Lea Garifulina.

Foto: Global Look Press

Lea Garifulina — intervju nakon pobjede na prvenstvu Rusije u šahu 2026: taj-brejk, novi tempo igre, pripreme i planovi.

Ruska šahistkinja govori o taj-brejku u Rostovu, planovima do kraja godine i svojim interesovanjima van sporta.

Pobjedu na prvenstvu Rusije u klasičnom šahu, završenom u Rostovu na Donu, ostvarila je velemajstor iz Jekaterinburga Lea Garifulina, svjetska prvakinja u brojnim uzrasnim kategorijama, pobjednica onlajn-olimpijade 2020. godine u sastavu reprezentacije Rusije i dobitnica mnogih drugih priznanja. O tome kako je protekao taj-brejk, ko trenira novu prvakinju zemlje i kako izgleda rad sa reprezentativkama, zašto je dobrotvorni rad važan u sportu i kako biti upečatljiva šahistkinja sa sopstvenim stilom ne samo za tablom već i u životu, junakinja Superfinala 2026. govorila je u intervjuu za „Sport-Express“.

„Od novog rukovodstva FIDE očekujem više međunarodnih ženskih turnira sa dobrim nagradnim fondom“

— Lea, čestitamo na zlatu sa prvenstva Rusije! Koliko je trajao put do ovog priznanja i kakav značaj ova titula ima za tebe lično?

Lea Garifulina – Svoje prvo Superfinale igrala sam 2020. godine. Ako računamo od tada, moj put do titule trajao je šest godina. Za mene je titula prvakinje Rusije, prije svega, prestižno priznanje, a zatim i važna prekretnica na putu ka osvajanju novih vrhova.

— Kako planiraš da iskoristiš automobil koji si osvojila kao nagradu?

Lea Garifulina – Zasad ne znam. Prvo ću vidjeti svoju nagradu, a onda odlučiti šta ću s njom.

— Jesi li razmišljala o nastupu na otvorenom turniru, zajedno sa muškarcima? Postoji li sportska razlika između nastupa na otvorenim turnirima i isključivo na ženskim?

Lea Garifulina – Da bi se nastupilo na otvorenom turniru, potrebno je izboriti učešće na osnovu sportskih rezultata. Naravno, teže je igrati protiv muškaraca jer će svaki od njih dati sve od sebe da pobijedi ženu.

— Hoćeš li nastaviti da igraš Superfinale? Neke prvakinje nakon osvajanja titule preskaču naredno izdanje.

Lea Garifulina – Ne planiram da propuštam Superfinale. Ako postoji prilika da odbranim titulu, nastupim pred svojim navijačima, održim formu i osvojim nagrade — to je sjajno!

— Očekuješ li poziv za učešće u seriji ženskog Gran prija FIDE?

Lea Garifulina – Da, ako uspijem da se kvalifikujem preko Velikog švajcarskog turnira ili Svjetskog kupa.

— Šta očekuješ od novog rukovodstva međunarodne federacije?

Lea Garifulina – Više međunarodnih ženskih turnira sa dobrim nagradnim fondom.

— FIDE je za pojedine turnire odobrila „novi klasični tempo“ — 60+30 i 45+30. Kako komentarišeš taj potez?

Lea Garifulina – Što se tiče novog klasičnog tempa, mogu da kažem da se u ovom svijetu sve mijenja i ubrzava. Sportisti će morati da se prilagode, ali mene to ne plaši. Ne volim duge partije.

— Kad smo već kod brzih kontrola vremena, o čemu si razmišljala prije taj-brejka u Rostovu na Donu? Kako si se psihološki pripremala za njega?

Lea Garifulina – Iskreno, sve moje misli bile su usmjerene na voz koji je trebalo da krene u devet uveče. O partijama sam u tom trenutku najmanje razmišljala…

Foto: društvene mreže

„Razdvajam sport od svakodnevnog života“

— Kako su, uopšteno, tekle pripreme za ovo takmičenje?

Lea Garifulina – Pripreme za turnir počele su dva mjeseca prije njegovog početka. Sa Denisom Hismatuljinom dva puta sam imala zajedničke pripreme u svom rodnom Jekaterinburgu. Ništa neobično — rad se odvijao u uobičajenom ritmu. Tri puta sedmično trenirala sam tenis i išla na fitnes kako bih bila u dobroj fizičkoj formi.

— Zašto šahisti često kriju imena svojih saradnika i trenera?

Lea Garifulina – Ne vidim razlog da se krije ime sekundanta. Osim ako se neko plaši da će ga drugi preoteti (smijeh). Moguće je da neki šahisti ne otkrivaju imena trenera specijalizovanih za određeno otvaranje kako drugi ne bi znali za šta da se pripremaju.

— Članica si prve postave reprezentacije Rusije, a prošle godine slavila si ekipnu pobjedu u Linaresu. Kako izgleda rad sa reprezentativkama?

Lea Garifulina – Uoči važnih ekipnih takmičenja obavezno se organizuju zajedničke pripreme. Treneri reprezentacije tokom godine prate naš napredak i individualne rezultate. Tokom takmičenja pomažu nam u pripremama na svaki mogući način.

Šahovska federacija Sverdlovske oblasti u potpunosti me finansijski podržava, tako da mi ništa ne nedostaje.

Kada se pripremate za turnire najvišeg nivoa, važni su svi aspekti. Tu su fizička spremnost i psihološka podrška. Ipak, ključno je izabrati pravog trenera, koji može da napravi optimalan raspored turnira, treninga i odmora, odredi strategiju i odabere materijal za proučavanje.

— Kako izgledaju zajedničke pripreme, kakvi su odnosi u ekipi i da li se često raspravljate za tablom?

Lea Garifulina – Zajedničke pripreme uvijek protiču u prijateljskoj i radnoj atmosferi. Rasprava za tablom uglavnom nema. Svi se trude da poštuju tuđe mišljenje i pogled na poziciju. Sa svim protivnicama u šahu nastojim da održavam dobre odnose i razdvajam sport od svakodnevnog života.

— Koji su tvoji dalji planovi za ovu sezonu?

Lea Garifulina – Evropski klupski kup u Crnoj Gori, finale ženske serije WR Chess, Svjetsko prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu. Nakon toga slijede pripreme za glavna takmičenja 2027. godine. Očekuju nas Veliki švajcarski turnir na ostrvu Men i Svjetski kup.

Foto: društvene mreže

„U djetinjstvu sam se bavila ne samo ritmičkom gimnastikom već i baletom“

— Tvoje ime se ponekad može vidjeti u društvenim hronikama: na aukcijama, zatvorenim događajima na kojima prisustvuju vodeće ličnosti regiona. Ispričaj nam nešto o tim događajima.

Lea Garifulina – Ove godine sam zaista imala sreću da učestvujem na dobrotvornoj Katarininoj skupštini, na kojoj su bili poznati privrednici i vodeće ličnosti regiona. U okviru dobrotvorne akcije predstavljala sam predsjednika naše federacije Andreja Simanovskog (prim. „Sport-Expressa“). On nije mogao lično da prisustvuje, pa sam imala težak zadatak da na pravi način raspolažem novcem koji mi je povjeren. Nadam se da sam u tome uspjela. Sav novac koji sam potrošila bio je namijenjen dobrotvornim svrhama, dok su šahovi koje mi je poklonio gubernator ostali kod mene za uspomenu.

— Baviš li se društvenim aktivnostima i popularizacijom šaha?

Lea Garifulina – Koliko mi mogućnosti dozvoljavaju. Ako me pozovu i imam vremena, nikada ne odbijam. Na primjer, ove godine pozvali su me da održim simultanku u Sisertu. Bilo mi je veoma drago da razgovaram sa djecom koja tamo treniraju, odgovorim na njihova pitanja, podijelim autograme i fotografišem se s njima. Često gostujem na radiju i televiziji. Govorim o tome kako šah pomaže u životu, koliko je zanimljiv i kako povezuje ljude.

— U djetinjstvu si se bavila ritmičkom gimnastikom. Da si nastavila, misliš li da bismo danas imali Leju, svjetsku prvakinju u ritmičkoj gimnastici? Ili bi se ipak posvetila šahu?

Lea Garifulina – Bavila sam se ne samo ritmičkom gimnastikom već i baletom. U oba sam bila uspješna. Međutim, uslijedila je prinudna pauza i upravo tada je šah ušao u moj život. Vjerovatno mi je šah bio suđen!

— Kako si shvatila da je upravo drevna kraljevska igra tvoj poziv i da će čitav tvoj život biti povezan sa šahom?

Lea Garifulina – Shvatila sam to odmah, čim me je brat naučio pravilima. Toliko sam se zanijela da sam bila spremna da igram neprestano. Zatim sam nagovorila majku da me upiše u šahovsku sekciju. Dugo se protivila jer je smatrala da šah nije baš prikladan za djevojčicu. Međutim, nakon pola godine treninga, kada su stigli prvi uspjesi, povjerovala je da je to moj životni poziv i od tada me podržava u svemu.

— Ispričaj nam kako je izgledalo tvoje školovanje u „Siriusu“.

Lea Garifulina – „Sirius“ je bio važan dio mog ranog razvoja kao šahistkinje, zajedno sa seminarima Jurija Jakoviča. Tada sam počela da razumijem osnove šaha, njegove tajne i unutrašnju suštinu — ne onu računarsku, već ljudsku. Takvu stručnu pomoć mladom sportisti teško je pronaći, naročito u regionima.

Lea Garifulina Ipak, postoje i određene poteškoće. Najveća mana „Siriusa“ jeste to što mi je, nakon čestih boravaka tamo, bilo teško da nadoknadim školsko gradivo, jer je opšteobrazovni program bio veoma površan i skraćen.

— Podržavaju li te porodica i najbliži? Kolika je njihova uloga u tvojim uspjesima?

Lea Garifulina – Naravno. Moja porodica pruža mi punu podršku, od organizacione do moralne. Najvažnije je to što su, uprkos svim teškoćama, uvijek pronalazili načine da me podrže u mojim nastojanjima i vjerovali u moj uspjeh.

Foto: Global Look Press

— Šta te zanima, kako voliš da provodiš slobodno vrijeme i kako se odmaraš od šaha?

Lea Garifulina – Volim svoju porodicu i svog mačka. Volim da idem na koncerte, u bioskop i restorane, da posjećujem muzeje i istorijska mjesta u različitim zemljama i gradovima. Bavim se i tenisom.

— Prijaju li ti poređenja sa Leom Organom iz filmske sage „Ratovi zvijezda“ Džordža Lukasa?

Lea Garifulina – Više bih voljela da me ne porede sa princezom Leom, jer se to dešava suviše često.

— Da li je tvoj prepoznatljiv, elegantan stil rezultat saradnje sa profesionalnim stilistima ili lične inspiracije?

Lea Garifulina – Kada je riječ o odijevanju, o tome se sama brinem. Ako u prodavnici vidim nešto što mi se dopada, trudim se da to odmah kupim kako se kasnije ne bih kajala. Zatim za svaki turnir biram određene kombinacije iz svog ormara za koje smatram da su prikladne i da odgovaraju značaju takmičenja.

Aleksandra Ponkratova

LINK

17. oktobar 2026.

Šampion Rusije odgovorio je na pitanja glavnog urednika sajta Šahovske federacije Rusije, Vladimira Barskog.

– Andreje, čestitam na pobjedi – ubjedljivoj i ostvarenoj prije kraja turnira! Sa strane je djelovalo da je sve išlo lako i jednostavno. A kako je to izgledalo iznutra?

Andrej Esipenko – Hvala! Zapravo, turnir je bio težak. Sve partije koje sam dobio bile su za mene veoma naporne, svuda se vodila izuzetno žestoka borba. Čini mi se da smo Ernesto i ja završili partiju posljednji. S Vadimom sam imao veoma opasnu poziciju, vodila se nervozna borba i, kada mi je ostalo svega nekoliko sekundi, uspio sam da pronađem prave poteze.

Andrej Esipenko Tek kada sam stigao do rezultata od +4, mogao sam da budem koliko-toliko miran za konačan ishod. Međutim, da su Jevgenij Nаjer ili David Paravjan još jednom pobijedili — David je, na primjer, imao dobre šanse u partiji protiv Goganova — situacija je mogla da se zakomplikuje. Ipak, i konkurenti su malo posustali, bilo je mnogo remija, pa sam uspio da sačuvam prednost.

– Osvojen je novi vrh – šta za tebe znači titula šampiona Rusije? Koliko ti je bilo važno da ostvariš ovu pobjedu?

Andrej Esipenko – Naravno da mi je važno! Titula prvaka države za mene je veoma prestižna i predstavlja veliku čast! Već dugo igram na superfinalima, a posljednja dva puta zauzimao sam drugo mjesto, tako da sam želio da konačno pobijedim. Drago mi je što sam u tome uspio i što se to dogodilo upravo u Rostovu na Donu.

– Jedna od nagrada za šampiona je automobil „Lada“. Voziš li automobil? Ili ćeš početi da voziš?

Andrej Esipenko – Još ne znam. Uopšte nemam vozačku dozvolu, ali možda ću je dobiti.

Tokom ceremonije otvaranja superfinala. Lijevo je glavna sudija Irina Abramova.

– Ispričaj nam, molim te, detaljnije o turniru, partiju po partiju.

Andrej Esipenko – U prvom kolu igrao sam protiv Ernesta – već na početku me je čekao veoma težak protivnik. Inarkijev u posljednje vrijeme mnogo aktivnije učestvuje na turnirima nego prije nekoliko godina; sasvim nedavno nastupao je u turskoj ligi.

Andrej Esipenko – Partija je bila teška. Već u otvaranju počeo sam da improvizujem jer uopšte nisam očekivao prihvaćeni damin gambit. Zato sam odlučio da pređem u završnicu, pa da vidim šta će se dalje dešavati.

Andrej Esipenko – Čini mi se da završnice nisu najjača Ernestova strana, dok je najopasniji u dinamičnim pozicijama. Možda griješim, ali takav utisak imam o njemu.

Andrej Esipenko – Na kraju sam uspio da mu stvorim određene probleme, ali Ernesto je veoma dobro vodio partiju i odlično se branio. Tek nakon vremenske kontrole uspio sam da osvojim pješaka i nekako se držim te prednosti. Pred drugi cajtnot Ernesto je previdio potez i partija se završila mojom pobjedom.

– Analiziraš li tokom turnira odigrane partije uz pomoć računara ili ih samo pregledaš da bi stekao opštu predstavu o tome šta se dešavalo na tabli?

Andrej Esipenko – Analiziram one pozicije i trenutke koji su mi privukli pažnju tokom partije, ali ne ulazim previše duboko u analizu. Kada sve proučavaš veoma detaljno, potrošiš mnogo energije, a ja sam se trudio da je štedim.

Prve poteze u partiji Andreja Esipenka i Ernesta Inarkijeva povukli su gubernator Rostovske oblasti Jurij Sljusar i narodni umjetnik Ruske Federacije Konstantin Habenski.

Andrej Esipenko- U drugom kolu igrao sam crnim figurama protiv Jevgenija Nаjera i ušao u Grünfeldovu odbranu. To otvaranje sam mnogo analizirao i pripremao za turnir. Jevgenij je izabrao prilično forsiranu varijantu, neprijatnu za crnog ako želi da igra na pobjedu. U suštini, to je provjera bez naročitog rizika za bijelog: ako se svega sjetim, biće remi. Mada, zapravo, bijeli tu može da stvori određene probleme. Pošto je količina informacija u Grünfeldovoj odbrani prilično velika, nisam se tačno sjećao šta se dešava upravo u toj varijanti… Očigledno mi se sve pomiješalo u glavi, ali nekako sam uspio da se snađem za tablom, proučim varijante i prilično lako se odbranim.

Zatim je uslijedila partija bijelim figurama protiv Arsenija Nesterova. U njoj nisam bio naročito zadovoljan izborom otvaranja. Na papiru mi je djelovalo zanimljivo, jer je trebalo da nastane složena pozicija u kojoj i crni i bijeli imaju mnogo mogućnosti. Bila je to otprilike jednaka, ali zanimljiva pozicija, puna pozicionih zamki. Arsenij je odigrao nekoliko logičnih poteza koje sam, naravno, provjeravao tokom pripreme. Ali, opet, količina informacija je ogromna, trebalo je ponoviti mnogo toga i nisam se sjetio šta tačno treba igrati u toj poziciji. Mogao sam da stvorim probleme crnom, ali za to je bilo potrebno igrati veoma precizno. U partiji sam, međutim, po izlasku iz otvaranja dobio nešto slabiju poziciju. Arsenij je bio zadovoljan što se crnim figurama lako odbranio i ubrzo je pristao na remi.

– Kako uopšte uspijevaš da zapamtiš toliku količinu informacija?

Andrej Esipenko – Očigledno ne baš najbolje, kad mi se sve miješa… Šah se posljednjih godina promijenio u tom smislu što danas postoji mnogo otvaranja koja ranije nisu bila cijenjena, a sada se smatraju potpuno normalnim. Tako se količina informacija još više povećala.

– Zatim je uslijedila veoma važna partija protiv Dmitrija Kokareva, koji je bio samostalni lider i pritom igrao bijelim figurama. Kakav si pristup imao pred tu partiju?

Andrej Esipenko – Iskreno, nisam ni razmišljao o tome da igram protiv lidera. Jednostavno sam izašao na partiju, isto kao i na sve ostale. Izabrao sam otvaranje koje je trebalo da dovede do borbe, mada je danas teško reći da li je zaista tako. Često pokušavaš da crnim figurama zametneš borbu, a protivnik odigra nekoliko dobrih poteza i onda moraš dugo da se mučiš da bi izvukao remi.

– Dakle, ako bijeli ne želi borbu, onda od nje nema ništa?

Andrej Esipenko – Teško je, da. Ako dobro poznaje teoriju otvaranja i nema naročitu želju da igra na pobjedu, veoma je teško nametnuti borbu. Ili moraš da preuzmeš veliki rizik i uđeš u krajnje sumnjive pozicije, ali to ne želiš jer protivnik može da te kazni. Poslije toga ti možda neće biti dovoljan cijeli turnir da nadoknadiš izgubljene rejting-poene.

Dmitrij igra Kalašnjikovljevu varijantu samo sa potezom c2–c4 i vidi se da je veoma duboko poznaje. I ja sam mnogo proučavao tu varijantu prije turnira, ali sam se ipak dvoumio da li da uđem u nju. Kokarev uvijek igra otprilike isto, ali zato veoma dobro poznaje sve njene nijanse. Zbog toga sam se pribojavao da bi mogao da me nadigra, jer je ta varijanta za mene bila nova.

U početku sam dobio solidnu poziciju, a zatim odigrao nekoliko nepreciznih poteza i već sam stajao lošije. Nastala je nevjerovatno složena, naizgled veoma opasna pozicija. Ako se igra pravilno, kako preporučuje računar, rezultat je jednakost. Ja sam, međutim, dozvolio protivniku da stekne prednost. Ipak, nastala je veoma složena i zanimljiva borba u kojoj je bijeli morao da donosi važne odluke. Na kraju sam uspio da zbunim Dmitrija i pobijedim.

Da unaprijed kažem, i Kokarev i Zvjagincev veoma su kreativno igrali protiv mene. Obojica su pokazali veliki talenat!

– Osim Inarkijeva i Kokareva, pobijedio si još Popova i Zvjaginceva. Šta se dešavalo u tim partijama?

Andrej Esipenko – I partija protiv Ivana Popova bila je veoma složena. Bijeli ipak treba da se bori za pobjedu, ali Ivan je tokom cijelog turnira igrao odlično i veoma čvrsto. I protiv mene je dobro vodio partiju. Sve do otprilike 35. poteza kompjuterska procjena pozicije stalno se kretala oko nule. Nisam uspio da steknem prednost ni u otvaranju ni u ranoj središnjici, ali je Popov pred vremensku kontrolu ipak počeo da griješi.

– Da li je na to uticao pritisak zbog nedostatka vremena?

Andrej Esipenko – Da, pozicija je još sadržala određenu napetost, a Ivan je odigrao 21…gxf5…

Pozicija iz partije Esipenko – Popov nakon 21…gxf5.

Andrej Esipenko Poslije toga crni sigurno više ne može da izgradi neprobojnu tvrđavu, a partija se nastavlja i postoje određeni objekti za napad. Plašio sam se da će Ivan učvrstiti poziciju, zatvoriti je, možda nešto žrtvovati, a da ja jednostavno neću uspjeti da probijem odbranu.

Zapravo, potez 21…gxf5 objektivno je dobar, ali crni njime preuzima dodatne obaveze. I dalje može da se brani, ali to nije lako… Uspio sam da dobijem tu važnu partiju.

A protiv Vadima Zvjaginceva odigrao sam najnapetiju partiju, u kojoj sam bio veoma blizu poraza. Ne govorim to iz perspektive kompjuterske procjene, već na osnovu ličnog osjećaja tokom igre. Kada mi je kralj stajao na d1, a on postavio topa na c4…

Pozicija iz partije Esipenko – Zvjagincev nakon 20…Tc4.

Kakva žestoka napadačka igra Vadima! Mnogo sam računao, ali nikako nisam uspijevao da pronađem varijantu koja bi funkcionisala… Potez 21.Sc3, koji predlaže računar, uopšte nisam razmatrao. Po mom mišljenju, takvu mogućnost prilično je teško uočiti. Kada je jednom vidiš, shvatiš koliko je snažna, ali nije je lako pronaći jer si u tom trenutku usredsređen na druge stvari – a sigurno ne na žrtvovanje kvaliteta kako bi se kralj prebacio na e2 (21…Se3+ 22.Ke2 Sxf1 23.Txf1).

– Da li se taj potez ili uoči ili ne?

Andrej Esipenko – Da, da, da! U principu, igrao sam normalno, ali da je Vadim odgovorio pravilno, s ljudske tačke gledišta bilo bi mi veoma teško. Računar pokazuje nulu, ali u stvarnosti crni ima izuzetno snažnu inicijativu i mogao sam tamo da napravim svakakve gluposti. Kasnije sam kod kuće provjerio ono o čemu sam razmišljao – u toj varijanti crni bi stekao priličnu prednost. Naravno, nije sigurno da bih tako igrao, jer sam varijante računaо izdaleka, ali ipak…

Tako su sve četiri partije koje sam dobio bile veoma napete. Protivnici su, čini mi se, igrali odlično, ali uspijevao sam nekako da ih nadmašim u računanju varijanti i bolje održavam napetost.

– Turnir je bio dug, trajao skoro dvije nedjelje. Kako gledaš na prijedlog da se skrati vremenska kontrola i igraju po dva kola dnevno?

Andrej Esipenko – Čini mi se da skraćivanje vremenske kontrole uvijek ide naruku favoritima, odnosno igračima koji su objektivno jači. Što si bliže cajtnotu, veće su šanse da dobiješ bilo koju poziciju. Uz ovakvu vremensku kontrolu, kakva je sada, prilično je teško pobijediti bilo koga, bez obzira na to ko dođe na turnir. S druge strane, niko nije rekao da će biti lako! Oduvijek se tako igralo, sve je bilo u redu i ne bih sada želio da se žalim na bilo šta.

Ali, generalno, pozitivno gledam na ubrzavanje vremenske kontrole. Kada bi se, recimo, ovdje ukinulo dodavanje vremena poslije 40. poteza, to bih podržao. Što se tiče igranja dva kola dnevno, nemam naročito mnogo iskustva s tim. Osim na „Aeroflotu“, nisam mnogo igrao po takvom rasporedu, ali tamo je, u principu, sve bilo u redu. Ipak, svi smo navikli da igramo jednu partiju dnevno. Ako nastupi nova realnost, moraćemo da se naviknemo na nju.

– U Rostovu si, u hotelu „Hajat“, već igrao mečeve protiv Vladimira Kramnika i Riharda Raporta. Čemu su te ti mečevi naučili?

Andrej Esipenko – Prije svega, želim da zahvalim Arutjunu Armenakoviču Surmaljanu, predsjedniku Šahovske federacije Rostovske oblasti, na dugogodišnjoj podršci i na tome što je organizovao te mečeve. Takođe, zahvaljujem njemu i Šahovskoj federaciji Rusije na odlično organizovanom superfinalu!

A čemu su me mečevi naučili? Teško je izdvojiti nešto konkretno, ali kada igraš protiv igrača takvog kalibra, htio-ne htio, naučiš mnogo toga. Uočavaš određene nijanse čak i na intuitivnom nivou. Često je teško to pretočiti u riječi, ali izgleda da se u podsvijesti dešavaju određene promjene. Napreduješ, a da ni sam ne razumiješ kako i zašto se to događa.

Generalni konzul Jermenije u Južnom i Sjevernom Kavkaskom federalnom okrugu Levon Minasjan, Andrej Esipenko, ministarka obrazovanja Rostovske oblasti Viktorija Černišova, predsjednik Šahovske federacije Rostovske oblasti Arutjun Surmaljan i izvršni direktor te federacije Andrej Grivcov.

– Kakvo si iskustvo stekao na Turniru kandidata?

Andrej Esipenko – Mnogo sam razmišljao o Turniru kandidata i pokušaću da formulišem svoje zaključke… Zapravo, sve zavisi od intenziteta donošenja odluka. To sam osjetio igrajući klasični šah protiv vrhunskih igrača, ljudi koji stalno nastupaju na najvišem nivou. Oni ne gube koncentraciju, a ako je i izgube, to traje kratko i dešava se mnogo rjeđe nego kod drugih šahista. Stalno intenzivno računaju varijante, ne isključuju se iz partije, i trudio sam se da radim isto.

U cjelini gledano, nisam baš navikao na to jer sam malo igrao na takvom nivou. Uglavnom sjediš i razmišljaš, ali ne radiš punom snagom računajući mnoštvo varijanti. Za mene je šah ranije bio više kreativna djelatnost, zasnovana na opštim razmatranjima, uz povremeno računanje varijanti.

Sada se trudim da sebe natjeram da više računam i da ne gubim koncentraciju. Ovdje sam osjetio da ljudi često ne mogu da izdrže takvu napetost. Kao što ja na Turniru kandidata nisam uspijevao da izdržim stalni pritisak u partijama protiv vrhunskih igrača, tako se to dešavalo i ovdje: očigledno, ni drugi nisu navikli da neprestano igraju pod pritiskom u složenim pozicijama. Ili bi gubili koncentraciju ili jednostavno ne bi dovoljno duboko proračunali varijante. Naravno, računanje varijanti izuzetno je važno u savremenom šahu.

– Da li si zahvaljujući ciljanoj pripremi za Turnir kandidata podigao svoj repertoar otvaranja na viši nivo?

Andrej Esipenko – Možda, ali u Rostovu gotovo da nisam igrao ništa od onoga što sam pripremao za taj turnir. Promijenio sam svoj repertoar i odlučio da isprobam nova otvaranja. Ipak, ovdje nisam bio naročito zadovoljan pripremom za partije, posebno kada je riječ o igri bijelim figurama. Protiv Arsenija nisam dobio ništa, protiv Ernesta sam odmah počeo da improvizujem, a protiv Vadima sam već od šestog poteza morao samostalno da razmišljam.

Vjerovatno se to dešava zato što sam u posljednje vrijeme proučavao mnogo novih varijanti. Da bih ih sve ponovio prije svakog kola, morao bih da potrošim mnogo energije. Ja sam, međutim, pokušavao da štedim snagu, što mi je omogućavalo da se više iscrpim tokom same partije. Da sam se za svako otvaranje pripremao po pet sati, možda bih poslije toga igrao slabije.

Andrej Esipenko i Savva Vetohin u šetnji.

– Jasno je da vrhunski igrači danas ne mogu bez sekundanta, pa čak ni bez nekoliko njih. Voliš li, po uzoru na Borisa Gelfanda, da povremeno organizuješ trening-mečeve s različitim šahistima kako biste razmjenjivali ideje?

Andrej Esipenko – Čini mi se da takav pristup primjenjuje i Aniş Giri. Koliko znam, stalno je pozivao različite igrače na svoje pripreme. Mislim da je i Magnus u jednom trenutku često pozivao druge šahiste na zajedničke pripreme.

– Da li je to korisno i zanimljivo?

Andrej Esipenko – Ne znam, ja za sada nemam takvu praksu. U idealnom slučaju volio bih da organizujem više zajedničkih priprema, kao što je to bilo pred Turnir kandidata, ali nemam uvijek mogućnosti za to. Vjerovatno su trening-mečevi korisni, ali to nije baš moj način rada.

Više volim da analiziram s jednim stalnim sekundantom. S novom osobom prvo moraš da se upoznaš i pronađeš način da sarađujete, a ponekad to nije baš prijatno. Radije bih radio s jednom osobom ili s nekoliko njih, ali da to bude stalna saradnja.

Imam krug ljudi s kojima se redovno družim, a u njemu je šest do sedam osoba. Prije svega, sarađivao bih s njima. Ako bih nekog novog, jakog velemajstora bolje upoznao i ako bismo uspostavili dobar odnos, vjerovatno bismo mogli da pokušamo.

– Nedavno je održana Svjetska šahovska olimpijada. Jan Nepomnjašči napisao je da bi ruska reprezentacija, da joj je bilo dozvoljeno učešće, imala dobre šanse da se nađe među tri najbolje ekipe. Šta ti misliš?

Andrej Esipenko – I meni se tako čini. Zašto da ne? Mislim da smo sasvim sigurno mogli da se borimo za medalje. Imamo dobru i jaku ekipu. Ali, nažalost, tako se dogodilo. Veoma mi je žao.

– Šah je, u cjelini gledano, individualni sport. Koliko su ekipni turniri potrebni, važni i zanimljivi?

Andrej Esipenko – Veoma volim da igram na ekipnim turnirima, posebno kada predstavljam svoju zemlju. Još od djetinjstva sanjao sam da zaigram za reprezentaciju na Olimpijadi! Za mene je to velika čast.

Danas se održavaju razna ekipna svjetska prvenstva, a postoji i „Globalna liga“, u kojoj sam nastupao prije otprilike četiri godine. U principu, to je veoma zanimljivo: ne igraš samo za sebe već i za ekipu. Ako, recimo, izgubiš partiju, ali tvoja ekipa pobijedi – odlično! A ako ti pobijediš i doneseš pobjedu ekipi, onda je zadovoljstvo dvostruko veće.

Simbolični prvi potez u partiji Andreja Esipenka i Davida Paravjana izveli su Artashes Arutjunjanc, osnivač društava sa ograničenom odgovornošću „Bet siti“ i „Lernako“, i Nairi Vardanian, ministar zdravlja Rostovske oblasti.

– Nekoliko pitanja o sajber-sportu. Mogu li šah i zvanično postati punopravni dio sajber-sporta ili je to zaseban svijet?

Andrej Esipenko – Mislim da mogu. Kada sam igrao na svom drugom svjetskom prvenstvu u sajber-sportu, osjećao sam se sasvim normalno. Nije da su šah i sajber-sport neki potpuno različiti svjetovi – šah se sasvim prirodno uklapa u cjelokupan koncept i dobro izgleda u tom okruženju. To je već dio našeg života.

-Može se razumjeti kada ljudi sjede kod kuće i igraju preko interneta – u tome se ogleda prednost šaha u odnosu, recimo, na fudbal. Ali ako su velemajstori već okupljeni na jednom mjestu, zašto jednostavno ne bi postavili figure na tablu? Umjesto toga, igraju preko računara, sa slušalicama i mišem?

Andrej Esipenko – Dobро pitanje. Nikada nisam posebno razmišljao o tome. Jednostavno se tako ustalilo, čini mi se još prije pojave sajбер-sporta. Recimo, na prvenstvu Speed Chess Championship, kada su četvorica najboljih nastupala u Londonu. Ako se igra za tablom, onda to više nije sajбер-sport. Suština koncepta upravo je u tome da se igra odvija na internetu, uz pomoć računara.

– Uskoro će se održati meč za titulu svjetskog prvaka. Kako procjenjuješ šanse protivnika?

Andrej Esipenko – Iskreno, uopšte nisam razmišljao o tome. Logično gledano, Sindarov je favorit, ali ne bih precjenjivao njegove šanse. Ipak, riječ je o velikoj odgovornosti, nervozi… Gukeš se sasvim dobro može pripremiti za meč, dočekati ga u dobroj formi, a psihološki će mu biti mnogo lakše da igra. Svi ga sada smatraju autsajderom, pa ako izgubi, neće biti ništa strašno. Sindarova, s druge strane, smatraju izrazitim favoritom. On je toga sigurno i sam svjestan, a to bi moglo da mu oteža da ostane smiren.

Andrej Esipenko Treba se distancirati od svega toga, ali to je veoma teško, gotovo nemoguće. U Rostovu sam to osjetio na sopstvenoj koži…

– Dodatni pritisak?

Andrej Esipenko – Da! Svi su smatrali da sam očigledni favorit i očekivali su da moram da pobijedim. Pritisak je, zapravo, bio ozbiljan. Brinuo sam se da možda neću uspjeti da pobijedim, ali, srećom, sve se dobro završilo. Možda će i Ždavohiru poći za rukom, ali mislim da će biti teško.

– A koliko je danas važna titula svjetskog prvaka? Magnus je, recimo, odbio da brani titulu, pa šta onda?

Andrej Esipenko – Naravno, svi razumiju da je Magnus trenutno najjači, iako nije svjetski prvak – tu titulu nosi Gukeš. Ipak, kada osvojiš ту titulu, upisuješ svoje ime u istoriju. Nisu Gukeš ni Ding krivi što se sve tako odigralo. Učinili su sve što je bilo potrebno da pobijede, osvojili titulu u mečevima i upisali svoja imena u istoriju. Svaka im čast, to je nevjerovatan uspjeh!

– U današnjem svijetu računara, imaju li knjige još uvijek vrijednost za mlade šahiste? Da li je specijalizovana šahovska literatura potrebna profesionalcima?

Andrej Esipenko– Faustino Oro je u jednom intervjuu rekao da nije pročitao nijednu knjigu. Šahisti prethodnih generacija, naravno, pročitali su mnogo knjiga, dok današnja omladina to ne radi, a ipak, čini se, sasvim dobro igra šah i bez toga.

Možda računar danas u potpunosti zamjenjuje svu literaturu. Mladi igraju drugačije i drugačije gledaju na šah, ali to ne mora nužno biti loše. Računar ti je danas najbolji učitelj. Samo treba umjeti pravilno raditi s njim i pokušati razumjeti šta želi da ti poruči. Ako mladi šahisti zaista uspijevaju u tome, onda je to sjajno.

Ja sam u djetinjstvu čitao mnogo knjiga. Proučio sam čitavu sovjetsku „crnu seriju“, pomjerajući figure na tabli, ali tada nije bilo tako jakih računara. Da ih je bilo, možda bih radio na drugačiji način. Ipak, ne smatram da je to što sam čitao knjige loše uticalo na mene.

Zato na čitanje knjiga gledam prilično pozitivno. Mislim da bi bilo poželjno pročitati barem klasična djela.

– Tradicionalno pitanje o planovima. Kako se ponovo plasirati na Turnir kandidata?

Andrej Esipenko – Trudiću se! Planiram da u maju igram na turniru Grand Swiss na Ostrvu Men. Sada sam se plasirao i na Svjetski kup, za koji se još ne zna gdje će biti održan. Dakle, imam dvije prilike.

Konkurencija je ogromna, a vjerovatnoća plasmana mala, jer svi igraju veoma jako i izuzetno je teško izboriti plasman. Ali šansa postoji. Učiniću sve što mogu i vrijedno ću se pripremati. Veoma bih volio da se drugi put plasiram na Turnir kandidata, ali, naravno, nema nikakvih garancija.

Dakle, ukupne šanse za plasman nisu velike, ali ni prošli put nisu bile velike.

Sa medaljom i peharom prvaka Rusije

– Želim ti da uspiješ! Za kraj, nekoliko pitanja u danas popularnom formatu „bilo je ili nije bilo“. Da li ti se ikada dogodilo da dođeš na partiju i pomiješaš bojom kojim igraš?

Andrej Esipenko – Da, imao sam jednu poznatu epizodu. Kada sam bio na vrhuncu, s rejtingom od oko 2720, igrao sam na Gran priju u Berlinu. Došao sam na kolo i ispostavilo se da crnim figurama igram protiv Aronjana, а cijeli dan сам se pripremao bijelim figurama protiv Nakamure!

– Znači, pomiješao si ne samo boju nego i protivnika?

Andrej Esipenko – Da, da! I izgubio sam za dvadesetak poteza. Odigrao sam tu partiju katastrofalno, nikako nisam uspio da se saberem. Još su me i uhvatili u pripremi za otvaranje…

– Da li si ikada zaboravio varijantu prije desetog poteza?

Andrej Esipenko – Da ste me pitali da li sam ikada zapamtio varijantu dalje od desetog poteza, odgovorio bih da mi se to nikada nije dogodilo! Drugim riječima, prava je rijetkost da znam varijantu dalje od desetog poteza.

– Da li si ikada zakasnio na partiju više od pet minuta?

Andrej Esipenko – Naravno da jesam.

– Da li si ikada igrao partiju duže od šest sati?

Andrej Esipenko – Naravno. Mislim da sam igrao i duže od sedam sati.

– A koja ti je bila najduža partija?

Andrej Esipenko – Nedavno su mi u onlajn partiji žestoko pokušavali da obore zastavicu, pa smo odigrali oko 250 poteza.

– Vau!

Andrej Esipenko– Da, poslije toga sam blokirao tog tipa. To je bio prvi čovjek kojeg sam blokirao – neki mladi Norvežanin.

Igrali smo Titular Tuesday i došli do izjednačene pozicije s lovcima različitih boja, a obojica smo imali po minut i po. Jasno je da bi u klasičnom šahu odmah prihvatio remi, ali on je imao neku sitnu ideju koja svakako nije mogla da uspije. Ipak, odigrali smo 250 poteza, а na kraju mi je oborio zastavicu.

Takve stvari u današnjem šahu, naravno, razočaravaju. Ja lično ne volim da pobjeđujem na zastavicu. Kada je pozicija toliko suva, jednostavno prihvatim remi. Naravno, ako obojica počnemo žestоко da se borimo, onda i ja igram na zastavicu. Isto tako, kada protivnik ima veoma malo vremena, shvatiš da bi bilo šteta ne pokušati da ga pobijediš na taj način.

– Da li si ikada igrao blick u parku za novac, iz zabave ili u djetinjstvu?

Andrej Esipenko – Možda sam igrao kao dijete, ali iskreno, ne sjećam se. Možda jesam, ali vjerovatnije je da nisam.

– Da li si ikada pokušao da izvršiš rokadu nakon što su kralj ili top već bili pomjereni?

Andrej Esipenko – Čini mi se da se tako nešto dogodilo, ali ne mogu konkretno da se sjetim. Imam utisak da jeste.

– Da li si imao partije u kojima si pješaka pretvorio u skakača, topa ili lovca?

Andrej Esipenko – Nevjerovatno, ali mislim da nisam. Za pravom tablom sigurno nisam, а na internetu možda jesam, mada ni toga ne mogu da se sjetim. Čini mi se da nisam.

– Da li si ikada morao da igraš s temperaturom?

Andrej Esipenko – Uh, milion puta!

– Da li si ikada igrao blic čitavu noć?

Andrej Esipenko – Da, dešavalo se. Kada sam se 2023. godine tek preselio u Moskvu, David Paravjan je često dolazio kod mene kući i igrali smo blic. Dešavalo se da igramo čitavu noć.

– Da li si ikada održao simultanku naslijepo?

Andrej Esipenko – Baš simultanku? Ne, nikada nisam.

– Možda te to tek čeka. Hvala, Andrej, i srećno!

Andrej Esipenko – Hvala.

Fotografije: Vladimir Barski, Eteri Kublashvili i Organizacioni odbor.

LINK

Conrad Schormann
7. oktobar 2026.

„Ne bi trebalo da vam je potreban fakultet iz čitanja pravilnika da biste radili u DSB-u“, kaže Paul Meyer-Dunker. Predsjednik Njemačke šahovske federacije želi da se pravilnici pojednostave i da se volonterima olakša uključivanje u rad, uključujući i angažman na određeno vrijeme i na pojedinačnim projektima. U drugom dijelu razgovora za ovaj portal govori o tome kako savez treba da se mijenja, ko kontroliše Predsjedništvo i koliko vrijede odluke Kongresa saveza. Možda bi, ipak, trebalo kontrolisati Kongres?

Razgovaramo i o izborima za FIDE: DSB je podržao Vadima Rosensteina, ali je izabran Timur Turlov. Meyer-Dunker govori kako ocjenjuje rezultat i kako bi stvari na međunarodnom planu mogle dalje da se razvijaju. Njegov fokus, kako naglašava, usmjeren je na Njemačku, gdje će uskoro biti obilježeno 150 godina postojanja saveza.

Drugi dio intervjua sa novim predsjednikom DSB-a:

Paul, izbori za FIDE – propuštena prilika?

Paul Meyer-Dunker – Razočaran sam što nije bilo dovoljno. Mnogo dobrih stvari je moglo da proizađe iz toga. Ipak, svi koji su se zalagali za Vadima mogu iz Samarkanda otići uzdignute glave. Suočili smo se sa sistemom koji je imao ogromnu institucionalnu podršku. Cjelokupan aparat FIDE vodio je kampanju za Timura Turlova. Arkadij Dvorkovič se otvoreno angažovao i stavio cijelu svoju mrežu u službu izbora. Uz to su vjerovatno korišćeni i različiti državni resursi. A na kraju nam je ipak nedostajalo samo 13 glasova. U tom smislu možemo biti ponosni na rezultat. Mi, kao Njemački šahovski savez, i ja kao predsjednik, tokom ove kampanje uspostavili smo mnoge kontakte koji će, nadam se, i ubuduće biti značajni.

Uključiti Zuraba Azmajparašvilija, dobro, iako nedovoljno. Ali najkasnije kada je Rosensteinova kampanja počela da pridobija Aleksandra Lukašenka i Kirsana Iljumžinova, u Bodenskom jezeru se upalila crvena lampica. Ne mogu, s jedne strane, govoriti da želim da oslobodim FIDE iz zagrljaja Kremlja, a onda se dodvoravati najgorim ljudima koji upravo to predstavljaju. Kako se osjećaš zbog toga?

Paul Meyer-Dunker – To je bila izborna kampanja. Iljumžinova razumijem utoliko što i danas ima veliki uticaj u afričkim, kao i u južnoameričkim i latinoameričkim zemljama. Ne živimo u savršenom svijetu kakav bih ja želio, već moramo da se nosimo s onim što imamo. A cilj je bio da, u interesu našeg sporta, spriječimo ono što se sada ipak dogodilo. Kada je riječ o novom predsjedniku, uopšte ne želim da zamišljam pod kakvim bi se sve sankcijama mogao naći tokom svog mandata – predsjednik koji je oduševljeno čestitao bivšem ruskom ministru sporta na izboru za potpredsjednika, nakon što je ovaj praktično pregazio ukrajinski savez kada je bilo riječ o kandidaturi Ukrajinca. Vidjećemo šta će se još dogoditi.

Ipak, u novom rukovodstvu FIDE ima nekoliko ljudi sa kojima će vrijediti održavati kontakte. Da se vratim na tvoje pitanje: cilj je bio da postignemo rezultate i nešto pozitivno promijenimo. Za to su bili potrebni glasovi, po potrebi i Iljumžinovljevi, sve dok on nema stvarni uticaj. To nije bila moja odluka, ali mogu da razumijem odakle je proistekla.

Koliko stabilnim vidiš rukovodstvo FIDE? Vadim Rosenstein ide protiv Turlova pred CAS, rusko tužilaštvo vodi postupak protiv Timura Turlova, a tu je i sukob oko potpredsjednika. Kuda bi sve to moglo da vodi?

Paul Meyer-Dunker – Ne znam. Novo rukovodstvo je izabrano, ali razni konflikti i dalje određuju događaje. U stvari, trebalo bi da se radi o tome kako šah može da iskoristi svoj veliki rast – što je bio jedan od mnogih razloga zbog kojih smo od početka podržavali Vadima. Da je on bio na čelu, od samog početka bi se govorilo o tome kako FIDE možemo pretvoriti u moderan sportski savez.

A Evropa? Tamo trenutno postoji inicijativa za smjenu Azmajparašvilija. Hoće li ECU ostati kakav jeste?

Paul Meyer-Dunker – To nije moje područje, vidjećemo. I tamo se ponovo govori o svemu i svačemu, samo ne o tome kako da na pravi način iskoristimo popularnost našeg sporta. Volio bih da u ECU konačno razgovaramo o tome kako da podignemo značaj Evropskog prvenstva, kako bi na njemu igrali najbolji igrači. Ali prije svega sada želim da se usredsredim na Njemačku, gdje moramo da modernizujemo i unaprijedimo vlastiti savez.

Novi predsjednik FIDE Timur Turlov (desno) sa Janom Henricom Buettnerom. | Foto: Rafal Oleksiewicz/FIDE

2027.godine DSB slavi 150 godina postojanja. Šta planirate?

Paul Meyer-Dunker – Vrijedno planiramo. Ima mnogo ideja, mnogo toga da se uradi…

…Ideje? Zar nije za to prekasno? Jubilarna godina počinje za dva i po mjeseca.

Paul Meyer-Dunker – Na funkciji sam četiri i po mjeseca – od tada moj tim i ja intenzivno radimo na jubileju. Za nekoliko dana konačno ćemo moći da objavimo više detalja.

Kako ću u Njemačkoj prepoznati da slavimo 150 godina šahovskog saveza?

Paul Meyer-Dunker – Ne mogu unaprijed govoriti o stvarima koje još moramo zajednički da objavimo sa partnerima. Naravno da želimo da jubilej obilježimo na odgovarajući način. Samit u Štutgartu biće velika stvar, a razmišljamo i o tome šta ćemo organizovati u Lajpcigu, mjestu gdje je naš savez osnovan. I još mnogo toga.

Ne samo u Štutgartu i Lajpcigu, nego svuda. Mislim da klubovi svakako moraju da budu uključeni u jubilej. Već nekoliko mjeseci malo pažljivije gledam šta se dešava u klubovima. I vidim: ne svuda, ali u nekima se događa nevjerovatno mnogo kada je riječ o idejama, vidljivosti i angažovanju. Sada se pitam kako tu našu sjajnu mrežu klubova možemo prevesti u format jubileja i uključiti je u proslavu.

Uzbudljiv izazov. Kao krovnom savezu nije lako uključiti i pokrenuti gotovo 2.200 klubova. Ako želimo nešto da uradimo, tu su potrebni i pokrajinski savezi, kao i niži nivoi organizacije. Ipak, ne znam da li će pristup preko klubova na kraju dati rezultat.

Preko koga drugog? Klubovi su ti koji čine šah vidljivim u lokalnim zajednicama i prvi su kontakt za tvojih 3,5 miliona ljudi. Niko ko želi da igra šah neće otići u kancelariju DSB-a.

Paul Meyer-Dunker – Upravo zato je važno da sve što gradimo olakša put do klubova. Na primjer, imamo schach.in, sjajan alat pomoću kojeg svako odmah može da pronađe svoj klub u blizini.

Paul Meyer-Dunker, Elo 2093, za tablom. | Foto: Matthias Lazarte

Šta se zapravo dešava sa Programom saveza?

Paul Meyer-Dunker – To bi trebalo da pitaš one koji su ga napisali.

Ja pitam predsjednika DSB-a, čiji je najviši organ prije sedam godina usvojio taj program kao smjernicu za djelovanje koju treba redovno prilagođavati. Kao takav, program se i dalje nalazi na vašem sajtu.

Paul Meyer-Dunker – Godine 2019. mene još nije bilo u Njemačkom šahovskom savezu, tako da su dodirne tačke s tim programom za mene male. Naravno, u Programu saveza postoje ideje koje imaju smisla i, kada postoje dobre ideje, rado ih koristimo. Ali kao neka vrsta krutog radnog zadatka, prema kojem stalno treba postupati, mislim da je samo djelimično koristan. Doživljavam ga kao neku vrstu relikta. Mi smo svoje prioritete usmjerili na sprovođenje stvari, a ne na ispisivanje ciljeva.

Šta je sa reformom Statuta? Pasivnim članstvom? Naknadom za obuku? Postojala je odluka da se ispita mogućnost saradnje sa Bundesverom i Saveznom policijom. Mogao bih navesti još mnogo stvari koje su ili usvojene pa ostavljene po strani, ili se o njima godinama razgovara, a ništa se ne događa. Ono na šta želim da ukažem jeste da smo veoma dobri u žaljenju, zapisivanju stvari i njihovom usvajanju. U svemu što dolazi poslije toga nismo dobri. Šta misliš o tome da Kongres DSB-a dobije kontrolni mehanizam?

Paul Meyer-Dunker – Odluke Kongresa u pravilu vrijede onoliko koliko ih, s jedne strane, Predsjedništvo i referenti poštuju i sprovode. S druge strane, sistem funkcioniše tako što pokrajinski savezi i delegati prate njihovu realizaciju. Na primjer, kod odluka koje su meni bile važne, stalno sam pitao Ingrid Lauterbach: Šta se dešava sa rejtingom za šah960, koji smo usvojili u Berlinu 2023. godine? Nakon što je to tri godine stajalo po strani, sada sam u vrlo kratkom roku uspio da tu odluku jednoglasno proguram na sjednici FIDE.

Rado prihvatam ideje i ako postoji neko kome je određena stvar izuzetno važna i koja može da se sprovede, ja ću biti posljednji koji će tome stati na put. Ali nije moj način rada da jurim papirnate tigrove iz prošlosti.

Onda bi te papirnate tigrove trebalo izbrisati, umjesto da ih godinama vučemo za sobom. Ili da godinama ne razgovaramo o zombijima poput pasivnog članstva ili reforme Statuta, nego da ciljano djelujemo.

Paul Meyer-Dunker – Šahovski savez, ovakav kakav jeste, po mom mišljenju funkcioniše. Tačkasto treba provjeravati, na primjer, gdje Statut mora da se prilagodi. Mislim, recimo, da je četvoročlano Predsjedništvo premalo za sve zadatke. To bi trebalo razumno proširiti. Onda imamo razne zastarjele stvari koje se ne primjenjuju, kao što su predsjednički odbori. Mogli bismo ih ukinuti, ali to ne smatram hitnim, jer sistem funkcioniše upravo tako što se oni jednostavno ne koriste.

Srednjoročno, sigurno postoje pravilnici kojima moramo da se pozabavimo, jer više ne odražavaju stvarno stanje i zato što su neke stvari uređene izrazito birokratski.

Dobro došli u šahovsku administraciju. | Simbolična fotografija: ChatGPT

20 pravilnika! Da li su nam svi potrebni?

Paul Meyer-Dunker – Imam nekoliko ideja šta možemo da ukinemo.

Šta, na primjer?

Ciljano pojednostavljivanje je u toku. Razgovaramo o tome u Predsjedništvu, ali još nemamo ništa konkretno za objavljivanje. To se odnosi i na ljude koji žele da se angažuju kod nas. Ne bi trebalo da vam je potreban fakultet iz čitanja pravilnika da biste radili u DSB-u.

Još jedno zanimljivo područje. Ljudi moraju da se prijave u Njemački šahovski savez da bi dobili funkciju, a zatim se uklopili u hijerarhijski organizovanu strukturu. Ispravno i važno bi bilo obrnuto: Šahovski savez treba da se „prijavljuje“ ljudima tako što će onima koji žele da se angažuju biti privlačno mjesto za rad. To se otprilike uklapa u tvoj pristup. Ranije si često naglašavao da ljudi treba da mogu da se uključe i na određeno vrijeme i da im moramo olakšati angažovanje. Da li to i dalje važi?

Paul Meyer-Dunker – Prije svega, oboje je važno. To ima veze i sa demokratskim uređenjem DSB-a, jer odluke, funkcije i položaji moraju imati demokratski legitimitet. Ipak, trebalo bi da budemo otvoreniji prema ljudima koji žele da se angažuju. Jedan primjer neformalnog projekta: bio sam na sastanku radne grupe Šahovske omladine i razgovarali smo o tome kako DSJ može da uspostavi kontakte sa savezima u inostranstvu, za programe Erasmus+, razmjene i slične stvari. Vjerovatno sam proslijedio gotovo desetak WhatsApp kontakata odgovarajućih ljudi iz različitih saveza. Sada se nekoliko ljudi bavi međunarodnim umrežavanjem u interesu njemačkog šaha. Već me zanima šta će iz tog projekta proizaći.

– Upravo to – projektni rad. Imamo određenu temu, želimo da je obradimo, zbog toga neformalno uključimo ljude i oni rade dok se projekat ne završi. Tako bih ja to zamislio.

Paul Meyer-Dunker – I ja tako mislim, ali ne isključivo. Zalagao bih se za to da se drugi pristupi ne predstavljaju kao nešto loše. Ako ljudi dođu na pozicije, imaju pokretačku energiju i žele nešto da urade, iz toga može proizaći nešto zaista dobro. Pogledaj Nadju Jussupow, pravi je vihor, želi da uradi nevjerovatno mnogo stvari i mislim da je ponekad bila više kočena nego što joj je prijalo, a i više nego što je to bilo dobro za DSB. Sada je za vrlo kratko vrijeme, zajedno sa našim sportskim rukovodstvom, osmislila zanimljiv program podrške djevojčicama „Girls Next Generation“.

A bilten Njemačkog šahovskog saveza sada se zove „Queencheck“. To me podsjeća na mračne godine kada je odjednom sve moralo da ima engleski naziv, jer su mislili da će tako djelovati profesionalnije. Možemo li stvarima ponovo davati njemačka imena?

Paul Meyer-Dunker – Upravo se udaljavamo od toga da predsjednik smatra da je nadležan za sve i da želi lično da donosi svaku odluku. Ja bih ljudima koji rade na takvim stvarima ostavio slobodu i pretpostavljam da je naša služba za odnose s javnošću imala neki razlog za takav izbor. Tvoju primjedbu sam čuo, ali ne brinem da će njemački jezik kod nas nestati.

Hoće li Jürgen ponovo postati „Head of Arbeitsgruppe“, Paul Meyer-Dunker ne želi da pretvara u pitanje od posebne važnosti.

„Proširiti Predsjedništvo“, rekao si maločas. Tvoja prethodnica je predlagala uvođenje potpredsjednika zaduženog za IT. Da li je to pravac o kojem razmišljaš?

Paul Meyer-Dunker – To je Bundeskongres ne tako davno odbio. Moja ideja je prije da se razmisli o tome da li treba uvesti pravog zamjenika ili zamjenicu predsjednika, bez posebnog resora. Posla svakako ima dovoljno. Ali to tek treba vidjeti. U svakom slučaju, veoma je zahtjevno voditi cijelu organizaciju sa četiri volonterska člana rukovodstva.

U maju naredne godine, za Kongres saveza, podnijećemo prijedlog ako se u Predsjedništvu dogovorimo oko jednog. A onda ćemo vidjeti šta će Kongres uraditi s tim.

Novo rukovodstvo u Meklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji sada je uvelo objavljivanje zapisnika svojih sjednica Predsjedništva. U DSB-u je ta praksa zamrla još osamdesetih godina. Zar to, u duhu transparentnosti i novog početka, ne bi bilo korisno i za krovni savez?

Paul Meyer-Dunker – Naši zapisnici sa sjednica Predsjedništva šalju se svim članicama saveza; oni ih redovno dobijaju u kratkim vremenskim razmacima. Tako su uvijek informisani i mogu da vrše kontrolu. Osim toga, otvoreni smo za pitanja i uvijek dostupni. Meni je važnije da ključne stvari dobro komuniciramo, a da istovremeno budemo transparentni tako što ćemo ih staviti na raspolaganje ljudima koji nas kontrolišu.

Ali oni vas ne kontrolišu. Kao generalni direktor DSB-a možete Kongresu DSB-a uskratiti informacije o finansiranju samita – i proći bez posljedica. Kao Predsjedništvo možete napraviti jednu grešku za drugom – i ponovo biti izabrani. Godine Fennera i Krausea iznova su pokazivale da se na Kongres kao kontrolni organ praktično ne možete osloniti. Drugdje bi kao korektiv postojala još štampa, ali u šahu… Poslije svega što se događalo, ja bih svakako želio da vidim šta moje Predsjedništvo radi, a da ne moram do tih informacija dolaziti zaobilaznim putem.

Paul Meyer-Dunker – Ali Kongres je upravo usred mandata smijenio jednu predsjednicu. Teže od toga ne može se izvršiti kontrolna funkcija. Osim toga: proces učenja! Svi smo ljudi, ljudi uče, a institucije takođe uče. Godine prije toga bile su ekstremna situacija kakvu ranije nismo imali. Sigurno je predugo trebalo da se iz toga izvuku zaključci, ali vjerujem da su ljudi zaista nešto naučili. To sada i primjećujem.

Ljudi su zainteresovani, postavljaju pitanja, i to kritička pitanja. Nedavno je, na primjer, jedan pokrajinski savez zatražio uvid u ugovore. To mi je bilo prilično neočekivano, ali dobro – nemamo šta da krijemo.

LINK

Conrad Schormann
6. oktobar 2026.

Paul Meyer-Dunker kaže da je „u životu rijetko kada tako malo spavao“, ali da je upravo to ono što je želio. Predsjednik Njemačke šahovske federacije izabran je sredinom maja tijesnom većinom i sada je gotovo pet mjeseci na funkciji. Vrijeme je da pitamo kako je njemu i njegovom predsjedništvu, šta je trenutno i srednjoročno na dnevnom redu.

Materijala za pitanja ne nedostaje. Naravno, razgovaramo o bronzi na Šahovskoj olimpijadi u Samarkandu, ali i o 29. mjestu žena i tome kako ga treba ocijeniti. Meyer-Dunker u razgovoru za Perlen potvrđuje da će se Njemačko prvenstvo za žene ubuduće nagrađivati isto kao otvoreni turnir i objašnjava zašto smatra da je to ispravno. Govori o marketingu, koji je njegovo predsjedništvo sada postavilo kao hitan prioritet, nakon što je 24 godine stajao nezapažen u strateškim smjernicama Saveza. A šta zapravo radi opozicija? Neko ko je izabran sa 116:114 glasova trebalo bi da osjeća skepsu, možda i otpor.

Zbog dužine i raznovrsnosti tema, razgovor objavljujemo u dva dijela. Prvi dio:

Paul, bronza na Šahovskoj olimpijadi!

Paul Meyer-Dunker –Sjajan turnir, ogromna radost za sve koji su ga pratili. Za mene je bilo posebno iskustvo da u svojoj novoj ulozi iz neposredne blizine pratim takmičenja. A onda su naši igrači na kraju krunisali svoj nastup medaljom! Sjajno, šta bismo više mogli poželjeti?

Njemačka reprezentacija na podijumu na kraju Šahovske olimpijade: to se nije dogodilo 26 godina.

Paul Meyer-Dunker –Da, naravno, u principu se vrhunski sport bavi pobjedom. Ali to je teško planirati. I ova bronzana medalja je za nas veliki uspjeh. Ekipa je postigla nešto ogromno.

I izazvala značajan medijski odjek.

Paul Meyer-Dunker –Bild je na kraju izvještavao gotovo svakodnevno, kao i mnogi drugi. Na kraju krajeva, i naše praćenje na društvenim mrežama naišlo je na veliki odziv. Učinili smo sve da uspjeh naših igrača pretvorimo u uspjeh za sport. To što smo otišli sa dvoje ljudi iz službe za odnose s javnošću bilo je dobro i ispravno. U Čenaju 2022. godine, kao jedini čovjek zadužen za odnose s javnošću, stekao sam utisak koliko posla ima kada želite da sve uradite kako treba: priče za društvene mreže, intervjui, snimci, fotografije. Jednostavno, ima nevjerovatno mnogo posla. Zato moram posebno istaći Jonasa Jansena i Finna Engessera. Njih dvojica su odradili sjajan posao.

Laptop još ispred njega, ali kada je riječ o čovjeku, baterija je bila prazna: DSB-ov saradnik za društvene mreže Paul Meyer-Dunker na kraju jednog od mnogih dugih radnih dana na Šahovskoj olimpijadi u Čenaju 2022. | Foto: Kevin Högy

U Bildu su se još prije Olimpijade isticali tekstovi o Keymeru.

Paul Meyer-Dunker – To što je Bild prije Olimpijade objavio dvostrani prilog o Vincentu ima veze i sa našom inicijativom i dobrom komunikacijom. Tu je i Vincentova spremnost da učestvuje. Sportski uspjeh nam je sada pružio priliku da se nadovežemo na mnogo toga što je prethodno urađeno kroz pripremni rad. Na kraju osjećamo da često pominjani šahovski bum ne jenjava, već se pojačava. Nešto od toga moglo se vidjeti već tokom Šahovskog samita. I tada me je pregled medija obradovao: sada se to još jednom značajno pojačalo. Kao Savez želimo da nastavimo da jašemo na tom talasu.

Kako vidiš 29. mjesto naših žena?

Paul Meyer-Dunker – Vidim snažnu prvu polovinu. Pred kraj je, nažalost, ponestalo snage. Kao pozitivno saznanje izdvajam da je Elisabeth Pähtz odigrala dobar turnir. Ona se vratila, a to nije nevažno ni kada je riječ o narednim godinama. Pogledaj samo meč protiv Indije, koji je u jednom trenutku krenuo nizbrdo i koji je po rezultatu izgledao mnogo gore nego što je trebalo da izgleda. Nekoliko drugih mečeva, u kojima smo bili favoriti, nesrećno se završilo. U konačnom rezultatu naše žene izgledaju lošije nego što su zapravo igrale.

Da li je ženama potreban rez? Promjena generacije?

Paul Meyer-Dunker –Ono što nam svakako nije potrebno jeste otpisivanje naših igračica. Prije samo godinu dana naše žene osvojile su istorijsku medalju na Evropskom prvenstvu, i to bez Elisabeth, koja ekipu čini još jačom. Naravno, moramo se baviti pitanjem kako izgleda naredna generacija, a naše sportsko rukovodstvo to intenzivno radi. Ali neposredni izazov, po mom mišljenju, jeste da naše sadašnje reprezentativke učinimo još boljima.

Želiš da ispuniš dugogodišnji zahtjev Elisabeth: jednaku nagradnu fondaciju na Njemačkom prvenstvu za žene i u otvorenom turniru. Da li je to već odlučeno?

Paul Meyer-Dunker –U predsjedništvu smo po tom pitanju saglasni, tako da pretpostavljam da će tako i biti. Iz jednostavnog razloga: najbolje moguće uslove za naše sportistkinje i sportiste, atraktivna takmičenja. Upravo kod naših žena ne treba potcijeniti činjenicu da su sve one još veoma daleko od toga da budu profesionalke, da nijedna nema stalnog trenera. To ima veze sa stvarnim ekonomskim uslovima u šahovskom sportu. U tom kontekstu, sve što pomaže da se od šaha može živjeti predstavlja dobar korak. Naše najbolje igračice treba da budu u mogućnosti da se što bolje koncentrišu na sport.

Elisabeth Pähtz i Paul Meyer-Dunker na marginama WR Chess Tour događaja u Sen Tropeu u avgustu. | Foto: Maria Emelianova/WR Chess

Šta kažeš onima koji pitaju: Zašto bi turnir koji je 300 ili 400 Elo bodova slabiji trebalo da bude isto plaćen? Zašto bi ljudi koji nisu profesionalci trebalo da budu plaćeni isto kao profesionalci? I šta sprečava neku ženu da igra na otvorenom Njemačkom prvenstvu?

Paul Meyer-Dunker – Imamo dva Njemačka prvenstva. U oba se žestoko bori za titulu i u oba treba izboriti se protiv najboljih. I ovdje i tamo. Naravno, ženski turnir je prema Elo rejtingu na drugom nivou. Ali zato drugačije plaćati? Može i tako, ali onda ne treba da se čudimo ako ne ide naprijed. Želim da radim sa podsticajima i da stvorim sistem koji će našim najboljim igračicama pomoći da mogu da žive od sporta. I, da, želim da jednog dana najjače žene igraju na otvorenom turniru, ali moram da se nosim sa situacijom kakva jeste, a ne sa svijetom kakav bismo željeli da bude.

Na funkciji si oko pet mjeseci. Predsjedniče DSB-a, da li ti to još djeluje nestvarno?

Paul Meyer-Dunker – Drago mi je što sada konkretno mogu da sprovedem stvari za koje godinama govorim da ih treba pokrenuti. Njemački šahovski savez je prilično veliki brod sa mnogo poluga kojima se može upravljati. Postoji toliko projekata, toliko područja na kojima možemo biti bolji, toliko ljudi koji rade zaista sjajan posao. Za sada mi zajednički rad na šahu pričinjava ogromno zadovoljstvo. Mislim da u životu rijetko kada sam tako malo spavao, ali to je upravo ono što smo željeli. Nestvarno mi djeluje samo to što je prošlo tek pet mjeseci. Toliko toga se već dogodilo.

Šta?

Paul Meyer-Dunker –Na veoma mnogo nivoa za kratko vrijeme nastala je dinamika. Zaista se osjeća veliki zamah. Imamo ekipu koja oduševljava, mnogo angažovanih volontera, nove ljude u kancelariji Saveza, čijim sam radom do sada zadovoljan. Imamo novog rukovodioca finansija, novog rukovodioca odnosa s javnošću i sa Sandrom Schmidt novu menadžerku za događaje i manifestacije. Pronalazimo partnere, radimo na kampanji povodom jubileja, u sportskom smislu imamo mnogo pozitivnih stvari, a sada pokušavamo da i Savez prati taj razvoj.

To mu je potrebno.

Paul Meyer-Dunker -Šahovski savez je izgubio mnogo povjerenja i mislim da u bližoj prošlosti nije uvijek ostavljao najbolji utisak. Ni sebe tu ne izuzimam. Utoliko mi je draže što je toliko ljudi toliko angažovano i što se toliko toga pokreće. Mislim da na sve ovo jednostavno treba gledati optimistično i sa malo radoznalosti i dati nam priliku. To želim da zagovaram.

Vaše predsjedništvo nije odraslo kao tim. Jeste li pronašli zajednički jezik?

Paul Meyer-Dunker –Rad funkcioniše uz povjerenje, što poslije svega što se dogodilo nije nešto što se podrazumijeva: konstruktivno, usmjereno ka cilju, a dobijam i mnogo vrijednih savjeta. Na tome sam veoma zahvalan Jürgenu Klünersu i Janniku Kieselu. Da će dobro funkcionisati između Jürgena Gersinske i mene, u to sam ionako bio siguran, a sada to važi za sve. Prilično brzo smo uspostavili promjenu u načinu rada koja mi je veoma važna: sve važne odluke donose se jednoglasno. Prvo svi moraju biti uključeni, a onda odlučujemo i djelujemo.

„Konstruktivno i usmjereno ka cilju“: novo predsjedništvo DSB-a, izabrano sredinom maja.

Kako usklađuješ volonterski angažman i posao?

Paul Meyer-Dunker –Predsjednik DSB-a je dio tima koji čini mnogo ljudi koji zajedno rade na istoj stvari, tako da to odgovara. Moja samostalna djelatnost u e-sportu pruža mi fleksibilnost. A na svom redovnom poslu u Bundestagu stekao sam mnogo povjerenja, tako da ljudi znaju da uvijek obavim svoj dio posla, pa i to, kada je potrebno, mogu organizovati prostorno i vremenski fleksibilno. Na tome sam zahvalan.

Da li nam je potreban profesionalni kadar u predsjedništvu DSB-a?

Paul Meyer-Dunker –To za nas nije tema i nije nešto na čemu radimo. Mislim da se tokom mog mandata to neće dogoditi.

Sada možeš da sprovodiš svoje ideje, ali se tvoje ideje u mnogo čemu sukobljavaju sa stavovima onih koji žele da očuvaju postojeće stanje i tradicionalista. A izabran si sa 51 odsto glasova. Osjećaš li opoziciju?

Paul Meyer-Dunker – Mnogo razgovaramo, u kontaktu sam s ljudima i dostupan sam i pristupačan. Trudim se da unutrašnji otpor i fundamentalne razlike uopšte ne nastanu tako što prilazim ljudima, tražim savjet, odgovaram na pitanja ili objašnjavam stvari. Možda zato ne primjećujem veliku opoziciju, već prije svega radoznalost i podršku. Naravno, postoji nekoliko ljudi koji su nezadovoljni načinom na koji se sve odvijalo sa prethodnim predsjedništvom i prethodnom predsjednicom. Ali usprkos tome, za sada možemo da se usredsredimo na svoj rad. Na glavnom odboru u novembru i na Kongresu u maju vidjeće se raspoloženje. Ako ljudi tada žele drugačiji kurs, to je njihovo puno pravo.

Krenuo si skromno i naglašavao da si dostupan i da prije odluka tražiš mišljenje drugih. Da li to treba da postane osnovni princip tvog načina vođenja? Ili si prvo želio da smiriš podijeljenu organizaciju?

Paul Meyer-Dunker –Time sam se osvrnuo na nešto što sam doživljavao kao ključni problem prethodnih predsjedništava: razmjenu mišljenja sa članovima i pokrajinskim savezima doživljavali su kao previše napornu, a djelimično i kao dosadnu. Tome se pridruživalo razmišljanje u kategorijama prijatelj–neprijatelj. To želim da prevaziđem i da pronađem dobar nivo saradnje sa ljudima koji predstavljaju naše demokratske suverene. Ako ne želim da mi se teme obijaju o glavu, moram da priđem ljudima i pitam: Da li ćete ići ovim putem sa nama? Da li smatrate da je ovo u redu?

Primjeri?

Paul Meyer-Dunker – Kada smo Wadima Rosensteina postavili za delegata pri FIDE. Naravno, prethodno sam razgovarao sa ljudima u pokrajinskim savezima. Uvijek se mnogo kritikuju pokrajinski savezi, govori se da je DSB nemoguće voditi, o „pokrajinskim kneževima“ i tako dalje. Mislim da je to besmislica. Ako ljudima priđete na razuman način, i oni će prema vama postupiti razumno.

Onaj kome je šahovski sport pri srcu posljednjih godina često je dobro postupao ako nije pratio gorku farsu zvanu Kongres DSB-a.

Bilo bi dobro kada bi se ti ljudi interesovali za vrhunski sport, društveni i politički razvoj umjesto za pitanja statuta i pravilnika. Bilo bi dobro kada ne bi obezvređivali Njemačko prvenstvo ili sabotirali Vincentovu kandidaturu. Da li i tim ljudima prilaziš sa temama u kojima godinama pokazuju ravnodušnost ili neznanje?

Paul Meyer-Dunker –Zla pretpostavka! Ne postaje se predsjednikom pokrajinskog saveza ako čovjeka ne zanima sama stvar. Primijetio sam da se mnogo ljudi u savezima veoma radovalo uspjehu naše reprezentacije. Daniel Meitzner je čak došao na pripreme u Bad Blankenburg prije Olimpijade da poželi uspjeh. Donio je čak i male poklone. Dakle, jedan predsjednik je bio veoma zainteresovan za reprezentacije. Takođe primjećujem da su mnogi veoma otvoreni kada im se priđe sa idejama i sugestijama. A primjer sa Njemačkim prvenstvom zapravo je primjer da ipak idemo naprijed. Na kraju se pronašla većina koja podržava promjenu Njemačkog prvenstva.

Poslije toliko godina! A tome treba dodati i godine tokom kojih tema nije dolazila na dnevni red jer niko nije primijetio da nešto nije u redu.

Paul Meyer-Dunker – Neke stvari jednostavno zahtijevaju vrijeme. Takođe treba vidjeti da pokrajine u mnogim slučajevima imaju druge brige. Bore se da privuku podmladak, da održe rad, da reformišu svoj savez. Mogu da razumijem da onda ne mogu uvijek da usmjere pažnju na neko društveno pitanje u krovnom savezu. Utoliko je važnije da mi kao predsjedništvo idemo naprijed, ali i da stvari objašnjavamo i uključimo ljude u proces.

Više od 20 godina marketing stoji u strateškim smjernicama DSB-a. Izgleda da ga je tvoje predsjedništvo sada otkrilo.

Paul Meyer-Dunker –Da bismo mogli da pokrećemo stvari, potrebni su nam novac i partneri. Bilo da je riječ o tome da igračicama i igračima obezbijedimo najbolje moguće uslove ili da angažujemo nekoga za organizaciju događaja i manifestacija, kao što smo sada uradili sa Sandrom. I tako dalje. Po mom mišljenju, marketing je jedno od ključnih područja na kojima treba raditi. Zato smo brzo prionuli na posao.

Da li su sada objavljena partnerstva već plod saradnje sa Tobiasom Eismannom i njegovom Chess Media Group?

Paul Meyer-Dunker –Apsolutno. Zajedno sa CMG-om smo ih osmislili, zajedno sa CMG-om pregovarali.

A sada DSB rizikuje da zbog silnog marketinga izgubi kredibilitet. To što u javnosti iznosite brojku od „100.000“, iako smo zapravo bliži 90.000, još mogu da razumijem…

Paul Meyer-Dunker –…moj zadatak nije da umanjujem naše brojke, ali slobodno se požali DOSB-u zbog toga što su pravila za brojanje članova takva kakva jesu. U našem sistemu brojimo 100.000 članova. Time ne gubimo kredibilitet.

Ne vjerujem ni u 500.000 mjesečnih posjetilaca koje navodite za internet stranicu DSB-a. Možda ih povremeno ima toliko u vrhuncu. A na ChessBase India govoriš o 3,5 miliona Nijemaca koji navodno svake sedmice igraju šah na internetu, što je brojka koja se nalazi na samoj gornjoj granici onoga što je još moguće smatrati vjerodostojnim.

Paul Meyer-Dunker –Razgovaramo sa ljudima iz privrede koji do sada nisu imali dodirnu tačku sa šahom. Oni moraju da shvate koliki je naš sport zapravo i koliko ljudi se njime zaista bavi. A ako imamo brojku koju, kao što i sam kažeš, možemo opravdati – zašto je ne bismo iznijeli u javnost i ljudima objasnili zašto je sport toliko velik? Naravno, mi smo donekle i prodavci, jasno. Ali zastupamo dobar i legitiman interes za smislenu stvar i ne obmanjujemo ljude. Pokušavamo da objasnimo razmjere u kojima djelujemo. U razgovorima sa potencijalnim partnerima onda sve postaje mnogo konkretnije i individualnije: Šta nam je potrebno? Šta vi želite? Šta možemo realno da ponudimo?

Izbori za predsjednika FIDE, propuštena prilika?…

(Nastavak slijedi. U drugom dijelu govorićemo o izborima za predsjednika FIDE u Samarkandu i njihovim posljedicama, o 150-godišnjici DSB-a koja se obilježava naredne godine, kao i o pitanju da li nam je potrebno 20 pravilnika da bismo igrali šah.)

LINK

Intervju za Lichess nakon brze pobjede u trećem kolu.

Savremeni šah je rizik

Svoju pobjedu objasnio je dobro pogođenom pripremom:

„Problem savremenog šaha je u tome što morate da rizikujete. Gotovo je nemoguće imati prednost bijelim figurama u svakoj partiji. Ponekad jednostavno morate da se kladite i nadate da se protivnik ne sjeća svega ili da će početi da sumnja i da se zbuni. Današnji plan bio je da dobijem otvaranje koje sam dublje analizirao. Ako protivnik zna sve ispravne poteze, nećeš imati nikakvu prednost.“

O reprezentaciji SAD

„Mislim da naša reprezentacija u cjelini ne igra briljantno. A osvojiti zlato sada je veoma teško: u poređenju sa situacijom od prije osam godina, reprezentacije su mnogo jače.“

Kasnije je dodao:

„Imamo veoma jaku ekipu, ali potrebno je i da budemo u formi, a neki naši igrači trenutno nisu u najboljoj formi. Ipak, i dalje smo veoma dobri.“

Hikaru

„On ne igra na Olimpijadi od 2018. godine i mislim da je to jako pogodilo šanse SAD. Sjetite se Indije prije četiri godine: četvorica najbolje rangiranih igrača bili su iz Sjedinjenih Američkih Država. Da je tamo bio i Hikaru, to bi bila naša prava šansa. Kine nije bilo, Rusije nije bilo. Bila je to velika prilika da osvojimo zlato. A sada je to veoma teško.“

Favoriti

„Mislim da je Uzbekistan veliki favorit. Veoma su motivisani, Sindarov je veoma jak, a imaju i prednost domaćeg terena.“

O Kini:

„Na ekipnim turnirima igraju bolje nego na pojedinačnim: treniraju zajedno, rade zajedno i razmjenjuju ideje. Uvijek dobro nastupaju na ekipnim takmičenjima.“

O njihovom 16-godišnjem rezervnom igraču:

„Čini se da je nevjerovatno dobar i potcijenjen. Možda bi mogao da postane njihov sljedeći Ding Liren.“

Deveta Olimpijada – i najbolja

„Mislim da je ovo najbolja Olimpijada na kojoj sam igrao – ili ova, ili ona u Drezdenu 2008. godine. Drezden mi se dopao: zima, snijeg, do dvorane se moglo stići vozom.

Ovdje je iz SAD veoma teško doputovati, ali kada stignete, osjećate se kao u raju. Mojoj mami se Samarkand veoma dopada.

Razumijem da su nekim igračima hoteli veoma daleko, ali najbolje reprezentacije su smještene zajedno i imaju veoma dobre uslove. Treba samo dobro igrati, pa će biti i dobri hoteli.

Veoma sam zahvalan Vladi Uzbekistana. Rekli su da žele da naprave najbolju Olimpijadu na kojoj smo ikada igrali i čini se da upravo tako i ispada.“

Novinar: Danas je sa mnom legendarni Vasilij Ivančuk, ovdje na FIDE Grand Swissu. Vi ste legendarni igrač i igrate na ovako jakom turniru. Kako vam protiče turnir?

Vasilij Ivančuk: U redu. Danas sam pobijedio, tako da imam plus jedan i još mnogo partija je preda mnom.

Novinar: Kako vam je igrati protiv tako jakih protivnika, igrača poput vas, ali i protiv mladih superzvijezda koje su se ovdje okupile?

Vasilij Ivančuk: U redu. Jednostavno ne razmišljam o godinama. Koncentrišem se na igru.

Pokušavam da razumijem stil svakog svog protivnika i da se koncentrišem na partiju.

Novinar: Da li je to teško raditi na turniru po švajcarskom sistemu, kada gotovo da nema vremena za pripremu protivnika?

Vasilij Ivančuk: U redu, ali i moji protivnici su u istoj situaciji.

Novinar: Primijetila sam da često šetate po sali tokom svojih partija. Posmatrate li neke konkretne partije ili jednostavno šetate?

Vasilij Ivančuk: U redu. Vjerovatno se jednostavno više opustim kada moj protivnik razmišlja o svom sljedećem potezu.

Novinar: To je, dakle, vaš način da izbjegnete stres tokom partije?

Vasilij Ivančuk: U redu. Da izbjegnem stres i da dam mozgu malo odmora u tom kratkom periodu dok protivnik razmišlja.

Novinar: A kako se opuštate van partija, osim pripreme? Kada niste za šahovskom tablom?

Vasilij Ivančuk: U redu. Volim da idem u šetnju.

Novinar: Možete li nešto da čitate?

Vasilij Ivančuk: Pa, mogu nešto da čitam. Dakle, različito je, zavisi od okolnosti.

Novinar: Da li postoji neka konkretna knjiga koju trenutno čitate?

Vasilij Ivančuk: U redu. Trenutno ne čitam ništa konkretno, ali mogu da pregledam neke materijale na internetu. Na primjer, čitam članke Ziadinova na Fejsbuku. On često objavljuje mnogo zanimljivih stvari.

Novinar: U redu, to je čitanje.

Vasilij Ivančuk: Da.

Novinar: A kada ne igrate na turnirima, kako izgleda vaš život? Čime se bavite van šaha?

Vasilij Ivančuk: Kakav život?

Novinar: U redu. Šta radite?

Vasilij Ivančuk: U redu. Pa, ponekad nekoga podučavam. Ali, ako potpuno izuzmemo šah…

Volim da dobro jedem, volim da idem u šetnju. Volim da provodim vrijeme sa ljudima koji su mi prijatni.

Novinar: Da li su to porodica ili prijatelji? Ko su za vas ti ljudi koji su vam prijatni?

Vasilij Ivančuk: I porodica, naravno, ali ne samo porodica.

Novinar: Juče ste imali prilično dugu partiju. Bili ste među igračima koji su posljednji završili u turnirskoj sali. Iako je pozicija bila izjednačena, nastavili ste da vršite pritisak. To je, po meni, dobra lekcija — nikada ne odustajati. Šta kažete na to?

Vasilij Ivančuk: U redu. Imao sam šanse za pobjedu. Ne znam da li sam negdje propustio još neke šanse, ili možda čak i dobijenu poziciju. Ali moj protivnik se prilično dobro branio. U svakom slučaju, dovoljno dobro da izbori remi.

Tako da ni remi nije loš rezultat.

Naravno. Sredio sam tekst u cjelinu, uklonio vremenske oznake i jasno označio ko govori. Naziv

Novinar: Nekoliko neobičnih otvaranja ovdje na FIDE Grand Swissu. Na primjer, Gukeš je danas počeo sa d4 i c3, a Nodirbek je počeo sa e3. Šta vi mislite o tome?

Vasilij Ivančuk: U redu, to je sasvim moguće igrati. Da, tako da, na primjer… To je zapravo ideja.

Novinar: Ko je igrao e3?

Vasilij Ivančuk: Gukeš je igrao d4, c3.

Novinar: A Nodirbek je igrao e3.

Vasilij Ivančuk: Da, to je ideja španskog igrača Davida Lariña Nieta. On je igrao e3 sa idejom da, ako konj ode na f6, slijedi g4.

Novinar: g4.

Vasilij Ivančuk: Ne znam da li je Nodirbekova ideja bila da odigra g4, ali dobro. To je otvaranje Lariña Nieta.

Novinar: Da, to je baš lijepa šahovska priča. Potez konj f6 je odigran, ali Nodirbek nije odigrao g4. Nadam se da ćemo ipak još vidjeti taj potez.

Vasilij Ivančuk: Vjerovatno je analizirao onu partiju Lariña Nieta i zaključio da je to, vjerovatno, za klasičnu vremensku kontrolu ipak previše rizično.

Novinar: Ali ovi igrači vjerovatno igraju neobična otvaranja kako bi izbjegli pripremu svojih protivnika i sve te kompjuterske varijante. Šta vi mislite, da li se držite onoga što poznajete, klasičnih otvaranja koja vam odgovaraju, ili i vi ponekad pokušavate da igrate nešto nestandardno?

Vasilij Ivančuk: U redu, to zavisi od protivnika i od situacije na turniru. Tako da mislim da su oba pristupa moguća, ali zavisi od toga kakve su šanse za uspjeh u svakom pojedinačnom slučaju.

Novinar: Bilo mi je veoma prijatno da razgovaram s vama i nadam se da ćete i u nastavku imati uspješan turnir.

Vasilij Ivančuk: U redu, hvala.

Lider reprezentacije Njemačke Vinsent Kajmer (Vincent Keymer) govorio je za BILD o svojoj karijeri i planovima za Olimpijadu.

— Želimo da se borimo za medalju — kaže Vinsent. — Konkurencija je izuzetno jaka, tako da bi i plasman među prvih deset bio odličan rezultat.

— Timsko takmičenje je nešto drugačije u odnosu na individualno?

Vinsent Kajmer — Da, ali samo djelimično. Ekipa ima koristi od toga da svaki pojedinačni igrač dobro nastupa. Istovremeno, mora se nešto više voditi računa o interesima tima.

— Sada igrate na turnirima sa šestocifrenim nagradnim fondovima. Kako se odnosite prema tome?

Vinsent Kajmer — Morate naučiti da se od toga distancirate. Kada bih tokom partije stalno razmišljao o nagradama, to mi ne bi koristilo. Moje pravilo glasi: „Nešto dobiješ, nešto izgubiš.“

— Da li je za vrhunskog šahistu potrebno biti posebno pametan?

Vinsent Kajmer — Ne znam. Potrebno je biti poseban na svoj način. Važni su talenat, disciplina i velika količina rada. Pretpostavljam da vodeći velemajstori u prosjeku imaju natprosječan nivo inteligencije. Ali koliko je ta veza jaka, tek treba istražiti.

— Znate li svoj IQ?

Vinsent Kajmer — Ne. I to me ne zanima.

— Kako doživljavate poraze?

Vinsent Kajmer — Zavisi od poraza. Ranije sam često razmišljao: „Protivnik je bio jači.“ Sada me više nerviraju nepotrebne greške. Najvažnije je razumjeti u čemu su bile moje greške, ali istovremeno pokušati da one što manje utiču na mene u drugim aspektima.

— Ostaje li vam uopšte vremena za druga interesovanja?

Vinsent Kajmer — Malo. Ali mi to trenutno odgovara.

— Kako u takvim uslovima uspijevate da vodite privatni život?

Vinsent Kajmer — Uspijevam, ali nije lako. Lakše je sa ljudima koje poznajem već dugo. Održavati nova poznanstva kada ste stalno na putu nije jednostavno.

— Zbog toga je većina vaših prijatelja iz šahovskog svijeta?

Vinsent Kajmer — To je komplikovano. Sa mnogima se veoma dobro slažem. Ali neposredne konkurente mi je teško nazvati prijateljima. Ipak, odnosi među igračima na vrhu veoma su puni poštovanja i to cijenim.

— Kakav je vaš odnos sa Magnusom Carlsenom?

Vinsent Kajmer — Prijateljski i kolegijalan. Pripadamo različitim generacijama, pa se naš odnos razlikuje od njegovih odnosa sa igračima protiv kojih se takmiči već mnogo godina.

— Šah je u Njemačkoj sport koji privlači relativno mali broj ljudi. Da li vas to brine?

Vinsent Kajmer — Ne. Takvi procesi zahtijevaju vrijeme. U Indiji je takav podsticaj bio Višvanatan Anand, a u Norveškoj Magnus Carlsen. Obično najprije mora da dođe sportski uspjeh.

— Vi biste mogli biti taj podsticaj.

Vinsent Kajmer — Radim na tome.

— Želite li da šah postane poznatiji u Njemačkoj?

Vinsent Kajmer — Da. Sada se mnogo toga razvija u pravom smjeru. Ali prije svega pokušavam da igram zbog sebe i svoje karijere. Ako pritom dodatno postanem uzor drugima, biće mi drago.

— Šta je za to potrebno?

Vinsent Kajmer — Više uspjeha. Tada raste i interesovanje kompanija i različitih organizacija.

— Da li bi šah trebalo češće prikazivati na televiziji?

Vinsent Kajmer — Vidljivost dolazi kada sport postane dostupniji i zanimljiviji gledaocima.

— Da li šah zbog toga mora da se mijenja?

Vinsent Kajmer — Sa formatima kao što je freestyle šah idemo u pravom smjeru. Čovjek koji tek počinje da prati šah neće željeti da pola sata gleda kako neko, na prvi pogled, samo sjedi za tablom. Istovremeno, kvalitet sporta ne smije da trpi. Važno je pronaći tu ravnotežu.

— Koliko je velika vaša ekipa?

Vinsent Kajmer — Radim sa Peterom Lekom. Povremeno sam pokušavao da radim i sa mentalnim trenerom. Teme poput ishrane u budućnosti bi takođe mogle postati važnije u šahu.

— Jedete li tokom partije?

Vinsent Kajmer — Ako nešto i jedem, onda je to nešto malo: mješavina orašastih plodova i sušenog voća, banana ili crna čokolada.

— Koji je trenutak u karijeri za vas bio najljepši?

Vinsent Kajmer — Bilo ih je nekoliko: pobjeda u freestyle šahu na Baltičkom moru 2025. godine, turnir Grand Chess Toura u Rumuniji i srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva u brzopoteznom i ubrzanom šahu 2022. godine.

— Kada se završava šahovska karijera?

Vinsent Kajmer — Većina profesionalaca završava najkasnije između 35. i 40. godine.

Vladlen Semjonov
12.09.2026

Bez sna je nemoguće. Mlada šahistkinja ispričala kako je postala šampionka

Valerija Klejmenova

Prošlog ljeta sportski svijet Uljanovska slavio je veliki uspjeh. Naša sugrađanka Valerija Klejmenova vratila se sa svjetskog prvenstva u šahu kao svjetska šampionka u konkurenciji djevojaka do 18 godina. Ostvarila je maksimalan broj pobjeda, a samo je jednu partiju završila remijem, osvojivši ukupno devet i po poena. Da bi postala šampionka, šahistkinja je morala da vanredno, prije roka, polaže završni državni ispit (EGE). Gimnaziju broj 73 završila je sa zlatnom medaljom.

Dosije

Valerija Klejmenova. Šahistkinja, svjetska šampionka. Rođena 30. juna 2008. godine u Uljanovsku. Ove godine završila školu. Polaznica udruženja „Šah“ pri Regionalnoj palati stvaralaštva djece i omladine. Višestruka pobjednica i osvajačica medalja na ruskim i međunarodnim šahovskim turnirima. Pored šaha, bavi se i stonim tenisom.

„Svoju djecu nikada neću dati na šah“, kategorično danas kaže Klejmenova. Zašto? Odgovor na to pitanje, između ostalog, provlači se kroz naš razgovor.

Put do titule šampionke u italijanskom gradu Montesilvano za Valeriju nije bio nimalo lak niti posut ružama. Jer samo na prvi pogled djeluje da je mirni šah prije svega igra logike. Burne ovacije, čestitke i buketi cvijeća samo su logičan završetak ne čitavog njenog šahovskog puta, već tek jedne njegove etape. A talenat sam po sebi nije dovoljan. Potrebni su ogromna marljivost i sposobnost da se čovjek ne predaje pred teškoćama.

Odlična učenica voli da napreduje

Vladlen Semjonov, ul.aif.ru: Valerija, sjećate li se prvih osjećaja kada ste prvi put sjeli za šahovsku tablu?

Valerija Klejmenova: Samih osjećaja – ne. Sjećam se da sam počela da igram šah radi opšteg razvoja. Sjećam se i da me je taj proces odmah potpuno uvukao. Kao dijete bila sam prilično visoka za svoje godine. Htjeli su da me prime na biatlon, ali mi je nedostajala jedna godina po uzrastu. Da ne bih gubila vrijeme, odlučili su da me upišu na šah. Na biatlon se više nisam vratila. Zato su u šahu već poslije godinu dana počeli prvi veliki uspjesi – na nivou oblasti i federalnog okruga. Čak sam počela da se spremam za ruska takmičenja.

— A šta vas je konkretno toliko privuklo šahu? I da li ste brzo naučili da razmišljate i donosite odluke u trenutku?

Valerija Klejmenova: Jednostavno, počelo mi je da ide. Zbog toga mi se igra i dopala. Mada u šahu nije neophodno sve raditi brzo. Ako igramo klasičnu partiju, imamo sat i po vremena za razmišljanje. Ima dovoljno vremena da se donese odluka. Može se birati između nekoliko poteza.

— Da li bi bilo logično pretpostaviti da, ako igrate šah, onda u školi bolje idu prirodne i egzaktne nauke?

Valerija Klejmenova: Mnogi tako misle – ako dobro igraš šah, onda si dobar i u matematici. Nisam sigurna da su te stvari nekako povezane. U principu, u školi sam iz svih predmeta imala petice.

— Da li vam je uopšte cilj da budete najbolja u svemu – u šahu, u školi?

Valerija Klejmenova: To je stvar karaktera. Volim da napredujem. Nije mi cilj da budem najbolja među svima. Prije bih rekla da želim da budem najbolja verzija sebe.

— Da li ste u tom procesu često morali da pobijedite samu sebe? I u čemu?

Valerija Klejmenova: Dok nisam završila školu, najteže je bilo pravilno uskladiti školu i šah. Mentalno opterećenje bilo je veliko i na jednom i na drugom mjestu. To je veoma snažno uticalo na zdravlje.

— Kako se u takvim uslovima opustiti?

Valerija Klejmenova: Svako na to pitanje ima svoj odgovor i svoje rješenje. Za mene je to plivanje. Tu su još pletenje i crtanje. Teretana mi takođe mnogo pomaže da se odvojim od intelektualne napetosti povezane sa šahom.

— Izlasci sa prijateljima?

Valerija Klejmenova: Voljela bih. Ali jednostavno nije bilo vremena čak ni za običnu šetnju ulicom.

Nekad je potrebno i zaplakati

— Šah je, iz ugla laika, individualni sport – jedan na jedan. Da li ste vi ipak timski igrač?

Valerija Klejmenova: Za mene timska takmičenja imaju posebnu vrstu uzbuđenja, kada shvatite da ne odgovarate samo za sebe.

— A u čemu je šah opasan sport?

Valerija Klejmenova: Pet sati neprekidnog sjedenja za tablom veoma utiče na leđa. I na glavu.

— Koja je, po vašem mišljenju, najvažnija osobina karaktera jednog šahiste?

Valerija Klejmenova: Vjerovatno bih na prvo mjesto stavila odlučnost i usmjerenost ka cilju. Bez sna kojem težite nemoguće je. Bez toga neće biti ničega drugog. Ništa neće uspjeti, ništa nećete postići. A na putu ka snu najvažnija je marljivost.

— Koliko je šah danas postao dio vašeg života? Da li vam se šah javlja u snovima?

Valerija Klejmenova: U snu često ponovo igram svoje nedavne partije i rješavam šahovske probleme. Obrnuto, da mi u snu dođe rješenje problema koji me muči u stvarnom životu – to mi se još nije dogodilo. Ali sam šah je već odavno postao moj život. Moji prijatelji, moja sjećanja. Ipak je 11 godina sa njim.

— Imate li omiljenu šahovsku figuru i zašto baš nju?

Valerija Klejmenova: Lovac. Moj prvi debi povezan je s njim. I u gotovo svim partijama on je za mene glavna figura.

— Koliko vam je važno kog je pola protivnik? Koga je principijelnije i prijatnije pobijediti?

Valerija Klejmenova: Za mene nema razlike. To je vjerovatno važnije momcima. Njima je teže da izgube od djevojaka. Meni čak ni godine osobe koja sjedi preko puta mene za šahovskom tablom nisu važne.

— A da li vam je teško kada izgubite? Kako obično doživljavate neuspjehe?

Valerija Klejmenova: Naravno da mi bude teško. Naročito kada izgubim na turniru za koji se veoma dugo spremam i kada je to za mene veoma važna partija. U takvim slučajevima poraze najteže podnosim. Podrška bliskih ljudi obično pomaže.

— Da li se dešava da zaplačete?

Valerija Klejmenova: Naravno. I to je ponekad potrebno.

Osam dugih godina do priznanja

— Sjećate li se kada ste sebi prvi put postavili cilj da osvojite svjetsko prvenstvo?

Valerija Klejmenova: Godine 2018, kada sam prvi put otišla na svjetsko prvenstvo u Španiji. Tada je to postao jasno postavljen i formulisan cilj.

— Da li ste tada pretpostavljali da ćete na to čekati punih osam godina?

Valerija Klejmenova: Mislila sam da će se to dogoditi mnogo ranije. Čini mi se da je glavni problem bio u tome što sama nisam bila potpuno spremna za takvu pobjedu. Godine 2018. moja forma je bila dovoljna da postanem šampionka. Kasnije je trebalo intenzivnije napredovati. Ali bilo je i drugih spoljašnjih problema. Tu su bili kovid i nemogućnost zemlje domaćina da plati troškove osobe koja bi me pratila. Tek su se ove godine sve okolnosti poklopile na najbolji mogući način. I uspjela sam da pobijedim.

— To što je od sna do njegovog ostvarenja prošlo toliko godina – da li je umanjilo značaj same titule šampionke?

Valerija Klejmenova: Naprotiv, zbog toga mi je ova pobjeda postala još vrednija. Kada nečemu težite toliko dugo, kada je iz godine u godinu sve bliže, a nekada je djelovalo veoma daleko, teško je precijeniti značaj onoga što ste postigli.

— Tokom koje partije svjetskog prvenstva ste prvi put jasno shvatili da je gotovo i da vam je pobjeda već u rukama?

Valerija Klejmenova: Uopšte nisam pokušavala da razmišljam o tome. Tokom svake partije davala sam maksimum i to je bilo sve. U svakoj partiji davala sam sve što mogu. Svakodnevno sam tjerala od sebe misao da sam u vodećoj poziciji, čak nisam ni gledala rezultate. Tako je bilo sve do posljednjeg kola.

— Koja je bila prva emocija kada su objavili rezultat?

Valerija Klejmenova: Bio je to neki čudan osjećaj, gotovo šok. U glavi su mi se pojavila neobična pitanja. „Šta, sve je već gotovo? Zar sam zaista pobijedila?“ Onda se pojavio ponos na samu sebe. Uspjela sam da ostvarim svoj san. I sva briga je nestala.

Savjeti samoj sebi

— Ipak, da li je šah muški sport?

Valerija Klejmenova: Ja uopšte ne bih sport dijelila na takve kategorije.

— Zašto je onda u šahu tako malo pripadnica ljepšeg pola?

Valerija Klejmenova: Da biste održavali formu u ovom sportu, potrebno je trenirati najmanje pet sati dnevno. Ne može svaka žena da pronađe toliko slobodnog vremena.

— Čega ste ubuduće spremni da se odreknete zbog šaha i da biste postigli šta?

Valerija Klejmenova: Svega. Da bih sada postala velemajstor.

— Zamislimo hipotetički da se sada pred vama nalazi vaša sedmogodišnja verzija, kada ste tek počeli da se bavite šahom, i da ta tadašnja vi traži savjet od današnje vas. Šta biste joj najvažnije rekli?

Valerija Klejmenova: Cijeni djetinjstvo. Češće izlazi napolje i šetaj se sa prijateljima. Ne žuri da odrasteš.

Ali je ne bih odgovarala od bavljenja šahom. Rekla bih joj: „Prije svega, pripremi se na strpljenje, nauči da prevazilaziš gorčinu poraza, sačuvaj optimizam bez obzira na sve, jer poslije svake crne pruge uvijek dolazi bijela. Samo naprijed!“

(Preneseno sa ruskog sajta https://ul.aif.ru/persona/ )

Piše: Jonathan Zhi

4.09.2026.

Uživanje u šahu i motivacija

Jonathan: Kad već govorimo o tome koliko uživaš u šahu, kako se to mijenjalo tokom vremena?

Awonder: Moje uživanje u šahu je variralo. Svaki šahista prolazi kroz takve cikluse, posebno kada počnemo da igramo veoma mladi. Ako razgovarate sa bilo kojim čudom od djeteta, svi smo imali periode potpunog zasićenja šahom, kao i periode kada mjesecima ili godinama nismo pogledali šahovsku tablu. I ja sam prošao kroz takav period, možda četiri ili pet godina. Ali tada sam bio u srednjoj školi i na fakultetu. Četiri godine sam se školovao kod kuće i tada sam mnogo igrao šah. Nakon toga sam završio srednju školu i upisao fakultet.

Mislim da je to veoma uobičajeno u šahu: mnogi igrači koji su bili veoma jaki kao mladi više ne nastavljaju da se bave šahom i kasnije u životu rade mnoge druge odlične stvari. Teško je cijeli život raditi samo jednu stvar; to zapravo nije način da se živi. U svijetu postoji mnogo zanimljivih stvari i mnogo toga što je veoma lijepo. Šah je samo jedan dio svega toga.

Počeo sam više da uživam u šahu kada sam bio na fakultetu i imao više vremena za predah, iz nekoliko razloga. Prije svega, bio je dobar način da zaradim novac, što je uvijek veoma motivišuće. Osim toga, išao sam na turnire sa prijateljima i, sticajem okolnosti, u periodu studiranja sam mnogo pobjeđivao. Iako nekoliko godina nisam igrao i nisam se zaista pripremao, išao sam na turnire i osvajao najveće open turnire u SAD, i to bez mnogo poteškoća.

Kada se osvrnem na sebe kao šahistu sa 15 godina ili otprilike toliko, zaista je nevjerovatno. Ponekad pogledam partije koje sam tada igrao i jednostavno je zadivljujuće da sam u tim godinama igrao na takvom nivou. Ali moji rezultati su sada mnogo bolji. Jedan od razloga je to što sam, kada igram, mnogo motivisaniji — mnogo sam usredsređeniji. Pripremam se prije turnira. Kada sjednem za tablu, razmišljam: „Ovo je sada moj život i ovo je moj cilj.“

Ta motivacija mnogo pomaže, jer kada imam lošiju poziciju, ulažem mnogo energije u pokušaj da je odbranim. Kada imam bolju poziciju, pokušavam da je realizujem — i dalje radim na tome. To vam daje dodatnu motivaciju u petom ili šestom satu partije, kada pokušavate da se odbranite, a drugi igrač bi možda odustao ili se ne bi toliko trudio. A ja tada pomislim: „Hajde da zaista pokušam da spasem ovu partiju“, ili: „Hajde da zaista pokušam da realizujem prednost“, za razliku od vremena kada sam imao 15 godina i igrao na osnovu čistog talenta, bez mnogo toga drugog.

Mislim da motivacija zapravo ima nesrazmjerno veliki značaj kada je riječ o svim tim sitnicama koje radim za tablom i prije partije. Naravno, nisam savršen. Mogao bih biti mnogo disciplinovaniji. Ali definitivno sam bolji nego što sam bio ranije. Mislim, veoma sam zadovoljan time gdje se sada nalazim. Na kraju krajeva, jedino što možete jeste da budete bolji nego što ste bili ranije, zar ne?

Jonathan: Za kraj, postoji li nešto čemu se raduješ van šaha u narednoj godini?

Awonder: Ne znam, teško je reći. Nedavno sam shvatio da obično veoma dobro igram u parnim godinama. Tako da sam za 2026. pomislio: „U redu, idemo. Vrijeme je da se ozbiljno potrudim.“ Iz nekog razloga, to se obično pokaže tačnim. Imam tu neku cikličnu prirodu. 2025. godina bila je prilično turbulentna u nekim oblastima. U tom periodu sam se pomalo bavio investiranjem, a znate, Tramp je radio svoje. To je bilo veoma zanimljivo. I što se šaha tiče, godina je generalno bila prilično dobra — završio sam je sasvim solidno. Ali definitivno sam imao osjećaj da sam, kada je riječ o profesionalnim rezultatima, a i na ličnom planu, ostavio mnogo toga neiskorišćenog. Ne mogu zaista reći da li je to dobro ili loše. Morate sačekati da se sve završi, pa ćemo vidjeti kako će biti.

Jonathan: Hvala ti što si odvojio vrijeme za razgovor. Sljedeći put možda možemo razgovarati o svim životnim pitanjima na koja statistika i ChatGPT ne mogu da odgovore.

Awonder: O ne, upravo je to moja najveća slabost! Hvala ti što si me ugostio. Bilo je sjajno!

Čitav video-intervju:

O autoru

Jonathan Zhi:

Počeo sam da pratim profesionalni šah tokom studiranja. U jednom trenutku shvatio sam da mnogi zanimljivi igrači nemaju priliku da se u potpunosti predstave u medijima. Počeo sam da radim intervjue kako bih skrenuo pažnju na te igrače i pomogao im da podijele svoja razmišljanja, priče i ličnosti. Ovo putovanje je tek počelo — vidjećemo dokle će nas odvesti.

Underpromoted: inicijativa Jonathana Zhija

U šahu, underpromoting znači promociju pješaka u figuru koja nije dama. Ideja projekta Underpromoted jeste da se u medijima skrene pažnja na šahovske ličnosti koje nisu dovoljno zastupljene i da im se pruži prilika da predstave svoje stavove, priče i ličnosti.

https://en.chessbase.com/post/awonder-liang-interview-underpromoted-2026?utm_source=twitter&utm_medium=social

(Kraj)

Piše: Jonathan Zhi

4.09.2026.

Rizik, ambicija i različiti stilovi igre

Jonathan: Govorio si o određenim igračima kojima se diviš zato što igraju ambiciozno i bez straha, umjesto da budu zadovoljni lakim remijem. Misliš li da bi šahisti trebalo da posjeduju određeni estetski kvalitet u igri, osim same preciznosti?

Awonder: Postoji poznata šala o Francuzima i Britancima. Otprilike glasi: divimo se onome što sami nemamo. U određenoj mjeri, moj stil igre nije toliko hrabar. Generalno, ni u životu ne volim da preuzimam mnogo rizika. Zato se divim ljudima koje smatram hrabrijima, u različitim aspektima.

Mnogo razmišljam o tome kako da iskoristim male prednosti i optimizujem rezultat na duži rok. Moj stil je donekle agnostičan. Ne postoji neki posebno definisan stil, ali možda postoje određene vrste pozicija koje igram bolje. Iz tog razloga moj stil možda izgleda nešto manje atraktivno.

Jedan primjer je to što forsiram remi bijelim figurama, što je generalno prilično loša praksa — mnogi organizatori turnira ne vole da vide takve stvari. Razumijem ih, zar ne? Ako organizujete turnir, ne želite da neko odbija da igra partiju. Ali u različitim okolnostima osjećam da je to prava odluka i zato mi je sasvim prirodno da je donesem. To je vjerovatno jedna od mojih slabosti, protiv koje se ne borim dovoljno, ali ne mislim da postoji samo jedan ispravan ili pogrešan način da se stvari rade.

Ali divim se igračima poput Gukesha ili Arjuna, koji imaju pomalo taj mentalitet kockara. Veoma su mentalno snažni, a način na koji se oporavljaju poslije poraza izuzetno mi je impresivan. Mislim da im je upravo ta hrabrost omogućila da se veoma brzo popnu do svjetskog vrha. Ako je šah imitativan, vjerovatno su to osobine koje bih volio da preuzmem od njih i naučim kako da budem bolji igrač.

Jonathan: Ako za pet godina ne budeš profesionalno igrao šah, čime bi se, po svoj prilici, bavio?

Awonder: Trenutno je to malo predaleko da bih o tome razmišljao. Ipak, u nekom trenutku bih volio da se vratim školovanju. Mislim da sam bio prilično loš student na Univerzitetu u Čikagu, a bio sam užasan i kao istraživač. Jednim dijelom zato što mi je nedostajala disciplina. Mnogo osnovnih stvari propustio sam na Univerzitetu u Čikagu, posebno zato što sam studirao u vrijeme kada je ChatGPT počeo da nadmašuje prosječnog studenta osnovnih studija. Do moje završne godine bilo je jasno da je bio pametniji od bilo kog studenta osnovnih studija. Tada sam prestao da radim za fakultet.

Mislim da postoji mnogo osnovnih stvari koje nikada nisam zaista dobro razumio, poput linearne algebre. Nisam zapravo razumio o čemu se tu radi. Posebno na ekonomiji, mnogo smo radili ekonometriju ili mašinsko učenje. Na ispitima i projektima sam imao dobre rezultate. Ali bilo bi lijepo otići korak dalje i zaista razumjeti o čemu je riječ.

Zato bih volio da se u nekom trenutku vratim školovanju. Naravno, sada je mnogo lakše, jer jednostavno možete otvoriti udžbenik i učiti sami. Ali postoji dio mene kojem to nedostaje, ne zato što bi mi pomoglo da pronađem posao ili bilo šta slično, već jednostavno zato što možda osjećam da sam tamo ostavio nešto neiskorišćeno.

To je jedan od razloga zbog kojih sam se posvetio šahu, jer sam imao osjećaj da nisam u šahu u potpunosti iskoristio svoj potencijal i bilo bi lijepo vidjeti dokle bih mogao da stignem ako bih mu se neko vrijeme ozbiljno posvetio.

Šahovske mašine, ChatGPT i apstrahovanje

Jonathan: Kao što bi ChatGPT bio bolji student od tebe, tako će i LeelaKnightOdds biti mnogo jači igrač od tebe. Osim praktičnih posljedica analize, da li zbog postojanja šahovskih mašina na šah gledaš pozitivno ili negativno?

Awonder: Zaista volim šahovske mašine, baš kao što sam veliki ljubitelj ChatGPT-a. Većina mojih prijatelja bila je potpuno zgrožena ChatGPT-om kada se pojavio, a vjerovatno je tako i danas. Oduvijek sam se prilično oslanjao na ove alate, ne u smislu da samo prihvatam ono što kažu, već sam veoma navikao da ih koristim. Ako se pravilno koriste, oni su odlični ubrzivači rada.

Jedna od grešaka koju ljudi često prave jeste to što ne ulažu dovoljno vremena u određene stvari. Ne možete postići iste rezultate bez ulaganja mnogo vremena. Korišćenje mašina ponekad može da vas zavara i navede da pomislite da nešto možete uraditi brže. Ali ako provedem osam sati bez mašina, u odnosu na osam sati sa mašinom, on je i dalje veoma koristan u tom smislu.

Mašina najviše pomaže tako što vam omogućava da mnogo brže razumijete veliki broj pozicija i struktura nego što biste to inače mogli. Možete čitati knjige, vidjeti šta su drugi govorili ili pogledati šta su drugi igrali u svojim partijama. Ali mašina vam pokazuje koji je najbolji potez. Na čovjeku, odnosno korisniku, uvijek ostaje odgovornost da pokuša da razumije zašto je taj potez najbolji.

Šahovske mašine su u posljednje vrijeme toliko napredovali da djeluje kao da uvijek govore ono što je tačno. To je veoma korisno, jer u životu ne možete uvijek znati da li je nešto ispravno ili nije. Veoma čvrsto vjerujem da je ono što je tačno zaista važno. Sve ostalo, poput razumijevanja, predstavlja korisne apstrakcije koje nam pomažu da zapamtimo ono što nam mašina pokazuje.

To je glavni cilj mog rada uopšte. Mislim da većina vrhunskih igrača koristi mašinsku analizu kao osnovu, a zatim pokušava da je sažme u nekoliko osnovnih ideja o poziciji: koje figure treba razmijeniti, gdje određena figura treba da se postavi ili kako će se razvijati igra u zavisnosti od planova oba igrača.

Koliko su takvi alati korisni zavisi od korisnika. Nekada sam za ChatGPT, koji su svi moji prijatelji mrzjeli, govorio da ChatGPT nikada ne daje pogrešne odgovore — postoje samo pogrešna pitanja. Ne kažem da sam bio neki stručnjak za pisanje upita ili nešto slično. Da, upravo tako gledam na sve to: to su samo alati. Ako daju pogrešne rezultate, mislim da je to više problem korisnika nego samog alata.

Zato mislim da su izuzetno korisni.

(Nastaviće se)

Piše: Jonathan Zhi

4.09.2026.

Otvoreni turniri i protivnici nižeg rejtinga

Jonathan: Prilično si upoznat sa igranjem protiv protivnika koji su slabiji od tebe, iz različitih open turnira na kojima si učestvovao tokom studija. Čini mi se da postoji opšte mišljenje da nije poželjno igrati protiv protivnika sa nižim rejtingom. Misliš li da je to generalno tačno u šahu? Ako jeste, misliš li da si ti izuzetak?

Awonder: Mislim da je to statistički tačno. Ako pogledate ogroman uzorak, mislim da će igrači sa rejtingom 2600 i nešto generalno ostvarivati slabiji rezultat od očekivanog u odnosu na svoj rejting kada igraju protiv igrača sa 2200. Nisam siguran da sam ja izuzetak. U jednom trenutku sam vidio da sam statistički ostvarivao rezultat iznad svog rejtinga protiv igrača iz određenih, iskreno, gotovo svih rejting-kategorija. Uglavnom ostvarujem rezultat u skladu sa rejtingom ili nešto iznad očekivanog. Zato mi, naravno, ne smeta da igram takve partije.

Mnogo radim i mnogo se pripremam. Sve dok uglavnom održavam visok nivo igre, to je prilično sigurna opklada. A što se tiče drugog dijela pitanja… Igram na svim turnirima na koje sam pozvan — nikada nisam odbio poziv. Razumijem da tako svijet funkcioniše. Prije svega, postoje mlađi igrači od mene, a postoje i bolji igrači od mene, pa zašto bi onda neko želio da pozove nekoga ko je završio fakultet? To je razumljivo. Volim da igram šah. Ako ne igram zatvorene turnire, više volim da igram open turnire nego da uopšte ne igram. Osim toga, nagrade su pristojne, posebno u Americi.

Kada je riječ o igranju protiv igrača sa nižim rejtingom, zanimljivo je da su, recimo, ukinuli ono pravilo 0,8 zbog nekih aktivnosti koje je imao Hikaru. I ja sam, u određenoj mjeri, imao koristi od tog pravila. U prosjeku sam osvajao oko 0,3 rejting-poena po partiji protiv igrača sa rejtingom ispod 2400. Ali igrač sa rejtingom 2600 je u prosjeku gubio nevjerovatnih 1,5 rejting-poena po partiji protiv takvih protivnika. Dakle, ja sam ostvarivao rezultat znatno iznad očekivanog protiv svojih protivnika, ali mi je rejting sporije rastao.

Meni je jednostavno drago da igram. To je dobar način da imam sve više prakse. Mnogi ljudi ponekad misle da, pošto igram na svim tim open turnirima, najveći dio rejtinga osvajam „skupljajući“ poene protiv igrača sa nižim rejtingom. Ali to zapravo nije tačno. Najveći dobitak rejting-poena po partiji ostvario sam protiv protivnika sa rejtingom 2600 i više — u prosjeku osvajam oko jedan ili 1,5 rejting-poen po partiji protiv tih igrača. Samo je teško redovno dolaziti do takvih protivnika, jer morate igrati na izuzetno jakim turnirima poput Svjetskog kupa ili Grand Swiss turnira. Bez takvih turnira teško je igrati protiv njih.

Ako ne igram protiv njih, i dalje više volim da održavam takmičarsku formu i budem u dobroj formi. Igranje šaha je, generalno, zabavno. Mada, većina ljudi ga zapravo ne smatra pretjerano zabavnim. Priprema i analiza mogu biti veoma zamorni i zahtjevni. Ali, da, ja uživam u tome. Volim da idem na turnire. Volim da igram. Ako dobijem poziv na dobre turnire, igram i to je sjajno. Ako ne dobijem, onda ću igrati na ovim manjim turnirima. U svakom slučaju je dobro.

Jonathan: U jednom intervjuu govorio si o tome da si tokom partija znao da zaspiš. Da li je to samo fiziološka stvar ili širi odraz tvog rasterećenog odnosa prema šahu?

Awonder: Pa, ne znam. Ponekad jednostavno kažem neke stvari u intervjuima. Zaista mnogo razmišljam o svom raspoloženju i o tome kako se osjećam tokom partija, kao i o tome da li te partije obično prolaze dobro ili ne. Na primjer, primijetio sam izuzetno jaku negativnu korelaciju između toga koliko se krećem tokom partije i mog ukupnog rezultata. To se dešava tek u posljednje vrijeme. Zato sada pokušavam da više ne ustajem i ne šetam tokom partije.

Kao što sam ranije rekao, mi šahisti zapravo veoma dobro poznajemo samo sebe, jer stalno razmišljam o sebi i o tome šta mogu da uradim da bih napredovao. Čekaj, ovo zvuči pomalo uobraženo [smijeh], ali mislim na ono što se dešava u meni.

Awonder na prvenstvu SAD 2024, dok šeta tokom partije! | Foto: John Brezina

(Nastaaviće se)

Piše: Jonathan Zhi

4.09.2026.

Lucasova kritika i onlajn rejting

Jonathan: Imao si tekst na Substacku koji je bio prilično matematički orijentisan. Šta te je motivisalo da ga napišeš?

Awonder: U posljednje vrijeme bilo je mnogo diskusija o nizovima pobjeda, koje su pokretali različiti ljudi. U jednom trenutku neki akademski istraživači su se uključili u tu raspravu. Analizirali su vjerovatnoću određenog niza, imajući u vidu skup protivnika. Glavni metod koji su koristili bila je Monte Karlo analiza. Postoje određene vjerovatnoće za koje znamo kako da njihove izraze izračunamo tačno. Međutim, neki problemi su složeni i nije lako dobiti tačne izraze koje bismo mogli koristiti. Zato se problem simulira i dobija se približan odgovor.

Jedna stvar koju sam primijetio — već nekoliko godina, ali sam bio previše lijen da ikada nešto napišem o tome — jeste da zapravo ne možete reći: „Pošto određeni igrač igra protiv ovog drugog igrača, ovo je vjerovatnoća da će pobijediti, remizirati ili izgubiti.“ Jer, ako sam igrač u rejting-pulu na Chess.comu, mogu da biram svog protivnika. To je veoma klasičan problem iz ekonomije koji je Bob Lucas, koji je, nažalost, preminuo prije nekoliko godina, dok je radio na Univerzitetu u Čikagu, postavio još sedamdesetih godina: Lucasova kritika.

Tada se mnogo raspravljalo o makroekonomskoj politici — zapravo nisam pretjerano upućen u to — i mnogi faktori su uzimani kao fiksni, poput ekonomskog rasta, novčane mase ili štampanja novca. A Lucas kaže: „Čekajte malo. Svi ljudi u vašoj ekonomiji, ako promijenite neke od parametara, promijeniće svoje ponašanje.“ Ne možete pretpostaviti da je ponašanje ljudi nepromjenljivo. To vidite svuda, zar ne? Ako donesete novi zakon, ljudi će prilagoditi svoje ponašanje tom zakonu. Nećete jednostavno dobiti cjelokupan nominalni efekat tog zakona.

Dio moje kritike, koji mislim da je prilično očigledan svakome ko igra onlajn, bio je sljedeći: recimo da vidim da je neki igrač malo precijenjen i da želim da povećam svoj rejting jer me to čini srećnim. Izazvaću tog precijenjenog igrača jer ću od njega imati tendenciju da osvojim rejting, i upravo je to ključna stvar. Ja zapravo ne znam tačnu vjerovatnoću, jer mogu imati određeni osjećaj o tome koliko je on zaista jak.

Od tog trenutka problem je postao zanimljiv. Ova odstupanja rejtinga možete simulirati kao slučajna kretanja po realnoj brojevnoj pravoj. Postoji lijepa tehnika koju možemo koristiti u numeričkoj analizi za rješavanje ovog problema jer je, ponovo, određene probleme veoma teško riješiti analitički. Nije trebalo da to bude ozbiljan akademski rad jer, prije svega, originalni problem nizova pobjeda u šahu toliko je nevažan da zapravo ne zaslužuje naučni rad. Ali nekako su ljudi uspjeli da iz njega naprave nekoliko radova. Moja kritika je na sličan način bila toliko uska tema da nije zaista zaslužila naučni rad, ali pomislio sam: „Jednostavno ću napisati kratak blog.“

Postoji jedan zanimljiv matematički rezultat. Postoji klasičan problem: zamislite da se krećete po cijelim brojevima i da se sa jednakom vjerovatnoćom pomjerate naviše ili naniže; izvinjavam se, sada već ulazim previše duboko u detalje. To se klasično koristi da bi se dokazalo da ćete, ako se kockate u kazinu i nastavite da se kockate, ne samo sa velikom vjerovatnoćom već sa određenom vjerovatnoćom, na kraju ostati bez novca. To je veoma poznat problem.

Moj problem je bio malo drugačiji, jer Elo-sistem ima faktor koji djeluje tako da, ako postanete previše precijenjeni, rejting počinje da vas vraća prema vašoj stvarnoj snazi. Zbog toga matematika ispada malo drugačija. To je drugačija vrsta problema od onoga što sam učio tokom osnovnih studija, pa mi je bilo zanimljivo da se njime pozabavim. Ne mislim da je to nešto novo u naučnoj literaturi, ali je za mene bilo novo.

To mi takođe pomaže da intuitivno razmišljam o tome kakva prirodna odstupanja ili oscilacije možemo očekivati kod igrača u rejting-sistemu. U stvarnom svijetu postoji mnogo dobrih primjera za to. Postoji koncept ljudi koje je veoma lako zavarati rezultatima koji su u suštini slučajni. Imali su sreće u žrijebu, a onda počnu da imaju bolje mišljenje o sebi. U šahu vidimo da su određeni igrači imali nizove pobjeda. Ako pogledate dugoročnu rejting-krivu, zapravo je prilično teško utvrditi da li su imali samo slučajnu sreću ili ne.

Bar kada je riječ o mojim rezultatima, uvijek sam pomalo nesiguran, čak i kada mi ide dobro — možda samo imam sreće ili možda zapravo nisam igrač snage 2700. To me motiviše da još više radim, jer pogledam svoje rezultate i pomislim: „Statistički gledano, teško je razlikovati ovo od nulte hipoteze.“

April 2026, Pariz: Awonder u meču protiv Hansa Niemanna | Foto: Frans Peeters

(Nastaviće se)

Piše: Jonathan Zhi

4.09.2026.

Jonathan: Ako pozajmimo ideju iz bihejvioralne ekonomije, pretpostavka da ove principe ili statistiku možemo uvijek racionalno primjenjivati nije nužno dobra. Ljudi često na kraju donose odluke koje su zapravo suprotne onome što im vjerovatnoća govori. Misliš li da se to dešava u šahu?

Awonder: Ne mislim da se to dešava. Možda u određenoj mjeri, kada vidim da ljudi donose odluke koje su, po mom mišljenju, loše. Ali oni su i dalje bolji igrači od mene, pa mi je teško da ih kritikujem.

Jedan primjer igrača koji je veoma dobar u donošenju odluka jeste Hikaru. Mislim da on, imajući u vidu svoje sposobnosti, igra veoma blizu Nešove ravnoteže. Drugi igrači bi u određenim pozicijama, pa čak i generalno, mogli da igraju bolje od njega. Ali on ima tendenciju da bira pozicije u kojima je veoma jak, a takođe veoma dobro razumije psihologiju. Dakle, bira pravi tip pozicije protiv pravog tipa protivnika.

Mislim da su drugi igrači više usredsređeni na sam šah. Oni jednostavno pokušavaju da pronađu pravu ideju u otvaranju.

Ako pronađem neku ideju u otvaranju, mnogo razmišljam o tome da li bih želio da je igram protiv određenog protivnika. A mislim da su drugi igrači, ako se ta ideja pojavi na tabli, spremni da je igraju protiv bilo koga.

To je zanimljiv dio šaha, zar ne? Nismo svi isti i svi imamo različite stilove. Kod mene uvijek postoji osjećaj da možda drugi igrači ne optimizuju dovoljno.

Ali teško je to reći. Ne posvećujem tome mnogo pažnje jer sam, na kraju krajeva, osoba koja najbolje poznaje samu sebe. Pokušavam da uradim ono što je najbolje za mene u datoj situaciji.

I drugi ljudi najbolje poznaju sebe, zar ne? Teško mi je da tvrdim da bolje razumijem, recimo, Arjuna nego što on razumije samog sebe. To vjerovatno nije tačno.

Nedavno sam rekao prijatelju da, kada bih bio Arjun, nikada više ne bih igrao u Wijk aan Zeeu. Jer bih već imao rejting 2840 ili tako nešto da nije bilo tog jednog turnira.

Ali stvar je u tome što on svake godine počinje tako što izgubi 20 Elo poena. Međutim, on je bolji igrač od mene. On iz tih turnira stiče više iskustva. Možda ga to dugoročno čini boljim igračem, zar ne?

Dakle, veoma je teško reći. Statistički gledano, tamo je imao toliko loše rezultate, osim 2022. godine kada je osvojio turnir Challengers, da nema mnogo smisla da igra. Ali svako ima različite ciljeve. Svako stvari razumije na drugačiji način. Teško je razdvojiti sve te faktore.

Jonathan: Prije nego što nastavimo, možeš li detaljnije objasniti ono što si govorio o Hikaru, dominantnoj strategiji i Nešovoj ravnoteži?

Awonder: Imamo koncept prema kojem u konačnim igrama, a šah je jedna od njih, postoje najbolje strategije koje ne mogu biti nadigrane niti iskorišćene.

Kako ja to intuitivno razumijem jeste: ako znam tačno šta ćeš uraditi protiv mene, ne mogu te dugoročno pobijediti.

Šah je, međutim, zanimljiv jer su svi različiti i imaju različite sposobnosti. Dakle, šta to tačno znači?

Ja to shvatam ovako: imajući u vidu Hikarove sposobnosti, veoma ga je teško nadigrati. Veoma je teško dovesti ga u pozicije u kojima se ne osjeća prijatno. A ono što sam primijetio jeste da je on veoma dobar u iskorišćavanju slabosti drugih igrača.

Mnogi igrači koji dolaze iz tradicionalnijeg šahovskog okruženja kritikuju Hikaru zato što ne igra dovoljno protiv elitne konkurencije ili zbog ovoga ili onoga. Ali mislim da on posjeduje mnogo vještina koje drugi igrači nemaju.

Na primjer, veoma je dobar u igranju nezgodnih poteza kada je protivnik u vremenskoj oskudici. To nikada ne biste vidjeli u Dvoreckijevom priručniku, zar ne?

Možda zato nije toliko dobar u rješavanju ovakvih zadataka, ali osvaja ogroman broj polovnih poena tako što pronalazi nezgodne poteze dok je protivnik u vremenskoj oskudici.

Mislim da većina vrhunskih igrača ne bi posebno trenirala tu vještinu. Ali zato što je toliko igrao, u tome je ubjedljivo bolji od svih ostalih.

Drugi igrači, recimo, baš juče u Wijk aan Zee-u, Bluebaum je imao poziciju sa velikom prednošću, procijenjenu na +6, a njegov protivnik je imao četiri minuta, dok je on imao 30, i ipak je remizirao tu poziciju.

Nikada ne biste mogli da zamislite igrača poput Hikaru da ispusti takvu priliku.

Zato mislim da postoje te male vještine – upravljanje vremenom, dobro igranje kada je protivnik u vremenskoj oskudici, dobro biranje otvaranja – koje on radi izuzetno dobro i zbog kojih ga je veoma teško nadigrati.

Svi imamo različite pristupe igri. Mnogi Gukesha doživljavaju kao igrača koji se veoma mnogo oslanja na računanje. Ili je Arjun poput kockara, zar ne?

To sve čini veoma zanimljivim. Što se više upuštam u to, iako sam veoma nov u profesionalnom igranju šaha – iskreno, nisam siguran da li se zaista mogu nazvati profesionalcem – sve više poštujem različite stilove igrača i način na koji oni međusobno djeluju.

Moguće je da, kako se šah bude razvijao, određeni stilovi postanu jači, a drugi slabiji, jednostavno zato što se tipovi igrača u šahovskom okruženju stalno mijenjaju.

Jonathan: Zanimljivo je to što kažeš o Hikaru. Jedna od stvari koje radi jesu ti njegovi speedrun mečevi, u kojima žrtvuje damu, praktično igrajući u formatu LeelaQueenOdds protiv svih tih protivnika i pokušavajući da pronađe najotporniju odbranu i načine da ih nadmudri.

Awonder: Ono što pokušavam jeste da posmatram sve te igrače i shvatim da su oni došli do tog nivoa, koji je, naravno, daleko iznad mog, i pokušam da razumijem da možda u tome postoji nešto zanimljivo, zar ne?

Umjesto da krenem od osnovnih principa, ja krećem od rezultata i onda iz njega konstruišem određene principe. To nije način na koji ljudi obično pristupaju rigoroznom filozofskom radu.

Ali gledam: „Evo dobrih igrača i onoga što oni rade, kao i vještina koje prirodno razvijaju zahvaljujući tome.“

(Nastaviće se)

Piše: Jonathan Zhi

4.09.2026.

Jonathan: Pomenuo si da kao igrač na nivou nešto više od 2700 još uvijek imaš očigledne načine da napreduješ. Možeš li malo više da govoriš o tome?

Awonder: Ako gledate strogo iz perspektive Elo rejtinga, otprilike svakih 50 rejting-poena predstavlja razliku od oko pet odsto u očekivanom rezultatu. To znači da se tokom turnira od devet kola od igrača sa rejtingom 2750 očekuje da osvoji samo pola poena više, zar ne?

Postoji taj element u kojem gledam svoje turnire i, recimo, na ovom turniru sam ispustio četiri puta po pola poena. Ako u prosjeku uspijem da osvojim samo jedan od tih izgubljenih polovnih poena, to je već nivo igre od 2750.

To je zanimljiv problem, jer je razlika zapravo veoma mala, ali je istovremeno nevjerovatno teško preći taj most.

Ali druga stvar koju bih rekao jeste da smo ljudi generalno prilično loši u većini stvari. Biti u pravu ili biti dobar u nečemu veoma je teško. Zato zaista pokušavam da izvučem tih malih pet odsto kako bih, recimo, ušao među deset najboljih.

Kada na to gledam iz tog ugla, postoji toliko konkretnih partija u kojima se nisam dobro pripremio ili nisam dovoljno spavao, što je možda poremetilo stvari. Postoji toliko partija u kojima sam previdio neku taktiku, pa da sam više vježbao taktiku, možda bih osvojio taj dodatni pola poena.

Kada je riječ o mojoj prošloj godini, 2025, vjerovatno je bilo najmanje 10 ili 15 polovnih poena koji su bili veoma očigledni. Recimo, napravim jedan drugačiji potez ili dva drugačija poteza i već bih ih osvojio.

To ne znači da je to lako postići, jer da jeste, vjerovatno bi drugi ljudi to već uspjeli. Ali osjećaj je da postoji mnogo prilika. Dio onoga što pokušavam jeste da iskoristim malo više tih prilika.

Ne mora čak ni da bude svaka od njih, zar ne? Samo tražim jedan dodatni pola poena na svakih deset partija. Smiješno je jer, kada to tako postavite, zvuči kao veoma malo. S druge strane, to je čitav cilj onoga što svi pokušavaju da postignu.

U tom smislu, postoji mnogo osnovnih stvari koje mogu da uradim kako bih došao do tih poena. Na primjer, u određenim partijama možda nisam dobro pripremio otvaranje; zaboravio sam varijantu.

Tako da bih je samo ponovio i, da nisam zaboravio tu varijantu, ne bih izgubio tih pola poena.

Kada dođete do najviših nivoa, ono što sam primijetio kod najboljih igrača jeste da su oni mnogo disciplinovaniji i mnogo fizički spremniji. Kod njih ima mnogo manje tog „lakog plijena“ u vidu situacije: „Jednostavno sam zaboravio svoju varijantu iz otvaranja i – tras – zbog toga sam izgubio partiju.“

Ono na čemu oni rade prilično je drugačije od onoga na čemu ja radim, rekao bih.

Ekonomija, varijansa i donošenje odluka

Jonathan: Šta si studirao na fakultetu?

Awonder: Studirao sam ekonomiju i, kako ja kažem, primijenjenu matematiku, ali zvanični naziv studijskog programa je nešto duži, poput „računarske i primijenjene matematike“.

Jonathan: Način na koji govoriš o šahu ima mnogo veze sa tim konceptima. Na primjer, vrhunski igrači imaju manju varijansu u svojim rezultatima. Ili, kada je riječ o napretku, želiš efekat akumuliranja tih malih dobitaka. Misliš li da je to uobičajen način razmišljanja među šahistima?

Awonder: Teško je reći. Recimo, znam da Hikaru aktivno trguje određenim akcijama na berzi. Dakle, on te koncepte razumije na veoma intuitivnom nivou. Takođe, mnogi šahisti vole da igraju poker, pa tako na intuitivnom nivou stiču osjećaj za varijansu.

Nisam siguran da li oni razmišljaju na ovaj način, ali jedna stvar koju primjećujem kod mnogih mladih i uspješnih igrača jeste da imaju tendenciju da u određenim periodima budu u veoma dobroj formi i svjesni su toga, pa tada igraju izuzetno mnogo i veoma ozbiljno. Mislim da je to klasičan primjer veoma dobre navike.

Jer možete imati niz izuzetno dobrih rezultata i osjetiti zamah. Nije mi jasno da li je to nešto što rade intuitivno ili razumiju da je to dobar princip.

Ali primijetio sam, recimo, kod Aravindha, kada je napredovao do rejtinga 2750 – od tada je malo pao – da je igrao bez prestanka, zar ne? Turnire jedan za drugim. Keymer je takođe krajem 2025. godine napravio ogroman iskorak i došao do rejtinga 2770.

Dakle, vidite te elemente u kojima kažemo: „U redu, razumijemo da je ovo igra i pokušavamo da maksimalno povećamo očekivanu vrijednost.“ Mislim da mnogi uspješni šahisti, čak i ako svjesno ne razmišljaju na taj način, postupaju upravo tako.

A dio onoga što šah čini zanimljivim jeste to što je imitativan. Gledamo kako su se drugi uspješni igrači popeli do vrha, a onda pokušavamo da oponašamo ono što su oni radili. Tako se to širi među igračima.

U mjeri u kojoj oni svjesno razmišljaju: „Ako igram ovo otvaranje, imam X odsto veću šansu da pobijedim“, vjerovatno ne računaju stvari baš tako. Ali ne morate imati izuzetno rigorozno razumijevanje da biste neki princip primijenili u praksi.

Imam osjećaj da mnogi mladi igrači razumiju ove koncepte i da su u stanju da ih veoma dobro primjenjuju.

S druge strane, ja ponekad previše pokušavam da razmišljam na metanivou o tome šta će biti uspješno i šta će funkcionisati. Ponekad zaboravim da zapravo igram partiju – „Hajde da zaista izračunamo neke varijante“ – i umjesto toga samo strateški razmišljam: „Možda ću, ako u ovom trenutku turnira odigram ovo otvaranje, imati veću šansu za pobjedu.“

Imam tendenciju da previše pokušavam da optimizujem taj aspekt i zaboravim: „Čekaj, upravo sam ostavio topa!“ Tada mislim da vam nikakvo razmišljanje više neće pomoći.

Na kraju krajeva, većina igrača je prilično usredsređena na sam šah. Ali mislim da razmišljaju i o ovim stvarima.

(Uskoro nastavak)

Piše: Jonathan Zhi

4,9.2026.

U iskrenom intervjuu iz januara 2026. godine, velemajstor Awonder Liang, igrač sa rejtingom od preko 2700, govori o svom neobičnom putu od tinejdžerskog šahovskog fenomena do ozbiljnog takmičara, dok istovremeno završava studije ekonomije i primijenjene matematike. Liang osporava uvjerenje da vrhunski šah zahtijeva odricanje od normalnog života i smatra da se i na nivou od nešto više od 2700 još uvijek može napraviti ogroman napredak kroz savladavanje osnova i bavljenje onim što volite.

Napredak na nivou 2700

Intervju vodio Jonathan Zhi iz emisije Underpromoted

Awonder Liang govori o tome kako njegovo obrazovanje iz bihejvioralne ekonomije i statistike utiče na njegov pristup varijansi, optimizaciji rejtinga i takozvanoj „Lucasovoj kritici“ u onlajn šahu, dok priznaje da se i sam ponekad teško odlučuje između pretjeranog analiziranja strategije i jednostavnog igranja šaha.

Razgovor se dotiče i njegovog divljenja „kockarskom mentalitetu“ igrača poput Gukesha i Arjuna, njegovog pragmatičnog korišćenja motora vještačke inteligencije kao ubrzivača, a ne kao štake, kao i njegovog cikličnog uvjerenja da najbolje rezultate ostvaruje u parnim godinama.

Jonathan: Hajde da razgovaramo o tvom trenutnom statusu kao igrača. Rekao si da je veliki dio tvog šahovskog napretka jednostavno proistekao iz toga što si radio ono u čemu uživaš. Ali kako se približavaš samom vrhu, misliš li da ćeš morati da se odrekneš više stvari ili da radiš na onome što ti ne dolazi tako prirodno?

Awonder Liang: Ne mislim da sam trenutno na nivou na kojem moram mnogo toga da žrtvujem. Sada sam otprilike 25. igrač svijeta, što nije neki naročito visok nivo. Takođe, rejting ne govori mnogo; nisam zaista osvajao, pa čak ni učestvovao na mnogo velikih turnira. Provodim dosta vremena uz šah i radim razumnu količinu, ali to nije ni približno na nivou drugih vrhunskih igrača, poput Indijaca ili Uzbekistanaca.

Možda je to donekle problem, jer su oni vjerovatno talentovaniji od mene, a uz to rade mnogo više od mene i imaju timove i tako dalje. Tako da vjerovatno nije dobar znak za ukupan razvoj moje šahovske karijere.

Trenutno stvari generalno idu prilično dobro. Učim mnogo više stvari o šahu koje ranije nisam znao. Na to gledam ovako: mnogo vremena sam proveo na fakultetu i nisam se šahom bavio puno radno vrijeme; igrao sam ga pomalo sa strane. Samim tim što radim stvari u kojima uživam, već učim mnogo toga o šahu što ranije nisam znao.

Tih posljednjih nekoliko procenata koje pokušavamo da izvučemo na višim nivoima možda zahtijeva da počnete da radite stvari koje su napornije ili dosadnije. Ali mislim da još nisam na tom nivou. Jednostavno nastavljam da radim ono što volim i možda ne radim onoliko naporno koliko bi trebalo.

Za mene, na ovom nivou od nešto više od 2700, moja opšta procjena je da, koliko god čudno zvučalo, to generalno nije naročito visok nivo šaha. Ogroman napredak može se ostvariti jednostavno savladavanjem osnova i učenjem osnovnih stvari.

Dakle, uglavnom je riječ o tome da budete konstantni i da osnove savladate na prilično visokom nivou. Poslije toga dolazi nešto poput Pareto raspodjele, pa posao postaje eksponencijalno teži kako se penjete sve više. Dakle, nagrade… To je na neki način linearno u log-log prostoru.

Jonathan: Postoji ona smjernica da se 80 odsto rezultata može postići sa 20 odsto uloženog truda. Gdje misliš da se ti trenutno nalaziš kada je riječ o odnosu količine rada i rezultata?

Awonder: Teško je to reći, jer još uvijek zapravo ne znam gdje se nalazim. Stvari u nijednom trenutku nisu krenule nizbrdo. Tokom posljednjih godinu i po počeo sam da igram više šah i da mu pristupam malo ozbiljnije, i činilo mi se da sam više radio, a rezultati su prirodno dolazili.

2024.godina bila je trenutak kada sam tokom ljeta počeo da ostvarujem ogroman napredak. Ali to je generalno bila čudna godina za mene, jer mi je sve išlo veoma dobro. Tako da je vjerovatno bilo i malo sreće. Prošle godine, 2025, bilo je mnogo više uspona i padova.

Ali generalno sam imao utisak da, kada više radim, rezultati jednostavno dolaze. Ne uz neku posebnu teškoću. Ponekad bi rezultat bio slabiji, ali obično zato što nisam dovoljno radio.

Tehnički gledano, gotovo svakog mjeseca ostvarujem svoj najviši rejting. Već neko vrijeme nema pravog usporavanja. Ponekad iznutra osjećam da je ovo teško, da mnogo radim i da je veoma naporno. Ali nikada se zapravo nisam osjećao nemotivisano.

Zato mi je teško da zaključim: „U redu, sada je vrijeme da se još više posvetim šahu i počnem da radim sve te druge stvari koje rade najbolji igrači“, ili „Hajde da angažujemo mentalnog trenera“ i tako dalje.

Ne osjećam da sam još došao do toga. Pretpostavljam da ćemo morati da vidimo kako će se stvari odvijati tokom narednih nekoliko godina, zar ne?

Awonder je svoj najviši rejting od 2719 ostvario 2026. godine | Izvor: FIDE

(Nastaviće se)

Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“

Greg Mustreader: Da, potpuno se slažem sa tobom. Veliki sam ljubitelj klasičnog ciklusa. Ali ipak, danas ne možemo znati šta će se dogoditi u budućnosti. Na primjer, dok razgovaramo, EWC je upravo počeo.

I ne mogu da isključim mogućnost da će EWC u budućnosti postati važniji za šahovsku publiku nego titula svjetskog prvaka u klasičnom šahu. Iako je, vjerovatno, titulu svjetskog prvaka u klasičnom šahu teže osvojiti i ona je, ne znam kako bih to drugačije rekao, pravedniji način da se utvrdi ko je najbolji igrač na svijetu, upravo zbog ozbiljnosti formata. Zato me zanima šta misliš o esportu i njegovoj budućnosti u šahu.

Vishy Anand: Da. Bilo da govorimo o esportu, Svjetskom prvenstvu u rapidu i blicu ili o mnogim drugim formatima i novim verzijama igre — dešava se zaista mnogo toga. I uopšte ne mislim da svjetsko prvenstvo u klasičnom šahu treba jednostavno „zalediti“ i ostaviti takvim kakvo jeste. Ono treba da se razvija i da ostane relevantno. Ali moja poenta je da ono ima sposobnost da ostane relevantno. Moraće da se takmiči sa svim tim drugim formatima. Ali mislim da svaki put kada se održi, donese sjajne rezultate. I ne gledam na to kao na izbor „ili jedno ili drugo“. Činjenica da šah možemo igrati brže, na različite načine, znači da dobijamo više novih formata. Ja sam, recimo, odrastao u vremenu kada rapid i blic nisu bili zvanični formati.

Imali smo mnogo turnira, ali nije postojalo Svjetsko prvenstvo u rapid šahu. Sjećam se, na primjer, jednog prijatelja u Njemačkoj koji je organizovao ono što je nazivao Svjetskim prvenstvom u rapid šahu, ali FIDE to nije priznavala. A danas ljudi smatraju potpuno normalnim da imamo svjetskog šampiona u rapidu i svjetskog šampiona u blicu. Njihovi rejtinzi se sada prate svakog dana, baš kao i rejting u klasičnom šahu.

Ljude zanima kako se igrači snalaze u tom formatu. Sport može biti fleksibilan. Na kraju će, u određenoj mjeri, tržište pokazati šta funkcioniše. To prihvatam. Ali za sada, čak i kada pogledamo same igrače, oni se dobrovoljno takmiče da bi se kvalifikovali za ciklus svjetskog prvenstva. Smatraju ga velikim izazovom i to je jedan od najvažnijih događaja u šahu. Zato za sada dokazi govore u prilog tome da klasični ciklus i dalje ima ogromnu vrijednost.

Greg Mustreader: Definitivno. Pomenuo si neke reforme, možda čak i promjene načina na koji bi ciklus klasičnog svjetskog prvenstva trebalo da funkcioniše. Imaš li na umu neke konkretne mjere koje bi imale smisla kako bi ova titula ostala relevantna?

Možda su se već pojavljivale ideje, recimo, da se u jednom meču svakog dana igraju dvije partije ubrzanog klasičnog šaha. Šta misliš o takvoj ideji?

Vishy Anand: Mislim da je trenutno situacija takva da Total Chess uvodi taj format ubrzanog klasičnog šaha. I vjerovatno će početi da se širi. Vidjećemo.

Nastavićemo da pratimo kako će se pokazati. Ali moje mišljenje je da treba sačuvati ideju borbe u formatu koji nije previše brz, jer tradicija ide u tom pravcu. Partije su fascinantne.

Mi to pomalo zaboravljamo. Kada gledate mečeve za svjetsko prvenstvo, u jednom trenutku vam dugo može djelovati da je sve sporo, jer su oba igrača dobro pripremljena i tako dalje. A onda jedan od njih iznenada izgubi kontrolu. Stvari postaju zanimljive. Partije postanu izuzetno uzbudljive.

A ljudima prija da imaju dovoljno vremena da razgovaraju o tome šta igrači razmišljaju, šta pokušavaju da postignu, koje su mogućnosti i šta bi moglo da se odigra. Zato ne mora sve da bude brzo.

Brzina ima svoju ulogu. I ja sam za to da klasični format zasad ostane kakav jeste. Ali moraćemo stalno da slušamo povratne informacije i da se uvjeravamo da format funkcioniše. U određenom smislu, reakcija publike nam omogućava da ga dodatno usavršavamo. To poštujem. Ali vidjećemo.

Greg Mustreader: A kada je riječ o Fisher Randomu, odnosno Freestyle formatu — sjećam se da si u početku bio prilično skeptičan kada se on pojavio, veoma davno. Ne mislim čak ni na Freestyle Chess Project, već na Fischer 960. A onda si u jednom trenutku rekao da si optimističan kada je riječ o tom formatu. Misliš li da bi on mogao da potisne klasični šah kakav danas igramo? Posebno imajući u vidu ono što si rekao o pripremama otvaranja, koje postaju sve zahtjevnije, i o tome koliko je teško doći do igre iz otvaranja koja nije unaprijed pripremljena? Mislim na period 2006. i 2007. godine, kada se Fischer Random igrao u Majncu…

(Ovo je samo prvih 30 minuta od intervjua koji jetrajao 50 minuta, pa ako Vas zanima pogledajte do kraja na linku: https://t.co/h2j6E67AhK)

(Kraj)

Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“

Greg Mustreader: U svakom slučaju, nažalost nećemo moći da gledamo taj meč, ali mislim da bi bilo zabavno. Još jedno pitanje u vezi sa ovom temom.

Već smo razgovarali o Total Chess svjetskom prvenstvu i o tome da najvjerovatnije nećeš učestvovati. Da li si razmišljao da ipak pokušaš da se uključiš u ciklus za svjetsko prvenstvo? To je jedan od puteva za plasman na Turnir kandidata. Ili si odlučio da su ta vrata za tebe već zatvorena?

Vishy Anand: Da, više se ne takmičim u ciklusu za svjetsko prvenstvo. Nisam učestvovao već nekoliko godina. I tu je moj odgovor definitivno — ne. Jednostavno, neću igrati Svjetske kupove i Grand Swiss turnire. Ne igram dovoljno turnira da bih se uključio u taj ciklus.

A tu je jednostavno previše svega. Ne vidim smisao u tome. Predugo traje. I, za početak, čak i bez procjenjivanja svog trenutnog nivoa, ne mislim da imam potrebnu posvećenost za to.

Ne bi bilo lako. Morao bi da se posvetiš tome i, u suštini, ponovo usmjeriš svu pažnju na jednu stvar da bi imao šansu. A ja nisam spreman da to uradim. Tako da mogu da otpišem ciklus za svjetsko prvenstvo.

Kao što sam rekao, trenutno težim tome da odigram nekoliko egzibicionih događaja godišnje i ne mnogo više od toga.

Greg Mustreader: Moram reći da upravo tako i izgleda.

Vishy Anand: A do sada me mnogi organizatori više ni ne uzimaju u obzir. Tako da ovo postaje pomalo začarani krug. Ako bih želio ponovo da igram, prvo bih morao da pozovem mnogo ljudi i kažem: „Hej, sjećate li me se?“ Tako da, iskreno, o tome već neko vrijeme nisam ni razmišljao.

Greg Mustreader: Da, razumijem. Zato sam i pitao za Total Chess Championship, jer je to vjerovatno realniji način da se u tvojoj situaciji danas kvalifikuješ. A to je jedan od puteva za plasman na Turnir kandidata. Zato samo hipotetički razmišljam: Šta ako ti organizatori Total Chess Toura 2027. daju specijalnu pozivnicu, ti odigraš odlično i kvalifikuješ se za Turnir kandidata? Da li bi onda igrao Kandidate?

Vishy Anand: Znaš, Turnir kandidata je zapravo primamljiv. Ali ne mislim da će se stvari odvijati na taj način. Mislim da bih morao da se kvalifikujem za njega. Ali istovremeno, moj problem je što se više ni potpuno ne sjećam koliko su te stvari zapravo bile teške.

Gledam ih sa strane i moram sebe da podsjetim. Jer kada posmatraš izvan svega toga, izgubiš perspektivu. Samo gledaš druge ljude. A uvijek postoji neko ko učini da sve izgleda lako. I to situaciju čini još gorom. Ovog puta je to bio Sindarov.

Ne mislim da je Gukeš učinio da izgleda lako, iako nikada nije bio daleko od vrha. A prije njega, naravno, Nepo je sve učinio da izgleda potpuno jednostavno.

Zapravo, u dva ciklusa je izborio plasman praktično kolo prije kraja. To je zaista nevjerovatno. Ali mislim da moraš da se uporediš sa ostalih sedam igrača i shvatiš da je to mnogo realniji scenario.

Ne, ne razmišljam o tome. Prestao sam da igram u ciklusu za svjetsko prvenstvo i odlučio sam da prestanem još 2020. godine. I to je to.

Više ne nastavljam. Desilo se to tokom pandemije, ali sam shvatio da to nije realan poduhvat.

Greg Mustreader: Razumijem. Razumijem. Hvala ti što si to podijelio.
Kada govorimo o Total Chess Championshipu i budućnosti titule svjetskog šampiona u šahu — volio bih da čujem tvoje mišljenje, posebno imajući u vidu da si tu titulu osvajao u toliko različitih formata. Šta misliš, o čemu će ljudi razmišljati kada za, recimo, deset godina čuju izraz „svjetski šampion u šahu“? Da li će i dalje prvo pomisliti na svjetskog šampiona u klasičnom šahu? Ili će to biti neko drugi? Šta će se dogoditi sa samim pojmom „svjetski šampion“? Šta ti misliš?

Vishy Anand: Dobro. Meni je prilično jasno da, uprkos brojnim promjenama, pa čak i promjenama u ulozi klasičnog šaha, ljudi — i navijači i gledaoci, ali i najbolji igrači — i dalje smatraju da je titula svjetskog šampiona nešto za šta vrijedi boriti se. To je veoma željen cilj. Možda je to naš najveći događaj kada govorimo o njegovom dometu i pažnji koju privlači. Jer postoji nešto posebno u toj tituli. Čak i ljudi koji nisu naročito zainteresovani za šah žele da znaju ko je svjetski šampion. I upravo zato je ta titula važna.

Mislim da je važno očuvati klasični format i njegovu vezu sa prošlošću. To je nešto fundamentalno. Ja to snažno podržavam. Često se pitam kako bi neko iz 1920-ih gledao na meč za svjetsko prvenstvo iz 1970. ili 1980. godine. Mi ponekad imamo tendenciju da sve te periode posmatramo kao jednu cjelinu. Ali dvadesetih godina prošlog vijeka ljudi su putovali brodom do Južne Amerike, do Buenos Ajresa, da bi odigrali meč. Ili se prethodni meč igrao na Kubi, zar ne? U Havani. Za njih je to bilo putovanje od nedjelju dana.

Mi živimo u eri aviona i danas do nekog mjesta možeš da stigneš praktično istog dana. A bilo je i mnogo drugih promjena u načinu na koji se šah pripremao. Jedino što možemo reći jeste da, u odsustvu računara, ljudi su i dalje radili zajedno i sarađivali u pripremama. Možemo da upoređujemo te epohe.

Dakle, govorimo o vremenu kada je ljudima trebalo nedjelju dana da pređu okean, a već su sedamdesete bile potpuno drugačije. Moramo dozvoliti određeni stepen promjene.

Čak i kada čitate o mečevima u Sent Luisu ili o meču Vilijama Štajnicа u Njujorku, ako pogledate detalje o tome kako su putovali iz jednog grada u drugi ili sa jednog događaja na drugi, sve to već izgleda prilično drugačije.

Ali, bez obzira na sve, moramo priznati da su računari, onakvi kakve ih danas poznajemo, veoma mnogo promijenili šah.

Ipak, mislim da je i dalje sjajno mjeriti ko je najbolji igrač klasičnog šaha, uzimajući u obzir činjenicu da se metode treninga stalno razvijaju. Važno je sačuvati tu vezu sa tradicijom, a istovremeno ni na koji način ne pružati otpor modernim idejama i razvoju. Ali jeste izazovno. Izazovno je osvojiti tu titulu.

I fascinantno je posmatrati takvo takmičenje. A to mnogo pomaže šahu. Zato snažno vjerujem da svjetsko prvenstvo u klasičnom šahu i dalje ima veoma važnu ulogu. Ali imaćemo i više različitih formata, različite vremenske kontrole i mnogo ćemo eksperimentisati. Prije svega, nije se promijenio samo način na koji proučavamo šah.

Promijenio se i način na koji gledaoci prate partije. Promijenio se način na koji se sport promoviše. Promijenio se način na koji se gradi baza navijača. Sve se to promijenilo. Zato, ako želimo da ovaj sport bude veoma dinamičan, treba da mijenjamo formate, omogućimo raznovrsnije učešće, različite sastave i različite vrste takmičenja. Sve to treba da nastavimo da radimo.

Ali mislim da format svjetskog prvenstva i dalje ostaje mjera izvrsnosti koja nam omogućava da zadržimo vezu sa cijelom našom tradicijom i istorijom.

I zbog toga je veoma vrijedan.

(Nastaviće se)

Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“

Greg Mustreader: Pa, veoma si skroman kada kažeš da ne očekuješ da možeš da se takmičiš. Jer na turnirima na kojima igraš, tvoji rezultati su uvijek, najblaže rečeno, veoma, veoma, veoma impresivni. Zato sam želio da te pitam: da li si promijenio pristup pripremama za te turnire, učenju i proučavanju šaha? Jer očigledno danas ne možeš da posvetiš pripremama toliko vremena kao ranije.

Ako, na primjer, govorimo o mladim indijskim talentima ili mladim uzbekistanskim talentima, oni šah proučavaju po čitavi dan. A kada se takmičiš protiv njih, nekako moraš da prilagodiš svoj pristup kako bi i dalje mogao da im pariraš, iako ne posvećuješ toliko vremena pripremama.

Kako to radiš? Imaš li neki recept?

Vishy Anand: Napravio sam nekoliko promjena. Prije svega, računari su mnogo napredovali u odnosu na vrijeme kada sam se, recimo, takmičio za svjetsku titulu. Čak i kada bih ponovo igrao meč za svjetsko prvenstvo, više se ne bih pripremao na isti način. Ne zato što je taj način pripreme izašao iz mode ili nešto slično. Jednostavno, tako se danas ne koristi moderna tehnologija. Prije svega, odgovore dobijaš mnogo brže, a rješenja se pronalaze mnogo brže. Zato moraš da ideš korak dalje.

Danas je mnoga otvaranja prilično lako analizirati i riješiti. Zato moraš da ih zaista „rudariš“, da tražiš one male, skrivene resurse. Mislim da savremeni režim treninga zaista podrazumijeva mnogo igranja — isprobavanje različitih stvari sa prijateljima, igranje velikog broja brzopoteznih partija. To ti daje sposobnost da sjedneš za tablu i iznenadiš protivnika ovdje ili tamo nečim neočekivanim.

Vidimo taj trend i u otvaranjima. Ne znam koliki procenat današnjih otvaranja nikada ranije nije bio odigran. Gotovo uvijek se dogodi da, u nekom trenutku, usred partije, neko odigra recimo e3, pa b3, pa h3… I pokušavaš da dobiješ neku neuobičajenu poziciju. To je ono čemu se teži. Zato ne mislim nužno da ljudi danas stalno rade i analiziraju. Ali moraš da igraš mnogo češće. I mislim da je pošteno reći da, barem za sada, rezultati pokazuju da se više usmjeravam ka sredini i završnici partije, umjesto da se koncentrišem na otvaranje.

Greg Mustreader: A koliko u prosjeku sati dnevno posvećuješ sopstvenom šahovskom treningu?

Ne mislim na rad sa učenicima ili tvoje administrativne i druge uloge u svijetu šaha, već samo na lično proučavanje šaha?

Vishy Anand: Prosjek zapravo nije naročito smislen. Mnogo, mnogo dana ne uradim baš ništa. Možda samo pogledam šta se juče dogodilo na nekom turniru ili nešto slično. Ali kada radim, pokušavam da odvojim određeno vrijeme, najmanje nekoliko sati. Nađem se sa nekim prijateljima, odigramo nekoliko trening-partija, testiram neki sistem koji planiram da koristim ili jednostavno pokušavam da osjetim kako je igrati određenu poziciju.

Tako da bih rekao da nekoliko sedmica godišnje počnem da dolazim do tri, možda čak i nešto više od tri sata dnevno.

Ali prosjek se vjerovatno ponovo spusti na nulu, jer postoje veliki periodi tokom godine kada ne radim ništa vezano za lični šahovski trening. Mislim da ću sljedeće igrati u Global Chess League. A poslije toga, naravno, dolazi Olimpijada. Mislim da ću tamo biti potpuno zauzet svojom ulogom tokom slobodnih dana i da ću možda samo s vremena na vrijeme uspjeti da pogledam neku partiju ili dijagram.

Ali to će biti potpuno drugačija situacija. Zato danas mnogo više razdvajam stvari. Bukvalno se prebacujem: uključim se, isključim se, uključim se, isključim se.

Greg Mustreader: To mora biti pravi izazov. Ali vjerovatno radiš više prije turnira, pripremajući se upravo za njega?

Vishy Anand: Razmišljam: ako igram protiv ovog protivnika, šta želim da igram? A onda osvježim znanje o određenim stvarima. Danas ljudi ne gube partije u otvaranju onako često kao ranije, jer je njihova priprema mnogo bolja. Zato ne želiš da budeš jedini koji će upasti u probleme već u otvaranju. Želiš da dobiješ pristojnu poziciju i onda odatle igraš. Ali, naravno, ta početna tačka je sve dublja i dublja. I jednostavno voliš da sam prođeš kroz mnogo toga kako bi, kada sjedneš za tablu, znao da imaš određene ideje i da možeš njima da igraš.

Greg Mustreader: Želio sam da te pitam kako misliš da se tvoj šah promijenio tokom godina? Jer očigledno su Anand iz 2026. i, recimo, Anand iz 2008. vjerovatno dva različita šahista. Ili ipak ima više sličnosti nego razlika?

Vishy Anand: Pretpostavljam da je moj stil duboko usađen u mene. Najveći dio načina na koji igram šah vjerovatno je određen još onda kada sam učio igru, a ne onim što se dešava danas. Ali moje razmišljanje se stalno razvija. Danas imamo sve te nove informacije i možemo iznova da sagledamo gotovo sve. Možemo da isprobamo ideje protiv jakog protivnika ili, ako ne protiv igrača, onda barem protiv jakog računara. I moje razumijevanje šaha definitivno napreduje. Meni je prilično iznenađujuće da su mnoga otvaranja koja sam ranije igrao danas, ne bih rekao riješena, ali su rješenja toliko drugačija od onoga što smo nekada mislili. Ipak, ne želim previše da naglašavam tu činjenicu.

U suštini, trudim se da svoje razumijevanje igre održim savremenim i da ne pružam otpor novim idejama. Postoje mnoge ideje koje bih 2008. godine odmah odbacio, jer su mi jednostavno djelovale pogrešno. Ali u međuvremenu se naša zona komfora, da tako kažem, veoma proširila — i to kod svih šahista. Danas imamo, rekao bih, gotovo neku novu vrstu šaha. Sličan je onome koji smo ranije igrali, ali postoje i neke primjetne razlike.

Greg Mustreader: Možeš li navesti nekoliko tih razlika?

Vishy Anand: Pomenuo sam otvaranja. Mislim da sam neke taktičke ideje već poznavao. Neke ideje o kompenzaciji i sličnim stvarima takođe. Ako ste gledali mnogo mojih partija iz mladosti, znate da sam imao ogromnu sklonost ka, recimo, žrtvovanju kvaliteta. Volio sam da žrtvujem topa za lovca ili skakača.

Često sam mislio da je kompenzacija veoma velika.

Nisam to tada izražavao brojkama, ali prilično sam siguran da bi danas računar za najmanje 20 ili 30 odsto pozicija za koje sam smatrao da daju odličnu kompenzaciju jednostavno rekao da je top jači.

Mi tada jednostavno nismo tačno razumjeli zašto. To je jedna od tih promjena. Pa, svi danas znaju da u nekom trenutku treba pomjeriti pješaka ispred kralja. I to je jedna nova vrsta stvari. Dakle, postoje određeni trendovi koji se pojavljuju u različitim otvaranjima i tako dalje. Oni jednostavno iskaču pred tobom.

Uopšteno, mislim da nas je računar oslobodio određene količine dogmi.

A posebno mlađi igrači — oni koji nisu učili ogroman broj starih varijanti — mogu veoma brzo da odbace sve to i krenu dalje. Danas, sa sve bržim tempom igre, nije dovoljno samo poznavati završnice.

Moraš da imaš znanje o završnicama koje možeš brzo da primijeniš. Nije isto reći: „Znam kako se igra ova završnica“, jer ćeš možda morati da doneseš odluku za nekoliko sekundi. Dakle, više ne razmišljaš samo: „Mogu li da održim ovu poziciju?“ ili „Mogu li da je dobijem?“

Sada moraš da razmišljaš i: „Mogu li da je dobijem za nekoliko sekundi?“ Moraš da razmišljaš drugačije za različite vremenske kontrole. Moraš da razmišljaš drugačije za različite formate.

Nešto poput Total Chess-a je fantastičan novi format. On testira različite vještine i na neki način ih mjeri.

I stvari se razvijaju u tom pravcu. Ali, neizbježno, uvijek se vraćamo na otvaranja. Čak i igrači koji ne pokušavaju da igraju pripremljena otvaranja danas pripremaju svoje partije dublje nego što bi to činili ranije.

Mislim da se čitava šahovska baza razvila u tom pravcu.

Greg Mustreader: Zanimljivo je razmišljati o tome kako bi se tvoj današnji nivo pokazao u, recimo, meču protiv Vishija Ananda od prije 15 godina.

Ako zanemarimo otvaranja — jer su računari očigledno mnogo jači i tu bi imao ogromnu prednost u pripremi — misliš li da bi tvoje dodatno šahovsko razumijevanje učinilo da budeš favorit? Ili bi mlađi Vishy bio favorit zato što je imao, ne znam, više energije ili nešto slično?

Vishy Anand: Mislim, ovo je bilo napola u šali. Ali znam igrače koji su nekada vjerovali da treba igrati brzo i samouvjereno i da nije važno ako odigraš loše. Bolje je to nego pokušavati da igraš dobar šah.

Zato bih morao da kažem — mlađi Anand. Mislim da sama mladost donosi nešto što predstavlja značajnu prednost za šahovskom tablom. Pretpostavljam da mi je brzina računanja, kao i mnoge druge stvari, tada bila veća. A sada pokušavam da držim korak sa vremenom, kao što sam već rekao.

Ali ipak ću reći — moj mlađi ja.

(Nastaviće se)

Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“

Greg Mustreader: Vishy Anand, petostruki svjetski šampion, sa 56 godina i dalje se takmiči sa svjetskom elitom. Može li ponovo krenuti u borbu za titulu?

Kandidati su zapravo primamljiva opcija. Razgovarali smo o budućnosti šaha, o tome da li bi današnji Anand mogao da pobijedi mlađu verziju sebe i zašto je svojevremeno zamalo odustao od jedne funkcije.

Greg Mustreader: Zdravo, Vishy. Hvala ti mnogo što si danas sa mnom.

Vishy Anand: Zadovoljstvo mi je, Greg.        

Greg Mustreader: Baš mi je drago što razgovaramo. Imam mnogo pitanja o tvojoj veličanstvenoj karijeri, budućnosti šaha i tome u kom pravcu se šah danas razvija. Pa hajde da počnemo.

Vishy Anand: Sjajno, radujem se razgovoru, Greg.

Greg Mustreader: Prije svega, veoma me zanima kako danas vidiš svoje mjesto u svijetu šaha. I dalje si među 15 najboljih igrača svijeta, očigledno se još uvijek takmičiš, a izborio si i mjesto na događaju Total Chess Championship, koji će se, ako se ne varam, održati u Budimpešti. Hoćeš li igrati tamo?

Vishy Anand: Još nisam odlučio, ali vjerovatno neću.

Greg Mustreader: Vjerovatno nećeš? Zašto?

Vishy Anand: Mislim da je to nešto za šta još treba da se pripremim, a trenutno bi mi vjerovatno bilo malo previše. Takođe, želim samo da posmatram događaj i vidim kako će izgledati. To je generalno povezano sa načinom na koji danas vidim sebe u svijetu šaha. Ne igram ni približno toliko često kao ranije. Očigledno je da sam preuzeo i neke druge uloge i obaveze. Čini mi se da bi mi trenutno bilo malo previše da pokušam da igram takav događaj. Potrebno mi je malo više vremena da uhvatim pravi ritam. Zato ću vjerovatno ovaj put preskočiti.

Greg Mustreader: Kako danas donosiš odluku o tome koje ćeš turnire igrati? Znam da imaš nevjerovatno zgusnut raspored i da je fantastično što i dalje uspijevaš da igraš na tako visokom nivou i učestvuješ na velikim događajima. Kako biraš turnire?

Vishy Anand: Birám nekoliko turnira koji mi se dopadaju. Srećom, mogu da učestvujem u Global Chess League i to je lijep događaj. Tu je i Kolkata, odnosno Tata Rapid and Blitz turnir svakog januara. Mislim da je plan da se održava svakog januara, što mi ponovo veoma odgovara. Odigram i poneki rapid turnir.

Prošle godine sam igrao u Hong Kongu, zatim u Londonu. Igrao sam i u Lionu. Igram nekoliko takvih događaja, a odigram i poneki meč u Bundesligi. Što se svega ostalog tiče, zapravo je prilično teško ubaciti još mnogo turnira, jer i dalje imam osjećaj da za svaki od njih moram ozbiljno da se pripremim. A to nije lako uz moj raspored i sve ostale obaveze. Ali ovo nije neka neprirodna situacija. Zapravo sam želio da bude ovako.

U jednom trenutku sam vidio sebe kako igram sve manje, ali sam istovremeno želio da nastavim da igram. Jer u suprotnom zaboraviš ono što je suštinski važno za šahistu — kakav je osjećaj sjediti za šahovskom tablom i igrati partiju? A ako to zaboraviš, onda ne možeš ni druge da podučavaš.

Čak i kao trener ili učitelj, mislim da moraš da igraš kako bi mogao da se staviš u poziciju svog učenika i da razumiješ kroz šta on prolazi. Tako da nisam izgubio kontakt sa igrom. Na ovaj način pokušavam da ostanem povezan sa šahom.

Igranje na nekim turnirima me primorava da se vratim šahu. Da se ponovo posvetim igri. Ali tačno je da su danas i moje pauze između turnira duže i slično. Mislim, igram prilično rijetko — poneki meč u Bundesligi. I nije stvar samo u tome da održim rejting, već mi igranje pomaže da ga zadržim na određenom nivou. Imam svoju akademiju. Imam i druge obaveze.

I ne treba zaboraviti — ja sam i otac. Trudim se da provodim više vremena sa porodicom i tako dalje.

Mislim da negdje u pozadini uvijek postoji osjećaj da mogu s vremena na vrijeme da se takmičim. Ali da li ću čitave godine, iz dana u dan, igrati protiv svih tih veoma jakih mladih igrača? Odgovor mi uvijek nekako bude: ne, to je previše. Hajde da radim dovoljno. Zato volim neki povremeni egzibicioni turnir ili nešto slično. Uživam kada mogu da igram.

Ali već nekoliko godina nisam profesionalni šahista u punom smislu te riječi.

(Nastaviće se)

Ruski velemajstor Aleksej Grebnev govorio je za „Sport-Ekspres“ o nedavnoj pobjedi na prvenstvu Azije i procijenio mogućnost odlaska ruske reprezentacije u Samarkand.

Među mladom generacijom ruskih šahista ima mnogo sjajnih imena. Svako od njih svojim rezultatima potvrđuje da ruska šahovska tradicija ne samo da je živa već i da napreduje. Jedan od najboljih primjera je velemajstor Aleksej Grebnev.

On je u julu ove godine napunio 20 godina, a već je osvojio niz prestižnih titula: prvak Azije, lider svjetskog prvenstva do 18 godina, prvak Azije u ubrzanom šahu 2026. godine i višestruki osvajač medalja na prestižnim turnirima, uključujući „Aeroflot Open“.

Pored uspjeha za šahovskom tablom, rođeni Toljaćanin bavi se i fizičkom aktivnošću, igra stoni tenis, sanja da posjeti sve zemlje svijeta, a studira na Uralskom državnom rudarskom univerzitetu, na smjeru tehnolog geoloških istraživanja.

U intervjuu za „Sport-Ekspres“ Grebnev je govorio o svojim pogledima na meč za svjetsku šahovsku krunu, pripremama za najvažnije turnire sezone, partiji protiv argentinskog šahovskog vunderkinda Faustina Ora, šahovskim turnirima u ekstremnim uslovima, kao i o predstojećoj šahovskoj Olimpijadi.

Rudik Makaryan, Aleksej Grebnev, Ilja Iljušjonok i Ana Šuhman

Favoriti Olimpijade — Uzbekistan, Indija i SAD

— Aleksej, čestitam na zlatu na prvenstvu Azije u rapidu! Jesi li prvi put bio u Hong Kongu? Kako je igrati znajući da su napolju tajfuni i tropska vremenska nestabilnost?

Aleksej Grebnev — Hvala! Jul mi je bio veoma bogat putovanjima u Kinu. Ali u Hong Kongu sam bio prvi put. Grad me impresionirao svojom posebnom atmosferom. Neobično je bilo to što pljusak može da počne, tako da kažem, bez ikakve najave — i isto tako da se završi.

Ali već sam imao priliku da igram u Kazahstanu tokom zemljotresa, na Filipinima tokom vulkanske aktivnosti i poplava u Italiji. Tajfun u Hong Kongu kod mene nije izazvao emocije koje bi me odvlačile od igre. Mnogo češće smetaju buka na ulici ili glasna muzika.

— U drugoj polovini sezone ponovo nas očekuju glavni turniri ovog ciklusa, prije svega Olimpijada u Samarkandu. Pretpostavljam da je psihološki teško trenirati kada ne znaš da li ćeš imati priliku da igraš. Očekuješ li da ćeš moći da nastupiš za Rusiju ukoliko joj bude dozvoljeno učešće?

Aleksej Grebnev — Za sada pokušavam da ne idem previše unaprijed i da živim u sadašnjem trenutku, odnosno da rješavam najbliže zadatke. Treninzi reprezentacije odvijaju se svojim tokom, a ostalo je u rukama organizatora i federacije. Ja jednostavno radim svoj posao i ostajem spreman za svaki scenario.

— Kad smo već kod priprema. U julu su, prvi put poslije dužeg vremena, u Kislovodsku održane pripreme muške reprezentacije. Možeš li ispričati kako je to izgledalo? Od čega se sastoji priprema? A vjerovatno se pažnja ne posvećuje samo šahu već i fizičkoj formi…

Aleksej Grebnev — Pripreme nisu samo analiza otvaranja i igranje trening-partija, već i zajednički ritam: zajedno analizirati, raspravljati i pronalaziti zajedničke ideje. Bilo je trenutaka kada bi se poslije teške analize neko našalio — i to je upravo pomagalo da se čovjek malo opusti.

Fizički dio je takođe važan: bez izdržljivosti je teško igrati duge partije. Kislovodsk mi se dopao, posebno su mi ostali u sjećanju lijepi pejzaži, dugačak spust niz planinu i povratak uzbrdo.

— Među vršnjacima, imaš li posebno nezgodne protivnike?

Aleksej Grebnev — Teško je izdvojiti samo jednog, tako da mislim da takvih nema. Svako ima svoj stil: neko vrši pozicionu presiju, neko vreba taktičke mogućnosti. To je odlična motivacija da čovjek bude u formi i da se ne opušta.

— Čiju bi igru izdvojio među našim mladim šahistkinjama?

Aleksej Grebnev — Anu Šuhman, Valeriju Klejmenovu, Dijanu Preobražensku i Alisu Henrietu Junker.

— Glavni turnir sezone ipak je Olimpijada. Kakva je tvoja prognoza? Ko će kući ponijeti zlato i očekuje li nas velika borba?

Aleksej Grebnev — Predviđati medalje je nezahvalan posao, ali borbe će sigurno biti — u to uopšte ne sumnjam. Mnogo reprezentacija konkuriše za zlato, ali favoriti su Uzbekistan, Indija i SAD. Nadam se da će Rusiji biti dozvoljeno da učestvuje na takmičenju, jer sportisti svih zemalja imaju jednake mogućnosti.

— Zar nije bilo želje da sarađuješ sa nekom drugom reprezentacijom, možda da nastupiš kao konsultant? Mnoge ekipe angažuju strane zvijezde kako bi popravile rezultat.

Aleksej Grebnev — Nije bilo baš takve želje, ali dešava se da ponuda stigne u trenutku kada već imam određene planove — i tada moram da odredim prioritete. Po mom mišljenju, profesionalno savjetovanje oduzima mnogo vremena i energije. Moj zadatak sada je da se ne rasipam i da napredujem kao igrač.

Klasični tempo otkriva šah

— Ove godine te nije bilo na ruskom ekipnom prvenstvu u Sočiju. Zbog čega?

Aleksej Grebnev — Tako se dogodilo da ove godine Ruska šahovska škola, za koju sam više puta nastupao, nije prijavila ekipu.

— Kakva je sada situacija sa pozivima iz stranih ekipnih liga?

Aleksej Grebnev — Ponuda ima i to je prijatno — znači da ljudi znaju za tebe i da te pamte. Ali za sada su im smetale već ranije planirane obaveze.

— Uskoro počinje Superfinale prvenstva Rusije — već imaš iskustvo učešća u borbi za tu titulu. Planiraš li da igraš ove godine?

Aleksej Grebnev — Superfinale je poseban izazov i prema njemu se odnosim sa poštovanjem. Planove za sada ne otkrivam.

— Da li ti se generalno dopadaju dugi turniri u klasičnom šahu?

Aleksej Grebnev — Da. Klasika otkriva šah na drugačiji način: ovdje ima vremena da se razmisli, izračunaju varijante i procijene mogućnosti. Postoji mogućnost da se partija detaljnije sagleda sa strane, očima protivnika.

— Na martovskom „Aeroflot Openu“ prilično si razočarao Argentinca Ora, pobijedivši ga u posljednjem kolu i spriječivši Faustina da dođe do velemajstorskog rekorda. Otkrij nam, molim te, dvije tajne: jesi li od početka igrao na pobjedu? I, ako može, zbog čega si kasnio dvadeset minuta — hendikep za mladog talenta ili moskovske gužve?

Aleksej Grebnev — U toj partiji druge mogućnosti osim igre na pobjedu jednostavno nisu postojale! A što se tiče kašnjenja… definitivno je to bio hendikep za mladog talenta! (Smijeh.)

— Upravo je završeno Svjetsko prvenstvo u esportu (EWC — Esports World Cup). Ponovo je pobijedio Magnus Karlsen. Koliko je ovaj turnir značajan za tebe?

Aleksej Grebnev — Magnus je svuda na vrhu, to je zaista impresivno. Sam esport je posebna industrija i veoma brzo se razvija. Sjajno je što i šah tamo pronalazi svoje mjesto i postaje dio velike digitalne kulture.

Za mene taj turnir nije direktni sportski cilj. Više ga doživljavam kao komercijalni turnir na kojem se može dobro zaraditi.

— Ove godine vidjećemo čak dvije borbe za šahovske krune — klasični meč između Gukeša i uzbekistanskog izazivača Sindarova, kao i novi norveški pogled na borbu za titulu — Total Chess Championship. Šta nas, po tvom mišljenju, očekuje: novi raskol u šahu ili novi talas interesovanja za igru?

Aleksej Grebnev — Različiti formati nisu uvijek raskol, ponekad su način da se privuče nova publika. Danas je takvo vrijeme da je bez promjena već teško zadržati pažnju.

Alternativni turniri češće funkcionišu kao dopuna: donose medijsku pažnju, brz novac i atraktivnost, ali ne pokušavaju u potpunosti da zamijene klasični sistem.

Najvažnije je da u centru ostanu šah i poštena borba. Interesovanje za igru je veliko i pažljivo pratim sve projekte koji ga dodatno podstiču.

— Koji od tih formata borbe za titulu predstavlja tvoj sportski cilj?

Aleksej Grebnev — Više volim klasični format. Za sada mi je cilj da konstantno napredujem i budem spreman za najjače turnire.

Aleksandra Ponkratova

https://tinyurl.com/yw6asjz3

Piše: Oleg Barancev

Nikita Vitjugov

Prvi igrač Engleske po rejtingu, Nikita Vitjugov, govori o svojoj novoj knjizi, razmišljanjima o šahu u esportu i trenerskom radu.

Intervju je objavljen u neobičnom formatu: počeli smo razgovor preko interneta, a u jednom trenutku Nikita je predložio da se sastanemo kako bismo, kako kaže, „po starinski gunđali“ pred kamerom i detaljnije obradili neke teme. „Pisani“ dio ostavili smo bez izmjena, iako se neke stvari ponavljaju i u videu.

Nova knjiga

Iz intervjua iz oktobra 2023. godine: „Obećali ste da ćete jednog dana napisati knjigu u kojoj će ‚stradati svi‘. Taj trenutak još nije došao.“

Da li je to vrijeme došlo?

Nikita Vitjugov: Ova knjiga nije autobiografija niti priča o mom šahovskom putu. Iako se dotičem različitih dijelova svoje karijere, glavna tema knjige je saradnja sa Janom Nepomnjaščijem, koja je počela kao konkurencija. Da postavim neke vremenske okvire — detaljno govorim o periodu kovida i vremenu nakon kovida. Uobičajeni tok života, rutina koja se godinama ustalila, bili su poremećeni i počelo je nešto novo.

A što se tiče onoga „stradaće svi“ — to više nije zanimljivo. Tih „svih“ nema u mom životu. Vjerovatno bi vremenom trebalo nešto napisati, jednostavno da neko ne bi ponavljao moje greške.

Kako je nastala ideja za ovu knjigu?

Nikita Vitjugov: Sama odluka sazrela je krajem 2024. godine. Rejting je već jasno nagovještavao da su moje najbolje šahovske godine iza mene, ali se još nisam oprostio od nekih iluzija. Previše energije odlazilo je na stvaranje života od nule u novoj zemlji, a šah se previše promijenio.

Početkom 2025. godine pojavilo se mnogo slobodnog vremena i odlučio sam da se prihvatim projekta koji je već dugo sazrijevao u mojoj glavi.

Koliki dio knjige posvećen je vašoj saradnji sa Nepomnjaščijem?

Nikita Vitjugov: Otprilike isti kao i dio moje šahovske aktivnosti posljednjih godina — značajan.

58 partija — samo vaših ili su tu i Janove?

Nikita Vitjugov: Ima i partija između nas, kao i nekih fragmenata iz mog stvaralaštva, ali uglavnom su to partije sa turnira kandidata i meča u Astani. Dakle, sa takmičenja koja sam iznutra proživljavao zajedno sa Janom.

Hoće li biti prevoda na ruski jezik?

Nikita Vitjugov: Treba da izađe u septembru, odmah poslije engleskog izdanja (datum objavljivanja je 9. septembar). Prvobitno sam pisao na ruskom jeziku, tako da je to prije pitanje prilagođavanja ruskim prilikama 2026. godine.

Koja je ovo knjiga po redu?

Nikita Vitjugov: Treća, poslije „Francuske odbrane“ i „Rodnih zidova Viktora Korčnoja“ (zajedno sa A. Kentlerom i V. Fajbisovičem).

O turnirima u posljednje tri godine

Nikita Vitjugov: Ne vidim smisao u tome da se detaljno zadržavam na svojim turnirima posljednjih godina. Poslije meča u Astani intenzivna saradnja sa Janom je završena, a ja sam želio da nastavim da igram kao profesionalni sportista. U početku je bilo turnira, ne onakvih na kakve sam navikao u ranijem životu, ali sasvim pristojnog nivoa.

Viktor Ljvovič Korčnoj govorio je da se poslije promjene mjesta prebivališta šahisti mijenja sve, uključujući i protivnike koji mu odgovaraju i one koji mu ne odgovaraju. Na sebi sam otkrio prošireni efekat te misli — u novim okolnostima sam se u cjelini promijenio, a na pojedinim mjestima praktično ponovo formirao kao čovjek. A ni igranju šaha u novom životu nije pripalo toliko veliko mjesto.

Razloga je mnogo. Tu je i prirodno „starosno“ opadanje kvaliteta igre. Mada, zapravo, nije riječ o biološkim godinama, već o tome da sam između 35. i 40. godine imao znatno više obaveza nego sa 20 i više nije bilo moguće posvećivati šahu isto toliko vremena. Nestao je efekat novine, previše toga počelo je da se doživljava kao svakodnevica.

Sam šah za mene nikada nije bio samo društvena igra po principu: „Došli smo, pritisnuli sat, otišli.“ Trudio sam se da uložim sebe u svaku partiju. Sada je tendencija očigledna: ako želiš da budeš uspješan, treba ulagati manje, a igrati što veći broj partija.

Nije mi se toliko dopadao sam proces igranja koliko napredovanje, progres. U jednom trenutku sam shvatio da napretka više neće biti i da je pitanje samo koliko će brzo doći do pada. Ekonomski nije isplativo igrati šah na nivou ispod 2700 (a živeći u Londonu, to je naročito teško), dok mi igranje na turnirima drugog reda ne donosi zadovoljstvo (mislim da ni onima koji tamo igraju).

Svoju ulogu odigralo je i to što se prostor oko mene pokazao potpuno novim — ljudi, kuće, gradovi. Ništa me u njima nije povezivalo sa turnirima, nije bilo ničega za šta bih mogao da se uhvatim. Ljudi me jednostavno nisu poznavali. Oduševljavali su se: „Vau, vi ste čak među 50 najboljih, kako visoko!“ A na to se čovjek čak ni ne može naljutiti.

Uprkos svemu što sam rekao, inercija je strašna sila. Život profesionalnog šahiste bio je za mene, do određene mjere, analogija životu odraslog čovjeka. Kao što dijete ide u školu, tako sam ja, kada sam postao punoljetan, samo igrao šah. Teško je „odlijepiti se“ od toga.

Da je nekoliko partija prošle godine završilo drugačije, vrlo je moguće da bih nastavio aktivno da igram. Ali, srećom, sve se odvilo onako kako se odvilo. Prije godinu dana bih o ovoj temi ispričao mnogo više — još je bilo mnogo emocija u meni.

Sada ne želim ponovo da ulazim u to. Sa ovim dijelom života sam se oprostio.

Ostavljam sebi mogućnost da, ako se jednom godišnje poklope dostojni uslovi i zanimljivo mjesto za igru, „sjednem za klavir“, ali ne želim da ostanem u toj „sivoj zoni“, kada šahista više nije profesionalac, ali još nije ni trener. U tome i jeste iskušenje šaha, jer u većini sportova završiš karijeru i više se ne takmičiš sa profesionalcima.

Olimpijada. Sastav reprezentacije (Nikita Vitjugov, Majkl Adams, Gejven Džons, Luk Mekšejn, Danijel Fernandes), kakva su očekivanja? Tim veterana?

Nikita Vitjugov: Tim amatera. Mada, isto bi se moglo reći za bilo koju reprezentaciju Engleske, jer šah u Velikoj Britaniji nema status profesionalnog sporta.

Ovo mi je četvrti turnir za reprezentaciju Engleske. Dvaput smo na prvenstvima Evrope bili blizu medalja, ali nismo uspjeli da dobro završimo takmičenje.

Nema nikakvih očekivanja. Trenutno u Samarkandu postoji oko 15 ekipa koje su jače od nas.

Šta mislite o Bodhani?

Nikita Vitjugov: Nemam neko posebno mišljenje o Bodhani. Njen ogroman talenat je sada očigledan, ali budućnost niko ne zna. Kao i uvijek, nešahovski problemi, koji su neizbježni u životu svakog čovjeka, biće važniji. Oni će oblikovati ličnost, a ličnost će igrati šah.

Rekli ste: „U Londonu je sve sjajno, osim šaha.“ Prošle su tri godine od tog intervjua. Šta se promijenilo u Londonu ili u vašem odnosu prema ovdašnjem šahovskom životu?

Nikita Vitjugov: Sve je ostalo isto. Jedino se pokazalo da je svakodnevni život malo komplikovaniji.

Nikita Vitjugov daje simultanku na Trafalgar skveru u julu 2026. godine. Foto: Oleg Barancev

Da li vam je lično prijatnije da budete dio engleskog šahovskog sistema ili se i dalje osjećate kao čovjek koji se nalazi pomalo između dvije šahovske kulture?

Nikita Vitjugov: Formirao sam se kao profesionalac u Rusiji. Pod engleskom zastavom sam, praktično, odigrao još nekoliko posljednjih godina. Ali šah visokog nivoa, kojem pripadam već 15–20 godina, nije vezan za geografiju i predstavlja neku vrstu jedinstvenog prostora u kojem se odvijaju stalni dijalog i uzajamno obogaćivanje putem partija.

Šta danas razlikuje šahistu od 2700 od šahiste od 2650? To više nisu tehnika ni otvaranja — šta je onda?

Nikita Vitjugov: Prije svega rejting. Ozbiljan odgovor stao bi u knjigu.

Ostavljate utisak veoma racionalnog čovjeka za tablom. Da li postoje odluke koje donosite suprotno sopstvenoj racionalnoj analizi — jednostavno zato što osjećate poziciju?

Nikita Vitjugov: Samo tako sam i igrao.

Koji vas mit o profesionalnim šahistima najviše nervira?

Nikita Vitjugov: „Šah igraju pametni ljudi.“

Šta gledaoci uopšte pogrešno razumiju o šahistima 2600+?

Nikita Vitjugov: Ne znam šta gledaoci misle o njima. Čim mi se, prilično izdaleka, ukazala mogućnost da sa 40 godina živim takvim životom, završio sam profesionalno igranje.

Još o Nepomnjaščiju

Šta kao sekundant vidite u Nepomnjaščijem, a što gledalac ne vidi?

Nikita Vitjugov: Njegove sportske kvalitete i želja da stalno pobjeđuje apsolutno su fenomenalne.

Da li se dešavalo da budete potpuno sigurni u svoju preporuku, a da je Jan odbaci — i ispostavi se da je bio u pravu?

Nikita Vitjugov: Da li se dešavalo da radim cijele noći, iscrpljen, ujutro pošaljem fajl u koji sam uložio sve što sam mogao, a Jan čak i ne pogleda taj fajl? Naravno da nije, kod profesionalca takvog nivoa to je apsolutno isključeno. 🙂

Foto: Oleg Barancev

Čemu vas je rad sa Nepomnjaščijem lično naučio kao igrača?

Nikita Vitjugov: Poslije toga sam završio sa šahom. Ali taj rad me je naučio standardima za dalji rad.

Kada biste Janu mogli dati jedan savjet kao šahista šahisti — a ne kao sekundant — šta bi to bilo?

Nikita Vitjugov: Neću u javnost iznositi ništa što bi na bilo koji način moglo negativno da utiče ni na Jana ni na druge moje učenike.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu

Nikita Vitjugov: Mislim da tokom čitavog prvenstva nisam pogledao nijednu utakmicu u cjelini. U grupnoj fazi uključio sam samo drugo poluvrijeme utakmice Ekvador – Njemačka. U nokaut fazi navijao sam za reprezentaciju Engleske. Ostao je neprijatan ukus — kukavički porazi uvijek izgledaju gore nego što zaista jesu. Naravno, u finalu protiv Španije šanse bi bile samo praktične, uz oslanjanje na Unaija Simona i penale, ali vrijedilo je doći do tog finala.

Vjerovatno me iznenadilo koliko su u mnogim reprezentacijama blistali upravo oni od kojih se to i očekivalo — Mesi, Mbape, Holand. Istovremeno, Kejn, po mom laičkom mišljenju, nije pokazao ono što se od njega očekivalo. Želio sam više golova i manje pametnog kretanja u blizini sopstvenog šesnaesterca.

S vremenom shvatiš da činjenica da, recimo, Rojs ima nula trofeja, a Kros 30, ne može da se objasni slučajnošću ili nedostatkom sreće. Isto važi i za Kejna, uprkos svim mojim simpatijama prema njemu.

Kako je život? London, navike, omiljena mjesta

Nikita Vitjugov: Vjerovatno se ovdje osjećam kao stanovnik manjeg grada koji se preselio u Moskvu. Veoma mi je udobno, imam mnogo mogućnosti i za sebe i za porodicu, ali Sankt Peterburg to nikada neće zamijeniti. A ko je rekao da je on mali?

Kada sam se preselio u London, zaokupila me ideja odlaska na utakmice engleske Premijer lige. Kao dijete sam gledao prenose Aleksandra Jelagina, pratio rivalstvo Vengera i Fergusona. Prvi put sam ovdje otišao na fudbal još kao turista, 2017. godine. „Totenhem“ je tada igrao na „Vembliju“ i otišao sam na utakmicu protiv „Mančester sitija“. Gosti su pobijedili 3:1.

Ako niste zvanični član navijačke baze, legalno, odnosno bez kupovine od preprodavaca, karte možete kupiti samo za utakmice „Vest Hema“. Nekoliko puta sam išao, a gledao sam i posljednju utakmicu Ten Haga prije otkaza. Čini mi se kao da je to bilo u prošlom milenijumu… Živim na sjeveru Londona, a stadion mi je relativno daleko.

Na kraju sam se opredijelio za „Totenhem“. Geografski mi je najbliži, a uz to je dovoljno problematičan klub da ga vrijedi podržavati. „Arsenal“, koji je u ovom periodu za klasu jači, nisam ni razmatrao — nikada ne navijam za unaprijed jače.

Mnogo puta sam išao na Vajt Hart Lejn, na najrazličitija takmičenja. Mislim da nisam bio jedino na utakmici FA kupa — „Totenhem“ je tada prebrzo ispadao…

Dopala mi se atmosfera na derbiju sjevernog Londona. Da nije bilo izvanrednog rada sudije, koji je poništio čist gol Kola Muanija, i ta utakmica, a vjerovatno i prvenstvo, mogli su da se završe drugačije.

Sa „Arsenalom“ uopšte imam poseban odnos. London Chess Classic je već drugu godinu održan na stadionu „Emirates“. U prošloj sezoni Lige šampiona ovdje je dva puta gostovao moj glavni klub — „Atletiko“. Bio sam u sektoru za gostujuće navijače, ali za dvije utakmice nisam vidio nijedan gol svog tima…

Nedostaju li vam porodica, prijatelji, Sankt Peterburg?

Nikita Vitjugov: Ranije mi je mnogo više nedostajalo. Kao i kada je riječ o profesionalnom igranju šaha, bilo je potrebno vrijeme da prihvatim dugotrajnost promjena. Sa mnogim ljudima koji žive u Rusiji, iz prirodnih razloga, komunikacija je prekinuta. A i živimo veoma različitim životima. Problemi sadašnjeg trenutka čovjeku će uvijek biti važniji od prošlosti.

Onlajn-šah

Rekli ste da ponekad igrate turnire za nosioce titula. Igrate li ih i sada?

Nikita Vitjugov: Ne. Ranije sam igrao isključivo da bih se zagrijao pred turnir, da osjetim takmičarski tonus. Sumnjam da je to imalo bilo kakvog efekta.

Dodat je novi tempo, kao i Fišerov šah. Jeste li igrali u njemu?

Nikita Vitjugov: Jednom. Fišerov šah podrazumijeva barem promišljeno postavljanje početne pozicije, a u idealnom slučaju i čitavu partiju. Igrati ga pet ili deset minuta je farsa.

Ako se za to dobro plaća, kao na turniru koji se zove svjetskim prvenstvom, to je dobro za učesnike. Organizatori takođe zadovoljavaju svoje ambicije. Tu se spisak korisnika završava.

Da li se za vas nešto promijenilo u onlajn-šahu tokom posljednje tri godine?

Nikita Vitjugov: Ne znam.

Šah je postao dio esporta. Jesu li vam se obraćali?

Nikita Vitjugov: Timovi mi se nisu javljali. Ni ja na njihovom mjestu ne bih to radio. Nemam ni pratioce ni sposobnost brzog pomjeranja miša koju bih mogao da ponudim.

Strimeri

Nikita Vitjugov: U šahu se pojavio zanimljiv fenomen. Pojavili su se ljudi koji mogu da se nadmeću sa vrhunskim šahistima po pitanju popularnosti i prihoda. A ipak, pošto sam cijeli život proveo u šahu, ne mogu da kažem — pa ko su oni? Nisam ih vidio ni na jednom turniru.

Bilo bi čudno kada bi fudbalski blogeri i komentatori postajali popularniji od samih fudbalera, ali upravo se to dešava u šahu. Nusproizvod, praktično, postaje važniji od samog šaha. To je složena igra, teško je razumjeti je, ali zato pogledati kako neko igra partiju od jedne sekunde ili deset minuta i tako izbjeći deset najvećih grešaka — to je baš ono što treba.

O trenerskom radu

Kao trener — ili, vjerovatno preciznije, kao nastavnik/tutor šaha — imam mnogo pitanja. Prvo je za mene najbolnije. Da li imate nemotivisane učenike?

Nikita Vitjugov: Kada sam počinjao da predajem, prvo u školi, zatim u domu stvaralaštva, a kasnije su se pojavili i individualni učenici, dugo nisam mogao da se oslobodim mita da, ako si došao na čas šaha, onda te šah zanima i sa zadovoljstvom ćeš učiti. Naravno, polazio sam od sebe.

Ali već na prvim časovima suočio sam se sa tim da djecu šah često uopšte ne zanima. Kada sam to prihvatio u grupnoj nastavi, počeli su da mi dolaze individualni učenici i za mene je poseban šok bio to što su se čak i tada pojavljivali momci koji nisu imali nikakvu želju da poboljšaju svoju igru, pa čak ni da igraju.

Dugo sam mislio da nešto nije u redu sa mnom. A onda mi je naišao ili neki Žigalkov strim, ili mi je neko ispričao o njegovom iskustvu — da je imao jednog ili više nemotivisanih učenika i da mu je bilo veoma teško da to prihvati.

Pomislio sam: ako čak i Žigalko, renomirani velemajstor, poznati strimer i igrač „metka“, trener koji naplaćuje stotine eura po satu, ima takve učenike, onda je sasvim normalno da ih imaju i skromniji predavači poput mene.

Kako je kod vas?

Nikita Vitjugov: Svaki posao može se posmatrati kao prodaja vremena za novac ili kao određeni projekat. Po mom mišljenju, rad po satu rjeđe podrazumijeva ovo drugo. Zato, ako treneru odgovara da bude plaćen za svoje vrijeme, može se pomiriti sa nedovoljnim zalaganjem učenika.

Nikita Vitjugov: Ali pretpostavimo da govorimo o projektu. Zamislimo čovjeka koji je došao u klub da trenira sa trenerom. Ne razmatram čestu situaciju u šahu kada je to dijete kojem roditelji nameću šah koji njega samog ne zanima, jer je navodno „koristan“. Došao je odrasli čovjek. On može imati deset razloga zbog kojih je došao. Može imati isto toliko razloga zbog kojih nije potpuno skoncentrisan na jednom ili više treninga, zbog kojih mu nešto ne ide.

Trener je takođe čovjek i može na to reagovati, ali u idealnom slučaju treba nastaviti trenažni proces. Napredak u šahu rijetko ide linearno; periodi vidljivog zastoja mogu se pojaviti čak i kada je rad organizovan na najbolji mogući način.

Da li tražite učenike ili oni sami dolaze kod vas?

Nikita Vitjugov: Fazu traženja sam prošao. Ako čovjek ne zna za mene, vjerovatno ni meni neće biti zanimljiv.

Koji bi trebalo da bude minimalni nivo učenika da biste počeli da radite s njim?

Nikita Vitjugov: Poslije određenog iskustva shvatio sam da najbolje mogu pomoći profesionalcima ili onima koji žele da postanu profesionalci.

Sa amaterima je to potpuno neisplativo za oboje. Njima finansijski nema smisla da preplaćuju rad sa mnom, a meni to nije ni zanimljivo, niti sam čak siguran da bih mogao dovoljno dobro da im pomognem.

Sa djecom je teško, jer u različitoj mjeri morate trenirati i roditelje, ali trudim se. Teže je i objašnjavati materijal, pošto u radu često izlazim izvan samog šaha, koristim poređenja, paralele i nije uvijek lako pronaći način da nešto objasnite razumljivo. Sa engleskom djecom dodatno postoje mentalna i jezička barijera. To je korisno, iako ne baš jednostavno iskustvo.

Koji je vaš minimalni honorar? Po satu? Za pripreme?

Nikita Vitjugov: Ne bih davao cifre, jer mogu da se razlikuju višestruko. Teško je porediti mogućnosti fizičkog lica i države, privatnih kompanija koje sponzorišu šahiste. Situacija ima mnogo, učenici su različiti, mogućnosti su različite, zadaci su različiti.

Priprema za meč za svjetsko prvenstvo, kada se preračuna na sat, može koštati otprilike koliko i trening sa običnim fitnes trenerom u teretani.

Koje su radosti, a koje teškoće?

Nikita Vitjugov: Prijatno je shvatiti da si kroz šah u stanju da promijeniš nečiji život. Zbog toga sam i postao trener. Šah je ovdje samo alat koji dobro poznajem.

Teškoće su, rekao bih, onda kada ne možeš na odgovarajući način prenijeti svoju misao, objasniti šta želiš od učenika. Kada shvatiš u čemu je problem, ali nemaš dovoljno sredstava da ga riješiš. To je odgovornost trenera.

Koji je vaš najuspješniji učenik?

Nikita Vitjugov: Ne težim tome da stičem popularnost preko svojih učenika. Ako budu željeli, sami će javno govoriti o tome.

Shreyas Royal je postao prvak Velike Britanije 2026. Da li ste mu pomagali na ovom turniru?

Nikita Vitjugov: Shreyas nikada nije bio moj učenik. Imali smo nekoliko sesija prije dvije godine, čak manje nego što je bilo dogovoreno sa federacijom. Gotovo odmah nakon početka rada ispunio je treću normu za velemajstora, koja mu dugo nije polazila za rukom. U jednom trenutku kontakt je prekinut. Moguće je da su Shreyas i njegovi roditelji već dobili ono što su željeli od tog rada. To je normalan proces.

Šta bi Engleska mogla da preuzme od Rusije kada je riječ o sistemu pripreme mladih šahista, a šta bi Rusija, obrnuto, trebalo da preuzme od Engleske?

Nikita Vitjugov: Teško je govoriti o sistemu u zemlji u kojoj šah nema status profesionalnog sporta. Mada, ni do svoje 18–20. godine nisam osjećao da je u Rusiji postojao neki sistem.

Može li se po djetetu od 8–10 godina razumjeti hoće li postati profesionalni šahista? Ili su takve prognoze u tom uzrastu praktično besmislene?

Šta je uopšte profesionalni šahista? Velemajstor? Igrač rejtinga 2600? 2700? Učesnik Turnira kandidata?

Talenat se, naravno, vidi. Ali nikakva predodređenost ne postoji.

Šta roditelji najčešće rade pogrešno kada pokušavaju da pomognu djetetu da postane jak šahista?

Nikita Vitjugov: U idealnom slučaju, roditelj treba da pronađe dobrog trenera, da prema svojim mogućnostima obezbijedi treninge i da se povuče u stranu. Da pronađe snagu da prizna kako trener bolje razumije taj svijet.

Takođe, ne bi bilo loše voljeti svoje dijete i bezuslovno ga podržavati.

Hoćete li još raditi sa Nepomniaščijem?

Nikita Vitjugov: Niko ne zna šta donosi budućnost.

Koga smatrate najboljim vrhunskim trenerom? Uopšte ili trenutno?

Nikita Vitjugov: Diego Simeone.

A šahovskim trenerom?

Nikita Vitjugov: Hajde da ostanemo bez imena. Da li biste od mene tražili da navedem najboljeg šahistu dok sam još igrao? To je uopšte veoma klizava tema. Nekoga proglasite trenerom – uvrijediće se. Mnogi sebe smatraju trenerima, ali po mom shvatanju to nisu.

Šahiste makar nekako rangiraju rejting i turnirski rezultati, koji takođe nisu univerzalno mjerilo. Rejting se može održavati bez igranja ili, ako baš zagusti, na pažljivo odabranom prvenstvu okruga, dok nije lako pobijediti na turniru na kojem šahisti jednostavno nije omogućeno da učestvuje. Stvarni nivo trenera još je teže procijeniti.

U eri interneta veoma je lako baciti prašinu u oči.

Sviđa mi se misao da se trenerski talenat nigdje ne pokazuje tako jasno kao u pravilnom izboru učenika.

Da li ste sina naučili da igra šah?

Nikita Vitjugov: Ne. Dalje, da ne bih ostao bez kore hljeba, neću razvijati tu misao.

Ostala mi je u sjećanju približna citirana izjava José Mourinhoa: „Ne zahtijevam da moji igrači budu dobri ljudi, to želim od svoje djece.“

Smatrate li vještačku inteligenciju potencijalnim konkurentom u trenerskom radu?

Nikita Vitjugov: Ne.

https://www.sports.ru/chess/blogs/3441953.html

Novinar: U redu, dobrodošli nazad, svima. Sa nama je šampion Velike Britanije u šahu za 2026. godinu, Shreyas. Čestitamo!

GM Shreyas Royal: Hvala vam puno.

Novinar: Očigledno ste znali da ćete igrati protiv Harryja. Koliko ste vremena proveli pripremajući se za ovu partiju?

GM Shreyas Royal: Mislim da sam se previše opterećivao time. Bio sam prilično uznemiren kada sam juče video preokret u partiji između Petera i Harryja. Pomislio sam da bi Harry bio najgori mogući protivnik za poslednje kolo, jer je generalno veoma dobro pripremljen. Nisam baš želeo da igram baraž, pogotovo zato što mi je nivo energije opadao.

Zato, protiv koga god da sam igrao, cilj mi je bio da pobijedim. A znam da je Harry veoma dobro pripremljen. Generalno je veoma čvrst igrač.

Novinar: Neko je pomenuo da imate loš skor protiv Harryja. Da li je to tačno?

GM Shreyas Royal: Mislim, igrao sam protiv njega prije četiri godine i izgubio obe partije, ali mislim da se od tada mnogo toga promijenilo.

Novinar: Da, vidjeli smo da ste danas promijenili pristup i odigrali 1.d4 protiv njega.

Ako želite, možete sami da nas provedete kroz partiju.

GM Shreyas Royal: Da, danas sam promijenio pristup i odigrao 1.d4 jer sam vidio da on uglavnom ulazi u pozicione strukture tipa Karlsbad. Igrao je skakačem na f6.

Zapravo, u posljednje vrijeme je počeo da igra skakač f6. Uglavnom je išao i sa …a6. Za partiju poslednjeg kola jednostavno sam želeo da igram nešto čvrsto i, ako mi se ukaže prilika, da je iskoristim.

U suštini, bilo mi je praktično zagarantovano da ću doći do sedam poena i verovatno igrati baraž. Tako da je ovo bio dobar izbor otvaranja. Generalno se veoma dobro osjećam u ovakvim strukturama.

Odigravao sam mnogo partija u njima i uglavnom sam imao dosta uspjeha.

Novinar: Kada su u pitanju vaša otvaranja, čini se da igrate veliki broj različitih otvaranja. Da li jednostavno provodite mnogo vremena radeći na otvaranjima?

GM Shreyas Royal: Da, mislim, 1.d4 igram praktično čitavog života, tako da kod 1.d4 nema baš toliko toga dodatno da se radi.

Ali u posljednje vrijeme dosta radim na 1.e4 i ovog ljeta sam proveo mnogo vremena sređujući jedno otvaranje sa 1.e4 i mislim da se to isplatilo.

Novinar: U redu, otprilike koliko sati dnevno provodite radeći na otvaranjima ili to jednostavno zavisi?

GM Shreyas Royal: Iskreno, uglavnom ulažem više vremena neposredno pred neki turnir. Generalno, kod kuće nisam dovoljno zainteresovan za to.

Novinar: Naravno, prilično je naporno.

GM Shreyas Royal: Da, sada smo dobili Karlsbad. Lovac na d6 je pomalo neuobičajen.

Drugi generalno igraju lovac e7 i, manje-više, igraju istu postavku koju je Harry imao. Ali sa lovcem na d6, ovog puta to nisam zaista provjeravao, ali mislio sam da bi to trebalo da bude samo nešto slabija verzija, jer je praktično jedini način da se opravda Lovac d6 uglavnom da se igra a5 i a6, a on se na kraju nije baš odlučio za to. Odigrao je Top e8.

Treba biti oprezan da ne dozvoliš rokadu, lovac uzima h2. Zato sam ovdje odigrao h3 i, da, mislio sam da će odigrati a5, Skakač e6, i igrati tu vrstu postavke, ali je odigrao skakač e7. Već sam tada bio prilično zadovoljan.

Naravno, on je i dalje bio u pripremi, ali mislio sam da bi ovo trebalo da bude samo nešto slabija verzija Karlsbada sa lovcem e7, pošto je lovac generalno bolje postavljen na e7, a postoje i neke ideje skakač h5.

Novinar: To je bila jedna od stvari koje sam htio da vas pitam, jer u mnogim ovim pozicijama Damina gambita, crni zapravo želi da razmijeni lovce crnopoljce, a vi ste nekako dobrovoljno krenuli ka razmjeni lovaca crnopoljca.

GM Shreyas Royal: Da, to je bila praktična odluka, jer je ovdje glavni potez o kojem sam razmišljao bio dama c2, zapravo, alternativa.

Mislim, to je mnogo prirodniji potez, pa sam jednostavno pretpostavio da bi on to pripremio i pomislio sam, u redu, lovac f4. Stvar je u tome što u Karlsbadu osjećam da možete da prođete sa mnogo različitih stvari. To je jednostavno fiksirana pješačka struktura, znate, vrijeme zapravo nije toliko relevantno.

Tako da me je lovac f4 na kraju ipak izbacio iz pripreme. Mislim, on jeste počeo sa skakačem e6, ali poslije dama uzima d6, dama c2, bio je van pripreme. I dok je pozicija jednaka, ja sam konačno uspio da ga izbacim iz pripreme i bio sam spreman da igram normalnu Karlsbad poziciju, gdje imam mnogo više iskustva.

Novinar: Da li ste se malo uplašili kada je počeo da postavlja svoje figure blizu vašeg kralja ili ste imali osjećaj da sve držite pod kontrolom?

GM Shreyas Royal: Mislim, da, i dalje sam imao osjećaj da držim sve pod kontrolom. Mislim, ipak sam morao da budem donekle oprezan jer, znate, postojale su neke ideje kojima je prijetio. Zapravo, bio sam prilično zadovoljan da ovdje odigram skakač f4.

Razmišljao sam da li mogu da prođem sa b4. A onda bi vjerovatno žrtvovao na h3. Da, zapravo sam mislio da će žrtvovati skakača, ili možda obje žrtve funkcionišu, ne znam.

Ali nešto ovako mi nije bilo baš jasno, kao, Skakač g4 dolazi i sada je h5 opravdan. Ali generalno znam da, uz neku jednostavnu profilaksu u ovim pozicijama, bijeli je, znate, generalno solidan i crni nije u stanju da pokrene napad. Tako da sam samo morao da odbijem neke prijetnje, što sam uradio sa skakačem f4.

I onda već mogu da nastavim sa svojim planom.

Novinar: Da, Harryju nije bilo baš drago da igra ovu pješačku strukturu, ali mislim, zapravo nema mnogo boljih alternativa. Slažem se da je ovo prilično prijatno za bijelog.

GM Shreyas Royal: Barem je moj plan prilično jasan sa b5, dok on zapravo ne može tako lako da pokrene napad. Jednostavno mora da odigra Skakač d5 i da pokuša da se precizno brani.

Novinar: Mislim, djelovalo je kao da je i on igrao prilično agresivno. Ne znam da li ste vi to tako doživjeli ili je nekako bio primoran na to?

GM Shreyas Royal: Mislite na g5… Ne znam da li biste g5 nazvali agresivnim. Možda da je odigrao g4, mogli biste to nazvati agresivnim. Ali mislim da g5 ima određeno strateško opravdanje, jer želi lovac e6 i da razmijeni lovce bijelopoljce.

Jer vidite ovdje, vratio se na nešto solidniju igru. I da, zapravo, meni je ova vrsta pozicije već bila prilično prijatna. I kasnije sam provjerio sa kompjuterom. Kompjuter je navodno predlagao g4.

Novinar: Da li ste uopšte vidjeli neku poentu u tome da gubi vrijeme igrajući kraljem?

GM Shreyas Royal: Mislim da nije toliko jasno koliko je to efikasno. A druga stvar koju je morao da uoči bila je dama e2. Jer sam vidio nešto ovako i mislio sam da bi trebalo da budem malo bolji. I pretpostavljam da sam u pravu. Ali očigledno skakač h6 jednostavno održava ravnotežu.

Dakle, nije baš lak potez da se uoči. I pretpostavljam, da, mislim da je na kraju morao da odigra g4. Ali on je vjerovatno mislio da to može malo da pripremi sa kralj h7.

Međutim, kako se ispostavilo, to je jednostavno malo presporo. A predstavlja prilično lijep potez.

Novinar: Da, oduzeo je dosta vremena, sa svim tim pripremnim potezima, i nikada zapravo nije uspio da odigra g4.

GM Shreyas Royal: Da, ne znam šta je ovdje propustio. Mislim da je možda mislio da ima ovo, ali ovo zapravo nikada ne funkcioniše. Pa, taktika je ovdje jednostavno na mojoj strani.

Novinar: Dakle, šta je odigrao?

GM Shreyas Royal: Da, odigrao je dama f5, ali mislim da je pozicija za njega već prilično teška. Imam pješaka više, a on izgleda nema tako jasan napad. I manje-više je ovo već pozicija sa dva moguća ishoda.

Već u ovoj fazi mi djeluje gotovo beznadežno za njega, rekao bih. Pa, prilično je komforno. I dalje je bilo nezgodno, ali sve dok ne uradim nešto neodgovorno, mislio sam da imam partiju u rukama.

I da, još jednom je pokušavao da pokrene neku kontru, ali mislim da je to jednostavno previše sporo. Iako je za završnicu sa damama bilo potrebno određeno računanje. Nisam siguran da je ovdje sve dobijeno, ali mislim da je dama b2 najprecizniji potez.

Zapravo, da provjerim. Da, vidite, dama a2 nije dobitnički potez. Mislim da je prilično loše. Treba odigrati dama b2 i jednostavno zaustaviti šahove damom c1.

Da, tako da je zapravo bila potrebna preciznost i prilično sam zadovoljan što sam… Jer sam ovo predvidio prije nego što sam ušao u čitavu ovu varijantu i mislio sam da možda postoje i drugi potezi, ali dama b2 definitivno dobija.

Zapravo, ovdje me zanima da li ovo i dalje dobija. U redu, dobija.

Ali da, dama a3 je mnogo precizniji potez, jer mu praktično uopšte ne dozvoljava kontru.

I dobro, mislim, da, ovo je izgubljeno. Mogao je da pruži još malo otpora, ovako, ali mislim da je samo pitanje vremena ali je svakako izgubljeno.

Novinar: Da, prilično mu je teško da stvori bilo kakvu igru protiv vašeg kralja.

GM Shreyas Royal: Da, i kako se ispostavilo, u redu, ovo je prilično laka pobjeda. Zapravo, iz radoznalosti želim da vidim… Ovdje je remi ako odigrate a7.

Zapravo, računao sam nešto drugo. Možda nije remi, ali vam definitivno daje ogromne šanse. Gdje je ovdje remi? Da li je prvo dama h7? Ne? Vau, iskreno, mislio sam da je sve dobijeno, ali dama d5 je bila sigurna opcija.

I ovdje je kao kralj f3 ili nešto tako čudno.

Da, zapravo, to je vjerovatno tačno, jer sam u ovoj varijanti jednostavno namjeravao da uzmem i razmijenim dame. On zapravo nema kontru.

Ali u svakom slučaju, jednostavno je bilo…

Novinar: Dakle, poslije g3, Kralj f3 je njegov remi, je li tako?

GM Shreyas Royal: Dobro pitanje. Mislim da a7 daje „bird“. To je poslije kralj g4, a7. dama c7, g3, kralj f3. Da, sada vjerovatno ne mogu da zaustavim šahove.

U redu, u svakom slučaju, bio je to… zapravo remi, jer sam znao da dama d5 lako dobija.

Ovog puta, poslije dama c7, imam dama e5 i nema šahova, tako da sam se konačno konsolidovao i imao sam dva čitava pješaka više.

Novinar: A onda, da li je on igrao do kraja?

GM Shreyas Royal: Pa, odigrao je sve do mata, što me je zbunilo, ali pretpostavljam da je stvarno želio da se namučim za pobjedu.

Novinar: Da, pretpostavljam.

GM Shreyas Royal: Takođe mislim da se priličan broj njegovih partija završio sa dvije dame na tabli. Tako da možda to voli.

Novinar: A koji je vaš sljedeći veliki turnir poslije ovog?

GM Shreyas Royal: Iskreno, nisam sasvim siguran.

Novinar: Da li se pomalo osjećate ogorčeno zbog Olimpijade ili ste nekako u redu sa svime?

GM Shreyas Royal: Pomalo, ali razumijem selektore. Imao sam težak period, dok je Daniel imao dobar niz, tako da pretpostavljam da to ima smisla. Ali da je rok bio samo malo kasnije, možda bi ponovo razmislili.

Novinar: Malo je teško. Daniel takođe zaslužuje šansu, zar ne? Mislim, on je veoma dobar igrač, veoma talentovan igrač. Ali u svakom slučaju, čestitam.

Očigledno, fenomenalan rezultat. I mislim da je vaš nivo igre bio veoma visok tokom cijelog turnira. Možda jedino partija protiv Andyja Ledgera nije bila baš na tom nivou.

GM Shreyas Royal: Ali remi je vjerovatno bio najbolji potez koji sam odigrao u toj partiji. Dobra ponuda remija.

Novinar: Ali da, ostatak turnira djeluje veoma, veoma ubjedljivo i veoma glatko. Dakle, čestitam i hvala vam što ste došli da nam pokažete i današnju partiju.

GM Shreyas Royal: Da, hvala vama na pozivu.

Novinar: U redu, hvala.

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Dakle, mislite da je moguće dokazati da je meč bio unaprijed dogovoren?

Bobi Fišer: Da.

To je potpuno očigledno.

Nema nikakve sumnje.

Osim ako mislite da sam lud.

A nisam lud.

Jevreji govore da jesam.

Nisam.

Potpuno sam pri zdravoj pameti.

Svako može analizirati ono što govorim i vidjeti da govorim istinu.

Pitajte Kasparova ili Karpova da li je njihov meč bio unaprijed dogovoren.

Postavite im to pitanje uživo, pod istim uslovima kao sada.

Vidjećete da lažu.

Svaki prosječan stručnjak mogao bi zaključiti da lažu.

Čak i bez analize glasa, a pogotovo uz analizu glasa.

Razumijete?

Lažu.

Njihov meč je očigledno bio unaprijed dogovoren.

To je sasvim jasno.

Intervjuer: Da, ali to bi trebalo i dokazati.

Bobi Fišer: Ti ljudi su prevaranti.

U ogromnim razmjerama.

Intervjuer: Razumijem, ali to je ipak teško dokazati.

Bobi Fišer: Ne.

Uopšte nije teško dokazati.

To je sasvim očigledno.

Intervjuer: Ne, mislim da to ne biste mogli dokazati ako nemate snimak razgovora između Karpova i Kasparova u kojem o tome govore.

Bobi Fišer: Možete to dokazati isto kao što se nešto dokazuje na sudu.

Čak i kada nemate nečije priznanje ili snimak razgovora.

Razumijete?

Bez ikakve sumnje.

To je potpuno očigledno.

Intervjuer: Pređimo na drugu temu.

Šta je s religijom?

Da li ste zadržali svoju vjeru?

Postoji li, po vašem mišljenju, Bog?

Bobi Fišer: Danas me religija uopšte ne zanima.

Intervjuer: Baš nimalo?

Bobi Fišer: Nimalo.

Mislim da su sve svete knjige besmislica.

Intervjuer: A mislite li da postoji Bog?

Bobi Fišer: Mislim da je sama riječ „Bog“ besmislena.

Kao što je rekao jedan indijski guru, i mislim da je bio u pravu.

Riječ „Bog“ nema smisla.

Prije svega zato što ne postoji jedno jedino značenje te riječi.

Svako ima svoje tumačenje.

Mi, zapravo, ne znamo šta postoji u svemiru.

Zar ne?

Intervjuer: Da li postoji neka Viša sila?

Bobi Fišer: Ne znamo.

Ja ne znam.

Možda postoje razvijenija bića.

Možda mogu komunicirati s nama.

Možda.

Ali ja to ne znam.

Sve je to velika misterija.

Ali ne vjerujem nijednoj od takozvanih svetih knjiga.

Smatram da sam ih odavno prerastao.

To su dječje besmislice.

Svaka takozvana sveta knjiga je dječja besmislica.

Intervjuer: Zaista tako mislite?

Bobi Fišer: Da.

Proučavao sam Bibliju.

Prilično dobro poznajem Bibliju.

Pregledao sam i druge takozvane svete knjige.

Ima ih mnogo.

Tu su Mormonova knjiga, Kur’an…

Pregledao sam ih.

Po mom mišljenju, sve su to besmislice.

Intervjuer: Da li ste nekada bili religiozna osoba?

Da li ste vjerovali u Boga?

Bobi Fišer: Jedno vrijeme jesam.

Ali više ne.

Ne, ne.

Sve mi to djeluje veoma primitivno.

Previše primitivno.

(Kraj)

https://www.facebook.com/reel/1471150390897731

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Da li ste najtalentovaniji igrač?

Bobi Fišer: Pa, opet, mislim da jesam.

Ali to je samo moje mišljenje.

Morfi je bio nevjerovatan.

Kapablanka je bio nevjerovatan.

Intervjuer: A šta je sa kasnijim šampionima, na primjer Kasparovom?

Bobi Fišer: Kao što sam već rekao, ne volim da previše ulazim u stari šah.

Jer ga zaista mrzim.

Imam osjećaj da, kada pričam o njemu, na neki način ga promovišem.

A ja ne želim da promovišem tu prokletu igru.

Jedino što me u vezi sa starim šahom zanima jeste jedno.

Samo jedno.

Razotkrivanje namještenih partija.

Ljudi žive u svijetu iluzija.

Intervjuer: Zar to nije paradoks? Kažete da ste najbolji šahista svih vremena, a sada tvrdite da je šah loša igra.

Bobi Fišer: Život je pun paradoksa, zar ne?

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim.

Bobi Fišer: U tome nema nikakvog paradoksa.

Šah je, u suštini, potraga za istinom.

Zar ne?

Ja tragam za istinom.

A istina je da šah više nema stvarnu vrijednost.

To je iskren odgovor.

Šah je loša igra.

Objektivno gledano, nije dobra igra već oko 150 godina.

Od trenutka kada se razvila ogromna teorija.

Prije toga bio je dobra igra.

Možda prije 200 godina, u vrijeme… kako se ono zvao?

Onaj koji je proučavao i razvio teoriju pješaka.

Intervjuer: Da, znam. Ali, s druge strane, nije bilo toliko loše kao danas.

Bobi Fišer: Nema poređenja, ali bila je to loša igra. Tada me je ipak pokretala želja za pobjedom. Bio sam spreman da savladam sve te besmislene prepreke na putu do pobjede nad talentovanim protivnikom.

Ali sada… Razumijete? S godinama, znate kako kažu… Trebalo bi da postaneš mudriji. U tome je poenta. S godinama ne postaješ bolji – moraš postati pametniji.

Da, rekao bih da sam sada mnogo, mnogo pametniji nego tada. I zato više ne želim da idem težim putem. Zašto bih radio stvari na teži način ako postoji jednostavniji i bolji?

Kada si mlađi, to zoveš „stari šah“. To je ono kada udaraš glavom o zid sa svom tom teorijom. Pokušavaš da pronađeš neko sitno poboljšanje na 18. ili 20. potezu. To je apsurdno. Sve postaje sve komplikovanije. Potrebno ti je sve više računara, sve više ljudi koji rade za tebe. A zbog čega? Sve je manje i manje talenta. Zaista je apsurdno.

Intervjuer: Najvažnija je radost. Zašto sve toliko komplikovati? Da li ste postepeno počeli da mrzite šah ili se to dogodilo iznenada?

Bobi Fišer: To je ponovo dobro pitanje. Da li je bilo postepeno? Mislim da jeste. Dugo se to razvijalo, a onda sam u jednom trenutku već mrzio šah, samo što toga nisam bio svjestan.

Razumijete šta hoću da kažem? I dalje sam pokušavao da natjeram sebe da to funkcioniše. Ali sada shvatam da sam cijelo to vrijeme postepeno počinjao da ga mrzim.

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim. Zapravo ste prestali da igrate takmičarski šah još 1972. godine i niste igrali narednih dvadeset godina?

Bobi Fišer: Da, da, da.

Bobi Fišer: To je ponovo dobro pitanje. Da li je bilo postepeno? Mislim da jeste. Dugo se to razvijalo, a onda sam u jednom trenutku već mrzio šah, samo što toga nisam bio svjestan.

Razumijete šta hoću da kažem? I dalje sam pokušavao da natjeram sebe da to funkcioniše. Ali sada shvatam da sam cijelo to vrijeme postepeno počinjao da ga mrzim.

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim. Zapravo ste prestali da igrate takmičarski šah još 1972. godine i niste igrali narednih dvadeset godina?

Bobi Fišer: Da, da, da.

Intervjuer: Da li žalite što ste se povukli? Da li vam je žao što niste branili svoju titulu protiv Anatolija Karpova 1975. godine?

Bobi Fišer: Ne, ne, ne.

Intervjuer: Nimalo ne žalite?

Bobi Fišer: Predložio sam potpuno poštene uslove. On je odbio da igra protiv mene. Moji uslovi bili su potpuno pošteni. Sve ostalo su laži.

Na primjer, Kapablanka je igrao protiv Aljehina, zar ne? To je bilo 1927. godine? Ili možda 1928, ne znam tačno. U tom meču pobjeđivao je onaj ko prvi ostvari šest pobjeda, zar ne?

Intervjuer: Da.

Bobi Fišer: Da se meč završio rezultatom 5:5, Kapablanka bi zadržao titulu. To znači da je Aljehin morao da pobijedi najmanje 6:4, zar ne?

Intervjuer: Da, tako je.

Bobi Fišer: Ali niko se nikada nije žalio na taj meč. Svi govore da je to bio veliki i pošten meč.

Moji uslovi bili su mnogo pravedniji prema izazivaču. Mogao je da izgubi čak devet partija prije nego što bi izgubio priliku da postane svjetski šampion u tom meču. To su bili apsolutno pošteni uslovi. Čak smiješno pošteni.

Intervjuer: Gotovo svi vjeruju da biste ga pobijedili čak i pod uslovima koje ste odbili da prihvatite. Da li ste ikada zažalili što niste branili svoju titulu protiv njega?

Bobi Fišer: Pa… Preskočimo te navodne uslove. To je loše postavljeno pitanje. On je odbio da igra. Ja sam bio šampion.

Intervjuer: Da, znam. Cijela ta situacija bila je apsurdna. Sve je zavisilo od jednog čovjeka, od jednog glasa, zar ne?

Bobi Fišer: Ne, ne, ne. Prije svega, kasnije sam razgovarao sa Fredom Kramerom. Rekao mi je da sam pobijedio na tom glasanju u Amsterdamu.

Intervjuer: Dobro.

Bobi Fišer: Ako se sjećate, nikada nisu objavili detaljne rezultate glasanja.

Nikada nisu rekli kako je glasala svaka pojedina država o mojim uslovima.

A on tvrdi da sam ja pobijedio na glasanju.

Samo su objavili da sam izgubio.

Intervjuer: Mislio sam da ste izgubili za jedan glas.

Bobi Fišer: Tako piše u štampi.

Ali on kaže da to nije tačno, jer rezultati glasanja po državama nikada nisu objavljeni.

Kaže da sam zapravo pobijedio.

Jednostavno su lagali.

Intervjuer: Dobro, vratimo se na temu unaprijed dogovorenih partija.

Bobi Fišer: Da sam napisao knjigu o Karpovu i Kasparovu, kako sam planirao prije nego što su, po mojim tvrdnjama, Jevreji ukrali sav moj materijal, shvatili biste koliko je šah iskvaren.

Kada biste razumjeli razmjere unaprijed dogovorenih partija, ne biste žalili što bi stari šah nestao.

Politika u šahu je trula.

Sve se unaprijed dogovara.

Na najvišem nivou danas je gotovo sve unaprijed određeno.

Sve je unaprijed usaglašeno.

Ne pretjerujem.

Prvi meč Karpov – Kasparov bio je unaprijed dogovoren, potez po potez.

Svaki potez svake partije.

U to uopšte ne sumnjam.

Intervjuer: Čitav meč?

Bobi Fišer: Da.

I mislim da su svi mečevi Karpov – Kasparov bili unaprijed dogovoreni, potez po potez.

Svaki potez svake partije.

Ali za prvi meč uopšte nemam nikakvu sumnju.

Veoma pažljivo sam ga proučavao.

I dalje namjeravam napisati knjigu o tome.

Iako su mi, po mojim tvrdnjama, Jevreji ukrali sve materijale.

Imao sam nekoliko kutija punih knjiga o toj temi.

Svaku partiju analizirao sam na oko osamnaest različitih načina.

Imao sam osam ili devet knjiga o tom meču, kao i desetak časopisa u kojima su sve partije bile detaljno komentarisane.

Dakle, imao sam analize svake partije iz osamnaest različitih izvora.

Uz to sam imao i mnoge druge knjige povezane s tim mečom.

Sve je to, po mojim tvrdnjama, ukradeno.

A kada mi je majka umrla, tvrdi da su nestale i knjige koje je ona imala.

Radilo se o desetinama knjiga.

(Uskoro poslednji nastavak)

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Za razliku od Fišerovog šaha, odnosno Chess960?

Tamo kreativnost postaje najvažnija.

Bobi Fišer: Da, da.

Dozvoli da objasnim nešto o Fišerovom šahu.

Nikada nisam tvrdio da je to najveći izum još od pronalaska točka ili nešto slično. Razumiješ?

Nikada nisam rekao da je savršen.

Ono što tvrdim jeste da je mnogo bolji od klasičnog šaha.

Zamisli da postoji milion različitih igara sličnih šahu. Možda bi milion njih, ili čak deset miliona, bilo bolje od Fišerovog šaha.

Ali suština Fišerovog šaha jeste u tome da je to, u osnovi, isti šah kao i stari – samo bez teorije.

Pravila su veoma jednostavna i mogu se naučiti za nekoliko sekundi.

To je čitava moja ideja.

Razumiješ?

Upravo sam gledao knjigu koju mi je dao Semi. Bila je o Kapablanki.

Kapablanka je osmislio veoma zanimljivu varijantu šaha.

Mislim da se igrala na tabli 10×10, ili nešto slično. Imala je dva kralja i dodatne figure.

Partiju ste mogli dobiti matiranjem bilo kojeg od protivnikovih kraljeva.

Izgledalo je veoma kreativno.

Možda čak i mnogo bolje od Fišerovog šaha.

Ali djelovalo je zastrašujuće.

Čak i meni.

Intervjuer: Zaista?

Bobi Fišer: Da.

Meni je izgledalo veoma zastrašujuće.

Sve te dodatne figure, ogromna tabla, dva kralja…

Ako je to zastrašivalo mene, onda će prosječnog čovjeka vjerovatno još više.

Postoji mnogo igara koje se mogu osmisliti i koje možda imaju manje nedostataka od klasičnog šaha.

Ali njihov problem je što odbijaju ljude da ih uopšte pokušaju naučiti.

To je ono što želim da kažem o Fišerovom šahu.

Fišerov šah možete naučiti bukvalno za deset sekundi.

Dakle, nema nikakvih prepreka za početak igranja.

Intervjuer: Iste figure, ista tabla.

Sve što je potrebno jeste elektronski uređaj koji nasumično rasporedi početnu poziciju.

Za jednu sekundu već imate početni raspored.

Naravno, mogu se osmisliti i kreativnije igre od Fišerovog šaha. Možete, na primjer, dodati novu figuru, povećati tablu… Mogućnosti su brojne.

Bobi Fišer: Upravo je u tome poenta.

Ljudi misle da sam protiv šaha.

Nisam.

Ja sam za šah.

Pokušavam da ga održim živim.

A ispada upravo suprotno.

Ja uopšte ne predlažem ništa radikalno.

Intervjuer: Nedavno sam pitao dvojicu islandskih velemajstora ko je, po njihovom mišljenju, najbolji šahista svih vremena.

Obojica su se zamislili, a ja sam ih zamolio da odgovore objektivno.

Obojica su rekli: Bobi Fišer je najbolji šahista svih vremena.

Da li se slažete s tim?

Bobi Fišer: Želio bih da se vratimo na temu Fišerovog šaha.

Intervjuer: Dobro, ali prvo odgovorite na ovo pitanje.

Da li ste vi najbolji šahista svih vremena?

Bobi Fišer: Pa, očigledno mislim da jesam.

Intervjuer: Mislim, pobijedili ste Tajmanova sa 6:0. Pobijedili ste Larsena sa 6:0. To niko prije nije uspio.

Bobi Fišer: Prije svega, morate razumjeti jednu stvar u vezi sa šahom.

Naravno da sam ja jači od Morfija.

Ali zašto sam jači?

Ne kažem da imam više talenta od njega.

Jednostavno znam mnogo više teorije.

Kada bi se Morfi danas vratio i ne bi smio otvoriti nijednu šahovsku knjigu, vjerovatno ne bi mogao ravnopravno igrati čak ni protiv majstora.

Ali to nema nikakve veze s njegovim talentom.

Dakle, kada kažete da sam jači od svih ostalih, to zapravo ništa ne znači.

Zbog ogromne količine teorije koja danas postoji u šahu.

Ali kada biste me pitali da li sam najtalentovaniji igrač, to je sasvim drugo pitanje.

(Nastaviće se uskoro)

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Bobi, da li se nešto promijenilo u tvom unutrašnjem osjećaju sada kada si postao islandski, a ne američki državljanin?

Bobi Fišer: Pa, i dalje sam Amerikanac, kako bi Amerikanci rekli. Koliko znam, dozvoljeno je imati dvojno državljanstvo, zar ne?

Intervjuer: Tako je.

Bobi Fišer: Da. Ali veoma sam srećan što sam postao Islanđanin. Prije svega, godinama sam imao sve te probleme sa Sjedinjenim Američkim Državama. A drugo, danas je opasno biti Amerikanac.

Kad god bih se prijavljivao u hotel i pokazivao američki pasoš, uvijek bih pomislio: možda su ovi ljudi povezani s nekim muslimanima i mogli bi reći: „Evo jednog Amerikanca“, pa da me ubiju, otmu ili nešto slično, jer bi mogli pomisliti da sam protiv muslimana ili nešto tako. Razumiješ?

Danas je opasno biti Amerikanac. Opasno je prijaviti se u hotel i jednostavno reći: „Ja sam Amerikanac.“

Intervjuer: Bolje je reći da ste Islanđanin.

Bobi Fišer: Da, mnogo bolje. Mnogo bolje.

Intervjuer: Kakvi su ti planovi za narednih nekoliko mjeseci ili čak godina? Da li namjeravaš da ostaneš na Islandu ili planiraš da se preseliš negdje drugo ili da putuješ?

Bobi Fišer: Nadam se da ću provesti neko vrijeme na Islandu, ali volim da putujem. Ne bih želio da čitavu godinu provodim samo na Islandu.

Intervjuer: Postoji jedna zanimljiva stvar. Po islandskom zakonu, velemajstori imaju pravo na platu.

Svaki islandski šahovski velemajstor prima platu, pod uslovom da povremeno drži časove šaha ili možda igra za reprezentaciju Islanda.

Bobi Fišer: Ne. Ja zaista ne volim šah. Ne treba mi taj novac. Ne želim ga. Odbiću.

Intervjuer: Dakle, nećeš igrati?

Bobi Fišer: Mrzim šah. Zaista.

Intervjuer: Mrziš ga?

Bobi Fišer: Da.

Intervjuer: Znači, nećeš tražiti platu koja pripada velemajstorima?

Bobi Fišer: Ne. Ne, ne, ne.

Intervjuer: Kako možeš da mrziš šah kada te mnogi smatraju možda najvećim šahistom u istoriji?

Bobi Fišer: Zato što znam šta je šah u stvarnosti.

Intervjuer: Da?

Bobi Fišer: Sve se svodi na pamćenje. Sve je unaprijed pripremljeno.

Intervjuer: A šta je s kreativnošću?

Bobi Fišer: Kreativnost je daleko od prvog mjesta.

Intervjuer: Zaista tako misliš?

Bobi Fišer: Da.

Intervjuer: Ali ti si postao svjetski prvak upravo zahvaljujući kreativnosti.

Bobi Fišer: Prije svega, to je bilo davno. Kada sam igrao meč sa Spaskim. Prvi meč. A i revanš je već bio prilično davno. Prošlo je gotovo petnaest godina.

U posljednjih nekoliko godina šah se potpuno promijenio zbog razvoja računarske tehnologije.

Ali, ako šah zaista objektivno analizirate… Zaista veoma objektivno… To je prilično loša igra.

Intervjuer: Čak i ako se vratimo u Morfijevo vrijeme, i tada je postojalo mnogo teorije. Ali ipak ostaje prostor za talenat i kreativnost. Nije sve samo teorija i unaprijed pripremljeni potezi.

Bobi Fišer: Ne, nije sve. Naravno da nije. Slažem se.

Ali zašto biste željeli da se bavite nečim što se uglavnom zasniva na unaprijed pripremljenim varijantama?

Naravno da nije samo to. Ali kreativnost ovdje nije najvažnija.

Možda je tek na trećem mjestu po značaju.

Na prvom mjestu je priprema, zatim pamćenje, a tek onda dolazi kreativnost.

(Nastaviće se uskoro)

Glavni trener omladinske reprezentacije Rusije odgovara na pitanja Vladimira Barskog

29. jul 2026.

– Evgenije, kako teče rad s našim vodećim juniorima, prije svega sa Romom Šogdžijevim?

Evgenij Tomaševski: Roma je prije izvjesnog vremena dao odličan povod za medije, ispunivši prvu velemajstorsku normu i postavivši novi rekord kao najmlađi šahista kojem je to uspjelo.

Uopšte, oko tih rekorda postoji prilično zanimljiva priča. Ni ja kao trener, ni Savr i Saglara, Romini roditelji, ne pridajemo im tako veliki značaj. Jasno je da će se naš rad dugoročno ocjenjivati prema Romanovim budućim rezultatima i onome što bude postigao u karijeri.

Ali zanimljivo je da rekord za najmlađeg šahistu koji je ispunio velemajstorsku normu počinje da živi nekim svojim životom i pretvara se u nešto posebno. Svi o tome pričaju, mnogi razmišljaju o tome. Čak i strani mediji o tome pišu jednako često kao i naši. Sve zanima kakvi su Romini planovi, kako trenira i kako radi.

Naravno, u takvoj situaciji nemoguće je uopšte ne razmišljati o tom rekordu. Ipak, trudimo se da održimo ravnotežu, jer je na prvom mjestu šahovski napredak. Kada počnete da igrate dobro, rezultati dolaze sami. U pravilu ne ide obrnutim redom.

Evgenij Tomaševski i Savr Šogdžijev sa sertifikatom „Knjige rekorda Rusije“.

Svjesni smo da je većina rekorda u vezi s velemajstorskim normama postavljena zahvaljujući tome što su norme ostvarene na zatvorenim kružnim turnirima, ali bismo za sada željeli da izbjegnemo taj put. Ipak, ne želimo unaprijed ništa da planiramo. Trenutno smo u potpunosti usredsređeni na profesionalni razvoj i želimo da Roma nastavi da igra na švajcarskim turnirima, pa ćemo kasnije vidjeti šta dalje.

– Neki od prethodnih rekordera, moglo bi se reći, ostvarivali su norme u veoma povoljnim uslovima…

Evgenij Tomaševski: Gotovo svi šahisti koji su veoma rano ispunili velemajstorske norme ostvarili su najmanje dvije, a ponekad i sve tri norme upravo na zatvorenim kružnim turnirima – dok je to još bilo dozvoljeno. Pravilo prema kojem najmanje jedna norma mora biti ostvarena na švajcarskom turniru uvedeno je tek prije nekoliko godina.

Jasno je da je na otvorenom turniru mnogo teže ispuniti normu nego na posebno organizovanom kružnom turniru.

Ako pogledate spisak rekordera, vidjećete da su to, uz rijetke izuzetke, opštepriznate svjetske zvijezde. Međutim, ostvariti sve tri velemajstorske norme na otvorenim turnirima u tako mladom uzrastu predstavlja zadatak bez presedana.

Na primjer, Faustino Oro, uprkos veoma ozbiljnom pokušaju na turniru „Aeroflot“, nije uspio da na vrijeme ispuni nijednu takvu normu i zbog toga je ostao bez rekorda.

Ipak, volio bih da se udaljimo od stalnih poređenja Rome i Faustina. Prava vrijednost vidi se tek s vremenske distance. Ako rivalstvo između Šogdžijeva i Ora zaista bude postojalo, onda bi trebalo da ga gledamo kada budu imali 15 ili 16 godina, a ne sa 11 ili 12.

U ovom trenutku njihovo poređenje nema mnogo smisla, jer u svijetu postoji mnogo talentovane djece i prerano je predviđati kakva će biti njihova buduća hijerarhija.

Po mom mišljenju, pravi šahovski život danas se odvija upravo na švajcarskim turnirima – u Kazahstanu, Uzbekistanu, Azerbejdžanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i na nekim turnirima u Rusiji. Tamo se igra klasičnim tempom, a najčešće se igra samo jedna partija dnevno, a ne dvije.

Usput bih želio da skrenem pažnju mladim šahistima i njihovim roditeljima: ako mladi igrač zaista daje svoj maksimum, za kvalitetan razvoj u klasičnom šahu mnogo je bolje da igra samo jednu partiju dnevno.

– Zato što još nije dovoljno ojačao?

Evgenij Tomaševski: Da, upravo u tome je stvar! Naravno, može da igra i bez maksimalnog angažmana, ali tada će i rezultati biti slabiji. Roma svaku partiju igra do krajnjih granica svojih mogućnosti.

Pogledajmo njegove rezultate u Višoj ligi prvenstva Rusije. Rekao sam da će mi upravo taj turnir biti posebno zanimljiv, jer je tamo Roma mogao da odmjeri snage s nekim od naših vodećih velemajstora. U principu, zadovoljan sam onim što sam vidio.

Roman Šogdžijev na Visokoj ligi prvenstva Rusije. Kursk, 2026. godina.

Dok je imao dovoljno energije, dok je mogao da igra svaku partiju i svaki potez s maksimalnom koncentracijom, sve je funkcionisalo odlično. Međutim, u drugom dijelu turnira došlo je do manjeg pada. Više nije donosio pojedine odluke s onom preciznošću i pažnjom koju je pokazivao u prethodnom periodu.

Turnir i po – mislim na prvenstvo Azije za seniore i prvu polovinu Više lige – igrao je na nivou dobrog velemajstora. Ali u drugoj polovini Više lige počelo je pomalo da mu nedostaje snage. Ne toliko fizičke, koliko mentalne stabilnosti, pa su se pojavile greške kakve od njega odavno nismo viđali. To je, naravno, nešto što se može ispraviti.

Bilo mu je prilično teško i fizički. Najprije je igrao prvenstvo Azije, a zatim je otputovao u Hongkong na Svjetsko ekipno prvenstvo u rapidu i blicu. Iako tamo nije odigrao mnogo partija, sama putovanja i letovi iscrpljuju. Ta „turbulencija“ nastavila se i na turniru u Oskemenu, tako da ćemo nastaviti da radimo na stabilnosti.

Usput, zabavno mi je da čitam kako razni mediji, uglavnom strani – mada taj mit ponekad prenesu i naši šahovski kanali, ali u manjoj mjeri – pišu da Roma ima gotovo sedam trenera. Predstavljaju ga kao veliki projekat u kojem sedam različitih trenera radi s njim dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u sedmici, a on navodno nema nikakav život.

U stvarnosti je on sasvim običan dječak koji putuje po raznim zemljama, upoznaje svijet i igra šah. A što se tiče njegovih trenera… Budimo iskreni: ja možda imam različita raspoloženja tokom sedmice, ali to me ipak ne pretvara u sedam različitih trenera!

Već duže vrijeme s Romom radim samo ja, a povremeno i za određene segmente treninga uključuje se Mihail Izrailjevič Šereševski.

– Ima li trenera za fizičku pripremu?

Evgenij Tomaševski: Ima. Ja vodim šahovski dio rada, dok fizičku pripremu Roma obavlja odvojeno, kao i određene obrazovne aktivnosti.

On vodi sasvim normalan život i ovom prilikom želim da zahvalim Šahovskoj federaciji Rusije, koja stvara uslove za moj rad s Romom.

Želio bih da naglasim još jednu stvar. Jasno je da će pažnja javnosti prema Romi ostati velika, jer je riječ o talentu izuzetnog kalibra koji već postiže ozbiljne rezultate. Zato svi čekaju trenutak kada će oboriti rekord i početi borbu za titulu svjetskog prvaka.

Ali hajde da ne žurimo. Ono što mu je sada najpotrebnije jesu vrijeme i miran rad, bez suvišne buke.

– Njemu je tek jedanaest godina, zar ne?

Evgenij Tomaševski: Da, ima samo jedanaest godina. Zanimljivo je da već sada djeluje kao izuzetno iskusan igrač i da na pojedinim turnirima počinje da igra protiv rivala koji su mlađi od njega.

Kad smo već kod toga, Mihail Izrailjevič je pomenuo Ajdana Gafurova, a i ja bih želio da kažem nekoliko riječi o njemu. Njegov napredak jedan je od prvih velikih uspjeha naše škole, u kojoj rade Šereševski i Artjom Tjurin, uz podršku Šahovske federacije Rusije i njenog rukovodstva.

Ajdan je ostvario ogroman napredak i da nema Rome, njegovo ime bi već odavno bilo u centru pažnje. Gotovo sedam mjeseci je mlađi od Rome, a u julu 2026. godine bio je drugi najbolji šahista na svijetu u svom uzrastu.

Najbolji svjetski šahisti do 12 godina

Evgenij Tomaševski: Ajdan je za sada ostao pomalo u sjenci, ali tamo Artjom Tjurin i Mihail Izrailjevič rade zaista briljantan posao. Napredak od 500 rejting poena za nešto više od godinu dana je izuzetno dostignuće, ali nije riječ samo o brojkama – ogroman je i stvarni napredak u kvalitetu njegove igre.

Želio bih da skrenem pažnju na još jednu važnu stvar. Veoma nam je stalo da mladim ljudima pružimo priliku da se oprobaju kao treneri. Mihail Izrailjevič je o tome već govorio, a ja želim da ponovim: ako želite da se bavite trenerskim poslom, slobodno se odvažite. Imamo mnogo talenata, uključujući i veoma mlade šahiste od deset, jedanaest godina, pa čak i mlađe.

Vjerujem da postoje djeca koja mogu da ponove Ajdanov put i da se približe Rominom nivou. Ako želite da radite u tom pravcu, dobrodošli ste. Posla u ruskom šahu ima dovoljno za sve, u to sam potpuno siguran.

Ajdan je odličan primjer kako jedan sistem može da funkcioniše. Prije samo pola godine govorili smo da se rad tek zahuktava, a već sada vidimo prve plodove. Iskreno se nadam da će se taj trend nastaviti i da će još mlađi dječaci, rođeni 2016. i 2017. godine, takođe ostvariti velike uspjehe. Naš cilj je da izgradimo snažnu generaciju, čitavu plejadu vrhunskih igrača.

Želim da naglasim da pažljivo pratim uspjehe svih naših mladih šahista, bez obzira na to da li s njima radim lično ili ne, da li treniraju u Školi Tomaševskog ili ne.

Imamo očigledne i zapažene uspjehe, poput pobjede Valerije Klejmenove na Svjetskom prvenstvu do 18 godina, koja je izazvala veliko interesovanje. Tu su i rezultati poput nastupa Ruslana Gadžijeva u Višoj ligi.

Posebno bih istakao da danas možemo govoriti o pravom usponu omladinskog šaha u Dagestanu. Tamo već postoje trojica izuzetno perspektivnih juniora koji međusobno podstiču jedni druge kroz konkurenciju – Tajmaz Temirbekov, Ruslan Gadžijev i Ajdan Gafurov. Biće sjajno ako ih upravo to unutrašnje rivalstvo dodatno motiviše na još bolje rezultate.

Ruslan Gadžijev skrenuo je pažnju na sebe na impresivan način, iako je donedavno bio gotovo nepoznat široj javnosti. Malo je nedostajalo da obori rekord kao najmlađi učesnik Superfinala prvenstva Rusije – svega nekoliko poteza dijelilo ga je od plasmana na najvažniji turnir domaćeg kalendara. U Višoj ligi igrao je zaista fantastično.

– Poklekao je u posljednjem kolu?

Evgenij Tomaševski: Da, u partiji protiv Borisa Savčenka. Boris je vrlo kreativno odigrao otvaranje, pa je Ruslan stekao potpuno dobijenu poziciju. Međutim, kasnije se zapleo i izgubio partiju, iako bi mu, u sasvim realnom raspletu ostalih rezultata, čak i remi bio dovoljan za plasman u Superfinale.

To bi bio pravi senzacionalan uspjeh!

Nakon toga ispunio je normu međunarodnog majstora i ili je već prešao granicu od 2400 rejting poena, ili joj je sasvim blizu.

Dopada mi se i način na koji trenutno igra Matfej Jurasov. Da ne ureknem, ali čini mi se da je uspio da stabilizuje svoju igru. O tome smo razgovarali s kolegama još prije open turnira u Srbiji, na kojem je Matfej odigrao fenomenalno – podijelio je prvo i drugo mjesto i značajno premašio učinak potreban za velemajstorsku normu.

Želim da naglasim da postoji mnogo načina da mladi šahista skrene pažnju na sebe. Neko to postiže odličnim nastupima na zvaničnim takmičenjima, poput prvenstava Rusije, Azije ili svijeta, kao i ekipnih prvenstava. Drugi se afirmišu kroz seniorske turnire.

Trudim se da pratim ne samo velike open turnire, već i manje švajcarske turnire. Svi zajedno radimo na istom cilju – da ruski šah dobije snažnu i kvalitetnu novu generaciju.

Uspjeha ima mnogo i to zaista raduje. Prije nekoliko dana reprezentacija Rusije osvojila je prvo mjesto u ukupnom plasmanu po broju medalja na juniorskom prvenstvu Azije. Momci i djevojke zaslužuju sve pohvale!

Kad smo već kod toga, želio bih da izrazim zahvalnost svima koji putuju na dječja i omladinska prvenstva svijeta i Azije, koji na tim takmičenjima predstavljaju Rusiju i gotovo uvijek to čine veoma uspješno. Nekada uspješnije, nekada nešto manje, nekada putuje brojnija delegacija, nekada manja.

Imamo i entuzijaste koji na javnim kanalima vode statistiku nastupa vodećih juniora na tim prvenstvima. To je veoma zanimljivo, jer je jasno da najbolji igrači po rejtingu u svojim uzrastima nisu uvijek zainteresovani za učešće na tim takmičenjima. I to nije slučaj samo kod nas – isti trend postoji širom svijeta.

– Što su stariji, to su manje zainteresovani?

Evgenij Tomaševski: Da, to je sasvim očigledno. Teško da će, recimo, Faustino Oro biti zainteresovan za učešće, osim možda ako se radi o prvenstvu u rapidu i blicu koje se održava u njegovom gradu.

Ako pogledate Svjetsko prvenstvo do 18 godina, vidjećete da od dvadeset najboljih igrača svijeta u tom uzrastu obično učestvuje svega nekoliko.

Ipak, riječ je o važnim i ozbiljnim takmičenjima. Zato želim da zahvalim svima koji odlaze na ta prvenstva i osvajaju medalje, kao i trenerima – Mihailu Demidovu, Sergeju Moisejeviču Janovskom, Artjomu Pugačovu kao vođi delegacije i mnogim drugim stručnjacima. Po pravilu, na tim putovanjima vlada odlična atmosfera, a sve je organizovano veoma profesionalno.

Takvi turniri predstavljaju sjajnu priliku da mladi šahista dodatno skrene pažnju na sebe. Međutim, želio bih da istaknem jednu važnu stvar.

Ponekad razgovaram s roditeljima veoma mladih igrača koji su zabrinuti zato što njihovo dijete nije pokazalo maksimum na prvenstvu svijeta ili Azije. Kažu da je na treninzima sve izgledalo odlično, a na samom takmičenju nije odigralo najbolje.

Ali jedan slabiji nastup vam ne zatvara nijedna vrata!

Poznajem veliki broj vrhunskih šahista koji u dječjim kategorijama gotovo da nisu ostvarivali zapažene rezultate, a kasnije su ipak izgradili sjajne karijere.

Naravno, uspješan nastup na takvim prvenstvima može da bude odlična odskočna daska koja će ubrzati prelazak u vrhunski šah.

Postoji još jedan važan aspekt. Ne žele svi niti mogu da postanu vrhunski profesionalci. Za nekoga titula svjetskog prvaka u svojoj uzrasnoj kategoriji može ostati najveći uspjeh u karijeri, ali i to je izuzetno vrijedno dostignuće.

Ponavljam, postoje različiti načini da šahista ostavi trag.

– Da li mladi igrači koji ostvare ozbiljne rezultate dobijaju priliku da treniraju u Školi Tomaševskog?

Evgenij Tomaševski: To je prilično osjetljivo pitanje. Za sada je naša škola prije svega usmjerena na najmlađe.

Zašto?

Prije svega zato što nas još nema mnogo. Ne možemo da budemo na više mjesta istovremeno! Ja radim s Romom Šogdžijevim i Savom Vetohinom, a riječ je o dvojici igrača velemajstorskog nivoa kojima je potrebno posvetiti ogromnu pažnju.

Naravno, pružaću konsultacije i najtalentovanijim mladim igračima koji dolaze u školu – na primjer Ajdanu. On je već dostigao nivo na kojem mu je takav rad potreban, dok će drugi do njega stići nešto kasnije.

– Dakle, Ajdan već dobija vaše konsultacije?

Evgenij Tomaševski: Da.

– A kako izgleda rad sa Savom?

Evgenij Tomaševski: Sava je nešto stariji i tu treba istaći jednu važnu stvar.

Zvanično se juniorima smatraju igrači do 20, odnosno do 18 godina. Međutim, kada govorimo o vrhunskim rezultatima, danas je mnogo važnije pitanje da li igrač ima 16 ili čak samo 14 godina.

Formalno, starosne granice ostaju iste, ali se pažnja sve više usmjerava na najmlađe, jer danas šahisti sa 18 ili 20 godina već postaju svjetski prvaci ili izazivači za titulu. Zato prije svega moramo govoriti o djeci.

Rejting od 2500 sa 18 godina za nas više nije cilj.

Naravno, postoje sjajni mladi igrači koji svoj puni potencijal ostvaruju nešto sporije. Na primjer, Erdem Hubukšanov odigrao je odlično prvenstvo Azije. Malo mu je nedostajalo sreće da izbori plasman na Svjetski kup, iako je igrao zaista sjajno i nastavlja da napreduje.

I Artjom Pingin igra sve bolje. Nedavno je ostvario odličan rezultat na kvalitetnom open turniru u Srbiji.

Ali ja govorim o nečemu drugom.

Škola Tomaševskog prvenstveno je namijenjena najmlađima, ali to ne znači da su vrata zatvorena za ostale.

Ako neko bude ostvarivao zaista vrhunske rezultate i ako se okolnosti tako poklope – sve je moguće.

Kako sam, na primjer, počeo da radim sa Savom Vetohinom?

Iz određenih razloga njegova saradnja s prethodnim trenerom bila je završena i ostao je bez stručne podrške. Tada je procijenjeno da je, u interesu sve tri strane – Save, mene i Šahovske federacije Rusije – najbolje da upravo ja preuzmem rad s njim.

Dakle, sve je moguće.

Evgenij Tomaševski: Inače, treba donekle razlikovati moj lični rad od Škole Tomaševskog, jer je Škola Tomaševskog ipak mnogo bolje organizovan sistem, o kojem će detaljnije govoriti Mihail Izrailjevič Šereševski.

Važno je razumjeti da je moj individualni rad zapravo vrh ledenog brijega. Radim sa igračima koji su već dostigli velemajstorski nivo ili su mu veoma blizu. Mlade igrače pažljivo pratim, a onima koji se nalaze između ta dva nivoa nastojim da pružim savjete i konsultacije.

Kao što sam više puta rekao, naš glavni cilj jeste dostizanje vrhunskog šahovskog majstorstva. Ako govorimo o vrhunskom šahu, moramo polaziti od činjenice da se danas već sa 19 ili 20 godina igraju mečevi za titulu svjetskog prvaka. A da biste pripremili takve igrače, morate ih razvijati od najranijeg uzrasta. Tada će neko od njih stići do samog vrha.

Naravno, nagli napredak moguć je u bilo kojem životnom dobu, ali ipak se vodimo tom jednostavnom logikom.

Takođe nastojimo da pomažemo i djevojčicama.

– Kod njih razvoj dolazi još ranije?

Evgenij Tomaševski: Da. Njihov put do vrha je kraći. Na primjer, Ana Šuhman je poslije svog velikog proboja tokom 2024. i 2025. godine odmah ušla među trideset najboljih šahistkinja svijeta.

Kod žena rejting od 2400 i više znači mjesto među 50 najboljih, 2450 donosi plasman među 25 najboljih, dok je 2500 već sama svjetska elita.

Kod djevojčica je put do vrha rejting liste kraći nego kod dječaka.

Za mladiće je pravi izazov prolazak kroz ono što ja zovem „rejting čistilište“ – zonu između 2450 i 2600–2650 poena. Taj dio puta izuzetno je težak.

Gdje osvojiti tih dodatnih 150 ili 200 rejting poena? Ići na open turnire?

Ali upravo na openima djeca sa rejtingom od 2100, 2200 ili 2300 poena ne žele da gube rejting. Naprotiv, žele da ga osvoje.

Danas je očigledan trend da djeca i mladi šahisti igraju veoma proračunato. Da li je to dobro ili loše, drugo je pitanje, ali činjenica je da većina igra izuzetno pragmatično.

Ako želite da se probijete do samog svjetskog vrha, takav pristup nije ispravan. Ipak, mogu da razumijem zašto ga mnogi biraju.

Rejting je danas izuzetno važan, pa mnogi igrači bijelim figurama, da stvari nazovemo pravim imenom, svjesno igraju na remi. Cijeli njihov repertoar otvaranja prilagođen je upravo tome.

Veliki broj igrača rejtinga između 2200 i 2300 danas koristi takvu taktiku i ona zaista daje rezultate.

Još jednom naglašavam: ako želite da postanete vrhunski svjetski igrač, to nije pravi put. Ali ako vam je cilj da ostvarite kratkoročan rezultat, onda je to sasvim razumljiva i korisna strategija.

Sava Vetohin i Ivan Zemljanski trenutno se nalaze između 2550 i 2600 rejting poena. To je već sasvim drugi nivo. Međutim, čak i prelazak sa 2450 na 2550 danas predstavlja izuzetno težak zadatak.

Za to su potrebni pravi turniri, pažljivo isplaniran kalendar nastupa i, što je možda najvažnije, što manje ometanja.

Na primjer, ne treba se previše rasipati na rapid i blic.

– A upravo danas mnogi mladi talenti počinju da se specijalizuju za rapid i blic…

Evgenij Tomaševski: Da. Takvih turnira ima mnogo, kratko traju i nude veoma privlačne uslove. Osim toga, njihove titule zvuče gotovo jednako prestižno kao i titule u klasičnom šahu.

– Da li se i za njih dodjeljuju zvanične titule?

Evgenij Tomaševski: Dodjeljuju se. Na osnovu tih rezultata možete izboriti mjesto u raznim reprezentacijama i ostvariti druge pogodnosti. Jednostavnije je doći do uspjeha.

Ako govorimo o blicu, postoji još jedna prednost – možete ga ozbiljno trenirati i bez izlaska iz kuće.

– U Centralnom domu šahista može da se trenira, ovdje su turniri veoma jaki…

Evgenij Tomaševski: Igrati se može bilo gdje, pa čak i u metrou! Ali želim da podsjetim na jednu veoma važnu stvar.

Trenirajući blic, vi trenirate samo blic – ništa drugo. Moglo bi se reći da trenirate poseban sport koji se zove blic.

Sa rapidom je situacija nešto složenija, ali rapid ionako gotovo niko ne igra tek tako, u metrou ili usput, zar ne?

– Pa da.

Evgenij Tomaševski: Rapid rijetko ko igra rekreativno. To je specifična disciplina koja ima svoju, prilično usku publiku. Naravno, rapid turniri postoje, ali blic je daleko masovniji.

Najvažnije, ključno pitanje je sljedeće: najteže je naučiti dobro igrati klasični šah. On zahtijeva potpuno drugačiji nivo koncentracije i napora.

Mnogo je lakše preći sa klasičnog šaha na blic nego obrnuto.

Ne želim nikome da namećem svoje mišljenje niti da ulazim u filozofske rasprave, ali uvjeren sam da će vam upravo učenje klasičnog šaha donijeti najveću korist. Mnogo je lakše ubrzati igru ako ste naučili da razmišljate duboko, nego produbiti igru ako ste navikli samo da igrate brzo.

Postoji još jedan problem koji je povezan s tim – sve šira primjena vremenske kontrole 45 minuta plus 30 sekundi po potezu. Po tom tempu već planiraju da organizuju Svjetski kup.

Po mom mišljenju, to je veoma tužna priča.

Moja reakcija na tu novinu izrazito je negativna.

Obratite pažnju koliko su jedinstveni ljudi koji se inače po mnogo čemu razlikuju – Hikaru Nakamura, Jakob Ogard i Rameš. Svi oni jednoglasno se oštro protive toj ideji.

Jer, prijatelji, 45+30 jeste brz šah, ali nije klasični šah.

Tokom čitave istorije šah se razvijao dijalektički. Praktičniji stil igre stalno je bio u sukobu s dubljim pristupom. Metode odbrane usavršavale su se do maksimuma, zatim bi napad pronalazio nova rješenja protiv tih odbrana, pa bi se klatno ponovo vraćalo na drugu stranu. Nakon toga igra bi postajala još dublja i složenija.

Ako kontrolu 45+30 proglasimo klasičnim šahom, potpuno ćemo uništiti tu složenost.

Kao što je Rameš sasvim ispravno rekao, ako nemate vremena – nema ni dubine.

Igru ćemo svesti na krajnje pojednostavljivanje. Biće dovoljno da savršeno poznajete svoje manevre, da ne pravite grube previdove i da igrate brzo i stabilno.

Složene ideje jednostavno neće biti moguće sprovesti, jer će to biti ravno samoubistvu protiv protivnika koji igra jednostavno i praktično.

Ako, međutim, imate dva sata za razmišljanje, tada možete da komplikujete, rizikujete i postavljate protivniku ozbiljne probleme, baš kao što to rade indijski velemajstori ili Vinsent Kajmer, Javohir Sindarov i Nodirbek Abdusatorov.

Primijetite da oni uspijevaju da stvaraju ozbiljne probleme čak i najboljim šahistima svijeta.

Nemojte se voditi pričama kako se svijet ubrzava i slično.

Vaš prvi zadatak jeste da naučite da dobro igrate šah.

Učite klasični šah – to je izuzetno važno!

Prvo, ne vjerujem da će klasični šah ikada potpuno izgubiti svoje mjesto, jer upravo on predstavlja pravi šah.

Drugo, kada jednom naučite da dobro igrate klasiku, kasnije ćete mnogo lakše prilagoditi svoju igru bilo kojoj vremenskoj kontroli.

Obrnuto, međutim, ne funkcioniše.

Na to želim da skrenem pažnju svima koji danas kao prioritet biraju blic i rapid.

Ponavljam: sve ovo važi ako vam je cilj da dostignete sam svjetski vrh. Ako vam to nije cilj, onda, naravno, možete da se bavite čime god želite.

Priču Evgenija Tomaševskog dopunjava zaslužni trener Bjeloruske SSR Mihail Šereševski.

Mihail Šereševski. Moskva, 2026. godina

Mihail Šereševski: U martu 2025. godine počeli smo da radimo s Ajdanom Gafurovim. Tada je imao rejting 1879.

1. avgusta ove godine njegov rejting će iznositi 2367, što znači da je za to vrijeme napredovao za gotovo 500 rejting poena.

U posljednje vrijeme Ajdan je protiv velemajstora odigrao 11 partija klasičnim tempom i osvojio 5,5 poena.

Na turniru u Srbiji nedostajalo mu je samo pola poena za normu međunarodnog majstora – u posljednjem kolu nije uspio da realizuje dobijenu poziciju s velikom prednošću.

Naš rad zasniva se na preciznoj metodologiji koju smo usaglasili s Evgenijem Tomaševskim.

Za pripremu otvaranja zadužen je međunarodni majstor Artjom Tjurin. On ne dopušta nikakvu improvizaciju, zbog čega kasnije neće biti potrebe da se čitav repertoar mijenja iz temelja.

Naravno, pojedine varijante će se s vremenom doraditi, ali je najvažnije da dijete od najranijih godina razvija osjećaj za osnove pozicione igre.

Ne pokušavamo da protivnike redovno lovimo na jeftine zamke niti da stičemo prednost pomoću sumnjivih varijanti koje mogu donijeti uspjeh u jednoj partiji, ali kasnije vrlo vjerovatno dovode do pravog debakla u otvaranju.

Ajdan ima veoma dobre perspektive. U ovom trenutku ima drugi rejting na svijetu u svom uzrastu, odmah iza Rome Šogdžijeva. Do rejtinga potrebnog za sticanje titule međunarodnog majstora nedostaje mu još samo 25 poena, iako tek treba da ispuni potrebne norme.

Ajdan Gafurov. Alma-Ata, 2025. godina.

Ne radimo samo sa Ajdanom. Napreduje, na primjer, i Fedor Sideljnikov. S njim smo počeli da radimo u julu 2025. godine, a za godinu dana značajno je unaprijedio svoje razumijevanje igre i osjetno povećao rejting, koji trenutno iznosi 1838. Uvjeren sam da će njegov rejting nastaviti da raste veoma brzo čim otkloni određene nedostatke u svojoj igri.

Naš rad zasniva se na provjerenoj metodologiji koja obuhvata sve faze partije. Tako postepeno ispravljamo i uklanjamo sistemske nedostatke u šahovskom obrazovanju, koji su tipični za mnoge mlade igrače.

Nedavno smo počeli da radimo i sa dvije djevojčice – Elzjatom Levgejevom i Marjanom Osipovom.

Elzjata je postala prvakinja Rusije za 2026. godinu, ali to nije bio presudan razlog zbog kojeg smo je uključili u grupu. Pratim partije praktično svih vodećih mladih šahista na prvenstvima Rusije, ali i na drugim turnirima. Dopao mi se njen pristup šahu, kao i sama igra, pa smo odlučili da započnemo saradnju.

Marjana je, s druge strane, privukla pažnju na dječjem turniru „Aeroflota“. U svom uzrastu trenutno ima najbolji rejting u Rusiji, mada moram ponoviti da rejting nije najvažniji kriterijum.

Radili smo i sa Matfejem Jurasovom, koji je u jednom periodu stagnirao u šahovskom razvoju. Nakon saradnje s nama, a prije svega sa Artjomom Tjurinom na pripremi otvaranja, napravio je veliki iskorak. Ispunio je dvije norme međunarodnog majstora, podigao rejting na više od 2400 poena, postao svjetski prvak u rapidu do 14 godina, kao i svjetski prvak među školarcima.

S Matfejem danas više ne radimo, jer smo prvenstveno usmjereni na razvoj i izgradnju pravilnih šahovskih temelja kod mlađe djece. Ipak, veoma nas raduju njegovi novi uspjesi, posebno velemajstorska norma koju je nedavno ostvario na open turniru u Beogradu.

U radu sa Ajdanom i Fedorom, a uskoro će im se pridružiti i Elzjata, od velike nam je pomoći saradnja sa Intelekt akademijom iz Novokuznjecka. Predsjednica njenog Nadzornog odbora, Jelena Genijevna Ribkina, iskreno podržava razvoj šaha.

Prije svega, Akademija omogućava odlično obrazovanje kroz program učenja na daljinu, pri čemu svaki naš učenik ima nastavnika koji radi individualno s njim.

Osim toga, Intelekt akademija pruža i značajnu finansijsku podršku mladim šahistima.

Na primjer, Ajdan Gafurov je upravo zahvaljujući toj obrazovnoj ustanovi mogao da učestvuje na posljednja dva međunarodna turnira u Srbiji.

I Fedor Sideljnikov, koji je postao svjetski prvak u blicu do deset godina i osvojio srebrnu medalju na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u klasičnom šahu, putovao je u Srbiju na međunarodni turnir uz podršku Intelekt akademije.

Posebnu zahvalnost dugujemo i Šahovskoj federaciji Dagestana, kao i njenom predsjedniku, velemajstoru Džakaju Džakajevu, na velikoj pomoći koju su pružili Ajdanu Gafurovu i na sredstvima izdvojenim za njegovo učešće na međunarodnim takmičenjima.

Ako govorimo o savremenom profesionalnom šahu na najvišem nivou, onda je sat i po ili dva rada dnevno jednostavno premalo za ozbiljan napredak. Potrebno je imati najmanje četiri do pet slobodnih sati svakog dana posvećenih šahu.

Jasno je da su mladi šahisti iz Indije, Uzbekistana, Kazahstana, ali i mnogih drugih zemalja, koji su odlučili da im šah bude životni poziv, spremni da treniraju i po deset sati dnevno. Školovanje kod njih često pada u drugi plan.

Zahvaljujući saradnji sa Intelekt akademijom, naši učenici mogu da steknu kvalitetno obrazovanje kroz program učenja na daljinu, a istovremeno dobijaju ono najvažnije – četiri do pet slobodnih sati dnevno za ozbiljan rad na šahu.

Ipak, čak ni tako ne možemo da se po broju trening sati ravnopravno takmičimo sa šahistima iz zemalja Centralne Azije, Indije i pojedinih drugih država. Kod nas većina ljudi ipak ulaže nešto manji životni ulog u šah.

Ako osjete da u šahu nisu ostvarili ono čemu su težili, oni i dalje imaju priliku da uspiju u drugim oblastima, jer nisu zapostavili kvalitetno obrazovanje.

Zato se s konkurencijom moramo boriti kvalitetom rada. Naše školovanje i šahovska obuka moraju biti bolji nego u tim zemljama.

Već smo počeli da primjenjujemo sistemski način rada.

Ranije se od jednog trenera očekivalo da svoje učenike nauči svemu – otvaranjima, različitim elementima srednje igre i završnicama. Međutim, to danas više nije moguće.

Šah je postao toliko složen, a proces treninga toliko se promijenio pojavom računara, da jedan čovjek više ne može kvalitetno da pokrije sve oblasti.

Nije slučajno što se u mnogim drugim sportovima odavno radi timski. Mi smo krenuli istim putem.

Ja sam zadužen za sistemsku obuku, razvijanje neophodnih šahovskih vještina i rad na završnicama.

Za otvaranja je zadužen međunarodni majstor Artjom Tjurin.

Kada igrač dostigne nivo približan Ajdanovom, tada počinje da dobija i konsultacije Evgenija Jurjeviča Tomaševskog.

Uopšte, zanimaju nas mladi šahisti koji žele da svoj život posvete šahu i da izaberu trenerski poziv.

Spremni smo da razmotrimo kandidate koji bi željeli da se uključe u rad Škole Tomaševskog.

Vjerovatno će nam, kako budemo rasli, biti potrebni i ljudi koji će se posebno baviti organizacionim poslovima.

Fotografije: Vladimir Barski i pres-služba Jugozapadnog državnog univerziteta (Jugozapadni državni univerzitet Rusije).

https://ruchess.ru/news/report/evgeniy_tomashevskiy_vazhnee_vsego_nauchitsya_igrat_v_klassiku/

Objavljeno: 24. jul 2026. u 17.16
Autor: Aleksandar Vorotilov, izvršni direktor Kursiv Media Holdinga

Evropska unija je 23. jula odlučila da proširi spisak pravnih i fizičkih lica obuhvaćenih sankcijama. Nakon dugih rasprava, među sankcionisane je uvršten i aktuelni predsjednik Međunarodne šahovske federacije (FIDE) Arkady Dvorkovich, koji je bio kandidat na predstojećim izborima za prvog čovjeka organizacije.

Nakon toga Dvorkovich je objavio da privremeno suspenduje obavljanje dužnosti predsjednika FIDE, a funkciju vršioca dužnosti preuzeo je Viswanathan Anand.

Zanimljivo je da je prije samo nekoliko sedmica predsjednik Kazahstanske šahovske federacije Timur Turlov trebalo da nastupi na izborima u istom timu sa Dvorkovichem, kao kandidat za potpredsjednika FIDE. Sada bi se raspored snaga u predstojećoj izbornoj trci mogao značajno promijeniti.

O tome kako su posljednji događaji uticali na izbore u FIDE i kako vidi dalji razvoj situacije, Timur Turlov govorio je u intervjuu za Kursiv.

— Timure Ruslanoviču, hvala što ste izdvojili vrijeme. Prije samo nekoliko sedmica izjavili ste da ćete učestvovati na izborima za FIDE kao kandidat za potpredsjednika. Danas su se političke i izborne okolnosti promijenile. Kako je to uticalo na vaše planove?

Timur Turlov— Situacija se zaista promijenila. Nakon konsultacija sa kolegama iz Kazahstanske šahovske federacije i međunarodnim partnerima donio sam odluku da se kandidujem za predsjednika FIDE.

Sada počinjemo pripremu sve potrebne dokumentacije. Iskreno, odluku je trebalo donijeti veoma brzo, ali sam uvjeren da ćemo sve završiti na vrijeme. U to nemam nikakvu sumnju.

— Da li ste ranije razmatrali mogućnost takvog scenarija?

— Znate, to je slično kao u biznisu. Učešće u bilo kom projektu podrazumijeva spremnost da preuzmete veću odgovornost kada to okolnosti zahtijevaju. Zato sam, kada se situacija promijenila, odluku donio odmah.

Uostalom, već sam duboko uključen u sve procese. Više od tri godine vodim Kazahstansku šahovsku federaciju, a od 2024. godine predsjednik sam Međunarodne federacije školskog šaha.

Imam aktivne kontakte sa kolegama širom svijeta, u Aziji realizujemo nekoliko velikih projekata, a ukupno sam u razvoj šaha investirao oko 75 miliona američkih dolara.

Tokom posljednjih mjesec dana intenzivno sam razgovarao sa kolegama, uključujući i nedavno putovanje u Južnu Afriku, gdje smo diskutovali o programu razvoja i oblastima za koje sam planirao da budem zadužen u rukovodstvu FIDE.

Važno je naglasiti da za mene ovo nije pitanje ličnih ambicija.

Na sreću, u svom životu imam dovoljno projekata kroz koje mogu da se ostvarim kao preduzetnik i menadžer.

Moja odluka da se kandidujem za predsjednika FIDE proizlazi iz sasvim drugog razloga.

Iskreno vjerujem da svjetski šah danas ima jedinstvenu priliku da napravi naredni veliki korak u svom razvoju. Ako moje iskustvo može biti korisno međunarodnoj šahovskoj zajednici, onda smatram da tu odgovornost treba da preuzmem.

— Rekli ste „naredni korak u razvoju svjetskog šaha“. Šta konkretno pod tim podrazumijevate? I koliko se program koji ste pripremili za kandidaturu za potpredsjednika razlikuje od predsjedničkog programa?

Timur Turlov— Ukratko, da. Već imam pripremljenu platformu, a najveći dio onoga što smo razvili može se u potpunosti primijeniti i u predsjedničkom programu. Mijenja se samo nivo odgovornosti.

Moja platforma zasniva se na tri ključna pravca u kojima vjerujem da moje iskustvo može donijeti najveću korist:

-digitalizacija i primjena vještačke inteligencije;
-razvoj školskog šaha;
-finansijska održivost nacionalnih federacija.

— Možete li to detaljnije objasniti?

Timur Turlov— Kada je riječ o digitalizaciji, cilj je stvaranje jedinstvene digitalne platforme FIDE.

Na toj platformi svaki igrač imao bi jedinstveni nalog, kompletnu istoriju rejtinga, mogućnost učešća na onlajn turnirima i pristup edukativnim sadržajima na jednom mjestu.

Istovremeno, svim nacionalnim federacijama bili bi dostupni savremeni alati zasnovani na vještačkoj inteligenciji – od analize partija i pomoći trenerima do efikasnije kontrole regularnosti takmičenja.

Trenutno u okviru Kazahstanske šahovske federacije završavamo veliki projekat KazChess ID.

To je jedinstveni digitalni ekosistem koji povezuje igrače, trenere, sudije, roditelje, organizatore turnira i samu federaciju.

Želimo da se udaljimo od nepovezanih servisa i papirnih procesa. Svaki šahista dobijaće jedinstveni digitalni profil sa rejtingom, istorijom učešća na turnirima, ostvarenim rezultatima, mogućnošću prijavljivanja za takmičenja, korišćenja usluga federacije i pristupa obrazovnim materijalima.

To čini cijeli sistem mnogo transparentnijim i jednostavnijim.

Ako ovaj pristup funkcioniše na nacionalnom nivou, ne postoji razlog zašto ga ne bismo mogli proširiti i na međunarodnu federaciju.

Naravno, ne govorimo o tome da jednostavno prenesemo kazahstanski model na cijeli svijet. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti, svoje zakonodavstvo i svoje digitalne sisteme.

Ali sama filozofija – „učiniti saradnju sa FIDE što jednostavnijom, savremenijom i praktičnijom“ – po mom mišljenju potpuno je univerzalna.

Ako ćemo iskreno, čini mi se da je registracija za turnir putem Google obrasca već pomalo arhaična.

Kada je riječ o školskom šahu, mislim da će nam mnogo koristiti i iskustvo Kazahstana, kao i praksa Međunarodne federacije školskog šaha, čiji sam predsjednik skoro dvije godine.

Što se tiče finansija, moramo pomoći federacijama da izgrade sopstvene stabilne izvore prihoda. To se može ostvariti kroz partnerstva, sponzorske programe i profesionalno upravljanje imovinom.

— Kako se danas razvija šah u uslovima digitalizacije?

Timur Turlov— Razvoj široke digitalne infrastrukture za nacionalne federacije neće samo podići svakodnevno funkcionisanje na viši nivo, već će značajno ojačati sposobnost federacija da upravljaju šahom na nacionalnom nivou.

To će omogućiti lakši pristup većem broju sponzora i komercijalnih partnera, kao i mogućnost da federacije ostvaruju prihode kroz razvoj digitalnih obrazovnih i igračkih servisa.

— Gdje će biti moguće upoznati se sa vašim predizbornim programom?

Timur Turlov— Počinjemo rad na posebnom sajtu na kojem će biti predstavljene sve informacije, uključujući tim i programsku platformu.

Biće dostupan na svim zvaničnim jezicima FIDE, kako bi nacionalne federacije i šahovska zajednica mogli da se upoznaju sa našim programom bez ikakvih ograničenja.

Vjerovatno ću biti aktivniji i na svojim društvenim mrežama. Materijala sigurno neće nedostajati.

— Ko će biti vaš kandidat za mjesto potpredsjednika FIDE?

Timur Turlov— To će biti Viswanathan Anand.

Mislim da Vishyju u šahovskom svijetu nije potrebno posebno predstavljanje. On je jedan od najvećih šahista u istoriji i osoba koja uživa ogromno poštovanje praktično na svim kontinentima.

Posljednjih godina pokazao je da je veoma snažan rukovodilac koji duboko razumije kako FIDE funkcioniše.

Treba istaći da je aktuelni tim FIDE posljednjih godina ostvario ozbiljne rezultate, a Vishy je u tome imao važnu ulogu.

Zaista je mnogo urađeno.

Upravo zbog toga njegovo učešće u našem timu predstavlja određenu garanciju kontinuiteta i očuvanja svega dobrog što je već urađeno.

A za mene lično velika je čast što je Vishy prihvatio da bude dio našeg tima.

Cijenim njegovo povjerenje i želim da mu se zahvalim.

— Koji će biti vaši prvi koraci nakon zvanične registracije?

Timur Turlov— Registracija je prije svega pravno pitanje.

Ako pogledamo širu sliku, svoje učešće u predizbornoj kampanji vidim šire od same lične kandidature.

Tim koji izlazi na izbore je zaista međunarodni, a ja u njemu predstavljam Kazahstan – onu „srednju silu“ o kojoj je govorio naš predsjednik.

Širom svijeta uživamo poštovanje zbog sposobnosti da gradimo povjerenje i povezujemo partnere.

Mislim da je upravo takav pristup danas posebno potreban i u međunarodnim sportskim organizacijama.

U FIDE postoji oko 200 nacionalnih federacija koje predstavljaju različite kulture, regione i interese. Ovdje je posebno važno znati pronaći ravnotežu i donositi odluke koje služe interesima cijele šahovske zajednice.

Uvjeren sam da mogu da unesem u rad Federacije upravo te principe ravnoteže i dijaloga sa poštovanjem, koji su danas jedna od prepoznatljivih karakteristika spoljne politike Kazahstana.

https://tinyurl.com/554k2baa

Biel Chess Festival

Najmlađi igrač u istoriji koji je dostigao rejting od 2700 govori o receptu svog uspjeha (naporan rad + taktika, taktika, taktika), pobjedi nad Topalovom u njihovom meču i zašto mu je Magnus uzor.

Yağız Kaan Erdoğmuş: Ovo mi je prvi put da učestvujem u Bijelu. Turnir je zaista izuzetno jak. Ovdje su ranije igrali Karlsen i moj trener Jeremia Madeira, tako da je Biel Chess Festival zaista veliko takmičenje. Srećan sam što ove godine imam priliku da nastupim. Protivnici su veoma jaki i još nisam uspio da pobijedim nijednu partiju. Nadam se da ću to uspjeti u narednoj.

To dovoljno govori koliko je turnir težak.

Novinar: Turska šahovska zajednica pažljivo prati vaše nastupe. Vi ste najmlađi igrač u istoriji koji je dostigao FIDE rejting od 2700. Kako ste trenirali i koji je bio recept za tako brz napredak?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Glavna stvar je što sam veoma mnogo radio. Dugo nisam išao u školu. Neprestano sam bio na pripremama, rješavao zadatke i radio na šahu. Mislim da je upravo to najvažnije – morate izuzetno mnogo da radite.

Naravno, vjerujem da imam i malo talenta. Nije sve samo u radu, ali ipak mislim da je naporan rad presudan.

Novinar: Da li postoji neka oblast šaha kojoj posvećujete posebnu pažnju – otvaranja, taktika, računanje varijanti ili završnice?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Mislim da je taktika najvažnija. Čak i ako ne poznajete dobro otvaranje, uz dobro računanje varijanti možete pronaći dobre poteze i igrati kvalitetno za tablom. Naravno, i otvaranja i završnice su veoma važni, ali po mom mišljenju taktika je najvažnija, jer vam je potrebna u svim fazama partije.

Novinar: Kako trenirate taktiku?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Rješavam taktičke zadatke. To je najvažnije. Radim na Lichessu, Chess.com-u, ChessTempu, ali i iz knjiga. Danas je veoma lako pronaći veliki broj kvalitetnih zadataka.

Novinar: Pratio sam vaše partije i igrali ste meč protiv Topalova, jednog od najboljih igrača i prave šahovske legende. Pobijedili ste ga u nekoliko veoma taktičkih partija. Kako je igrati protiv takve legende?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Naravno, veoma sam srećan što sam imao priliku da igram meč protiv njega. On je veoma iskusan bivši svjetski prvak i to je za mene bila odlična prilika za sticanje iskustva.

Odigrali smo mnogo dobrih partija, a, kao što ste rekli, neke sam dobio zahvaljujući taktici. Na primjer, u drugoj partiji bilo je mnogo taktičkih motiva nakon što sam odigrao potez e6. U cjelini, to je za mene bio veoma uspješan meč. Osvojio sam mnogo rejting poena i veoma sam zadovoljan što sam imao tu priliku.

Novinar: Imate odlične trenere. Ko vas trenutno trenira?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Ovdje sam došao sa svojim trenerom Eltađom Safarlijem, ali radim i sa Šahrijarom Mamedjarovom, koji je u najboljim danima bio drugi igrač svijeta. On je, naravno, izuzetno jak šahista. I moj trener Eltađ Safarli je takođe veoma snažan.

Novinar: Turska šahovska zajednica vas pažljivo prati. Iz kog grada dolazite?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Iz Burse. Tamo živim. To je otprilike dva sata od Istanbula.

Novinar: Kakvi su vam planovi za nastavak sezone? Koje turnire ćete igrati?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Ove godine igraću u Turskoj ligi, nastupiću na Šahovskoj olimpijadi, kao i u Godabal šahovskoj ligi. Očekuje me mnogo turnira.

Novinar: Imate li šahovskog uzora, igrača na koga se ugledate i koji vas inspiriše?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Naravno. To je Magnus Karlsen. Mislim da je tako kod mnogih igrača. On već dugo dominira svjetskim šahom i po mom mišljenju i dalje je najbolji. Istina, postaje stariji, ali i dalje igra na izuzetnom nivou. Moj uzor je, bez dileme, Magnus Karlsen.

Novinar: Da li ste već igrali protiv Magnusa Karlsena?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Jesam. Izgubio sam, ali bila je to veoma nesrećno izgubljena partija.

Branio sam se tokom čitave partije, a onda sam napravio samo jednu grešku i izgubio. Baš je bio nesrećan poraz.

Novinar: Kako biste opisali svoj stil igre? Da li ste više taktički i agresivan igrač ili više strateški?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Rekao bih da sam više strateški igrač. Mnogi misle da igram agresivno, ali ja bih rekao da je moj stil prije svega strateški.

Novinar: Za kraj, imate li neku poruku za tursku šahovsku zajednicu?

Yağız Kaan Erdoğmuş: Nastavite da pratite turske prenose. Biće mi veoma drago ako budete navijali za mene.

Novinar: Podržite Erdoğmuša i pratite njegove partije. Želimo vam mnogo uspjeha na predstojećim turnirima, kao i na brzopoteznom dijelu turnira.

🇹🇷 A chat with Yağız Kaan Erdoğmuş!

The youngest 2700-rated player in history on his training recipe (hard work + tactics, tactics, tactics), beating Topalov in their match, and why Magnus is his idol.

❤️ https://t.co/LSTF2zeN9x#bielchess #biel2026 #chess pic.twitter.com/NdFm5QmFba

— Biel Chess Festival (@BielFestival) July 18, 2026

Imao sam zadovoljstvo da obavim intervju sa velemajstorom Nikitom Petrovom, koji je na nedavno završenom turniru Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 – Open A ostvario izuzetan rezultat, osvojio drugo mjesto i popravio svoj FIDE rejting za 9,5 poena.

Goran Tomić: Čestitam na drugom mjestu na Montenegro Openu. Kako biste ocijenili svoj nastup i da li ste zadovoljni partijama koje ste odigrali?

GM Nikita Petrov: Sveukupno, zadovoljan sam svojim nastupom na turniru. Ni u jednom trenutku nisam imao osjećaj da sam u nekoj partiji bio u ozbiljnoj nevolji. Istovremeno, jasno je da takav miran pristup, sa relativno malo rizika, ima i svoje nedostatke. U mom slučaju, to je vjerovatno bio glavni razlog zbog kojeg nisam uspio da osvojim turnir, iako je ukupan kvalitet mojih partija bio veoma visok.

G.T: Završili ste turnir sa istim brojem poena kao pobjednik. Da li ostaje žal što je prvo mjesto izmaklo zbog dodatnih kriterijuma?

GM Nikita Petrov: Neki drugi igrači, uključujući i pobjednika turnira Evgenyja Romanova, bili su spremni da preuzmu veći rizik. Češće nego ne, veći rizik donosi i veću nagradu. Zato smatram da je konačan plasman bio pravedan i da je vjerno odrazio nastup svih učesnika.

G.T: Koju biste partiju sa ovog turnira izdvojili kao svoju najbolju i zašto?

GM Nikita Petrov: Po mom mišljenju, najzanimljivija partija koju sam odigrao na Prvenstvu Mediterana bila je protiv Andreja Ljepića.

Petrov,Nikita (2555) – Ljepic,Andrej (2428) [A46]
Round 5: Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 (5.1), 04.07.2026

1.d4 e6 2.Nf3 Nf6 3.Bf4 b6 4.e3 Bb7 5.Bd3 Be7 6.h3 0–0 7.0–0 c5 8.Nbd2 d5 9.c3 Nc6 10.Qe2 Bd6 11.Bg5 h6 12.Bh4 Be7 13.Rad1 Nd7 14.Bg3 c4 15.Bc2 f5

Poslije poteza crnog 15…f5, nastala pozicija bi lako mogla poslužiti kao trening zadatak za veoma jake igrače. Ironično, nisam uspio sam da ga riješim. Umjesto da pronađem najjači nastavak, 16.Bh2 nakon čega slijedi Kh1, Rg1 i g2-g4 vodi do velike prednosti bijelih, odlučio sam se za primamljiv, ali pogrešan potez.
Srećom po mene, nije uspio da u potpunosti iskoristi pruženu priliku. Ipak, ako bih morao da izdvojim jednu partiju sa turnira, to bi definitivno bila ova.

Umjesto toga, odlučio sam se za primamljiv, ali pogrešan potez 16.b3?! b5 17.bxc4 bxc4 18.e4!? Izabrao sam e4, potez koji je izgledao izuzetno primamljivo, ali je omogućio mom protivniku da se vrati u partiju.

A ovdje je crni mogao da dođe do nejasne, ali pozicije koja se može igrati poslije: 18…fxe4 19.Nxe4 dxe4 20.Qxe4 Rxf3! Moj mladi protivnik nije primijetio ovaj resurs i izgubio je nakon:

18…Kh8 19.exf5 exf5 20.Qe6 +-

20…Rf6 21.Qxd5 Nb6 22.Qxd8+ Bxd8 23.Rfe1 Kg8 24.Be5 Nxe5 25.dxe5 Rf8 26.Nxc4 Bxf3 27.gxf3 Nxc4 28.Bb3 Rc8 29.Rd4 Ba5 30.Rxc4 Rxc4 31.Bxc4+ Kh7 32.e6 Re8 33.e7 Bxc3 34.Bf7 Bxe1 35.Bxe8 1–0

G.T: Prošle godine osvojili ste titulu šampiona Crne Gore. Koliko je osvajanje državnog prvenstva uticalo na Vaše samopouzdanje i na buduću karijeru?

GM Nikita Petrov: Prvi put sam osvojio Prvenstvo Crne Gore 2024. godine i u tom trenutku je to bez sumnje bio jedan od najvećih uspjeha u mojoj karijeri. Osvajanje državne titule donijelo mi je značajan podsticaj samopouzdanju i dodatno učvrstilo moje uvjerenje da se krećem u pravom smjeru.

G.T: Koje ste ciljeve postavili za ostatak 2026. godine? Da li su prioritet međunarodni turniri, povećanje rejtinga ili nešto drugo?

GM Nikita Petrov: Kada su u pitanju moji planovi za 2026. godinu, glavni prioritet mi je da ostvarim dobar rezultat za reprezentaciju Crne Gore na Šahovskoj olimpijadi, koja će se krajem septembra održati u Samarkandu. Takođe očekujem da ću igrati još nekoliko turnira, iako će oni najvjerovatnije imati manji značaj.

Kada je riječ o osvajanju rejting poena, aktuelni FIDE pravilnik o rejtingu učinio je taj zadatak nevjerovatno teškim. Po mom mišljenju, sistem bi svakako mogao biti unapređen, ali bez obzira na okolnosti, potrudiću se da dam svoj maksimum.

G.T: Kada i kako ste zavoljeli šah? Ko vas je prvi uveo u svijet 64 polja? Kako je izgledao Vaš put do titule velemajstora? Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se susretali na tom putu?

GM Nikita Petrov: Veoma dobro se sjećam dana kada sam odigrao svoju prvu šahovsku partiju. Pravilima me je naučila moja baka, sa kojom sam proveo najveći dio djetinjstva. Nažalost, preminula je prošle godine.

Naučila me je mnogim različitim društvenim igrama, a u jednom trenutku je vjerovatno odlučila da je vrijeme da me upozna sa nečim složenijim. Ne sjećam se kako je ta prva partija završena niti ko je pobijedio, ali iz nekog razloga početna pozicija bila je veoma neobična: na tabli su se nalazile četiri dame na poljima c1, f1, c8 i f8, dok je svaka strana imala samo jednog lovca, postavljenog na d1 i d8.

Kasnije sam naučio prava pravila šaha i priključio se lokalnom šahovskom klubu u mom rodnom gradu Novorosijsku, gdje sam upoznao svog prvog – i na kraju jedinog – trenera, Sergeja Veljinova.

Od tada je šah postao neizostavni dio mog života. Ipak, nikada nisam smatran čudom od djeteta. Tek sa šesnaest godina uspio sam da pređem granicu od 2200 Elo poena i sve do druge godine studija nisam ozbiljno razmišljao o tome da postanem profesionalni šahista.

Tada su se stvari konačno počele poklapati: moji rezultati su se značajno poboljšali i u relativno kratkom periodu ostvario sam norme za međunarodnog majstora (IM) i velemajstora (GM).

G.T: Koji treneri ili šahisti su imali najveći uticaj na Vaš razvoj?

GM Nikita Petrov: Još od svoje dvanaeste godine šah sam proučavao gotovo potpuno samostalno, bez pomoći trenera. To je podrazumijevalo bezbroj sati provedenih uz šahovsku literaturu i analiziranje partija velikih majstora iz prošlosti.

G.T: Imate li šahovskog uzora ili igrača čije partije posebno volite da proučavate?

GM Nikita Petrov: Sasvim slučajno, igrač koji je vjerovatno imao najveći uticaj na mene bio je Aleksandar Aljehin. Svima koji žele da razviju dublje razumijevanje dinamične igre toplo bih preporučio njegovu zbirku komentarisanih partija „Na putu ka najvišim dostignućima u šahu“ (On the Road to the World Championship, 1923–27 na engleskom). Ta knjiga je oblikovala moje šahovsko razumijevanje više nego gotovo bilo koja druga.

G.T: Kako izgleda jedan tipičan dan priprema za važan turnir? Koliko vremena posvećujete pripremi otvaranja, taktičkom treningu i fizičkoj spremi?

GM Nikita Petrov: Kada je riječ o pripremama za turnire, većina velemajstora, pa i igrača mog nivoa uopšte, nesrazmjerno mnogo vremena posvećuje radu na otvaranjima i traženju novih ideja. Nisam uvjeren da je to najefikasniji pristup, ali tako se profesionalni šah istorijski razvijao. Zbog toga priprema otvaranja zauzima daleko najveći dio našeg vremena.

Naravno, svi ostali aspekti igre i dalje su veoma važni. Zapravo, posljednjih godina sve je više turnira sa dva kola dnevno, što znači da fizička izdržljivost i opšta kondicija postaju sve značajniji faktori. Ne mogu reći da sam posebno zadovoljan tim trendom, ali to je nešto čemu svaki profesionalac mora da se prilagodi.

G.T: Kako se savremeni šah promijenio dolaskom moćnih šahovskih motora i vještačke inteligencije? Mislite li da je danas teže uspjeti nego prije deset ili dvadeset godina?

GM Nikita Petrov: U velikoj mjeri, te promjene pokrenute su brzim razvojem tehnologije i izuzetnom snagom savremenih šahovskih mašina. Iako su šahovske mašine već dugi niz godina mnogo jače od ljudi, ranije su pogrešno procjenjivali čitave klase pozicija. Danas su, međutim, izuzetno blizu tome da budu savršeni šahisti. Njihovim procjenama može se vjerovati gotovo bez izuzetka.

Kao posljedica toga, ogroman broj igrača sada, uslovno rečeno, ima pristup višoj šahovskoj inteligenciji. Naravno, prosječan nivo igre drastično je porastao. Kada je riječ o apsolutnoj snazi igre, zapravo je postalo lakše napredovati. Međutim, kada je u pitanju nadmašivanje konkurencije, izazov je mnogo veći, jer svi imaju pristup praktično istim moćnim analitičkim alatima.

To se jasno može vidjeti u zemljama poput Indije i Uzbekistana. Mnogi njihovi mladi talenti čak ni ne rade sa ličnim trenerima. Prije dvadeset ili trideset godina bilo bi gotovo nemoguće dostići vrhunski nivo u takvim okolnostima. Danas, međutim, mogu da se oslone na vrhunske šahovske motore, ChessBase i veliki broj kurseva otvaranja koje proizvode vodeće šahovske kompanije. Ti resursi omogućavaju talentovanim igračima da nevjerovatno brzo napreduju, pa je nadarenim mladim šahistima danas mnogo lakše nego ranije da se probiju do svjetske elite.

G.T: Kako biste ocijenili trenutno stanje šaha u Crnoj Gori? Da li vidite napredak i dolazi li dovoljno talentovanih mladih igrača? Koji biste savjet dali mladim šahistima koji sanjaju da jednog dana postanu velemajstori?

GM Nikita Petrov: Nažalost, Crna Gora se suočava sa drugačijom vrstom izazova. Po mom mišljenju, glavni problem nije infrastruktura, već motivacija. Zemlja nudi dobre uslove za mlade igrače – ima mnogo turnira, redovno se organizuju pripremni kampovi, a na raspolaganju su i kvalitetni treneri. Međutim, imam utisak da mnogi mladi igrači, a često i njihovi roditelji, ne vide šah kao održivu profesiju, pa čak ni kao ozbiljan životni put. Nisam sasvim siguran zbog čega je to tako, ali dok se takav način razmišljanja ne promijeni, biće teško stvoriti čitavu generaciju snažnih velemajstora u Crnoj Gori.

Ipak, svakako se preduzimaju pozitivni koraci i optimista sam kada je riječ o budućnosti. Iskreno vjerujem da crnogorski šah ima sve predispozicije da u godinama koje dolaze ostvari mnogo veće uspjehe.

G.T: Za kraj, imate li poruku za čitaoce bloga Šah-mat lista i ljubitelje šaha u Crnoj Gori?

GM Nikita Petrov: Na kraju, želio bih da ohrabrim sve koji čitaju ovaj intervju da igraju šah, uživaju u šahu i cijene ovu igru u svoj njenoj bogatosti i ljepoti.

Goran Tomić: Hvala vam što ste izdvojili vrijeme da sa čitaocima bloga Šah-mat lista podijelite svoja razmišljanja i iskustva. Želim Vam još mnogo pobjeda, uspješnih turnira i nastavak napretka u vašoj izuzetnoj karijeri.

Nadam se da ćemo imati priliku da vas ponovo ugostimo na stranicama Šah-mat liste.

Još jednom vam hvala i želim vam mnogo uspjeha u predstojećim izazovima.

---

Intervju je obavljen putem Facebooka 16. jula 2026. godine.


******************

Interview with Grandmaster Nikita Petrov

I had the pleasure of conducting an interview with grandmaster Nikita Petrov. who achieved an outstanding result at the recently concluded Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 – Open A, finishing in second place and gaining 9.5 FIDE rating points.

Goran Tomić: Congratulations on your second-place finish at the Montenegro Open. How would you evaluate your performance, and are you satisfied with the games you played?

GM Nikita Petrov: Overall, I’m satisfied with my performance in the tournament. At no point did I feel that I was in serious trouble over the board. At the same time, it’s clear that such a calm and relatively risk-free approach has its drawbacks. In my case, it was probably the main reason I didn’t manage to win the event, despite the fact that the overall quality of my games was very high.

G.T: You finished the tournament with the same number of points as the winner. Do you feel disappointed that first place slipped away due to the tie-break criteria?

GM Nikita Petrov: Some of the other players, including the tournament winner, Evgeny Romanov, were willing to take greater risks. More often than not, greater risks bring greater rewards. So I believe the final standings were fair and accurately reflected everyone’s performance.

G.T: Which game from this tournament would you consider your best, and why?

GM Nikita Petrov: In my opinion, the most interesting game I played at the European Championship was against Andrey Ljepić.

Petrov,Nikita (2555) – Ljepic,Andrej (2428) [A46]
Round 5: Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 (5.1), 04.07.2026

 1.d4 e6 2.Nf3 Nf6 3.Bf4 b6 4.e3 Bb7 5.Bd3 Be7 6.h3 0–0 7.0–0 c5 8.Nbd2 d5 9.c3 Nc6 10.Qe2 Bd6 11.Bg5 h6 12.Bh4 Be7 13.Rad1 Nd7 14.Bg3 c4 15.Bc2 f5

After Black’s move 15…f5, the resulting position could easily be used as a training exercise for very strong players. Ironically, I failed to solve it myself. Instead of finding the strongest continuation, 16.Bh2 followed by Kh1 Rg1 and g2-g4 leads to a large advantage for White, I went for a tempting but wrong move. Fortunately for me, he wasn’t able to make full use of the opportunity. Nevertheless, if I had to single out one game from the tournament, that would definitely be the one.

Instead I went for a tempting but wrong 16.b3?! b5 17.bxc4 bxc4 18.e4!? I chose e4, a move that looked extremely tempting but allowed my opponent back into the game.

And here Black could achieve an unclear but playable position after 18…fxe4 19.Nxe4 dxe4 20.Qxe4 Rxf3! My young opponent failed to notice this resource and lost after 18…Kh8 19.exf5 exf5 20.Qe6 +-

20…Rf6 21.Qxd5 Nb6 22.Qxd8+ Bxd8 23.Rfe1 Kg8 24.Be5 Nxe5 25.dxe5 Rf8 26.Nxc4 Bxf3 27.gxf3 Nxc4 28.Bb3 Rc8 29.Rd4 Ba5 30.Rxc4 Rxc4 31.Bxc4+ Kh7 32.e6 Re8 33.e7 Bxc3 34.Bf7 Bxe1 35.Bxe8 1–0

G.T: Last year, you won the title of Montenegrin Champion. How has winning the national championship affected your confidence and your outlook on your future career?

GM Nikita Petrov: I won the Montenegrin Championship for the first time in 2024, and at that moment it was undoubtedly one of the greatest achievements of my career. Winning the national title gave me a significant boost in confidence and reinforced my belief that I was moving in the right direction.

G.T: What goals have you set for the remainder of 2026? Are your priorities international tournaments, increasing your rating, or something else?

GM Nikita Petrov: As for my plans for 2026, my main priority is to perform well for the Montenegro national team at the Chess Olympiad, which will take place in Samarkand at the end of September. I also expect to play several other tournaments, although they will most likely be of lower importance. When it comes to gaining rating points, the current FIDE rating regulations have made that an incredibly difficult task. In my opinion, the system could certainly be improved, but regardless of the circumstances, I’ll simply do my best.

G.T: When and how did you fall in love with chess? Who first introduced you to the world of the 64 squares? What was your journey to becoming a Grandmaster like? What were the biggest challenges you faced along the way?

GM Nikita Petrov: I remember the day I played my very first game of chess remarkably well. I learned the rules from my grandmother, with whom I spent the lion’s share of my childhood. Sadly, she passed away last year.
She taught me many different board games, and at some point she must have decided that it was time to introduce me to something more sophisticated. I don’t remember how that first game went or who won, but for some mysterious reason the starting position was rather unusual: there were four queens on c1, f1, c8, and f8, while each side had only one bishop, placed on d1 and d8. Eventually, I learned the proper rules of chess and joined the local chess club in my hometown of Novorossiysk, where I met my first—and ultimately only—coach, Sergey Velinov. Since then, chess has been an essential part of my life. That said, I was never considered a prodigy. I only managed to cross the 2200 Elo mark at the age of sixteen and never seriously considered becoming a professional chess player until my second year at university. That was when things finally began to click: my results improved dramatically, and within a relatively short period of time I earned both my IM and GM norms.

G,T: Which coaches or chess players have had the greatest influence on your development?

GM Nikita Petrov: Since I was around twelve years old, I’ve been studying chess almost entirely on my own, without the help of a coach. Naturally, that meant spending countless hours reading chess literature and analysing the games of the great masters of the past.

G.T: Do you have a chess role model or a player whose games you especially enjoy studying?

GM Nikita Petrov: By chance, the player who probably influenced me the most was Alexander Alekhine. I would highly recommend his collection of annotated games, On the Way to the Highest Achievements in Chess (On the Road to the World Championship, 1923-27″ in English) to anyone who wants to develop a deeper understanding of dynamic play. That book helped shape my own chess understanding more than almost any other.

G.T: What does a typical day of preparation for an important tournament look like? How much time do you devote to opening preparation, tactical training, and physical fitness?

GM Nikita Petrov: When it comes to tournament preparation, most grandmasters—and, more generally, most players at my level—tend to devote a disproportionate amount of time to opening work and searching for new ideas. I’m not convinced this is the most effective approach, but historically that’s simply how professional chess has evolved. As a result, opening preparation consumes by far the largest share of our time. Of course, every other aspect of the game remains important as well. In fact, recent years have seen a growing number of tournaments with two rounds per day, which means that physical endurance and overall fitness are becoming increasingly significant. I can’t say I’m particularly happy about this trend, but it’s something every professional has to adapt to.

G.T: How has modern chess changed with the arrival of powerful chess engines and artificial intelligence? Do you think it is more difficult to succeed today than it was ten or twenty years ago?

GM Nikita Petrov: To a large extent, these changes are driven by the rapid development of technology and the extraordinary strength of modern chess engines. Even though engines have been much stronger than humans for many years, they used to misjudge entire classes of positions. Today, however, they are remarkably close to being perfect chess players. Their evaluations can be trusted almost without exception. As a consequence, a huge number of players now have access, so to speak, to a higher chess intelligence. Naturally, the average standard of play has risen dramatically. In terms of absolute playing strength, it has actually become easier to improve. But when it comes to outperforming your competitors, the challenge has become much greater because everyone has access to essentially the same powerful analytical tools. You can clearly see this in countries like India and Uzbekistan. Many of their young talents don’t even work with personal coaches. Twenty or thirty years ago, reaching the highest level under those circumstances would have been almost impossible. Today, however, they can rely on top-level engines, ChessBase, and the vast number of opening courses produced by leading chess companies. These resources allow talented players to progress incredibly quickly, making it much easier than before for gifted youngsters to break through to the elite.

G.T: How would you assess the current state of chess in Montenegro? Do you see progress, and are there enough talented young players coming through? What advice would you give to young chess players who dream of becoming Grandmasters one day?

GM Nikita Petrov: Unfortunately, Montenegro faces a different kind of challenge. In my view, the main issue is motivation rather than infrastructure. The country offers good conditions for young players: there are plenty of tournaments, regular training camps, and qualified coaches.
However, I have the impression that many young players—and often their parents as well—do not see chess as a viable profession or even as a serious life path. I’m not entirely sure why that is, but until this mindset changes, it will be difficult to develop a whole generation of strong grandmasters in Montenegro.

That said, positive steps are certainly being taken, and I’m optimistic about the future. I genuinely believe that Montenegrin chess has every chance to achieve much greater success in the years to come.

G.T: Finally, do you have a message for the readers of the Šah-Mat lista blog and chess enthusiasts in Montenegro?

GM Nikita Petrov: Finally, I’d like to encourage everyone reading this interview to play chess, enjoy chess, and appreciate the game in all its richness and beauty.

Goran Tomić: Thank you very much for taking the time to share your thoughts and experiences with the readers of Šah-Mat lista.  I wish you many more victories, excellent tournaments, and continued progress in your remarkable career.

I hope to have the opportunity to welcome you again in the pages of Šah-Mat lista in the future.

Thank you once again, and best wishes for your upcoming challenges.

**************

The interview was conducted via Facebook on July 16, 2026.

U Budvi je prije par dana (tačnije 11. jula 2026) završen Montenegro open u šahu, koji je ujedno bio i prvenstvo Mediterana za ovu godinu, a ljubitelji šaha u Crnoj Gori su posebno zadovoljni uspjehom Milojka Kandića koji je osvojio B turnir!
Zamolio sam pobjednika turnira Milojka Kandića za kratak intervju za Šah – mat listu.

Goran Tomić: Prije svega, čestitke na pobjedi. Da li ste prije početka turnira vjerovali da možete do prvog mjesta?

Milojko Kandić: Hvala na čestitkama,naravno da sam vjerovao jer sam bio treći nosilac turnira.

Goran Tomić: Koja partija je bila prelomna na putu do titule? Da li je bilo trenutaka kada ste pomislili da vam prvo mjesto izmiče?

Milojko Kandić: Svaku partiju sam dobro igrao, osim partije protiv ruskog šahiste Borscha Alexandera. Tu sam partiju loše odigrao otvaranje ali uspio da dobijem partiju. Mislim da je ta partija prelomna. Kasnije sam svaku partiju baš dobro odigrao.

Goran Tomić: Na kraju ste turnir završili bez ijednog remija. Da li to dovoljno govori o vašem pristupu igri?

Milojko Kandić: Nijesam imao nijedan remi, što je pokazatelj da sam svaku partiju igrao na pobjedu.

Goran Tomić: Koliko je borba za prvo mjesto bila neizvjesna?

Milojko Kandić: Uzbudljivo je bilo do posljednjeg kola.

Goran Tomić: U posljednjem kolu sve je bilo u vašim rukama?

Milojko Kandić: Zadnje kolo zavisilo je od mene, pošto su na prvoj tabli brzo sklopili remi.

Goran Tomić: Kako biste ocijenili organizaciju Montenegro Opena i uslove za igru u Budvi?

Milojko Kandić: Ukratko, uslovi za igru bili su odlični.

Goran Tomić: Hvala vam na razgovoru. Želim vam mnogo uspjeha i na narednim turnirima.

Milojko Kandić: Hvala i vama. Srdačan pozdrav svim čitaocima Šah–mat liste i ljubiteljima šaha.

9. jul 2026.

FIDE ISCF Svjetsko ekipno školsko prvenstvo doživjelo je brz razvoj od pilot-izdanja održanog u Aktauu 2023. godine, prerastavši u globalni ciklus koji danas obuhvata četiri kontinenta.

Tokom afričke kontinentalne faze u Stellenboschu, u Južnoafričkoj Republici, predsjednik ISCF-a Timur Turlov govorio je o širenju prvenstva, značaju školskih ekipa i ulozi koju šah može imati u obrazovanju.

Takođe je govorio o nedavno pokrenutom programu grantova Šah u obrazovanju, kao i o tome kako šah pomaže mladima da razviju koncentraciju, strateško razmišljanje i bolje donošenje odluka u sve bržem digitalnom svijetu.

Svjetsko ekipno školsko prvenstvo počelo je kao pilot-projekat u Aktauu 2023. godine, a danas je preraslo u takmičenje koje obuhvata četiri kontinenta. Da li ste očekivali da će se razvijati tako brzo?

Timur Turlov: To je bio naš san – da stvorimo veliko školsko takmičenje. Danas je taj san postao stvarnost i veoma sam ponosan na ono što smo zajedno postigli.

Jedna od najupečatljivijih karakteristika prvenstva jeste zajedništvo među ekipama. Zašto vam je bilo važno da fokus bude na školskim timovima, a ne na pojedincima? Šta ekipni format može da nauči djecu, a što pojedinačni šah ne može?

Timur Turlov: Mislim da je ljudima prirodno da djeluju kao tim. Samo kao zajednica možemo stvarati velike stvari. Sve velike institucije i organizacije zasnivaju se na timskom radu.

Kada imate snažan tim, možete ostvariti velike rezultate, izgraditi nešto vrijedno i stvoriti nešto posebno.

Zato vjerujem da je razvoj zajednica izuzetno važan. Nije dovoljno imati samo jednog izuzetnog pojedinca. Kada je jaka čitava ekipa, pa čak i čitava škola, otvaraju se mnogo veće mogućnosti za napredak.

Možete da se oslonite na svoje saigrače i zajedno stvorite nešto zaista jedinstveno.

Šah je za tablom individualna igra, ali tokom prvenstva vidimo mnogo timskog duha i međusobne podrške. Da li ste i vi to primijetili?

Timur Turlov: Apsolutno.

Ovo takmičenje predstavlja sjajnu priliku da steknete prijatelje, upoznate nove zemlje i otvorite sebi nove mogućnosti.

Kada imate snažan tim, znate da možete da se oslonite na njega. Čak i ako izgubite svoju partiju, ekipa i dalje može pobijediti zahvaljujući saigračima.

Pored toga, možete jedni drugima pomagati savjetima, podrškom i sopstvenim primjerom.

Ne morate sve nositi sami. Možete računati na svoj tim, a zajedno ste mnogo jači nego kada ste sami.

FIDE je 2026. godinu proglasila Godinom šaha u obrazovanju. Kakva je vaša vizija ove inicijative?

Timur Turlov: Šah u školama jedna je od najznačajnijih obrazovnih inicijativa, a pritom je relativno pristupačan i dostupan gotovo svima.

On ne pomaže djeci samo da bolje igraju šah.

Pomaže im da efikasnije uče, poboljšaju koncentraciju, razviju strateško razmišljanje i lakše se snađu u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Govorili ste o brzom tempu savremenog života i stalnoj prisutnosti telefona i digitalnog sadržaja. Može li šah pomoći djeci da uspore i pažljivije razmišljaju?

Timur Turlov: Apsolutno.

Iskreno vjerujem da je šah odličan način da čovjek bolje razumije sopstveni način razmišljanja, šta utiče na njegove odluke i kako može unaprijediti kvalitet njihovog donošenja.

Šah takođe razvija sposobnost dugotrajne koncentracije.

Mislim da je u današnjem svijetu upravo šah jedan od rijetkih prijatnih načina da mladi razviju takav nivo fokusa.

ISCF je nedavno pokrenuo program grantova „Šah u obrazovanju“. Šta je osnovna ideja tog programa?

Timur Turlov: Znamo koliko šah u obrazovanju može imati snažan uticaj.

Kroz ove grantove možemo omogućiti ravnopravniji pristup razvoju i dati većem broju zemalja priliku da osjeti njegove prednosti.

Ponekad je dovoljno dati dobar primjer i pomoći programu da napravi prve korake.

Uvjeren sam da će mnogi od ovih projekata postati dugoročno održivi i da će ih nacionalni šahovski savezi nastaviti razvijati i nakon isteka početnog perioda finansiranja, jer će sami vidjeti njihove rezultate.

Kao predsjednik ISCF-a, na šta ste najponosniji?

Timur Turlov: Ponosan sam što smo okupili tako veliki i posvećen organizacioni tim.

Blisko sarađujemo sa FIDE-om i brojnim nacionalnim savezima, a izgradili smo i snažnu mrežu ljudi koji podržavaju ovu inicijativu.

Program je dobio podršku i predstavnika državnih institucija, a već sada u njemu učestvuju hiljade mladih šahista iz zemalja širom svijeta.

Upravo ta sve brojnija zajednica nešto je na šta svi zajedno možemo biti ponosni.

https://tinyurl.com/5258z9sv

Sa samo 17 godina i titulom nacionalnog majstora u SAD-u, Ethan Sheehan napravio je pravo čudo. Na turniru Naroditsky Memorial, na kojem su nastupili Hikaru Nakamura, Wesley So, Javokhir Sindarov, Sam Sevian i mnoga druga velika šahovska imena, osvojio je 6 od 9 poena i zauzeo treće mjesto.

Zaista je prava senzacija američkog brzopoteznog šaha, a nakon turnira razgovarali smo s Ethanom Sheehanom o njegovoj igri i uticaju koji je Daniel Naroditsky imao na njegov šahovski razvoj.

ChessBase novinar: Ethane, kakvo si finale odigrao. U završnicu si ušao kao posljednjeplasirani nosilac. Juče si izborio plasman. Kako si se osjećao kada si se kvalifikovao za ovako jak turnir?

Ethan Sheehan: Bilo je nevjerovatno. Dok sam dolazio, rekao sam prijateljima da maštam o tome da se plasiram u finale. Kada se to zaista dogodilo, nisam mogao da vjerujem. Čim sam saznao da sam se kvalifikovao, pomislio sam: „Dobro, sada nemam nikakav pritisak. Ako završim posljednji, i to je u redu.“ Ali kada sam počeo da pobjeđujem partije, shvatio sam da zaista imam šansu. Samo je trebalo da ostanem smiren.

ChessBase novinar: Kako si se pripremao za današnje partije, znajući da ćeš igrati protiv Hikarua Nakamure i najjačih velemajstora na svijetu?

Ethan Sheehan: Znam da najbolji velemajstori mogu da odigraju praktično bilo koje otvaranje, tako da se nisam posebno pripremao za protivnike. Samo sam želio da budem siguran da dobro poznajem ideje u svojim otvaranjima, i bijelim i crnim figurama.

ChessBase novinar: Pobijedio si Hikarua Nakamuru i odigrao fantastično. Koja ti je danas bila omiljena partija?

Ethan Sheehan: Možda će vas iznenaditi, ali pobjeda protiv Sama Seviana mi je zapravo bila omiljena. Bio sam prilično nervozan prije te partije, jer me mnogo puta pobijedio na Chess.com-u. Odigrao je veoma oštru varijantu s kojom imam dosta iskustva u brzopoteznom šahu. Nisam je posebno proučavao, ali sam je mnogo puta igrao, pa sam bio prilično samouvjeren. Zatim sam pronašao veoma lijep potez lovcem u poziciji u kojoj je njegov skakač bio nezaštićen. Poslije toga mislim da mu nisam dao nikakvu priliku. Po mom mišljenju, to je bila moja najčistije odigrana partija.

ChessBase novinar: Da li je ovo najveći rezultat u tvojoj dosadašnjoj šahovskoj karijeri?

Ethan Sheehan: Apsolutno jeste.

ChessBase novinar: Na ovom turniru osvojio si skoro 50–55 rejting poena. Kakav je osjećaj?

Ethan Sheehan: Veoma sam uzbuđen zbog toga. Nema mnogo rejtingovanih brzopoteznih turnira, pa sam želio da iskoristim ovu priliku na najbolji mogući način. Mislim da se može reći da sam to i uspio. Moj sljedeći san je da jednog dana nastupim na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu.

ChessBase novinar: Vidio sam da se baviš i treniranjem šaha, kao i da imaš YouTube kanal. Reci nam nešto više o svom šahovskom putu. Kako je sve počelo?

Ethan Sheehan: Moj YouTube kanal je prilično simpatično amaterski, nemojte ga previše gledati. (smijeh) Šah sam počeo da igram sa pet godina. Prije toga sam volio damu. Jednog dana sam vidio reklamu za šah i pomislio: „Ova igra izgleda baš zanimljivo, trebalo bi da je isprobam.“ Prvi turnir odigrao sam sa sedam godina. Iskreno, tada nisam mogao ni da zamislim da ću jednog dana igrati protiv najboljih šahista na svijetu.

ChessBase novinar: Imaš tek 17 godina. Ako se ne varam, uskoro puniš 18?

Ethan Sheehan: Za devet dana. Ali da, uskoro punim 18.

ChessBase novinar: Da li se još školuješ? Kakvi su ti planovi?

Ethan Sheehan: Naravno. Pokušaću da postanem velemajstor. Uzimam godinu pauze kako bih mogao potpuno da se posvetim šahu. Planiram da putujem širom Sjedinjenih Američkih Država i pokušam da osvojim norme za velemajstora tokom te godine. Bilo bi sjajno da ostvarim GM titulu, ali ne očekujem da će se to dogoditi odmah.

ChessBase novinar: Da li ti je ovaj rezultat dao dodatnu motivaciju da se šahu posvetiš profesionalno?

Ethan Sheehan: Apsolutno. Čak i prije finala često sam imao osjećaj da ne pripadam među elitnim igračima, ono što zovu „sindrom uljeza“. Ali sada, kada znam da mogu da se nosim s njima, makar u brzopoteznom šahu, to me zaista motiviše. Nadam se da ću jednog dana ponoviti ovakav rezultat.

ChessBase novinar: Primijetio sam da si poslije svake pobjede odlazio kod svojih prijatelja. Navijali su za tebe i pružali ti veliku podršku. Koliko ti je to značilo?

Ethan Sheehan: Nevjerovatno je imati tako dobre prijatelje. Iskreno, mislim da bez njih ne bih stigao dovde. Kada sam vidio koliko su srećni zbog mojih pobjeda, to mi je davalo dodatnu snagu da nastavim. Posebno u teškim partijama, poput onih protiv Vasifa i Endija Vudvorda, bio sam u lošijoj poziciji. Ali znao sam koliko bi moji prijatelji bili srećni ako pobijedim, pa sam nastavio da se borim. Imao sam i malo sreće, ali sam na kraju uspio da pobijedim. Velikim dijelom zahvaljujući njihovoj podršci.

ChessBase novinar: Za kraj, ovaj turnir je organizovan kao omaž Danijelu Narodickom. Šta on predstavlja za tebe? Da li voliš njegove komentare i kakve uspomene imaš na njega?

Ethan Sheehan: Imam zaista predivne uspomene. Prvi put sam ga upoznao u šahovskom kampu Castle Chess Camp 2022. godine, ali smo se zapravo zbližili 2024. Jednom sam igrao protiv njega onlajn i bio sam presrećan. Napisao sam mu: „Hej, Danja, ovdje Ethan. Sjećaš li me se?“ Na moje iznenađenje odgovorio je: „Naravno, Ethane.“

Kasnije smo se ponovo sreli u Castle Chess Campu 2024. godine. Dok smo igrali opuštene brzopotezne partije, ponovio je jednu internu šalu koju sam ranije izgovorio. To me je zaista oduševilo i uljepšalo mi dan.

Ethan Sheehan: Osim toga, odigrao sam s njim na stotine, možda čak i hiljadu brzopoteznih partija. Sigurno ih je bilo nekoliko stotina. Iako me je u mnogima potpuno nadigrao ili uspijevao da preokrene izgubljene pozicije, zahvalan sam za svaku partiju koju sam imao priliku da odigram protiv njega. Dao bih sve da mogu da odigram još samo jednu.

ChessBase novinar: Kao što znamo, Danijel Narodicki bio je jedan od najboljih brzopoteznih igrača na svijetu, a svojevremeno je osvojio i treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu. Da li ti zbog toga ovaj rezultat znači još više?

Ethan Sheehan: Apsolutno. Znam da bi bio srećan zbog mene da je bio ovdje. Ali isto tako vjerujem da bi, da je igrao, možda osvojio cijeli turnir. Sigurno bi protiv mene odigrao remek-djelo.

ChessBase novinar: Divno. Mislim da je ovo zaista lijep način da odaš počast uspomeni na Daniju. Želim ti mnogo sreće u nastavku karijere i da uskoro osvojiš titule međunarodnog majstora i velemajstora.

Ethan Sheehan: Hvala vam puno.

https://twitter.com/ChessbaseIndia/status/2074536667319353655/video/1

ChessBase India: Džavokhire, čestitke na osvajanju prvog Memorijalnog rapid turnira Danijela Narodickog u Šarlotu. Kako se osjećaš?

Javokhir Sindarov: Veoma sam srećan. Bio je to težak turnir za mene, ali došao sam ovdje da igram šah u znak sjećanja na Danijela. Uživao sam u ovom klubu i sve je bilo zaista odlično. Nadam se da ću svake godine igrati na ovom turniru.

ChessBase India: Prošlo je skoro godinu dana otkako smo izgubili Danijela, a šahovski svijet ga i dalje mnogo pamti. Možeš li podijeliti neko sjećanje na njega? Da li ste ranije igrali jedan protiv drugog?

Javokhir Sindarov: Igrali smo samo jednom, u Njujorku. Tada je odigrao veoma dobar rapid turnir, ako se sjećate. Naša partija završila se brzim remijem. Naravno, Danijel je bio najbolji strimer. Mislim da je bio jedan od rijetkih čije sam prenose redovno gledao.

Ono što mi se posebno sviđalo kod njega jeste to što sam, kada bi igrao protiv mene, uvijek gledao njegov prenos tokom partije. To je bilo veoma zanimljivo. Poštovao je svakoga i bio je izuzetno ljubazna osoba.

Ne mogu baš najbolje da izrazim sva svoja osjećanja na engleskom, ali veoma sam tužan zbog onoga što se dogodilo. Nadam se da ćemo uvijek imati načina da ga se sjećamo. Ne znam šta bih još dodao.

Zaista sam uživao u boravku u Šarlotu i želim da zahvalim organizatorima na sjajnoj organizaciji.

ChessBase India: Kada bi trebalo da opišeš Danijela jednom riječju, koja bi to bila?

Javokhir Sindarov: Po mom mišljenju, bio je najljubazniji čovjek u svijetu šaha. Nikada nisam upoznao nekoga tako dobrog.

Znate, bio je i strimer. Prije nego što sam ga upoznao, imao sam određene predrasude o strimerima. Pomislio bih: „Ma, ovaj sigurno nije baš dobar čovjek.“ Ali kada sam ga upoznao i kada smo mnogo razgovarali tokom turnira u Vajsenhausu, shvatio sam da je zaista veoma dobra i plemenita osoba.

ChessBase India: Šta misliš o tome što su organizatori pokrenuli ovaj memorijal? Oni su osnovali i Šahovski klub Šarlot, gdje je Danijel bio rezidentni velemajstor. Prikupili su mnogo novca i omogućili održavanje ovog turnira.

Javokhir Sindarov: O organizatorima mogu da kažem samo najbolje. Uradili su sjajan posao. Mislim da su ovakvi turniri veoma važni kako bismo sačuvali uspomenu na Danijela, ali možda i na druge velemajstore u budućnosti.

Sve mi se dopalo. Kao što sam rekao, došao sam zbog njegovog sjećanja i da uživam u šahu. Atmosfera mi se mnogo svidjela. Ovo mi je prvi put da u Sjedinjenim Američkim Državama igram rapid i blic turnire u šahovskim klubovima. Zaista mi se sve dopalo, a organizatori su izuzetno ljubazni.

ChessBase India: U taj-brejku si igrao protiv Arvinda. Kako je to izgledalo? Nije lako preći sa tempa 10+5 na 3+2.

Javokhir Sindarov: Arvind je veoma jak igrač, to svi znaju. Naravno, svjestan sam da se odlično priprema u otvaranjima. Ja sam pokušavao da vodim borbu bez velikog oslanjanja na otvaranja i mislim da mi je to dobro funkcionisalo.

U drugoj partiji imao je veoma dobru priliku da pobijedi i vrati se u meč. Ali mislim da sam u vremenskoj stisci bolji od njega. Rekao bih da mi je upravo to jedna od najvećih prednosti.

ChessBase India: Hoćeš li igrati i blic turnir?

Javokhir Sindarov: Naravno da hoću. Tamo ćemo igrati i protiv Hikarua.

ChessBase India: Da li se raduješ formatu 3+2?

Javokhir Sindarov: Naravno. To je veoma zanimljiv format. Jedino mi se ne sviđa što traje dva dana, ali dobro. Nokaut sistem je takođe veoma interesantan, pa ćemo vidjeti kako će sve ispasti.

ChessBase India: Za kraj, vidjeli smo da si prisustvovao i utakmicama Svjetskog prvenstva u fudbalu koje se održava u SAD. Kako ti se dopalo da uživo bodriš reprezentaciju Uzbekistana?

Javokhir Sindarov: Bilo je fantastično. Atmosfera je bila sjajna i zaista sam uživao. Jedino rezultat nije bio dobar za nas, ali to je bio prvi nastup naše zemlje na Svjetskom prvenstvu.

Mi smo mala država. Stekli smo dragocjeno iskustvo i nadam se da ćemo se sljedeći put vratiti mnogo jači.

Trenutno se igraju veoma zanimljive utakmice. Gledao sam jučerašnji meč Portugala i Hrvatske i imao sam utisak da svi silno žele da osvoje Svjetsko prvenstvo. Postignuta su četiri gola, od kojih su dva poništena zbog očiglednog ofsajda, dok su oko druga dva postojale dileme. Vidjećemo kako će se sve završiti, ali ja navijam za Španiju ili Argentinu.

ChessBase India: A ko je za tebe najveći fudbaler svih vremena?

Javokhir Sindarov: Ljudi treba da znaju da sam navijač Mesija.

ChessBase India: Navijač Mesija? Sjajno. Još jednom čestitke i puno sreće na narednom turniru.

https://twitter.com/ChessbaseIndia/status/2073512014820020611/video/1

Pozdrav svima, sa nama je velemajstor Michal Krasenkow, koji je upravo završio svoju partiju. Trenutno vodi na turniru sa 3,5 poena iz 4 kola. Michale, kakva je bila vaša partija?

Michal Krasenkow: Pa, ustvari je bila užasna, jer se nisam osjećao dobro. Nisam dobro spavao prethodne noći i generalno nisam bio u dobroj formi. Igrao sam veoma loše i imao potpuno izgubljenu poziciju.

Međutim, onda je moj protivnik počeo da igra loše.

Kada sam vidio završnu poziciju, bila je potpuno taktička. Vaš kralj je bio na h6, dama na f8, top na f7. Bilo je mnogo prijetnji matom.

Michal Krasenkow: Naravno, crni nije smio da dozvoli takvu situaciju.

Još nešto što sam želio da vas pitam. U prvom kolu pobijedili ste Anuja. U drugom ste ponovo imali bolju poziciju protiv Kushala. Juče ste protiv Balachandre dobili veoma lijepu topovsku završnicu. Pozicija je bila izjednačena, ali je on napravio grešku, a vi ste to sjajno realizovali. Možete li nam reći nešto o posljednja tri kola?

Michal Krasenkow: Zapravo, dvije prethodne partije koje sam dobio bile su sasvim normalne. Jučerašnja topovska završnica bila je, naravno, veoma interesantna. Moj protivnik je imao remi, ali nije bilo lako da ga održi. Da, bila je to prilično lijepa završnica. Nije bilo kao danas.

Mislim da je juče ranije postojala prilika, nakon poteza kralj h3 ili kralj h4, da se odigra top na d3, zatim top na d5, pa nešto poput topa na a5 uz kontrolu pješaka.

Michal Krasenkow: Ne znam. Ne mislim da je to bilo moguće u tom trenutku. Koliko se sjećam, tokom analize partije ustanovio sam da je moj protivnik u jednom trenutku trebalo da odigra kralj e6 i dozvoli mom kralju da dođe na g5. Međutim, poslije toga je uvijek mogao da napada mog pješaka na g3. To je bio ispravan plan.

Najvažnije za crnog bilo je da ne dozvoli aktivaciju bijelog topa. Na kraju je, mislim, imao samo jednu priliku da odigra top c1 i potom daje šahove ‘s leđa’. Umjesto da brani pješaka kojeg je branio, imao je tu jednu šansu, ali i tada je odbrana bila veoma zahtjevna.

Znate, tada je pozicija već bila izgubljena. Nakon što je odigrao top b7, želio je da istisne mog kralja, ali je previdio potez g4.

A šta je sa partijom iz prvog kola? Bilo je ono manevrisanje topom – mislim top h4, top h5, top g5 i slično.

Michal Krasenkow: Da, naravno. I tada je važilo isto – nije smio da dozvoli takvu ideju. Mogao je da igra preciznije i spriječi taj manevar. U tom slučaju crni ne bi trebalo da izgubi.

Osim partija, kako provodite vrijeme ovdje u Čenaju? Mislim da dolazite ovdje već posljednjih četiri ili pet godina. Mislim da je Šahovska olimpijada 2022. godine održana upravo ovdje, u Čenaju.

Michal Krasenkow: Da, bio sam tamo kao službenik za fer-plej.

Dakle, nešto potpuno drugačije.

Michal Krasenkow: Generalno, to je lijep grad. Prošli put kada sam bio ovdje imao sam priliku da malo obiđem znamenitosti.

I ovog puta, mislim da nakon turnira imate neke planove vezane za kamp ovdje, u Chola Chess Academy.

Michal Krasenkow: Da, vidjećemo.

Michale, pomenuli ste da ste na Olimpijadi 2022. bili službenik za fer-plej. Ali mogli ste i da nastupite na Olimpijadi, zar ne? Ako se ne varam, u jednom trenutku bili ste i deseti igrač svijeta.

Michal Krasenkow: Da, ali kada sam bio deseti na svijetu, tada sam i igrao na Olimpijadama. Čak sam bio i lider reprezentacije Poljske, a nastupao sam i na Svjetskom kupu.

Koliko ste Olimpijada odigrali za Poljsku?

Michal Krasenkow: Da prebrojim… Mislim pet. Od 1996. do 2004. godine.

A kada ste bili među deset najboljih na svijetu?

Michal Krasenkow: Bilo je to 2000. godine, ali veoma kratko. Nažalost, nakon toga uslijedio je veoma loš period i izgubio sam mnogo rejting poena.

Još jedna veoma zanimljiva stvar koju sam primijetio tokom predstavljanja igrača na Chola Chess turniru. U tom videu ste rekli da nećete olakšati drugim igračima da ostvare velemajstorski normu.

I zaista se držite toga. Trenutno imate 3,5 poena iz 4 partije, a mislim da tako i treba da bude.

Michal Krasenkow: Znate, ako neko želi da ostvari velemajstorsku normu, onda treba da pobjeđuje velemajstore. Dakle, neka pobijedi nas.

To je zaista lijepo čuti, jer upravo je to takmičarski duh koji nam je potreban. Uostalom, to je i suština Chola Chess turnira.

Ni na prethodnom turniru nije ostvarena nijedna norma. Mislim da je Alisher Suleymanov osvojio turnir. Tako da i ovog puta otežavate posao indijskim igračima, ali vidjećemo da li će uspjeti.

Michal Krasenkow: Generalno, primjećujem da mnogo indijskih igrača ostvaruje velemajstorske norme, uglavnom na otvorenim turnirima. Čak mislim da je juče završen jedan otvoreni turnir na kojem je jedan indijski igrač ostvario GM normu. Zaboravio sam mu ime. Mislim da je bilo u… gdje ono?

Mohamed Ibrahim.

Michal Krasenkow: Možda u Tbilisiju… ili u Češkoj. Zaboravio sam. U svakom slučaju, nije važno.

Da, jer je nedavno objavljena vijest da je Indija dobila svog najnovijeg internacionalnog majstora, i to sa sjevera zemlje – Demosik Delic.

Michal Krasenkow: Mislim da imate mnogo dobrih igrača. Može se reći da doživljavate pravi procvat.

Ali ono što je nedostajalo Indiji bili su zatvoreni turniri po ligaškom sistemu. Ranije su igrači morali da putuju u inostranstvo kako bi igrali takve turnire. Sada je Chola Chess prvi put organizovao ovakav događaj, a sada ga organizuje već drugi put.

Michal Krasenkow: Da, u Evropi zapravo postoji mnogo turnira po ligaškom sistemu, u mnogim zemljama. Naravno, indijski igrači redovno nastupaju na njima.

Ali ovdje u Indiji mislim da ovakvi turniri nisu uobičajeni. Zato je ovaj turnir novo iskustvo, sada u svom drugom izdanju. Zanimljivo je.

Generalno, teoretski možemo reći da je na zatvorenim turnirima lakše ostvariti norme, jer velemajstori često nisu toliko motivisani.

S druge strane, na švajcarskim turnirima postoji jedna posebnost: kada igrate protiv slabije rangiranog igrača, on možda ima niži rejting, ali u trenutku kada se sastanete, obično ima isti broj poena kao i vi.

Michal Krasenkow: Dakle, taj igrač igra dobro na tom turniru. Zato nije nimalo lako pobjeđivati slabije rangirane igrače na švajcarskim turnirima.

Još jedno pitanje, Michale. U septembru će se u Samarkandu održati Olimpijada, zar ne? Možemo li očekivati da ćete biti tamo?

Michal Krasenkow: Ne znam. Mislim da bih mogao… Pa, imam mogućnost da budem tamo kao član Komisije za pravila. Član sam te komisije. Međutim, ne znam da li će to biti moguće, jer sada, znate, starim i putovanja mi postaju prilično naporna. Tako da još ne znam. Ali volio bih da budem tamo.

I još samo jedno pitanje za kraj. Što se tiče današnje partije, možete li nam reći koji je bio ključni trenutak? Već ste rekli da ste imali lošu poziciju, ali kada ste pomislili: „Dobro, sada je protivnik konačno pogriješio i mogu nešto da uradim“?

Michal Krasenkow: Mislim da je imao mnogo prilika da dobije partiju. Po mom mišljenju, trenutak kada je počeo da griješi bio je kada je u jednoj poziciji dao otkriveni šah potezom skakač b4 šah.

Umjesto toga, trebalo je da odigra skakač d7 šah, čime bi eliminisao mog pješaka na f5 i zadržao dva pješaka više. Tada bi pozicija, mislim, bila lako dobijena.

U redu, hvala vam na izdvojenom vremenu, Michale. I još jednom, bio je to sjajan matni napad. Posljednji potez bio je, čini mi se, dama g7, nakon čega je vaš protivnik predao.

Michal Krasenkow: Zapravo, ne baš. Dama može da uradi mnogo stvari. Mogao je da odigra još dva poteza, jer bi se tek tada na tabli pojavio neizbježan mat.

U svakom slučaju, bila je to sjajna partija. Čestitamo na pobjedi i želimo vam mnogo sreće u narednom kolu.

Michal Krasenkow: Hvala.

https://twitter.com/ChessbaseIndia/status/2069716669132390604/video/1

Novinar: Ponovo imamo sreću da ovdje vidimo Dinga Lirena. Hvala vam mnogo što ste nam se opet pridružili. Pogledajte te medalje na vašim grudima — imate dvije zlatne. Wang Hao je takođe osvojio zlato u blicu. Kakav je osjećaj ostvariti dvostruku pobjedu?

Ding Liren: To je nevjerovatno. Zaista nevjerovatno. Prije turnira smo se obojica šalili: „Šta ako osvojimo dvije medalje, dva zlata?“ I to se zaista dogodilo. Pored toga, prije posljednjeg kola on je sanjao finale. U snu smo stigli do finala, ali smo izgubili. Međutim, rekao je da se snovi često ostvaruju obrnuto. Tako da je sve izgledalo kao da je sreća bila na našoj strani.

Novinar: Nema sumnje. Čitav tim je igrao veoma jako. Yu Yangyi je dominirao na svojoj tabli, a vi ste bili nevjerovatno stabilni i pouzdani. Tokom čitavog brzopoteznog turnira pretrpjeli ste samo jedan poraz. Kako ocjenjujete atmosferu i saradnju unutar tima?

Ding Liren: Mislim da smo se veoma dobro pripremili. Odluka da ja igram na prvoj tabli bila je ispravna, jer je moj zadatak bio da zaustavljam najjače protivnike. Dobro poznajem ostale elitne igrače — mnogo puta smo igrali jedni protiv drugih, pa ih dobro poznajem i sposoban sam da ostvarujem remije u takvim partijama.

Naše tajno oružje bio je igrač na četvrtoj tabli. Nije toliko poznat kao ostala trojica članova ekipe, ali je pravi specijalista. Gotovo isključivo se bavi šahom, a njegov internet rejting dostizao je oko 2900 poena. Takođe je osvojio onlajn prvenstvo svijeta u blicu. Na ovom turniru pokazao je koliko je zaista jak. Danas je upravo on bio najvrijedniji igrač našeg tima.

Novinar: Čitav tim zaslužuje titulu MVP-a, ali da, Xu Xiangyu se zaista pokazao kao dodatno tajno oružje. Veoma je lijepo ponovo vas vidjeti aktivnog za šahovskom tablom. Ranije ste govorili da vam je šah ponekad predstavljao teško iskušenje. Imate li osjećaj da sada ulazite u novo poglavlje svog odnosa prema šahu?

Ding Liren: Da, pomalo sam se promijenio. Postao sam hrabriji. Ponekad zaista pokušavam da igram na pobjedu, umjesto da odmah prihvatim remi ili ga ponudim. Veoma mi je drago što osjećam te promjene.

Novinar: To je divno. Sjećam se jednog vašeg citata povezanog sa starogrčkim filozofom Heraklitom. Rekli ste da kada čovjek ponovo uđe u rijeku, on više nije isti čovjek, a ni rijeka više nije ista. Smatrate li da to važi i za vas? Da se ne radi o revoluciji, već o evoluciji vas kao šahiste?

Ding Liren: Da.

Ranije na nekim turnirima nisam imao veliku želju da igram. Nisam uživao u igri, jer su partije bile veoma naporne i iscrpljujuće. Ali ovdje sam u jednom trenutku jednostavno počeo da uživam u šahu, čak i u nekim izgubljenim partijama.

Na primjer, protiv Anisha Girija, veoma poznatog velemajstora. Odigrali smo fantastičnu partiju sa izuzetno zanimljivom borbom. Na kraju sam izgubio, ali mi se dopao sam tok partije.

Novinar: Dakle, uspjeli ste da uživate u samoj igri. Čak i uprkos porazu, partija je ostala lijepa. Vi ste veoma načitan, veoma rječit čovjek, ponekad čak i filozofski nastrojen. Ranije ste govorili da ste čitali Rainera Mariju Rilkea, Foucaulta, Derridu i druge autore. Da li danas postoje neki novi mislioci ili knjige koje vas inspirišu?

Ding Liren: U posljednje vrijeme uglavnom veoma pažljivo pratim fudbal.

Novinar: Gledate Svjetsko prvenstvo?

Ding Liren: Da, gledam.

Novinar: Za koju reprezentaciju navijate?

Ding Liren: Za Italiju… Ali nje tamo nema.

Novinar: Da, nema je.

Ding Liren: Zato mislim da bi možda Francuska mogla da pobijedi.

Novinar: Da, Francuska je dobar izbor. Takođe sam čuo da mnogi smatraju Španiju favoritom.

Ding Liren: Pratiću. Danas Španija igra utakmicu.

Novinar: Nisam znao da ste toliko zainteresovani za fudbal. To je nešto novo što smo danas saznali o vama. I posljednje pitanje. Veoma je lijepo vidjeti da ponovo češće nastupate na turnirima. Planirate li ove godine da igrate više i budete aktivniji?

Ding Liren: Ne, odbio sam poziv za Svjetsko prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu. Učinilo mi se da je raspored previše zgusnut, da ima previše partija. Ali odluku sam već donio.

Moji sledećo turniri biće neka takmičenja kineske lige, kao i Olimpijada. To je još jedan dobar izazov koji nas očekuje.

Novinar: Odlično. Radujemo se što ćemo vas ponovo gledati za tablom. Uvijek je zadovoljstvo pratiti vaše partije. I uvijek je divno vidjeti kako se vaša ličnost ogleda kroz vašu igru. Hvala vam mnogo na vremenu, hvala na intervjuu i srećno na Olimpijadi i u mečevima kineske lige.

Ding Liren: Hvala vam puno. Hvala.

U Senti je završeno 20. Pojedinačno prvenstvo Srbije u šahu, najznačajnije nacionalno takmičenje koje je i ove godine okupilo sam vrh srpskog šaha. Tokom devet dana (od 13. do 21. juna 2026.) i devet kola deset učesnika vodilo je veliku borbu za titulu prvaka države, a šampionski pehar na kraju je zasluženo pripao mladom velemajstoru Bojanu Maksimoviću.

Sa osvojenih 6,5 poena iz devet partija, Maksimović je stigao do najvećeg uspjeha u dosadašnjoj karijeri i postao novi šampion Srbije.

Nakon osvajanja šampionske titule, Bojan Maksimović u intervjuu (preko interneta) za blog Šah-mat liste govori o putu do šampionskog pehara, ključnim partijama na prvenstvu, utiscima iz Sente, ali i planovima za nastavak karijere nakon najvećeg uspjeha koji je do sada ostvario na domaćoj šahovskoj sceni.

Goran Tomić: Prije svega, želim da Vam čestitam na osvojenoj tituli prvaka Srbije i da Vam se zahvalim što ste izdvojili vrijeme za razgovor za Šah-mat listu. Kakav je osjećaj postati šampion Srbije?

Velemajstor Bojan Maksimović: Osjećaj je sjajan, posebno kada znam koliko je konkurencija na turniru bila jaka i sa obzirom da je ovo moj prvi nastup na šampionatima Srbije nakon prelaska na srpsku rejting listu. Turnir je bio izuzetno naporan, svaka partija je bila borba za sebe i nijedna pobjeda nije došla lako.

G.T: Koja partija na šampionatu bila ključna za osvajanje titule?

Velemajstor Bojan Maksimović: Tu je bilo više bitnih partija, ali moj lični osjećaj je da je ta partija bila protiv IM Stefana Tadića u 6. kolu. Do tog momenta je zaostajao samo pola poena na tabeli i to je bila ključna partija da se izolujem na samom vrhu tabele 3 kola prije kraja turnira. Partija je bila mnogo teška za mene, dugo vremena sam imao malu prednost ali nikako da nađem konkretan put do pobjede i tako sam puno energije izgubio tokom partije. Na kraju u obostranom cajtnotu sam uspio da dođem do odlučujuće prednosti nakon njegove greške što mi je bilo veliko olakšanje.

G.T: Da li je bilo trenutaka kada ste pomislili da Vam titula izmiče?

Velemajstor Bojan Maksimović: Poslije 6. kola sam vodio 1.5 poen ispred Tadića i znao sam ako ne izgubim od Brijakina u 7. kolu da su male šanse da me bilo ko prestigne, jer je Tadić imao težak žrijeb do kraja turnira. Tako da poslije 8. kola gdje sam remizirao sa GM Šarijazdanovom bijelim figurama već mi je bilo obezbjeđeno prvo mjesto bez obzira na rezultate u zadnjem kolu (jer je drugi kriterijum međusobni duel, gdje sam dobio Tadića koji jedini može da se izjednači sa poenima). Izdvojio bih i poraz u zadnjem kolu od GM Miše Papa gdje mi je bilo teško da pristupim partiji jer sam već matematički osvojio turnir prije partije pa sam htio turnir što prije da se završi, što je on dobro iskoristio.

G.T:  Koji Vam je protivnik zadao najviše problema na šampionatu?

Velemajstor Bojan Maksimović: Partija protiv GM Atalik Suata je bila mnogo neizvjesna gdje sam ja igrao previše oštru varijantu za taj period turnira, kada sam imao već 3 iz 3. U jednom momentu partije on nalazi mnoge teške poteze i dolazi do skoro dobijene pozicije uz spektakularnu žrtvu dame. Ali u cajtnotu ispušta prednost i dolazi do remija kojim sam ja bio prezadovoljan sa obzirom da je Ivanišević izgubio od Papa i ostao na 3 poena iz 4 partije.

G.T: Koliko ste se pripremali za ovaj šampionat i da li ste imali poseban pristup?

Velemajstor Bojan Maksimović: Da budem iskren konkretno za šampionat sam se spremao dan pred turnir samo za prvu partiju sa Markušem, ostale partije sam se spremao na turniru. Znao sam otprilike sve igrače na turniru, njihov stil igre i repertoare pa mi je bilo mnogo lakše da se spremam nego na nekim drugim turnirima koje sam igrao (Evropsko pojedinačno prvenstvo 2026 u Katovicama).

G.T: Koliko Vam znači što ste do titule došli kao jedan od najmlađih srpskih velemajstora?

Velemajstor Bojan Maksimović: Izuzetno mi znači. Kada vidim koja su sve imena našeg šaha dolazila do te titule (Ivanišević, Inđić, Ivić,…), svjestan sam u kakvo sam društvo ušao. Ipak, u današnje vrijeme razvoj šaha se ubrzao uz razvoj kompjutera i šahovskih programa, pa djeca već sa 12 godina postaju velemajstori. To što sam bio jedan od mlađih igrača na turniru mi je sigurno bila jedna od prednosti u odnosu na starije protivnike.

G.T: Kako ćete proslaviti osvajanje titule šampiona Srbije?

Velemajstor Bojan Maksimović: Prvo i najvažnije mi je da se dobro odmorim, jer je turnir bio mentalno i fizički iscrpljujući, 9 dana priprema za protivnike i svih varijanti može da bude naporno. Nisam planirao nikakvo slavlje, prije ću da pogledam neki ispit da položim na Elektrotehničkom fakultetu koji studiram.

G.T: Kako bi opisali Vaš šahovski stil?

Velemajstor Bojan Maksimović: Na početku moje karijere mnogo sam više imao napadački i taktički stil igre, dok zadnjih godina sam se okrenuo više solidnijem repertoaru i pozicionoj igri gdje je lakše nadigrati mlađe igrače koji svi skoro imaju taktički stil i slabu pozicionu igru.

G.T: Koliko dnevno vremena posvećujete šahu?

Velemajstor Bojan Maksimović: Nemam tačan raspored rada, ali često igram na chess.com-u blic partije kako bih održavao formu. U prosjeku radim po 6 sati u sedmici sa trenerom, a između toga radim i sam neke varijante koje me zanimaju, ali nije ništa mnogo.

G.T: U kojim segmentima igre smatrate da ste najviše napredovali posljednjih godina?

Velemajstor Bojan Maksimović: Imam osjećaj da je teorija otvaranja dugo godina bila moj problem, ali posljednjih godina sam uspio da shvatim suštinu priprema za partiju, što mi je donosilo mnogo bolje pozicije iz otvaranja nego prije, kada sam upadao često u pripreme protivnicima.

G.T:  Kako gledate na sve veću ulogu šahovskih mašina i vještačke inteligencije u šahu?

Velemajstor Bojan Maksimović: Najveća promjena se može vidjeti u otvaranjima, gdje se varijante koje su nekad smatrane kao oborene ili loše danas mogu da se igraju. Čak i neke varijante koje su loše po kompjuterima mogu da se igraju ako neko dovoljno duboko spremi i očekuje da protivnik neće znati sve prve linije kompjutera. Tako da se otvaraju mnoge mogućnosti sa razvojem kompjutera. I priprema je postala mnogo lakša za nekog protivnika, sve partije imaju u onlajn bazi i lako se spremiti danas za bilo koga.

G.T: Da li danas više vjerujete intuiciji ili konkretnom računanju varijanti?

Velemajstor Bojan Maksimović: Uglavnom intuicija mi služi za pronalaženje poteza kandidata, koje kasnije preispitujem konkretnim računom. Ne može nikad sve da se izračuna, pa intuicijom skraćujemo stablo varijanti.

G.T: Koji su Vam neposredni šahovski planovi?

Velemajstor Bojan Maksimović: Mogu da kažem da je sljedeći cilj prelaz preko 2600 rejting poena, ali za to je potrebno puno vremena, truda i ulaganja. Trenutno mi je prioritet fakultet da završim, a za šah ćemo da vidimo poslije, za sad mi je bitno da održavam stabilan level igre i aktivno igram koliko je to moguće.

G.T: Koju bi partiju iz Vaše karijere preporučili čitaocima Šah mat liste da obavezno pogledaju?

Velemajstor Bojan Maksimović: Izdvojio bih svoju partiju sa Bjerre Jonas Buhlom (2626) sa prošlogodišnjeg pojedinačnog Evropskog prvenstva u Rumuniji. To mi je pobjeda protiv igrača najvećeg rejtinga ikad, i imam osjećaj da sam ga nadigrao od početka do kraja partije sa čisto pozicionom igrom.

Maksimovic,Bojan (2505) – Bjerre,Jonas Buhl (2637) [A30]
25th ch-EUR Indiv 2025 Eforie Nord ROU (3.34), 17.03.2025

 1.c4 c5 2.Nf3 Nf6 3.g3 Nc6 4.Bg2 d6 5.0–0 g6 6.d4 cxd4 7.Nxd4 Bd7 8.Nc3 Bg7 9.Nxc6 bxc6 10.b3 0–0 11.Bb2 Qa5 12.Rc1 Rac8 13.e4 Bg4 14.Qc2 Qh5 15.f3 Bh3 16.Ne2 e5 17.Bxh3 Qxh3 18.c5 Bh6 19.Rcd1 Be3+ 20.Kh1 Rfd8 21.cxd6 Rxd6

22.Ng1 Qe6 23.Rxd6 Qxd6 24.Rd1 Qe7 25.Ne2 Bb6 26.Kg2 Ne8 27.Qc3 f6 28.Qc4+ Kh8 29.Rd3 Ng7 30.f4 Bc5 31.fxe5 fxe5 32.Ng1 Bxg1 33.Kxg1 Rf8 34.Rd1 h5 35.Qxc6 Qf7 36.Qc2 Qf3 37.Re1 Ne6

38.Bxe5+ Kg8 39.h4 Kh7 40.Qg2 Qg4 41.Rf1 Rxf1+ 42.Qxf1 Kg8 43.Qd3 g5 44.Bf6 gxh4 45.Bxh4 Kh7 46.Qd7+ Kg6 47.Qd5 a6 48.b4 Kg7 49.a4 Qf3 50.Qe5+ Kf7

51.Qf5+ Qxf5 52.exf5 Nd4 53.f6 Kg6 54.Kf2 Kf7 55.Ke3 Nc2+ 56.Kf4 Nxb4 57.Kg5 Nd5 58.Kxh5 a5 59.g4 Nf4+ 60.Kg5 Nd5 61.Kh6 Nf4 62.g5 Ng6 63.Be1 Ne5 64.Bc3

1–0

G.T: Imate li poruku za mlade šahiste u regionu? Kako se postaje šampion?

Velemajstor Bojan Maksimović: Mislim da se najbolji šah igra kad je čovjek rasterećen i kad ima neki osnovni izvor primanja osim šaha. Tako da mislim da uporedo napredovanje u šahu i završavanje škole (fakulteta) najbolji izbor. Ipak nije lako danas biti profesionalni šahista i samo od toga živjeti.

Goran Tomić: Hvala na razgovoru za Šah-mat listu. Još jednom čestitam na velikom uspjehu i želim Vam mnogo sreće i novih pobjeda u nastavku karijere.