nisu uvijek zainteresovani za učešće na tim takmičenjima. I to nije slučaj samo kod nas – isti trend postoji širom svijeta.

– Što su stariji, to su manje zainteresovani?

Evgenij Tomaševski: Da, to je sasvim očigledno. Teško da će, recimo, Faustino Oro biti zainteresovan za učešće, osim možda ako se radi o prvenstvu u rapidu i blicu koje se održava u njegovom gradu.

Ako pogledate Svjetsko prvenstvo do 18 godina, vidjećete da od dvadeset najboljih igrača svijeta u tom uzrastu obično učestvuje svega nekoliko.

Ipak, riječ je o važnim i ozbiljnim takmičenjima. Zato želim da zahvalim svima koji odlaze na ta prvenstva i osvajaju medalje, kao i trenerima – Mihailu Demidovu, Sergeju Moisejeviču Janovskom, Artjomu Pugačovu kao vođi delegacije i mnogim drugim stručnjacima. Po pravilu, na tim putovanjima vlada odlična atmosfera, a sve je organizovano veoma profesionalno.

Takvi turniri predstavljaju sjajnu priliku da mladi šahista dodatno skrene pažnju na sebe. Međutim, želio bih da istaknem jednu važnu stvar.

Ponekad razgovaram s roditeljima veoma mladih igrača koji su zabrinuti zato što njihovo dijete nije pokazalo maksimum na prvenstvu svijeta ili Azije. Kažu da je na treninzima sve izgledalo odlično, a na samom takmičenju nije odigralo najbolje.

Ali jedan slabiji nastup vam ne zatvara nijedna vrata!

Poznajem veliki broj vrhunskih šahista koji u dječjim kategorijama gotovo da nisu ostvarivali zapažene rezultate, a kasnije su ipak izgradili sjajne karijere.

Naravno, uspješan nastup na takvim prvenstvima može da bude odlična odskočna daska koja će ubrzati prelazak u vrhunski šah.

Postoji još jedan važan aspekt. Ne žele svi niti mogu da postanu vrhunski profesionalci. Za nekoga titula svjetskog prvaka u svojoj uzrasnoj kategoriji može ostati najveći uspjeh u karijeri, ali i to je izuzetno vrijedno dostignuće.

Ponavljam, postoje različiti načini da šahista ostavi trag.

– Da li mladi igrači koji ostvare ozbiljne rezultate dobijaju priliku da treniraju u Školi Tomaševskog?

Evgenij Tomaševski: To je prilično osjetljivo pitanje. Za sada je naša škola prije svega usmjerena na najmlađe.

Zašto?

Prije svega zato što nas još nema mnogo. Ne možemo da budemo na više mjesta istovremeno! Ja radim s Romom Šogdžijevim i Savom Vetohinom, a riječ je o dvojici igrača velemajstorskog nivoa kojima je potrebno posvetiti ogromnu pažnju.

Naravno, pružaću konsultacije i najtalentovanijim mladim igračima koji dolaze u školu – na primjer Ajdanu. On je već dostigao nivo na kojem mu je takav rad potreban, dok će drugi do njega stići nešto kasnije.

– Dakle, Ajdan već dobija vaše konsultacije?

Evgenij Tomaševski: Da.

– A kako izgleda rad sa Savom?

Evgenij Tomaševski: Sava je nešto stariji i tu treba istaći jednu važnu stvar.

Zvanično se juniorima smatraju igrači do 20, odnosno do 18 godina. Međutim, kada govorimo o vrhunskim rezultatima, danas je mnogo važnije pitanje da li igrač ima 16 ili čak samo 14 godina.

Formalno, starosne granice ostaju iste, ali se pažnja sve više usmjerava na najmlađe, jer danas šahisti sa 18 ili 20 godina već postaju svjetski prvaci ili izazivači za titulu. Zato prije svega moramo govoriti o djeci.

Rejting od 2500 sa 18 godina za nas više nije cilj.

Naravno, postoje sjajni mladi igrači koji svoj puni potencijal ostvaruju nešto sporije. Na primjer, Erdem Hubukšanov odigrao je odlično prvenstvo Azije. Malo mu je nedostajalo sreće da izbori plasman na Svjetski kup, iako je igrao zaista sjajno i nastavlja da napreduje.

I Artjom Pingin igra sve bolje. Nedavno je ostvario odličan rezultat na kvalitetnom open turniru u Srbiji.

Ali ja govorim o nečemu drugom.

Škola Tomaševskog prvenstveno je namijenjena najmlađima, ali to ne znači da su vrata zatvorena za ostale.

Ako neko bude ostvarivao zaista vrhunske rezultate i ako se okolnosti tako poklope – sve je moguće.

Kako sam, na primjer, počeo da radim sa Savom Vetohinom?

Iz određenih razloga njegova saradnja s prethodnim trenerom bila je završena i ostao je bez stručne podrške. Tada je procijenjeno da je, u interesu sve tri strane – Save, mene i Šahovske federacije Rusije – najbolje da upravo ja preuzmem rad s njim.

Dakle, sve je moguće.

Evgenij Tomaševski: Inače, treba donekle razlikovati moj lični rad od Škole Tomaševskog, jer je Škola Tomaševskog ipak mnogo bolje organizovan sistem, o kojem će detaljnije govoriti Mihail Izrailjevič Šereševski.

Važno je razumjeti da je moj individualni rad zapravo vrh ledenog brijega. Radim sa igračima koji su već dostigli velemajstorski nivo ili su mu veoma blizu. Mlade igrače pažljivo pratim, a onima koji se nalaze između ta dva nivoa nastojim da pružim savjete i konsultacije.

Kao što sam više puta rekao, naš glavni cilj jeste dostizanje vrhunskog šahovskog majstorstva. Ako govorimo o vrhunskom šahu, moramo polaziti od činjenice da se danas već sa 19 ili 20 godina igraju mečevi za titulu svjetskog prvaka. A da biste pripremili takve igrače, morate ih razvijati od najranijeg uzrasta. Tada će neko od njih stići do samog vrha.

Naravno, nagli napredak moguć je u bilo kojem životnom dobu, ali ipak se vodimo tom jednostavnom logikom.

Takođe nastojimo da pomažemo i djevojčicama.

– Kod njih razvoj dolazi još ranije?

Evgenij Tomaševski: Da. Njihov put do vrha je kraći. Na primjer, Ana Šuhman je poslije svog velikog proboja tokom 2024. i 2025. godine odmah ušla među trideset najboljih šahistkinja svijeta.

Kod žena rejting od 2400 i više znači mjesto među 50 najboljih, 2450 donosi plasman među 25 najboljih, dok je 2500 već sama svjetska elita.

Kod djevojčica je put do vrha rejting liste kraći nego kod dječaka.

Za mladiće je pravi izazov prolazak kroz ono što ja zovem „rejting čistilište“ – zonu između 2450 i 2600–2650 poena. Taj dio puta izuzetno je težak.

Gdje osvojiti tih dodatnih 150 ili 200 rejting poena? Ići na open turnire?

Ali upravo na openima djeca sa rejtingom od 2100, 2200 ili 2300 poena ne žele da gube rejting. Naprotiv, žele da ga osvoje.

Danas je očigledan trend da djeca i mladi šahisti igraju veoma proračunato. Da li je to dobro ili loše, drugo je pitanje, ali činjenica je da većina igra izuzetno pragmatično.

Ako želite da se probijete do samog svjetskog vrha, takav pristup nije ispravan. Ipak, mogu da razumijem zašto ga mnogi biraju.

Rejting je danas izuzetno važan, pa mnogi igrači bijelim figurama, da stvari nazovemo pravim imenom, svjesno igraju na remi. Cijeli njihov repertoar otvaranja prilagođen je upravo tome.

Veliki broj igrača rejtinga između 2200 i 2300 danas koristi takvu taktiku i ona zaista daje rezultate.

Još jednom naglašavam: ako želite da postanete vrhunski svjetski igrač, to nije pravi put. Ali ako vam je cilj da ostvarite kratkoročan rezultat, onda je to sasvim razumljiva i korisna strategija.

Sava Vetohin i Ivan Zemljanski trenutno se nalaze između 2550 i 2600 rejting poena. To je već sasvim drugi nivo. Međutim, čak i prelazak sa 2450 na 2550 danas predstavlja izuzetno težak zadatak.

Za to su potrebni pravi turniri, pažljivo isplaniran kalendar nastupa i, što je možda najvažnije, što manje ometanja.

Na primjer, ne treba se previše rasipati na rapid i blic.

– A upravo danas mnogi mladi talenti počinju da se specijalizuju za rapid i blic…

Evgenij Tomaševski: Da. Takvih turnira ima mnogo, kratko traju i nude veoma privlačne uslove. Osim toga, njihove titule zvuče gotovo jednako prestižno kao i titule u klasičnom šahu.

– Da li se i za njih dodjeljuju zvanične titule?

Evgenij Tomaševski: Dodjeljuju se. Na osnovu tih rezultata možete izboriti mjesto u raznim reprezentacijama i ostvariti druge pogodnosti. Jednostavnije je doći do uspjeha.

Ako govorimo o blicu, postoji još jedna prednost – možete ga ozbiljno trenirati i bez izlaska iz kuće.

– U Centralnom domu šahista može da se trenira, ovdje su turniri veoma jaki…

Evgenij Tomaševski: Igrati se može bilo gdje, pa čak i u metrou! Ali želim da podsjetim na jednu veoma važnu stvar.

Trenirajući blic, vi trenirate samo blic – ništa drugo. Moglo bi se reći da trenirate poseban sport koji se zove blic.

Sa rapidom je situacija nešto složenija, ali rapid ionako gotovo niko ne igra tek tako, u metrou ili usput, zar ne?

– Pa da.

Evgenij Tomaševski: Rapid rijetko ko igra rekreativno. To je specifična disciplina koja ima svoju, prilično usku publiku. Naravno, rapid turniri postoje, ali blic je daleko masovniji.

Najvažnije, ključno pitanje je sljedeće: najteže je naučiti dobro igrati klasični šah. On zahtijeva potpuno drugačiji nivo koncentracije i napora.

Mnogo je lakše preći sa klasičnog šaha na blic nego obrnuto.

Ne želim nikome da namećem svoje mišljenje niti da ulazim u filozofske rasprave, ali uvjeren sam da će vam upravo učenje klasičnog šaha donijeti najveću korist. Mnogo je lakše ubrzati igru ako ste naučili da razmišljate duboko, nego produbiti igru ako ste navikli samo da igrate brzo.

Postoji još jedan problem koji je povezan s tim – sve šira primjena vremenske kontrole 45 minuta plus 30 sekundi po potezu. Po tom tempu već planiraju da organizuju Svjetski kup.

Po mom mišljenju, to je veoma tužna priča.

Moja reakcija na tu novinu izrazito je negativna.

Obratite pažnju koliko su jedinstveni ljudi koji se inače po mnogo čemu razlikuju – Hikaru Nakamura, Jakob Ogard i Rameš. Svi oni jednoglasno se oštro protive toj ideji.

Jer, prijatelji, 45+30 jeste brz šah, ali nije klasični šah.

Tokom čitave istorije šah se razvijao dijalektički. Praktičniji stil igre stalno je bio u sukobu s dubljim pristupom. Metode odbrane usavršavale su se do maksimuma, zatim bi napad pronalazio nova rješenja protiv tih odbrana, pa bi se klatno ponovo vraćalo na drugu stranu. Nakon toga igra bi postajala još dublja i složenija.

Ako kontrolu 45+30 proglasimo klasičnim šahom, potpuno ćemo uništiti tu složenost.

Kao što je Rameš sasvim ispravno rekao, ako nemate vremena – nema ni dubine.

Igru ćemo svesti na krajnje pojednostavljivanje. Biće dovoljno da savršeno poznajete svoje manevre, da ne pravite grube previdove i da igrate brzo i stabilno.

Složene ideje jednostavno neće biti moguće sprovesti, jer će to biti ravno samoubistvu protiv protivnika koji igra jednostavno i praktično.

Ako, međutim, imate dva sata za razmišljanje, tada možete da komplikujete, rizikujete i postavljate protivniku ozbiljne probleme, baš kao što to rade indijski velemajstori ili Vinsent Kajmer, Javohir Sindarov i Nodirbek Abdusatorov.

Primijetite da oni uspijevaju da stvaraju ozbiljne probleme čak i najboljim šahistima svijeta.

Nemojte se voditi pričama kako se svijet ubrzava i slično.

Vaš prvi zadatak jeste da naučite da dobro igrate šah.

Učite klasični šah – to je izuzetno važno!

Prvo, ne vjerujem da će klasični šah ikada potpuno izgubiti svoje mjesto, jer upravo on predstavlja pravi šah.

Drugo, kada jednom naučite da dobro igrate klasiku, kasnije ćete mnogo lakše prilagoditi svoju igru bilo kojoj vremenskoj kontroli.

Obrnuto, međutim, ne funkcioniše.

Na to želim da skrenem pažnju svima koji danas kao prioritet biraju blic i rapid.

Ponavljam: sve ovo važi ako vam je cilj da dostignete sam svjetski vrh. Ako vam to nije cilj, onda, naravno, možete da se bavite čime god želite.

Priču Evgenija Tomaševskog dopunjava zaslužni trener Bjeloruske SSR Mihail Šereševski.

Mihail Šereševski. Moskva, 2026. godina

Mihail Šereševski: U martu 2025. godine počeli smo da radimo s Ajdanom Gafurovim. Tada je imao rejting 1879.

1. avgusta ove godine njegov rejting će iznositi 2367, što znači da je za to vrijeme napredovao za gotovo 500 rejting poena.

U posljednje vrijeme Ajdan je protiv velemajstora odigrao 11 partija klasičnim tempom i osvojio 5,5 poena.

Na turniru u Srbiji nedostajalo mu je samo pola poena za normu međunarodnog majstora – u posljednjem kolu nije uspio da realizuje dobijenu poziciju s velikom prednošću.

Naš rad zasniva se na preciznoj metodologiji koju smo usaglasili s Evgenijem Tomaševskim.

Za pripremu otvaranja zadužen je međunarodni majstor Artjom Tjurin. On ne dopušta nikakvu improvizaciju, zbog čega kasnije neće biti potrebe da se čitav repertoar mijenja iz temelja.

Naravno, pojedine varijante će se s vremenom doraditi, ali je najvažnije da dijete od najranijih godina razvija osjećaj za osnove pozicione igre.

Ne pokušavamo da protivnike redovno lovimo na jeftine zamke niti da stičemo prednost pomoću sumnjivih varijanti koje mogu donijeti uspjeh u jednoj partiji, ali kasnije vrlo vjerovatno dovode do pravog debakla u otvaranju.

Ajdan ima veoma dobre perspektive. U ovom trenutku ima drugi rejting na svijetu u svom uzrastu, odmah iza Rome Šogdžijeva. Do rejtinga potrebnog za sticanje titule međunarodnog majstora nedostaje mu još samo 25 poena, iako tek treba da ispuni potrebne norme.

Ajdan Gafurov. Alma-Ata, 2025. godina.

Ne radimo samo sa Ajdanom. Napreduje, na primjer, i Fedor Sideljnikov. S njim smo počeli da radimo u julu 2025. godine, a za godinu dana značajno je unaprijedio svoje razumijevanje igre i osjetno povećao rejting, koji trenutno iznosi 1838. Uvjeren sam da će njegov rejting nastaviti da raste veoma brzo čim otkloni određene nedostatke u svojoj igri.

Naš rad zasniva se na provjerenoj metodologiji koja obuhvata sve faze partije. Tako postepeno ispravljamo i uklanjamo sistemske nedostatke u šahovskom obrazovanju, koji su tipični za mnoge mlade igrače.

Nedavno smo počeli da radimo i sa dvije djevojčice – Elzjatom Levgejevom i Marjanom Osipovom.

Elzjata je postala prvakinja Rusije za 2026. godinu, ali to nije bio presudan razlog zbog kojeg smo je uključili u grupu. Pratim partije praktično svih vodećih mladih šahista na prvenstvima Rusije, ali i na drugim turnirima. Dopao mi se njen pristup šahu, kao i sama igra, pa smo odlučili da započnemo saradnju.

Marjana je, s druge strane, privukla pažnju na dječjem turniru „Aeroflota“. U svom uzrastu trenutno ima najbolji rejting u Rusiji, mada moram ponoviti da rejting nije najvažniji kriterijum.

Radili smo i sa Matfejem Jurasovom, koji je u jednom periodu stagnirao u šahovskom razvoju. Nakon saradnje s nama, a prije svega sa Artjomom Tjurinom na pripremi otvaranja, napravio je veliki iskorak. Ispunio je dvije norme međunarodnog majstora, podigao rejting na više od 2400 poena, postao svjetski prvak u rapidu do 14 godina, kao i svjetski prvak među školarcima.

S Matfejem danas više ne radimo, jer smo prvenstveno usmjereni na razvoj i izgradnju pravilnih šahovskih temelja kod mlađe djece. Ipak, veoma nas raduju njegovi novi uspjesi, posebno velemajstorska norma koju je nedavno ostvario na open turniru u Beogradu.

U radu sa Ajdanom i Fedorom, a uskoro će im se pridružiti i Elzjata, od velike nam je pomoći saradnja sa Intelekt akademijom iz Novokuznjecka. Predsjednica njenog Nadzornog odbora, Jelena Genijevna Ribkina, iskreno podržava razvoj šaha.

Prije svega, Akademija omogućava odlično obrazovanje kroz program učenja na daljinu, pri čemu svaki naš učenik ima nastavnika koji radi individualno s njim.

Osim toga, Intelekt akademija pruža i značajnu finansijsku podršku mladim šahistima.

Na primjer, Ajdan Gafurov je upravo zahvaljujući toj obrazovnoj ustanovi mogao da učestvuje na posljednja dva međunarodna turnira u Srbiji.

I Fedor Sideljnikov, koji je postao svjetski prvak u blicu do deset godina i osvojio srebrnu medalju na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u klasičnom šahu, putovao je u Srbiju na međunarodni turnir uz podršku Intelekt akademije.

Posebnu zahvalnost dugujemo i Šahovskoj federaciji Dagestana, kao i njenom predsjedniku, velemajstoru Džakaju Džakajevu, na velikoj pomoći koju su pružili Ajdanu Gafurovu i na sredstvima izdvojenim za njegovo učešće na međunarodnim takmičenjima.

Ako govorimo o savremenom profesionalnom šahu na najvišem nivou, onda je sat i po ili dva rada dnevno jednostavno premalo za ozbiljan napredak. Potrebno je imati najmanje četiri do pet slobodnih sati svakog dana posvećenih šahu.

Jasno je da su mladi šahisti iz Indije, Uzbekistana, Kazahstana, ali i mnogih drugih zemalja, koji su odlučili da im šah bude životni poziv, spremni da treniraju i po deset sati dnevno. Školovanje kod njih često pada u drugi plan.

Zahvaljujući saradnji sa Intelekt akademijom, naši učenici mogu da steknu kvalitetno obrazovanje kroz program učenja na daljinu, a istovremeno dobijaju ono najvažnije – četiri do pet slobodnih sati dnevno za ozbiljan rad na šahu.

Ipak, čak ni tako ne možemo da se po broju trening sati ravnopravno takmičimo sa šahistima iz zemalja Centralne Azije, Indije i pojedinih drugih država. Kod nas većina ljudi ipak ulaže nešto manji životni ulog u šah.

Ako osjete da u šahu nisu ostvarili ono čemu su težili, oni i dalje imaju priliku da uspiju u drugim oblastima, jer nisu zapostavili kvalitetno obrazovanje.

Zato se s konkurencijom moramo boriti kvalitetom rada. Naše školovanje i šahovska obuka moraju biti bolji nego u tim zemljama.

Već smo počeli da primjenjujemo sistemski način rada.

Ranije se od jednog trenera očekivalo da svoje učenike nauči svemu – otvaranjima, različitim elementima srednje igre i završnicama. Međutim, to danas više nije moguće.

Šah je postao toliko složen, a proces treninga toliko se promijenio pojavom računara, da jedan čovjek više ne može kvalitetno da pokrije sve oblasti.

Nije slučajno što se u mnogim drugim sportovima odavno radi timski. Mi smo krenuli istim putem.

Ja sam zadužen za sistemsku obuku, razvijanje neophodnih šahovskih vještina i rad na završnicama.

Za otvaranja je zadužen međunarodni majstor Artjom Tjurin.

Kada igrač dostigne nivo približan Ajdanovom, tada počinje da dobija i konsultacije Evgenija Jurjeviča Tomaševskog.

Uopšte, zanimaju nas mladi šahisti koji žele da svoj život posvete šahu i da izaberu trenerski poziv.

Spremni smo da razmotrimo kandidate koji bi željeli da se uključe u rad Škole Tomaševskog.

Vjerovatno će nam, kako budemo rasli, biti potrebni i ljudi koji će se posebno baviti organizacionim poslovima.

Fotografije: Vladimir Barski i pres-služba Jugozapadnog državnog univerziteta (Jugozapadni državni univerzitet Rusije).

https://ruchess.ru/news/report/evgeniy_tomashevskiy_vazhnee_vsego_nauchitsya_igrat_v_klassiku/

Objavljeno: 24. jul 2026. u 17.16
Autor: Aleksandar Vorotilov, izvršni direktor Kursiv Media Holdinga

Evropska unija je 23. jula odlučila da proširi spisak pravnih i fizičkih lica obuhvaćenih sankcijama. Nakon dugih rasprava, među sankcionisane je uvršten i aktuelni predsjednik Međunarodne šahovske federacije (FIDE) Arkady Dvorkovich, koji je bio kandidat na predstojećim izborima za prvog čovjeka organizacije.

Nakon toga Dvorkovich je objavio da privremeno suspenduje obavljanje dužnosti predsjednika FIDE, a funkciju vršioca dužnosti preuzeo je Viswanathan Anand.

Zanimljivo je da je prije samo nekoliko sedmica predsjednik Kazahstanske šahovske federacije Timur Turlov trebalo da nastupi na izborima u istom timu sa Dvorkovichem, kao kandidat za potpredsjednika FIDE. Sada bi se raspored snaga u predstojećoj izbornoj trci mogao značajno promijeniti.

O tome kako su posljednji događaji uticali na izbore u FIDE i kako vidi dalji razvoj situacije, Timur Turlov govorio je u intervjuu za Kursiv.

— Timure Ruslanoviču, hvala što ste izdvojili vrijeme. Prije samo nekoliko sedmica izjavili ste da ćete učestvovati na izborima za FIDE kao kandidat za potpredsjednika. Danas su se političke i izborne okolnosti promijenile. Kako je to uticalo na vaše planove?

Timur Turlov— Situacija se zaista promijenila. Nakon konsultacija sa kolegama iz Kazahstanske šahovske federacije i međunarodnim partnerima donio sam odluku da se kandidujem za predsjednika FIDE.

Sada počinjemo pripremu sve potrebne dokumentacije. Iskreno, odluku je trebalo donijeti veoma brzo, ali sam uvjeren da ćemo sve završiti na vrijeme. U to nemam nikakvu sumnju.

— Da li ste ranije razmatrali mogućnost takvog scenarija?

— Znate, to je slično kao u biznisu. Učešće u bilo kom projektu podrazumijeva spremnost da preuzmete veću odgovornost kada to okolnosti zahtijevaju. Zato sam, kada se situacija promijenila, odluku donio odmah.

Uostalom, već sam duboko uključen u sve procese. Više od tri godine vodim Kazahstansku šahovsku federaciju, a od 2024. godine predsjednik sam Međunarodne federacije školskog šaha.

Imam aktivne kontakte sa kolegama širom svijeta, u Aziji realizujemo nekoliko velikih projekata, a ukupno sam u razvoj šaha investirao oko 75 miliona američkih dolara.

Tokom posljednjih mjesec dana intenzivno sam razgovarao sa kolegama, uključujući i nedavno putovanje u Južnu Afriku, gdje smo diskutovali o programu razvoja i oblastima za koje sam planirao da budem zadužen u rukovodstvu FIDE.

Važno je naglasiti da za mene ovo nije pitanje ličnih ambicija.

Na sreću, u svom životu imam dovoljno projekata kroz koje mogu da se ostvarim kao preduzetnik i menadžer.

Moja odluka da se kandidujem za predsjednika FIDE proizlazi iz sasvim drugog razloga.

Iskreno vjerujem da svjetski šah danas ima jedinstvenu priliku da napravi naredni veliki korak u svom razvoju. Ako moje iskustvo može biti korisno međunarodnoj šahovskoj zajednici, onda smatram da tu odgovornost treba da preuzmem.

— Rekli ste „naredni korak u razvoju svjetskog šaha“. Šta konkretno pod tim podrazumijevate? I koliko se program koji ste pripremili za kandidaturu za potpredsjednika razlikuje od predsjedničkog programa?

Timur Turlov— Ukratko, da. Već imam pripremljenu platformu, a najveći dio onoga što smo razvili može se u potpunosti primijeniti i u predsjedničkom programu. Mijenja se samo nivo odgovornosti.

Moja platforma zasniva se na tri ključna pravca u kojima vjerujem da moje iskustvo može donijeti najveću korist:

-digitalizacija i primjena vještačke inteligencije;
-razvoj školskog šaha;
-finansijska održivost nacionalnih federacija.

— Možete li to detaljnije objasniti?

Timur Turlov— Kada je riječ o digitalizaciji, cilj je stvaranje jedinstvene digitalne platforme FIDE.

Na toj platformi svaki igrač imao bi jedinstveni nalog, kompletnu istoriju rejtinga, mogućnost učešća na onlajn turnirima i pristup edukativnim sadržajima na jednom mjestu.

Istovremeno, svim nacionalnim federacijama bili bi dostupni savremeni alati zasnovani na vještačkoj inteligenciji – od analize partija i pomoći trenerima do efikasnije kontrole regularnosti takmičenja.

Trenutno u okviru Kazahstanske šahovske federacije završavamo veliki projekat KazChess ID.

To je jedinstveni digitalni ekosistem koji povezuje igrače, trenere, sudije, roditelje, organizatore turnira i samu federaciju.

Želimo da se udaljimo od nepovezanih servisa i papirnih procesa. Svaki šahista dobijaće jedinstveni digitalni profil sa rejtingom, istorijom učešća na turnirima, ostvarenim rezultatima, mogućnošću prijavljivanja za takmičenja, korišćenja usluga federacije i pristupa obrazovnim materijalima.

To čini cijeli sistem mnogo transparentnijim i jednostavnijim.

Ako ovaj pristup funkcioniše na nacionalnom nivou, ne postoji razlog zašto ga ne bismo mogli proširiti i na međunarodnu federaciju.

Naravno, ne govorimo o tome da jednostavno prenesemo kazahstanski model na cijeli svijet. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti, svoje zakonodavstvo i svoje digitalne sisteme.

Ali sama filozofija – „učiniti saradnju sa FIDE što jednostavnijom, savremenijom i praktičnijom“ – po mom mišljenju potpuno je univerzalna.

Ako ćemo iskreno, čini mi se da je registracija za turnir putem Google obrasca već pomalo arhaična.

Kada je riječ o školskom šahu, mislim da će nam mnogo koristiti i iskustvo Kazahstana, kao i praksa Međunarodne federacije školskog šaha, čiji sam predsjednik skoro dvije godine.

Što se tiče finansija, moramo pomoći federacijama da izgrade sopstvene stabilne izvore prihoda. To se može ostvariti kroz partnerstva, sponzorske programe i profesionalno upravljanje imovinom.

— Kako se danas razvija šah u uslovima digitalizacije?

Timur Turlov— Razvoj široke digitalne infrastrukture za nacionalne federacije neće samo podići svakodnevno funkcionisanje na viši nivo, već će značajno ojačati sposobnost federacija da upravljaju šahom na nacionalnom nivou.

To će omogućiti lakši pristup većem broju sponzora i komercijalnih partnera, kao i mogućnost da federacije ostvaruju prihode kroz razvoj digitalnih obrazovnih i igračkih servisa.

— Gdje će biti moguće upoznati se sa vašim predizbornim programom?

Timur Turlov— Počinjemo rad na posebnom sajtu na kojem će biti predstavljene sve informacije, uključujući tim i programsku platformu.

Biće dostupan na svim zvaničnim jezicima FIDE, kako bi nacionalne federacije i šahovska zajednica mogli da se upoznaju sa našim programom bez ikakvih ograničenja.

Vjerovatno ću biti aktivniji i na svojim društvenim mrežama. Materijala sigurno neće nedostajati.

— Ko će biti vaš kandidat za mjesto potpredsjednika FIDE?

Timur Turlov— To će biti Viswanathan Anand.

Mislim da Vishyju u šahovskom svijetu nije potrebno posebno predstavljanje. On je jedan od najvećih šahista u istoriji i osoba koja uživa ogromno poštovanje praktično na svim kontinentima.

Posljednjih godina pokazao je da je veoma snažan rukovodilac koji duboko razumije kako FIDE funkcioniše.

Treba istaći da je aktuelni tim FIDE posljednjih godina ostvario ozbiljne rezultate, a Vishy je u tome imao važnu ulogu.

Zaista je mnogo urađeno.

Upravo zbog toga njegovo učešće u našem timu predstavlja određenu garanciju kontinuiteta i očuvanja svega dobrog što je već urađeno.

A za mene lično velika je čast što je Vishy prihvatio da bude dio našeg tima.

Cijenim njegovo povjerenje i želim da mu se zahvalim.

— Koji će biti vaši prvi koraci nakon zvanične registracije?

Timur Turlov— Registracija je prije svega pravno pitanje.

Ako pogledamo širu sliku, svoje učešće u predizbornoj kampanji vidim šire od same lične kandidature.

Tim koji izlazi na izbore je zaista međunarodni, a ja u njemu predstavljam Kazahstan – onu „srednju silu“ o kojoj je govorio naš predsjednik.

Širom svijeta uživamo poštovanje zbog sposobnosti da gradimo povjerenje i povezujemo partnere.

Mislim da je upravo takav pristup danas posebno potreban i u međunarodnim sportskim organizacijama.

U FIDE postoji oko 200 nacionalnih federacija koje predstavljaju različite kulture, regione i interese. Ovdje je posebno važno znati pronaći ravnotežu i donositi odluke koje služe interesima cijele šahovske zajednice.

Uvjeren sam da mogu da unesem u rad Federacije upravo te principe ravnoteže i dijaloga sa poštovanjem, koji su danas jedna od prepoznatljivih karakteristika spoljne politike Kazahstana.

https://tinyurl.com/554k2baa

Biel Chess Festival

Najmlađi igrač u istoriji koji je dostigao rejting od 2700 govori o receptu svog uspjeha (naporan rad + taktika, taktika, taktika), pobjedi nad Topalovom u njihovom meču i zašto mu je Magnus uzor.

Yağız Kaan Erdoğmuş: Ovo mi je prvi put da učestvujem u Bijelu. Turnir je zaista izuzetno jak. Ovdje su ranije igrali Karlsen i moj trener Jeremia Madeira, tako da je Biel Chess Festival zaista veliko takmičenje. Srećan sam što ove godine imam priliku da nastupim. Protivnici su veoma jaki i još nisam uspio da pobijedim nijednu partiju. Nadam se da ću to uspjeti u narednoj.

To dovoljno govori koliko je turnir težak.

Novinar: Turska šahovska zajednica pažljivo prati vaše nastupe. Vi ste najmlađi igrač u istoriji koji je dostigao FIDE rejting od 2700. Kako ste trenirali i koji je bio recept za tako brz napredak?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Glavna stvar je što sam veoma mnogo radio. Dugo nisam išao u školu. Neprestano sam bio na pripremama, rješavao zadatke i radio na šahu. Mislim da je upravo to najvažnije – morate izuzetno mnogo da radite.

Naravno, vjerujem da imam i malo talenta. Nije sve samo u radu, ali ipak mislim da je naporan rad presudan.

Novinar: Da li postoji neka oblast šaha kojoj posvećujete posebnu pažnju – otvaranja, taktika, računanje varijanti ili završnice?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Mislim da je taktika najvažnija. Čak i ako ne poznajete dobro otvaranje, uz dobro računanje varijanti možete pronaći dobre poteze i igrati kvalitetno za tablom. Naravno, i otvaranja i završnice su veoma važni, ali po mom mišljenju taktika je najvažnija, jer vam je potrebna u svim fazama partije.

Novinar: Kako trenirate taktiku?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Rješavam taktičke zadatke. To je najvažnije. Radim na Lichessu, Chess.com-u, ChessTempu, ali i iz knjiga. Danas je veoma lako pronaći veliki broj kvalitetnih zadataka.

Novinar: Pratio sam vaše partije i igrali ste meč protiv Topalova, jednog od najboljih igrača i prave šahovske legende. Pobijedili ste ga u nekoliko veoma taktičkih partija. Kako je igrati protiv takve legende?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Naravno, veoma sam srećan što sam imao priliku da igram meč protiv njega. On je veoma iskusan bivši svjetski prvak i to je za mene bila odlična prilika za sticanje iskustva.

Odigrali smo mnogo dobrih partija, a, kao što ste rekli, neke sam dobio zahvaljujući taktici. Na primjer, u drugoj partiji bilo je mnogo taktičkih motiva nakon što sam odigrao potez e6. U cjelini, to je za mene bio veoma uspješan meč. Osvojio sam mnogo rejting poena i veoma sam zadovoljan što sam imao tu priliku.

Novinar: Imate odlične trenere. Ko vas trenutno trenira?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Ovdje sam došao sa svojim trenerom Eltađom Safarlijem, ali radim i sa Šahrijarom Mamedjarovom, koji je u najboljim danima bio drugi igrač svijeta. On je, naravno, izuzetno jak šahista. I moj trener Eltađ Safarli je takođe veoma snažan.

Novinar: Turska šahovska zajednica vas pažljivo prati. Iz kog grada dolazite?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Iz Burse. Tamo živim. To je otprilike dva sata od Istanbula.

Novinar: Kakvi su vam planovi za nastavak sezone? Koje turnire ćete igrati?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Ove godine igraću u Turskoj ligi, nastupiću na Šahovskoj olimpijadi, kao i u Godabal šahovskoj ligi. Očekuje me mnogo turnira.

Novinar: Imate li šahovskog uzora, igrača na koga se ugledate i koji vas inspiriše?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Naravno. To je Magnus Karlsen. Mislim da je tako kod mnogih igrača. On već dugo dominira svjetskim šahom i po mom mišljenju i dalje je najbolji. Istina, postaje stariji, ali i dalje igra na izuzetnom nivou. Moj uzor je, bez dileme, Magnus Karlsen.

Novinar: Da li ste već igrali protiv Magnusa Karlsena?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Jesam. Izgubio sam, ali bila je to veoma nesrećno izgubljena partija.

Branio sam se tokom čitave partije, a onda sam napravio samo jednu grešku i izgubio. Baš je bio nesrećan poraz.

Novinar: Kako biste opisali svoj stil igre? Da li ste više taktički i agresivan igrač ili više strateški?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Rekao bih da sam više strateški igrač. Mnogi misle da igram agresivno, ali ja bih rekao da je moj stil prije svega strateški.

Novinar: Za kraj, imate li neku poruku za tursku šahovsku zajednicu?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Nastavite da pratite turske prenose. Biće mi veoma drago ako budete navijali za mene.

Novinar: Podržite Erdoğmuša i pratite njegove partije. Želimo vam mnogo uspjeha na predstojećim turnirima, kao i na brzopoteznom dijelu turnira.

🇹🇷 A chat with Yağız Kaan Erdoğmuş!

The youngest 2700-rated player in history on his training recipe (hard work + tactics, tactics, tactics), beating Topalov in their match, and why Magnus is his idol.

❤️ https://t.co/LSTF2zeN9x#bielchess #biel2026 #chess pic.twitter.com/NdFm5QmFba

— Biel Chess Festival (@BielFestival) July 18, 2026

Imao sam zadovoljstvo da obavim intervju sa velemajstorom Nikitom Petrovom, koji je na nedavno završenom turniru Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 – Open A ostvario izuzetan rezultat, osvojio drugo mjesto i popravio svoj FIDE rejting za 9,5 poena.

Goran Tomić: Čestitam na drugom mjestu na Montenegro Openu. Kako biste ocijenili svoj nastup i da li ste zadovoljni partijama koje ste odigrali?

GM Nikita Petrov: Sveukupno, zadovoljan sam svojim nastupom na turniru. Ni u jednom trenutku nisam imao osjećaj da sam u nekoj partiji bio u ozbiljnoj nevolji. Istovremeno, jasno je da takav miran pristup, sa relativno malo rizika, ima i svoje nedostatke. U mom slučaju, to je vjerovatno bio glavni razlog zbog kojeg nisam uspio da osvojim turnir, iako je ukupan kvalitet mojih partija bio veoma visok.

G.T: Završili ste turnir sa istim brojem poena kao pobjednik. Da li ostaje žal što je prvo mjesto izmaklo zbog dodatnih kriterijuma?

GM Nikita Petrov: Neki drugi igrači, uključujući i pobjednika turnira Evgenyja Romanova, bili su spremni da preuzmu veći rizik. Češće nego ne, veći rizik donosi i veću nagradu. Zato smatram da je konačan plasman bio pravedan i da je vjerno odrazio nastup svih učesnika.

G.T: Koju biste partiju sa ovog turnira izdvojili kao svoju najbolju i zašto?

GM Nikita Petrov: Po mom mišljenju, najzanimljivija partija koju sam odigrao na Prvenstvu Mediterana bila je protiv Andreja Ljepića.

Petrov,Nikita (2555) – Ljepic,Andrej (2428) [A46]
Round 5: Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 (5.1), 04.07.2026

1.d4 e6 2.Nf3 Nf6 3.Bf4 b6 4.e3 Bb7 5.Bd3 Be7 6.h3 0–0 7.0–0 c5 8.Nbd2 d5 9.c3 Nc6 10.Qe2 Bd6 11.Bg5 h6 12.Bh4 Be7 13.Rad1 Nd7 14.Bg3 c4 15.Bc2 f5

Poslije poteza crnog 15…f5, nastala pozicija bi lako mogla poslužiti kao trening zadatak za veoma jake igrače. Ironično, nisam uspio sam da ga riješim. Umjesto da pronađem najjači nastavak, 16.Bh2 nakon čega slijedi Kh1, Rg1 i g2-g4 vodi do velike prednosti bijelih, odlučio sam se za primamljiv, ali pogrešan potez.
Srećom po mene, nije uspio da u potpunosti iskoristi pruženu priliku. Ipak, ako bih morao da izdvojim jednu partiju sa turnira, to bi definitivno bila ova.

Umjesto toga, odlučio sam se za primamljiv, ali pogrešan potez 16.b3?! b5 17.bxc4 bxc4 18.e4!? Izabrao sam e4, potez koji je izgledao izuzetno primamljivo, ali je omogućio mom protivniku da se vrati u partiju.

A ovdje je crni mogao da dođe do nejasne, ali pozicije koja se može igrati poslije: 18…fxe4 19.Nxe4 dxe4 20.Qxe4 Rxf3! Moj mladi protivnik nije primijetio ovaj resurs i izgubio je nakon:

18…Kh8 19.exf5 exf5 20.Qe6 +-

20…Rf6 21.Qxd5 Nb6 22.Qxd8+ Bxd8 23.Rfe1 Kg8 24.Be5 Nxe5 25.dxe5 Rf8 26.Nxc4 Bxf3 27.gxf3 Nxc4 28.Bb3 Rc8 29.Rd4 Ba5 30.Rxc4 Rxc4 31.Bxc4+ Kh7 32.e6 Re8 33.e7 Bxc3 34.Bf7 Bxe1 35.Bxe8 1–0

G.T: Prošle godine osvojili ste titulu šampiona Crne Gore. Koliko je osvajanje državnog prvenstva uticalo na Vaše samopouzdanje i na buduću karijeru?

GM Nikita Petrov: Prvi put sam osvojio Prvenstvo Crne Gore 2024. godine i u tom trenutku je to bez sumnje bio jedan od najvećih uspjeha u mojoj karijeri. Osvajanje državne titule donijelo mi je značajan podsticaj samopouzdanju i dodatno učvrstilo moje uvjerenje da se krećem u pravom smjeru.

G.T: Koje ste ciljeve postavili za ostatak 2026. godine? Da li su prioritet međunarodni turniri, povećanje rejtinga ili nešto drugo?

GM Nikita Petrov: Kada su u pitanju moji planovi za 2026. godinu, glavni prioritet mi je da ostvarim dobar rezultat za reprezentaciju Crne Gore na Šahovskoj olimpijadi, koja će se krajem septembra održati u Samarkandu. Takođe očekujem da ću igrati još nekoliko turnira, iako će oni najvjerovatnije imati manji značaj.

Kada je riječ o osvajanju rejting poena, aktuelni FIDE pravilnik o rejtingu učinio je taj zadatak nevjerovatno teškim. Po mom mišljenju, sistem bi svakako mogao biti unapređen, ali bez obzira na okolnosti, potrudiću se da dam svoj maksimum.

G.T: Kada i kako ste zavoljeli šah? Ko vas je prvi uveo u svijet 64 polja? Kako je izgledao Vaš put do titule velemajstora? Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se susretali na tom putu?

GM Nikita Petrov: Veoma dobro se sjećam dana kada sam odigrao svoju prvu šahovsku partiju. Pravilima me je naučila moja baka, sa kojom sam proveo najveći dio djetinjstva. Nažalost, preminula je prošle godine.

Naučila me je mnogim različitim društvenim igrama, a u jednom trenutku je vjerovatno odlučila da je vrijeme da me upozna sa nečim složenijim. Ne sjećam se kako je ta prva partija završena niti ko je pobijedio, ali iz nekog razloga početna pozicija bila je veoma neobična: na tabli su se nalazile četiri dame na poljima c1, f1, c8 i f8, dok je svaka strana imala samo jednog lovca, postavljenog na d1 i d8.

Kasnije sam naučio prava pravila šaha i priključio se lokalnom šahovskom klubu u mom rodnom gradu Novorosijsku, gdje sam upoznao svog prvog – i na kraju jedinog – trenera, Sergeja Veljinova.

Od tada je šah postao neizostavni dio mog života. Ipak, nikada nisam smatran čudom od djeteta. Tek sa šesnaest godina uspio sam da pređem granicu od 2200 Elo poena i sve do druge godine studija nisam ozbiljno razmišljao o tome da postanem profesionalni šahista.

Tada su se stvari konačno počele poklapati: moji rezultati su se značajno poboljšali i u relativno kratkom periodu ostvario sam norme za međunarodnog majstora (IM) i velemajstora (GM).

G.T: Koji treneri ili šahisti su imali najveći uticaj na Vaš razvoj?

GM Nikita Petrov: Još od svoje dvanaeste godine šah sam proučavao gotovo potpuno samostalno, bez pomoći trenera. To je podrazumijevalo bezbroj sati provedenih uz šahovsku literaturu i analiziranje partija velikih majstora iz prošlosti.

G.T: Imate li šahovskog uzora ili igrača čije partije posebno volite da proučavate?

GM Nikita Petrov: Sasvim slučajno, igrač koji je vjerovatno imao najveći uticaj na mene bio je Aleksandar Aljehin. Svima koji žele da razviju dublje razumijevanje dinamične igre toplo bih preporučio njegovu zbirku komentarisanih partija „Na putu ka najvišim dostignućima u šahu“ (On the Road to the World Championship, 1923–27 na engleskom). Ta knjiga je oblikovala moje šahovsko razumijevanje više nego gotovo bilo koja druga.

G.T: Kako izgleda jedan tipičan dan priprema za važan turnir? Koliko vremena posvećujete pripremi otvaranja, taktičkom treningu i fizičkoj spremi?

GM Nikita Petrov: Kada je riječ o pripremama za turnire, većina velemajstora, pa i igrača mog nivoa uopšte, nesrazmjerno mnogo vremena posvećuje radu na otvaranjima i traženju novih ideja. Nisam uvjeren da je to najefikasniji pristup, ali tako se profesionalni šah istorijski razvijao. Zbog toga priprema otvaranja zauzima daleko najveći dio našeg vremena.

Naravno, svi ostali aspekti igre i dalje su veoma važni. Zapravo, posljednjih godina sve je više turnira sa dva kola dnevno, što znači da fizička izdržljivost i opšta kondicija postaju sve značajniji faktori. Ne mogu reći da sam posebno zadovoljan tim trendom, ali to je nešto čemu svaki profesionalac mora da se prilagodi.

G.T: Kako se savremeni šah promijenio dolaskom moćnih šahovskih motora i vještačke inteligencije? Mislite li da je danas teže uspjeti nego prije deset ili dvadeset godina?

GM Nikita Petrov: U velikoj mjeri, te promjene pokrenute su brzim razvojem tehnologije i izuzetnom snagom savremenih šahovskih mašina. Iako su šahovske mašine već dugi niz godina mnogo jače od ljudi, ranije su pogrešno procjenjivali čitave klase pozicija. Danas su, međutim, izuzetno blizu tome da budu savršeni šahisti. Njihovim procjenama može se vjerovati gotovo bez izuzetka.

Kao posljedica toga, ogroman broj igrača sada, uslovno rečeno, ima pristup višoj šahovskoj inteligenciji. Naravno, prosječan nivo igre drastično je porastao. Kada je riječ o apsolutnoj snazi igre, zapravo je postalo lakše napredovati. Međutim, kada je u pitanju nadmašivanje konkurencije, izazov je mnogo veći, jer svi imaju pristup praktično istim moćnim analitičkim alatima.

To se jasno može vidjeti u zemljama poput Indije i Uzbekistana. Mnogi njihovi mladi talenti čak ni ne rade sa ličnim trenerima. Prije dvadeset ili trideset godina bilo bi gotovo nemoguće dostići vrhunski nivo u takvim okolnostima. Danas, međutim, mogu da se oslone na vrhunske šahovske motore, ChessBase i veliki broj kurseva otvaranja koje proizvode vodeće šahovske kompanije. Ti resursi omogućavaju talentovanim igračima da nevjerovatno brzo napreduju, pa je nadarenim mladim šahistima danas mnogo lakše nego ranije da se probiju do svjetske elite.

G.T: Kako biste ocijenili trenutno stanje šaha u Crnoj Gori? Da li vidite napredak i dolazi li dovoljno talentovanih mladih igrača? Koji biste savjet dali mladim šahistima koji sanjaju da jednog dana postanu velemajstori?

GM Nikita Petrov: Nažalost, Crna Gora se suočava sa drugačijom vrstom izazova. Po mom mišljenju, glavni problem nije infrastruktura, već motivacija. Zemlja nudi dobre uslove za mlade igrače – ima mnogo turnira, redovno se organizuju pripremni kampovi, a na raspolaganju su i kvalitetni treneri. Međutim, imam utisak da mnogi mladi igrači, a često i njihovi roditelji, ne vide šah kao održivu profesiju, pa čak ni kao ozbiljan životni put. Nisam sasvim siguran zbog čega je to tako, ali dok se takav način razmišljanja ne promijeni, biće teško stvoriti čitavu generaciju snažnih velemajstora u Crnoj Gori.

Ipak, svakako se preduzimaju pozitivni koraci i optimista sam kada je riječ o budućnosti. Iskreno vjerujem da crnogorski šah ima sve predispozicije da u godinama koje dolaze ostvari mnogo veće uspjehe.

G.T: Za kraj, imate li poruku za čitaoce bloga Šah-mat lista i ljubitelje šaha u Crnoj Gori?

GM Nikita Petrov: Na kraju, želio bih da ohrabrim sve koji čitaju ovaj intervju da igraju šah, uživaju u šahu i cijene ovu igru u svoj njenoj bogatosti i ljepoti.

Goran Tomić: Hvala vam što ste izdvojili vrijeme da sa čitaocima bloga Šah-mat lista podijelite svoja razmišljanja i iskustva. Želim Vam još mnogo pobjeda, uspješnih turnira i nastavak napretka u vašoj izuzetnoj karijeri.

Nadam se da ćemo imati priliku da vas ponovo ugostimo na stranicama Šah-mat liste.

Još jednom vam hvala i želim vam mnogo uspjeha u predstojećim izazovima.

---

Intervju je obavljen putem Facebooka 16. jula 2026. godine.


******************

Interview with Grandmaster Nikita Petrov

I had the pleasure of conducting an interview with grandmaster Nikita Petrov. who achieved an outstanding result at the recently concluded Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 – Open A, finishing in second place and gaining 9.5 FIDE rating points.

Goran Tomić: Congratulations on your second-place finish at the Montenegro Open. How would you evaluate your performance, and are you satisfied with the games you played?

GM Nikita Petrov: Overall, I’m satisfied with my performance in the tournament. At no point did I feel that I was in serious trouble over the board. At the same time, it’s clear that such a calm and relatively risk-free approach has its drawbacks. In my case, it was probably the main reason I didn’t manage to win the event, despite the fact that the overall quality of my games was very high.

G.T: You finished the tournament with the same number of points as the winner. Do you feel disappointed that first place slipped away due to the tie-break criteria?

GM Nikita Petrov: Some of the other players, including the tournament winner, Evgeny Romanov, were willing to take greater risks. More often than not, greater risks bring greater rewards. So I believe the final standings were fair and accurately reflected everyone’s performance.

G.T: Which game from this tournament would you consider your best, and why?

GM Nikita Petrov: In my opinion, the most interesting game I played at the European Championship was against Andrey Ljepić.

Petrov,Nikita (2555) – Ljepic,Andrej (2428) [A46]
Round 5: Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 (5.1), 04.07.2026

 1.d4 e6 2.Nf3 Nf6 3.Bf4 b6 4.e3 Bb7 5.Bd3 Be7 6.h3 0–0 7.0–0 c5 8.Nbd2 d5 9.c3 Nc6 10.Qe2 Bd6 11.Bg5 h6 12.Bh4 Be7 13.Rad1 Nd7 14.Bg3 c4 15.Bc2 f5

After Black’s move 15…f5, the resulting position could easily be used as a training exercise for very strong players. Ironically, I failed to solve it myself. Instead of finding the strongest continuation, 16.Bh2 followed by Kh1 Rg1 and g2-g4 leads to a large advantage for White, I went for a tempting but wrong move. Fortunately for me, he wasn’t able to make full use of the opportunity. Nevertheless, if I had to single out one game from the tournament, that would definitely be the one.

Instead I went for a tempting but wrong 16.b3?! b5 17.bxc4 bxc4 18.e4!? I chose e4, a move that looked extremely tempting but allowed my opponent back into the game.

And here Black could achieve an unclear but playable position after 18…fxe4 19.Nxe4 dxe4 20.Qxe4 Rxf3! My young opponent failed to notice this resource and lost after 18…Kh8 19.exf5 exf5 20.Qe6 +-

20…Rf6 21.Qxd5 Nb6 22.Qxd8+ Bxd8 23.Rfe1 Kg8 24.Be5 Nxe5 25.dxe5 Rf8 26.Nxc4 Bxf3 27.gxf3 Nxc4 28.Bb3 Rc8 29.Rd4 Ba5 30.Rxc4 Rxc4 31.Bxc4+ Kh7 32.e6 Re8 33.e7 Bxc3 34.Bf7 Bxe1 35.Bxe8 1–0

G.T: Last year, you won the title of Montenegrin Champion. How has winning the national championship affected your confidence and your outlook on your future career?

GM Nikita Petrov: I won the Montenegrin Championship for the first time in 2024, and at that moment it was undoubtedly one of the greatest achievements of my career. Winning the national title gave me a significant boost in confidence and reinforced my belief that I was moving in the right direction.

G.T: What goals have you set for the remainder of 2026? Are your priorities international tournaments, increasing your rating, or something else?

GM Nikita Petrov: As for my plans for 2026, my main priority is to perform well for the Montenegro national team at the Chess Olympiad, which will take place in Samarkand at the end of September. I also expect to play several other tournaments, although they will most likely be of lower importance. When it comes to gaining rating points, the current FIDE rating regulations have made that an incredibly difficult task. In my opinion, the system could certainly be improved, but regardless of the circumstances, I’ll simply do my best.

G.T: When and how did you fall in love with chess? Who first introduced you to the world of the 64 squares? What was your journey to becoming a Grandmaster like? What were the biggest challenges you faced along the way?

GM Nikita Petrov: I remember the day I played my very first game of chess remarkably well. I learned the rules from my grandmother, with whom I spent the lion’s share of my childhood. Sadly, she passed away last year.
She taught me many different board games, and at some point she must have decided that it was time to introduce me to something more sophisticated. I don’t remember how that first game went or who won, but for some mysterious reason the starting position was rather unusual: there were four queens on c1, f1, c8, and f8, while each side had only one bishop, placed on d1 and d8. Eventually, I learned the proper rules of chess and joined the local chess club in my hometown of Novorossiysk, where I met my first—and ultimately only—coach, Sergey Velinov. Since then, chess has been an essential part of my life. That said, I was never considered a prodigy. I only managed to cross the 2200 Elo mark at the age of sixteen and never seriously considered becoming a professional chess player until my second year at university. That was when things finally began to click: my results improved dramatically, and within a relatively short period of time I earned both my IM and GM norms.

G,T: Which coaches or chess players have had the greatest influence on your development?

GM Nikita Petrov: Since I was around twelve years old, I’ve been studying chess almost entirely on my own, without the help of a coach. Naturally, that meant spending countless hours reading chess literature and analysing the games of the great masters of the past.

G.T: Do you have a chess role model or a player whose games you especially enjoy studying?

GM Nikita Petrov: By chance, the player who probably influenced me the most was Alexander Alekhine. I would highly recommend his collection of annotated games, On the Way to the Highest Achievements in Chess (On the Road to the World Championship, 1923-27″ in English) to anyone who wants to develop a deeper understanding of dynamic play. That book helped shape my own chess understanding more than almost any other.

G.T: What does a typical day of preparation for an important tournament look like? How much time do you devote to opening preparation, tactical training, and physical fitness?

GM Nikita Petrov: When it comes to tournament preparation, most grandmasters—and, more generally, most players at my level—tend to devote a disproportionate amount of time to opening work and searching for new ideas. I’m not convinced this is the most effective approach, but historically that’s simply how professional chess has evolved. As a result, opening preparation consumes by far the largest share of our time. Of course, every other aspect of the game remains important as well. In fact, recent years have seen a growing number of tournaments with two rounds per day, which means that physical endurance and overall fitness are becoming increasingly significant. I can’t say I’m particularly happy about this trend, but it’s something every professional has to adapt to.

G.T: How has modern chess changed with the arrival of powerful chess engines and artificial intelligence? Do you think it is more difficult to succeed today than it was ten or twenty years ago?

GM Nikita Petrov: To a large extent, these changes are driven by the rapid development of technology and the extraordinary strength of modern chess engines. Even though engines have been much stronger than humans for many years, they used to misjudge entire classes of positions. Today, however, they are remarkably close to being perfect chess players. Their evaluations can be trusted almost without exception. As a consequence, a huge number of players now have access, so to speak, to a higher chess intelligence. Naturally, the average standard of play has risen dramatically. In terms of absolute playing strength, it has actually become easier to improve. But when it comes to outperforming your competitors, the challenge has become much greater because everyone has access to essentially the same powerful analytical tools. You can clearly see this in countries like India and Uzbekistan. Many of their young talents don’t even work with personal coaches. Twenty or thirty years ago, reaching the highest level under those circumstances would have been almost impossible. Today, however, they can rely on top-level engines, ChessBase, and the vast number of opening courses produced by leading chess companies. These resources allow talented players to progress incredibly quickly, making it much easier than before for gifted youngsters to break through to the elite.

G.T: How would you assess the current state of chess in Montenegro? Do you see progress, and are there enough talented young players coming through? What advice would you give to young chess players who dream of becoming Grandmasters one day?

GM Nikita Petrov: Unfortunately, Montenegro faces a different kind of challenge. In my view, the main issue is motivation rather than infrastructure. The country offers good conditions for young players: there are plenty of tournaments, regular training camps, and qualified coaches.
However, I have the impression that many young players—and often their parents as well—do not see chess as a viable profession or even as a serious life path. I’m not entirely sure why that is, but until this mindset changes, it will be difficult to develop a whole generation of strong grandmasters in Montenegro.

That said, positive steps are certainly being taken, and I’m optimistic about the future. I genuinely believe that Montenegrin chess has every chance to achieve much greater success in the years to come.

G.T: Finally, do you have a message for the readers of the Šah-Mat lista blog and chess enthusiasts in Montenegro?

GM Nikita Petrov: Finally, I’d like to encourage everyone reading this interview to play chess, enjoy chess, and appreciate the game in all its richness and beauty.

Goran Tomić: Thank you very much for taking the time to share your thoughts and experiences with the readers of Šah-Mat lista.  I wish you many more victories, excellent tournaments, and continued progress in your remarkable career.

I hope to have the opportunity to welcome you again in the pages of Šah-Mat lista in the future.

Thank you once again, and best wishes for your upcoming challenges.

**************

The interview was conducted via Facebook on July 16, 2026.

U Budvi je prije par dana (tačnije 11. jula 2026) završen Montenegro open u šahu, koji je ujedno bio i prvenstvo Mediterana za ovu godinu, a ljubitelji šaha u Crnoj Gori su posebno zadovoljni uspjehom Milojka Kandića koji je osvojio B turnir!
Zamolio sam pobjednika turnira Milojka Kandića za kratak intervju za Šah – mat listu.

Goran Tomić: Prije svega, čestitke na pobjedi. Da li ste prije početka turnira vjerovali da možete do prvog mjesta?

Milojko Kandić: Hvala na čestitkama,naravno da sam vjerovao jer sam bio treći nosilac turnira.

Goran Tomić: Koja partija je bila prelomna na putu do titule? Da li je bilo trenutaka kada ste pomislili da vam prvo mjesto izmiče?

Milojko Kandić: Svaku partiju sam dobro igrao, osim partije protiv ruskog šahiste Borscha Alexandera. Tu sam partiju loše odigrao otvaranje ali uspio da dobijem partiju. Mislim da je ta partija prelomna. Kasnije sam svaku partiju baš dobro odigrao.

Goran Tomić: Na kraju ste turnir završili bez ijednog remija. Da li to dovoljno govori o vašem pristupu igri?

Milojko Kandić: Nijesam imao nijedan remi, što je pokazatelj da sam svaku partiju igrao na pobjedu.

Goran Tomić: Koliko je borba za prvo mjesto bila neizvjesna?

Milojko Kandić: Uzbudljivo je bilo do posljednjeg kola.

Goran Tomić: U posljednjem kolu sve je bilo u vašim rukama?

Milojko Kandić: Zadnje kolo zavisilo je od mene, pošto su na prvoj tabli brzo sklopili remi.

Goran Tomić: Kako biste ocijenili organizaciju Montenegro Opena i uslove za igru u Budvi?

Milojko Kandić: Ukratko, uslovi za igru bili su odlični.

Goran Tomić: Hvala vam na razgovoru. Želim vam mnogo uspjeha i na narednim turnirima.

Milojko Kandić: Hvala i vama. Srdačan pozdrav svim čitaocima Šah–mat liste i ljubiteljima šaha.

9. jul 2026.

FIDE ISCF Svjetsko ekipno školsko prvenstvo doživjelo je brz razvoj od pilot-izdanja održanog u Aktauu 2023. godine, prerastavši u globalni ciklus koji danas obuhvata četiri kontinenta.

Tokom afričke kontinentalne faze u Stellenboschu, u Južnoafričkoj Republici, predsjednik ISCF-a Timur Turlov govorio je o širenju prvenstva, značaju školskih ekipa i ulozi koju šah može imati u obrazovanju.

Takođe je govorio o nedavno pokrenutom programu grantova Šah u obrazovanju, kao i o tome kako šah pomaže mladima da razviju koncentraciju, strateško razmišljanje i bolje donošenje odluka u sve bržem digitalnom svijetu.

Svjetsko ekipno školsko prvenstvo počelo je kao pilot-projekat u Aktauu 2023. godine, a danas je preraslo u takmičenje koje obuhvata četiri kontinenta. Da li ste očekivali da će se razvijati tako brzo?

Timur Turlov: To je bio naš san – da stvorimo veliko školsko takmičenje. Danas je taj san postao stvarnost i veoma sam ponosan na ono što smo zajedno postigli.

Jedna od najupečatljivijih karakteristika prvenstva jeste zajedništvo među ekipama. Zašto vam je bilo važno da fokus bude na školskim timovima, a ne na pojedincima? Šta ekipni format može da nauči djecu, a što pojedinačni šah ne može?

Timur Turlov: Mislim da je ljudima prirodno da djeluju kao tim. Samo kao zajednica možemo stvarati velike stvari. Sve velike institucije i organizacije zasnivaju se na timskom radu.

Kada imate snažan tim, možete ostvariti velike rezultate, izgraditi nešto vrijedno i stvoriti nešto posebno.

Zato vjerujem da je razvoj zajednica izuzetno važan. Nije dovoljno imati samo jednog izuzetnog pojedinca. Kada je jaka čitava ekipa, pa čak i čitava škola, otvaraju se mnogo veće mogućnosti za napredak.

Možete da se oslonite na svoje saigrače i zajedno stvorite nešto zaista jedinstveno.

Šah je za tablom individualna igra, ali tokom prvenstva vidimo mnogo timskog duha i međusobne podrške. Da li ste i vi to primijetili?

Timur Turlov: Apsolutno.

Ovo takmičenje predstavlja sjajnu priliku da steknete prijatelje, upoznate nove zemlje i otvorite sebi nove mogućnosti.

Kada imate snažan tim, znate da možete da se oslonite na njega. Čak i ako izgubite svoju partiju, ekipa i dalje može pobijediti zahvaljujući saigračima.

Pored toga, možete jedni drugima pomagati savjetima, podrškom i sopstvenim primjerom.

Ne morate sve nositi sami. Možete računati na svoj tim, a zajedno ste mnogo jači nego kada ste sami.

FIDE je 2026. godinu proglasila Godinom šaha u obrazovanju. Kakva je vaša vizija ove inicijative?

Timur Turlov: Šah u školama jedna je od najznačajnijih obrazovnih inicijativa, a pritom je relativno pristupačan i dostupan gotovo svima.

On ne pomaže djeci samo da bolje igraju šah.

Pomaže im da efikasnije uče, poboljšaju koncentraciju, razviju strateško razmišljanje i lakše se snađu u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Govorili ste o brzom tempu savremenog života i stalnoj prisutnosti telefona i digitalnog sadržaja. Može li šah pomoći djeci da uspore i pažljivije razmišljaju?

Timur Turlov: Apsolutno.

Iskreno vjerujem da je šah odličan način da čovjek bolje razumije sopstveni način razmišljanja, šta utiče na njegove odluke i kako može unaprijediti kvalitet njihovog donošenja.

Šah takođe razvija sposobnost dugotrajne koncentracije.

Mislim da je u današnjem svijetu upravo šah jedan od rijetkih prijatnih načina da mladi razviju takav nivo fokusa.

ISCF je nedavno pokrenuo program grantova „Šah u obrazovanju“. Šta je osnovna ideja tog programa?

Timur Turlov: Znamo koliko šah u obrazovanju može imati snažan uticaj.

Kroz ove grantove možemo omogućiti ravnopravniji pristup razvoju i dati većem broju zemalja priliku da osjeti njegove prednosti.

Ponekad je dovoljno dati dobar primjer i pomoći programu da napravi prve korake.

Uvjeren sam da će mnogi od ovih projekata postati dugoročno održivi i da će ih nacionalni šahovski savezi nastaviti razvijati i nakon isteka početnog perioda finansiranja, jer će sami vidjeti njihove rezultate.

Kao predsjednik ISCF-a, na šta ste najponosniji?

Timur Turlov: Ponosan sam što smo okupili tako veliki i posvećen organizacioni tim.

Blisko sarađujemo sa FIDE-om i brojnim nacionalnim savezima, a izgradili smo i snažnu mrežu ljudi koji podržavaju ovu inicijativu.

Program je dobio podršku i predstavnika državnih institucija, a već sada u njemu učestvuju hiljade mladih šahista iz zemalja širom svijeta.

Upravo ta sve brojnija zajednica nešto je na šta svi zajedno možemo biti ponosni.

https://tinyurl.com/5258z9sv

Sa samo 17 godina i titulom nacionalnog majstora u SAD-u, Ethan Sheehan napravio je pravo čudo. Na turniru Naroditsky Memorial, na kojem su nastupili Hikaru Nakamura, Wesley So, Javokhir Sindarov, Sam Sevian i mnoga druga velika šahovska imena, osvojio je 6 od 9 poena i zauzeo treće mjesto.

Zaista je prava senzacija američkog brzopoteznog šaha, a nakon turnira razgovarali smo s Ethanom Sheehanom o njegovoj igri i uticaju koji je Daniel Naroditsky imao na njegov šahovski razvoj.

ChessBase novinar: Ethane, kakvo si finale odigrao. U završnicu si ušao kao posljednjeplasirani nosilac. Juče si izborio plasman. Kako si se osjećao kada si se kvalifikovao za ovako jak turnir?

Ethan Sheehan: Bilo je nevjerovatno. Dok sam dolazio, rekao sam prijateljima da maštam o tome da se plasiram u finale. Kada se to zaista dogodilo, nisam mogao da vjerujem. Čim sam saznao da sam se kvalifikovao, pomislio sam: „Dobro, sada nemam nikakav pritisak. Ako završim posljednji, i to je u redu.“ Ali kada sam počeo da pobjeđujem partije, shvatio sam da zaista imam šansu. Samo je trebalo da ostanem smiren.

ChessBase novinar: Kako si se pripremao za današnje partije, znajući da ćeš igrati protiv Hikarua Nakamure i najjačih velemajstora na svijetu?

Ethan Sheehan: Znam da najbolji velemajstori mogu da odigraju praktično bilo koje otvaranje, tako da se nisam posebno pripremao za protivnike. Samo sam želio da budem siguran da dobro poznajem ideje u svojim otvaranjima, i bijelim i crnim figurama.

ChessBase novinar: Pobijedio si Hikarua Nakamuru i odigrao fantastično. Koja ti je danas bila omiljena partija?

Ethan Sheehan: Možda će vas iznenaditi, ali pobjeda protiv Sama Seviana mi je zapravo bila omiljena. Bio sam prilično nervozan prije te partije, jer me mnogo puta pobijedio na Chess.com-u. Odigrao je veoma oštru varijantu s kojom imam dosta iskustva u brzopoteznom šahu. Nisam je posebno proučavao, ali sam je mnogo puta igrao, pa sam bio prilično samouvjeren. Zatim sam pronašao veoma lijep potez lovcem u poziciji u kojoj je njegov skakač bio nezaštićen. Poslije toga mislim da mu nisam dao nikakvu priliku. Po mom mišljenju, to je bila moja najčistije odigrana partija.

ChessBase novinar: Da li je ovo najveći rezultat u tvojoj dosadašnjoj šahovskoj karijeri?

Ethan Sheehan: Apsolutno jeste.

ChessBase novinar: Na ovom turniru osvojio si skoro 50–55 rejting poena. Kakav je osjećaj?

Ethan Sheehan: Veoma sam uzbuđen zbog toga. Nema mnogo rejtingovanih brzopoteznih turnira, pa sam želio da iskoristim ovu priliku na najbolji mogući način. Mislim da se može reći da sam to i uspio. Moj sljedeći san je da jednog dana nastupim na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu.

ChessBase novinar: Vidio sam da se baviš i treniranjem šaha, kao i da imaš YouTube kanal. Reci nam nešto više o svom šahovskom putu. Kako je sve počelo?

Ethan Sheehan: Moj YouTube kanal je prilično simpatično amaterski, nemojte ga previše gledati. (smijeh) Šah sam počeo da igram sa pet godina. Prije toga sam volio damu. Jednog dana sam vidio reklamu za šah i pomislio: „Ova igra izgleda baš zanimljivo, trebalo bi da je isprobam.“ Prvi turnir odigrao sam sa sedam godina. Iskreno, tada nisam mogao ni da zamislim da ću jednog dana igrati protiv najboljih šahista na svijetu.

ChessBase novinar: Imaš tek 17 godina. Ako se ne varam, uskoro puniš 18?

Ethan Sheehan: Za devet dana. Ali da, uskoro punim 18.

ChessBase novinar: Da li se još školuješ? Kakvi su ti planovi?

Ethan Sheehan: Naravno. Pokušaću da postanem velemajstor. Uzimam godinu pauze kako bih mogao potpuno da se posvetim šahu. Planiram da putujem širom Sjedinjenih Američkih Država i pokušam da osvojim norme za velemajstora tokom te godine. Bilo bi sjajno da ostvarim GM titulu, ali ne očekujem da će se to dogoditi odmah.

ChessBase novinar: Da li ti je ovaj rezultat dao dodatnu motivaciju da se šahu posvetiš profesionalno?

Ethan Sheehan: Apsolutno. Čak i prije finala često sam imao osjećaj da ne pripadam među elitnim igračima, ono što zovu „sindrom uljeza“. Ali sada, kada znam da mogu da se nosim s njima, makar u brzopoteznom šahu, to me zaista motiviše. Nadam se da ću jednog dana ponoviti ovakav rezultat.

ChessBase novinar: Primijetio sam da si poslije svake pobjede odlazio kod svojih prijatelja. Navijali su za tebe i pružali ti veliku podršku. Koliko ti je to značilo?

Ethan Sheehan: Nevjerovatno je imati tako dobre prijatelje. Iskreno, mislim da bez njih ne bih stigao dovde. Kada sam vidio koliko su srećni zbog mojih pobjeda, to mi je davalo dodatnu snagu da nastavim. Posebno u teškim partijama, poput onih protiv Vasifa i Endija Vudvorda, bio sam u lošijoj poziciji. Ali znao sam koliko bi moji prijatelji bili srećni ako pobijedim, pa sam nastavio da se borim. Imao sam i malo sreće, ali sam na kraju uspio da pobijedim. Velikim dijelom zahvaljujući njihovoj podršci.

ChessBase novinar: Za kraj, ovaj turnir je organizovan kao omaž Danijelu Narodickom. Šta on predstavlja za tebe? Da li voliš njegove komentare i kakve uspomene imaš na njega?

Ethan Sheehan: Imam zaista predivne uspomene. Prvi put sam ga upoznao u šahovskom kampu Castle Chess Camp 2022. godine, ali smo se zapravo zbližili 2024. Jednom sam igrao protiv njega onlajn i bio sam presrećan. Napisao sam mu: „Hej, Danja, ovdje Ethan. Sjećaš li me se?“ Na moje iznenađenje odgovorio je: „Naravno, Ethane.“

Kasnije smo se ponovo sreli u Castle Chess Campu 2024. godine. Dok smo igrali opuštene brzopotezne partije, ponovio je jednu internu šalu koju sam ranije izgovorio. To me je zaista oduševilo i uljepšalo mi dan.

Ethan Sheehan: Osim toga, odigrao sam s njim na stotine, možda čak i hiljadu brzopoteznih partija. Sigurno ih je bilo nekoliko stotina. Iako me je u mnogima potpuno nadigrao ili uspijevao da preokrene izgubljene pozicije, zahvalan sam za svaku partiju koju sam imao priliku da odigram protiv njega. Dao bih sve da mogu da odigram još samo jednu.

ChessBase novinar: Kao što znamo, Danijel Narodicki bio je jedan od najboljih brzopoteznih igrača na svijetu, a svojevremeno je osvojio i treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu. Da li ti zbog toga ovaj rezultat znači još više?

Ethan Sheehan: Apsolutno. Znam da bi bio srećan zbog mene da je bio ovdje. Ali isto tako vjerujem da bi, da je igrao, možda osvojio cijeli turnir. Sigurno bi protiv mene odigrao remek-djelo.

ChessBase novinar: Divno. Mislim da je ovo zaista lijep način da odaš počast uspomeni na Daniju. Želim ti mnogo sreće u nastavku karijere i da uskoro osvojiš titule međunarodnog majstora i velemajstora.

Ethan Sheehan: Hvala vam puno.

https://twitter.com/ChessbaseIndia/status/2074536667319353655/video/1

ChessBase India: Džavokhire, čestitke na osvajanju prvog Memorijalnog rapid turnira Danijela Narodickog u Šarlotu. Kako se osjećaš?

Javokhir Sindarov: Veoma sam srećan. Bio je to težak turnir za mene, ali došao sam ovdje da igram šah u znak sjećanja na Danijela. Uživao sam u ovom klubu i sve je bilo zaista odlično. Nadam se da ću svake godine igrati na ovom turniru.

ChessBase India: Prošlo je skoro godinu dana otkako smo izgubili Danijela, a šahovski svijet ga i dalje mnogo pamti. Možeš li podijeliti neko sjećanje na njega? Da li ste ranije igrali jedan protiv drugog?

Javokhir Sindarov: Igrali smo samo jednom, u Njujorku. Tada je odigrao veoma dobar rapid turnir, ako se sjećate. Naša partija završila se brzim remijem. Naravno, Danijel je bio najbolji strimer. Mislim da je bio jedan od rijetkih čije sam prenose redovno gledao.

Ono što mi se posebno sviđalo kod njega jeste to što sam, kada bi igrao protiv mene, uvijek gledao njegov prenos tokom partije. To je bilo veoma zanimljivo. Poštovao je svakoga i bio je izuzetno ljubazna osoba.

Ne mogu baš najbolje da izrazim sva svoja osjećanja na engleskom, ali veoma sam tužan zbog onoga što se dogodilo. Nadam se da ćemo uvijek imati načina da ga se sjećamo. Ne znam šta bih još dodao.

Zaista sam uživao u boravku u Šarlotu i želim da zahvalim organizatorima na sjajnoj organizaciji.

ChessBase India: Kada bi trebalo da opišeš Danijela jednom riječju, koja bi to bila?

Javokhir Sindarov: Po mom mišljenju, bio je najljubazniji čovjek u svijetu šaha. Nikada nisam upoznao nekoga tako dobrog.

Znate, bio je i strimer. Prije nego što sam ga upoznao, imao sam određene predrasude o strimerima. Pomislio bih: „Ma, ovaj sigurno nije baš dobar čovjek.“ Ali kada sam ga upoznao i kada smo mnogo razgovarali tokom turnira u Vajsenhausu, shvatio sam da je zaista veoma dobra i plemenita osoba.

ChessBase India: Šta misliš o tome što su organizatori pokrenuli ovaj memorijal? Oni su osnovali i Šahovski klub Šarlot, gdje je Danijel bio rezidentni velemajstor. Prikupili su mnogo novca i omogućili održavanje ovog turnira.

Javokhir Sindarov: O organizatorima mogu da kažem samo najbolje. Uradili su sjajan posao. Mislim da su ovakvi turniri veoma važni kako bismo sačuvali uspomenu na Danijela, ali možda i na druge velemajstore u budućnosti.

Sve mi se dopalo. Kao što sam rekao, došao sam zbog njegovog sjećanja i da uživam u šahu. Atmosfera mi se mnogo svidjela. Ovo mi je prvi put da u Sjedinjenim Američkim Državama igram rapid i blic turnire u šahovskim klubovima. Zaista mi se sve dopalo, a organizatori su izuzetno ljubazni.

ChessBase India: U taj-brejku si igrao protiv Arvinda. Kako je to izgledalo? Nije lako preći sa tempa 10+5 na 3+2.

Javokhir Sindarov: Arvind je veoma jak igrač, to svi znaju. Naravno, svjestan sam da se odlično priprema u otvaranjima. Ja sam pokušavao da vodim borbu bez velikog oslanjanja na otvaranja i mislim da mi je to dobro funkcionisalo.

U drugoj partiji imao je veoma dobru priliku da pobijedi i vrati se u meč. Ali mislim da sam u vremenskoj stisci bolji od njega. Rekao bih da mi je upravo to jedna od najvećih prednosti.

ChessBase India: Hoćeš li igrati i blic turnir?

Javokhir Sindarov: Naravno da hoću. Tamo ćemo igrati i protiv Hikarua.

ChessBase India: Da li se raduješ formatu 3+2?

Javokhir Sindarov: Naravno. To je veoma zanimljiv format. Jedino mi se ne sviđa što traje dva dana, ali dobro. Nokaut sistem je takođe veoma interesantan, pa ćemo vidjeti kako će sve ispasti.

ChessBase India: Za kraj, vidjeli smo da si prisustvovao i utakmicama Svjetskog prvenstva u fudbalu koje se održava u SAD. Kako ti se dopalo da uživo bodriš reprezentaciju Uzbekistana?

Javokhir Sindarov: Bilo je fantastično. Atmosfera je bila sjajna i zaista sam uživao. Jedino rezultat nije bio dobar za nas, ali to je bio prvi nastup naše zemlje na Svjetskom prvenstvu.

Mi smo mala država. Stekli smo dragocjeno iskustvo i nadam se da ćemo se sljedeći put vratiti mnogo jači.

Trenutno se igraju veoma zanimljive utakmice. Gledao sam jučerašnji meč Portugala i Hrvatske i imao sam utisak da svi silno žele da osvoje Svjetsko prvenstvo. Postignuta su četiri gola, od kojih su dva poništena zbog očiglednog ofsajda, dok su oko druga dva postojale dileme. Vidjećemo kako će se sve završiti, ali ja navijam za Španiju ili Argentinu.

ChessBase India: A ko je za tebe najveći fudbaler svih vremena?

Javokhir Sindarov: Ljudi treba da znaju da sam navijač Mesija.

ChessBase India: Navijač Mesija? Sjajno. Još jednom čestitke i puno sreće na narednom turniru.

https://twitter.com/ChessbaseIndia/status/2073512014820020611/video/1

Pozdrav svima, sa nama je velemajstor Michal Krasenkow, koji je upravo završio svoju partiju. Trenutno vodi na turniru sa 3,5 poena iz 4 kola. Michale, kakva je bila vaša partija?

Michal Krasenkow: Pa, ustvari je bila užasna, jer se nisam osjećao dobro. Nisam dobro spavao prethodne noći i generalno nisam bio u dobroj formi. Igrao sam veoma loše i imao potpuno izgubljenu poziciju.

Međutim, onda je moj protivnik počeo da igra loše.

Kada sam vidio završnu poziciju, bila je potpuno taktička. Vaš kralj je bio na h6, dama na f8, top na f7. Bilo je mnogo prijetnji matom.

Michal Krasenkow: Naravno, crni nije smio da dozvoli takvu situaciju.

Još nešto što sam želio da vas pitam. U prvom kolu pobijedili ste Anuja. U drugom ste ponovo imali bolju poziciju protiv Kushala. Juče ste protiv Balachandre dobili veoma lijepu topovsku završnicu. Pozicija je bila izjednačena, ali je on napravio grešku, a vi ste to sjajno realizovali. Možete li nam reći nešto o posljednja tri kola?

Michal Krasenkow: Zapravo, dvije prethodne partije koje sam dobio bile su sasvim normalne. Jučerašnja topovska završnica bila je, naravno, veoma interesantna. Moj protivnik je imao remi, ali nije bilo lako da ga održi. Da, bila je to prilično lijepa završnica. Nije bilo kao danas.

Mislim da je juče ranije postojala prilika, nakon poteza kralj h3 ili kralj h4, da se odigra top na d3, zatim top na d5, pa nešto poput topa na a5 uz kontrolu pješaka.

Michal Krasenkow: Ne znam. Ne mislim da je to bilo moguće u tom trenutku. Koliko se sjećam, tokom analize partije ustanovio sam da je moj protivnik u jednom trenutku trebalo da odigra kralj e6 i dozvoli mom kralju da dođe na g5. Međutim, poslije toga je uvijek mogao da napada mog pješaka na g3. To je bio ispravan plan.

Najvažnije za crnog bilo je da ne dozvoli aktivaciju bijelog topa. Na kraju je, mislim, imao samo jednu priliku da odigra top c1 i potom daje šahove ‘s leđa’. Umjesto da brani pješaka kojeg je branio, imao je tu jednu šansu, ali i tada je odbrana bila veoma zahtjevna.

Znate, tada je pozicija već bila izgubljena. Nakon što je odigrao top b7, želio je da istisne mog kralja, ali je previdio potez g4.

A šta je sa partijom iz prvog kola? Bilo je ono manevrisanje topom – mislim top h4, top h5, top g5 i slično.

Michal Krasenkow: Da, naravno. I tada je važilo isto – nije smio da dozvoli takvu ideju. Mogao je da igra preciznije i spriječi taj manevar. U tom slučaju crni ne bi trebalo da izgubi.

Osim partija, kako provodite vrijeme ovdje u Čenaju? Mislim da dolazite ovdje već posljednjih četiri ili pet godina. Mislim da je Šahovska olimpijada 2022. godine održana upravo ovdje, u Čenaju.

Michal Krasenkow: Da, bio sam tamo kao službenik za fer-plej.

Dakle, nešto potpuno drugačije.

Michal Krasenkow: Generalno, to je lijep grad. Prošli put kada sam bio ovdje imao sam priliku da malo obiđem znamenitosti.

I ovog puta, mislim da nakon turnira imate neke planove vezane za kamp ovdje, u Chola Chess Academy.

Michal Krasenkow: Da, vidjećemo.

Michale, pomenuli ste da ste na Olimpijadi 2022. bili službenik za fer-plej. Ali mogli ste i da nastupite na Olimpijadi, zar ne? Ako se ne varam, u jednom trenutku bili ste i deseti igrač svijeta.

Michal Krasenkow: Da, ali kada sam bio deseti na svijetu, tada sam i igrao na Olimpijadama. Čak sam bio i lider reprezentacije Poljske, a nastupao sam i na Svjetskom kupu.

Koliko ste Olimpijada odigrali za Poljsku?

Michal Krasenkow: Da prebrojim… Mislim pet. Od 1996. do 2004. godine.

A kada ste bili među deset najboljih na svijetu?

Michal Krasenkow: Bilo je to 2000. godine, ali veoma kratko. Nažalost, nakon toga uslijedio je veoma loš period i izgubio sam mnogo rejting poena.

Još jedna veoma zanimljiva stvar koju sam primijetio tokom predstavljanja igrača na Chola Chess turniru. U tom videu ste rekli da nećete olakšati drugim igračima da ostvare velemajstorski normu.

I zaista se držite toga. Trenutno imate 3,5 poena iz 4 partije, a mislim da tako i treba da bude.

Michal Krasenkow: Znate, ako neko želi da ostvari velemajstorsku normu, onda treba da pobjeđuje velemajstore. Dakle, neka pobijedi nas.

To je zaista lijepo čuti, jer upravo je to takmičarski duh koji nam je potreban. Uostalom, to je i suština Chola Chess turnira.

Ni na prethodnom turniru nije ostvarena nijedna norma. Mislim da je Alisher Suleymanov osvojio turnir. Tako da i ovog puta otežavate posao indijskim igračima, ali vidjećemo da li će uspjeti.

Michal Krasenkow: Generalno, primjećujem da mnogo indijskih igrača ostvaruje velemajstorske norme, uglavnom na otvorenim turnirima. Čak mislim da je juče završen jedan otvoreni turnir na kojem je jedan indijski igrač ostvario GM normu. Zaboravio sam mu ime. Mislim da je bilo u… gdje ono?

Mohamed Ibrahim.

Michal Krasenkow: Možda u Tbilisiju… ili u Češkoj. Zaboravio sam. U svakom slučaju, nije važno.

Da, jer je nedavno objavljena vijest da je Indija dobila svog najnovijeg internacionalnog majstora, i to sa sjevera zemlje – Demosik Delic.

Michal Krasenkow: Mislim da imate mnogo dobrih igrača. Može se reći da doživljavate pravi procvat.

Ali ono što je nedostajalo Indiji bili su zatvoreni turniri po ligaškom sistemu. Ranije su igrači morali da putuju u inostranstvo kako bi igrali takve turnire. Sada je Chola Chess prvi put organizovao ovakav događaj, a sada ga organizuje već drugi put.

Michal Krasenkow: Da, u Evropi zapravo postoji mnogo turnira po ligaškom sistemu, u mnogim zemljama. Naravno, indijski igrači redovno nastupaju na njima.

Ali ovdje u Indiji mislim da ovakvi turniri nisu uobičajeni. Zato je ovaj turnir novo iskustvo, sada u svom drugom izdanju. Zanimljivo je.

Generalno, teoretski možemo reći da je na zatvorenim turnirima lakše ostvariti norme, jer velemajstori često nisu toliko motivisani.

S druge strane, na švajcarskim turnirima postoji jedna posebnost: kada igrate protiv slabije rangiranog igrača, on možda ima niži rejting, ali u trenutku kada se sastanete, obično ima isti broj poena kao i vi.

Michal Krasenkow: Dakle, taj igrač igra dobro na tom turniru. Zato nije nimalo lako pobjeđivati slabije rangirane igrače na švajcarskim turnirima.

Još jedno pitanje, Michale. U septembru će se u Samarkandu održati Olimpijada, zar ne? Možemo li očekivati da ćete biti tamo?

Michal Krasenkow: Ne znam. Mislim da bih mogao… Pa, imam mogućnost da budem tamo kao član Komisije za pravila. Član sam te komisije. Međutim, ne znam da li će to biti moguće, jer sada, znate, starim i putovanja mi postaju prilično naporna. Tako da još ne znam. Ali volio bih da budem tamo.

I još samo jedno pitanje za kraj. Što se tiče današnje partije, možete li nam reći koji je bio ključni trenutak? Već ste rekli da ste imali lošu poziciju, ali kada ste pomislili: „Dobro, sada je protivnik konačno pogriješio i mogu nešto da uradim“?

Michal Krasenkow: Mislim da je imao mnogo prilika da dobije partiju. Po mom mišljenju, trenutak kada je počeo da griješi bio je kada je u jednoj poziciji dao otkriveni šah potezom skakač b4 šah.

Umjesto toga, trebalo je da odigra skakač d7 šah, čime bi eliminisao mog pješaka na f5 i zadržao dva pješaka više. Tada bi pozicija, mislim, bila lako dobijena.

U redu, hvala vam na izdvojenom vremenu, Michale. I još jednom, bio je to sjajan matni napad. Posljednji potez bio je, čini mi se, dama g7, nakon čega je vaš protivnik predao.

Michal Krasenkow: Zapravo, ne baš. Dama može da uradi mnogo stvari. Mogao je da odigra još dva poteza, jer bi se tek tada na tabli pojavio neizbježan mat.

U svakom slučaju, bila je to sjajna partija. Čestitamo na pobjedi i želimo vam mnogo sreće u narednom kolu.

Michal Krasenkow: Hvala.

https://twitter.com/ChessbaseIndia/status/2069716669132390604/video/1

Novinar: Ponovo imamo sreću da ovdje vidimo Dinga Lirena. Hvala vam mnogo što ste nam se opet pridružili. Pogledajte te medalje na vašim grudima — imate dvije zlatne. Wang Hao je takođe osvojio zlato u blicu. Kakav je osjećaj ostvariti dvostruku pobjedu?

Ding Liren: To je nevjerovatno. Zaista nevjerovatno. Prije turnira smo se obojica šalili: „Šta ako osvojimo dvije medalje, dva zlata?“ I to se zaista dogodilo. Pored toga, prije posljednjeg kola on je sanjao finale. U snu smo stigli do finala, ali smo izgubili. Međutim, rekao je da se snovi često ostvaruju obrnuto. Tako da je sve izgledalo kao da je sreća bila na našoj strani.

Novinar: Nema sumnje. Čitav tim je igrao veoma jako. Yu Yangyi je dominirao na svojoj tabli, a vi ste bili nevjerovatno stabilni i pouzdani. Tokom čitavog brzopoteznog turnira pretrpjeli ste samo jedan poraz. Kako ocjenjujete atmosferu i saradnju unutar tima?

Ding Liren: Mislim da smo se veoma dobro pripremili. Odluka da ja igram na prvoj tabli bila je ispravna, jer je moj zadatak bio da zaustavljam najjače protivnike. Dobro poznajem ostale elitne igrače — mnogo puta smo igrali jedni protiv drugih, pa ih dobro poznajem i sposoban sam da ostvarujem remije u takvim partijama.

Naše tajno oružje bio je igrač na četvrtoj tabli. Nije toliko poznat kao ostala trojica članova ekipe, ali je pravi specijalista. Gotovo isključivo se bavi šahom, a njegov internet rejting dostizao je oko 2900 poena. Takođe je osvojio onlajn prvenstvo svijeta u blicu. Na ovom turniru pokazao je koliko je zaista jak. Danas je upravo on bio najvrijedniji igrač našeg tima.

Novinar: Čitav tim zaslužuje titulu MVP-a, ali da, Xu Xiangyu se zaista pokazao kao dodatno tajno oružje. Veoma je lijepo ponovo vas vidjeti aktivnog za šahovskom tablom. Ranije ste govorili da vam je šah ponekad predstavljao teško iskušenje. Imate li osjećaj da sada ulazite u novo poglavlje svog odnosa prema šahu?

Ding Liren: Da, pomalo sam se promijenio. Postao sam hrabriji. Ponekad zaista pokušavam da igram na pobjedu, umjesto da odmah prihvatim remi ili ga ponudim. Veoma mi je drago što osjećam te promjene.

Novinar: To je divno. Sjećam se jednog vašeg citata povezanog sa starogrčkim filozofom Heraklitom. Rekli ste da kada čovjek ponovo uđe u rijeku, on više nije isti čovjek, a ni rijeka više nije ista. Smatrate li da to važi i za vas? Da se ne radi o revoluciji, već o evoluciji vas kao šahiste?

Ding Liren: Da.

Ranije na nekim turnirima nisam imao veliku želju da igram. Nisam uživao u igri, jer su partije bile veoma naporne i iscrpljujuće. Ali ovdje sam u jednom trenutku jednostavno počeo da uživam u šahu, čak i u nekim izgubljenim partijama.

Na primjer, protiv Anisha Girija, veoma poznatog velemajstora. Odigrali smo fantastičnu partiju sa izuzetno zanimljivom borbom. Na kraju sam izgubio, ali mi se dopao sam tok partije.

Novinar: Dakle, uspjeli ste da uživate u samoj igri. Čak i uprkos porazu, partija je ostala lijepa. Vi ste veoma načitan, veoma rječit čovjek, ponekad čak i filozofski nastrojen. Ranije ste govorili da ste čitali Rainera Mariju Rilkea, Foucaulta, Derridu i druge autore. Da li danas postoje neki novi mislioci ili knjige koje vas inspirišu?

Ding Liren: U posljednje vrijeme uglavnom veoma pažljivo pratim fudbal.

Novinar: Gledate Svjetsko prvenstvo?

Ding Liren: Da, gledam.

Novinar: Za koju reprezentaciju navijate?

Ding Liren: Za Italiju… Ali nje tamo nema.

Novinar: Da, nema je.

Ding Liren: Zato mislim da bi možda Francuska mogla da pobijedi.

Novinar: Da, Francuska je dobar izbor. Takođe sam čuo da mnogi smatraju Španiju favoritom.

Ding Liren: Pratiću. Danas Španija igra utakmicu.

Novinar: Nisam znao da ste toliko zainteresovani za fudbal. To je nešto novo što smo danas saznali o vama. I posljednje pitanje. Veoma je lijepo vidjeti da ponovo češće nastupate na turnirima. Planirate li ove godine da igrate više i budete aktivniji?

Ding Liren: Ne, odbio sam poziv za Svjetsko prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu. Učinilo mi se da je raspored previše zgusnut, da ima previše partija. Ali odluku sam već donio.

Moji sledećo turniri biće neka takmičenja kineske lige, kao i Olimpijada. To je još jedan dobar izazov koji nas očekuje.

Novinar: Odlično. Radujemo se što ćemo vas ponovo gledati za tablom. Uvijek je zadovoljstvo pratiti vaše partije. I uvijek je divno vidjeti kako se vaša ličnost ogleda kroz vašu igru. Hvala vam mnogo na vremenu, hvala na intervjuu i srećno na Olimpijadi i u mečevima kineske lige.

Ding Liren: Hvala vam puno. Hvala.

U Senti je završeno 20. Pojedinačno prvenstvo Srbije u šahu, najznačajnije nacionalno takmičenje koje je i ove godine okupilo sam vrh srpskog šaha. Tokom devet dana (od 13. do 21. juna 2026.) i devet kola deset učesnika vodilo je veliku borbu za titulu prvaka države, a šampionski pehar na kraju je zasluženo pripao mladom velemajstoru Bojanu Maksimoviću.

Sa osvojenih 6,5 poena iz devet partija, Maksimović je stigao do najvećeg uspjeha u dosadašnjoj karijeri i postao novi šampion Srbije.

Nakon osvajanja šampionske titule, Bojan Maksimović u intervjuu (preko interneta) za blog Šah-mat liste govori o putu do šampionskog pehara, ključnim partijama na prvenstvu, utiscima iz Sente, ali i planovima za nastavak karijere nakon najvećeg uspjeha koji je do sada ostvario na domaćoj šahovskoj sceni.

Goran Tomić: Prije svega, želim da Vam čestitam na osvojenoj tituli prvaka Srbije i da Vam se zahvalim što ste izdvojili vrijeme za razgovor za Šah-mat listu. Kakav je osjećaj postati šampion Srbije?

Velemajstor Bojan Maksimović: Osjećaj je sjajan, posebno kada znam koliko je konkurencija na turniru bila jaka i sa obzirom da je ovo moj prvi nastup na šampionatima Srbije nakon prelaska na srpsku rejting listu. Turnir je bio izuzetno naporan, svaka partija je bila borba za sebe i nijedna pobjeda nije došla lako.

G.T: Koja partija na šampionatu bila ključna za osvajanje titule?

Velemajstor Bojan Maksimović: Tu je bilo više bitnih partija, ali moj lični osjećaj je da je ta partija bila protiv IM Stefana Tadića u 6. kolu. Do tog momenta je zaostajao samo pola poena na tabeli i to je bila ključna partija da se izolujem na samom vrhu tabele 3 kola prije kraja turnira. Partija je bila mnogo teška za mene, dugo vremena sam imao malu prednost ali nikako da nađem konkretan put do pobjede i tako sam puno energije izgubio tokom partije. Na kraju u obostranom cajtnotu sam uspio da dođem do odlučujuće prednosti nakon njegove greške što mi je bilo veliko olakšanje.

G.T: Da li je bilo trenutaka kada ste pomislili da Vam titula izmiče?

Velemajstor Bojan Maksimović: Poslije 6. kola sam vodio 1.5 poen ispred Tadića i znao sam ako ne izgubim od Brijakina u 7. kolu da su male šanse da me bilo ko prestigne, jer je Tadić imao težak žrijeb do kraja turnira. Tako da poslije 8. kola gdje sam remizirao sa GM Šarijazdanovom bijelim figurama već mi je bilo obezbjeđeno prvo mjesto bez obzira na rezultate u zadnjem kolu (jer je drugi kriterijum međusobni duel, gdje sam dobio Tadića koji jedini može da se izjednači sa poenima). Izdvojio bih i poraz u zadnjem kolu od GM Miše Papa gdje mi je bilo teško da pristupim partiji jer sam već matematički osvojio turnir prije partije pa sam htio turnir što prije da se završi, što je on dobro iskoristio.

G.T:  Koji Vam je protivnik zadao najviše problema na šampionatu?

Velemajstor Bojan Maksimović: Partija protiv GM Atalik Suata je bila mnogo neizvjesna gdje sam ja igrao previše oštru varijantu za taj period turnira, kada sam imao već 3 iz 3. U jednom momentu partije on nalazi mnoge teške poteze i dolazi do skoro dobijene pozicije uz spektakularnu žrtvu dame. Ali u cajtnotu ispušta prednost i dolazi do remija kojim sam ja bio prezadovoljan sa obzirom da je Ivanišević izgubio od Papa i ostao na 3 poena iz 4 partije.

G.T: Koliko ste se pripremali za ovaj šampionat i da li ste imali poseban pristup?

Velemajstor Bojan Maksimović: Da budem iskren konkretno za šampionat sam se spremao dan pred turnir samo za prvu partiju sa Markušem, ostale partije sam se spremao na turniru. Znao sam otprilike sve igrače na turniru, njihov stil igre i repertoare pa mi je bilo mnogo lakše da se spremam nego na nekim drugim turnirima koje sam igrao (Evropsko pojedinačno prvenstvo 2026 u Katovicama).

G.T: Koliko Vam znači što ste do titule došli kao jedan od najmlađih srpskih velemajstora?

Velemajstor Bojan Maksimović: Izuzetno mi znači. Kada vidim koja su sve imena našeg šaha dolazila do te titule (Ivanišević, Inđić, Ivić,…), svjestan sam u kakvo sam društvo ušao. Ipak, u današnje vrijeme razvoj šaha se ubrzao uz razvoj kompjutera i šahovskih programa, pa djeca već sa 12 godina postaju velemajstori. To što sam bio jedan od mlađih igrača na turniru mi je sigurno bila jedna od prednosti u odnosu na starije protivnike.

G.T: Kako ćete proslaviti osvajanje titule šampiona Srbije?

Velemajstor Bojan Maksimović: Prvo i najvažnije mi je da se dobro odmorim, jer je turnir bio mentalno i fizički iscrpljujući, 9 dana priprema za protivnike i svih varijanti može da bude naporno. Nisam planirao nikakvo slavlje, prije ću da pogledam neki ispit da položim na Elektrotehničkom fakultetu koji studiram.

G.T: Kako bi opisali Vaš šahovski stil?

Velemajstor Bojan Maksimović: Na početku moje karijere mnogo sam više imao napadački i taktički stil igre, dok zadnjih godina sam se okrenuo više solidnijem repertoaru i pozicionoj igri gdje je lakše nadigrati mlađe igrače koji svi skoro imaju taktički stil i slabu pozicionu igru.

G.T: Koliko dnevno vremena posvećujete šahu?

Velemajstor Bojan Maksimović: Nemam tačan raspored rada, ali često igram na chess.com-u blic partije kako bih održavao formu. U prosjeku radim po 6 sati u sedmici sa trenerom, a između toga radim i sam neke varijante koje me zanimaju, ali nije ništa mnogo.

G.T: U kojim segmentima igre smatrate da ste najviše napredovali posljednjih godina?

Velemajstor Bojan Maksimović: Imam osjećaj da je teorija otvaranja dugo godina bila moj problem, ali posljednjih godina sam uspio da shvatim suštinu priprema za partiju, što mi je donosilo mnogo bolje pozicije iz otvaranja nego prije, kada sam upadao često u pripreme protivnicima.

G.T:  Kako gledate na sve veću ulogu šahovskih mašina i vještačke inteligencije u šahu?

Velemajstor Bojan Maksimović: Najveća promjena se može vidjeti u otvaranjima, gdje se varijante koje su nekad smatrane kao oborene ili loše danas mogu da se igraju. Čak i neke varijante koje su loše po kompjuterima mogu da se igraju ako neko dovoljno duboko spremi i očekuje da protivnik neće znati sve prve linije kompjutera. Tako da se otvaraju mnoge mogućnosti sa razvojem kompjutera. I priprema je postala mnogo lakša za nekog protivnika, sve partije imaju u onlajn bazi i lako se spremiti danas za bilo koga.

G.T: Da li danas više vjerujete intuiciji ili konkretnom računanju varijanti?

Velemajstor Bojan Maksimović: Uglavnom intuicija mi služi za pronalaženje poteza kandidata, koje kasnije preispitujem konkretnim računom. Ne može nikad sve da se izračuna, pa intuicijom skraćujemo stablo varijanti.

G.T: Koji su Vam neposredni šahovski planovi?

Velemajstor Bojan Maksimović: Mogu da kažem da je sljedeći cilj prelaz preko 2600 rejting poena, ali za to je potrebno puno vremena, truda i ulaganja. Trenutno mi je prioritet fakultet da završim, a za šah ćemo da vidimo poslije, za sad mi je bitno da održavam stabilan level igre i aktivno igram koliko je to moguće.

G.T: Koju bi partiju iz Vaše karijere preporučili čitaocima Šah mat liste da obavezno pogledaju?

Velemajstor Bojan Maksimović: Izdvojio bih svoju partiju sa Bjerre Jonas Buhlom (2626) sa prošlogodišnjeg pojedinačnog Evropskog prvenstva u Rumuniji. To mi je pobjeda protiv igrača najvećeg rejtinga ikad, i imam osjećaj da sam ga nadigrao od početka do kraja partije sa čisto pozicionom igrom.

Maksimovic,Bojan (2505) – Bjerre,Jonas Buhl (2637) [A30]
25th ch-EUR Indiv 2025 Eforie Nord ROU (3.34), 17.03.2025

 1.c4 c5 2.Nf3 Nf6 3.g3 Nc6 4.Bg2 d6 5.0–0 g6 6.d4 cxd4 7.Nxd4 Bd7 8.Nc3 Bg7 9.Nxc6 bxc6 10.b3 0–0 11.Bb2 Qa5 12.Rc1 Rac8 13.e4 Bg4 14.Qc2 Qh5 15.f3 Bh3 16.Ne2 e5 17.Bxh3 Qxh3 18.c5 Bh6 19.Rcd1 Be3+ 20.Kh1 Rfd8 21.cxd6 Rxd6

22.Ng1 Qe6 23.Rxd6 Qxd6 24.Rd1 Qe7 25.Ne2 Bb6 26.Kg2 Ne8 27.Qc3 f6 28.Qc4+ Kh8 29.Rd3 Ng7 30.f4 Bc5 31.fxe5 fxe5 32.Ng1 Bxg1 33.Kxg1 Rf8 34.Rd1 h5 35.Qxc6 Qf7 36.Qc2 Qf3 37.Re1 Ne6

38.Bxe5+ Kg8 39.h4 Kh7 40.Qg2 Qg4 41.Rf1 Rxf1+ 42.Qxf1 Kg8 43.Qd3 g5 44.Bf6 gxh4 45.Bxh4 Kh7 46.Qd7+ Kg6 47.Qd5 a6 48.b4 Kg7 49.a4 Qf3 50.Qe5+ Kf7

51.Qf5+ Qxf5 52.exf5 Nd4 53.f6 Kg6 54.Kf2 Kf7 55.Ke3 Nc2+ 56.Kf4 Nxb4 57.Kg5 Nd5 58.Kxh5 a5 59.g4 Nf4+ 60.Kg5 Nd5 61.Kh6 Nf4 62.g5 Ng6 63.Be1 Ne5 64.Bc3

1–0

G.T: Imate li poruku za mlade šahiste u regionu? Kako se postaje šampion?

Velemajstor Bojan Maksimović: Mislim da se najbolji šah igra kad je čovjek rasterećen i kad ima neki osnovni izvor primanja osim šaha. Tako da mislim da uporedo napredovanje u šahu i završavanje škole (fakulteta) najbolji izbor. Ipak nije lako danas biti profesionalni šahista i samo od toga živjeti.

Goran Tomić: Hvala na razgovoru za Šah-mat listu. Još jednom čestitam na velikom uspjehu i želim Vam mnogo sreće i novih pobjeda u nastavku karijere.

Intervju je napravljen na turniru Norway Chess 2025

Uvod

Novinar: Kris, već mnogo godina ste Hikaruov sekundant i uvijek ste uz njega na turnirima na koje odlazi. Možete li nam reći kako je sve to počelo?

Kris Littlejohn: Naravno. Mislim da smo prvi put sarađivali 2008. godine. Tada je to bilo samo preko interneta. Hikaru je igrao na turniru Kasino Barselona i tada smo zajedno radili. To je bio prvi put da je naša saradnja bila zvanična. Nakon toga smo počeli da putujemo zajedno, manje-više punim intenzitetom, počev od Prvenstva SAD 2009. godine.

Novinar: Da li je to proisteklo iz prijateljstva ili je od samog početka bilo isključivo poslovno?

Kris Littlejohn: Da, bili smo prijatelji preko interneta. Oduvijek me zanimao kompjuterski šah.

Kako su se sprijateljili

Kris Littlejohn: Hikaru je nekada igrao protiv jednog od mojih kompjutera na ICC-u, još u ono vrijeme kada su ljudi igrali protiv Ribke i pokušavali da zatvore poziciju i pobijede ga na vrijeme. Jedan od kompjutera protiv kojih je često igrao bio je moj. Tako smo i razvili prijateljstvo preko interneta.

Kasnije me je, u jednom trenutku, pitao za savjet u vezi sa jednom partijom. Mislim da je igrao protiv Drejeva. Dao sam mu nekoliko sugestija na osnovu svoje analize i on je na kraju dobio tu partiju. Nekoliko godina kasnije počeli smo i zvanično da sarađujemo.

Putovanja sa Hikaruom

Novinar: Šta je ono u čemu najviše uživate tokom tog putovanja sa njim širom svijeta? Takođe, vi znate mnogo stvari o Hikaruu koje bi njegovi navijači vjerovatno voljeli da saznaju.

Kris Littlejohn: Iskreno, on i nije tako neobičan momak. Ne znam da li znam nešto naročito kontroverzno o njemu, ali putovanja su svakako bila veoma zabavna. Obišli smo svijet, stalno viđamo najbolje igrače, družimo se sa njima. Sjajno je.

On je trenutno profesionalni šahista, drugi igrač svijeta.

Hikaruov raspored

Novinar: Osim toga, on je i profesionalni strimer, praktično jedini šahista iz samog svjetskog vrha koji istovremeno uspješno obavlja oba posla na najvišem nivou. Možete li opisati kako izgleda njegov raspored?

Kris Littlejohn: Tokom turnira njegov raspored je potpuno podređen turniru. Jedino što radi mimo same partije jeste analiza odmah po njenom završetku. Uvijek snimi pregled partije, potrudi se da taj sadržaj bude objavljen, a zatim idemo na večeru.

Van turnira strimuje nekoliko dana sedmično. Iskreno, ne pratim previše pažljivo njegov raspored strimovanja, ali uvijek igra Title Tuesday, učestvuje u Bullet Brawl turnirima i svim tim događajima.

Ipak, uvijek pronađemo vremena da se bavimo šahom kada se približava neko veliko takmičenje.

Nervoza

Novinar: Dok Hikaru igra te nevjerovatne partije, odlazi u ispovjedaonicu i sve to, vi ste ovdje, pratite partiju i gledate prenos. Vjerovatno postoje trenuci kada ste veoma nervozni. Kako se nosite s tim?

Kris Littlejohn: Nije ni približno toliko teško kao što je nekada bilo. Jednostavno, iskustvo. Postoji ograničen broj puta kada možete doživjeti srčani udar čekajući da li će spasiti partiju ili se pitajući: „Da li je upravo napravio previd? Ko zna?” Ali, naravno, zna da bude veoma stresno.

Čak je i danas u početku bilo pomalo napeto, ali izgleda da je sada sve u redu.

Novinar: Kris, da li mislite, ili vam je možda Hikaru nešto rekao o tome, zašto se tako rado vraća na Norway Chess? Da li ga privlači format turnira ili su u pitanju zemlja, grad i čitava  atmosfera?

Zašto se vraća na Norway Chess?!

Kris Littlejohn: Mislim da je prije svega ovo drugo. Uvijek smo uživali u vremenu koje provodimo u Stavangeru. Organizatori su sjajni.

Opšti utisak i atmosfera su fantastični. Lijepo je imati prirodu tako blizu. Obično to možemo da iskoristimo barem tokom slobodnog dana, a čak i prije partija. Dovoljno je prošetati pored prelijepog jezera i uživati u okruženju. Zaista vlada sjajna atmosfera.

Novinar: A šta je sa armagedon partijama? Moram da vas pitam i za to. Da li ste se prije turnira posebno pripremali za armagedon, možda igrali trening-partije?

Armagedon

Kris Littlejohn: Ne, mislim da nijedan od nas nije armagedon smatrao naročito ozbiljnim. Znam da je to sjajno za publiku i da ljudi vole da gledaju takve partije, ali sa čisto šahovske tačke gledišta tu nema mnogo sadržaja na najvišem nivou.

Novinar: U redu. Hvala vam mnogo na izdvojenom vremenu i želim puno sreće obojici u nastavku takmičenja.

Kris Littlejohn: Hvala vam.

Izuzetno mi je drago što mi se pridružio Magnus Carlsen, 20. svjetski šampion u šahu i najveći svih vremena na Norway Chessu.

Novinar: Magnuse, da li uopšte pratiš koliko si puta osvojio turnir?

Magnus Carlsen: To je veoma dobro pitanje. Imao sam dosta problema na prvim izdanjima Norway Chessa. Imao sam nekoliko loših rezultata, mislim 2015. i 2017, kada sam završio sa minus dva i minus jedan. Pobijedio sam 2016, a onda sam od 2019. nadalje osvojio većinu turnira, mislim. Ne znam tačno, možda ukupno šest ili sedam.

Novinar: Tačno, sedam možda?

Magnus Carlsen: Da, možda sedam.

Novinar: Dakle uskoro osma, nadamo se?

Magnus Carlsen: Nadam se. Za sada svi koje smo pitali iz ženskog turnira prognoziraju da ću pobijediti.

Novinar: Za nekoga ko je nov u šahu, po čemu misliš da si najpoznatiji u šahovskom svijetu?

Magnus Carlsen: Mislim da sam poznat po mnogo stvari u šahovskom svijetu, ali kada je stil igre u pitanju, najpoznatiji sam po tome što veoma dobro igram završnice, i mislim da je to prilično tačno. Na najvišem nivou moraš biti dobar u mnogo stvari, ali tu sam uglavnom imao najveću prednost.

Novinar: Definitivno. Svi imaju problema protiv tebe u završnicama, čak i četiri protiv tri u topovskim završnicama…

Magnus Carlsen: Iskreno, i ja se stalno mučim u završnicama. One su varljivo teške.

Novinar: Kako je šah ušao u tvoj život i kada si shvatio da si se zaljubio u igru?

Magnus Carlsen: Počeo sam da igram šah jer sam želio da pobijedim stariju sestru. Moj otac je bio, a i dalje je, strastveni amaterski igrač. Primijetio je da možda imam talenta jer sam zaista uživao da sjedim i radim nešto dugo vremena. Bio sam prilično strpljivo dijete i trebalo je malo vremena, ali sam se na kraju potpuno zaljubio u šah.

Novinar: I svi su veoma srećni što si izabrao šah. Kako je osnivanje porodice promijenilo tvoj pristup igri?

Magnus Carlsen: Nisam primijetio preveliku promjenu u načinu na koji igram, ali sam primijetio da sam prvi poraz u klasičnoj partiji nakon što sam postao otac podnio mnogo bolje nego inače. To vjerovatno nije bio jedini razlog, ali obično bih bio mnogo više uznemiren. On mi uvijek uljepša dan kad ga vidim, pa ne mogu dugo ostati ljut poslije poraza.

Novinar: Dakle, pomaže ti da lakše prođeš kroz teške trenutke poslije izgubljenih partija?

Magnus Carlsen: Da, sigurno. Veoma je lijepo imati podršku supruge i djeteta. A što se šaha tiče, trudim se da tokom turnira imam dobar odmor i dovoljno sna. Srećom, imamo sistem podrške koji mi omogućava da to ostvarim i sada.

Novinar: Kako danas izgleda jedan dobar trening dan za tebe, pošto se mnogo toga promijenilo?

Magnus Carlsen: Ne treniram mnogo. Za ovaj turnir sam pogledao neke varijante otvaranja, ali osim toga nisam radio previše. Nisam baš idealan uzor mnogoj djeci danas, jer se većina mog treninga svodi na igranje.

Novinar: Ipak, skoro 15 godina si broj jedan na svijetu i najjači šahista planete. Kako bi nekome novom u šahu objasnio činjenicu da nisi svjetski šampion?

Magnus Carlsen: Bio sam broj jedan na svijetu, onda sam odlučio da igram meč za svjetsku titulu i uz nešto vještine i malo sreće uspio sam da postanem šampion. U jednom trenutku više nisam želio da to radim. Prestao sam, ali i dalje volim šah i i dalje volim da igram. A kada igram, i dalje sam prilično dobar, tako da sam zadovoljan.

Ništa nije previše drugačije nego prije petnaestak godina. Veoma sam zadovoljan kako stvari stoje i nemam želju da se ponovo borim za titulu. Nemam više mnogo toga da dokazujem.

Novinar: Organizatori Norway Chessa predstavili su novu titulu — Total Chess Championship. Šta misliš o toj ideji?

Magnus Carlsen: Mislim da je odlično imati format koji kombinuje mnogo različitih skupova vještina. Klasični šah ima veliku vrijednost, ali ne mislim da je kratak meč u klasičnom tempu nužno najbolji način da se odredi ko je bolji igrač. Više partija i različiti formati — mislim da je to sjajno.

Novinar: Norway Chess Women se već treću godinu održava sa jednakim nagradnim fondom. Kakav uticaj taj događaj ima na šahovski svijet?

Magnus Carlsen: Mislim da je turnir sjajan za učesnice, a siguran sam i za mnoge mlade žene i djevojke koje ga prate. Važno je da vide da mogu da dođu do najveće scene i da budu cijenjene. Do sada smo imali nekoliko zaista zabavnih turnira i kao ljubitelj šaha veoma volim da ih pratim.

Novinar: Ove godine Norway Chess se seli iz Stavangera u Oslo. Kako će ti biti da igraš na domaćem terenu?

Magnus Carlsen: Volio sam da igram i boravim u Stavangeru mnogo godina, ali je veoma lijepo živjeti kod kuće. Nažalost, preselio sam se iz grada pa sada imam malo duže putovanje do sale, ali siguran sam da će biti u redu.

Novinar: Dakle putovaćeš od kuće do partija?

Magnus Carlsen: Da. Možda ću čak ići vozom, jer je stanica prilično blizu, a saobraćaj zna biti težak. Vidjećemo. Samo želim da budem kod kuće sa suprugom i djetetom, to mi je važnije od bilo kakvih logističkih problema.

Novinar: To je najvažnije. Hvala ti mnogo, Magnuse.

Magnus Carlsen: Hvala vama.

Piše: Timur Ganeev

Nodirbek Yakubboev
Foto: Prague International Chess

Olimpijski šampion — o Karpovu, Sindarovu i omiljenom svjetskom prvaku.

Tokom prošlog vikenda u Centralnom domu šahista „Botvinik“ završen je turnir u brzopoteznom šahu posvećen 75. rođendanu 12. svjetskog prvaka Anatolija Karpova. Nakon sedam kola, po 4,5 poena osvojili su Vladislav Artemiev i Ian Nepomniachtchi. Prema pravilima, ruski velemajstori su igrali taj-brejk za prvo mjesto. Dvije blic partije završene su remijem, a u „armagedonu“ pobijedio je Vladislav Artemiev koji je igrao bijelim figurama.

Pored najjačih ruskih šahista, na turniru su učestvovali i predstavnik Azerbejdžana Teimour Radjabov te pobjednik Svjetske šahovske olimpijade u sastavu reprezentacije Uzbekistana Nodirbek Yakubboev. U razgovoru za „S.E.“ polufinalista Svjetskog kupa 2025. podijelio je svoje planove za drugi dio godine i naveo svog idola.

„Odrastao sam proučavajući partije Anatolija Karpova“

— Kako je za vas prošao turnir? Koja partija vam je ostala u sjećanju?
Nodirbek Yakubboev — Turnir nije prošao baš uspješno za mene. Nisam uspio pokazati svoju idealnu igru. Protivnici su bili jaki, možda se nisam dobro pripremio za njih. Uglavnom, drago mi je što se turnir završio, ali bilo je zanimljivo igrati protiv ruskih šahista.

— Da li imate neku priču vezanu za Anatolija Karpova?
Nodirbek Yakubboev — Vidio sam ga samo dva puta. Prvi put na univerzitetskom prvenstvu 2022. godine u Moskvi, u MSU. Tada sam predstavljao Nacionalni univerzitet Uzbekistana. Došao je na zatvaranje i uspjeli smo se fotografisati. I sada — drugi put. Veoma sam bio sretan što sam ponovo vidio legendarnog šampiona. Odrastao sam proučavajući njegove partije i mnogo sam ih analizirao.

— Ko vam je favorit među svjetskim prvacima?
— Najjačim i najvećim smatram Garija Kasparova. On mi je idol. Trudim se da budem kao on — naravno, u šahovskom smislu. Pokušavam igrati kao on. A kako će ispasti — vidjećemo.

Javokhir Sindarov
Foto: FIDE

„Trenutno je Javokhir Sindarov očigledan favorit u meču za krunu.”

— Javokhir Sindarov je odigrao sjajan Turnir kandidata. Da li ste od njega očekivali ovako snažnu igru?
Nodirbek Yakubboev — Takav rezultat nije bilo moguće predvidjeti, ali Javokhir Sindarov ga je zaslužio. On je veoma jak i vrijedan šahista. Međutim, elitni igrači još uvijek u potpunosti ne razumiju njegov stil i psihologiju. Zato im je teško da igraju protiv njega — potrebno je vrijeme da se naviknu na njegov način igre. Postepeno će se protivnici prilagoditi, ali trenutno će on biti favorit na elitnim turnirima.

— Na osnovu prethodnog odgovora, smatrate li Javokhir Sindarov favoritom u meču za titulu protiv Gukesha Dommaraju, koji će se igrati do kraja godine?
Nodirbek Yakubboev — Da, smatram. Ali sve može da se razvije na različite načine. Gukesh Dommaraju se može dobro pripremiti, pronaći način da se suprotstavi i pruži jak otpor. Indijski velemajstor ima dovoljno vremena za detaljnu pripremu. Ako se gleda sadašnji trenutak, Javokhir Sindarov je očigledan favorit, ali do meča se situacija može promijeniti.

— Da li vi, kao i Javokhir Sindarov, trenirate kod Romana Vidonyaka? U čemu je, po vašem mišljenju, posebnost tog trenera?
Nodirbek Yakubboev — Roman Vidonyak ima mnogo pozicija za rješavanje koje drugi treneri nemaju. Oko 50 hiljada različitih pozicija iz raznih tema. On ih stalno skuplja i nudi na pripremama. Drugi treneri možda takođe imaju slične pozicije, ali ne u tolikom broju i ne u takvom kvalitetu.

— Koji su vam planovi za ovu godinu?
Nodirbek Yakubboev — Sljedeći turnir je UzChess Cup 2026 u Taškentu (od 6. do 16. juna). Već treću godinu organizujemo ga u Uzbekistanu i svake godine sastav je sve jači i jači (među favoritima su Nodirbek Abdusattorov, Arjun Erigaisi, Javokhir Sindarov, Ian Nepomniachtchi, Hans Niemann, Shakhriyar Mamedyarov, Vidit Gujrathi, Shamsiddin Vokhidov i Nikolas Theodorou). Zatim slijedi ekipno prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu u Hong Kongu, kao i nekoliko turnira u SAD.

Glavni turnir godine je Svjetska šahovska olimpijada, koja će prvi put biti održana u našoj zemlji (u septembru u Samarkandu). Pokušaćemo da se što bolje pripremimo.

Russian Chess Federation

„Ako se dobro pripremimo za domaću Olimpijadu, sve bi trebalo da ispadne uspješno.”

— Ko su vaši glavni rivali?
Nodirbek Yakubboev — Glavni konkurent je Indija. Takođe, mislim i Sjedinjene Američke Države. Ako Rusija bude mogla da učestvuje, onda i ona. Još uvijek ne znamo da li će ruski igrači dobiti dozvolu za nastup, pa za sada kao glavne konkurente vidimo Indiju i SAD. Možda i Njemačka može da se uključi u borbu za medalje.

— A Kina?
Nodirbek Yakubboev — Teško je reći. Kina trenutno nema jaku mladu generaciju. SAD, iako nemaju mnogo mladih igrača, uvijek imaju čvrst sastav — tu su Fabiano Caruana, Wesley So, Levon Aronian, Lenier Dominguez i, mislim, Hans Niemann. Po rejtingu izgledaju vrlo ozbiljno. Indija je aktuelni šampion, iako njihovi lideri trenutno imaju pad forme, ali su uvijek opasni. I mi imamo svoje prednosti — ipak igramo kod kuće. Ako se dobro pripremimo, sve bi trebalo da bude uspješno.

— Na prošloj Olimpijadi kapiten ekipe bio je Vladimir Kramnik. Kakvo je bilo iskustvo rada s njim? Koje korisne savjete ste dobili?
Nodirbek Yakubboev — Nažalost, vremena za zajednički rad bilo je malo — svega oko mjesec dana pred Olimpijadu. Bilo je priprema i online treninga. Proučavali smo otvaranja i razne završnice. Uglavnom, iskustva nije bilo onoliko koliko smo željeli.

https://tinyurl.com/34j5vfmx

23.05.2026.

Autori: Nikolaj Dolgopolov, Albert Minnulin

Anatolija Jevgenjeviča Karpova znaju svi — i šahisti i oni koji nisu povezani sa šahom. Čak je teško i zamisliti da je čovjek koji je svoj život posvetio šahu toliko toga uspio i u drugim oblastima. On je sportista i političar — poslanik Državne dume, društveni radnik I strastveni filatelista. A najvažnije je to što je Anatolij Jevgenjevič u svim vremenima neumorno pomagao ljudima kojima je njegova podrška bila potrebna. Naš razgovor bio je dug I otvoren. I, nadamo se, otkrio je do sada nepoznate stranice iz biografije slavljenika.

— Anatolije Jevgenjeviču, evo I 75 godina. Kažu da je to vrijeme za svođenje računa. Slažete li se?

Anatolij Karpov — U tim godinama čovjek svakako pravi određene bilanse, ali ja se time posebno ne bavim. Jednostavno se prisjećam svega što je bilo u životu.

— A u životu je bilo toliko toga. Nas dvojica smo imali priliku da živimo i u socijalizmu, i tokom smutnih devedesetih, i u ovom XXI vijeku. Koje biste vrijeme danas izabrali?

Anatolij Karpov — Odgovoriću kao šahista. Tu nema šta da se bira. Ono što je za šah urađeno u sovjetsko vrijeme nije bilo moguće ostvariti ni pod jednom drugom vlašću.

— Čak ni sada?

Anatolij Karpov — Ni sada. Tome se ni približno nije prišlo.

— Mislite na sistem pripreme?

Anatolij Karpov — Nije stvar samo u sistemu pripreme, već i u sistemu organizacije. Tada su postojali izuzetni dječji šahovski treneri. I ogromna podrška onima koji bi pokazali talenat. Između ostalog, meni su pomagali još od malih nogu, dok sam živio u Zlatoustu. Plaćali su mi putovanja u Moskvu i učešće na dječjim turnirima.

Anatolij Karpov i njegov trener Semjon Abramovič Furman za skromnom trpezom. Foto: RIA Novosti

— To je odgovor šahiste. A dijelite li svoj život na šahovski, svakodnevni i možda politički? I koji vam je od njih najvažniji?

Anatolij Karpov — Sve zajedno. Šah mi je mnogo donio. Zahvaljujući njemu postao sam poznat i popularan. I u politici sam se našao dobrim dijelom zato što sam višestruki svjetski prvak. A dalje se već slagao i nastavlja da se slaže i moj politički život.
Da, potičem iz epohe sporta i i dalje sam čovjek sporta, ali sam lako ušao i u društveni život.

— Danas dosta poznatih sportista ulazi u politiku. Mogu li oni nešto da joj daju?

Anatolij Karpov — Pa, nešto mogu, ali mislim da se od njih očekuje više.

— Kada pogledate unazad, koji je bio najradosniji trenutak u životu? Šta vam je ono naj-najvažnije?

Anatolij Karpov — Opet sve zajedno. Mnogo toga zavisi od šaha, jer su uspjesi u njemu oblikovali i druge uspjehe. Najradosnije su bile godine kada sam postajao svjetski prvak.

Anatolij Karpov sa kolekcijom osvojenih šahovskih „Oskara“. Foto: RIA Novosti

— To se dogodilo nekoliko puta.

Anatolij Karpov — Kada prvi put, 1975. godine — postavio sam rekord: postao sam najmlađi svjetski prvak u istoriji šaha. Još nisam imao ni 24 godine. Da, vrhunci su bile godine pobjeda u mečevima za svjetsko prvenstvo — 1975, 1978. i 1981. Poslije toga još tri titule po verziji FIDE. Ništa u mom životu ne može se porediti s tim pobjedama.

— Koji su mečevi za krunu bili najteži?

Anatolij Karpov — Naravno, meč s Korčnojem 1978. godine. Zatim svi dueli sa Garijem Kasparovom.

— Da li je to bilo isključivo šahovsko rivalstvo ili i ideološko?

Anatolij Karpov — I jedno i drugo.

Mečevi za šahovsku krunu — teško iskušenje. Tišina: Anatolij Karpov razmišlja. Foto: RIA Novosti

— S kojim šahistom nikako ne biste željeli da sjednete za šahovsku tablu? Ima li takvih?

Anatolij Karpov — Da. Ima odvratnih ljudi. Već sam odgovorio na vaše pitanje.

— U vašoj veoma dugoj karijeri bilo je i neuspjeha. Sjećate li ih se?

Anatolij Karpov — Najveći neuspjeh bio je poraz u meču protiv Gari Kasparova. Godina 1987, Sevilja. U posljednjoj partiji dovoljan mi je bio remi, imao sam poen prednosti. Izgubio sam i rezultat je bio 12:12. Titula šampiona po pravilima FIDE ostala je protivniku.

Anatolij Karpov igra simultanku sa kubanskim studentima, 2008.
Izvor: Reuters

— Postoji li nešto zbog čega žalite i što, kada biste imali priliku, nikada ne biste uradili?

Anatolij Karpov — Ne bih igrao meč sa Kasparovom u Moskvi. Onaj prvi — 1984–1985.

— Vodili ste 5:3, a onda je meč iznenada prekinut. Prvi i posljednji put u istoriji šaha. A kada je riječ o drugim događajima — da li biste nešto promijenili?

Anatolij Karpov — A šta da mijenjam? Nema šta da se mijenja.

188 turnira osvojio je Anatolij Karpov tokom svoje duge i uspješne karijere.

— I još o šahu. U vaše vrijeme šahovski kraljevi zaista su bili kraljevi, a ne prolazni šampioni koji se smjenjuju jedan za drugim. Šampion je bio pravi, jači od svih drugih, i znali su ga ne samo šahisti nego i oni koji nikada nisu sjeli za tablu.

Anatolij Karpov — Za mene je takav bio Boris Spaski. Moj idol iz djetinjstva i, uprkos tome što sam ga kasnije pobijedio, ostao je moj idol. Da, izgubio je od Bobby Fischera, ali je prije toga u meču za svjetsku titulu pobijedio Tigrana Petrosjana. Spaskog su svi znali.

Boris Spaski bio je idol Tolje Karpova od djetinjstva. A kada je porastao, Anatolij Karpov je svog idola pobijedio. Foto: RIA Novosti

— Anatolije Jevgenjeviču, sada ste najstariji među svim živim svjetskim prvacima. Prije vas najstariji je bio Spaski, koji je preminuo prošle godine. Imate sopstvenu ljestvicu vrijednosti: možete li da navedete kraljeve koji su dali najveći doprinos razvoju igre kroz čitavu istoriju šaha?

Anatolij Karpov — Veoma teško pitanje. Po doprinosu, jedan od trojice najvećih je Aleksandar Aljehin. Zatim Jose Raul Capablanca. I Bobby Fischer.

— Ipak i Fišer?

Anatolij Karpov — Govorimo o doprinosu, a njegov doprinos nije samo u igri nego i u tome što je donio mnogo novca u šah. Povećao je nagradne fondove.

— Vi nesumnjivo pripadate toj grupi najvećih, a ko još od sovjetskih svjetskih prvaka?

Anatolij Karpov — Od naših? Možda ne bih govorio o Mihailu Botviniku. Vjerovatno Spaski.

— A danas, u ovom trenutku, vidite li takve dostojne nasljednike?

Anatolij Karpov — Sada se sve promijenilo, teško je reći.

— Da li su šampioni oslabili?

Anatolij Karpov — Mislim da jesu.

— Baš tako?

Anatolij Karpov — Indijac Gukesh Dommaraju danas gubi partiju za partijom. Prije njega šampion je bio Kinez Ding Liren. Osvojio je meč za titulu — i ništa više.

— Tradicionalno pitanje: kako ocjenjujete stanje ruskog šaha? Možete li za nekoga reći: evo budućeg pravog šampiona?

Anatolij Karpov — Ne mogu nikoga konkretno da navedem.

— A koga vidite među kandidatima? Tu je najmlađi velemajstor u istoriji Rusije, petnaestogodišnji Ivan Zemljanski. Svima se dopada prijatni i brzo napredujući jedanaestogodišnji Roman Šogdžijev…

Anatolij Karpov — Momak je, naravno, prijatan, ali to još ništa ne znači. Ima talentovanih mladića, ali ne vidim nikoga za koga bi se moglo reći: evo budućeg svjetskog prvaka.

— A šta kažete o Žavohiru Sindarovu? Sa 20 godina počistio je sve na Turniru kandidata 2026. godine.

Anatolij Karpov — Svijet šaha se mijenja. Kinezi i Indijci već su postali dominantni. A sada se favoritom smatra Žavohir Sindarov iz Uzbekistana. Tamo je na čelu šahovske federacije premijer Abdula Aripov. I to je važno.

— Anatolije Jevgenjeviču, čega se osim sporta sjećate i čime se ponosite?

Anatolij Karpov — Da, potičem iz epohe sporta i naravno ostajem čovjek sporta, ali može se reći da sam lako ušao i u društveni život. Još nisam imao 31 godinu kada su me izabrali za predsjednika upravnog odbora Sovjetskog fonda mira. Čudno je što su se na to odlučili, jer sam bio najmlađi među članovima odbora. A oni, stariji ljudi, imali su rukovodeće iskustvo. Dobro smo zajedno radili. To je bila ogromna odgovornost, jer mi je faktički bila potčinjena jedna od najmoćnijih društvenih organizacija Sovjetskog Saveza. U jednom periodu u Fondu mira radilo je 267 ljudi. Naše komisije djelovale su širom cijelog Saveza.

Životna strast — filatelija. Kolekcija višestrukog svjetskog prvaka decenijama je pažljivo i sa šahovskom preciznošću dopunjavana. Foto: RIA Novosti

— Koliki je u to vrijeme bio budžet Sovjetskog fonda mira?

Anatolij Karpov — Nije pravilno reći budžet, jer jedno je budžet, a drugo mogućnosti. Koliko smo samo događaja organizovali — to su bili milioni i milioni. Na primjer, novcem Fonda mira povodom 50-godišnjice Pobjede objavili smo Knjigu sjećanja. Ona govori o poginulima u Velikom otadžbinskom ratu, na frontovima i u fašističkim koncentracionim logorima. Na tome smo radili sedam godina.

— Da li je tačno da su se zemlje u razvoju, kako se tada govorilo, pomagale preko Fonda mira?

Anatolij Karpov — Ne, nisu se baš preko nas pomagale. Mi smo imali svoje programe.

— Anatolije Jevgenjeviču, kako se dogodilo da baš vi postanete inicijator humanitarnog televizijskog maratona „Černobilj“ za prikupljanje pomoći žrtvama katastrofe?

Anatolij Karpov — Komisija za podršku Fondu mira postojala je i u Černobilju. I za tragediju sam saznao među prvima, još dok su pokušavali da je prećute. Smatrao sam to velikom greškom. Ono što se dogodilo bilo je potresno. Jednom sam u prijemnoj ministra kulture SSSR-a sreo ljubazan par televizijskih radnika koji su se bavili telemaratonima. Razgovarali smo i ja sam predložio da organizujemo černobiljski maraton. Oni su, kao ljudi koji dobro poznaju televizijske zakonitosti, odmah rekli: objeručke smo „za“, ali realizacija je gotovo nemoguća. A ja sam predložio da pokušamo, pa smo pomagali jedni drugima koliko smo mogli. Put je bio prokrčen.

Želio bih da ostanem u politici i da budem koristan svojoj otadžbini.

— Maraton je održan na četvrtu godišnjicu Černobilja — 26. aprila 1990. Koliko je trajao?

Anatolij Karpov — Čitav dan. Dali su nam besplatan televizijski termin, za šta sam i danas duboko zahvalan rukovodiocima Državne televizije i radija. Prikupili smo ogroman iznos u rubljama i stranoj valuti. A taj novac je trebalo negdje prebaciti. Tada smo odlučili da osnujemo međunarodnu humanitarnu društvenu organizaciju „Černobilj-Pomoć“, na čijem sam čelu bio. Pomagali smo uglavnom djeci iz Černobilja.

— I da li je sve stizalo na pravo mjesto?

Anatolij Karpov — Sve je stizalo tačno gdje treba. Zašto sam ostao predsjednik? Da nije išlo gdje treba, odavno bi me „pojeli“. Zavidnika je bilo mnogo.

Anatolij Karpov voli brzinu. Foto: RIA Novosti

— Šahisti?

Anatolij Karpov — Neki sa strane. Svejedno je kakva je razlika. Glavno je da je bilo na čemu da se zavidi. Osjećao sam da bi me mogli „pojesti“ svakog trenutka. Poslije, kada se raspao Sovjetski Savez, sav novac Fonda mira podijelili smo među republikama. Najviše su dobile Ruska Federacija, Ukrajina i Bjelorusija. Ostali manje… A novac je bio ozbiljan. Ukrajinski Fond mira dobio je, ako me sjećanje ne vara, nešto više od 60 miliona rubalja. I danas je to mnogo, a tada su to bili pravi milioni.

— Prema statistici, prosječna plata početkom devedesetih bila je 200 rubalja.

Anatolij Karpov — Zanimljiva epizoda. Platu u Fondu dobio sam tek kada se raspao Sovjetski Savez. Prije toga je nikada nisam imao. Natjerali su me da sebi odredim platu, jer zaposleni nisu mogli tek tako da rade — morali su nešto da primaju. A od plate predsjednika zavisile su i njihove plate. Odredio sam sebi maksimalnu — 300 rubalja. I objavio da ću je ostavljati Fondu mira.

Kod Anatolija Karpova su se hvatale i velike i male ribe. Foto: RIA Novosti

— Anatolije Jevgenjeviču, zar zavidnici nisu nestali ni danas?

Anatolij Karpov — Pa, čemu bi sada zavidjeli? Danas Fond mira više nema toliki novac.

— Tokom života sreli ste mnoge državne lidere: sovjetske, zatim ruske, strane — Margaret Thatcher, Nelson Mandela… Ko vam je od njih ostao u najvećem sjećanju?

Anatolij Karpov — Sa Margaret Tačer razgovarao sam 1986. na otvaranju meča za svjetsko prvenstvo u Londonu. Čak smo popili i po čašu šampanjca, a ona se iznenadila što sam sebi dozvolio čašu uoči partije. Pa dobro, jedna čaša šampanjca nije strašna. A sa Nelsonom Mandelom sastao sam se dva puta. Veoma zanimljiv čovjek. Družio sam se i sa Jevgenijem Primakovom. Nismo bili porodični prijatelji, ali smo imali dobre i odnose pune poštovanja. Njega se bez sumnje može ubrojati u međunarodnu političku elitu. Odlučan, hrabar čovjek. Dovoljno je sjetiti se kako je premijer Primakov okrenuo avion i nije odletio u Ameriku.

— Sa državnicima je teško družiti se kao prijatelj. Recite, imate li bliske prijatelje među šahistima? Pitamo jer je to veoma konkurentan sport. Kako tu čovjek da stekne prijatelje?

Anatolij Karpov — Bliske prijatelje, ne vjerujem… Mogu biti drugovi. Ali sa velemajstorom Rafaelom Vaganjanom prijatelj sam od malih nogu. Upoznali smo se kada smo igrali prvenstvo Saveza za dječake do 12 godina. Rafik je igrao za Armeniju, ja za Rusiju. Tada sam bio najmlađi učesnik prvenstva. A poslije nekoliko godina najmlađi je već bio Vaganjan. Šalio sam se: kako to, Rafik, svi ljudi s godinama stare, a ti se podmlađuješ? Vaganjan je objašnjavao da su mu promijenili datum rođenja. Ili zbog učešća na omladinskom prvenstvu svijeta, ili zbog upisa na fakultet.

— Pitanje je možda poluzabranjeno. A možda i nije. Smatrate li sebe bogatim čovjekom? Obezbijeđenim? Ili jednostavno ne siromašnim?

Anatolij Karpov — Danas bih rekao — ne siromašnim. Jer je mnogo vremena prošlo.

— Ali imali ste šest pobjedničkih mečeva za svjetsko prvenstvo, osam šahovskih Oskara, desetine osvojenih turnira.

Anatolij Karpov — Oskara je bilo devet, a osvojenih turnira rekordnih 188.

— Nevjerovatno. I za to se ipak nešto plaćalo.

Anatolij Karpov — Pa, negdje se plaćalo, negdje nije.

— A kako je bilo u mečevima za titulu?

Anatolij Karpov — Pobjednik dobija 62,5 odsto, poraženi 37,5. Procenat od nagradnog fonda.

— Ali nagradni fondovi su bili različiti?

Anatolij Karpov — Da, ko je ozbiljno želio da organizuje meč, borio se za to pravo i ulagao više od drugih.

Šah zahtijeva i izdržljivost. Šampion je gradio mišiće na teniskom terenu, u bazenu, pa čak i veslanjem. Uvijek na granici mogućeg. Foto: RIA Novosti

— Zar su Francuzi nešto ulagali kada su 1990. organizovali meč u Lionu? Oni baš i nisu poznati po rasipništvu.

Anatolij Karpov — Prva polovina meča bila je u Njujorku, druga u Francuskoj. I tada je nastao najveći nagradni fond u istoriji — više od četiri miliona dolara.

— I gdje su sada te velike nagrade?

Anatolij Karpov — Nema ih više. Kao prvo, veliki dio davao sam državi. A drugo, i FIDE je uzimala svoju proviziju.

— Ali vi ste i filatelista. Vaša kolekcija belgijskih maraka bila je najbolja na svijetu, zar ne?

Anatolij Karpov — Bila je.

— Bila? Zašto bila?

Anatolij Karpov — Prodao sam je.

— Davno?

Anatolij Karpov — Prije nekoliko godina.

— Šteta.

Anatolij Karpov — Tako se dogodilo.

— Ponudili su vam cijenu koja se ne odbija?

Anatolij Karpov — Ne, nije stvar u cijeni. Problem je bio što se kolekcija čuvala u belgijskoj banci — nekoliko desetina albuma. Nije bilo nikakvog zamrzavanja, ali zbog potpuno idiotskih poteza banke, koji nisu imali veze s politikom, morao sam da je prodam mnogo prije 2022. godine. Ne vjerujte internetu koji objavljuje izmišljenu vrijednost moje kolekcije.

— Ali je u Moskvi ipak ostao dio maraka?

Anatolij Karpov — Naravno. Glavne teme su: Sovjetski Savez, Olimpijske igre, fudbal, šah…

— Pitanje bliže i zemlji i nebu. Vjerujete li u Boga?

Anatolij Karpov — I da i ne. Ne mogu reći da ne vjerujem. Možda sam zahvaljujući njemu ostao živ. Naravno, sam se toga ne sjećam, ali mi je majka pričala da sam kao beba, sa svega nekoliko mjeseci, obolio od velikog kašlja i umalo umro. I bake su insistirale da me krste. Uronili su me u krstionicu i bolest je prošla. Krštenje je obavljeno tajno: otac je bio član partije. Znam crkvu u Zlatoustu gdje sam kršten.

— Anatolije Jevgenjeviču, već dugo razgovaramo. Hajde da pređemo na kratka pitanja. Kako se osjećate?

Anatolij Karpov — Hvala. Zdravlje je normalno.

Nahraniti konja — i to je dobro opuštanje. Foto: RIA Novosti

— Svi vas znaju, svi vas prepoznaju. Nije li to zamorno? Ili vam slava prija?

Anatolij Karpov — Već sam se navikao. Normalno se odnosim prema tome. Zašto da ne?

— Iz serije „Ako želite, odgovorite, ako ne želite…“. Zašto vaša supruga nosi prezime Bulanova, a ne Karpova?

Anatolij Karpov — Nataša je odlučila da ne mijenja prezime, smatrala je da bi tada bila predstavljana kao Karpovljeva supruga. A ona to nije željela.

— Ćerka Sofija — Karpova ili Bulanova?

Anatolij Karpov — Karpova.

— Anatolije Jevgenijeviču, evo i posljednjeg, veoma ozbiljnog pitanja. Imate 75 godina, a život se nastavlja. Imate li neku želju? Planove za budućnost?

Anatolij Karpov — Volio bih da ostanem u politici i da budem od koristi svojoj Otadžbini.

Kosi, koso, dok je rosa. Foto: RIA Novosti

https://tinyurl.com/mvy5b2ut

1. maj 2026

Upoznajemo naše čitaoce sa mladim šahovskim zvijezdama

Na svjetskim prvenstvima u rapidu i blicu, održanim u Vrnjačkoj Banji (Srbija), ruski šahisti osvojili su 25 medalja. Sajt Šahovske federacije Rusije nastavlja objavljivanje tradicionalnih anketa s pitanjima za mlade sportiste, njihove trenere i roditelje.

Naša nova junakinja je ženski FIDE majstor Veronika Yudina (Sankt Peterburg) – osvajačica srebrne medalje svjetskih prvenstava u rapidu i blicu u konkurenciji djevojaka do 16 godina.

---

Pitanja za sportistkinju:

1. Veronika, kako je za tebe proteklo svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu?
Organizacija je bila dobra, bilo je dovoljno vremena između kola da se pripremim. Sve je išlo odlično do posljednjih kola.

2. Ko su bile glavne konkurentkinje? Kako su završeni međusobni susreti?
Željela sam prvo mjesto i nisam mnogo razmišljala o konkurenciji. Ako nekoga izdvojim, to je Elnaz Kaliahmet. Oba puta sam pobijedila.

3. Sa koliko godina si počela da se baviš šahom? Ko ti je bio prvi trener?
Počela sam sa 5 godina, sa međunarodnim majstorom Romanom Lovkovom.

4. S kim sada treniraš?
Sada radim sa velemajstorom Valerijem Popovom i Romanom Lovkovom.

5. Koliko sati dnevno treniraš šah?
Zavisi. Kad sam motivisana, mogu čitav dan. Nekad uopšte ne treniram. U prosjeku 2–3 sata dnevno, jer imam dosta školskih obaveza.

6. Ko ti je omiljeni šahista?
Nemam jednog omiljenog. Iz Top 10 FIDE rejtinga izdvojila bih Anisha Girija, jer smo išli u istu sportsku školu u Sankt Peterburgu.

7. Imaš li omiljenu šahovsku knjigu?
Najviše mi se svidjela knjiga „Radar“ autora Prizanta, posebno dok sam bila početnik.

8. Koje šahovske blogere i komentatore pratiš?
Rijetko gledam, uglavnom prijatelje. Zanimljivi su mi strimovi Darije Yurasove, a impresivna je i popularnost Dina Belenkaye.

9. Koje su tvoje ambicije u šahu?
Želim da postanem međunarodni majstor (IM).

10. Ko će pobijediti mečeve za svjetsko prvenstvo: Gukesh ili Sindarov, Ju Wenjun ili Vaishali?
Mislim da Javokhir Sindarov ima dobre šanse. Ne navijam ni za njega ni za Gukesh Dommaraju. Kod žena, vjerovatno će opet pobijediti Ju Wenjun.

---

Pitanja za trenera:

Odgovara međunarodni majstor Roman Lovkov:

1. Koje su glavne vrline vaše učenice?
Dinamika, upornost, taktička oštrina i optimizam.

2. Koliko je bilo teško osvojiti medalje?
Ako uzmemo u obzir da je mogla uzeti dva zlata – onda „lako“. (polušala)
Svaka medalja zahtijeva veliki rad, i šahovski i mentalni. Ima još prostora za napredak.

---

Pitanja za roditelje:

Odgovara otac, Aleksej Yudin:

1. Kako podržavate kćerku?
Preuzimamo sve prateće obaveze kako bi se mogla fokusirati na šah.

2. Da li postoji podrška grada?
Da, i veoma smo zahvalni. Prije svega sportska škola omogućava turnire, pripreme i rad sa trenerima. Takođe, važno je što može igrati jake turnire u svom gradu. Njena škola ima razumijevanja za često odsustvovanje.

3. Koji su vaši ciljevi?
Naš cilj je da obezbijedimo uslove. Sportske ciljeve postavljaju Veronika i treneri. Nadamo se maksimalnom razvoju njenog potencijala – vrijeme će pokazati rezultat.

Fotografije: Eteri Kublashvili, zvanični sajt prvenstva svijeta u rapidu i blicu

https://tinyurl.com/32kz56ee

24.april 2026.

Uspjeh na nedavnom pojedinačnom prvenstvu Evrope u šahu u poljskom Katovicama može postati nova polazna tačka za novopečenog vicešampiona kontinenta Nidžata Abasova.

Pored toga, učesnik turnira kandidata 2024. godine vodio je sve do posljednjeg kola, ali ga je na samom kraju pretekao mladi Ukrajinac Dehtjarev, koji je dobio završnu partiju. Takođe, osvajač bronzane medalje na prvenstvu kontinenta bio je Ajdin Sulejmanli, dok je još jedan predstavnik Azerbejdžana, Magomed Muradli, zauzeo četvrto mjesto.

Ovo je prvi takav slučaj da su azerbejdžanski velemajstori osvojili dvije medalje na seniorskom prvenstvu Evrope, a pod određenim okolnostima mogli su zauzeti i čitav pobjednički podijum.

U razgovoru za İdman.Biz Nidžat Abasov govorio je o ključnom trenutku za sebe na turniru, o ostalim azerbejdžanskim šahistima i komentarisao raspravu koja se razvila na društvenim mrežama o partiji posljednjeg kola između Sulejmanlija i Muradlija, koja je završena remijem. Konkretno, neki korisnici su počeli tvrditi da je Muradli trebalo namjerno da izgubi taj susret kako bi Ajdin, koji je pretendovao na prvo mjesto, postao šampion.

– Koji je za vas bio najvažniji trenutak na prvenstvu Evrope, nakon kojeg ste povjerovali da možete da se borite za titulu?
Nidžat Abasov – Vjerovatno je ključna u tom smislu bila partija osmog kola protiv Turčina Atile Kurua, u kojoj sam crnim figurama ostvario pobjedu nakon petočasovne borbe. Iako sam se i prije prvenstva spremao za medalju, treba razumjeti da je to bilo veoma teško takmičenje sa učešćem 500 šahista. Samo željom se takav turnir ne može dobiti – mora se i mnogo toga poklopiti. Ali u cjelini se sve dobro složilo i upravo poslije partije sa turskim šahistom došao sam do učinka plus pet i povjerovao da mogu da se borim za medalju.

– U slučaju pobjede u posljednjem kolu upravo biste vi postali šampion Evrope, ali vaša partija završena je remijem. Da li vam je bilo žao što ste na taj način propustili prvo mjesto?
Nidžat Abasov – U posljednjoj partiji, nažalost, nisam imao šanse za pobjedu. Malo sam pogriješio u otvaranju, zbog čega sam dobio ne baš komfornu poziciju i remi je bio najbolji ishod za mene u toj partiji. Mislim da sam titulu propustio u desetom kolu, kada sam imao priliku da pobijedim crnim figurama Španca Gujara. U vremenskoj oskudici nisam u svojim proračunima vidio važan potez i partija je završena remijem.

– Inače, u drugoj polovini turnira bilo je zanimljivo pratiti vašu konkurenciju sa Ajdinom Sulejmanlijem, koji je neko vrijeme bio na čelu tabele, pa ste ga potom pretekli…
Nidžat Abasov – Prije bih rekao da to nije bila konkurencija, već naprotiv – rezultati momaka su nas dodatno motivisali. Vidjeli smo međusobne pobjede i trudili se da igramo još bolje. To je bila zdrava konkurencija, koja uvijek donosi korist, što se i vidjelo u konačnoj tabeli.

Takođe bih želio da se osvrnem na temu da je Muradli u posljednjem kolu trebalo da izgubi od Sulejmanlija kako bi ovaj postao šampion, o čemu se raspravljalo na društvenim mrežama. Smatram da je za profesionalnog sportistu to u najmanju ruku neprimjereno i nekorektno. Oni su mladi momci, sve najbolje ih tek čeka i takva mrlja u karijeri je nedopustiva. To se odnosi ne samo na njih, već i na azerbejdžanski šah u cjelini, gdje nikada nije bilo takvih slučajeva.

Zato su svojom igrom pokazali da su prije svega važni profesionalan pristup i poštenje, a tek onda nagrade. Mislim da je to veoma važan trenutak na kojem sam želio posebno da se zadržim.

U cjelini, mnogi naši momci su odlično nastupili u Katovicama. Na primjer, isti taj Muradli je igrao za medalju, posebno je drugi dio prvenstva odigrao veoma snažno. Imao je mnogo upečatljivih pobjeda, ali nije imao sreće – zaostao je za nama i Ajdinom po dodatnim kriterijumima. I ostali momci su igrali dobro. Konkretno, Šahin Velijev i Sulejman Sulejmanli ispunili su normu međunarodnog majstora. Tako da je ovo prvenstvo kontinenta bilo uspješno za naše šahiste.

– Vi ste se, kao i Ajdin Sulejmanli i Magomed Muradli, kvalifikovali za Svjetski kup. Može li se od vas očekivati makar ponavljanje rezultata od prije tri godine, kada ste bili četvrti u Bakuu?
Nidžat Abasov – Svjetski kup je tek sljedeće godine i do tada se još mnogo toga može desiti. Predstoji Baku Open, a zatim sa ženskom reprezentacijom Azerbejdžana idemo u Astanu na Igre turskih zemalja. Ove godine nas očekuje i učešće na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi. Tako da zasad ne razmišljam o Svjetskom kupu, iako naravno želim da ostvarim maksimalan rezultat na svim turnirima na kojima budem učestvovao.

– Prateći tok prvenstva Evrope u Katovicama, sa nelagodom sam primijetio da je vaš rejting pao ispod granice od 2600. Može li se nadati da će nedavni uspjeh biti polazna tačka za povratak na stare pozicije?
Nidžat Abasov – Što se tiče rejtinga, da, postoji taj momenat (smiješi se). Ipak, trudim se da se ne opterećujem time i da uživam u šahu. Sa turnirske tačke gledišta, 2024. godina bila je veoma teška za mene. Tada je sve bilo veoma napeto i taj drajv koji sam imao 2023. godine se ugasio. Zato nisam imao veliku želju da igram šah, pa sam napravio kratku pauzu. Sada ponovo osjećam želju da učestvujem na što više turnira i igram zanimljive partije.

Tejmur Tušijev
İdman.Biz

https://www.idman.biz/ru/news/chess/133601

Vasilij Smislov: „Mihail Moisejevič i ja pripadali smo istom pravcu u šahu – klasičnom. Ali svako od nas branio je svoje principe i planove. Shvatao sam da se uspješno suprotstaviti njegovim razrađenim sistemima otvaranja i tipičnim pozicijama u središnjici može samo ako se naučnim metodama pripreme suprotstavi nešto svoje, novo.

U našim partijama široko sam primjenjivao ideje borbe figura protiv pješačkog centra, a statičkoj procjeni pozicije suprotstavljao sam dinamičku. U najvećoj mjeri uspio sam da otkrijem dinamiku šaha, koju savremeni majstori danas doživljavaju kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva u igri. Mislim da je to najznačajniji doprinos koji sam mogao dati opštoj teoriji šaha.

Želim da dodam da smo, uprkos oštrom rivalstvu i sasvim prirodnim strastima oko naših mečeva, Botvinik i ja ostajali u granicama sportske korektnosti. Mihail Moisejevič je složena ličnost, a neki njegovi zahtjevi u to vrijeme djelovali su pretjerano. Ali sve se spoznaje u poređenju. I konflikti iz prošlih mečeva za svjetsko prvenstvo, u poređenju sa savremenim realnostima, izgledaju kao dječija igra.

Govoreći o „sportskom dugovječju“, želim da primijetim da igra zasnovana isključivo na računanju nije racionalna, jer sposobnost preciznog izračunavanja varijanti s godinama slabi. Ako je, pak, šahista navikao da vjeruje intuiciji, lakše mu je da procjenjuje promjenjivu situaciju u igri. Ni on nije slobodan od grešaka, ali se one, u cjelini gledano, dešavaju rjeđe.

A ipak, sport će svakako biti koristan. Iako ne pridajem bavljenju sportom onako veliki značaj kao neki šahisti, ipak ne propuštam priliku da odem na skijanje, da se okupam u moru… To je veoma korisno. Međutim, moje fizičko stanje u većoj mjeri zavisi od duševnog raspoloženja.

Postavljajući pitanje šta je važnije – stvaralačka strana ili sportsko nadmetanje – vjerovatno ima smisla najprije razjasniti te pojmove.

Sportsko nadmetanje jedan je od glavnih podsticaja za stvaralačka dostignuća. Ako čovjek teži pobjedi, on mora da iskoristi sav svoj stvaralački potencijal, sve duševne snage, a šahovski remek-djela nastaju upravo u trenucima najvišeg duhovnog uzleta, kada je potrebno korak po korak savladavati otpor protivnika.

Govoreći o prirodnoj težnji ka pobjedi, nimalo ne mislim samo na krajnji rezultat kao takav, iako on često postaje najvažniji. Za pravog šahistu važno je ne samo pobijediti, već pobijediti lijepo, zasluženo. Želja da se poen osvoji po svaku cijenu nespojiva je s najvišim šahovskim idealima. A kolika je tek cijena takve pobjede!

Proći će decenije, izblijediće oreol zvanja i titula, prekriti se prašinom turnirske tabele, izgubiće značaj mnogi sportski rezultati koji su nekada uzbuđivali šahovski svijet. Ali potezi na šahovskoj tabli će ostati. Po njima će se moći suditi čemu je šahista težio, kakav je bio krug njegovih ideja i shvatanja.

Ne postoji nijedan šahista koji se ne bi ponosio dobro odigranom partijom, u kojoj se ni na trenutak ne prekida logična nit borbe, gdje svaki sljedeći potez proizlazi iz prethodnog, a zamisao se otkriva s najvećom punoćom. Takva partija donosi zadovoljstvo ne samo svom autoru. Ona postaje umjetničko djelo i dugo živi, oduševljavajući milione poklonika naše lijepe igre.

Osvrćući se na prošlost, želim reći još nešto: šampioni se, ipak, ne postaju – oni se rađaju. To su snažne ličnosti koje uspijevaju da savladaju sve hirove sudbine, da prođu kroz sve prepreke i u dvoboju s jednako snažnom ličnošću izvojuju pobjedu. Znamo mnoge šahiste s velikim potencijalom i izuzetnim talentom, ali koji nikada nisu postali svjetski prvaci.

Da bi se osvojila ta titula, potrebna je ogromna unutrašnja energija. Nije neophodno da se ona ispoljava u svakodnevnom životu, ali u određenim trenucima čovjek mora posjedovati izuzetnu intenzivnost mišljenja, eksplozivnu sposobnost.

Sjećam se s kakvom su nepopustljivom voljom, snagom i energijom išli ka najvišoj šahovskoj tituli Talj, Fišer i Karpov. Psihološki je bilo izuzetno teško suprotstaviti im se, ako je to uopšte bilo moguće. Sjećam se i sebe, bez sklonosti kompromisima za šahovskom tablom, iako sam po prirodi uravnoteženiji.

Godine 1941, u meč-turniru za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, dva puta sam odbio remi u partijama protiv samog Botvinika. Imao sam 20 godina, ali u meni nije bilo ni straha ni nesigurnosti pred autoritetima – vodila me je samo jedna želja: boriti se i pobijediti. Upravo takvom neumoljivom željom i upornošću mora da raspolaže čovjek koji teži najvišim dostignućima.

Odavno je takođe primijećeno da je lakše osvojiti titulu prvaka nego je nositi i zadržati. Put ka šahovskoj kruni zahtijeva titanske napore, ogroman rad. Ali, osvojivši, kako je Botvinik govorio, „Monomahovu kapu“, šahista na sebe preuzima još veće obaveze.

S jedne strane, on mora da postiže sportske uspjehe, a s druge – da se drži određene stvaralačke linije. Uz to, kao lider šahovskog svijeta, dužan je da formuliše svoj odnos prema šahu, a u idealnom slučaju – da bude utemeljivač novog pravca, nosilac novih ideja.

Tako je, u suštini, uvijek i bilo. Botvinik, na primjer, proglasio je naučni pristup šahu; ja sam, uz priznanje zakona koje nisam mogao a da ne cijenim i ne poštujem, davao prednost intuitivnom načelu, dok je Talj tu liniju doveo do rušenja gotovo svih zakona uopšte.

Još na ovo želim da stavim poseban akcenat: pogrešno je mišljenje da svjetski prvak može biti samo šahista strogog, klasičnog stila. Nije tačno da Talj nije posjedovao stratešku čvrstinu. On je namjerno vršio nasilje nad pozicijom.

U njemu je živio duh demonizma i on je podigao bunu protiv klasičnih kanona, uloživši u nju sav svoj ogroman talenat, neobuzdani žar i strastvenu prirodu. Ta buna dovela je do preispitivanja nekih pozicija, ali nije uzdrmala ispravne temelje šaha. I Talj se, nakon burne šahovske mladosti, na kraju vratio u okrilje klasične škole.

Govoreći o savremenom šahu, on se veoma razlikuje od šaha prošlih vremena. Šah, kao i svaka druga oblast kulture, odražava ideje i način razmišljanja čovjeka svog doba. Danas je došlo do eksplozije informacija. Nauka je ostvarila velike uspjehe, a znanje je dobilo presudnu važnost. Tok informacija je neprekidan i ljudi osjećaju njegov pritisak. Isto se dešava i u šahu.

Objavljuje se ogroman broj teorijskih istraživanja i analiza, igra se bezbroj turnira, desetine hiljada partija postaju opšte dobro. Jednom čovjeku više nije moguće da „svari“ sav taj činjenični materijal. Za obradu informacija, koje se gomilaju gotovo geometrijskom progresijom, angažuju se treneri i pomoćnici. Vodi se intenzivan rad na sistematizaciji debitantskih varijanti, tipičnih pozicija i odigranih partija.

Opšta šahovska teorija pretvara se u „teoriju varijanti“. Ova tendencija jasno se vidi čak i u komentarima nekih istaknutih šahista. Obaviještenost i pamćenje postaju gotovo glavni faktori borbe. Sve češće se ishod partije odlučuje ne za tablom, već kod kuće.

Osnovna razlika između prošlosti i sadašnjosti je u tome što je u naše vrijeme bilo više principijelnih rasprava, a glavna pažnja posvećivala se borbi ideja; razmišljali smo šemama, a ne varijantama. Danas se, međutim, stiče utisak da se stvaralačko traganje ponekad zamjenjuje čistim analitičkim radom. Govoreći riječima Tartakowera, mnogi savremeni šahisti oslanjaju se na štaku teorije, zanemarujući štap genija – i to čine sasvim svjesno.”

Kratki izvodi iz intervjua iz 1981. godine.

(Preneseno sa fejsbuk stranice Uslana Misalova)

Autor: Sagar Shah

23.4.2026. – Javokhir Sindarov imao je nevjerovatan nastup na Turniru kandidata. Osvojio je događaj i završio 1,5 poena ispred drugoplasiranog Anisha Girija. Iako su mnogi ljudi doprinijeli Javokhirovom uspjehu, jedan čovjek uzima lavovski dio. Njegovo ime je Roman Vidonyak i on je Sindarovljev trener. Romanovo i Javokhirovo putovanje započelo je u januaru 2025. godine i u posljednjih šesnaest mjeseci postigli su nešto zaista posebno. Koje su Romanove metode treninga? Pokušali smo razumjeti od samog čovjeka.
Fotografija: Amruta Mokal

Bio je to prvi dan odmora na FIDE Turniru kandidata 2026. godine, a Javokhir Sindarov je već bio u nizu sa 3,5 od 4 poena. Pobijedio je Praggnanandhaa-u u trećem kolu i Fabiana Caruanu u četvrtom kolu. Vodio je na turniru za čitav poen. Poslao sam poruku Romanu Vidonyaku (Javokhirovom treneru) i pitao ga da li bi nam se mogao pridružiti u prijenosu uživo jednog od narednih dana. Roman je odgovorio: „Radije ne bih davao intervjue dok se turnir ne završi. Nadam se da ćete razumjeti.“

U Romanovim riječima bio je tihi osjećaj odlučnosti i fokusa. Kako su dani prolazili, Javokhir je nizao jednu pobjedu za drugom. Moglo se vidjeti Mukhiddina Madaminova kako hoda s njim na partije, ali Romana nigdje nije bilo. Tek nakon trinaestog kola, kada je posao bio završen, Roman je došao pred kameru. Posljednjeg dana, pridružio nam se i u prijenosu uživo posljednjih trenutaka meča Vaishali Rameshbabu protiv Kateryne Lagno. Bio je to težak trenutak za super trenera, jer je njegova (druga) učenica na Kipru, Bibisara Assaubayeva, ostala bez šansi dok je Vaishali nastavila precizno da igra.

Dok je Vaishali gurala svog piona na c4, posljednji ekser u kovčegu svog protivnika, Roman se rukovao s Harshitom (Rajom) i sa mnom, čestitao nam i s velikom elegancijom napustio sobu. Kasnije, kada je prijenos uživo završio, poslao sam poruku Romanu da pitam možemo li napraviti odvojen intervju. Želio sam razumjeti njegov način rada s Javokhirom. „Poslije 12 sati, bilo kada“, bio je njegov odgovor. Jedna stvar koju sam cijenio kod Romana u svim malim interakcijama koje sam imao s njim bila je njegova jasnoća. Čovjek je znao šta govori i imao je veliko uvjerenje u sve što je rekao. Kada je sat krenuo prema 14:30, bilo je vrijeme za intervju.

Mjesto našeg intervjua u hotelu i odmaralištu Cap St. Georges nakon Turnira kandidata | Fotografija: Amruta Mokal

Sagar Shah (SS): Romane, puno vam hvala što ste napravio ovaj intervju i velike čestitke za Javokhirovu pobjedu. Prošla su otprilike dva dana otkako je pobijedio s kolom prije kraja. Kako se generalno osjećate?

Roman Vidonyak (RV): Vau! Odličan turnir. Bio je to odličan rezultat i veliko dostignuće, ali to je prošlost. Imamo novi dan i nove zadatke. Za gledaoce, ovo je samo veoma veliki trenutak i ogroman turnir iz Javokhira. Za nas, mislim, dva ili tri dana, a onda moramo početi planirati, trenirati dan po dan, sedmicu po sedmicu, mjesec po mjesec, i raditi to kao profesionalci.

SS: Dakle, još dva dana povratka u Taškent i možda neka javna okupljanja, i to je sve. Onda počinje rad?

RV: Da, i to je sve. Nemamo puno vremena, ne samo do Svjetskog prvenstva. Također, na primjer, Varšava, Bukurešt za Grand Chess Tour – super jaki turniri na kojima također igra Gukesh. Svi najbolji igrači na svijetu će igrati blic i rapid u Varšavi. Tri dana nakon Varšave imamo Bukurešt, klasični događaj Grand Chess Toura. Ova dva turnira su veoma velika i veoma važna.

SS: Sjećam se da je bio Grand Chess Tour događaj na kojem je Vladimir Fedoseev potpuno dominirao.

RV: Da, u Varšavi. I on će igrati ove godine.

SS: I radili ste s njim u tom trenutku?

RV: Da, radio sam s njim mnogo godina, više od tri godine. Sada mora obaviti neke privatne stvari i napravio je pauzu u treningu, ali čekam njegov povratak.

SS: Kada je počeo vaš rad s Javohirom?

RV: Januar 2025. Bio sam u Weissenhausu s Javohirom.

SS: Kako se to dogodilo? Jeste li počeli raditi s Uzbekistanskim šahovskim savezom ili prvo s Javohirom?

RV: Ne, prvo je bilo s Fedosejevim. Trebao nam je sparing partner za svaki trening kamp. Ovo je moj sistem – raditi s dva vrlo jaka igrača. To je važno. I nije tako lako pronaći sparing partnera za Fedosejeva – on je odličan igrač. Imali smo Jordena Van Foreesta, imali smo Anisha Girija i neke druge sjajne igrače. Ali u nekom trenutku morali smo razmisliti o zaista dobrom sparing partneru za nekoliko faza. Fedosejev je rekao: „Vidi, Javokhir je vrlo zanimljiv mladić“, a njegov um ga je podsjetio na um Botvinnika. To je bilo vrlo zanimljivo za mene.

A u to vrijeme, Javokhir je također tražio nove korake u svom šahu. Vladimir je razgovarao s njim i malo mu objasnio moj sistem. Došao je u München, imali smo jedan dan treninga i bilo je vrlo zanimljivo za njega i za mene također. I počeli smo trenirati stvarno, stvarno puno.

Bilo je to devet trening kampova, svaki od 10 do 14 dana, i mislim da je ukupno bilo oko 140 ili 160 dana. Svaki dan je bio intenzivan – vrlo intenzivan – bez računara, bez šahovskih mašina, samo na tabli. Osam sati dnevno.

SS: Vau! Kada kažete vaš sistem – šta je to?

RV: U redu, mogu to zaista dobro objasniti tek u svojoj sledećoj knjizi. Pokušaću ukratko objasniti ovdje. To je rad na vrlo važnim šahovskim vještinama koje su potrebne super velemajstorima. Velemajstorske vještine dijelim na 17 dijelova. Za svaki dio imam hiljade vrlo posebnih pozicija za treniranje ove vještine. Treniramo vještine uz evaluacije. Moja ocjena evaluacije je od C minus, najniže, do A plus. Ako vidim da moj učenik postigne A-plus u jednoj vještini, prelazimo na intenzivan trening drugih vještina. Dakle, evaluacije su C-, C, C+, B-, B, B+, A-, A, A+.

Javokhir Sindarov je bio izuzetan šahovski talenat | Fotografija: Amruta Mokal

SS: A Javokhir nije ni dostigao A u većini vještina, zar ne?

RV: Ne, u ovom trenutku nije ni A-minus. Trenutno je na B. Ali ima potencijal da napreduje u svakoj vještini.

SS: To znači da su ovi zadaci zaista teški.

RV: Da, naravno. I ima ih hiljade, jer on vrlo brzo rješava zadatke. Imam oko 40.000 zadataka koje sam kreirao, ali moram svaki dan kreirati nove zadatke.

SS: Da li ih ručno birate ili koristite vještačku inteligenciju?

RV: Ne, ne, ne. Morate poznavati svog učenika, njegove probleme i imati oko za zadatke koji pomažu ovom učeniku i ovom problemu. To ne može uraditi vještačka inteligencija.

SS: Recimo, u partiji Matthias Bluebaum protiv Javokhira Sindarova, on je donio neoptimalnu odluku – hoćete li stvoriti pozicije za to?

Bluebaum protiv Sindarova

U jednom trenutku Javokhir je mogao igrati …Db7, stvarajući potpuno dobijenu poziciju. Imao je trenutak zamrzavanja mozga i uzeo je pješaka …Lxa4, dozvoljavajući razmjenu dame sa Dxb6. Partija je kasnije završila neriješeno.

RV: Da, naravno. Nije tako teško objasniti. Postoje dva trenutka. Prvi je izdržljivost. Stres i pritisak su bili toliko visoki da mu je mozak bio umoran. A umoran mozak kaže: „U redu, napravi razmjene, idi na sigurnu završnicu, nemoj previše kalkulisati“.

Ako treniramo izdržljivost, mozak postaje bolji u ovim situacijama i kaže: „U redu, možeš provjeriti još jednom, možeš razmisliti o drugim potezima“. I on ima energije za to. Trenutno Javokhir ima dovoljno energije, ali ne za svaki potez i za svaku igru ​​na teškom turniru.

SS: Dakle, izdržljivost je jedna od 17 vještina?

RV: Da, jedna vrlo važna vještina.

SS: Da li je vaš sistem inspirisan trenerima poput Platonova i Dorfmana?

RV: Da. Igor Platonov u ovom slučaju. Dorfman me inspirisao da razumijem mehaniku šaha – statičku ravnotežu. To je odlična knjiga, veoma važna za razumijevanje šaha. Ali njegovu metodu je veoma teško razumjeti iz knjige. Radio sam s njim i njegovim učenicima šest kampova, tako da je veoma dobro razumijem. To je čitava teorija šahovske mehanike. Nije tako lako razumjeti iz knjige.

SS: I to vas je navelo da shvatite da se šah može proučavati na ovaj strukturiran način?

RV: Sada govorimo o Igoru Platonovu. Bio je veliki um i veoma jak velemajstor i sjajan trener. Igrao je šest finala Sovjetskih prvenstava. Sva ova finala su kao ovdje Kandidatski turniri – veoma jaki turniri. Rekao mi je: „Romane, ako imaš talenat, ako si dobar igrač, moraš raditi na svojoj izdržljivosti i intenzitetu razmišljanja na tabli“.

Platonov je razgovarao o svojoj teoriji s velemajstorom Aleksandrom Kotovom. Kotov je bio pionir u oblasti proračuna i poteza kandidata i podučavao je kako velemajstori razmišljaju. On također ima knjigu o ovoj temi. Platonov je poboljšao Kotovljev sistem i izgradio svoj vlastiti. Učio sam od Platonova i poboljšao sistem, čineći ga većim jer, kao igrač, čovjeku nije potrebna samo izdržljivost, već i šesnaest drugih vještina!

Igor Platonov | Fotografija: Bert Verhoeff / Anefo

SS: Sakupljate pozicije svaki dan?

RV: Da. Svaki dan gledam stotine partija i znam koja pozicija pripada kojoj vještini. Jakim velemajstorima su potrebne hiljade pozicija. Ne možete poboljšati vještinu sa 50 ili 100 pozicija – to je kao kod mišića. Ne možete ići u teretanu tri mjeseca i reći: „Imam biceps za čitav život“. Nestaje kada ne trenirate.

SS: Količina truda koju igrač mora uložiti je nevjerovatna ako slijedi vašu metodu. Koliko je to održivo?

RV: Ako neko nije motivisan, neće biti sjajan igrač. Posle dva ili tri mjeseca rada po mom sistemu, osjećate se jače i počinjete voljeti trening. Ali prva dva ili tri mjeseca su veoma teška.

SS: To je kao odlazak u teretanu. Nakon 2-3 mjeseca, počinjete da vidite rezultate.

RV: 100%. Takođe i sa trčanjem, na primjer. Da, prvi mjesec je: „Oh, rano ujutro moram trčati“, ali nakon dva mjeseca, želite to učiniti. Zapravo, volite to raditi!

SS: Šta pokreće vašu motivaciju?

RV: Rađa se iz ljubavi prema šahu i ljubavi prema profesiji šahovskog trenera. Volim ovu profesiju, volim ove ideje. I želim biti bolji svaki dan – a da biste bili bolji, morate raditi.

SS: Rođeni ste i odrasli u Lavovu, ali ste se zatim preselili u Njemačku, zar ne?

RV: Da, sa 21 godinom. Prije toga sam studirao na Univerzitetu za sport, na šahovskom fakultetu u Lavovu, a zatim sam otišao u Njemačku sa suprugom Nelly Vidonyak.

Kada sam prvi put stigao u Njemačku, nisam govorio njemački, pa sam radio jednostavne poslove -u McDonald’s-u, vozač autobusa i druge. U prve dvije godine imao sam oko sedam poslova. Istovremeno sam trenirao u klubovima. Moj prvi učenik koji je postao generalni menadžer bio je Leonid Kritz. Zatim su došli drugi igrači – Rainer Buhmann, Sebastian Bogner, Dennis Wagner. Kao profesionalni trener počeo sam raditi od 2011. godine.

SS: Vaši roditelji su bili muzičari, zar ne? Da li su na bilo koji način uticali na vašu odluku da odaberete šah kao svoju karijeru?

RV: Da, oni su muzičari. Moj otac je rekao: „Tri muzičara u jednoj porodici su patologija! Bavite se nečim drugim“. Tako sam odabrao šah. Sa 16 godina sam rekao roditeljima da ću biti šahovski trener. Moji roditelji, budući da su umjetnici, nisu imali problema s mojim izborom, i to je bilo važno za mene.

Romanovi roditelji, Nadija i Zenon, su oboje muzičari.

SS: Jeste li se ikada brinuli da nećete postati velemajstor?

RV: Ne, nisam razmišljao o tome. Imao sam vrlo harizmatičnog prvog trenera, Viktora Ščerbakova. Trenirao sam s njim sedam godina i pomislio sam: „Čovječe, želim biti trener kao on“.

SS: Kada je u pitanju vrhunski trener među metalcima, definitivno mislim na Marka Dvoretskog. Napisao je mnogo knjiga, trenirao igrače poput Jusupova, Drejeva, Dolmatova. Jeste li čitali njegove knjige?

RV: Da, naravno da sam čitao njegove knjige i mislim da je uradio odličan posao. Ali živio je u vremenima bez šahovskih mašina i bilo je vrlo teško uraditi više od onoga što je on uradio. Morate biti super velemajstor da biste tako precizno kreirali vježbe bez motora. Danas smo u drugačijim vremenima i motori su mi sigurno mnogo pomogli.

SS: Jedna od stvari koju je Magnus Carlsen spomenuo je da klasični šah postaje dosadan. Slažete li se s tim?

RV: Nimalo. Možda je Magnusu dosadan jer je toliko igrao i toliko pobijedio. Takođe, za svoje Svjetsko prvenstvo mora da je pripremio mnogo otvaranja, i to mu je moralo postati teško i dosadno. Učenje varijanti otvaranja satima svaki dan nije jedini način. Možemo to raditi drugačije. Imamo i Ferrarije i druge automobile, ali Usain Bolt trči utrke na 100 metara i to je izuzetno uzbudljivo gledati. Isto važi i za šah. Nakon pripreme, i dalje dobijamo duge partije s kritičnim trenucima – napad, odbrana, završnice.

SS: Takođe radite s neurolozima i razumijete kako mozak funkcioniše, zar ne?

RV: Naravno – to je naš instrument. Mnogo čitam i razmišljam o tome. Pisaću o tome u svojoj knjizi – o mnemonici, pamćenju. Nauka je u ovom slučaju vrlo razvijena. Šahisti je ne koriste, ali je moraju koristiti.

SS: Možete li dati primjer kako mozak funkcioniše, ali šahisti nisu toga svjesni i ne koriste to?

RV: Ne znam koliko da otkrijem, jer imamo meč s Gukeshom. U svojoj knjizi ću otkriti mnogo toga što će biti korisno za trenere i igrače, ali ne sve tajne. Sve što nam je potrebno za pripremu meča, naravno, zadržaću za sada.

SS: Koja vas je partija Javokhira najviše impresionirala na ovom Turniru kandidata?

RV: Protiv Fabija u drugom poluvremenu. Bila je to brilijantna odbrana. Nakon partije, Iosif Dorfman me nazvao i rekao: „O, čovječe! Tako jak! Ovaj neriješen rezultat je bolji od deset pobjeda!“.

SS: Bila je to nevjerovatna odbrana. To nije pozicija u kojoj Javokhir briljira, zar ne? Pronašao je toliko dobrih poteza – Kg6, h5, Kh6 i tako dalje.

RV: To nije bila njegova pozicija prije godinu dana! Ali radili smo na skoro 200 pozicija s odbranom i odigrali nekoliko partija. To je jedna od važnih vještina u mom sistemu.

SS: Njegove partije protiv Pragge su takođe bile nevjerovatne!

RV: Da, bile su prilično nevjerovatne! Prva partija je Taljeva. Dok smo se mi jako dobro pripremili, mislim da priprema naših protivnika možda nije bila tako dobra kao što sam očekivao. U pripremi je potrebna i sreća. Pripremite stotine pozicija i varijanti. Ono što dođe na tablu je takođe stvar sreće.

SS: Takođe radite s Bibisarom Assaubayevom.

RV: Bibisara je isti dio mog treninga kao i Javokhir. Vjerujem da će biti najjača šahistkinja na svijetu. Mora puno trenirati. Naravno, znamo elemente na kojima moramo trenirati, a njoj treba vremena. Ali ona je vrlo mlada, vrlo motivisana i ponosan sam što treniram Bibisaru.

SS: Šta vas navodi na osjećaj u vezi s Javokhirom da će postati najbolji na svijetu? Znam da je to vaša metoda i vaš sistem, ali to ste radili i s Anishom Girijem, to ste radili i s Fedoseevim. Šta vas navodi na taj osjećaj s Javokhirom?

RV: Anish Giri i Fedoseev nisu tako mladi kao Javokhir – to je prva stvar, naravno. I možda sada nemaju vremena, energije ili mentaliteta da tako naporno treniraju. Ali siguran sam da bi Anish, ako bi trenirao devet kampova godišnje sa mnom, mogao imati 2.800 poenova. Nije star igrač. On ima potencijal.

SS: Mislite li da neko ko radi s vama mora vjerovati procesu s kojim radite? Jer ako imaju sumnje u glavi, to ne bi funkcionisalo.

RV: Za prvi kamp. Nakon prvog kampa, svaki jaki velemajstor razumije šta je ovo. Ali za prvi trening kamp ja sam nepoznati trener i naravno, velemajstor mora nekako imati povjerenja u moj sistem.

SS: Očigledno više niste nepoznati. Nakon ovoga, prilično sam siguran da će vam se mnogi ljudi obraćati zbog saradnje s vama i tako dalje.

RV: Hvala vam. Ali sada ne pozivam ljude u svoje kampove – imam dovoljno posla, a mi sada imamo svoje zadatke s Javokhirom.

SS: I ovo me iznenađuje – da sam do 2025. – ovo sam napisao u svom članku – kada sam vas prvi put vidio, pomislio: „Nisam ga vidio niti čuo za njega“, a u šahovskom novinarstvu sam deset godina, što znači da ste pokušali ostati daleko od javnosti.

RV: Sjedim u svojoj kući. Volim svoju kuću. Volim svoju ženu, svoje ćerke, svoje mačke. Da. I radim na šahu i pozicijama. Nemam društvene mreže, na primjer. I zato, možda nikada niste čuli za mene.

SS: Nemate društvene mreže. Ne sviđaju vam se?

RV: Nemam vremena za društvene mreže.

SS: Šta je s vašim studentima? Jer ova omladina koja je tamo, voli društvene mreže. Šta mislite o tome?

RV: Društvene mreže nisu dobre za mozak, naravno. Ali mladi ljudi koji naporno treniraju moraju imati neku relaksaciju. I nisam toliko strog da kažem „bez društvenih mreža“. Mislim da je to izbor koji moraju napraviti.

SS: Dakle, u osnovi kažete: „Osam sati je sa mnom, nakon toga šta radite je vaše“.

RV: Naravno. Molim vas, bavite se nekim sportom. Pogledajte malo bioskop, izgradite svoj um, ali osjećajte se slobodno.

SS: Postoje određene stvari koje nisu baš dobre za sportistu, poput konzumiranja alkohola ili nečeg sličnog. Imate li određena pravila?

RV: Ovo je 100% – alkohol i duhan su vrlo loši za mozak. Ali profesionalni mladi šahisti to razumiju čak i bez da im ja moram reći.

Vladimir Fedoseev i Anish Giri rade na materijalu koji je dostavio Roman Vidonyak

SS: Juče ste spomenuli meč s Gukeshom, a ovo će biti vrlo zanimljiva borba . Za sada mnogi kažu da je Javokhir favorit. Ali spomenuli ste ove dvije verzije Gukesha – Gukesha koji nije u formi i monstruoznog Gukesha. Možete li malo pojasniti?

RV: Da. Monstrum. Bojim se „Monstruma“ Gukesha. Naravno, dok sam gledao njegove partije na Olimpijadi i nekim turnirima prije, bojao sam se da ima trenera koji je bolji od mene.

SS: Dakle, govorite o Gajewskom?

RV: Ne, ne znam. Svaki dobar tim u sportu ima trenera, poput Pepa Guardiole ili Jurgena Kloppa, na primjer. Ali svaki tim ima atletskog trenera koji 90% vremena radi na atletskim vještinama nogometaša i košarkaša, pa sam ja atletski trener. Gajewski nije atletski trener – mislim da je trener otvaranja. Da. Ali mislim da Gukesh ima vrlo dobrog atletskog trenera.

SS: Atletski trener je u osnovi neko ko vam omogućava da duboko razumijete šah? Je li to tačno?

RV: Da! Uzmimo za primjer Ronalda ili Messija. On ne igra stalno s trenerom tima. On trenira s atletskim trenerom stalno, godinu za godinom, dan za danom, sedmicu za sedmicom – kako bi mogao pokazati te vještine koje posjeduje. I šahu je potreban ovaj atletski trener. Većina super velemajstora ima samo teorijskog trenera, samo trenera otvaranja. Mislim da je ovo greška.

SS: Prilično sam siguran da je svako u nekom trenutku imao atletskog trenera, a onda super velemajstori osjećaju da su prošli kroz ovu fazu i sada se moraju više fokusirati na otvaranja. Je li to ono što se dešava sa super velemajstorima?

RV: Mislim da u šahu uopšte nismo imali atletskog trenera. Na primjer, Dvoretsky – bio je s jednim dobrim velemajstorom jednu etapu, s drugim dobrim velemajstorom dvije etape. Ali atletski trening je za svaki dan, svake sedmice između turnira. Intenzitet je vrlo važan.

SS: Dakle, što se tiče Gukeshovog atletskog trenera, mislite li da je on/ona jako dobar/dobra?

RV: Ne znam kako je Gukesh to postigao, ali je igrao tako dobro. A onda se nešto dogodilo. Mislim da je to bilo pogrešno postavljanje ciljeva. Mislim da je u njegovoj glavi bio da postane svjetski prvak kao najviši cilj, ali nije ispravno da super velemajstor ima najviši cilj da postigne titulu svjetskog prvaka.

SS: Šta bi trebao biti cilj?

RV: Govorio sam o naša četiri koraka, naša četiri cilja. Uradili smo dva koraka: kvalifikovati se za Kandidate i pobijediti Kandidate. Treći korak je osvojiti Svjetsko prvenstvo, ali to nije posljednji korak. Najvažniji korak – zaista ne samo za novine – jeste postići status jakog igrača koji će dominirati svijetom šaha kao što su to činili Karpov, Kasparov i Carlsen dugi niz godina. Pobijediti na svim turnirima i biti najjači šahista na svijetu je vrlo važan cilj, vrlo težak cilj – to je, naravno, cilj iz snova, ali važno je imati taj cilj.

Mislim da je Gukesh stigao do svog posljednjeg koraka da postane svjetski prvak i pomislio: „Šta da radim sada? Moram cijelom svijetu pokazati da sam najbolji“, ali nije bio najbolji! Mora shvatiti da za ovo mora dugo raditi i da to postigne možda za dvije, tri, četiri godine. Ovo je bila mala tajna, ali mislim da i Gukeshu želim sve najbolje.

SS: To mu može pomoći na njegovom šahovskom putu. Ali uopšteno, kada su u pitanju Javokhir i Gukesh, koliko tijesan mislite da će meč biti?

RV: Protiv „Čudovišta“ Gukesha, dao bih 53% za Javokhira, ali biće to vrlo težak i otvoren meč. Dva mlada momka igraju za Svjetsko prvenstvo u šahu. To je prvi put u šahovskom svijetu!

SS: Znaš Romane, kada se sjetiš takvog broja kao što je 53, tjera me da razmišljam – kako je uopće moguće imati ovaj broj? Kao da bi neko rekao: „U redu, to je 50/50“.

RV: To je samo osjećaj. Zaista je teško objasniti, ali osjećam ovo – malo više šansi za Javokhira za ovaj meč. Ako bude u najboljoj formi Javokhir i Gukesh u najboljoj formi.

SS: Biste li rekli da je Javokhir trenutno u najboljim godinama? Mislim, naravno da će raditi i da će biti bolji, ali…

RV Da, naravno. Posljednje dvije sedmice su bile najviši nivo Javokhirovog života.

SS: Donosite određene odluke koje su vrlo zanimljive. U Goi ste trebali doći s Javokhirom, ali niste mogli. A onda ste rekli: „Povedite nekoga sa sobom“, i Madaminov je došao.

RV: Da, to je bio prvi put da je Madaminov podržao Javokhira kao sekundant, ali znam da je on dobar prijatelj sa Javokhirom i za dugi turnir poput Svjetskog prvenstva je jako važno imati prijatelja uz sebe. A Madaminov nije samo dobar prijatelj, on je vrlo dobar sekundant, vrlo jak šahista. Trenirao je na mojim šahovskim kampovima i možda će biti i u šahovskom olimpijskom timu. Nadam se. Želim mu da bude ne samo vrlo dobar sekundant, već i vrlo jak velemajstor.

Apsolutno sastavni dio Javokhirovog tima je velemajstor Mukhiddin Madaminov, njegov bliski prijatelj i sada njegov sekundant. Fotografija: Amruta Mokal

SS: Da li ste radili i s Nodirbekom Abdusattorovim?

RV: Nekoliko dana. Bilo mi je izuzetno zanimljivo, naravno. Mislim da ćemo u budućnosti više raditi. On je mašina – mašina za rad, ne toliko za igru ​​koliko za trening. Takva koncentracija, takva motivacija na treningu! On je broj jedan od svih mojih učenika koje sam do sada imao. A na tabli ima taj ubilački instinkt. Vrlo je jak. Mislim da ako Nodirbek želi dugo igrati šah, dominiraće. Javokhiru će biti vrlo teško.

SS: Kada pogledate Nodirbeka i Javokhira, koje su sličnosti i razlike koje vidite?

RV: Ne želim o tome govoriti; to je vrlo lično i ne govorim mnogo o svojim učenicima jer mi moji učenici daju takve informacije – ove privatne informacije.

SS: Ono što sam vidio kod Javokhira je neko ko igra sa lakoćom. On je tako opušten, tako je sretan, a na tabli ima intenzivnu koncentraciju. Odjednom na konferenciji za novinare se šali i smije.

RV: Prije sam ga zvao „Sunny Boy“, ali sada ga zovem „TNT“. Znate li ovu pjesmu od AC/DC-a? TNT.

SS: Ne!

RV: Morate je čuti. To je 100% Javokhir. TNT. Da. Dakle, on u osnovi može izgledati kao vrlo opušten, miran momak, ali na tabli je ubica.

SS: Briljantno. Romane, razgovarajući s tobom, stekao sam toliko uvid u svijet šaha i zaista sam uživao. Mislim da je, budući da je ovo naš prvi intervju uživo, dobro vrijeme da stanemo jer si toliko toga podijelio. Ali volio bih znati više, a možda bih mogao da saznam kada knjiga izađe. Mislim da bi to bilo sjajno.

RV: Nadam se. I pokušaću malo više naučiti engleski kako bih bolje razgovarao s tobom.

SS: Već je veoma dobro.

RV: Hvala vam.

https://en.chessbase.com/post/roman-vidonyak-interview-sindarov

Vasilij Vasiljevič Smislov, sedmi u istoriji svjetski šahovski prvak, osmostruki šampion Svjetskih olimpijada, pobjednik brojnih svesaveznih i međunarodnih turnira, bio je jedan od onih koji su svojom igrom, zračeći harmonijom figura na tabli, potvrđivali moć i autoritet sovjetske šahovske škole.

Ponekad, postavljajući sebi pitanje šta mu je šah dao, odgovor je jednostavan i kratak – mnogo, ako ne i sve.

Vasilij Smislov: Ali najvažnije je radost stvaranja, opijenost borbom. Uopšte, šah čovjeku daje divnu životnu lekciju.

Aljehinove riječi da je pomoću šaha izgradio svoj karakter nisu prazna fraza. Ja sam, na primjer, u ranijim godinama gorko doživljavao neuspjehe i poslije poraza dugo nisam mogao da se povratim.

Tek s godinama sam shvatio da bez poraza nema ni pobjeda. Šah je u meni izgradio stoicizam. Znam da se u bilo kojim životnim okolnostima ne smije izgubiti prisustvo duha, već treba čekati svoj čas. A on će sigurno doći.

Između šaha i života postoji dublja veza nego što se to na prvi pogled može učiniti. I život i šah sastoje se od neprekidnog niza padova i uspona, uspjeha i neuspjeha. Iskustvo koje se stiče tokom godina uzajamno obogaćuje i život i šah, pomažući da se u različitim situacijama pronađe pravo rješenje.

Kada mi, na primjer, igra ne ide na turniru, izbjegavam da u partiji povlačim odgovorne poteze, jer sam više puta bio kažnjen zbog pokušaja da na silu preokrenem sudbinu. Tako postupam i u životu.

Šahiste često pitaju: „Da li je šah nauka, umjetnost ili igra?“ Usuđujem se primijetiti da je to vrlo složeno pitanje i da, po svemu sudeći, nema jednoznačan odgovor, jer svako u šahu pronalazi ono što želi da pronađe.

Jedan teži sportskim dostignućima, drugi u šahu vidi sredstvo samois­kazivanja, treći pokušava da ga spozna pomoću naučnih metoda. Ali šah u svom slobodnom obliku nije nauka – ne može se dogmatizovati niti sužavati. U igri tražimo i nalazimo zakonitosti, ali često nismo u stanju da objasnimo izuzetke, kojih nipošto nema manje nego pravila. Ja šah posmatram kao umjetnost, ali umjetnost posebne vrste, koja se rađa u borbi.

Kada sam pisao knjigu, dugo sam razmišljao o njenom naslovu. On je trebalo sažeto da izrazi moj pristup šahu, moj stvaralački kredo. Knjigu sam nazvao „U potrazi za harmonijom“. Znate li kakvo sam značenje unio u te riječi?

Harmonija je jedan od najstarijih ideala čovječanstva. Ali ljudi ponekad ne predstavljaju sasvim jasno šta ona zapravo jeste. S mog stanovišta, osjećaj harmonije ispoljava se u sposobnosti čovjeka da prodre u suštinu stvari, da iz haosa slika, zvukova i pojmova izdvoji ono najvažnije, da pronađe unutrašnje, organske veze i da ih izgradi u logičan slijed.

U osnovi šahovske igre leži princip koordinacije figura i pješaka. Taj princip, koji su formulisali veliki šahovski mislioci Lasker i Kapablanka, nesumnjivo je ispravan, ali odražava samo mehaničku stranu stvari, takoreći krajnji rezultat. Važno je razumjeti kako do toga doći u samom procesu igre.

Šah igraju ljudi, i jednom je potrebno mnogo vremena da pronađe idealne međusobne veze, karakteristične za datu konkretnu poziciju, dok ih drugi uočava gotovo trenutno. Ja to nazivam „osjećajem za poziciju“.

Ako šahista intuitivno procijeni situaciju, brzo pronađe pravi plan, koji na najlogičniji i najjasniji način izražava ideju – znači da posjeduje osjećaj harmonije.

Osjećaj harmonije, u mom shvatanju, određuje mjeru talenta, mjeru nadarenosti. Zato se pojam harmonije u šahu ne ograničava na određeni raspored figura na tabli, već obuhvata i način razmišljanja šahiste.

Što se mene tiče, ja prije svega težim dinamičkoj procjeni pozicije, nastojeći da spojim strateške ideje s taktičkim. Izbor između dva različita nastavka zavisi, vjerovatno, i od emocionalnog stanja i od karaktera protivnika, ali ja uvijek igram na zdravoj pozicionoj osnovi i, bez obzira na sportsku situaciju, nikada ne idem „va bank“.

Uopšteno gledano, procjena pozicije mi je važnija od računanja varijanti. Uvijek sam vjerovao intuiciji i ona me, po pravilu, nije iznevjerila. Uspijevao sam jasno da sagledam perspektive borbe, da uhvatim logičku nit pozicije i potez po potez sprovodim svoj plan. Upravo u borbi planova odvijali su se naši dvoboji s Botvinikom, i upravo zato su se odlikovali visokim nabojem.

Naše rivalstvo trajalo je više od deset godina i sretan sam što sam odigrao oko stotinu partija s tako izuzetnim šahistom. U to vrijeme obojica smo bili na vrhuncu životne snage i mislim da su stvaralački rezultati naših susreta odigrali značajnu ulogu u razvoju šahovske misli.

(Nastaviće se)

Nakon trijumfa na FIDE Turniru kandidata za žene 2026 na Kipru, Vaishali Rameshbabu podijelila je svoje misli i osjećanja u intervjuu sa Charlize van Zyl. Govorila je o svojim partijama, ljubavi i strasti prema šahu, kao i o svom putu do pobjede. U nastavku možete pronaći i tekstualnu i video verziju intervjua.

Charlize van Zyl: Danas sam sa Vaišali Ramešbabu, pobjednicom Turnira kandidatkinja 2026. Vaišali, na posljednjoj konferenciji za medije bila si gotovo bez riječi, jer su emocije još bile svježe. Sada kada su se utisci slegli, reci mi kako se osjećaš povodom ove nevjerovatne pobjede.

Vaishali Rameshbabu: Ovo je ostvarenje snova za čitavu moju porodicu. Bio je to dug put do toga da postanem izazivačica svjetske šampionke i da uopšte igram na tom nivou, i veoma sam srećna što sam osvojila Turnir kandidata. Takmičenje je bilo vrlo tijesno i prilično nepredvidivo.

Charlize van Zyl: Zaista, veoma tijesno i nepredvidivo sve do posljednjih trenutaka poslednjeg kola. Hajde da pričamo o tom posljednjem kolu. Četrnaesto kolo; matematički šest od osam igračica još ima šansu za pobjedu i sve je na kocki. Igraš protiv Kateryna Lagno. Reci mi, kako si se pripremala za to i kakav ti je bio mentalni pristup od večeri prije pa do početka partije?

Vaishali Rameshbabu: Jedna dobra stvar je bila što smo imali isto vrijeme početka partije kao i u svim ostalim kolima, za razliku od ranih jutarnjih partija ili drugačijeg rasporeda na nekim turnirima. Držala sam se svoje rutine i pripremala se kao i obično. Pristup je bio jednostavan — da odigram svoju osnovnu igru i prihvatim šta god se desi, jer je jedino moja partija pod mojom kontrolom. Zmajeva sicilijanka me iznenadila, ali sam je ranije pripremala prije turnira, što mi je pomoglo.

Charlize van Zyl: Dakle, znajući da moraš da pobijediš i da Kateryna Lagno takođe zna da moraš da pobijediš, nije bilo neke posebne pripreme van same table?

Vaishali Rameshbabu: Ne baš. Opet, ako bi ona mene pobijedila, i ona bi imala šanse i turnir bi bio potpuno otvoren. Zato je igrala na pobjedu i izabrala Zmajevku, jer je mogla da odabere i neku čvršću varijantu. Naravno, to je meni takođe pomoglo jer sam bila zadovoljna da igram protiv Sicilijanske odbrane u takvoj situaciji.

Charlize van Zyl: U posljednjem kolu, da li si gledala šta se dešava na partiji Bibisara Assaubayeva – Divya Deshmukh ili si bila potpuno fokusirana na svoju igru?

Vaishali Rameshbabu: Naravno, bacila bih povremeno pogled, ali sam se maksimalno trudila da ostanem fokusirana na svoju partiju, jer je to na kraju najvažnije.

Charlize van Zyl: Hajde da pričamo malo o tvojoj „fazi izvlačenja“ u prvoj polovini turnira. Protiv Divya Deshmukh i Aleksandra Goryachkina bilo je nekoliko nezgodnih trenutaka, ali si ih odlično riješila. To je veoma dobra osobina koju imaš. Da li misliš da je to sreća ili je to vještina — da ne odustaješ i nastavljaš da se boriš?

Vaishali Rameshbabu: Pomalo od oboje. Čak i kada si vrlo snalažljiv, to ne funkcioniše uvijek, tako da sam sigurno imala i malo sreće. Ali isto tako mislim da sam bila veoma snalažljiva i nisam odustajala — stalno sam stvarala mali pritisak, jer su svi ovdje veoma jaki i nije lako vratiti se iz lošije pozicije protiv njih. Već u prvoj partiji pronašla sam ideju a4, Nc4, a ona je morala da pronađe potez Qf8, što je bio jedini način da zadrži prednost — to uopšte nije bilo lako. Zatim u drugoj partiji protiv Divye desio se jedan kiks kada je ona pronašla Qg4 i moja pozicija je bila izgubljena, ali uz malo vremena nije bilo jednostavno realizovati. Dakle, ukratko — snalažljivost i malo sreće.

Charlize van Zyl: Dakle, u prvoj polovini si pokazala tu snalažljivost, dok si u drugoj polovini demonstrirala mnogo tehnike i odigrala neke zaista sjajne partije. Da li si nešto promijenila između prve i druge polovine turnira — u pripremi ili van same šahovske igre?

Vaishali Rameshbabu: Moja prva pobjeda došla je protiv Kateryna Lagno: odigrala sam veoma dobru partiju, ali sam pred kraj propustila neke šanse i u nekoliko poteza bila sam izgubljena, a do vremenske kontrole ona je napravila grešku i ponovo sam bila na dobitku. U cjelini sam je nadigravala, ali u dva-tri poteza stvari su krenule loše. Osjećala sam da nisam smjela da propustim tu priliku, ali sam to ipak prihvatila.

Zatim ne treba zaboraviti ni moju partiju protiv Tan Zhongyi u prvoj polovini, jer je ona potpuno promijenila stvari. Odigrala sam veoma loše već od otvaranja i imala sam mnogo sreće da iz te pozicije dobijem partiju. U početku sam se osjećala loše jer nisam smjela tako da igram i osvajam poene, pa sam zato počela da se više fokusiram na kvalitet svoje igre — željela sam jednostavno da igram dobre partije. Mislim da mi se u drugoj polovini igra znatno popravila i zaista sam odigrala nekoliko kvalitetnih partija.

Charlize van Zyl: Rekla si nam na konferenciji za medije da si se osjećala loše, ali da li taj osjećaj imaš već tokom same partije ili pokušavaš da ga potisneš?

Vaishali Rameshbabu: Ima partija u kojima sam lošije i branim se pa uspijem da spasem partiju, ali u ovoj nisam imala osjećaj da se branim. To je jednostavno bio trenutak pada koncentracije koji može da se desi svakome. Imala sam mnogo bolnih poraza na taj način i to je jednostavno teško — bila sam i u takvim situacijama i osjećaj je zaista grozan, šta da se radi? U trenutku kada je ona odigrala Ra1, očigledno je shvatila, ali je već bilo kasno. Veoma je teško, ali ide se dalje.

Charlize van Zyl: Još jedna teška partija bila je protiv Zhu Jiner u drugoj polovini turnira. Bila je to veoma kritična partija u kojoj te je sustigla, ali si nakon toga nastavila da se boriš. Rekla si nam na konferenciji da uspijevaš da se vratiš zahvaljujući ljudima oko sebe. Možeš li to malo detaljnije objasniti?

Vaishali Rameshbabu: Moja partija crnim figurama protiv Aleksandre Goryachkine bila je veoma dobra. Obično ne pobjeđujem na takav način: bilo je drugačije nego inače, posebno protiv Goryachkine, koja je veoma jaka i rijetko gubi bijelim figurama. Nakon te pobjede imala sam prednost od jednog poena tri kola prije kraja, što uopšte nisam očekivala. To mi je stvorilo dodatni pritisak i te noći nisam mogla da spavam. Protiv Zhu Jiner bilo je zanimljivo otvaranje: stvari su mogle da se razviju potpuno drugačije, ali sam osjećala da nisam na svom najboljem nivou. Ona je takođe odigrala vrlo jake poteze, poput kritičnog Rb5, zatim h5, Rg4 i h4–h3 koji su došli vrlo brzo, i tu mogućnost uopšte nisam vidjela. Bila sam veoma razočarana, ali sam onda osjetila da se stvari vraćaju u normalu, pa sam mogla da se fokusiram na posljednje dvije partije. Ta prednost od jednog poena je povećala pritisak, ali je turnir ponovo bio potpuno otvoren. Imam sjajan sistem podrške: moj tim mi je mnogo pomogao, a i moja majka i Rameshbabu Praggnanandhaa su mi pomogli da se izborim sa tim.

Charlize van Zyl: Dakle, poraz u toj partiji ti je zapravo smanjio pritisak kao vodećoj igračici? Zanimljivo, jer kada smo pričali o Torontu — o tvojih nevjerovatnih pet uzastopnih pobjeda na kraju nakon lošeg starta — rekla si mi da nisi igrala dobro zbog pritiska turnira. Da li si primijetila da je to nešto na čemu treba da radiš kada je riječ o nošenju sa pritiskom? Jer imaš igru, ali čini se da ti ovo stoji na putu.

Vaishali Rameshbabu: Da, djeluje kao obrazac. To je bilo prepoznato još prije turnira. Jedan od glavnih ciljeva ovdje bio je da jednostavno uživam u turniru i ne razmišljam o rezultatima, ali to nije uvijek moguće. To je nešto na čemu sam mnogo radila, jer osjećam da tada zapravo dolazi do izražaja moja najbolja igra. Mislim da ću nastaviti da radim na tome i pokušati da to usavršim.

Charlize van Zyl: Hajde da pričamo o tvom timu: pomenula si majku i Pragga, ali reci mi kako funkcioniše tvoj tim, posebno za ovakav turnir, kao i oni koji ne putuju s tobom. Kako to izgleda iza kulisa?

Vaishali Rameshbabu: Oba moja trenera, R. B. Ramesh i Aarthie Ramaswamy, bili su ogroman stub snage, i za moju i za Pragovu karijeru. Počeli smo da radimo s Rameshom kada sam imala 13 godina, a Pragg devet, tako da je to više od 12 godina — dug put. Mnogo su nam pomogli: planiranje svakog detalja, organizacija kampova i slično. Mnogo smo naučili od njih i veoma smo im zahvalni. Naravno, imala sam tim koji mi je pomagao u pripremi, ali za sada ću to zadržati u tajnosti. Takođe je bio tu i GM M. Pranesh. Njega poznajem dugi niz godina, takođe je učenik Ramesha i često smo zajedno bili na treninzima. Mnogo smo radili zajedno i Rameshova je ideja bila da bude sa mnom tokom Turnira kandidata, jer smo Pragg i ja već mnogo radili zajedno kroz godine. On je takođe vrlo prijatan i zabavan, dobar prijatelj. Njegova podrška bila je ključna tokom turnira: brzo se mogu napeti i bilo je mnogo trenutaka velikog pritiska. On me je smirivao kada je u pripremi bilo mnogo varijanti i nisam znala šta da radim. Uvijek je bio opušten i govorio: „U redu je, možeš to, sve je u redu.“ Vrlo pozitivan stav i veoma sam srećna što je bio tu i pomogao mi na svaki mogući način. Posebno kod mene, i Ramesh i Aarthie uspijevaju da me smire, a to mi je važnije nego imati samo jakog sekundanta. Sve je ispalo savršeno!

Charlize van Zyl: Da li planiraš da proširiš tim pred meč za Svjetsko prvenstvo? Imaš recept koji funkcioniše i možeš ga zadržati — šta planiraš dalje?

Vaishali Rameshbabu: Mnogo mi je stvari prošlo kroz glavu od sinoć. Još ništa nisam planirala niti potvrdila. Mislim da ću prvo dobro da se odmorim, pa onda planirati dalje.

Charlize van Zyl: Hajde da pričamo o tom meču. Vjerovatno si već razmišljala o tome, iako možda ne previše. U našem prethodnom intervjuu rekla si da možeš postati naredna svjetska šampionka jer imaš odlučnu igru — da ćeš igrati dobro u meču jer znaš da se vratiš. Kako vidiš svoje šanse protiv Ju Wenjun?

Vaishali Rameshbabu: Nisam odigrala mnogo klasičnih partija protiv nje. Imala sam priliku da igram u Norveškoj 2024. i 2025: bio je dvokružni turnir, odigrale smo četiri partije, a zatim i neke Armagedon partije. Tri klasične partije završene su remijem, jednu sam izgubila. Sve su bile vrlo zanimljive, a bilo je i ludih Armagedon partija. Dakle, interesantno iskustvo. Ona je svakako jedna od najjačih šahistkinja, petostruka svjetska šampionka sa ogromnim iskustvom. Biće teško, ali mislim da imam vremena da napredujem. Daću sve od sebe u radu i radujem se meču — veoma sam uzbuđena!

Charlize van Zyl: Na čemu bi posebno željela da radiš prije tog meča?

Vaishali Rameshbabu: Moram da pronađem ravnotežu u svojoj stabilnosti, jer mi igra dosta varira.

Charlize van Zyl: Da li si razmišljala o mentalnom treneru za rad sa pritiskom? To je danas veoma prisutno u sportu.

Vaishali Rameshbabu: Da, već osam ili devet mjeseci radim sa psihologom. Mnogo mi je pomogla i pružila veliku podršku.

Charlize van Zyl: Reci mi nešto o svom odnosu prema šahu. To je tvoja profesija, stalno igraš i vidi se koliko si strastvena nakon pobjeda i poraza. Da li voliš igru i izvan njenog profesionalnog aspekta?

Vaishali Rameshbabu: Volim da radim na šahu više od bilo čega, to me čini veoma srećnom. Mislim da sam najsrećnija upravo kada radim na šahu. Mogu satima da rješavam studije i analiziram pozicije. Ako pronađem neku zanimljivu ideju, to mi uljepša dan. Ponekad želim da te ideje podijelim s ljudima oko sebe.

Charlize van Zyl: Dakle, rad na šahu ti nikada ne djeluje dosadno ili naporno?

Vaishali Rameshbabu: Ponekad zna biti iscrpljujuće jer ne znam kada da stanem, i ima dana kada pretjeram, ali me to ipak čini veoma srećnom. Mislim da sam u posljednje vrijeme pronašla balans: da napravim pauzu, pa da mi se ponovo vrati želja za igrom.

Charlize van Zyl: To zvuči veoma zdravo! Sada si izazivačica u meču za Svjetsku šampionku. Mnogo mladih djevojaka, posebno u Indiji, ugleda se na tebe. Koju poruku bi im poslala nakon ove pobjede?

Vaishali Rameshbabu: Samo uživajte u igri — ona je više od same igre. Igrajte mnogo turnira i uživajte u procesu.

Charlize van Zyl: Hvala ti puno što si bila s nama. Mogu da zamislim da će te kod kuće dočekati sjajan prijem — srećno s tim! Vidimo se na meču!

Vaishali Rameshbabu: Hvala vam mnogo.

https://tinyurl.com/8rwh4u43

• Ponedjeljak, 20. april 2026.

Nakon pobjede na FIDE Turniru kandidata 2026, Javohir Sindarov dao je opširan intervju Čarlizi van Zil (Charlize van Zyl), u kojem je podijelio svoje ambicije i dugoročne ciljeve. Uzbekistanski velemajstor se osvrnuo na svoj put do pobjede, govori o pripremi i otkriva ključne detalje o radu sa svojim trenerom.

Čarliza van Zil: Ovdje sam sa Javohirom Sindarovim, pobjednikom FIDE Turnira kandidata 2026. Imali ste malo vremena da se utisci slegnu. Još jednom čestitam. Vratite nas na noć nakon trinaestog kola — šta se desilo? S kim ste prvo razgovarali? Kako je izgledalo slavlje?

Javohir Sindarov: Bio je to fantastičan dan za mene i za našu zemlju. Svi su počeli da slave nakon rezultata. Dobio sam milione poruka od prijatelja, roditelja i porodice, kao i od naše federacije i vlade. To je ogromna pobjeda za našu zemlju i svi su bili veoma srećni. Sljedećeg dana me je čak i predsjednik pozvao da mi čestita, što me je zaista iznenadilo. Veoma sam srećan što sam osvojio ovaj turnir.

Čarliza van Zil: Da li je to nešto na šta počinjete da se navikavate — čestitke od predsjednika?

Javohir Sindarov: Ne, naravno da nije. Morate ostvariti velike pobjede da biste dobili takav poziv. Veoma sam srećan. Već sam osvojio Svjetski kup, sada i FIDE Turnir  kandidata, i nadam se da ću do kraja godine pokušati da pobjedim u meču za svjetskog šampiona. To mi daje mnogo motivacije.

Čarliza van Zil: Hajde da govorimo o turniru. Ranije ste na jednoj konferenciji za štampu pomenuli da se vaš trener nadao rezultatu +1 na polovini turnira, ali ste završili sa +6 (10/14), što je nevjerovatno. Da li ste ikada izgubili vjeru da je to moguće? Koji je bio vaš cilj na polovini?

Javohir Sindarov: Zapravo, moj trener mi je rekao da ako završim prvu polovinu sa +1, imaću dobre šanse da osvojim turnir. Ali ja sam završio sa +5. Istovremeno sam znao da će druga polovina biti mnogo teža, posebno zbog važnih partija u kojima sam imao crne figure. Te partije oduzimaju mnogo energije i zahtijevaju dobru pripremu. Vjerovatno je ključni trenutak turnira bio moj remi protiv Fabija. Nakon toga sam počeo da osjećam da mogu da pobijedim. Imao sam i malo sreće; Karuana mi je stalno bio vrlo blizu, dobio je neke partije u prvoj polovini, ali je izgubio nekoliko u drugoj. Zatim je izgubio od Aniša, koji je takođe imao dobre šanse. Međutim, nakon pobjede protiv Praga, imao sam dva poena prednosti u odnosu na Aniša, uz još četiri kola do kraja. Shvatio sam da je sve još moguće, ali sam bio 90% siguran da ću pobijediti. Veoma sam srećan što sam igrao vrlo dobro crnim figurama i nisam izgubio nijednu partiju. Bio je to odličan niz i veoma sam zadovoljan svojim rezultatima.

Čarliza van Zil: Mnogi igrači kažu da idu partiju po partiju, ali djelovalo je da ste vi bili vrlo svjesni stanja na tabeli. Da li vam je to stvaralo dodatni pritisak?

Javohir Sindarov: Ne baš. Uvijek se trudim da se vrlo dobro pripremim. Sa bijelim figurama sam spreman za borbu, ali sam u drugoj polovini, nakon remija sa Fabijem, smatrao da treba da igram i neke forsirane, čvrste varijante koje vode ka remiju. Nisu mi bile potrebne duge, komplikovane partije; želio sam da sačuvam energiju za ključne mečeve sa crnim figurama.

Ali ako bi moj protivnik birao oštre varijante, kao što su Kraljeva indijska ili Benko, bio sam spreman za borbu. S druge strane, ako su igrali čvrsto, bio sam zadovoljan remijem. Mislim da je ova strategija savršeno funkcionisala. Protiv Aniša sam igrao zaista dobro, bila je to lijepa partija; možda bi se situacija na turniru malo promijenila da je on pobijedio Vei Jija, ali nakon njegovog remija mislio sam da imam 99% šanse da osvojim turnir. Zato sam u posljednje dvije partije napravio dva brza remija — svako bi uradio isto. Sjetite se da je Nepo 2022. uradio isto, iako je imao određenih problema sa crnim figurama u dvije partije, dok sam ja ovdje imao poteškoće samo protiv Fabija i u prvoj partiji. Igrao sam veoma dobro, imao sam i sreće, naravno, i iskoristio sam greške protivnika, što je veoma važno.

Čarliza van Zil: Da li vam je partija protiv Aniša bila omiljena? Kojom pobjedom se najviše ponosite?

Javohir Sindarov: Zaista sam obožavao svoju partiju protiv Fabija sa bijelim figurama. Bila je to vrlo čista partija; pronalazio sam najbolje poteze, najbolju taktiku i dobro upravljao vremenom. Fantastična partija u kojoj sam pokazao još jedan nivo koji sam sposoban da dostignem.

Čarliza van Zil: Od naših intervjua prije turnira bili ste veoma samouvjereni u vezi sa svojim šansama za pobjedu, ali ste prošle sedmice rekli da je bila najteža u vašem životu — zbog spavanja, ishrane i nošenja sa pritiskom. Kako ste to uspjeli da izdržite?

Javohir Sindarov: Uvijek je teško kada vodite na turniru. Počnete da razmišljate o ishodu. Posljednja sedmica mi je bila veoma teška, ali nakon remija protiv Fabija osjećao sam se mnogo bolje. Tri partije prije te prošle su mi lako, gotovo bez stresa. Bio sam dobro pripremljen, imao sam više od sat vremena na satu i igrao sam pozicije koje odgovaraju mom stilu. Međutim, protiv Fabija pozicija nije odgovarala mom stilu i teško mi je da igram takve tipove pozicija. Ta partija je bila veoma duga i oduzela je mnogo energije, ali nakon što sam se izvukao, osjetio sam da ću osvojiti turnir. Poslije toga sam bolje spavao i nisam osjećao toliki pritisak.

Čarliza van Zil: Hajde da govorimo o vašoj pripremi. To je bila jedna od glavnih tema. Djelovalo je da ste nadigrali protivnike u pripremi. Kako funkcioniše vaš tim? Ko ima koje odgovornosti i šta radite prije partija?

Javohir Sindarov: Prije turnira smo radili veoma naporno. Svi u mom timu su obavili svoj posao na najvišem nivou. Pripremili smo mnogo varijanti u otvaranju i ideja.

Tokom turnira nismo radili mnogo novog; uglavnom sam obnavljao svoje fajlove, ono što sam već proučio. Ključ je bila priprema prije turnira. Imali smo i dosta sreće sa Fabijem i Hikarujem, jer smo tačno pogodili njihove izbore u otvaranju.

Čarliza van Zil: Dakle, tokom turnira se uglavnom radi o obnavljanju, a ne o učenju novih stvari? Iako ste pomenuli i trening-partije?

Javohir Sindarov: Upravo tako. Prije turnira smo uradili mnogo posla. Tokom turnira samo ponavljam i vodim računa da ništa ne zaboravim. Takođe igramo i neke društvene igre.

Čarliza van Zil: Krajem godine ćete igrati protiv Gukeša. Kada počinje priprema za taj meč?

Javohir Sindarov: Iskreno, još ne znam. Moja priprema će početi od sljedeće sedmice, da počnem da razmišljam o tom meču i napravim neki osnovni plan, ali trenutno sam fokusiran na igranje jakih turnira, kao što su Grand Chess Tour i Olimpijada.

Čarliza van Zil: Pomenuli ste svog trenera, Romana Vidonjaka. Počeli ste da radite s njim u januaru 2025. Rekao nam je da ste trenirali za tablom, bez kompjutera, na starinski način. Kako se vaš trening promijenio s njim?

Javohir Sindarov: Ranije sam mnogo radio, ali je ponekad bilo dosadno. Znao sam da se ometem video-igrama i drugim stvarima.

Sa Romanom je trening uvijek zanimljiv. Daje zadatke i vježbe, a vrijeme prolazi veoma brzo — možemo raditi i osam sati, a da to i ne primijetimo. Često treniramo u grupama, što sve čini zabavnim i takmičarskim. Svi njegovi učenici vole da rade s njim.

Čarliza van Zil: Dakle, učinio je trening zanimljivijim?

Javohir Sindarov: Da, upravo tako. Radimo mnogo zanimljivih i zabavnih stvari, ali i veoma naporno treniramo. Ponekad se takmičimo u rješavanju zadataka, da vidimo ko će brže riješiti. Ako trenirate ozbiljno osam sati svakog dana bez ikakvog odmora ili distrakcije, „izgorite“ — poslije pet dana ste gotovi. Ali mi to dobro balansiramo.

Čarliza van Zil: Pomenuli ste da je postojao period kada ste postali velemajstor, ali niste bili toliko fokusirani na šah i trening. Takođe ste rekli da ste vidjeli kako vaši vršnjaci postižu mnogo bolje rezultate. Šta se promijenilo?

Javohir Sindarov: Karantin je promijenio moj život. Nakon toga sam počeo mnogo više da radim. Ostvario sam veliku pobjedu na Svjetskom kupu protiv vrhunskog igrača, Alireze Firouzje, i to mi je dalo mnogo motivacije. Bio sam veoma mlad, imao sam samo 15 godina, a on je imao rejting 2750 i bio među deset najboljih na svijetu. Dobio sam tri partije i plasirao se u rundu 32.

To je bio ključni trenutak: shvatio sam da mogu da se takmičim na najvišem nivou. Od tada radim mnogo ozbiljnije. Moj život se dosta promijenio. Sa Romanom sam zaista počeo naporno da radim na šahu.

Čarliza van Zil: Vaš trener je pomenuo dugoročni cilj da postanete broj jedan na svijetu. Možete li nam reći nešto više o tom cilju?

Javohir Sindarov: Da, vjerujem da je to moguće. Svi imaju šansu. On mi je uvijek govorio da imam talenat. Mlada generacija je veoma jaka i svi imamo prilike. Moj cilj je da igram dobar šah i pobjeđujem partije — to je ono što me pokreće.

Uvijek imam želju da pobijedim u svakoj partiji: ako igram Counter-Strike, ne igram iz zabave, uvijek igram da pobijedim, bilo da su u pitanju kartaške igre ili društvene igre — nije važno.

Moj sljedeći korak je da pokušam da osvojim titulu svjetskog prvaka, ali moram mnogo da radim, a za nekoliko godina cilj mi je da postanem najbolji igrač na svijetu.

Čarliza van Zil: Već se govori o tome da bi vaš potencijalni meč za svjetsku titulu mogao biti jedan od najmlađih u istoriji. Da li vam ta istorijska težina nešto znači?

Javohir Sindarov: Ne baš. To mi nije veliko iznenađenje. Nakon prethodne ere, prirodno je da mlađa generacija preuzme primat. Mi smo dva veoma jaka velemajstora i ja sam samo dio te generacije. Poslije Karlsena, sada se mlada generacija brzo probija.

Čarliza van Zil: Pomenuli ste da biste voljeli da se meč igra na sunčanom mjestu poput Kipra. Kako ste uživali ovdje?

Javohir Sindarov: Sve je bilo fantastično. Mjesto je prelijepo, a vrijeme je bilo odlično. Hotel i uslovi su bili sjajni. Imali smo vremena da igramo tenis i video-igre i da se opustimo. Zaista sam uživao.

Čarliza van Zil: Hvala vam puno i još jednom čestitke.

Javohir Sindarov: Hvala vam mnogo.

Fotografije: Michal Walusza, Yoav Nis i Niki Riga

https://tinyurl.com/2rpce8te

Polina Šuvalova
Foto: Eteri Kublašvili / FŠR

Pobjednica ekipnog prvenstva svijeta — o trijumfu u Linares, promjeni imidža i meču Gukesh Dommaraju — Javokhir Sindarov.

17. april 2026.

Šampionka Rusije, Evrope i svijeta u različitim uzrasnim kategorijama, pobjednica online olimpijade FIDE kao član reprezentacije, prva žena koja je uspjela da pređe granicu od 3000 rejting poena na platformi Chess.com — teško je zamisliti svjetski vrh ženskog šaha bez Ruskinje Poline Šuvalove.

Osim individualnih uspjeha, Polina je odavno izgradila reputaciju izuzetno snažnog timskog igrača. Njenih fantastičnih 9,5 poena iz 10 mogućih u Linaresu 2025. godine značajno je doprinijelo zlatnoj medalji ženske reprezentacije Rusije na prvenstvu svijeta.

Na nedavnim Igrama zemalja Šangajska organizacija za saradnju u Šangaj, upravo je ona igrala rame uz rame sa velikanima muškog šaha — Aleksandrom Griščukom i Vladislavom Artemjevim.

O onome što je ostalo iza kulisa turnira u Šangaju i Linaresu, kao i o tajnama pripreme i važnosti aktivnih sportova za šahiste, Polina je govorila u intervjuu za „SЕ“.

„Želim da igram za reprezentaciju na Olimpijadi — i jako bih voljela da pobijedimo“

— Kako je tekla priprema za turnir ŠOS i da li je bilo nekih razlika u odnosu, recimo, na ekipno SP u Linares 2025?

Polina Šuvalova — Kao tim smo računali da ćemo se boriti za prvo mjesto, i tako je i bilo. Šteta što nismo pobijedili, ali u suštini meč je bio izjednačen, protiv najjačeg sastava Kina — dva svjetska prvaka (Ding Liren i Ju Wenjun). Uspjeli smo doći do armagedona… Naravno, srebro nije ono što smo željeli, posebno jer smo imali šanse za pobjedu. Zbog toga sam bila razočarana. Što se tiče pripreme, nije bilo neke posebne timske pripreme prije turnira — jednostavno smo došli da igramo, bez kampova. Naš trener Aleksandar Rjazancev pomagao je na licu mjesta — oko pripreme i zadataka. A prije ženskog ekipnog prvenstva imali smo posebne pripreme i na turnir smo došli potpuno spremni.

— Tim na Igrama ŠOS-a čine tri igrača: jedan je izuzetno iskusni Aleksandar Griščuk, drugi dvostruki prvak Rusije i vicešampion svijeta u rapidu Vladislav Artemjev, a trener je jedan od vrhunskih stručnjaka — Aleksandar Rjazancev. Osjeća li se „razlika generacija“?

Polina Šuvalova — Na licu mjesta nije bilo nikakvih sporova, a šah je u suštini demokratičan sport kada je riječ o godinama. I dijete i odrasli velemajstor mogu igrati ravnopravno i diskutovati o partiji. Za mene su svi u timu „super nivo“, oko 2700. Trudila sam se da učim, slušam — to je veoma zanimljivo. Istovremeno mogu iznijeti svoje mišljenje, diskutovati. To se podstiče, nema odnosa „odozgo prema dolje“. U ruskom timu su harizmatični ljudi, različitih pogleda i stilova igre. A meni generalno odgovara igranje na ekipnim takmičenjima — volim to. Energija dolazi iz tima i komunikacije, zajednički cilj i rezultat. Igrati za reprezentaciju je uvijek posebno zadovoljstvo.

— Na ženskom SP si ušla u svjetski top 10 i ostvarila fantastičan rezultat: 9,5 od 10. Da li je to rezultat rada kod kuće i trenera ili i odgovarajuće vrijeme za razmišljanje?

Polina Šuvalova — Rekla bih da je to kombinacija svega — ne postoji „čarobna pilula“ za instant formu. Da bih bila spremna za Linares, radila sam veoma intenzivno mjesec–mjesec i po nakon „Velikog švajcarskog turnira“ u Samarkandu. Poslije sam se odmorila, a zatim na ekipnim pripremama pred prvenstvo došla u pravu formu. Ti kampovi mi se sviđaju — nisu samo šah, već i druge aktivnosti korisne za psihologiju i fizičku spremu.

Svi smo različiti, ali naš ženski tim je veoma složan. A kontrola vremena mi je odgovarala: 45 minuta po partiji plus 30 sekundi po potezu. Važna je bila partija protiv Tatev Abrahamyan — napravila sam veliku grešku, ali sam uspjela ne samo da se spasim nego i da pobijedim. Kao i uvijek, ključni meč bio je protiv Kine, predvođene bivšom svjetskom prvakinjom Hou Yifan, i mi smo pobijedili. Želim još jednom da zahvalim svima u timu — igračicama, trenerima (sa ženskom reprezentacijom su radili Sergej Rublevski, Konstantin Sakaev i Evgenij Naer), organizatorima i našem ljekaru. Zajedno smo jaka ekipa.

— U kontekstu mogućeg učešća na Šahovskoj olimpijadi — šta ona znači za tebe? Da li želiš da igraš tamo?

Polina Šuvalova — Još je rano govoriti o tome, ali naravno da želim igrati za reprezentaciju. I bilo bi sjajno — pobijediti.

Fotografija: društvene mreže

Ženi-šahistkinji je veoma teško zarađivati na običnim turnirima

— A zašto nisi igrala „Aeroflot Open“ početkom marta?

Polina Šuvalova — Ove godine sam malo odložila početak turnirskih nastupa, što se rijetko dešava, ali uvijek postoji niz objektivnih razloga. Odlučila sam da preskočim „Aeroflot Open“ prije svega da bih se fokusirala na pripremu za nastavak sezone. Da bi se na moskovskom openu nastupilo makar bez gubitka rejtinga, potrebno je biti izuzetno dobro pripremljen. Prošle godine sam, na primjer, morala da igram prehlađena — i, usprkos prvom ženskom mjestu, bila sam zadovoljna što sam završila turnir uz minimalan pad rejtinga. Volim da igram taj turnir, prošle godine sam za prvo žensko mjesto dobila i avionske karte u biznis klasi u oba smjera, koje sam rado iskoristila. Ali bih voljela da i novčane nagrade budu uporedive sa muškim.

— Kolika je razlika između prve ženske i prve muške nagrade?

Polina Šuvalova — Tri miliona rubalja kod muškaraca (oko 30.000 €), 150 hiljada (1.500€) kod žena. Prije toga je bilo 50 hiljada (500 €) rubalja. Tužno je vidjeti tako veliku razliku — dvadeset i više puta. Nažalost, u Rusiji je ženi-šahistkinji veoma teško da zarađuje na običnim turnirima. Mislim da situacija ni u drugim zemljama nije mnogo bolja. Ženskih takmičenja gotovo da nema, a ako ih i ima, nagrade su znatno manje nego u muškim. I za muškarce je „Aeroflot Open“ ozbiljna prilika za zaradu. Zašto ga ne pretvoriti u centralni turnir i za žene, u pravi praznik šaha? Bilo bi sjajno vidjeti uporedive nagrade za žensku kategoriju. To bi značajno doprinijelo razvoju ženskog šaha u Rusiji.

— Kakvi su ti planovi za nastavak sezone? Hoćemo li moći da te pratimo na ekipnom prvenstvu Rusije u Sočiju?

Polina Šuvalova — Najbliži turnir je open u Bakuu, ali se vremenski poklapa sa ekipnim prvenstvom Rusije. Tako da me u Sočiju, nažalost, neće biti. Razmišljam o učešću na prvenstvu Azije, ali još nisam donijela odluku. A tokom ljeta planiram da igram ekipno prvenstvo svijeta u rapidu i blicu u Hong Kongu, gdje nastupam za lokalni tim. U njegovom sastavu su, osim mene, bugarski velemajstor Arkadij Najdič, kao i nekoliko mladih i veoma perspektivnih igrača iz azijskih zemalja. Ljubiteljima šaha preporučujem da isprate taj turnir!

Žavohir Sindarov.
Foto FIDE

Između Gukeša i Sindarova biće prava bitka

— Na tvojim društvenim mrežama nedavno se pojavila serija videa „Disciplina“ — svaki dan objavljuješ minut i po duge klipove o rasporedu, pripremi, sportu, svakodnevnim obavezama. Šta je to, kako je počelo i koji je cilj?

Polina Šuvalova — Dok sam odmarala od šaha poslije novogodišnjih svjetskih prvenstava, pala mi je na pamet ideja da napravim lajfstajl blog o životu profesionalne sportistkinje-šahistkinje. Od 25. januara pokrenula sam otvoreni godišnji izazov na svojim internet stranicama. Suština je da svakog dana ispuniš nekoliko uslova: šah — najmanje pet sati, ne računajući opterećenje prije i poslije turnira, ako je potrebno. Ispostavilo se da sam za ovih dva i po mjeseca, koliko izazov traje, ukupno odmarala oko pet dana, i njih ne računam. Tu su i obavezna jutarnja vježba i minimum 10 hiljada koraka dnevno. To je izazov samoj sebi. Kada to radiš javno, postoji i veća motivacija da držiš disciplinu. Treba raditi svaki dan — u tome je suština. Posebno je lijepo kada u komentarima napišu da sam nekoga motivisala, tada shvatim da moj blog može nekome biti koristan.

— Koji sportovi, po tvom mišljenju, najviše pomažu šahistima da postignu bolje rezultate?

Polina Šuvalova — Mislim da je za šah važno baviti se nečim što razvija izdržljivost. Ja treniram boks. Ti treninzi uključuju kardio, snagu i razvijaju reakciju — sve što je potrebno! Ako se iz boksa izbace udarci u glavu (što nije najkorisnije za šah), to je odličan sport. Šahisti često trče, igraju stoni tenis i tenis, idu na plivanje. Sada je veoma popularan padel — ja ga još nisam probala. Svako bira za sebe, ali meni prijaju aktivni sportovi sa elementom igre. Fizička forma je generalno veoma važna za šah. Ne vode svi šahisti računa o tome, pa im rezultati ponekad trpe. Bez sporta se, na primjer, ne osjećam optimalno.

— Da li pratiš neki sport kao gledalac, ili ti je ipak draže da sama učestvuješ?

Polina Šuvalova — Nisam navijač, više volim sama da se bavim sportom! Ponekad gledam boks, imam omiljene borbe koje mogu ponovo da gledam. Za mene je to neka vrsta meditacije, djeluje umirujuće (smiješi se).

— I za kraj — o nedavno završenom Turniru kandidata. Kako ocjenjuješ dešavanja na Kipru? Šta očekujemo od meča za mušku krunu i kakav duel bi bilo zanimljivo vidjeti kod žena?

Polina Šuvalova — Kod muškaraca je Sindarov pokazao fenomenalan rezultat — i igrom i pripremom. Takvu dominaciju je teško vidjeti u šahu. Iako Sindarov djeluje kao favorit, posebno nakon Gukešovih poraza, ishod meča za titulu je i dalje vrlo teško predvidjeti. Ja bih prednost dala Sindarovu, ali Gukeš može da se vrati u formu iz vremena Olimpijade 2022. Ukratko — biće to prava bitka. Kod žena je situacija čudna i složena: recimo, Vajšali prati nevjerovatna sreća — uspijevala je da dobija izgubljene pozicije. Po kvalitetu igre, međutim, stabilnije djeluje Kineskinja Džu Điner. Posebno je zanimljivo kada se neizvjesnost zadrži do posljednjeg kola, kao što je sada bio slučaj. Sada ostaje da čekamo borbe za titule.

Aleksandra Pankratova

https://tinyurl.com/5n8wdhm3

Romane, veliko hvala na ovom intervjuu i ogromne čestitke na pobjedi Žavohira. Prošla su otprilike dva dana otkako je on ranije osigurao turnir. Kako se generalno osjećate?

Roman Vidonyak: Bio je to odličan turnir, odličan rezultat i veliko dostignuće, ali to je već prošlost. Došao je novi dan i novi zadaci. Za gledaoce je to, naravno, ogroman trenutak i grandiozan turnir za Žavohira. Za nas su prošla dva-tri dana i moramo ponovo krenuti s planiranjem, trenirati iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec — raditi kao profesionalci.

Dakle, još par dana — povratak u Taškent, možda neki javni događaji?

Roman Vidonyak: Da, i to je sve.

I to je sve?

Roman Vidonyak: Da. A onda — rad. Nemamo mnogo vremena, i nije riječ samo o meču za svjetsku titulu. Na primjer, ispred nas je Varšava — etapa Grand Chess Toura, veoma jak turnir, gdje će igrati i Gukeš i praktično svi najjači na svijetu — u ubrzanom i brzopoteznom šahu. A tri dana nakon Varšave — Bukurešt, klasični turnir Grand Chess Toura. Ta dva turnira su veoma važna.

Znate, sad sam se sjetio — tada to nisam povezao — bila je etapa Grand Chess Toura koju je potpuno dominirao Fedosejev.

Roman Vidonyak: Da, u Varšavi, prošle godine.

I tada ste radili s njim?

Roman Vidonyak: Da, radio sam s Fedosejevim mnogo godina, više od tri. Sada ima pauzu iz ličnih razloga, ali čekam njegov povratak.

Kada je počeo vaš rad sa Žavohirom?

Roman Vidonyak: U januaru 2025. godine.

To je bilo tokom Vajzenhausa?

Roman Vidonyak: Da, prije tog turnira. Bili smo tamo zajedno.

Dakle, prilično nedavno.

Roman Vidonyak: Da.

Kako je do toga došlo? Da li ste prvo počeli raditi sa uzbekistanskom federacijom ili odmah sa Žavohirom?

Roman Vidonyak: Prvo sa Fedosejevim. Trebao nam je sparing partner za trening kampove. To je moj sistem — raditi s dva veoma jaka igrača. Ali nije lako naći odgovarajućeg sparing partnera za Fedosejeva.

Ponekad smo imali, na primjer, Jordena van Foresta, Anisha Girija i druge jake igrače. Ali u jednom trenutku je trebalo naći stabilnog partnera, i Fedosejev je rekao: „Pogledaj Žavohira — veoma zanimljiv mladi igrač, sa razmišljanjem Botvinika.“

To me je zainteresovalo. U to vrijeme i Žavohir je tražio novi korak u razvoju. Vladimir je razgovarao s njim, objasnio mu moj sistem, došao je u Minhen. Odradili smo jedan dan treninga — i to je bilo veoma zanimljivo za oboje. Nakon toga smo počeli mnogo da radimo.

Bilo je devet trening kampova po 10–14 dana — ukupno oko 140–160 dana treninga.

Svaki dan je bio intenzivan?

Roman Vidonyak: Veoma. Bez računara i šahovskih mašina. Samo tabla — 8 sati dnevno.

Kada kažete „sistem“, šta to znači?

Roman Vidonyak:Ukratko je teško objasniti — detaljno samo u knjizi. Ali suština je da radimo na ključnim šahovskim vještinama na velemajstorskom nivou. Podijelio sam ih na 17 dijelova. Za svaki dio postoje hiljade specijalnih pozicija.

Treniramo vještine kroz sistem ocjenjivanja — od C- do A+. Kada učenik dostigne A+, prelazimo na drugu vještinu.

I rekli ste da Žavohir još nije dostigao nivo A?

Roman Vidonyak: Još ne, čak ni A-. Trenutno je otprilike na nivou B.

To znači da su zadaci veoma teški?

Roman Vidonyak: Da, i ima ih na desetine hiljada. On ih rješava brzo, pa moram stalno da pravim nove. Već imam oko 40.000 pozicija.

Vi ih sami birate? Danas svi govore o vještačkoj inteligenciji.

Roman Vidonyak: Ne, AI to još ne može da radi. Moraš razumjeti učenika, njegove slabosti i birati pozicije baš za to.

Na primjer, partija s Matijasom — gdje nije odigrao uzimanje na a4. Da li je to povezano s onim što ćete kasnije trenirati?

Roman Vidonyak: Da. Ovdje su dvije stvari. Prva je izdržljivost. Pritisak je bio visok, mozak je bio umoran i izabrao je jednostavniji put — razmjenu i bezbjedan završetak. Ako se trenira izdržljivost, mozak može dublje da računa varijante. Imao je dovoljno energije, ali ne za svaki potez — turnir je težak.

Dakle, izdržljivost je jedna od vještina?

Roman Vidonyak: Da, jedna od 17.

Vaš sistem je inspirisan trenerima sa kojima ste radili?

Roman Vidonyak: Da — Igor Platonov, J. Dorfman.

Dorfman je „statička ravnoteža“?

Roman Vidonyak: Da, njegove knjige su veoma važne za razumijevanje šaha.

Ali ih je teško razumjeti?

Roman Vidonyak: Da, veoma. Radio sam treninge s njim i dobro sam razumio metod, ali iz knjiga je to teško.

I to vas je navelo da napravite svoj sistem?

Roman Vidonyak: Da. Platonov je govorio: ako imaš talenat, moraš razvijati izdržljivost razmišljanja. On je imao metodiku, ja sam je proširio — dodao sam još 16 vještina.

Svaki dan pravite pozicije?

Roman Vidonyak: Da. Svakodnevno pregledam stotine partija i raspoređujem pozicije po vještinama.

Zašto je potrebno toliko?

Roman Vidonyak: Zato što su top-velemajstori veoma jaki. Ne možeš razviti vještinu na 100 pozicija — kao mišići: ako ne treniraš, sve nestane.

Ali to je ogroman obim posla. Da li je to održivo?

Roman Vidonyak: Ako osoba nije motivisana — neće postati veliki igrač. Prva 2–3 mjeseca su veoma teška, ali poslije dolazi osjećaj snage i trening počne da prija.

Kao u teretani?

Roman Vidonyak: Da, tačno. U početku teško, poslije želiš da nastaviš.

Šta vas motiviše da radite tako?

Roman Vidonyak: Ljubav prema šahu i prema trenerskom poslu. Volim to i želim da svakog dana postajem bolji.

Rođeni ste u Lavovu i preselili ste se u Njemačku?

Roman Vidonyak: Sa 21 godinom. Prije toga sam studirao na sportskom univerzitetu na šahovskom odsjeku.

Oženili ste se sa 18 godina?

Roman Vidonyak: Da.

Da li je i vaša supruga šahistkinja?

Roman Vidonyak: Da, internacionalni majstor — Neli Vidonyak, igra za FC Bayern.

Da li ste odmah počeli da radite kao trener u Njemačkoj?

Roman Vidonyak: Ne, prvo nisam znao jezik. Radio sam obične poslove — čak u McDonald’su, i kao vozač autobusa.

Ozbiljno?

Roman Vidonyak: Da. Imao sam oko sedam takvih poslova. Paralelno sam trenirao klubove i učio njemački.

Kada je počela profesionalna trenerska karijera?

Roman Vidonyak: Od 2011. godine.

Da li su vaši roditelji uticali na vas?

Roman Vidonyak: Da, bili su muzičari. Pitao sam oca na čemu da sviram, on je rekao: „Tri muzičara u porodici su već previše“. I ja sam otišao u šah. Kada sam odlučio da postanem trener, podržali su me, iako to tada nije smatrano prestižnom profesijom.

Da li žalite što niste postali velemajstor?

Roman Vidonyak: Ne. Imao sam veoma jakog trenera i želio sam da budem kao on.

Kako se zvao?

Roman Vidonyak: Viktor Ščerbakov. Više nije živ, ali je bio moja inspiracija. Bio je veoma impresivna osoba. Trenirali smo zajedno sedam godina i tada sam pomislio: „Želim da postanem šahovski trener kao on“.

Zanimljivo. Naravno, znate Marka Dvoreckog?

Roman Vidonyak: Da.

Šta mislite o njemu kao treneru? Bio je internacionalni majstor i dao je ogroman doprinos šahovskoj literaturi, radio je sa vrhunskim igračima poput Jusupova, Dreeva, Dolmatova. Da li je njegov pristup uticao na vas? Jeste li čitali njegove knjige?

Roman Vidonyak: Da, naravno, čitao sam njegove knjige. Mislim da je uradio ogroman posao. Ali živio je u eri bez mašina i bilo je jako teško napraviti više nego što je on napravio. Moraš biti supervelemajstor da tako precizno sastavljaš vježbe bez kompjutera. Imao sam sreću što živimo u drugom vremenu — ,ašine (engine) mnogo pomažu.

Pojavom mašina igra se mnogo promijenila. Trening je postao lakši — možeš praviti materijale uz pomoć računara. Ali borba za tablom je postala mnogo gušća: ogromna količina teorije, pripreme itd. Kako gledate na riječi Magnusa da klasični šah postaje dosadan i „suh“? Da li se slažete?

Roman Vidonyak: Uopšte ne. Mislim da je Magnus jednostavno predugo u šahu i osvojio je toliko turnira da mu je postalo dosadno. Možda njegova priprema više nije idealna. Na primjer, pred meč za svjetsku titulu mora se učiti ogroman broj varijanti — to je teško i dosadno. Ali postoje i drugi načini pripreme, ne samo učenje varijanti četiri sata dnevno.

Igramo protiv ljudi. Postoje mašine, postoje „Ferrari“, ali Usain Bolt trči 100 metara bez mašine — i mora biti najbolji na svijetu. U šahu je isto.

Poslije pripreme i dalje počinje prava igra: duga partija, kritični momenti, teške odluke — odbrana, napad, poziciona igra, završnice. Lako je pričati, ali u praksi je to teško. Da, treba mnogo pripreme, pamćenja varijanti — to je naporno. U mojoj knjizi pisaću o mnemotehnici. Nauka pamćenja je danas veoma razvijena, ali šahisti je gotovo ne koriste, a trebali bi.

Dakle, ne zanimaju vas samo šah, nego i rad mozga?

Roman Vidonyak: Naravno. To je naš alat.

Pitate li se rade li s neurolozima?

Roman Vidonyak: Da, mnogo čitam, slušam i razmišljam o tome. I pisaću o tome u knjizi.

Možete li navesti primjer kako funkcioniše mozak, nešto što još nije do kraja razjašnjeno, ali bi moglo mnogo pomoći šahistima?

Roman Vidonyak: Ne mogu. Pred nama je meč protiv Gukeša. U knjizi neću otkrivati sve tajne. Mnogo važnog — da, ali ne sve. Pripremu za meč, naravno, držim u tajnosti.

Naravno. Koja partija Žavohira vam se najviše svidjela na ovom turniru?

Roman Vidonyak: Protiv Fabijana u drugom dijelu — brilijantna odbrana. Jusupov me nazvao i rekao: „Nevjerovatno! Ova remi-partija je bolja od deset pobjeda.“

I mene je to jako impresioniralo. Kada je Fabijano zamijenio dame i uzeo pješaka na a6, činilo mi se da će se Žavohir raspasti — to nije njegov tip pozicija.

Prije godinu dana — da. Ali sada je pronašao nevjerovatne odbrambene ideje: Kg6, h5, gxh5. Obradili smo oko 200 pozicija iz odbrane i igrali trening partije iz odbrane. To je jedan od ključnih elemenata mog sistema.

Da, to se vidjelo. Bile su i odlične pripreme u otvaranju, recimo protiv Pragnanande — kralj u centru, i jednostavno ga je „razbio“.

Roman Vidonyak: Prva partija je bila kao Taljeva — vrlo lijepa. Ali možda smo mi dobro igrali, a protivnici nisu bili na očekivanom nivou.

Svi su govorili da su se pripremali mjesecima za turnir.

Roman Vidonyak: Da, ali u pripremi je potrebna i sreća. Možete pripremiti stotine varijanti, ali koja će se pojaviti na tabli — to je takođe pitanje sreće.

Radili ste s mnogim jakim igračima, uključujući i Bibisaru. S kim sada radite?

Roman Vidonyak: Bibisara je dio mog sistema, kao i Žavohir. Vjerujem da će postati najjača šahistkinja svijeta. Treba joj mnogo treninga, znamo na čemu treba raditi. Mlada je, motivisana i ponosan sam što je treniram.

Zašto smatrate da će Žavohir postati najbolji na svijetu? Radili ste i s Anišem Girijem i Fedorom Fedosejevim.

Roman Vidonyak: Giri i Fedosejev više nisu tako mladi. Možda nemaju toliko vremena, energije ili želje da treniraju tako intenzivno. Ali da je Aniš trenirao sa mnom devet priprema godišnje, mogao bi dostići rejting 2800. I dalje je vrlo jak.

Da li učenik mora potpuno da vjeruje vašem sistemu?

Roman Vidonyak: Nakon prvog kampa svaki jak velemajstor razumije kako to funkcioniše. Ali prije prvog kampa ja sam nepoznat trener, pa je potrebno povjerenje.

Sada više niste nepoznati. Sigurno vam se javlja mnogo ljudi?

Roman Vidonyak: Da, ali ne primam nove igrače — imam dovoljno posla. Imamo svoje zadatke.

Iznenađuje me što se do 2025. o vama skoro ništa nije znalo. U šahovskoj novinarstvu sam 10 godina i prvi put sam vas vidio u Vajk an Zeu.

Roman Vidonyak: Ja sjedim kod kuće. Volim svoj dom, svoju suprugu, ćerke i mačke. Radim na šahu i pozicijama. Ne pišem knjige, ne koristim društvene mreže — možda zato.

Nemate društvene mreže?

Roman Vidonyak: Ne, nemam vremena za to.

A šta kažete učenicima? Mladi vole društvene mreže.

Roman Vidonyak: Društvene mreže su štetne za mozak. Ali mladima je ponekad potreban odmor. Ne zabranjujem. To je njihov izbor.

Znači osam sati treninga — a poslije radi šta hoćeš?

Roman Vidonyak: Da. Bavite se sportom, gledajte filmove, razvijajte se — ali slobodno.

A što se tiče alkohola i ostalog?

Roman Vidonyak: Alkohol i duvan su 100% štetni za mozak. Ali profesionalni šahisti to razumiju i bez mene.

I za kraj: pominjali ste meč sa Gukešem… Možda postoji „čudovište Gukeš“ i Gukeš koji nije u formi. Možete li malo pojasniti?

Roman Vidonyak: Da. Naravno da simpatišem Gukeša. Kada sam gledao njegove partije na Olimpijadi i na drugim turnirima, čak sam pomislio da ima trenera jačeg od mene.

Mislite na Gajevskog?

Roman Vidonyak: Ne. Ne znam ko je to. Govorim o „atletskom treneru“. U svakom dobrom sportskom klubu postoji glavni trener — kao Pep Gvardiola ili Jirgen Klop — ali postoji i atletski trener koji 90% vremena radi na osnovnim vještinama igrača. U šahu je to isto potrebno. Ja sam upravo takav „atletski“ trener. Gajevski je, mislim, više trener za otvaranja. A ja sam pretpostavljao da Gukeš ima jakog upravo atletskog trenera.

Znači trener koji pomaže da se dublje razumije šah?

Roman Vidonyak: Upravo to. Pogledajte Ronalda ili Mesija: oni ne rade stalno samo s glavnim trenerom, nego imaju ličnog trenera iz dana u dan, godinama, da bi razvijali i realizovali svoje vještine. U šahu bi trebalo biti isto.

Ali većina supervelemajstora ima samo trenere za teoriju i otvaranja.

Roman Vidonyak: Da, i to je greška. Mislim da su mnogi prošli kroz tu fazu, ali se kasnije fokusiraju samo na otvaranja. A u šahu gotovo da nema sistemske „atletske“ pripreme. Na primjer, Dvorecki je radio s igračima u periodima, ali prava priprema mora biti stalna — svaki dan, svake sedmice između turnira. Intenzitet je ključni faktor, kao i u sportu.

Takav trener mora dobro poznavati igrača?

Roman Vidonyak: Naravno. To je neophodno. Ne govorimo o fizici, nego o „mentalnoj atletici“.

Šta mislite, da li je Gukeš imao takvog trenera?

Roman Vidonyak: Ne znam tačno kako je došao do tog nivoa, ali igrao je veoma snažno. Međutim, kasnije je nešto krenulo po zlu. Mislim da je problem u pogrešno postavljenom cilju.

U kom smislu?

Roman Vidonyak: Postavio je sebi cilj — da postane svjetski prvak. Ali za supervelemajstora to nije baš pravi glavni cilj.

A koji bi trebalo da bude?

Roman Vidonyak: Postoje četiri faze: kvalifikovati se za Turnir kandidata, osvojiti ga, zatim osvojiti meč za svjetsku titulu. Ali to nije konačan cilj. Najvažnije je postati toliko jak da dominiraš svjetskim šahom, kao što su to radili Kasparov i Karlsen: godinama osvajati turnire i biti najbolji na svijetu. To je teži cilj, gotovo san, ali je važniji.

Mislim da je Gukeš stigao do faze „postati svjetski prvak“ i sada razmišlja: „Moram svima dokazati da sam najbolji“. Ali još nije prošao prethodni korak — dominaciju. To zahtijeva vrijeme, možda 2–4 godine.

Želim mu sve najbolje. Možda mu i moje riječi pomognu kasnije.

A kako ocjenjujete meč Žavohira i Gukeša?

Roman Vidonyak: Oko 53% u korist Žavohira. Ali meč će biti vrlo težak, otvoren i zanimljiv. Prvi put u istoriji dva tako mlada igrača se bore za svjetsku krunu.

Kako uopšte možete govoriti o 53%?

Roman Vidonyak: To je osjećaj. Teško je objasniti, ali osjećam blagu prednost Žavohira.

Da li je on sada na vrhuncu?

Roman Vidonyak: Da. Posljednje dvije sedmice — najbolji nivo u njegovom životu.

Donosite zanimljive odluke. Na primjer, u Goi niste putovali s njim nego ste poslali Madminova.

Roman Vidonyak: Da. To je bilo prvi put, ali sam znao da je Madminov dobar prijatelj za njega. Na dugim i teškim turnirima veoma je važno imati prijatelja pored sebe. On nije samo prijatelj, nego i jak šahista, moj učenik. Nadam se da će igrati na Olimpijadi i postati jak velemajstor.

Radili ste i sa Nodirbekom Abdusattorovim?

Roman Vidonyak: Da, malo. On mi je veoma interesantan. Mislim da ćemo u budućnosti ponovo sarađivati. On je „mašina za rad“: nevjerovatna koncentracija i motivacija. Po tom parametru je broj jedan među svim mojim učenicima.

Ima li „ubilački instinkt“?

Roman Vidonyak: Da, bez sumnje. Vrlo jak.

Ako nastavi dugo da igra, može dominirati. I tada će Žavohiru biti veoma teško da dominira šahom.

Koje su sličnosti i razlike između njih?

Roman Vidonyak: Ne volim da to komentarišem — to su lične informacije.

Spolja, Žavohir djeluje opušteno, veselo, a za tablom maksimalno fokusiran.

Roman Vidonyak: Da. Ja ga zovem „sunčani momak“, a sada — „TNT“. Znate pjesmu AC/DC? To je to: spolja miran, ali za tablom prava eksplozija, pravi borac.

Roman, ovaj razgovor mi je dao ogromno razumijevanje šahovskog svijeta. Mislim da možemo završiti.

Roman Vidonyak: Hvala. Nadam se da vam se svidjelo. Pokušaću još bolje da naučim engleski da mogu slobodnije da razgovaram s vama.

Već imate odličan nivo.

Roman Vidonyak: Hvala!