Izuzetno mi je drago što mi se pridružio Magnus Carlsen, 20. svjetski šampion u šahu i najveći svih vremena na Norway Chessu.
Novinar: Magnuse, da li uopšte pratiš koliko si puta osvojio turnir?
Magnus Carlsen: To je veoma dobro pitanje. Imao sam dosta problema na prvim izdanjima Norway Chessa. Imao sam nekoliko loših rezultata, mislim 2015. i 2017, kada sam završio sa minus dva i minus jedan. Pobijedio sam 2016, a onda sam od 2019. nadalje osvojio većinu turnira, mislim. Ne znam tačno, možda ukupno šest ili sedam.
Novinar: Tačno, sedam možda?
Magnus Carlsen: Da, možda sedam.
Novinar: Dakle uskoro osma, nadamo se?
Magnus Carlsen: Nadam se. Za sada svi koje smo pitali iz ženskog turnira prognoziraju da ću pobijediti.
Novinar: Za nekoga ko je nov u šahu, po čemu misliš da si najpoznatiji u šahovskom svijetu?
Magnus Carlsen: Mislim da sam poznat po mnogo stvari u šahovskom svijetu, ali kada je stil igre u pitanju, najpoznatiji sam po tome što veoma dobro igram završnice, i mislim da je to prilično tačno. Na najvišem nivou moraš biti dobar u mnogo stvari, ali tu sam uglavnom imao najveću prednost.
Novinar: Definitivno. Svi imaju problema protiv tebe u završnicama, čak i četiri protiv tri u topovskim završnicama…
Magnus Carlsen: Iskreno, i ja se stalno mučim u završnicama. One su varljivo teške.
Novinar: Kako je šah ušao u tvoj život i kada si shvatio da si se zaljubio u igru?
Magnus Carlsen: Počeo sam da igram šah jer sam želio da pobijedim stariju sestru. Moj otac je bio, a i dalje je, strastveni amaterski igrač. Primijetio je da možda imam talenta jer sam zaista uživao da sjedim i radim nešto dugo vremena. Bio sam prilično strpljivo dijete i trebalo je malo vremena, ali sam se na kraju potpuno zaljubio u šah.
Novinar: I svi su veoma srećni što si izabrao šah. Kako je osnivanje porodice promijenilo tvoj pristup igri?
Magnus Carlsen: Nisam primijetio preveliku promjenu u načinu na koji igram, ali sam primijetio da sam prvi poraz u klasičnoj partiji nakon što sam postao otac podnio mnogo bolje nego inače. To vjerovatno nije bio jedini razlog, ali obično bih bio mnogo više uznemiren. On mi uvijek uljepša dan kad ga vidim, pa ne mogu dugo ostati ljut poslije poraza.
Novinar: Dakle, pomaže ti da lakše prođeš kroz teške trenutke poslije izgubljenih partija?
Magnus Carlsen: Da, sigurno. Veoma je lijepo imati podršku supruge i djeteta. A što se šaha tiče, trudim se da tokom turnira imam dobar odmor i dovoljno sna. Srećom, imamo sistem podrške koji mi omogućava da to ostvarim i sada.
Novinar: Kako danas izgleda jedan dobar trening dan za tebe, pošto se mnogo toga promijenilo?
Magnus Carlsen: Ne treniram mnogo. Za ovaj turnir sam pogledao neke varijante otvaranja, ali osim toga nisam radio previše. Nisam baš idealan uzor mnogoj djeci danas, jer se većina mog treninga svodi na igranje.
Novinar: Ipak, skoro 15 godina si broj jedan na svijetu i najjači šahista planete. Kako bi nekome novom u šahu objasnio činjenicu da nisi svjetski šampion?
Magnus Carlsen: Bio sam broj jedan na svijetu, onda sam odlučio da igram meč za svjetsku titulu i uz nešto vještine i malo sreće uspio sam da postanem šampion. U jednom trenutku više nisam želio da to radim. Prestao sam, ali i dalje volim šah i i dalje volim da igram. A kada igram, i dalje sam prilično dobar, tako da sam zadovoljan.
Ništa nije previše drugačije nego prije petnaestak godina. Veoma sam zadovoljan kako stvari stoje i nemam želju da se ponovo borim za titulu. Nemam više mnogo toga da dokazujem.
Novinar: Organizatori Norway Chessa predstavili su novu titulu — Total Chess Championship. Šta misliš o toj ideji?
Magnus Carlsen: Mislim da je odlično imati format koji kombinuje mnogo različitih skupova vještina. Klasični šah ima veliku vrijednost, ali ne mislim da je kratak meč u klasičnom tempu nužno najbolji način da se odredi ko je bolji igrač. Više partija i različiti formati — mislim da je to sjajno.
Novinar: Norway Chess Women se već treću godinu održava sa jednakim nagradnim fondom. Kakav uticaj taj događaj ima na šahovski svijet?
Magnus Carlsen: Mislim da je turnir sjajan za učesnice, a siguran sam i za mnoge mlade žene i djevojke koje ga prate. Važno je da vide da mogu da dođu do najveće scene i da budu cijenjene. Do sada smo imali nekoliko zaista zabavnih turnira i kao ljubitelj šaha veoma volim da ih pratim.
Novinar: Ove godine Norway Chess se seli iz Stavangera u Oslo. Kako će ti biti da igraš na domaćem terenu?
Magnus Carlsen: Volio sam da igram i boravim u Stavangeru mnogo godina, ali je veoma lijepo živjeti kod kuće. Nažalost, preselio sam se iz grada pa sada imam malo duže putovanje do sale, ali siguran sam da će biti u redu.
Novinar: Dakle putovaćeš od kuće do partija?
Magnus Carlsen: Da. Možda ću čak ići vozom, jer je stanica prilično blizu, a saobraćaj zna biti težak. Vidjećemo. Samo želim da budem kod kuće sa suprugom i djetetom, to mi je važnije od bilo kakvih logističkih problema.
Novinar: To je najvažnije. Hvala ti mnogo, Magnuse.
Nodirbek Yakubboev Foto: Prague International Chess
Olimpijski šampion — o Karpovu, Sindarovu i omiljenom svjetskom prvaku.
Tokom prošlog vikenda u Centralnom domu šahista „Botvinik“ završen je turnir u brzopoteznom šahu posvećen 75. rođendanu 12. svjetskog prvaka Anatolija Karpova. Nakon sedam kola, po 4,5 poena osvojili su Vladislav Artemiev i Ian Nepomniachtchi. Prema pravilima, ruski velemajstori su igrali taj-brejk za prvo mjesto. Dvije blic partije završene su remijem, a u „armagedonu“ pobijedio je Vladislav Artemiev koji je igrao bijelim figurama.
Pored najjačih ruskih šahista, na turniru su učestvovali i predstavnik Azerbejdžana Teimour Radjabov te pobjednik Svjetske šahovske olimpijade u sastavu reprezentacije Uzbekistana Nodirbek Yakubboev. U razgovoru za „S.E.“ polufinalista Svjetskog kupa 2025. podijelio je svoje planove za drugi dio godine i naveo svog idola.
„Odrastao sam proučavajući partije Anatolija Karpova“
— Kako je za vas prošao turnir? Koja partija vam je ostala u sjećanju? Nodirbek Yakubboev — Turnir nije prošao baš uspješno za mene. Nisam uspio pokazati svoju idealnu igru. Protivnici su bili jaki, možda se nisam dobro pripremio za njih. Uglavnom, drago mi je što se turnir završio, ali bilo je zanimljivo igrati protiv ruskih šahista.
— Da li imate neku priču vezanu za Anatolija Karpova? Nodirbek Yakubboev — Vidio sam ga samo dva puta. Prvi put na univerzitetskom prvenstvu 2022. godine u Moskvi, u MSU. Tada sam predstavljao Nacionalni univerzitet Uzbekistana. Došao je na zatvaranje i uspjeli smo se fotografisati. I sada — drugi put. Veoma sam bio sretan što sam ponovo vidio legendarnog šampiona. Odrastao sam proučavajući njegove partije i mnogo sam ih analizirao.
— Ko vam je favorit među svjetskim prvacima? — Najjačim i najvećim smatram Garija Kasparova. On mi je idol. Trudim se da budem kao on — naravno, u šahovskom smislu. Pokušavam igrati kao on. A kako će ispasti — vidjećemo.
Javokhir Sindarov Foto: FIDE
„Trenutno je Javokhir Sindarov očigledan favorit u meču za krunu.”
— Javokhir Sindarov je odigrao sjajan Turnir kandidata. Da li ste od njega očekivali ovako snažnu igru? Nodirbek Yakubboev — Takav rezultat nije bilo moguće predvidjeti, ali Javokhir Sindarov ga je zaslužio. On je veoma jak i vrijedan šahista. Međutim, elitni igrači još uvijek u potpunosti ne razumiju njegov stil i psihologiju. Zato im je teško da igraju protiv njega — potrebno je vrijeme da se naviknu na njegov način igre. Postepeno će se protivnici prilagoditi, ali trenutno će on biti favorit na elitnim turnirima.
— Na osnovu prethodnog odgovora, smatrate li Javokhir Sindarov favoritom u meču za titulu protiv Gukesha Dommaraju, koji će se igrati do kraja godine? Nodirbek Yakubboev — Da, smatram. Ali sve može da se razvije na različite načine. Gukesh Dommaraju se može dobro pripremiti, pronaći način da se suprotstavi i pruži jak otpor. Indijski velemajstor ima dovoljno vremena za detaljnu pripremu. Ako se gleda sadašnji trenutak, Javokhir Sindarov je očigledan favorit, ali do meča se situacija može promijeniti.
— Da li vi, kao i Javokhir Sindarov, trenirate kod Romana Vidonyaka? U čemu je, po vašem mišljenju, posebnost tog trenera? Nodirbek Yakubboev — Roman Vidonyak ima mnogo pozicija za rješavanje koje drugi treneri nemaju. Oko 50 hiljada različitih pozicija iz raznih tema. On ih stalno skuplja i nudi na pripremama. Drugi treneri možda takođe imaju slične pozicije, ali ne u tolikom broju i ne u takvom kvalitetu.
— Koji su vam planovi za ovu godinu? Nodirbek Yakubboev — Sljedeći turnir je UzChess Cup 2026 u Taškentu (od 6. do 16. juna). Već treću godinu organizujemo ga u Uzbekistanu i svake godine sastav je sve jači i jači (među favoritima su Nodirbek Abdusattorov, Arjun Erigaisi, Javokhir Sindarov, Ian Nepomniachtchi, Hans Niemann, Shakhriyar Mamedyarov, Vidit Gujrathi, Shamsiddin Vokhidov i Nikolas Theodorou). Zatim slijedi ekipno prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu u Hong Kongu, kao i nekoliko turnira u SAD.
Glavni turnir godine je Svjetska šahovska olimpijada, koja će prvi put biti održana u našoj zemlji (u septembru u Samarkandu). Pokušaćemo da se što bolje pripremimo.
Russian Chess Federation
„Ako se dobro pripremimo za domaću Olimpijadu, sve bi trebalo da ispadne uspješno.”
— Ko su vaši glavni rivali? Nodirbek Yakubboev — Glavni konkurent je Indija. Takođe, mislim i Sjedinjene Američke Države. Ako Rusija bude mogla da učestvuje, onda i ona. Još uvijek ne znamo da li će ruski igrači dobiti dozvolu za nastup, pa za sada kao glavne konkurente vidimo Indiju i SAD. Možda i Njemačka može da se uključi u borbu za medalje.
— A Kina? Nodirbek Yakubboev — Teško je reći. Kina trenutno nema jaku mladu generaciju. SAD, iako nemaju mnogo mladih igrača, uvijek imaju čvrst sastav — tu su Fabiano Caruana, Wesley So, Levon Aronian, Lenier Dominguez i, mislim, Hans Niemann. Po rejtingu izgledaju vrlo ozbiljno. Indija je aktuelni šampion, iako njihovi lideri trenutno imaju pad forme, ali su uvijek opasni. I mi imamo svoje prednosti — ipak igramo kod kuće. Ako se dobro pripremimo, sve bi trebalo da bude uspješno.
— Na prošloj Olimpijadi kapiten ekipe bio je Vladimir Kramnik. Kakvo je bilo iskustvo rada s njim? Koje korisne savjete ste dobili? Nodirbek Yakubboev — Nažalost, vremena za zajednički rad bilo je malo — svega oko mjesec dana pred Olimpijadu. Bilo je priprema i online treninga. Proučavali smo otvaranja i razne završnice. Uglavnom, iskustva nije bilo onoliko koliko smo željeli.
Anatolija Jevgenjeviča Karpova znaju svi — i šahisti i oni koji nisu povezani sa šahom. Čak je teško i zamisliti da je čovjek koji je svoj život posvetio šahu toliko toga uspio i u drugim oblastima. On je sportista i političar — poslanik Državne dume, društveni radnik I strastveni filatelista. A najvažnije je to što je Anatolij Jevgenjevič u svim vremenima neumorno pomagao ljudima kojima je njegova podrška bila potrebna. Naš razgovor bio je dug I otvoren. I, nadamo se, otkrio je do sada nepoznate stranice iz biografije slavljenika.
— Anatolije Jevgenjeviču, evo I 75 godina. Kažu da je to vrijeme za svođenje računa. Slažete li se?
Anatolij Karpov — U tim godinama čovjek svakako pravi određene bilanse, ali ja se time posebno ne bavim. Jednostavno se prisjećam svega što je bilo u životu.
— A u životu je bilo toliko toga. Nas dvojica smo imali priliku da živimo i u socijalizmu, i tokom smutnih devedesetih, i u ovom XXI vijeku. Koje biste vrijeme danas izabrali?
Anatolij Karpov — Odgovoriću kao šahista. Tu nema šta da se bira. Ono što je za šah urađeno u sovjetsko vrijeme nije bilo moguće ostvariti ni pod jednom drugom vlašću.
— Čak ni sada?
Anatolij Karpov — Ni sada. Tome se ni približno nije prišlo.
— Mislite na sistem pripreme?
Anatolij Karpov — Nije stvar samo u sistemu pripreme, već i u sistemu organizacije. Tada su postojali izuzetni dječji šahovski treneri. I ogromna podrška onima koji bi pokazali talenat. Između ostalog, meni su pomagali još od malih nogu, dok sam živio u Zlatoustu. Plaćali su mi putovanja u Moskvu i učešće na dječjim turnirima.
Anatolij Karpov i njegov trener Semjon Abramovič Furman za skromnom trpezom. Foto: RIA Novosti
— To je odgovor šahiste. A dijelite li svoj život na šahovski, svakodnevni i možda politički? I koji vam je od njih najvažniji?
Anatolij Karpov — Sve zajedno. Šah mi je mnogo donio. Zahvaljujući njemu postao sam poznat i popularan. I u politici sam se našao dobrim dijelom zato što sam višestruki svjetski prvak. A dalje se već slagao i nastavlja da se slaže i moj politički život. Da, potičem iz epohe sporta i i dalje sam čovjek sporta, ali sam lako ušao i u društveni život.
— Danas dosta poznatih sportista ulazi u politiku. Mogu li oni nešto da joj daju?
Anatolij Karpov — Pa, nešto mogu, ali mislim da se od njih očekuje više.
— Kada pogledate unazad, koji je bio najradosniji trenutak u životu? Šta vam je ono naj-najvažnije?
Anatolij Karpov — Opet sve zajedno. Mnogo toga zavisi od šaha, jer su uspjesi u njemu oblikovali i druge uspjehe. Najradosnije su bile godine kada sam postajao svjetski prvak.
Anatolij Karpov sa kolekcijom osvojenih šahovskih „Oskara“. Foto: RIA Novosti
— To se dogodilo nekoliko puta.
Anatolij Karpov — Kada prvi put, 1975. godine — postavio sam rekord: postao sam najmlađi svjetski prvak u istoriji šaha. Još nisam imao ni 24 godine. Da, vrhunci su bile godine pobjeda u mečevima za svjetsko prvenstvo — 1975, 1978. i 1981. Poslije toga još tri titule po verziji FIDE. Ništa u mom životu ne može se porediti s tim pobjedama.
— Koji su mečevi za krunu bili najteži?
Anatolij Karpov — Naravno, meč s Korčnojem 1978. godine. Zatim svi dueli sa Garijem Kasparovom.
— Da li je to bilo isključivo šahovsko rivalstvo ili i ideološko?
Anatolij Karpov — I jedno i drugo.
Mečevi za šahovsku krunu — teško iskušenje. Tišina: Anatolij Karpov razmišlja. Foto: RIA Novosti
— S kojim šahistom nikako ne biste željeli da sjednete za šahovsku tablu? Ima li takvih?
Anatolij Karpov — Da. Ima odvratnih ljudi. Već sam odgovorio na vaše pitanje.
— U vašoj veoma dugoj karijeri bilo je i neuspjeha. Sjećate li ih se?
Anatolij Karpov — Najveći neuspjeh bio je poraz u meču protiv Gari Kasparova. Godina 1987, Sevilja. U posljednjoj partiji dovoljan mi je bio remi, imao sam poen prednosti. Izgubio sam i rezultat je bio 12:12. Titula šampiona po pravilima FIDE ostala je protivniku.
Anatolij Karpov igra simultanku sa kubanskim studentima, 2008. Izvor: Reuters
— Postoji li nešto zbog čega žalite i što, kada biste imali priliku, nikada ne biste uradili?
Anatolij Karpov — Ne bih igrao meč sa Kasparovom u Moskvi. Onaj prvi — 1984–1985.
— Vodili ste 5:3, a onda je meč iznenada prekinut. Prvi i posljednji put u istoriji šaha. A kada je riječ o drugim događajima — da li biste nešto promijenili?
Anatolij Karpov — A šta da mijenjam? Nema šta da se mijenja.
188 turnira osvojio je Anatolij Karpov tokom svoje duge i uspješne karijere.
— I još o šahu. U vaše vrijeme šahovski kraljevi zaista su bili kraljevi, a ne prolazni šampioni koji se smjenjuju jedan za drugim. Šampion je bio pravi, jači od svih drugih, i znali su ga ne samo šahisti nego i oni koji nikada nisu sjeli za tablu.
Anatolij Karpov — Za mene je takav bio Boris Spaski. Moj idol iz djetinjstva i, uprkos tome što sam ga kasnije pobijedio, ostao je moj idol. Da, izgubio je od Bobby Fischera, ali je prije toga u meču za svjetsku titulu pobijedio Tigrana Petrosjana. Spaskog su svi znali.
Boris Spaski bio je idol Tolje Karpova od djetinjstva. A kada je porastao, Anatolij Karpov je svog idola pobijedio. Foto: RIA Novosti
— Anatolije Jevgenjeviču, sada ste najstariji među svim živim svjetskim prvacima. Prije vas najstariji je bio Spaski, koji je preminuo prošle godine. Imate sopstvenu ljestvicu vrijednosti: možete li da navedete kraljeve koji su dali najveći doprinos razvoju igre kroz čitavu istoriju šaha?
Anatolij Karpov — Veoma teško pitanje. Po doprinosu, jedan od trojice najvećih je Aleksandar Aljehin. Zatim Jose Raul Capablanca. I Bobby Fischer.
— Ipak i Fišer?
Anatolij Karpov — Govorimo o doprinosu, a njegov doprinos nije samo u igri nego i u tome što je donio mnogo novca u šah. Povećao je nagradne fondove.
— Vi nesumnjivo pripadate toj grupi najvećih, a ko još od sovjetskih svjetskih prvaka?
Anatolij Karpov — Od naših? Možda ne bih govorio o Mihailu Botviniku. Vjerovatno Spaski.
— A danas, u ovom trenutku, vidite li takve dostojne nasljednike?
Anatolij Karpov — Sada se sve promijenilo, teško je reći.
— Da li su šampioni oslabili?
Anatolij Karpov — Mislim da jesu.
— Baš tako?
Anatolij Karpov — Indijac Gukesh Dommaraju danas gubi partiju za partijom. Prije njega šampion je bio Kinez Ding Liren. Osvojio je meč za titulu — i ništa više.
— Tradicionalno pitanje: kako ocjenjujete stanje ruskog šaha? Možete li za nekoga reći: evo budućeg pravog šampiona?
Anatolij Karpov — Ne mogu nikoga konkretno da navedem.
— A koga vidite među kandidatima? Tu je najmlađi velemajstor u istoriji Rusije, petnaestogodišnji Ivan Zemljanski. Svima se dopada prijatni i brzo napredujući jedanaestogodišnji Roman Šogdžijev…
Anatolij Karpov — Momak je, naravno, prijatan, ali to još ništa ne znači. Ima talentovanih mladića, ali ne vidim nikoga za koga bi se moglo reći: evo budućeg svjetskog prvaka.
— A šta kažete o Žavohiru Sindarovu? Sa 20 godina počistio je sve na Turniru kandidata 2026. godine.
Anatolij Karpov — Svijet šaha se mijenja. Kinezi i Indijci već su postali dominantni. A sada se favoritom smatra Žavohir Sindarov iz Uzbekistana. Tamo je na čelu šahovske federacije premijer Abdula Aripov. I to je važno.
— Anatolije Jevgenjeviču, čega se osim sporta sjećate i čime se ponosite?
Anatolij Karpov — Da, potičem iz epohe sporta i naravno ostajem čovjek sporta, ali može se reći da sam lako ušao i u društveni život. Još nisam imao 31 godinu kada su me izabrali za predsjednika upravnog odbora Sovjetskog fonda mira. Čudno je što su se na to odlučili, jer sam bio najmlađi među članovima odbora. A oni, stariji ljudi, imali su rukovodeće iskustvo. Dobro smo zajedno radili. To je bila ogromna odgovornost, jer mi je faktički bila potčinjena jedna od najmoćnijih društvenih organizacija Sovjetskog Saveza. U jednom periodu u Fondu mira radilo je 267 ljudi. Naše komisije djelovale su širom cijelog Saveza.
Životna strast — filatelija. Kolekcija višestrukog svjetskog prvaka decenijama je pažljivo i sa šahovskom preciznošću dopunjavana. Foto: RIA Novosti
— Koliki je u to vrijeme bio budžet Sovjetskog fonda mira?
Anatolij Karpov — Nije pravilno reći budžet, jer jedno je budžet, a drugo mogućnosti. Koliko smo samo događaja organizovali — to su bili milioni i milioni. Na primjer, novcem Fonda mira povodom 50-godišnjice Pobjede objavili smo Knjigu sjećanja. Ona govori o poginulima u Velikom otadžbinskom ratu, na frontovima i u fašističkim koncentracionim logorima. Na tome smo radili sedam godina.
— Da li je tačno da su se zemlje u razvoju, kako se tada govorilo, pomagale preko Fonda mira?
Anatolij Karpov — Ne, nisu se baš preko nas pomagale. Mi smo imali svoje programe.
— Anatolije Jevgenjeviču, kako se dogodilo da baš vi postanete inicijator humanitarnog televizijskog maratona „Černobilj“ za prikupljanje pomoći žrtvama katastrofe?
Anatolij Karpov — Komisija za podršku Fondu mira postojala je i u Černobilju. I za tragediju sam saznao među prvima, još dok su pokušavali da je prećute. Smatrao sam to velikom greškom. Ono što se dogodilo bilo je potresno. Jednom sam u prijemnoj ministra kulture SSSR-a sreo ljubazan par televizijskih radnika koji su se bavili telemaratonima. Razgovarali smo i ja sam predložio da organizujemo černobiljski maraton. Oni su, kao ljudi koji dobro poznaju televizijske zakonitosti, odmah rekli: objeručke smo „za“, ali realizacija je gotovo nemoguća. A ja sam predložio da pokušamo, pa smo pomagali jedni drugima koliko smo mogli. Put je bio prokrčen.
Želio bih da ostanem u politici i da budem koristan svojoj otadžbini.
— Maraton je održan na četvrtu godišnjicu Černobilja — 26. aprila 1990. Koliko je trajao?
Anatolij Karpov — Čitav dan. Dali su nam besplatan televizijski termin, za šta sam i danas duboko zahvalan rukovodiocima Državne televizije i radija. Prikupili smo ogroman iznos u rubljama i stranoj valuti. A taj novac je trebalo negdje prebaciti. Tada smo odlučili da osnujemo međunarodnu humanitarnu društvenu organizaciju „Černobilj-Pomoć“, na čijem sam čelu bio. Pomagali smo uglavnom djeci iz Černobilja.
— I da li je sve stizalo na pravo mjesto?
Anatolij Karpov — Sve je stizalo tačno gdje treba. Zašto sam ostao predsjednik? Da nije išlo gdje treba, odavno bi me „pojeli“. Zavidnika je bilo mnogo.
Anatolij Karpov voli brzinu. Foto: RIA Novosti
— Šahisti?
Anatolij Karpov — Neki sa strane. Svejedno je kakva je razlika. Glavno je da je bilo na čemu da se zavidi. Osjećao sam da bi me mogli „pojesti“ svakog trenutka. Poslije, kada se raspao Sovjetski Savez, sav novac Fonda mira podijelili smo među republikama. Najviše su dobile Ruska Federacija, Ukrajina i Bjelorusija. Ostali manje… A novac je bio ozbiljan. Ukrajinski Fond mira dobio je, ako me sjećanje ne vara, nešto više od 60 miliona rubalja. I danas je to mnogo, a tada su to bili pravi milioni.
— Prema statistici, prosječna plata početkom devedesetih bila je 200 rubalja.
Anatolij Karpov — Zanimljiva epizoda. Platu u Fondu dobio sam tek kada se raspao Sovjetski Savez. Prije toga je nikada nisam imao. Natjerali su me da sebi odredim platu, jer zaposleni nisu mogli tek tako da rade — morali su nešto da primaju. A od plate predsjednika zavisile su i njihove plate. Odredio sam sebi maksimalnu — 300 rubalja. I objavio da ću je ostavljati Fondu mira.
Kod Anatolija Karpova su se hvatale i velike i male ribe. Foto: RIA Novosti
— Anatolije Jevgenjeviču, zar zavidnici nisu nestali ni danas?
Anatolij Karpov — Pa, čemu bi sada zavidjeli? Danas Fond mira više nema toliki novac.
— Tokom života sreli ste mnoge državne lidere: sovjetske, zatim ruske, strane — Margaret Thatcher, Nelson Mandela… Ko vam je od njih ostao u najvećem sjećanju?
Anatolij Karpov — Sa Margaret Tačer razgovarao sam 1986. na otvaranju meča za svjetsko prvenstvo u Londonu. Čak smo popili i po čašu šampanjca, a ona se iznenadila što sam sebi dozvolio čašu uoči partije. Pa dobro, jedna čaša šampanjca nije strašna. A sa Nelsonom Mandelom sastao sam se dva puta. Veoma zanimljiv čovjek. Družio sam se i sa Jevgenijem Primakovom. Nismo bili porodični prijatelji, ali smo imali dobre i odnose pune poštovanja. Njega se bez sumnje može ubrojati u međunarodnu političku elitu. Odlučan, hrabar čovjek. Dovoljno je sjetiti se kako je premijer Primakov okrenuo avion i nije odletio u Ameriku.
— Sa državnicima je teško družiti se kao prijatelj. Recite, imate li bliske prijatelje među šahistima? Pitamo jer je to veoma konkurentan sport. Kako tu čovjek da stekne prijatelje?
Anatolij Karpov — Bliske prijatelje, ne vjerujem… Mogu biti drugovi. Ali sa velemajstorom Rafaelom Vaganjanom prijatelj sam od malih nogu. Upoznali smo se kada smo igrali prvenstvo Saveza za dječake do 12 godina. Rafik je igrao za Armeniju, ja za Rusiju. Tada sam bio najmlađi učesnik prvenstva. A poslije nekoliko godina najmlađi je već bio Vaganjan. Šalio sam se: kako to, Rafik, svi ljudi s godinama stare, a ti se podmlađuješ? Vaganjan je objašnjavao da su mu promijenili datum rođenja. Ili zbog učešća na omladinskom prvenstvu svijeta, ili zbog upisa na fakultet.
— Pitanje je možda poluzabranjeno. A možda i nije. Smatrate li sebe bogatim čovjekom? Obezbijeđenim? Ili jednostavno ne siromašnim?
Anatolij Karpov — Danas bih rekao — ne siromašnim. Jer je mnogo vremena prošlo.
— Ali imali ste šest pobjedničkih mečeva za svjetsko prvenstvo, osam šahovskih Oskara, desetine osvojenih turnira.
Anatolij Karpov — Oskara je bilo devet, a osvojenih turnira rekordnih 188.
— Nevjerovatno. I za to se ipak nešto plaćalo.
Anatolij Karpov — Pa, negdje se plaćalo, negdje nije.
— A kako je bilo u mečevima za titulu?
Anatolij Karpov — Pobjednik dobija 62,5 odsto, poraženi 37,5. Procenat od nagradnog fonda.
— Ali nagradni fondovi su bili različiti?
Anatolij Karpov — Da, ko je ozbiljno želio da organizuje meč, borio se za to pravo i ulagao više od drugih.
Šah zahtijeva i izdržljivost. Šampion je gradio mišiće na teniskom terenu, u bazenu, pa čak i veslanjem. Uvijek na granici mogućeg. Foto: RIA Novosti
— Zar su Francuzi nešto ulagali kada su 1990. organizovali meč u Lionu? Oni baš i nisu poznati po rasipništvu.
Anatolij Karpov — Prva polovina meča bila je u Njujorku, druga u Francuskoj. I tada je nastao najveći nagradni fond u istoriji — više od četiri miliona dolara.
— I gdje su sada te velike nagrade?
Anatolij Karpov — Nema ih više. Kao prvo, veliki dio davao sam državi. A drugo, i FIDE je uzimala svoju proviziju.
— Ali vi ste i filatelista. Vaša kolekcija belgijskih maraka bila je najbolja na svijetu, zar ne?
Anatolij Karpov — Bila je.
— Bila? Zašto bila?
Anatolij Karpov — Prodao sam je.
— Davno?
Anatolij Karpov — Prije nekoliko godina.
— Šteta.
Anatolij Karpov — Tako se dogodilo.
— Ponudili su vam cijenu koja se ne odbija?
Anatolij Karpov — Ne, nije stvar u cijeni. Problem je bio što se kolekcija čuvala u belgijskoj banci — nekoliko desetina albuma. Nije bilo nikakvog zamrzavanja, ali zbog potpuno idiotskih poteza banke, koji nisu imali veze s politikom, morao sam da je prodam mnogo prije 2022. godine. Ne vjerujte internetu koji objavljuje izmišljenu vrijednost moje kolekcije.
— Ali je u Moskvi ipak ostao dio maraka?
Anatolij Karpov — Naravno. Glavne teme su: Sovjetski Savez, Olimpijske igre, fudbal, šah…
— Pitanje bliže i zemlji i nebu. Vjerujete li u Boga?
Anatolij Karpov — I da i ne. Ne mogu reći da ne vjerujem. Možda sam zahvaljujući njemu ostao živ. Naravno, sam se toga ne sjećam, ali mi je majka pričala da sam kao beba, sa svega nekoliko mjeseci, obolio od velikog kašlja i umalo umro. I bake su insistirale da me krste. Uronili su me u krstionicu i bolest je prošla. Krštenje je obavljeno tajno: otac je bio član partije. Znam crkvu u Zlatoustu gdje sam kršten.
— Anatolije Jevgenjeviču, već dugo razgovaramo. Hajde da pređemo na kratka pitanja. Kako se osjećate?
Anatolij Karpov — Hvala. Zdravlje je normalno.
Nahraniti konja — i to je dobro opuštanje. Foto: RIA Novosti
— Svi vas znaju, svi vas prepoznaju. Nije li to zamorno? Ili vam slava prija?
Anatolij Karpov — Već sam se navikao. Normalno se odnosim prema tome. Zašto da ne?
— Iz serije „Ako želite, odgovorite, ako ne želite…“. Zašto vaša supruga nosi prezime Bulanova, a ne Karpova?
Anatolij Karpov — Nataša je odlučila da ne mijenja prezime, smatrala je da bi tada bila predstavljana kao Karpovljeva supruga. A ona to nije željela.
— Ćerka Sofija — Karpova ili Bulanova?
Anatolij Karpov — Karpova.
— Anatolije Jevgenijeviču, evo i posljednjeg, veoma ozbiljnog pitanja. Imate 75 godina, a život se nastavlja. Imate li neku želju? Planove za budućnost?
Anatolij Karpov — Volio bih da ostanem u politici i da budem od koristi svojoj Otadžbini.
14. maj 2026. – Wadim Rosenstein je došao u prvi plan kada je 2023. organizovao prvo izdanje WR Chess turnira. Nakon toga osmislio je ideju FIDE World Rapid and Blitz Team Championship – događaja koji je postao stalni dio šahovskog kalendara.
U posljednje vrijeme, ako se prati njegov X nalog, broj aktivnosti koje radi za šah naglo raste. U ovom intervjuu govori o tim događajima, svojoj viziji šaha i o tome da li planira da postane predsjednik FIDE.
Sagar Shah (SS): Kada sam prvi put čuo za vas i sreo vas na WR Chess 2023 u Dizeldorfu, utisak je bio da ne želite previše publike, već da stvorite najbolje moguće uslove za igrače – atmosferu zabave i zajedništva. Možete li se vratiti na početak i objasniti kako ste razmišljali o organizaciji tih događaja?
Wadim Rosenstein (WR): Kada sam počeo da organizujem ove događaje, nisam razmišljao o tome kako da izgledaju veće spolja, nego kako da budu pravi za igrače. Želio sam okruženje u kojem jaki igrači mogu ozbiljno da se takmiče, ali i da uživaju.
Šah je profesionalni sport, ali i zajednica. Atmosfera je važna: dobri uslovi, poštovanje igrača, dovoljno prostora za razmišljanje, pripremu, razgovor i uživanje u igri. Zato su rani WR Chess događaji imali intimniji, „player-focused“ karakter.
Htio sam da igrači osjete da je događaj napravljen zbog njih, a ne zbog buke. Rezultat je bio poseban: vrhunski šah, ali i prijateljstvo, timski duh i osjećaj da ljudi zaista žele da budu dio toga.
SS: Kasnije ste kreirali ekipno Svjetsko prvenstvo u brzom i ubrzanom šahu, koje je ušlo u FIDE kalendar. Kako se osjećate što je ideja koju ste osmislili i finansirali postala dio zvaničnog kalendara?
WR: To me čini ponosnim, ali još više potvrđuje ono u šta sam vjerovao: šahu su potrebni jaki timski formati.
Šah se često vidi kao individualna igra, ali mnogi igrači vole timsku atmosferu – ona donosi drugačije emocije, odgovornost i pripremu. Kada igraš za tim, ne igraš samo za sebe.
To što je ovaj događaj postao dio FIDE kalendara pokazuje da je postojala stvarna potreba za tim formatom. Drago mi je da je WR Chess pomogao da se stvori nešto veće od jednog organizatora.
SS: Na koje ste projekte najponosniji?
WR: Nekoliko ih je:
WR Chess Masters – pokazao je da možemo napraviti moderan turnir sa odličnim uslovima i posebnom atmosferom.
World Rapid and Blitz Team Championships – unijeli su novu energiju u profesionalni kalendar.
WR Women’s Chess Tour – ženski šah zaslužuje veću vidljivost i bolju podršku.
Novi formati, uključujući bughouse, kao i projekti koji povezuju šah sa obrazovanjem, medijima i tehnologijom.
Glavna ideja je jednostavna: šah ima ogroman potencijal, ali mu trebaju moderni formati i dugoročna ulaganja.
SS: Da li planirate kandidaturu za predsjednika FIDE?
WR: Nisam dao formalnu kandidaturu. Mogu govoriti samo kao neko ko je posvećen šahu i njegovoj budućnosti.
Važno mi je da šah bude posmatran ne samo kao takmičenje, nego i kao obrazovanje, kultura i globalni intelektualni prostor. Liderstvo u šahu mora značiti odgovornost, transparentnost i razvoj.
SS: Vaš X nalog ima toliko objava koje ste napravili o predstojećim turnirima, podršci inicijativama i projektima. Možete li ih podijeliti ovdje kako bi ljudi imali predstavu o tome šta dolazi?
WR: Trenutno radimo na više stvari:
meč SAD vs Uzbekistan
nastavak WR Women’s Chess Tour
WR Bughouse Championship u saradnji sa šahovskom federacijom Filipina
Bughouse je brz, kreativan i timski – vrlo atraktivan za mlađu publiku.
SS: Svijet je zaista uzbuđen zbog meča SAD protiv Uzbekistana. Kako ste donijeli odluku da ga organizujete? I šta svijet može da očekuje od njega?
WR: Ideja je nastala posmatranjem gdje je trenutno energija u šahu. Sjedinjene Američke Države su jedna od najjačih šahovskih zemalja na svijetu, sa vrhunskim igračima, snažnom infrastrukturom i ogromnim medijskim potencijalom. Uzbekistan, u isto vreme, predstavlja jednu od najuzbudljivijih priča u modernom šahu. Njihov uspon je nevjerovatan, posebno sa mladom generacijom igrača. Dakle, meč nije samo o dva tima – to je susret dve šahovske priče.
Svijet može da očekuje ozbiljno takmičenje, snažne ličnosti, nacionalni ponos i format koji može da privuče i šahovske fanove i širu publiku. Vjerujem da šahu treba više ovakvih događaja – događaja koji su jednostavni za razumijevanje, emotivno angažuju i komercijalno privlačni.
SS: Kako vidite svoj odnos sa šahom i koja je vaša vizija za naredni period?
WR: Šah je dio mog života još od djetinjstva. Ne vidim ga samo kao poslovnu priliku ili sport koji podržavam spolja. Šah je oblikovao moj način razmišljanja. Uči vas da računate, preuzimate odgovornost, razumijete posljedice i poštujete protivnika. To su principi koji su važni i u biznisu i u životu.
Moja vizija je da šah postane pristupačniji, profesionalniji i privlačniji novim generacijama – bez gubljenja svoje dubine. Šah treba poštovati, ali i uživati u njemu. Treba da bude deo obrazovanja, sa boljim uslovima za igrače, modernom prezentacijom i prilikama za sve ljude, bez obzira odakle dolaze.
SS: Naravno, toliko događaja zahtijeva mnogo sredstava – odakle dolaze vaša finansijska sredstva?
WR: Moji šahovski projekti finansiraju se iz mojih poslovnih resursa, kroz WR Group, a u nekim slučajevima zajedno sa partnerima vezanim za specifične događaje. Već godinama gradim međunarodne poslove, a šah je jedno od područja u koje ulažem jer vjerujem u njegovu dugoročnu vrijednost.
Istovremeno, važno je da šahovski projekti budu odgovorno izgrađeni. Finansiranje treba da bude transparentno, pravilno strukturirano i korišćeno za stvaranje stvarne vrednosti – za igrače, federacije, organizatore i fanove. Za mene novac nije vizija. Novac je alat. Vizija je izgraditi nešto što može dugoročno razvijati šah na ozbiljan i održiv način.
SS: Koja su područja koja biste željeli da unapredite u svijetu šaha?
WR: Postoji nekoliko oblasti:
Uslovi za igrače: Profesionalni igrači treba da imaju bolje turnire, bolju organizaciju i više poštovanja za svoj rad.
Komercijalni razvoj: Šah ima ogromnu publiku, ali još nije komercijalizovan na nivou koji može. Potrebno je poboljšati marketing, osmisliti bolje formate, kvalitetnije priče, jače modele sponzorstva i profesionalniju prezentaciju.
Obrazovanje: Čvrsto vjerujem da šah treba da bude deo školskog sistema. Uči djecu kako da razmišljaju, donose odluke i preuzimaju odgovornost za njih.
Ženski i omladinski šah: Potrebna je veća vidljivost, bolje finansiranje i dugoročne platforme.
Upravljanje i transparentnost: Šah treba strukture kojima ljudi mogu da vjeruju. Ako želimo da igra globalno raste, kredibilitet i profesionalizam su ključni.
SS: Imate li završne reči za naše čitaoce ili nešto što biste želeli da podijelite?
WR: Vjerujem da šah ulazi u veoma važan period. Igra nikada nije imala više globalne pažnje, više online dosega ili više potencijala da poveže ljude. Ali potencijal nije dovoljan. Potrebna je struktura, ulaganje, odgovornost i vizija.
Za mene, šah nije samo tabla. To je obrazovanje, kultura, takmičenje, tehnologija i ljudska povezanost. Zato ću nastaviti da podržavam projekte koji unose novu energiju u šah i pomažu njegovom globalnom razvoju.
Upoznajemo naše čitaoce sa mladim šahovskim zvijezdama
Na svjetskim prvenstvima u rapidu i blicu, održanim u Vrnjačkoj Banji (Srbija), ruski šahisti osvojili su 25 medalja. Sajt Šahovske federacije Rusije nastavlja objavljivanje tradicionalnih anketa s pitanjima za mlade sportiste, njihove trenere i roditelje.
Naša nova junakinja je ženski FIDE majstor Veronika Yudina (Sankt Peterburg) – osvajačica srebrne medalje svjetskih prvenstava u rapidu i blicu u konkurenciji djevojaka do 16 godina.
Pitanja za sportistkinju:
1. Veronika, kako je za tebe proteklo svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu? Organizacija je bila dobra, bilo je dovoljno vremena između kola da se pripremim. Sve je išlo odlično do posljednjih kola.
2. Ko su bile glavne konkurentkinje? Kako su završeni međusobni susreti? Željela sam prvo mjesto i nisam mnogo razmišljala o konkurenciji. Ako nekoga izdvojim, to je Elnaz Kaliahmet. Oba puta sam pobijedila.
3. Sa koliko godina si počela da se baviš šahom? Ko ti je bio prvi trener? Počela sam sa 5 godina, sa međunarodnim majstorom Romanom Lovkovom.
4. S kim sada treniraš? Sada radim sa velemajstorom Valerijem Popovom i Romanom Lovkovom.
5. Koliko sati dnevno treniraš šah? Zavisi. Kad sam motivisana, mogu čitav dan. Nekad uopšte ne treniram. U prosjeku 2–3 sata dnevno, jer imam dosta školskih obaveza.
6. Ko ti je omiljeni šahista? Nemam jednog omiljenog. Iz Top 10 FIDE rejtinga izdvojila bih Anisha Girija, jer smo išli u istu sportsku školu u Sankt Peterburgu.
7. Imaš li omiljenu šahovsku knjigu? Najviše mi se svidjela knjiga „Radar“ autora Prizanta, posebno dok sam bila početnik.
8. Koje šahovske blogere i komentatore pratiš? Rijetko gledam, uglavnom prijatelje. Zanimljivi su mi strimovi Darije Yurasove, a impresivna je i popularnost Dina Belenkaye.
9. Koje su tvoje ambicije u šahu? Želim da postanem međunarodni majstor (IM).
10. Ko će pobijediti mečeve za svjetsko prvenstvo: Gukesh ili Sindarov, Ju Wenjun ili Vaishali? Mislim da Javokhir Sindarov ima dobre šanse. Ne navijam ni za njega ni za Gukesh Dommaraju. Kod žena, vjerovatno će opet pobijediti Ju Wenjun.
Pitanja za trenera:
Odgovara međunarodni majstor Roman Lovkov:
1. Koje su glavne vrline vaše učenice? Dinamika, upornost, taktička oštrina i optimizam.
2. Koliko je bilo teško osvojiti medalje? Ako uzmemo u obzir da je mogla uzeti dva zlata – onda „lako“. (polušala) Svaka medalja zahtijeva veliki rad, i šahovski i mentalni. Ima još prostora za napredak.
Pitanja za roditelje:
Odgovara otac, Aleksej Yudin:
1. Kako podržavate kćerku? Preuzimamo sve prateće obaveze kako bi se mogla fokusirati na šah.
2. Da li postoji podrška grada? Da, i veoma smo zahvalni. Prije svega sportska škola omogućava turnire, pripreme i rad sa trenerima. Takođe, važno je što može igrati jake turnire u svom gradu. Njena škola ima razumijevanja za često odsustvovanje.
3. Koji su vaši ciljevi? Naš cilj je da obezbijedimo uslove. Sportske ciljeve postavljaju Veronika i treneri. Nadamo se maksimalnom razvoju njenog potencijala – vrijeme će pokazati rezultat.
Fotografije: Eteri Kublashvili, zvanični sajt prvenstva svijeta u rapidu i blicu
Uspjeh na nedavnom pojedinačnom prvenstvu Evrope u šahu u poljskom Katovicama može postati nova polazna tačka za novopečenog vicešampiona kontinenta Nidžata Abasova.
Pored toga, učesnik turnira kandidata 2024. godine vodio je sve do posljednjeg kola, ali ga je na samom kraju pretekao mladi Ukrajinac Dehtjarev, koji je dobio završnu partiju. Takođe, osvajač bronzane medalje na prvenstvu kontinenta bio je Ajdin Sulejmanli, dok je još jedan predstavnik Azerbejdžana, Magomed Muradli, zauzeo četvrto mjesto.
Ovo je prvi takav slučaj da su azerbejdžanski velemajstori osvojili dvije medalje na seniorskom prvenstvu Evrope, a pod određenim okolnostima mogli su zauzeti i čitav pobjednički podijum.
U razgovoru za İdman.Biz Nidžat Abasov govorio je o ključnom trenutku za sebe na turniru, o ostalim azerbejdžanskim šahistima i komentarisao raspravu koja se razvila na društvenim mrežama o partiji posljednjeg kola između Sulejmanlija i Muradlija, koja je završena remijem. Konkretno, neki korisnici su počeli tvrditi da je Muradli trebalo namjerno da izgubi taj susret kako bi Ajdin, koji je pretendovao na prvo mjesto, postao šampion.
– Koji je za vas bio najvažniji trenutak na prvenstvu Evrope, nakon kojeg ste povjerovali da možete da se borite za titulu? Nidžat Abasov – Vjerovatno je ključna u tom smislu bila partija osmog kola protiv Turčina Atile Kurua, u kojoj sam crnim figurama ostvario pobjedu nakon petočasovne borbe. Iako sam se i prije prvenstva spremao za medalju, treba razumjeti da je to bilo veoma teško takmičenje sa učešćem 500 šahista. Samo željom se takav turnir ne može dobiti – mora se i mnogo toga poklopiti. Ali u cjelini se sve dobro složilo i upravo poslije partije sa turskim šahistom došao sam do učinka plus pet i povjerovao da mogu da se borim za medalju.
– U slučaju pobjede u posljednjem kolu upravo biste vi postali šampion Evrope, ali vaša partija završena je remijem. Da li vam je bilo žao što ste na taj način propustili prvo mjesto? Nidžat Abasov – U posljednjoj partiji, nažalost, nisam imao šanse za pobjedu. Malo sam pogriješio u otvaranju, zbog čega sam dobio ne baš komfornu poziciju i remi je bio najbolji ishod za mene u toj partiji. Mislim da sam titulu propustio u desetom kolu, kada sam imao priliku da pobijedim crnim figurama Španca Gujara. U vremenskoj oskudici nisam u svojim proračunima vidio važan potez i partija je završena remijem.
– Inače, u drugoj polovini turnira bilo je zanimljivo pratiti vašu konkurenciju sa Ajdinom Sulejmanlijem, koji je neko vrijeme bio na čelu tabele, pa ste ga potom pretekli… Nidžat Abasov – Prije bih rekao da to nije bila konkurencija, već naprotiv – rezultati momaka su nas dodatno motivisali. Vidjeli smo međusobne pobjede i trudili se da igramo još bolje. To je bila zdrava konkurencija, koja uvijek donosi korist, što se i vidjelo u konačnoj tabeli.
Takođe bih želio da se osvrnem na temu da je Muradli u posljednjem kolu trebalo da izgubi od Sulejmanlija kako bi ovaj postao šampion, o čemu se raspravljalo na društvenim mrežama. Smatram da je za profesionalnog sportistu to u najmanju ruku neprimjereno i nekorektno. Oni su mladi momci, sve najbolje ih tek čeka i takva mrlja u karijeri je nedopustiva. To se odnosi ne samo na njih, već i na azerbejdžanski šah u cjelini, gdje nikada nije bilo takvih slučajeva.
Zato su svojom igrom pokazali da su prije svega važni profesionalan pristup i poštenje, a tek onda nagrade. Mislim da je to veoma važan trenutak na kojem sam želio posebno da se zadržim.
U cjelini, mnogi naši momci su odlično nastupili u Katovicama. Na primjer, isti taj Muradli je igrao za medalju, posebno je drugi dio prvenstva odigrao veoma snažno. Imao je mnogo upečatljivih pobjeda, ali nije imao sreće – zaostao je za nama i Ajdinom po dodatnim kriterijumima. I ostali momci su igrali dobro. Konkretno, Šahin Velijev i Sulejman Sulejmanli ispunili su normu međunarodnog majstora. Tako da je ovo prvenstvo kontinenta bilo uspješno za naše šahiste.
– Vi ste se, kao i Ajdin Sulejmanli i Magomed Muradli, kvalifikovali za Svjetski kup. Može li se od vas očekivati makar ponavljanje rezultata od prije tri godine, kada ste bili četvrti u Bakuu? Nidžat Abasov – Svjetski kup je tek sljedeće godine i do tada se još mnogo toga može desiti. Predstoji Baku Open, a zatim sa ženskom reprezentacijom Azerbejdžana idemo u Astanu na Igre turskih zemalja. Ove godine nas očekuje i učešće na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi. Tako da zasad ne razmišljam o Svjetskom kupu, iako naravno želim da ostvarim maksimalan rezultat na svim turnirima na kojima budem učestvovao.
– Prateći tok prvenstva Evrope u Katovicama, sa nelagodom sam primijetio da je vaš rejting pao ispod granice od 2600. Može li se nadati da će nedavni uspjeh biti polazna tačka za povratak na stare pozicije? Nidžat Abasov – Što se tiče rejtinga, da, postoji taj momenat (smiješi se). Ipak, trudim se da se ne opterećujem time i da uživam u šahu. Sa turnirske tačke gledišta, 2024. godina bila je veoma teška za mene. Tada je sve bilo veoma napeto i taj drajv koji sam imao 2023. godine se ugasio. Zato nisam imao veliku želju da igram šah, pa sam napravio kratku pauzu. Sada ponovo osjećam želju da učestvujem na što više turnira i igram zanimljive partije.
Vasilij Smislov: „Mihail Moisejevič i ja pripadali smo istom pravcu u šahu – klasičnom. Ali svako od nas branio je svoje principe i planove. Shvatao sam da se uspješno suprotstaviti njegovim razrađenim sistemima otvaranja i tipičnim pozicijama u središnjici može samo ako se naučnim metodama pripreme suprotstavi nešto svoje, novo.
U našim partijama široko sam primjenjivao ideje borbe figura protiv pješačkog centra, a statičkoj procjeni pozicije suprotstavljao sam dinamičku. U najvećoj mjeri uspio sam da otkrijem dinamiku šaha, koju savremeni majstori danas doživljavaju kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva u igri. Mislim da je to najznačajniji doprinos koji sam mogao dati opštoj teoriji šaha.
Želim da dodam da smo, uprkos oštrom rivalstvu i sasvim prirodnim strastima oko naših mečeva, Botvinik i ja ostajali u granicama sportske korektnosti. Mihail Moisejevič je složena ličnost, a neki njegovi zahtjevi u to vrijeme djelovali su pretjerano. Ali sve se spoznaje u poređenju. I konflikti iz prošlih mečeva za svjetsko prvenstvo, u poređenju sa savremenim realnostima, izgledaju kao dječija igra.
Govoreći o „sportskom dugovječju“, želim da primijetim da igra zasnovana isključivo na računanju nije racionalna, jer sposobnost preciznog izračunavanja varijanti s godinama slabi. Ako je, pak, šahista navikao da vjeruje intuiciji, lakše mu je da procjenjuje promjenjivu situaciju u igri. Ni on nije slobodan od grešaka, ali se one, u cjelini gledano, dešavaju rjeđe.
A ipak, sport će svakako biti koristan. Iako ne pridajem bavljenju sportom onako veliki značaj kao neki šahisti, ipak ne propuštam priliku da odem na skijanje, da se okupam u moru… To je veoma korisno. Međutim, moje fizičko stanje u većoj mjeri zavisi od duševnog raspoloženja.
Postavljajući pitanje šta je važnije – stvaralačka strana ili sportsko nadmetanje – vjerovatno ima smisla najprije razjasniti te pojmove.
Sportsko nadmetanje jedan je od glavnih podsticaja za stvaralačka dostignuća. Ako čovjek teži pobjedi, on mora da iskoristi sav svoj stvaralački potencijal, sve duševne snage, a šahovski remek-djela nastaju upravo u trenucima najvišeg duhovnog uzleta, kada je potrebno korak po korak savladavati otpor protivnika.
Govoreći o prirodnoj težnji ka pobjedi, nimalo ne mislim samo na krajnji rezultat kao takav, iako on često postaje najvažniji. Za pravog šahistu važno je ne samo pobijediti, već pobijediti lijepo, zasluženo. Želja da se poen osvoji po svaku cijenu nespojiva je s najvišim šahovskim idealima. A kolika je tek cijena takve pobjede!
Proći će decenije, izblijediće oreol zvanja i titula, prekriti se prašinom turnirske tabele, izgubiće značaj mnogi sportski rezultati koji su nekada uzbuđivali šahovski svijet. Ali potezi na šahovskoj tabli će ostati. Po njima će se moći suditi čemu je šahista težio, kakav je bio krug njegovih ideja i shvatanja.
Ne postoji nijedan šahista koji se ne bi ponosio dobro odigranom partijom, u kojoj se ni na trenutak ne prekida logična nit borbe, gdje svaki sljedeći potez proizlazi iz prethodnog, a zamisao se otkriva s najvećom punoćom. Takva partija donosi zadovoljstvo ne samo svom autoru. Ona postaje umjetničko djelo i dugo živi, oduševljavajući milione poklonika naše lijepe igre.
Osvrćući se na prošlost, želim reći još nešto: šampioni se, ipak, ne postaju – oni se rađaju. To su snažne ličnosti koje uspijevaju da savladaju sve hirove sudbine, da prođu kroz sve prepreke i u dvoboju s jednako snažnom ličnošću izvojuju pobjedu. Znamo mnoge šahiste s velikim potencijalom i izuzetnim talentom, ali koji nikada nisu postali svjetski prvaci.
Da bi se osvojila ta titula, potrebna je ogromna unutrašnja energija. Nije neophodno da se ona ispoljava u svakodnevnom životu, ali u određenim trenucima čovjek mora posjedovati izuzetnu intenzivnost mišljenja, eksplozivnu sposobnost.
Sjećam se s kakvom su nepopustljivom voljom, snagom i energijom išli ka najvišoj šahovskoj tituli Talj, Fišer i Karpov. Psihološki je bilo izuzetno teško suprotstaviti im se, ako je to uopšte bilo moguće. Sjećam se i sebe, bez sklonosti kompromisima za šahovskom tablom, iako sam po prirodi uravnoteženiji.
Godine 1941, u meč-turniru za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, dva puta sam odbio remi u partijama protiv samog Botvinika. Imao sam 20 godina, ali u meni nije bilo ni straha ni nesigurnosti pred autoritetima – vodila me je samo jedna želja: boriti se i pobijediti. Upravo takvom neumoljivom željom i upornošću mora da raspolaže čovjek koji teži najvišim dostignućima.
Odavno je takođe primijećeno da je lakše osvojiti titulu prvaka nego je nositi i zadržati. Put ka šahovskoj kruni zahtijeva titanske napore, ogroman rad. Ali, osvojivši, kako je Botvinik govorio, „Monomahovu kapu“, šahista na sebe preuzima još veće obaveze.
S jedne strane, on mora da postiže sportske uspjehe, a s druge – da se drži određene stvaralačke linije. Uz to, kao lider šahovskog svijeta, dužan je da formuliše svoj odnos prema šahu, a u idealnom slučaju – da bude utemeljivač novog pravca, nosilac novih ideja.
Tako je, u suštini, uvijek i bilo. Botvinik, na primjer, proglasio je naučni pristup šahu; ja sam, uz priznanje zakona koje nisam mogao a da ne cijenim i ne poštujem, davao prednost intuitivnom načelu, dok je Talj tu liniju doveo do rušenja gotovo svih zakona uopšte.
Još na ovo želim da stavim poseban akcenat: pogrešno je mišljenje da svjetski prvak može biti samo šahista strogog, klasičnog stila. Nije tačno da Talj nije posjedovao stratešku čvrstinu. On je namjerno vršio nasilje nad pozicijom.
U njemu je živio duh demonizma i on je podigao bunu protiv klasičnih kanona, uloživši u nju sav svoj ogroman talenat, neobuzdani žar i strastvenu prirodu. Ta buna dovela je do preispitivanja nekih pozicija, ali nije uzdrmala ispravne temelje šaha. I Talj se, nakon burne šahovske mladosti, na kraju vratio u okrilje klasične škole.
Govoreći o savremenom šahu, on se veoma razlikuje od šaha prošlih vremena. Šah, kao i svaka druga oblast kulture, odražava ideje i način razmišljanja čovjeka svog doba. Danas je došlo do eksplozije informacija. Nauka je ostvarila velike uspjehe, a znanje je dobilo presudnu važnost. Tok informacija je neprekidan i ljudi osjećaju njegov pritisak. Isto se dešava i u šahu.
Objavljuje se ogroman broj teorijskih istraživanja i analiza, igra se bezbroj turnira, desetine hiljada partija postaju opšte dobro. Jednom čovjeku više nije moguće da „svari“ sav taj činjenični materijal. Za obradu informacija, koje se gomilaju gotovo geometrijskom progresijom, angažuju se treneri i pomoćnici. Vodi se intenzivan rad na sistematizaciji debitantskih varijanti, tipičnih pozicija i odigranih partija.
Opšta šahovska teorija pretvara se u „teoriju varijanti“. Ova tendencija jasno se vidi čak i u komentarima nekih istaknutih šahista. Obaviještenost i pamćenje postaju gotovo glavni faktori borbe. Sve češće se ishod partije odlučuje ne za tablom, već kod kuće.
Osnovna razlika između prošlosti i sadašnjosti je u tome što je u naše vrijeme bilo više principijelnih rasprava, a glavna pažnja posvećivala se borbi ideja; razmišljali smo šemama, a ne varijantama. Danas se, međutim, stiče utisak da se stvaralačko traganje ponekad zamjenjuje čistim analitičkim radom. Govoreći riječima Tartakowera, mnogi savremeni šahisti oslanjaju se na štaku teorije, zanemarujući štap genija – i to čine sasvim svjesno.”
23.4.2026. – Javokhir Sindarov imao je nevjerovatan nastup na Turniru kandidata. Osvojio je događaj i završio 1,5 poena ispred drugoplasiranog Anisha Girija. Iako su mnogi ljudi doprinijeli Javokhirovom uspjehu, jedan čovjek uzima lavovski dio. Njegovo ime je Roman Vidonyak i on je Sindarovljev trener. Romanovo i Javokhirovo putovanje započelo je u januaru 2025. godine i u posljednjih šesnaest mjeseci postigli su nešto zaista posebno. Koje su Romanove metode treninga? Pokušali smo razumjeti od samog čovjeka. Fotografija: Amruta Mokal
Bio je to prvi dan odmora na FIDE Turniru kandidata 2026. godine, a Javokhir Sindarov je već bio u nizu sa 3,5 od 4 poena. Pobijedio je Praggnanandhaa-u u trećem kolu i Fabiana Caruanu u četvrtom kolu. Vodio je na turniru za čitav poen. Poslao sam poruku Romanu Vidonyaku (Javokhirovom treneru) i pitao ga da li bi nam se mogao pridružiti u prijenosu uživo jednog od narednih dana. Roman je odgovorio: „Radije ne bih davao intervjue dok se turnir ne završi. Nadam se da ćete razumjeti.“
U Romanovim riječima bio je tihi osjećaj odlučnosti i fokusa. Kako su dani prolazili, Javokhir je nizao jednu pobjedu za drugom. Moglo se vidjeti Mukhiddina Madaminova kako hoda s njim na partije, ali Romana nigdje nije bilo. Tek nakon trinaestog kola, kada je posao bio završen, Roman je došao pred kameru. Posljednjeg dana, pridružio nam se i u prijenosu uživo posljednjih trenutaka meča Vaishali Rameshbabu protiv Kateryne Lagno. Bio je to težak trenutak za super trenera, jer je njegova (druga) učenica na Kipru, Bibisara Assaubayeva, ostala bez šansi dok je Vaishali nastavila precizno da igra.
Dok je Vaishali gurala svog piona na c4, posljednji ekser u kovčegu svog protivnika, Roman se rukovao s Harshitom (Rajom) i sa mnom, čestitao nam i s velikom elegancijom napustio sobu. Kasnije, kada je prijenos uživo završio, poslao sam poruku Romanu da pitam možemo li napraviti odvojen intervju. Želio sam razumjeti njegov način rada s Javokhirom. „Poslije 12 sati, bilo kada“, bio je njegov odgovor. Jedna stvar koju sam cijenio kod Romana u svim malim interakcijama koje sam imao s njim bila je njegova jasnoća. Čovjek je znao šta govori i imao je veliko uvjerenje u sve što je rekao. Kada je sat krenuo prema 14:30, bilo je vrijeme za intervju.
Mjesto našeg intervjua u hotelu i odmaralištu Cap St. Georges nakon Turnira kandidata | Fotografija: Amruta Mokal
Sagar Shah (SS): Romane, puno vam hvala što ste napravio ovaj intervju i velike čestitke za Javokhirovu pobjedu. Prošla su otprilike dva dana otkako je pobijedio s kolom prije kraja. Kako se generalno osjećate?
Roman Vidonyak (RV): Vau! Odličan turnir. Bio je to odličan rezultat i veliko dostignuće, ali to je prošlost. Imamo novi dan i nove zadatke. Za gledaoce, ovo je samo veoma veliki trenutak i ogroman turnir iz Javokhira. Za nas, mislim, dva ili tri dana, a onda moramo početi planirati, trenirati dan po dan, sedmicu po sedmicu, mjesec po mjesec, i raditi to kao profesionalci.
SS: Dakle, još dva dana povratka u Taškent i možda neka javna okupljanja, i to je sve. Onda počinje rad?
RV: Da, i to je sve. Nemamo puno vremena, ne samo do Svjetskog prvenstva. Također, na primjer, Varšava, Bukurešt za Grand Chess Tour – super jaki turniri na kojima također igra Gukesh. Svi najbolji igrači na svijetu će igrati blic i rapid u Varšavi. Tri dana nakon Varšave imamo Bukurešt, klasični događaj Grand Chess Toura. Ova dva turnira su veoma velika i veoma važna.
SS: Sjećam se da je bio Grand Chess Tour događaj na kojem je Vladimir Fedoseev potpuno dominirao.
RV: Da, u Varšavi. I on će igrati ove godine.
SS: I radili ste s njim u tom trenutku?
RV: Da, radio sam s njim mnogo godina, više od tri godine. Sada mora obaviti neke privatne stvari i napravio je pauzu u treningu, ali čekam njegov povratak.
SS: Kada je počeo vaš rad s Javohirom?
RV: Januar 2025. Bio sam u Weissenhausu s Javohirom.
SS: Kako se to dogodilo? Jeste li počeli raditi s Uzbekistanskim šahovskim savezom ili prvo s Javohirom?
RV: Ne, prvo je bilo s Fedosejevim. Trebao nam je sparing partner za svaki trening kamp. Ovo je moj sistem – raditi s dva vrlo jaka igrača. To je važno. I nije tako lako pronaći sparing partnera za Fedosejeva – on je odličan igrač. Imali smo Jordena Van Foreesta, imali smo Anisha Girija i neke druge sjajne igrače. Ali u nekom trenutku morali smo razmisliti o zaista dobrom sparing partneru za nekoliko faza. Fedosejev je rekao: „Vidi, Javokhir je vrlo zanimljiv mladić“, a njegov um ga je podsjetio na um Botvinnika. To je bilo vrlo zanimljivo za mene.
A u to vrijeme, Javokhir je također tražio nove korake u svom šahu. Vladimir je razgovarao s njim i malo mu objasnio moj sistem. Došao je u München, imali smo jedan dan treninga i bilo je vrlo zanimljivo za njega i za mene također. I počeli smo trenirati stvarno, stvarno puno.
Bilo je to devet trening kampova, svaki od 10 do 14 dana, i mislim da je ukupno bilo oko 140 ili 160 dana. Svaki dan je bio intenzivan – vrlo intenzivan – bez računara, bez šahovskih mašina, samo na tabli. Osam sati dnevno.
SS: Vau! Kada kažete vaš sistem – šta je to?
RV: U redu, mogu to zaista dobro objasniti tek u svojoj sledećoj knjizi. Pokušaću ukratko objasniti ovdje. To je rad na vrlo važnim šahovskim vještinama koje su potrebne super velemajstorima. Velemajstorske vještine dijelim na 17 dijelova. Za svaki dio imam hiljade vrlo posebnih pozicija za treniranje ove vještine. Treniramo vještine uz evaluacije. Moja ocjena evaluacije je od C minus, najniže, do A plus. Ako vidim da moj učenik postigne A-plus u jednoj vještini, prelazimo na intenzivan trening drugih vještina. Dakle, evaluacije su C-, C, C+, B-, B, B+, A-, A, A+.
Javokhir Sindarov je bio izuzetan šahovski talenat | Fotografija: Amruta Mokal
SS: A Javokhir nije ni dostigao A u većini vještina, zar ne?
RV: Ne, u ovom trenutku nije ni A-minus. Trenutno je na B. Ali ima potencijal da napreduje u svakoj vještini.
SS: To znači da su ovi zadaci zaista teški.
RV: Da, naravno. I ima ih hiljade, jer on vrlo brzo rješava zadatke. Imam oko 40.000 zadataka koje sam kreirao, ali moram svaki dan kreirati nove zadatke.
SS: Da li ih ručno birate ili koristite vještačku inteligenciju?
RV: Ne, ne, ne. Morate poznavati svog učenika, njegove probleme i imati oko za zadatke koji pomažu ovom učeniku i ovom problemu. To ne može uraditi vještačka inteligencija.
SS: Recimo, u partiji Matthias Bluebaum protiv Javokhira Sindarova, on je donio neoptimalnu odluku – hoćete li stvoriti pozicije za to?
Bluebaum protiv Sindarova
U jednom trenutku Javokhir je mogao igrati …Db7, stvarajući potpuno dobijenu poziciju. Imao je trenutak zamrzavanja mozga i uzeo je pješaka …Lxa4, dozvoljavajući razmjenu dame sa Dxb6. Partija je kasnije završila neriješeno.
RV: Da, naravno. Nije tako teško objasniti. Postoje dva trenutka. Prvi je izdržljivost. Stres i pritisak su bili toliko visoki da mu je mozak bio umoran. A umoran mozak kaže: „U redu, napravi razmjene, idi na sigurnu završnicu, nemoj previše kalkulisati“.
Ako treniramo izdržljivost, mozak postaje bolji u ovim situacijama i kaže: „U redu, možeš provjeriti još jednom, možeš razmisliti o drugim potezima“. I on ima energije za to. Trenutno Javokhir ima dovoljno energije, ali ne za svaki potez i za svaku igru na teškom turniru.
SS: Dakle, izdržljivost je jedna od 17 vještina?
RV: Da, jedna vrlo važna vještina.
SS: Da li je vaš sistem inspirisan trenerima poput Platonova i Dorfmana?
RV: Da. Igor Platonov u ovom slučaju. Dorfman me inspirisao da razumijem mehaniku šaha – statičku ravnotežu. To je odlična knjiga, veoma važna za razumijevanje šaha. Ali njegovu metodu je veoma teško razumjeti iz knjige. Radio sam s njim i njegovim učenicima šest kampova, tako da je veoma dobro razumijem. To je čitava teorija šahovske mehanike. Nije tako lako razumjeti iz knjige.
SS: I to vas je navelo da shvatite da se šah može proučavati na ovaj strukturiran način?
RV: Sada govorimo o Igoru Platonovu. Bio je veliki um i veoma jak velemajstor i sjajan trener. Igrao je šest finala Sovjetskih prvenstava. Sva ova finala su kao ovdje Kandidatski turniri – veoma jaki turniri. Rekao mi je: „Romane, ako imaš talenat, ako si dobar igrač, moraš raditi na svojoj izdržljivosti i intenzitetu razmišljanja na tabli“.
Platonov je razgovarao o svojoj teoriji s velemajstorom Aleksandrom Kotovom. Kotov je bio pionir u oblasti proračuna i poteza kandidata i podučavao je kako velemajstori razmišljaju. On također ima knjigu o ovoj temi. Platonov je poboljšao Kotovljev sistem i izgradio svoj vlastiti. Učio sam od Platonova i poboljšao sistem, čineći ga većim jer, kao igrač, čovjeku nije potrebna samo izdržljivost, već i šesnaest drugih vještina!
Igor Platonov | Fotografija: Bert Verhoeff / Anefo
SS: Sakupljate pozicije svaki dan?
RV: Da. Svaki dan gledam stotine partija i znam koja pozicija pripada kojoj vještini. Jakim velemajstorima su potrebne hiljade pozicija. Ne možete poboljšati vještinu sa 50 ili 100 pozicija – to je kao kod mišića. Ne možete ići u teretanu tri mjeseca i reći: „Imam biceps za čitav život“. Nestaje kada ne trenirate.
SS: Količina truda koju igrač mora uložiti je nevjerovatna ako slijedi vašu metodu. Koliko je to održivo?
RV: Ako neko nije motivisan, neće biti sjajan igrač. Posle dva ili tri mjeseca rada po mom sistemu, osjećate se jače i počinjete voljeti trening. Ali prva dva ili tri mjeseca su veoma teška.
SS: To je kao odlazak u teretanu. Nakon 2-3 mjeseca, počinjete da vidite rezultate.
RV: 100%. Takođe i sa trčanjem, na primjer. Da, prvi mjesec je: „Oh, rano ujutro moram trčati“, ali nakon dva mjeseca, želite to učiniti. Zapravo, volite to raditi!
SS: Šta pokreće vašu motivaciju?
RV: Rađa se iz ljubavi prema šahu i ljubavi prema profesiji šahovskog trenera. Volim ovu profesiju, volim ove ideje. I želim biti bolji svaki dan – a da biste bili bolji, morate raditi.
SS: Rođeni ste i odrasli u Lavovu, ali ste se zatim preselili u Njemačku, zar ne?
RV: Da, sa 21 godinom. Prije toga sam studirao na Univerzitetu za sport, na šahovskom fakultetu u Lavovu, a zatim sam otišao u Njemačku sa suprugom Nelly Vidonyak.
Kada sam prvi put stigao u Njemačku, nisam govorio njemački, pa sam radio jednostavne poslove -u McDonald’s-u, vozač autobusa i druge. U prve dvije godine imao sam oko sedam poslova. Istovremeno sam trenirao u klubovima. Moj prvi učenik koji je postao generalni menadžer bio je Leonid Kritz. Zatim su došli drugi igrači – Rainer Buhmann, Sebastian Bogner, Dennis Wagner. Kao profesionalni trener počeo sam raditi od 2011. godine.
SS: Vaši roditelji su bili muzičari, zar ne? Da li su na bilo koji način uticali na vašu odluku da odaberete šah kao svoju karijeru?
RV: Da, oni su muzičari. Moj otac je rekao: „Tri muzičara u jednoj porodici su patologija! Bavite se nečim drugim“. Tako sam odabrao šah. Sa 16 godina sam rekao roditeljima da ću biti šahovski trener. Moji roditelji, budući da su umjetnici, nisu imali problema s mojim izborom, i to je bilo važno za mene.
Romanovi roditelji, Nadija i Zenon, su oboje muzičari.
SS: Jeste li se ikada brinuli da nećete postati velemajstor?
RV: Ne, nisam razmišljao o tome. Imao sam vrlo harizmatičnog prvog trenera, Viktora Ščerbakova. Trenirao sam s njim sedam godina i pomislio sam: „Čovječe, želim biti trener kao on“.
SS: Kada je u pitanju vrhunski trener među metalcima, definitivno mislim na Marka Dvoretskog. Napisao je mnogo knjiga, trenirao igrače poput Jusupova, Drejeva, Dolmatova. Jeste li čitali njegove knjige?
RV: Da, naravno da sam čitao njegove knjige i mislim da je uradio odličan posao. Ali živio je u vremenima bez šahovskih mašina i bilo je vrlo teško uraditi više od onoga što je on uradio. Morate biti super velemajstor da biste tako precizno kreirali vježbe bez motora. Danas smo u drugačijim vremenima i motori su mi sigurno mnogo pomogli.
SS: Jedna od stvari koju je Magnus Carlsen spomenuo je da klasični šah postaje dosadan. Slažete li se s tim?
RV: Nimalo. Možda je Magnusu dosadan jer je toliko igrao i toliko pobijedio. Takođe, za svoje Svjetsko prvenstvo mora da je pripremio mnogo otvaranja, i to mu je moralo postati teško i dosadno. Učenje varijanti otvaranja satima svaki dan nije jedini način. Možemo to raditi drugačije. Imamo i Ferrarije i druge automobile, ali Usain Bolt trči utrke na 100 metara i to je izuzetno uzbudljivo gledati. Isto važi i za šah. Nakon pripreme, i dalje dobijamo duge partije s kritičnim trenucima – napad, odbrana, završnice.
SS: Takođe radite s neurolozima i razumijete kako mozak funkcioniše, zar ne?
RV: Naravno – to je naš instrument. Mnogo čitam i razmišljam o tome. Pisaću o tome u svojoj knjizi – o mnemonici, pamćenju. Nauka je u ovom slučaju vrlo razvijena. Šahisti je ne koriste, ali je moraju koristiti.
SS: Možete li dati primjer kako mozak funkcioniše, ali šahisti nisu toga svjesni i ne koriste to?
RV: Ne znam koliko da otkrijem, jer imamo meč s Gukeshom. U svojoj knjizi ću otkriti mnogo toga što će biti korisno za trenere i igrače, ali ne sve tajne. Sve što nam je potrebno za pripremu meča, naravno, zadržaću za sada.
SS: Koja vas je partija Javokhira najviše impresionirala na ovom Turniru kandidata?
RV: Protiv Fabija u drugom poluvremenu. Bila je to brilijantna odbrana. Nakon partije, Iosif Dorfman me nazvao i rekao: „O, čovječe! Tako jak! Ovaj neriješen rezultat je bolji od deset pobjeda!“.
SS: Bila je to nevjerovatna odbrana. To nije pozicija u kojoj Javokhir briljira, zar ne? Pronašao je toliko dobrih poteza – Kg6, h5, Kh6 i tako dalje.
RV: To nije bila njegova pozicija prije godinu dana! Ali radili smo na skoro 200 pozicija s odbranom i odigrali nekoliko partija. To je jedna od važnih vještina u mom sistemu.
SS: Njegove partije protiv Pragge su takođe bile nevjerovatne!
RV: Da, bile su prilično nevjerovatne! Prva partija je Taljeva. Dok smo se mi jako dobro pripremili, mislim da priprema naših protivnika možda nije bila tako dobra kao što sam očekivao. U pripremi je potrebna i sreća. Pripremite stotine pozicija i varijanti. Ono što dođe na tablu je takođe stvar sreće.
SS: Takođe radite s Bibisarom Assaubayevom.
RV: Bibisara je isti dio mog treninga kao i Javokhir. Vjerujem da će biti najjača šahistkinja na svijetu. Mora puno trenirati. Naravno, znamo elemente na kojima moramo trenirati, a njoj treba vremena. Ali ona je vrlo mlada, vrlo motivisana i ponosan sam što treniram Bibisaru.
SS: Šta vas navodi na osjećaj u vezi s Javokhirom da će postati najbolji na svijetu? Znam da je to vaša metoda i vaš sistem, ali to ste radili i s Anishom Girijem, to ste radili i s Fedoseevim. Šta vas navodi na taj osjećaj s Javokhirom?
RV: Anish Giri i Fedoseev nisu tako mladi kao Javokhir – to je prva stvar, naravno. I možda sada nemaju vremena, energije ili mentaliteta da tako naporno treniraju. Ali siguran sam da bi Anish, ako bi trenirao devet kampova godišnje sa mnom, mogao imati 2.800 poenova. Nije star igrač. On ima potencijal.
SS: Mislite li da neko ko radi s vama mora vjerovati procesu s kojim radite? Jer ako imaju sumnje u glavi, to ne bi funkcionisalo.
RV: Za prvi kamp. Nakon prvog kampa, svaki jaki velemajstor razumije šta je ovo. Ali za prvi trening kamp ja sam nepoznati trener i naravno, velemajstor mora nekako imati povjerenja u moj sistem.
SS: Očigledno više niste nepoznati. Nakon ovoga, prilično sam siguran da će vam se mnogi ljudi obraćati zbog saradnje s vama i tako dalje.
RV: Hvala vam. Ali sada ne pozivam ljude u svoje kampove – imam dovoljno posla, a mi sada imamo svoje zadatke s Javokhirom.
SS: I ovo me iznenađuje – da sam do 2025. – ovo sam napisao u svom članku – kada sam vas prvi put vidio, pomislio: „Nisam ga vidio niti čuo za njega“, a u šahovskom novinarstvu sam deset godina, što znači da ste pokušali ostati daleko od javnosti.
RV: Sjedim u svojoj kući. Volim svoju kuću. Volim svoju ženu, svoje ćerke, svoje mačke. Da. I radim na šahu i pozicijama. Nemam društvene mreže, na primjer. I zato, možda nikada niste čuli za mene.
SS: Nemate društvene mreže. Ne sviđaju vam se?
RV: Nemam vremena za društvene mreže.
SS: Šta je s vašim studentima? Jer ova omladina koja je tamo, voli društvene mreže. Šta mislite o tome?
RV: Društvene mreže nisu dobre za mozak, naravno. Ali mladi ljudi koji naporno treniraju moraju imati neku relaksaciju. I nisam toliko strog da kažem „bez društvenih mreža“. Mislim da je to izbor koji moraju napraviti.
SS: Dakle, u osnovi kažete: „Osam sati je sa mnom, nakon toga šta radite je vaše“.
RV: Naravno. Molim vas, bavite se nekim sportom. Pogledajte malo bioskop, izgradite svoj um, ali osjećajte se slobodno.
SS: Postoje određene stvari koje nisu baš dobre za sportistu, poput konzumiranja alkohola ili nečeg sličnog. Imate li određena pravila?
RV: Ovo je 100% – alkohol i duhan su vrlo loši za mozak. Ali profesionalni mladi šahisti to razumiju čak i bez da im ja moram reći.
Vladimir Fedoseev i Anish Giri rade na materijalu koji je dostavio Roman Vidonyak
SS: Juče ste spomenuli meč s Gukeshom, a ovo će biti vrlo zanimljiva borba . Za sada mnogi kažu da je Javokhir favorit. Ali spomenuli ste ove dvije verzije Gukesha – Gukesha koji nije u formi i monstruoznog Gukesha. Možete li malo pojasniti?
RV: Da. Monstrum. Bojim se „Monstruma“ Gukesha. Naravno, dok sam gledao njegove partije na Olimpijadi i nekim turnirima prije, bojao sam se da ima trenera koji je bolji od mene.
SS: Dakle, govorite o Gajewskom?
RV: Ne, ne znam. Svaki dobar tim u sportu ima trenera, poput Pepa Guardiole ili Jurgena Kloppa, na primjer. Ali svaki tim ima atletskog trenera koji 90% vremena radi na atletskim vještinama nogometaša i košarkaša, pa sam ja atletski trener. Gajewski nije atletski trener – mislim da je trener otvaranja. Da. Ali mislim da Gukesh ima vrlo dobrog atletskog trenera.
SS: Atletski trener je u osnovi neko ko vam omogućava da duboko razumijete šah? Je li to tačno?
RV: Da! Uzmimo za primjer Ronalda ili Messija. On ne igra stalno s trenerom tima. On trenira s atletskim trenerom stalno, godinu za godinom, dan za danom, sedmicu za sedmicom – kako bi mogao pokazati te vještine koje posjeduje. I šahu je potreban ovaj atletski trener. Većina super velemajstora ima samo teorijskog trenera, samo trenera otvaranja. Mislim da je ovo greška.
SS: Prilično sam siguran da je svako u nekom trenutku imao atletskog trenera, a onda super velemajstori osjećaju da su prošli kroz ovu fazu i sada se moraju više fokusirati na otvaranja. Je li to ono što se dešava sa super velemajstorima?
RV: Mislim da u šahu uopšte nismo imali atletskog trenera. Na primjer, Dvoretsky – bio je s jednim dobrim velemajstorom jednu etapu, s drugim dobrim velemajstorom dvije etape. Ali atletski trening je za svaki dan, svake sedmice između turnira. Intenzitet je vrlo važan.
SS: Dakle, što se tiče Gukeshovog atletskog trenera, mislite li da je on/ona jako dobar/dobra?
RV: Ne znam kako je Gukesh to postigao, ali je igrao tako dobro. A onda se nešto dogodilo. Mislim da je to bilo pogrešno postavljanje ciljeva. Mislim da je u njegovoj glavi bio da postane svjetski prvak kao najviši cilj, ali nije ispravno da super velemajstor ima najviši cilj da postigne titulu svjetskog prvaka.
SS: Šta bi trebao biti cilj?
RV: Govorio sam o naša četiri koraka, naša četiri cilja. Uradili smo dva koraka: kvalifikovati se za Kandidate i pobijediti Kandidate. Treći korak je osvojiti Svjetsko prvenstvo, ali to nije posljednji korak. Najvažniji korak – zaista ne samo za novine – jeste postići status jakog igrača koji će dominirati svijetom šaha kao što su to činili Karpov, Kasparov i Carlsen dugi niz godina. Pobijediti na svim turnirima i biti najjači šahista na svijetu je vrlo važan cilj, vrlo težak cilj – to je, naravno, cilj iz snova, ali važno je imati taj cilj.
Mislim da je Gukesh stigao do svog posljednjeg koraka da postane svjetski prvak i pomislio: „Šta da radim sada? Moram cijelom svijetu pokazati da sam najbolji“, ali nije bio najbolji! Mora shvatiti da za ovo mora dugo raditi i da to postigne možda za dvije, tri, četiri godine. Ovo je bila mala tajna, ali mislim da i Gukeshu želim sve najbolje.
SS: To mu može pomoći na njegovom šahovskom putu. Ali uopšteno, kada su u pitanju Javokhir i Gukesh, koliko tijesan mislite da će meč biti?
RV: Protiv „Čudovišta“ Gukesha, dao bih 53% za Javokhira, ali biće to vrlo težak i otvoren meč. Dva mlada momka igraju za Svjetsko prvenstvo u šahu. To je prvi put u šahovskom svijetu!
SS: Znaš Romane, kada se sjetiš takvog broja kao što je 53, tjera me da razmišljam – kako je uopće moguće imati ovaj broj? Kao da bi neko rekao: „U redu, to je 50/50“.
RV: To je samo osjećaj. Zaista je teško objasniti, ali osjećam ovo – malo više šansi za Javokhira za ovaj meč. Ako bude u najboljoj formi Javokhir i Gukesh u najboljoj formi.
SS: Biste li rekli da je Javokhir trenutno u najboljim godinama? Mislim, naravno da će raditi i da će biti bolji, ali…
RV Da, naravno. Posljednje dvije sedmice su bile najviši nivo Javokhirovog života.
SS: Donosite određene odluke koje su vrlo zanimljive. U Goi ste trebali doći s Javokhirom, ali niste mogli. A onda ste rekli: „Povedite nekoga sa sobom“, i Madaminov je došao.
RV: Da, to je bio prvi put da je Madaminov podržao Javokhira kao sekundant, ali znam da je on dobar prijatelj sa Javokhirom i za dugi turnir poput Svjetskog prvenstva je jako važno imati prijatelja uz sebe. A Madaminov nije samo dobar prijatelj, on je vrlo dobar sekundant, vrlo jak šahista. Trenirao je na mojim šahovskim kampovima i možda će biti i u šahovskom olimpijskom timu. Nadam se. Želim mu da bude ne samo vrlo dobar sekundant, već i vrlo jak velemajstor.
Apsolutno sastavni dio Javokhirovog tima je velemajstor Mukhiddin Madaminov, njegov bliski prijatelj i sada njegov sekundant. Fotografija: Amruta Mokal
SS: Da li ste radili i s Nodirbekom Abdusattorovim?
RV: Nekoliko dana. Bilo mi je izuzetno zanimljivo, naravno. Mislim da ćemo u budućnosti više raditi. On je mašina – mašina za rad, ne toliko za igru koliko za trening. Takva koncentracija, takva motivacija na treningu! On je broj jedan od svih mojih učenika koje sam do sada imao. A na tabli ima taj ubilački instinkt. Vrlo je jak. Mislim da ako Nodirbek želi dugo igrati šah, dominiraće. Javokhiru će biti vrlo teško.
SS: Kada pogledate Nodirbeka i Javokhira, koje su sličnosti i razlike koje vidite?
RV: Ne želim o tome govoriti; to je vrlo lično i ne govorim mnogo o svojim učenicima jer mi moji učenici daju takve informacije – ove privatne informacije.
SS: Ono što sam vidio kod Javokhira je neko ko igra sa lakoćom. On je tako opušten, tako je sretan, a na tabli ima intenzivnu koncentraciju. Odjednom na konferenciji za novinare se šali i smije.
RV: Prije sam ga zvao „Sunny Boy“, ali sada ga zovem „TNT“. Znate li ovu pjesmu od AC/DC-a? TNT.
SS: Ne!
RV: Morate je čuti. To je 100% Javokhir. TNT. Da. Dakle, on u osnovi može izgledati kao vrlo opušten, miran momak, ali na tabli je ubica.
SS: Briljantno. Romane, razgovarajući s tobom, stekao sam toliko uvid u svijet šaha i zaista sam uživao. Mislim da je, budući da je ovo naš prvi intervju uživo, dobro vrijeme da stanemo jer si toliko toga podijelio. Ali volio bih znati više, a možda bih mogao da saznam kada knjiga izađe. Mislim da bi to bilo sjajno.
RV: Nadam se. I pokušaću malo više naučiti engleski kako bih bolje razgovarao s tobom.
Vasilij Vasiljevič Smislov, sedmi u istoriji svjetski šahovski prvak, osmostruki šampion Svjetskih olimpijada, pobjednik brojnih svesaveznih i međunarodnih turnira, bio je jedan od onih koji su svojom igrom, zračeći harmonijom figura na tabli, potvrđivali moć i autoritet sovjetske šahovske škole.
Ponekad, postavljajući sebi pitanje šta mu je šah dao, odgovor je jednostavan i kratak – mnogo, ako ne i sve.
Vasilij Smislov: Ali najvažnije je radost stvaranja, opijenost borbom. Uopšte, šah čovjeku daje divnu životnu lekciju.
Aljehinove riječi da je pomoću šaha izgradio svoj karakter nisu prazna fraza. Ja sam, na primjer, u ranijim godinama gorko doživljavao neuspjehe i poslije poraza dugo nisam mogao da se povratim.
Tek s godinama sam shvatio da bez poraza nema ni pobjeda. Šah je u meni izgradio stoicizam. Znam da se u bilo kojim životnim okolnostima ne smije izgubiti prisustvo duha, već treba čekati svoj čas. A on će sigurno doći.
Između šaha i života postoji dublja veza nego što se to na prvi pogled može učiniti. I život i šah sastoje se od neprekidnog niza padova i uspona, uspjeha i neuspjeha. Iskustvo koje se stiče tokom godina uzajamno obogaćuje i život i šah, pomažući da se u različitim situacijama pronađe pravo rješenje.
Kada mi, na primjer, igra ne ide na turniru, izbjegavam da u partiji povlačim odgovorne poteze, jer sam više puta bio kažnjen zbog pokušaja da na silu preokrenem sudbinu. Tako postupam i u životu.
Šahiste često pitaju: „Da li je šah nauka, umjetnost ili igra?“ Usuđujem se primijetiti da je to vrlo složeno pitanje i da, po svemu sudeći, nema jednoznačan odgovor, jer svako u šahu pronalazi ono što želi da pronađe.
Jedan teži sportskim dostignućima, drugi u šahu vidi sredstvo samoiskazivanja, treći pokušava da ga spozna pomoću naučnih metoda. Ali šah u svom slobodnom obliku nije nauka – ne može se dogmatizovati niti sužavati. U igri tražimo i nalazimo zakonitosti, ali često nismo u stanju da objasnimo izuzetke, kojih nipošto nema manje nego pravila. Ja šah posmatram kao umjetnost, ali umjetnost posebne vrste, koja se rađa u borbi.
Kada sam pisao knjigu, dugo sam razmišljao o njenom naslovu. On je trebalo sažeto da izrazi moj pristup šahu, moj stvaralački kredo. Knjigu sam nazvao „U potrazi za harmonijom“. Znate li kakvo sam značenje unio u te riječi?
Harmonija je jedan od najstarijih ideala čovječanstva. Ali ljudi ponekad ne predstavljaju sasvim jasno šta ona zapravo jeste. S mog stanovišta, osjećaj harmonije ispoljava se u sposobnosti čovjeka da prodre u suštinu stvari, da iz haosa slika, zvukova i pojmova izdvoji ono najvažnije, da pronađe unutrašnje, organske veze i da ih izgradi u logičan slijed.
U osnovi šahovske igre leži princip koordinacije figura i pješaka. Taj princip, koji su formulisali veliki šahovski mislioci Lasker i Kapablanka, nesumnjivo je ispravan, ali odražava samo mehaničku stranu stvari, takoreći krajnji rezultat. Važno je razumjeti kako do toga doći u samom procesu igre.
Šah igraju ljudi, i jednom je potrebno mnogo vremena da pronađe idealne međusobne veze, karakteristične za datu konkretnu poziciju, dok ih drugi uočava gotovo trenutno. Ja to nazivam „osjećajem za poziciju“.
Ako šahista intuitivno procijeni situaciju, brzo pronađe pravi plan, koji na najlogičniji i najjasniji način izražava ideju – znači da posjeduje osjećaj harmonije.
Osjećaj harmonije, u mom shvatanju, određuje mjeru talenta, mjeru nadarenosti. Zato se pojam harmonije u šahu ne ograničava na određeni raspored figura na tabli, već obuhvata i način razmišljanja šahiste.
Što se mene tiče, ja prije svega težim dinamičkoj procjeni pozicije, nastojeći da spojim strateške ideje s taktičkim. Izbor između dva različita nastavka zavisi, vjerovatno, i od emocionalnog stanja i od karaktera protivnika, ali ja uvijek igram na zdravoj pozicionoj osnovi i, bez obzira na sportsku situaciju, nikada ne idem „va bank“.
Uopšteno gledano, procjena pozicije mi je važnija od računanja varijanti. Uvijek sam vjerovao intuiciji i ona me, po pravilu, nije iznevjerila. Uspijevao sam jasno da sagledam perspektive borbe, da uhvatim logičku nit pozicije i potez po potez sprovodim svoj plan. Upravo u borbi planova odvijali su se naši dvoboji s Botvinikom, i upravo zato su se odlikovali visokim nabojem.
Naše rivalstvo trajalo je više od deset godina i sretan sam što sam odigrao oko stotinu partija s tako izuzetnim šahistom. U to vrijeme obojica smo bili na vrhuncu životne snage i mislim da su stvaralački rezultati naših susreta odigrali značajnu ulogu u razvoju šahovske misli.
Nakon trijumfa na FIDE Turniru kandidata za žene 2026 na Kipru, Vaishali Rameshbabu podijelila je svoje misli i osjećanja u intervjuu sa Charlize van Zyl. Govorila je o svojim partijama, ljubavi i strasti prema šahu, kao i o svom putu do pobjede. U nastavku možete pronaći i tekstualnu i video verziju intervjua.
Charlize van Zyl: Danas sam sa Vaišali Ramešbabu, pobjednicom Turnira kandidatkinja 2026. Vaišali, na posljednjoj konferenciji za medije bila si gotovo bez riječi, jer su emocije još bile svježe. Sada kada su se utisci slegli, reci mi kako se osjećaš povodom ove nevjerovatne pobjede.
Vaishali Rameshbabu: Ovo je ostvarenje snova za čitavu moju porodicu. Bio je to dug put do toga da postanem izazivačica svjetske šampionke i da uopšte igram na tom nivou, i veoma sam srećna što sam osvojila Turnir kandidata. Takmičenje je bilo vrlo tijesno i prilično nepredvidivo.
Charlize van Zyl: Zaista, veoma tijesno i nepredvidivo sve do posljednjih trenutaka poslednjeg kola. Hajde da pričamo o tom posljednjem kolu. Četrnaesto kolo; matematički šest od osam igračica još ima šansu za pobjedu i sve je na kocki. Igraš protiv Kateryna Lagno. Reci mi, kako si se pripremala za to i kakav ti je bio mentalni pristup od večeri prije pa do početka partije?
Vaishali Rameshbabu: Jedna dobra stvar je bila što smo imali isto vrijeme početka partije kao i u svim ostalim kolima, za razliku od ranih jutarnjih partija ili drugačijeg rasporeda na nekim turnirima. Držala sam se svoje rutine i pripremala se kao i obično. Pristup je bio jednostavan — da odigram svoju osnovnu igru i prihvatim šta god se desi, jer je jedino moja partija pod mojom kontrolom. Zmajeva sicilijanka me iznenadila, ali sam je ranije pripremala prije turnira, što mi je pomoglo.
Charlize van Zyl: Dakle, znajući da moraš da pobijediš i da Kateryna Lagno takođe zna da moraš da pobijediš, nije bilo neke posebne pripreme van same table?
Vaishali Rameshbabu: Ne baš. Opet, ako bi ona mene pobijedila, i ona bi imala šanse i turnir bi bio potpuno otvoren. Zato je igrala na pobjedu i izabrala Zmajevku, jer je mogla da odabere i neku čvršću varijantu. Naravno, to je meni takođe pomoglo jer sam bila zadovoljna da igram protiv Sicilijanske odbrane u takvoj situaciji.
Charlize van Zyl: U posljednjem kolu, da li si gledala šta se dešava na partiji Bibisara Assaubayeva – Divya Deshmukh ili si bila potpuno fokusirana na svoju igru?
Vaishali Rameshbabu: Naravno, bacila bih povremeno pogled, ali sam se maksimalno trudila da ostanem fokusirana na svoju partiju, jer je to na kraju najvažnije.
Charlize van Zyl: Hajde da pričamo malo o tvojoj „fazi izvlačenja“ u prvoj polovini turnira. Protiv Divya Deshmukh i Aleksandra Goryachkina bilo je nekoliko nezgodnih trenutaka, ali si ih odlično riješila. To je veoma dobra osobina koju imaš. Da li misliš da je to sreća ili je to vještina — da ne odustaješ i nastavljaš da se boriš?
Vaishali Rameshbabu: Pomalo od oboje. Čak i kada si vrlo snalažljiv, to ne funkcioniše uvijek, tako da sam sigurno imala i malo sreće. Ali isto tako mislim da sam bila veoma snalažljiva i nisam odustajala — stalno sam stvarala mali pritisak, jer su svi ovdje veoma jaki i nije lako vratiti se iz lošije pozicije protiv njih. Već u prvoj partiji pronašla sam ideju a4, Nc4, a ona je morala da pronađe potez Qf8, što je bio jedini način da zadrži prednost — to uopšte nije bilo lako. Zatim u drugoj partiji protiv Divye desio se jedan kiks kada je ona pronašla Qg4 i moja pozicija je bila izgubljena, ali uz malo vremena nije bilo jednostavno realizovati. Dakle, ukratko — snalažljivost i malo sreće.
Charlize van Zyl: Dakle, u prvoj polovini si pokazala tu snalažljivost, dok si u drugoj polovini demonstrirala mnogo tehnike i odigrala neke zaista sjajne partije. Da li si nešto promijenila između prve i druge polovine turnira — u pripremi ili van same šahovske igre?
Vaishali Rameshbabu: Moja prva pobjeda došla je protiv Kateryna Lagno: odigrala sam veoma dobru partiju, ali sam pred kraj propustila neke šanse i u nekoliko poteza bila sam izgubljena, a do vremenske kontrole ona je napravila grešku i ponovo sam bila na dobitku. U cjelini sam je nadigravala, ali u dva-tri poteza stvari su krenule loše. Osjećala sam da nisam smjela da propustim tu priliku, ali sam to ipak prihvatila.
Zatim ne treba zaboraviti ni moju partiju protiv Tan Zhongyi u prvoj polovini, jer je ona potpuno promijenila stvari. Odigrala sam veoma loše već od otvaranja i imala sam mnogo sreće da iz te pozicije dobijem partiju. U početku sam se osjećala loše jer nisam smjela tako da igram i osvajam poene, pa sam zato počela da se više fokusiram na kvalitet svoje igre — željela sam jednostavno da igram dobre partije. Mislim da mi se u drugoj polovini igra znatno popravila i zaista sam odigrala nekoliko kvalitetnih partija.
Charlize van Zyl: Rekla si nam na konferenciji za medije da si se osjećala loše, ali da li taj osjećaj imaš već tokom same partije ili pokušavaš da ga potisneš?
Vaishali Rameshbabu: Ima partija u kojima sam lošije i branim se pa uspijem da spasem partiju, ali u ovoj nisam imala osjećaj da se branim. To je jednostavno bio trenutak pada koncentracije koji može da se desi svakome. Imala sam mnogo bolnih poraza na taj način i to je jednostavno teško — bila sam i u takvim situacijama i osjećaj je zaista grozan, šta da se radi? U trenutku kada je ona odigrala Ra1, očigledno je shvatila, ali je već bilo kasno. Veoma je teško, ali ide se dalje.
Charlize van Zyl: Još jedna teška partija bila je protiv Zhu Jiner u drugoj polovini turnira. Bila je to veoma kritična partija u kojoj te je sustigla, ali si nakon toga nastavila da se boriš. Rekla si nam na konferenciji da uspijevaš da se vratiš zahvaljujući ljudima oko sebe. Možeš li to malo detaljnije objasniti?
Vaishali Rameshbabu: Moja partija crnim figurama protiv Aleksandre Goryachkine bila je veoma dobra. Obično ne pobjeđujem na takav način: bilo je drugačije nego inače, posebno protiv Goryachkine, koja je veoma jaka i rijetko gubi bijelim figurama. Nakon te pobjede imala sam prednost od jednog poena tri kola prije kraja, što uopšte nisam očekivala. To mi je stvorilo dodatni pritisak i te noći nisam mogla da spavam. Protiv Zhu Jiner bilo je zanimljivo otvaranje: stvari su mogle da se razviju potpuno drugačije, ali sam osjećala da nisam na svom najboljem nivou. Ona je takođe odigrala vrlo jake poteze, poput kritičnog Rb5, zatim h5, Rg4 i h4–h3 koji su došli vrlo brzo, i tu mogućnost uopšte nisam vidjela. Bila sam veoma razočarana, ali sam onda osjetila da se stvari vraćaju u normalu, pa sam mogla da se fokusiram na posljednje dvije partije. Ta prednost od jednog poena je povećala pritisak, ali je turnir ponovo bio potpuno otvoren. Imam sjajan sistem podrške: moj tim mi je mnogo pomogao, a i moja majka i Rameshbabu Praggnanandhaa su mi pomogli da se izborim sa tim.
Charlize van Zyl: Dakle, poraz u toj partiji ti je zapravo smanjio pritisak kao vodećoj igračici? Zanimljivo, jer kada smo pričali o Torontu — o tvojih nevjerovatnih pet uzastopnih pobjeda na kraju nakon lošeg starta — rekla si mi da nisi igrala dobro zbog pritiska turnira. Da li si primijetila da je to nešto na čemu treba da radiš kada je riječ o nošenju sa pritiskom? Jer imaš igru, ali čini se da ti ovo stoji na putu.
Vaishali Rameshbabu: Da, djeluje kao obrazac. To je bilo prepoznato još prije turnira. Jedan od glavnih ciljeva ovdje bio je da jednostavno uživam u turniru i ne razmišljam o rezultatima, ali to nije uvijek moguće. To je nešto na čemu sam mnogo radila, jer osjećam da tada zapravo dolazi do izražaja moja najbolja igra. Mislim da ću nastaviti da radim na tome i pokušati da to usavršim.
Charlize van Zyl: Hajde da pričamo o tvom timu: pomenula si majku i Pragga, ali reci mi kako funkcioniše tvoj tim, posebno za ovakav turnir, kao i oni koji ne putuju s tobom. Kako to izgleda iza kulisa?
Vaishali Rameshbabu: Oba moja trenera, R. B. Ramesh i Aarthie Ramaswamy, bili su ogroman stub snage, i za moju i za Pragovu karijeru. Počeli smo da radimo s Rameshom kada sam imala 13 godina, a Pragg devet, tako da je to više od 12 godina — dug put. Mnogo su nam pomogli: planiranje svakog detalja, organizacija kampova i slično. Mnogo smo naučili od njih i veoma smo im zahvalni. Naravno, imala sam tim koji mi je pomagao u pripremi, ali za sada ću to zadržati u tajnosti. Takođe je bio tu i GM M. Pranesh. Njega poznajem dugi niz godina, takođe je učenik Ramesha i često smo zajedno bili na treninzima. Mnogo smo radili zajedno i Rameshova je ideja bila da bude sa mnom tokom Turnira kandidata, jer smo Pragg i ja već mnogo radili zajedno kroz godine. On je takođe vrlo prijatan i zabavan, dobar prijatelj. Njegova podrška bila je ključna tokom turnira: brzo se mogu napeti i bilo je mnogo trenutaka velikog pritiska. On me je smirivao kada je u pripremi bilo mnogo varijanti i nisam znala šta da radim. Uvijek je bio opušten i govorio: „U redu je, možeš to, sve je u redu.“ Vrlo pozitivan stav i veoma sam srećna što je bio tu i pomogao mi na svaki mogući način. Posebno kod mene, i Ramesh i Aarthie uspijevaju da me smire, a to mi je važnije nego imati samo jakog sekundanta. Sve je ispalo savršeno!
Charlize van Zyl: Da li planiraš da proširiš tim pred meč za Svjetsko prvenstvo? Imaš recept koji funkcioniše i možeš ga zadržati — šta planiraš dalje?
Vaishali Rameshbabu: Mnogo mi je stvari prošlo kroz glavu od sinoć. Još ništa nisam planirala niti potvrdila. Mislim da ću prvo dobro da se odmorim, pa onda planirati dalje.
Charlize van Zyl: Hajde da pričamo o tom meču. Vjerovatno si već razmišljala o tome, iako možda ne previše. U našem prethodnom intervjuu rekla si da možeš postati naredna svjetska šampionka jer imaš odlučnu igru — da ćeš igrati dobro u meču jer znaš da se vratiš. Kako vidiš svoje šanse protiv Ju Wenjun?
Vaishali Rameshbabu: Nisam odigrala mnogo klasičnih partija protiv nje. Imala sam priliku da igram u Norveškoj 2024. i 2025: bio je dvokružni turnir, odigrale smo četiri partije, a zatim i neke Armagedon partije. Tri klasične partije završene su remijem, jednu sam izgubila. Sve su bile vrlo zanimljive, a bilo je i ludih Armagedon partija. Dakle, interesantno iskustvo. Ona je svakako jedna od najjačih šahistkinja, petostruka svjetska šampionka sa ogromnim iskustvom. Biće teško, ali mislim da imam vremena da napredujem. Daću sve od sebe u radu i radujem se meču — veoma sam uzbuđena!
Charlize van Zyl: Na čemu bi posebno željela da radiš prije tog meča?
Vaishali Rameshbabu: Moram da pronađem ravnotežu u svojoj stabilnosti, jer mi igra dosta varira.
Charlize van Zyl: Da li si razmišljala o mentalnom treneru za rad sa pritiskom? To je danas veoma prisutno u sportu.
Vaishali Rameshbabu: Da, već osam ili devet mjeseci radim sa psihologom. Mnogo mi je pomogla i pružila veliku podršku.
Charlize van Zyl: Reci mi nešto o svom odnosu prema šahu. To je tvoja profesija, stalno igraš i vidi se koliko si strastvena nakon pobjeda i poraza. Da li voliš igru i izvan njenog profesionalnog aspekta?
Vaishali Rameshbabu: Volim da radim na šahu više od bilo čega, to me čini veoma srećnom. Mislim da sam najsrećnija upravo kada radim na šahu. Mogu satima da rješavam studije i analiziram pozicije. Ako pronađem neku zanimljivu ideju, to mi uljepša dan. Ponekad želim da te ideje podijelim s ljudima oko sebe.
Charlize van Zyl: Dakle, rad na šahu ti nikada ne djeluje dosadno ili naporno?
Vaishali Rameshbabu: Ponekad zna biti iscrpljujuće jer ne znam kada da stanem, i ima dana kada pretjeram, ali me to ipak čini veoma srećnom. Mislim da sam u posljednje vrijeme pronašla balans: da napravim pauzu, pa da mi se ponovo vrati želja za igrom.
Charlize van Zyl: To zvuči veoma zdravo! Sada si izazivačica u meču za Svjetsku šampionku. Mnogo mladih djevojaka, posebno u Indiji, ugleda se na tebe. Koju poruku bi im poslala nakon ove pobjede?
Vaishali Rameshbabu: Samo uživajte u igri — ona je više od same igre. Igrajte mnogo turnira i uživajte u procesu.
Charlize van Zyl: Hvala ti puno što si bila s nama. Mogu da zamislim da će te kod kuće dočekati sjajan prijem — srećno s tim! Vidimo se na meču!
Nakon pobjede na FIDE Turniru kandidata 2026, Javohir Sindarov dao je opširan intervju Čarlizi van Zil (Charlize van Zyl), u kojem je podijelio svoje ambicije i dugoročne ciljeve. Uzbekistanski velemajstor se osvrnuo na svoj put do pobjede, govori o pripremi i otkriva ključne detalje o radu sa svojim trenerom.
Čarliza van Zil: Ovdje sam sa Javohirom Sindarovim, pobjednikom FIDE Turnira kandidata 2026. Imali ste malo vremena da se utisci slegnu. Još jednom čestitam. Vratite nas na noć nakon trinaestog kola — šta se desilo? S kim ste prvo razgovarali? Kako je izgledalo slavlje?
Javohir Sindarov: Bio je to fantastičan dan za mene i za našu zemlju. Svi su počeli da slave nakon rezultata. Dobio sam milione poruka od prijatelja, roditelja i porodice, kao i od naše federacije i vlade. To je ogromna pobjeda za našu zemlju i svi su bili veoma srećni. Sljedećeg dana me je čak i predsjednik pozvao da mi čestita, što me je zaista iznenadilo. Veoma sam srećan što sam osvojio ovaj turnir.
Čarliza van Zil: Da li je to nešto na šta počinjete da se navikavate — čestitke od predsjednika?
Javohir Sindarov: Ne, naravno da nije. Morate ostvariti velike pobjede da biste dobili takav poziv. Veoma sam srećan. Već sam osvojio Svjetski kup, sada i FIDE Turnir kandidata, i nadam se da ću do kraja godine pokušati da pobjedim u meču za svjetskog šampiona. To mi daje mnogo motivacije.
Čarliza van Zil: Hajde da govorimo o turniru. Ranije ste na jednoj konferenciji za štampu pomenuli da se vaš trener nadao rezultatu +1 na polovini turnira, ali ste završili sa +6 (10/14), što je nevjerovatno. Da li ste ikada izgubili vjeru da je to moguće? Koji je bio vaš cilj na polovini?
Javohir Sindarov: Zapravo, moj trener mi je rekao da ako završim prvu polovinu sa +1, imaću dobre šanse da osvojim turnir. Ali ja sam završio sa +5. Istovremeno sam znao da će druga polovina biti mnogo teža, posebno zbog važnih partija u kojima sam imao crne figure. Te partije oduzimaju mnogo energije i zahtijevaju dobru pripremu. Vjerovatno je ključni trenutak turnira bio moj remi protiv Fabija. Nakon toga sam počeo da osjećam da mogu da pobijedim. Imao sam i malo sreće; Karuana mi je stalno bio vrlo blizu, dobio je neke partije u prvoj polovini, ali je izgubio nekoliko u drugoj. Zatim je izgubio od Aniša, koji je takođe imao dobre šanse. Međutim, nakon pobjede protiv Praga, imao sam dva poena prednosti u odnosu na Aniša, uz još četiri kola do kraja. Shvatio sam da je sve još moguće, ali sam bio 90% siguran da ću pobijediti. Veoma sam srećan što sam igrao vrlo dobro crnim figurama i nisam izgubio nijednu partiju. Bio je to odličan niz i veoma sam zadovoljan svojim rezultatima.
Čarliza van Zil: Mnogi igrači kažu da idu partiju po partiju, ali djelovalo je da ste vi bili vrlo svjesni stanja na tabeli. Da li vam je to stvaralo dodatni pritisak?
Javohir Sindarov: Ne baš. Uvijek se trudim da se vrlo dobro pripremim. Sa bijelim figurama sam spreman za borbu, ali sam u drugoj polovini, nakon remija sa Fabijem, smatrao da treba da igram i neke forsirane, čvrste varijante koje vode ka remiju. Nisu mi bile potrebne duge, komplikovane partije; želio sam da sačuvam energiju za ključne mečeve sa crnim figurama.
Ali ako bi moj protivnik birao oštre varijante, kao što su Kraljeva indijska ili Benko, bio sam spreman za borbu. S druge strane, ako su igrali čvrsto, bio sam zadovoljan remijem. Mislim da je ova strategija savršeno funkcionisala. Protiv Aniša sam igrao zaista dobro, bila je to lijepa partija; možda bi se situacija na turniru malo promijenila da je on pobijedio Vei Jija, ali nakon njegovog remija mislio sam da imam 99% šanse da osvojim turnir. Zato sam u posljednje dvije partije napravio dva brza remija — svako bi uradio isto. Sjetite se da je Nepo 2022. uradio isto, iako je imao određenih problema sa crnim figurama u dvije partije, dok sam ja ovdje imao poteškoće samo protiv Fabija i u prvoj partiji. Igrao sam veoma dobro, imao sam i sreće, naravno, i iskoristio sam greške protivnika, što je veoma važno.
Čarliza van Zil: Da li vam je partija protiv Aniša bila omiljena? Kojom pobjedom se najviše ponosite?
Javohir Sindarov: Zaista sam obožavao svoju partiju protiv Fabija sa bijelim figurama. Bila je to vrlo čista partija; pronalazio sam najbolje poteze, najbolju taktiku i dobro upravljao vremenom. Fantastična partija u kojoj sam pokazao još jedan nivo koji sam sposoban da dostignem.
Čarliza van Zil: Od naših intervjua prije turnira bili ste veoma samouvjereni u vezi sa svojim šansama za pobjedu, ali ste prošle sedmice rekli da je bila najteža u vašem životu — zbog spavanja, ishrane i nošenja sa pritiskom. Kako ste to uspjeli da izdržite?
Javohir Sindarov: Uvijek je teško kada vodite na turniru. Počnete da razmišljate o ishodu. Posljednja sedmica mi je bila veoma teška, ali nakon remija protiv Fabija osjećao sam se mnogo bolje. Tri partije prije te prošle su mi lako, gotovo bez stresa. Bio sam dobro pripremljen, imao sam više od sat vremena na satu i igrao sam pozicije koje odgovaraju mom stilu. Međutim, protiv Fabija pozicija nije odgovarala mom stilu i teško mi je da igram takve tipove pozicija. Ta partija je bila veoma duga i oduzela je mnogo energije, ali nakon što sam se izvukao, osjetio sam da ću osvojiti turnir. Poslije toga sam bolje spavao i nisam osjećao toliki pritisak.
Čarliza van Zil: Hajde da govorimo o vašoj pripremi. To je bila jedna od glavnih tema. Djelovalo je da ste nadigrali protivnike u pripremi. Kako funkcioniše vaš tim? Ko ima koje odgovornosti i šta radite prije partija?
Javohir Sindarov: Prije turnira smo radili veoma naporno. Svi u mom timu su obavili svoj posao na najvišem nivou. Pripremili smo mnogo varijanti u otvaranju i ideja.
Tokom turnira nismo radili mnogo novog; uglavnom sam obnavljao svoje fajlove, ono što sam već proučio. Ključ je bila priprema prije turnira. Imali smo i dosta sreće sa Fabijem i Hikarujem, jer smo tačno pogodili njihove izbore u otvaranju.
Čarliza van Zil: Dakle, tokom turnira se uglavnom radi o obnavljanju, a ne o učenju novih stvari? Iako ste pomenuli i trening-partije?
Javohir Sindarov: Upravo tako. Prije turnira smo uradili mnogo posla. Tokom turnira samo ponavljam i vodim računa da ništa ne zaboravim. Takođe igramo i neke društvene igre.
Čarliza van Zil: Krajem godine ćete igrati protiv Gukeša. Kada počinje priprema za taj meč?
Javohir Sindarov: Iskreno, još ne znam. Moja priprema će početi od sljedeće sedmice, da počnem da razmišljam o tom meču i napravim neki osnovni plan, ali trenutno sam fokusiran na igranje jakih turnira, kao što su Grand Chess Tour i Olimpijada.
Čarliza van Zil: Pomenuli ste svog trenera, Romana Vidonjaka. Počeli ste da radite s njim u januaru 2025. Rekao nam je da ste trenirali za tablom, bez kompjutera, na starinski način. Kako se vaš trening promijenio s njim?
Javohir Sindarov: Ranije sam mnogo radio, ali je ponekad bilo dosadno. Znao sam da se ometem video-igrama i drugim stvarima.
Sa Romanom je trening uvijek zanimljiv. Daje zadatke i vježbe, a vrijeme prolazi veoma brzo — možemo raditi i osam sati, a da to i ne primijetimo. Često treniramo u grupama, što sve čini zabavnim i takmičarskim. Svi njegovi učenici vole da rade s njim.
Čarliza van Zil: Dakle, učinio je trening zanimljivijim?
Javohir Sindarov: Da, upravo tako. Radimo mnogo zanimljivih i zabavnih stvari, ali i veoma naporno treniramo. Ponekad se takmičimo u rješavanju zadataka, da vidimo ko će brže riješiti. Ako trenirate ozbiljno osam sati svakog dana bez ikakvog odmora ili distrakcije, „izgorite“ — poslije pet dana ste gotovi. Ali mi to dobro balansiramo.
Čarliza van Zil: Pomenuli ste da je postojao period kada ste postali velemajstor, ali niste bili toliko fokusirani na šah i trening. Takođe ste rekli da ste vidjeli kako vaši vršnjaci postižu mnogo bolje rezultate. Šta se promijenilo?
Javohir Sindarov: Karantin je promijenio moj život. Nakon toga sam počeo mnogo više da radim. Ostvario sam veliku pobjedu na Svjetskom kupu protiv vrhunskog igrača, Alireze Firouzje, i to mi je dalo mnogo motivacije. Bio sam veoma mlad, imao sam samo 15 godina, a on je imao rejting 2750 i bio među deset najboljih na svijetu. Dobio sam tri partije i plasirao se u rundu 32.
To je bio ključni trenutak: shvatio sam da mogu da se takmičim na najvišem nivou. Od tada radim mnogo ozbiljnije. Moj život se dosta promijenio. Sa Romanom sam zaista počeo naporno da radim na šahu.
Čarliza van Zil: Vaš trener je pomenuo dugoročni cilj da postanete broj jedan na svijetu. Možete li nam reći nešto više o tom cilju?
Javohir Sindarov: Da, vjerujem da je to moguće. Svi imaju šansu. On mi je uvijek govorio da imam talenat. Mlada generacija je veoma jaka i svi imamo prilike. Moj cilj je da igram dobar šah i pobjeđujem partije — to je ono što me pokreće.
Uvijek imam želju da pobijedim u svakoj partiji: ako igram Counter-Strike, ne igram iz zabave, uvijek igram da pobijedim, bilo da su u pitanju kartaške igre ili društvene igre — nije važno.
Moj sljedeći korak je da pokušam da osvojim titulu svjetskog prvaka, ali moram mnogo da radim, a za nekoliko godina cilj mi je da postanem najbolji igrač na svijetu.
Čarliza van Zil: Već se govori o tome da bi vaš potencijalni meč za svjetsku titulu mogao biti jedan od najmlađih u istoriji. Da li vam ta istorijska težina nešto znači?
Javohir Sindarov: Ne baš. To mi nije veliko iznenađenje. Nakon prethodne ere, prirodno je da mlađa generacija preuzme primat. Mi smo dva veoma jaka velemajstora i ja sam samo dio te generacije. Poslije Karlsena, sada se mlada generacija brzo probija.
Čarliza van Zil: Pomenuli ste da biste voljeli da se meč igra na sunčanom mjestu poput Kipra. Kako ste uživali ovdje?
Javohir Sindarov: Sve je bilo fantastično. Mjesto je prelijepo, a vrijeme je bilo odlično. Hotel i uslovi su bili sjajni. Imali smo vremena da igramo tenis i video-igre i da se opustimo. Zaista sam uživao.
Čarliza van Zil: Hvala vam puno i još jednom čestitke.
Pobjednica ekipnog prvenstva svijeta — o trijumfu u Linares, promjeni imidža i meču Gukesh Dommaraju — Javokhir Sindarov.
17. april 2026.
Šampionka Rusije, Evrope i svijeta u različitim uzrasnim kategorijama, pobjednica online olimpijade FIDE kao član reprezentacije, prva žena koja je uspjela da pređe granicu od 3000 rejting poena na platformi Chess.com — teško je zamisliti svjetski vrh ženskog šaha bez Ruskinje Poline Šuvalove.
Osim individualnih uspjeha, Polina je odavno izgradila reputaciju izuzetno snažnog timskog igrača. Njenih fantastičnih 9,5 poena iz 10 mogućih u Linaresu 2025. godine značajno je doprinijelo zlatnoj medalji ženske reprezentacije Rusije na prvenstvu svijeta.
Na nedavnim Igrama zemalja Šangajska organizacija za saradnju u Šangaj, upravo je ona igrala rame uz rame sa velikanima muškog šaha — Aleksandrom Griščukom i Vladislavom Artemjevim.
O onome što je ostalo iza kulisa turnira u Šangaju i Linaresu, kao i o tajnama pripreme i važnosti aktivnih sportova za šahiste, Polina je govorila u intervjuu za „SЕ“.
„Želim da igram za reprezentaciju na Olimpijadi — i jako bih voljela da pobijedimo“
— Kako je tekla priprema za turnir ŠOS i da li je bilo nekih razlika u odnosu, recimo, na ekipno SP u Linares 2025?
Polina Šuvalova — Kao tim smo računali da ćemo se boriti za prvo mjesto, i tako je i bilo. Šteta što nismo pobijedili, ali u suštini meč je bio izjednačen, protiv najjačeg sastava Kina — dva svjetska prvaka (Ding Liren i Ju Wenjun). Uspjeli smo doći do armagedona… Naravno, srebro nije ono što smo željeli, posebno jer smo imali šanse za pobjedu. Zbog toga sam bila razočarana. Što se tiče pripreme, nije bilo neke posebne timske pripreme prije turnira — jednostavno smo došli da igramo, bez kampova. Naš trener Aleksandar Rjazancev pomagao je na licu mjesta — oko pripreme i zadataka. A prije ženskog ekipnog prvenstva imali smo posebne pripreme i na turnir smo došli potpuno spremni.
— Tim na Igrama ŠOS-a čine tri igrača: jedan je izuzetno iskusni Aleksandar Griščuk, drugi dvostruki prvak Rusije i vicešampion svijeta u rapidu Vladislav Artemjev, a trener je jedan od vrhunskih stručnjaka — Aleksandar Rjazancev. Osjeća li se „razlika generacija“?
Polina Šuvalova — Na licu mjesta nije bilo nikakvih sporova, a šah je u suštini demokratičan sport kada je riječ o godinama. I dijete i odrasli velemajstor mogu igrati ravnopravno i diskutovati o partiji. Za mene su svi u timu „super nivo“, oko 2700. Trudila sam se da učim, slušam — to je veoma zanimljivo. Istovremeno mogu iznijeti svoje mišljenje, diskutovati. To se podstiče, nema odnosa „odozgo prema dolje“. U ruskom timu su harizmatični ljudi, različitih pogleda i stilova igre. A meni generalno odgovara igranje na ekipnim takmičenjima — volim to. Energija dolazi iz tima i komunikacije, zajednički cilj i rezultat. Igrati za reprezentaciju je uvijek posebno zadovoljstvo.
— Na ženskom SP si ušla u svjetski top 10 i ostvarila fantastičan rezultat: 9,5 od 10. Da li je to rezultat rada kod kuće i trenera ili i odgovarajuće vrijeme za razmišljanje?
Polina Šuvalova — Rekla bih da je to kombinacija svega — ne postoji „čarobna pilula“ za instant formu. Da bih bila spremna za Linares, radila sam veoma intenzivno mjesec–mjesec i po nakon „Velikog švajcarskog turnira“ u Samarkandu. Poslije sam se odmorila, a zatim na ekipnim pripremama pred prvenstvo došla u pravu formu. Ti kampovi mi se sviđaju — nisu samo šah, već i druge aktivnosti korisne za psihologiju i fizičku spremu.
Svi smo različiti, ali naš ženski tim je veoma složan. A kontrola vremena mi je odgovarala: 45 minuta po partiji plus 30 sekundi po potezu. Važna je bila partija protiv Tatev Abrahamyan — napravila sam veliku grešku, ali sam uspjela ne samo da se spasim nego i da pobijedim. Kao i uvijek, ključni meč bio je protiv Kine, predvođene bivšom svjetskom prvakinjom Hou Yifan, i mi smo pobijedili. Želim još jednom da zahvalim svima u timu — igračicama, trenerima (sa ženskom reprezentacijom su radili Sergej Rublevski, Konstantin Sakaev i Evgenij Naer), organizatorima i našem ljekaru. Zajedno smo jaka ekipa.
— U kontekstu mogućeg učešća na Šahovskoj olimpijadi — šta ona znači za tebe? Da li želiš da igraš tamo?
Polina Šuvalova — Još je rano govoriti o tome, ali naravno da želim igrati za reprezentaciju. I bilo bi sjajno — pobijediti.
Fotografija: društvene mreže
Ženi-šahistkinji je veoma teško zarađivati na običnim turnirima
— A zašto nisi igrala „Aeroflot Open“ početkom marta?
Polina Šuvalova — Ove godine sam malo odložila početak turnirskih nastupa, što se rijetko dešava, ali uvijek postoji niz objektivnih razloga. Odlučila sam da preskočim „Aeroflot Open“ prije svega da bih se fokusirala na pripremu za nastavak sezone. Da bi se na moskovskom openu nastupilo makar bez gubitka rejtinga, potrebno je biti izuzetno dobro pripremljen. Prošle godine sam, na primjer, morala da igram prehlađena — i, usprkos prvom ženskom mjestu, bila sam zadovoljna što sam završila turnir uz minimalan pad rejtinga. Volim da igram taj turnir, prošle godine sam za prvo žensko mjesto dobila i avionske karte u biznis klasi u oba smjera, koje sam rado iskoristila. Ali bih voljela da i novčane nagrade budu uporedive sa muškim.
— Kolika je razlika između prve ženske i prve muške nagrade?
Polina Šuvalova — Tri miliona rubalja kod muškaraca (oko 30.000 €), 150 hiljada (1.500€) kod žena. Prije toga je bilo 50 hiljada (500 €) rubalja. Tužno je vidjeti tako veliku razliku — dvadeset i više puta. Nažalost, u Rusiji je ženi-šahistkinji veoma teško da zarađuje na običnim turnirima. Mislim da situacija ni u drugim zemljama nije mnogo bolja. Ženskih takmičenja gotovo da nema, a ako ih i ima, nagrade su znatno manje nego u muškim. I za muškarce je „Aeroflot Open“ ozbiljna prilika za zaradu. Zašto ga ne pretvoriti u centralni turnir i za žene, u pravi praznik šaha? Bilo bi sjajno vidjeti uporedive nagrade za žensku kategoriju. To bi značajno doprinijelo razvoju ženskog šaha u Rusiji.
— Kakvi su ti planovi za nastavak sezone? Hoćemo li moći da te pratimo na ekipnom prvenstvu Rusije u Sočiju?
Polina Šuvalova — Najbliži turnir je open u Bakuu, ali se vremenski poklapa sa ekipnim prvenstvom Rusije. Tako da me u Sočiju, nažalost, neće biti. Razmišljam o učešću na prvenstvu Azije, ali još nisam donijela odluku. A tokom ljeta planiram da igram ekipno prvenstvo svijeta u rapidu i blicu u Hong Kongu, gdje nastupam za lokalni tim. U njegovom sastavu su, osim mene, bugarski velemajstor Arkadij Najdič, kao i nekoliko mladih i veoma perspektivnih igrača iz azijskih zemalja. Ljubiteljima šaha preporučujem da isprate taj turnir!
Žavohir Sindarov. Foto FIDE
Između Gukeša i Sindarova biće prava bitka
— Na tvojim društvenim mrežama nedavno se pojavila serija videa „Disciplina“ — svaki dan objavljuješ minut i po duge klipove o rasporedu, pripremi, sportu, svakodnevnim obavezama. Šta je to, kako je počelo i koji je cilj?
Polina Šuvalova — Dok sam odmarala od šaha poslije novogodišnjih svjetskih prvenstava, pala mi je na pamet ideja da napravim lajfstajl blog o životu profesionalne sportistkinje-šahistkinje. Od 25. januara pokrenula sam otvoreni godišnji izazov na svojim internet stranicama. Suština je da svakog dana ispuniš nekoliko uslova: šah — najmanje pet sati, ne računajući opterećenje prije i poslije turnira, ako je potrebno. Ispostavilo se da sam za ovih dva i po mjeseca, koliko izazov traje, ukupno odmarala oko pet dana, i njih ne računam. Tu su i obavezna jutarnja vježba i minimum 10 hiljada koraka dnevno. To je izazov samoj sebi. Kada to radiš javno, postoji i veća motivacija da držiš disciplinu. Treba raditi svaki dan — u tome je suština. Posebno je lijepo kada u komentarima napišu da sam nekoga motivisala, tada shvatim da moj blog može nekome biti koristan.
— Koji sportovi, po tvom mišljenju, najviše pomažu šahistima da postignu bolje rezultate?
Polina Šuvalova — Mislim da je za šah važno baviti se nečim što razvija izdržljivost. Ja treniram boks. Ti treninzi uključuju kardio, snagu i razvijaju reakciju — sve što je potrebno! Ako se iz boksa izbace udarci u glavu (što nije najkorisnije za šah), to je odličan sport. Šahisti često trče, igraju stoni tenis i tenis, idu na plivanje. Sada je veoma popularan padel — ja ga još nisam probala. Svako bira za sebe, ali meni prijaju aktivni sportovi sa elementom igre. Fizička forma je generalno veoma važna za šah. Ne vode svi šahisti računa o tome, pa im rezultati ponekad trpe. Bez sporta se, na primjer, ne osjećam optimalno.
— Da li pratiš neki sport kao gledalac, ili ti je ipak draže da sama učestvuješ?
Polina Šuvalova — Nisam navijač, više volim sama da se bavim sportom! Ponekad gledam boks, imam omiljene borbe koje mogu ponovo da gledam. Za mene je to neka vrsta meditacije, djeluje umirujuće (smiješi se).
— I za kraj — o nedavno završenom Turniru kandidata. Kako ocjenjuješ dešavanja na Kipru? Šta očekujemo od meča za mušku krunu i kakav duel bi bilo zanimljivo vidjeti kod žena?
Polina Šuvalova — Kod muškaraca je Sindarov pokazao fenomenalan rezultat — i igrom i pripremom. Takvu dominaciju je teško vidjeti u šahu. Iako Sindarov djeluje kao favorit, posebno nakon Gukešovih poraza, ishod meča za titulu je i dalje vrlo teško predvidjeti. Ja bih prednost dala Sindarovu, ali Gukeš može da se vrati u formu iz vremena Olimpijade 2022. Ukratko — biće to prava bitka. Kod žena je situacija čudna i složena: recimo, Vajšali prati nevjerovatna sreća — uspijevala je da dobija izgubljene pozicije. Po kvalitetu igre, međutim, stabilnije djeluje Kineskinja Džu Điner. Posebno je zanimljivo kada se neizvjesnost zadrži do posljednjeg kola, kao što je sada bio slučaj. Sada ostaje da čekamo borbe za titule.
Romane, veliko hvala na ovom intervjuu i ogromne čestitke na pobjedi Žavohira. Prošla su otprilike dva dana otkako je on ranije osigurao turnir. Kako se generalno osjećate?
Roman Vidonyak: Bio je to odličan turnir, odličan rezultat i veliko dostignuće, ali to je već prošlost. Došao je novi dan i novi zadaci. Za gledaoce je to, naravno, ogroman trenutak i grandiozan turnir za Žavohira. Za nas su prošla dva-tri dana i moramo ponovo krenuti s planiranjem, trenirati iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec — raditi kao profesionalci.
Dakle, još par dana — povratak u Taškent, možda neki javni događaji?
Roman Vidonyak: Da, i to je sve.
I to je sve?
Roman Vidonyak: Da. A onda — rad. Nemamo mnogo vremena, i nije riječ samo o meču za svjetsku titulu. Na primjer, ispred nas je Varšava — etapa Grand Chess Toura, veoma jak turnir, gdje će igrati i Gukeš i praktično svi najjači na svijetu — u ubrzanom i brzopoteznom šahu. A tri dana nakon Varšave — Bukurešt, klasični turnir Grand Chess Toura. Ta dva turnira su veoma važna.
Znate, sad sam se sjetio — tada to nisam povezao — bila je etapa Grand Chess Toura koju je potpuno dominirao Fedosejev.
Roman Vidonyak: Da, u Varšavi, prošle godine.
I tada ste radili s njim?
Roman Vidonyak: Da, radio sam s Fedosejevim mnogo godina, više od tri. Sada ima pauzu iz ličnih razloga, ali čekam njegov povratak.
Kada je počeo vaš rad sa Žavohirom?
Roman Vidonyak: U januaru 2025. godine.
To je bilo tokom Vajzenhausa?
Roman Vidonyak: Da, prije tog turnira. Bili smo tamo zajedno.
Dakle, prilično nedavno.
Roman Vidonyak: Da.
Kako je do toga došlo? Da li ste prvo počeli raditi sa uzbekistanskom federacijom ili odmah sa Žavohirom?
Roman Vidonyak: Prvo sa Fedosejevim. Trebao nam je sparing partner za trening kampove. To je moj sistem — raditi s dva veoma jaka igrača. Ali nije lako naći odgovarajućeg sparing partnera za Fedosejeva.
Ponekad smo imali, na primjer, Jordena van Foresta, Anisha Girija i druge jake igrače. Ali u jednom trenutku je trebalo naći stabilnog partnera, i Fedosejev je rekao: „Pogledaj Žavohira — veoma zanimljiv mladi igrač, sa razmišljanjem Botvinika.“
To me je zainteresovalo. U to vrijeme i Žavohir je tražio novi korak u razvoju. Vladimir je razgovarao s njim, objasnio mu moj sistem, došao je u Minhen. Odradili smo jedan dan treninga — i to je bilo veoma zanimljivo za oboje. Nakon toga smo počeli mnogo da radimo.
Bilo je devet trening kampova po 10–14 dana — ukupno oko 140–160 dana treninga.
Svaki dan je bio intenzivan?
Roman Vidonyak: Veoma. Bez računara i šahovskih mašina. Samo tabla — 8 sati dnevno.
Kada kažete „sistem“, šta to znači?
Roman Vidonyak:Ukratko je teško objasniti — detaljno samo u knjizi. Ali suština je da radimo na ključnim šahovskim vještinama na velemajstorskom nivou. Podijelio sam ih na 17 dijelova. Za svaki dio postoje hiljade specijalnih pozicija.
Treniramo vještine kroz sistem ocjenjivanja — od C- do A+. Kada učenik dostigne A+, prelazimo na drugu vještinu.
I rekli ste da Žavohir još nije dostigao nivo A?
Roman Vidonyak: Još ne, čak ni A-. Trenutno je otprilike na nivou B.
To znači da su zadaci veoma teški?
Roman Vidonyak: Da, i ima ih na desetine hiljada. On ih rješava brzo, pa moram stalno da pravim nove. Već imam oko 40.000 pozicija.
Vi ih sami birate? Danas svi govore o vještačkoj inteligenciji.
Roman Vidonyak: Ne, AI to još ne može da radi. Moraš razumjeti učenika, njegove slabosti i birati pozicije baš za to.
Na primjer, partija s Matijasom — gdje nije odigrao uzimanje na a4. Da li je to povezano s onim što ćete kasnije trenirati?
Roman Vidonyak: Da. Ovdje su dvije stvari. Prva je izdržljivost. Pritisak je bio visok, mozak je bio umoran i izabrao je jednostavniji put — razmjenu i bezbjedan završetak. Ako se trenira izdržljivost, mozak može dublje da računa varijante. Imao je dovoljno energije, ali ne za svaki potez — turnir je težak.
Dakle, izdržljivost je jedna od vještina?
Roman Vidonyak: Da, jedna od 17.
Vaš sistem je inspirisan trenerima sa kojima ste radili?
Roman Vidonyak: Da — Igor Platonov, J. Dorfman.
Dorfman je „statička ravnoteža“?
Roman Vidonyak: Da, njegove knjige su veoma važne za razumijevanje šaha.
Ali ih je teško razumjeti?
Roman Vidonyak: Da, veoma. Radio sam treninge s njim i dobro sam razumio metod, ali iz knjiga je to teško.
I to vas je navelo da napravite svoj sistem?
Roman Vidonyak: Da. Platonov je govorio: ako imaš talenat, moraš razvijati izdržljivost razmišljanja. On je imao metodiku, ja sam je proširio — dodao sam još 16 vještina.
Svaki dan pravite pozicije?
Roman Vidonyak: Da. Svakodnevno pregledam stotine partija i raspoređujem pozicije po vještinama.
Zašto je potrebno toliko?
Roman Vidonyak: Zato što su top-velemajstori veoma jaki. Ne možeš razviti vještinu na 100 pozicija — kao mišići: ako ne treniraš, sve nestane.
Ali to je ogroman obim posla. Da li je to održivo?
Roman Vidonyak: Ako osoba nije motivisana — neće postati veliki igrač. Prva 2–3 mjeseca su veoma teška, ali poslije dolazi osjećaj snage i trening počne da prija.
Kao u teretani?
Roman Vidonyak: Da, tačno. U početku teško, poslije želiš da nastaviš.
Šta vas motiviše da radite tako?
Roman Vidonyak: Ljubav prema šahu i prema trenerskom poslu. Volim to i želim da svakog dana postajem bolji.
Rođeni ste u Lavovu i preselili ste se u Njemačku?
Roman Vidonyak: Sa 21 godinom. Prije toga sam studirao na sportskom univerzitetu na šahovskom odsjeku.
Oženili ste se sa 18 godina?
Roman Vidonyak: Da.
Da li je i vaša supruga šahistkinja?
Roman Vidonyak: Da, internacionalni majstor — Neli Vidonyak, igra za FC Bayern.
Da li ste odmah počeli da radite kao trener u Njemačkoj?
Roman Vidonyak: Ne, prvo nisam znao jezik. Radio sam obične poslove — čak u McDonald’su, i kao vozač autobusa.
Ozbiljno?
Roman Vidonyak: Da. Imao sam oko sedam takvih poslova. Paralelno sam trenirao klubove i učio njemački.
Kada je počela profesionalna trenerska karijera?
Roman Vidonyak: Od 2011. godine.
Da li su vaši roditelji uticali na vas?
Roman Vidonyak: Da, bili su muzičari. Pitao sam oca na čemu da sviram, on je rekao: „Tri muzičara u porodici su već previše“. I ja sam otišao u šah. Kada sam odlučio da postanem trener, podržali su me, iako to tada nije smatrano prestižnom profesijom.
Da li žalite što niste postali velemajstor?
Roman Vidonyak: Ne. Imao sam veoma jakog trenera i želio sam da budem kao on.
Kako se zvao?
Roman Vidonyak: Viktor Ščerbakov. Više nije živ, ali je bio moja inspiracija. Bio je veoma impresivna osoba. Trenirali smo zajedno sedam godina i tada sam pomislio: „Želim da postanem šahovski trener kao on“.
Zanimljivo. Naravno, znate Marka Dvoreckog?
Roman Vidonyak: Da.
Šta mislite o njemu kao treneru? Bio je internacionalni majstor i dao je ogroman doprinos šahovskoj literaturi, radio je sa vrhunskim igračima poput Jusupova, Dreeva, Dolmatova. Da li je njegov pristup uticao na vas? Jeste li čitali njegove knjige?
Roman Vidonyak: Da, naravno, čitao sam njegove knjige. Mislim da je uradio ogroman posao. Ali živio je u eri bez mašina i bilo je jako teško napraviti više nego što je on napravio. Moraš biti supervelemajstor da tako precizno sastavljaš vježbe bez kompjutera. Imao sam sreću što živimo u drugom vremenu — ,ašine (engine) mnogo pomažu.
Pojavom mašina igra se mnogo promijenila. Trening je postao lakši — možeš praviti materijale uz pomoć računara. Ali borba za tablom je postala mnogo gušća: ogromna količina teorije, pripreme itd. Kako gledate na riječi Magnusa da klasični šah postaje dosadan i „suh“? Da li se slažete?
Roman Vidonyak: Uopšte ne. Mislim da je Magnus jednostavno predugo u šahu i osvojio je toliko turnira da mu je postalo dosadno. Možda njegova priprema više nije idealna. Na primjer, pred meč za svjetsku titulu mora se učiti ogroman broj varijanti — to je teško i dosadno. Ali postoje i drugi načini pripreme, ne samo učenje varijanti četiri sata dnevno.
Igramo protiv ljudi. Postoje mašine, postoje „Ferrari“, ali Usain Bolt trči 100 metara bez mašine — i mora biti najbolji na svijetu. U šahu je isto.
Poslije pripreme i dalje počinje prava igra: duga partija, kritični momenti, teške odluke — odbrana, napad, poziciona igra, završnice. Lako je pričati, ali u praksi je to teško. Da, treba mnogo pripreme, pamćenja varijanti — to je naporno. U mojoj knjizi pisaću o mnemotehnici. Nauka pamćenja je danas veoma razvijena, ali šahisti je gotovo ne koriste, a trebali bi.
Dakle, ne zanimaju vas samo šah, nego i rad mozga?
Roman Vidonyak: Naravno. To je naš alat.
Pitate li se rade li s neurolozima?
Roman Vidonyak: Da, mnogo čitam, slušam i razmišljam o tome. I pisaću o tome u knjizi.
Možete li navesti primjer kako funkcioniše mozak, nešto što još nije do kraja razjašnjeno, ali bi moglo mnogo pomoći šahistima?
Roman Vidonyak: Ne mogu. Pred nama je meč protiv Gukeša. U knjizi neću otkrivati sve tajne. Mnogo važnog — da, ali ne sve. Pripremu za meč, naravno, držim u tajnosti.
Naravno. Koja partija Žavohira vam se najviše svidjela na ovom turniru?
Roman Vidonyak: Protiv Fabijana u drugom dijelu — brilijantna odbrana. Jusupov me nazvao i rekao: „Nevjerovatno! Ova remi-partija je bolja od deset pobjeda.“
I mene je to jako impresioniralo. Kada je Fabijano zamijenio dame i uzeo pješaka na a6, činilo mi se da će se Žavohir raspasti — to nije njegov tip pozicija.
Prije godinu dana — da. Ali sada je pronašao nevjerovatne odbrambene ideje: Kg6, h5, gxh5. Obradili smo oko 200 pozicija iz odbrane i igrali trening partije iz odbrane. To je jedan od ključnih elemenata mog sistema.
Da, to se vidjelo. Bile su i odlične pripreme u otvaranju, recimo protiv Pragnanande — kralj u centru, i jednostavno ga je „razbio“.
Roman Vidonyak: Prva partija je bila kao Taljeva — vrlo lijepa. Ali možda smo mi dobro igrali, a protivnici nisu bili na očekivanom nivou.
Svi su govorili da su se pripremali mjesecima za turnir.
Roman Vidonyak: Da, ali u pripremi je potrebna i sreća. Možete pripremiti stotine varijanti, ali koja će se pojaviti na tabli — to je takođe pitanje sreće.
Radili ste s mnogim jakim igračima, uključujući i Bibisaru. S kim sada radite?
Roman Vidonyak: Bibisara je dio mog sistema, kao i Žavohir. Vjerujem da će postati najjača šahistkinja svijeta. Treba joj mnogo treninga, znamo na čemu treba raditi. Mlada je, motivisana i ponosan sam što je treniram.
Zašto smatrate da će Žavohir postati najbolji na svijetu? Radili ste i s Anišem Girijem i Fedorom Fedosejevim.
Roman Vidonyak: Giri i Fedosejev više nisu tako mladi. Možda nemaju toliko vremena, energije ili želje da treniraju tako intenzivno. Ali da je Aniš trenirao sa mnom devet priprema godišnje, mogao bi dostići rejting 2800. I dalje je vrlo jak.
Da li učenik mora potpuno da vjeruje vašem sistemu?
Roman Vidonyak: Nakon prvog kampa svaki jak velemajstor razumije kako to funkcioniše. Ali prije prvog kampa ja sam nepoznat trener, pa je potrebno povjerenje.
Sada više niste nepoznati. Sigurno vam se javlja mnogo ljudi?
Roman Vidonyak: Da, ali ne primam nove igrače — imam dovoljno posla. Imamo svoje zadatke.
Iznenađuje me što se do 2025. o vama skoro ništa nije znalo. U šahovskoj novinarstvu sam 10 godina i prvi put sam vas vidio u Vajk an Zeu.
Roman Vidonyak: Ja sjedim kod kuće. Volim svoj dom, svoju suprugu, ćerke i mačke. Radim na šahu i pozicijama. Ne pišem knjige, ne koristim društvene mreže — možda zato.
Nemate društvene mreže?
Roman Vidonyak: Ne, nemam vremena za to.
A šta kažete učenicima? Mladi vole društvene mreže.
Roman Vidonyak: Društvene mreže su štetne za mozak. Ali mladima je ponekad potreban odmor. Ne zabranjujem. To je njihov izbor.
Znači osam sati treninga — a poslije radi šta hoćeš?
Roman Vidonyak: Da. Bavite se sportom, gledajte filmove, razvijajte se — ali slobodno.
A što se tiče alkohola i ostalog?
Roman Vidonyak: Alkohol i duvan su 100% štetni za mozak. Ali profesionalni šahisti to razumiju i bez mene.
I za kraj: pominjali ste meč sa Gukešem… Možda postoji „čudovište Gukeš“ i Gukeš koji nije u formi. Možete li malo pojasniti?
Roman Vidonyak: Da. Naravno da simpatišem Gukeša. Kada sam gledao njegove partije na Olimpijadi i na drugim turnirima, čak sam pomislio da ima trenera jačeg od mene.
Mislite na Gajevskog?
Roman Vidonyak: Ne. Ne znam ko je to. Govorim o „atletskom treneru“. U svakom dobrom sportskom klubu postoji glavni trener — kao Pep Gvardiola ili Jirgen Klop — ali postoji i atletski trener koji 90% vremena radi na osnovnim vještinama igrača. U šahu je to isto potrebno. Ja sam upravo takav „atletski“ trener. Gajevski je, mislim, više trener za otvaranja. A ja sam pretpostavljao da Gukeš ima jakog upravo atletskog trenera.
Znači trener koji pomaže da se dublje razumije šah?
Roman Vidonyak: Upravo to. Pogledajte Ronalda ili Mesija: oni ne rade stalno samo s glavnim trenerom, nego imaju ličnog trenera iz dana u dan, godinama, da bi razvijali i realizovali svoje vještine. U šahu bi trebalo biti isto.
Ali većina supervelemajstora ima samo trenere za teoriju i otvaranja.
Roman Vidonyak: Da, i to je greška. Mislim da su mnogi prošli kroz tu fazu, ali se kasnije fokusiraju samo na otvaranja. A u šahu gotovo da nema sistemske „atletske“ pripreme. Na primjer, Dvorecki je radio s igračima u periodima, ali prava priprema mora biti stalna — svaki dan, svake sedmice između turnira. Intenzitet je ključni faktor, kao i u sportu.
Takav trener mora dobro poznavati igrača?
Roman Vidonyak: Naravno. To je neophodno. Ne govorimo o fizici, nego o „mentalnoj atletici“.
Šta mislite, da li je Gukeš imao takvog trenera?
Roman Vidonyak: Ne znam tačno kako je došao do tog nivoa, ali igrao je veoma snažno. Međutim, kasnije je nešto krenulo po zlu. Mislim da je problem u pogrešno postavljenom cilju.
U kom smislu?
Roman Vidonyak: Postavio je sebi cilj — da postane svjetski prvak. Ali za supervelemajstora to nije baš pravi glavni cilj.
A koji bi trebalo da bude?
Roman Vidonyak: Postoje četiri faze: kvalifikovati se za Turnir kandidata, osvojiti ga, zatim osvojiti meč za svjetsku titulu. Ali to nije konačan cilj. Najvažnije je postati toliko jak da dominiraš svjetskim šahom, kao što su to radili Kasparov i Karlsen: godinama osvajati turnire i biti najbolji na svijetu. To je teži cilj, gotovo san, ali je važniji.
Mislim da je Gukeš stigao do faze „postati svjetski prvak“ i sada razmišlja: „Moram svima dokazati da sam najbolji“. Ali još nije prošao prethodni korak — dominaciju. To zahtijeva vrijeme, možda 2–4 godine.
Želim mu sve najbolje. Možda mu i moje riječi pomognu kasnije.
A kako ocjenjujete meč Žavohira i Gukeša?
Roman Vidonyak: Oko 53% u korist Žavohira. Ali meč će biti vrlo težak, otvoren i zanimljiv. Prvi put u istoriji dva tako mlada igrača se bore za svjetsku krunu.
Kako uopšte možete govoriti o 53%?
Roman Vidonyak: To je osjećaj. Teško je objasniti, ali osjećam blagu prednost Žavohira.
Da li je on sada na vrhuncu?
Roman Vidonyak: Da. Posljednje dvije sedmice — najbolji nivo u njegovom životu.
Donosite zanimljive odluke. Na primjer, u Goi niste putovali s njim nego ste poslali Madminova.
Roman Vidonyak: Da. To je bilo prvi put, ali sam znao da je Madminov dobar prijatelj za njega. Na dugim i teškim turnirima veoma je važno imati prijatelja pored sebe. On nije samo prijatelj, nego i jak šahista, moj učenik. Nadam se da će igrati na Olimpijadi i postati jak velemajstor.
Radili ste i sa Nodirbekom Abdusattorovim?
Roman Vidonyak: Da, malo. On mi je veoma interesantan. Mislim da ćemo u budućnosti ponovo sarađivati. On je „mašina za rad“: nevjerovatna koncentracija i motivacija. Po tom parametru je broj jedan među svim mojim učenicima.
Ima li „ubilački instinkt“?
Roman Vidonyak: Da, bez sumnje. Vrlo jak.
Ako nastavi dugo da igra, može dominirati. I tada će Žavohiru biti veoma teško da dominira šahom.
Koje su sličnosti i razlike između njih?
Roman Vidonyak: Ne volim da to komentarišem — to su lične informacije.
Spolja, Žavohir djeluje opušteno, veselo, a za tablom maksimalno fokusiran.
Roman Vidonyak: Da. Ja ga zovem „sunčani momak“, a sada — „TNT“. Znate pjesmu AC/DC? To je to: spolja miran, ali za tablom prava eksplozija, pravi borac.
Roman, ovaj razgovor mi je dao ogromno razumijevanje šahovskog svijeta. Mislim da možemo završiti.
Roman Vidonyak: Hvala. Nadam se da vam se svidjelo. Pokušaću još bolje da naučim engleski da mogu slobodnije da razgovaram s vama.
15.04.2026 – Jedan od istaknutih gostiju Turnira kandidata na Kipru je petostruki svjetski šampion Viši Anand, koji zna kako izgleda igrati i pobijediti na Turniru kandidata. U intervjuu za ChessBase prisjeća se ranih dana baza podataka i floppy diskova, govori o iskušenjima kompjuterskih igara, o tome kako se priprema mijenjala tokom godina, kao i o predstojećem meču za titulu svjetskog prvaka između izazivača Javokhira Sindarova i aktuelnog svjetskog šampiona Gukeša. | Foto: Nils Rohde
Transkript intervjua
Arne Keler: Izuzetno mi je zadovoljstvo što je sa mnom Viši Anand – jedan od najvećih šahista svih vremena. Igrali ste brojne mečeve za svjetsku titulu, pomogli da se šah u Indiji podigne na viši nivo i postigli ste zaista mnogo. A sada ste ovdje na Kipru – na to ćemo se uskoro vratiti. Ali prvo bih želio da se vratimo u 1988. godinu.
Tada ste dobili floppy diskove od Frederika Fridela, jednog od suosnivača ChessBase-a. Možete li nas vratiti u taj trenutak? Kako ste se osjećali kada ste odjednom imali bazu partija na računaru?
Viši Anand: Godine 1987, otprilike mjesec dana nakon što sam postao juniorski svjetski prvak, otišao sam u London i kupio Atari računar. Donio sam ga kući i počeo ručno unositi svoje partije iz zapisnika, kucajući potez po potez. Bilo je prilično naporno. Frederik mi je stalno govorio koliko će baze podataka biti revolucionarne – kako je to budućnost pripreme, kako ih Kasparov već koristi – ali u početku to nisam baš vidio. Djelovalo mi je kao puno posla.
Onda mi je u decembru poslao nekoliko floppy diskova u velikom, podstavljenom paketu. Mlađi gledaoci će možda morati da provjere šta je floppy disk. Ubacio sam disk u računar i odjednom sam imao nekoliko stotina partija odmah dostupnih. Tada mi je „kliknulo“ – bilo je mnogo brže nego da sve sam kucam. Počeo sam shvatati da nije dovoljno imati samo računar; bila je potrebna i baza podataka.
To je bio veliki korak naprijed. Značilo je da više ne morate nositi gomile turnirskih biltena i knjiga. U to vrijeme postojali su časopisi koji su objavljivali partije sa više turnira odjednom – ukupno na stotine partija – i sve ste to morali nositi sa sobom. Odjednom je vaš prtljag postao mnogo lakši.
Naravno, kada smo otkrili igre poput Minesweepera, produktivnost je malo opala. Mogli ste vrlo efikasno gubiti vrijeme!
Arne Keler: Hajde da preskočimo unaprijed na 2010. godinu, na vaš meč za svjetsku titulu protiv Veselina Topalova. Postojale su fotografije vašeg pripremnog „setup-a“ — izgledalo je gotovo kao pilotska kabina, sa više računara. Sjećate li se tog sistema?
Viši Anand: Da, koristili smo prilično snažan hardver za to vrijeme. Sjećam se da sam otkrio kompaniju koja je pravila laptopove sa dvojezgrenim procesorima, što mi je efektivno davalo četiri jezgra za pokretanje šahovskih engine-a. U to vrijeme to je djelovalo nevjerovatno — sve je postalo mnogo brže, od analize do pretrage baza podataka. Ali ti računari su bili teški.
Već sam oko 2008. počeo koristiti udaljene engine-e, tokom meča sa Kramnikom. Postavili smo serverske engine-e i povezivali se na njih na daljinu. To je bilo uzbudljivo, ali 2010. internet još nije bio dovoljno pouzdan da se na njega potpuno oslonimo. Zato smo morali nositi snažan lokalni hardver kao rezervu.
Arne Keler: Jednom ste rekli nešto u smislu: što je više informacija dostupno, to zapravo manje možete znati. U današnjem svijetu engine-a i ogromnih baza podataka, šta razlikuje vrhunske igrače?
Viši Anand: Vjerovatno sposobnost da nekoliko stvari zaista dobro razumijete. Da li su te ideje na kraju tačne ili pogrešne manje je važno, jer će mnogo toga što danas „znamo“ za nekoliko godina zastarjeti. Kada pogledam unazad svoje pripreme, ponekad djeluju gotovo naivno u poređenju s onim što savremeni engine-i pokazuju.
Ono što je važno jeste kontekst — znati kada i kako primijeniti svoje znanje. Preplavljeni smo informacijama, ali ključ je u tome da ih osmislimo i znamo na šta se možemo osloniti u praktičnoj partiji.
Arne Keler: Kada uporedite današnje mlade igrače sa ranijim generacijama, da li je to uopšte ista igra?
Viši Anand: Prilično je drugačije. Ponekad o tome razmišljam kao o putovanjima u prošlosti. Igrači su ranije provodili dane ili sedmice putujući na turnire, često uz mnogo neizvjesnosti. Danas je sve pojednostavljeno — rezervišete letove, pravite izmjene online, sve je predvidljivo.
Na isti način, šah je postao strukturisaniji i u određenim oblastima više „riješen“. Ali vještina danas leži u upijanju informacija i njihovoj pravilnoj primjeni. Mladi igrači su odrasli u takvom okruženju — oni su „domoroci“ tog svijeta. Za moju generaciju uvijek postoji poređenje s tim kako su stvari nekada bile.
Arne Keler: Hajde da govorimo o dvojici tih mladih igrača — Sindarovu i Gukešu. Da li imate mnogo kontakta s njima?
Viši Anand: Sindarova sam malo bolje upoznao tokom Global Chess League, gdje je bio u mom timu. Ono što se isticalo bila je njegova samouvjerenost. Mogli ste mu dati bilo kakvu poziciju i on bi se snašao. Ta otpornost me je impresionirala.
Sa Gukešom sam imao više kontakta, naročito kroz svoju akademiju. Pažljivo sam pratio njegov razvoj i usput davao određene savjete, uključujući i preporuke u vezi s trenerima kako je napredovao.
Arne Keler: Mogli bi se sastati u ‘najmlađem’ meču za svjetsku titulu. Kome biste dali prednost?
Viši Anand: Odlučiće priprema, mentalni sklop i stav. Trenutno Sindarov ima snažan zamah i možda je favorit. Ali Gukeš je već bio u sličnoj poziciji — ne tako davno imao je fantastičan niz rezultata. Ako ponovo pronađe formu, ima sve šanse.
Arne Keler: Igrali ste više mečeva za svjetsku titulu. Da li se pritisak mijenjao tokom vremena?
Viši Anand: Računari su mnogo toga promijenili. Ima manje prostora za neistražene teritorije. Danas, ako je protivnik pripremio istu varijantu, teško je stvoriti prilike. Zato igrači sada traže neobične ideje — da bi partiju izveli iz dobro utabanih staza.
Priprema je danas šira. Nisu u pitanju samo otvaranja — potrebno je i precizno realizovati prednost. Čitav pristup je evoluirao.
Arne Keler: Za kraj, pošto koristite ChessBase od samog početka — koji je vaš savjet korisnicima?
Viši Anand: Jedna od najmoćnijih funkcija je pretraga po poziciji ili strukturi. Ako pokušavate da razumijete određeni tip pozicije, možete pronaći mnogo sličnih primjera i proučiti kako figure obično djeluju.
Ne radi se samo o pronalaženju konkretnih poteza, već o širem razumijevanju obrazaca — kada određene ideje funkcionišu i zašto. Takav način učenja je i dalje izuzetno vrijedan, a ChessBase ostaje veoma moćan alat za to.
Hikaru Nakamura: „Četvrto kolo bilo je za mene veoma bolno. Prije nego što govorim o samoj partiji, važno je razumjeti širi kontekst. Posle tri kola, ovaj turnir se razvija potpuno drugačije nego većina prethodnih ciklusa Kandidata, gdje obično ima mnogo remija na početku, igrači se „opipavaju“ i pokušavaju samo da uđu u turnir. Ovdje je, međutim, od samog starta bilo mnogo odlučenih partija.
Poslije tri kola Fabiano Caruana je imao 2,5 iz 3, isto toliko i Sindarov. U četvrtom kolu igrali su međusobno i bilo je jasno da će ta partija gotovo sigurno snažno uticati na čitav tok turnira.
Zašto to pominjem? Zato što sam, kao Amerikanac koji je odrastao uz bejzbol, zapamtio jednu frazu: „postaje kasno prerano“. Upravo takav osjećaj sam imao prije partije. Formalno, to je tek četvrto kolo, ali s obzirom na moj položaj na tabeli znao sam da moram da rizikujem. A kada se uzme u obzir i to što je Wei Yi dan ranije izgubio od Karuane, bilo je jasno da bi mogao biti emocionalno ranjiv i da će mnogo toga biti na kocki. Ponovo sam imao crne figure — već treći put u četiri kola — i odmah sam odlučio da igram oštru partiju.
[…] I zaista, poslije vremenske kontrole dobio sam realnu šansu za pobjedu. Upravo to i čini ovu partiju toliko bolnom. Veći dio igre trebalo je da se završi remijem, ali je protivnik napravio nepreciznost i odjednom sam dobio priliku da preokrenem stvari u svoju korist.
[…] I tu, nažalost, nijesam uspio. Bio je trenutak kada sam morao da izaberem fleksibilniji, praktično jači nastavak koji zadržava pritisak. Umjesto toga, odlučio sam se za forsiranu varijantu. Same po sebi, forsirane ideje nisu loše ako si sve izračunao do kraja i potpuno si siguran. Ali kada imaš veliku prednost u vremenu, a protivnik je već pod pritiskom, mnogo je važnije ne žuriti i ne olakšavati mu odbranu. Treba mu ostaviti što više teških odluka. Ja sam, međutim, izabrao varijantu koja je zahtijevala savršenu preciznost s moje strane, a protivniku je ostavljala šansu da se brani dok još ima nešto vremena.
[…] Zato je utisak poslije ove partije veoma težak. Ne muči me toliko to što nisam ranije pronašao jedan lijep dobitnički resurs — takve stvari se u dugoj partiji dešavaju. Ali sljedeći trenutak, kada je trebalo jednostavno odigrati ljudski ispravno i zadržati pritisak, morao sam iskoristiti. To što nisam — koštalo me pola poena.
Problem je što je na ovom turniru cijena takvih propuštenih šansi veoma visoka. U isto vrijeme, partija između Sindarova i Karuane završena je odlučeno — u korist Javokhira. To znači da sam sada veoma daleko od lidera. Čini mi se da je zaostatak poslije četiri kola već oko tri poena. Da, ostalo je još deset kola i formalno je sve moguće, ali ovo je bila veoma velika propuštena prilika.
[…] Ipak, zaista se trudim i dajem sve od sebe. Start je bio razočaravajući, ali i protiv Karuane i danas protiv Wei Yi-a imao sam realne šanse da promijenim tok turnira. Za sada se, međutim, stvari ne odvijaju u moju korist.
Sada slijedi slobodan dan, a poslije toga u petom kolu igram bijelim figurama protiv Sindarova. I vjerovatno je to već jedna od ključnih partija turnira za mene. Rekao bih ovako: ako ne pobijedim Sindarova, šanse da se borim za prvo mjesto postaće gotovo nepostojeće. Ali naravno — boriću se. Vidjećemo kako će se završiti.“
🎤 — Imao si veoma interesantnu partiju protiv Esipenka: ideja sa lovcem na d3, zatim konj f5, šah na g7, kralj ide na d7, c7 — sve je djelovalo ludo. Odakle to uopšte?
Anish Giri – Nemam pojma. Obično iza takvih stvari stoje kompjuteri. Postoji mnogo načina da se igra protiv ove nove ideje — lovac d3, dama e2 — ali ova varijanta je jednostavno naj„bolnija“. I što je najčudnije, izgleda da je to jedan od glavnih izbora kompjutera. Vrlo čudno: računar smatra da je to jedan od najboljih načina igre. Ne baš najbolji, ali jedan od. Ne samo igriv — nego stvarno vrhunska linija.
Poslije poteza konj f5 imam mnogo opcija: mogu rokirati, mogu igrati ef — sve to izjednačava. Ali iz nekog razloga moderni kompjuter kaže da je najbolji potez lovac e7. To je potpuno ludilo. Zašto to igrati kad postoje normalne varijante? Ali za ovu partiju to je savršeno odgovaralo.
🎤 — Po svemu sudeći, to je bila priprema. Koliko dugo imaš tu ideju?
Anish Giri – Pa, imam jednu foru — pravim se da Najdorfovu sicilijanku znam od rođenja. I veoma sam tajanstven kad je riječ o pripremi. Tako da je to kao uvijek bilo… i kao nikad nije bilo. Čak sam i danas igrao kao da ništa ne znam. Sve je nekako mutno, nejasno. Oko mog Najdorfa postoji neka mistika.
🎤 — Jesi li znao ključni momenat — da je uzimanje damom na d3 greška i da je trebalo uzeti topom?
Anish Giri – Pa, znaš… ja znam sve. Bukvalno sve.
🎤 — Sada imaš 2 iz 4, slijedi slobodan dan. Kako ocjenjuješ svoju poziciju na turniru?
Anish Giri – Upravo sam shvatio zašto je potez konj g5 radio u varijanti sa Rxd3 — tu je ideja sa Qd6, Qd7… Zanimljivo je da sam, kad si me pitao da li znam sve, i sam počeo da sumnjam.
Generalno, start mi je bio težak. Često mi se to dešava. Na ovom turniru — poraz na početku. Na Kandidatima 2020 isto sam počeo porazom. Kao da „razigravam“ početak turnira — kao u kartama: izvučeš kartu, a ja uvijek izvučem pogrešnu. Tako da je početak bio loš.
S obzirom na to, 2 iz 4 je u redu. Ali put je još dug. Sada je najvažnije ostati u zoni gdje si još u borbi. Ponekad se dese čuda — možeš dobiti par partija. Bitno je samo da ne ispadneš iz trke.
Naravno, bolje je biti lider. Ako ne lider — onda u potjeri. Ako ni to — makar ostati u grupi, u pelotonu. Najgore je ispasti iz igre. Danas sam lako mogao izgubiti — mogao je odigrati jednu preciznu partiju i pobijediti. Tada bih vjerovatno već ispao iz borbe. Ovako je sve u redu.
🎤 — U narednom kolu igraš protiv Wei Yi. Imaš li dobar skor protiv njega?
Anish Giri – Ne, sada više nemam. U Global League sam dobio dvije partije protiv njega, ali u klasičnom šahu — ne, tu imam loš skor. Gubio sam od njega dok je bio baš mlad. Ali to uopšte nije važno.
Na ovom nivou i na ovakvom turniru međusobni skorovi više ništa ne znače. Ranije je to možda igralo ulogu — na primjer, imao sam loš skor protiv Levona Aroniana i Vladimira Kramnika, i za to su postojali objektivni razlozi vezani za pripremu. Danas su svi igrači izuzetno jaki.
Čak i onaj koga su smatrali autsajderom — Matthias Bluebaum — odlično je pripremljen i igra veoma dobro. Zato nema smisla dijeliti igrače na „slabije“ i „jače“. Svi se bore. To je kao neki prećutni dogovor: svi su došli da se bore, jer ako nećeš ti — pobijediće neko drugi. Zato jednostavno igraš i nadaš se najboljem.
Piše: Timur Ganejev, zamjenik šefa sportskog odjeljenja
Foto: Izvestija
30.mart 2026.
Iskusni funkcioner namjerava da se kandiduje za mjesto predsjednika FIDE ove godine
Ove godine navršava se 20 godina od ujedinjenja šahovskog svijeta i čuvenog meča Vladimir Kramnik — Veselin Topalov u Elisti. Njegov ideolog — dugogodišnji šef FIDE Kirsan Ilyumzhinov — u intervjuu za „SE“ govorio je o važnim prekretnicama u istoriji šaha i želji da se vrati na čelo FIDE na predstojećim izborima, koji će biti održani u septembru 2026. godine u Uzbekistanu. Prema riječima Kirsana Nikolajeviča, svoje kandidature spremaju i predstavnici Njemačke i Velike Britanije.
Uložio sam u šah oko 100 miliona dolara ličnog novca i novca svojih prijatelja
— Šta vam prvo pada na pamet kada se sjetite meča za titulu iz 2006. godine u Elisti?
Kirsan Ilyumzhinov — Nekako mi odmah pada na pamet fotografija sa susreta četvorice „K“ u Prague: Kirsan, Anatolij Karpov, Gari Kasparov, Vladimir Kramnik. U maju 2002. potpisali smo sporazum o ujedinjenju šahovskog svijeta.
Ali treba se vratiti skoro sedam godina ranije, u Paris: 24. novembra 1995. godine, kada je Florencio Campomanes (šesti predsjednik FIDE — prim. T. G.) predložio moju kandidaturu kao svog nasljednika. Imao sam 33 godine. Već sam bio predsjednik Kalmikije i poslanik parlamenta Ruske Federacije. Florensio je isticao moje upravljačko iskustvo, tim prije što sam godinu ranije pomogao FIDE da organizuje Svjetsku šahovsku olimpijadu.
Godine 1994. ona je trebalo da se održi u Grčkoj, ali je u zemlji izbila kriza i na kraju je olimpijada premještena u Moscow. Izdvojio sam milion dolara ličnih sredstava za njenu organizaciju.
Godine 1995. izabran sam za predsjednika FIDE, a glavni zahtjev delegata Generalne skupštine (tada ih je bilo oko 100) bio je da uspijem da ujedinim šahovski svijet (raskol se dogodio 1993. godine, kada je tadašnji šampion Gari Kasparov odbio da igra pod okriljem FIDE i osnovao sopstvenu organizaciju — PCA. Od tada pa sve do meča u Elisti šahovski svijet je imao dva prvaka — po verziji PCA i po verziji FIDE — prim. T. G.).
Situacija je bila složena. Osim dvovlašća, FIDE je imala i finansijske probleme. Organizacija nije imala sredstava da održi glavne turnire iz kalendara, uključujući i meč za titulu Anatolij Karpov — Gata Kamsky. Čak je i automobil kojim se kretao predsjednik FIDE bio zaplijenjen.
Nije bilo vremena za čekanje, i prvo sam otišao na sastanak sa predsjednikom International Olympic Committee Juan Antonio Samaranch.
— Zašto baš s njim?
Kirsan Ilyumzhinov — Tada šah nije bio priznat od strane MOK-a. Nalazili smo se negdje između kulture, nauke i sporta. To je otežavalo pronalaženje sponzora. Bilo je teško ubijediti kompanije i bogate ljude da šah ima potencijal.
Sastali smo se sa Samarančem i on je rekao da ne razumije baš s kim treba da razgovara. Naime, neposredno prije mene kod njega je bio Gari Kasparov, koji je želio da MOK prizna njegovu organizaciju. Ali uspio sam da ubijedim olimpijskog lidera da treba podržati upravo FIDE. Detaljno sam mu izložio planove za rješavanje glavnih problema organizacije i okončanje dvovlašća.
Godine 1999. u Seoul održan je izvršni komitet MOK-a. Samaranč je pokrenuo pitanje šaha i donesene su dvije odluke: šah je jednoglasno priznat kao sport, a FIDE je priznata od strane MOK-a kao jedina organizacija koja predstavlja šahiste u olimpijskom pokretu.
— Šta je to donijelo?
Kirsan Ilyumzhinov — Prije svega — ogromnu podršku nacionalnih federacija. Pošto šah nije bio priznat kao sport, šahovske organizacije nijesu dobijale državnu podršku. Kada sam putovao širom svijeta, u mom protokolu su obavezno bili susreti sa predsjednikom države, ministrom sporta i predsjednikom olimpijskog komiteta. Bilo je mnogo slučajeva kada bih doveo predsjednika šahovske federacije kod lokalnog ministra sporta i oni bi se prvi put upoznali.
Nakon odluke Juan Antonio Samaranch situacija se značajno promijenila. Na primjer, budžet šahovske federacije Belgije iznosio je pet hiljada dolara godišnje, a nakon priznanja povećan je 20 puta. Uvijek sam govorio da FIDE nije organizacija za velike šampione, već organizacija za sve šahiste svijeta, koje ujedinjuju nacionalne federacije.
Uz to, to je dalo ogroman podsticaj globalnoj popularizaciji. Ako su prije mog izbora šahovske federacije postojale u oko 100 zemalja, danas ih ima više od 220. Obišao sam više od stotinu zemalja u kojima nije postojala šahovska federacija. Na primjer, Oman. Bogata država, susjed Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sjećam se sastanka sa sultanom Kabusom i ministrom sporta — vodili smo produktivne razgovore. Ostavio sam stručnjake, i već za mjesec dana osnovali su šahovsku federaciju, a ubrzo su počeli da organizuju desetine turnira godišnje.
— Već 1995. pokušali ste da organizujete meč Gari Kasparov — Anatolij Karpov?
Kirsan Ilyumzhinov — Vodili smo pregovore i čak postigli usmeni dogovor sa dvojicom velikih šampiona. Za nastavak super-serije bilo je izdvojeno dva miliona dolara, ali su nakon nekog vremena obojica odbili takve uslove. Kasnije smo, čini se, usaglasili iznos koji im odgovara, ali su se pojavili novi argumenti koji su učinili meč nemogućim.
Situacija je bila složena, ali rješenje se pojavilo u razgovoru sa glavnim urednikom „64“ Aleksandrom Rošaljem. U tom razgovoru rodila se ideja da se titula svjetskog prvaka odlučuje po nokaut-sistemu uz učešće 100 vodećih velemajstora svijeta. Rošalj je obavio veliki posao — prikupio je različite varijante i konsultovao kolege novinare.
Na Predsjedničkom savjetu u Singapore 1995. godine objavio sam nagradni fond turnira u Groningen po nokaut-sistemu — pet miliona dolara. Niko mi nije vjerovao. Ali sam stavio ček na sto i rekao da to nijesu prazne riječi — to je pravi novac.
Do tada nagradni fondovi nijesu prelazili milion, pa su mnogi velemajstori odlazili u poker i druge oblasti. Ovakvim honorarima uspio sam da mnoge vratim u šah. Dobili su realan izvor prihoda, jer je i ispadanje u prvom kolu donosilo oko 20 hiljada dolara.
Svjetsko prvenstvo po nokaut-sistemu u Holandiji bilo je izuzetno uspješno. Njegov pobjednik bio je Viswanathan Anand, a gotovo svi učesnici pohvalili su novi format. To je bila prava revolucija u šahu.
Zatim smo organizovali značajna prvenstva po nokaut-sistemu u Las Vegasu (1999), Indiji (2000), Moskvi (2001) i Libiji (2004). Isključivo mojim ličnim sredstvima — to nisu bili fondovi FIDE.
— Koliko ste potrošili u prvoj fazi svog predsjedničkog mandata?
Kirsan Ilyumzhinov — Teško je procijeniti po godinama. Mogu reći da sam za 23 godine na čelu FIDE uložio oko 100 miliona dolara ličnog novca i novca svojih prijatelja. Taj novac nije išao samo na organizaciju velikih turnira, već i na razvoj šaha u različitim djelovima svijeta, edukativne aktivnosti i pomoć šahovskim veteranima.
Vladimir Kramnik Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Kramnik i Topalov napravili su građanski podvig
— Hajde da se vratimo na meč Kramnik — Topalov.
Kirsan Ilyumzhinov — Malo predistorije za mlađu generaciju. Godine 2000. Gari Kasparov je izgubio od Kramnika u Londonu i insistirao na revanšu, ali dogovor nikada nije postignut. A u maju 2002. (odakle sam i počeo naš razgovor) potpisali smo u Pragu sporazum da organizujem ujedinjujući meč između šampiona po verziji PCA i šampiona po verziji FIDE, koji će biti određen na Svjetskom prvenstvu 2005. u Argentini (gdje je jasno rečeno da će nakon meča u Elista postojati samo jedan šampion — pod okriljem FIDE).
U San Luisu je šampion postao Veselin Topalov, dok je Kramnik zadržao titulu u dramatičnom meču u Brissago-u protiv Petera Leka (izjednačio je rezultat pobjedom u posljednjoj partiji). Tako su Vladimir i Veselin došli do ujedinjujućeg meča u Elisti.
Ali, kao što se sjećate, situacija ni tamo nije bila jednostavna. Takozvani „toalet-skandal“ zamalo nije prekinuo ovaj duel na samom početku.
— Bili ste primorani da napustite sastanak čelnika regiona Južnog federalnog okruga Rusije, kojim je predsjedavao Vladimir Putin, kako biste riješili situaciju.
Kirsan Ilyumzhinov — Da, to se desilo u Sočiju. U međuvremenu, u Elisti su se Kramnik i Topalov toliko posvađali da je predsjednik Bugarske poslao avion po Veselina. Sve je bilo krajnje ozbiljno.
Moralo se reagovati: godinama sam radio na organizaciji tog ujedinjujućeg meča, a sada je bio na ivici propasti. Vladimir Putin je prišao štandu Republike Kalmikije, okružen novinarima. Pozvao me je sa strane i rekao: „Kirsane Nikolajeviču, tamo tvoji pametni šahisti ne mogu da podijele toalet? Riješite to.“
Gotovo odmah sam odletio u Elistu i dva dana vodio teške pregovore sa delegacijama.
— Da li su to bili najteži pregovori u vašoj karijeri?
Kirsan Ilyumzhinov — Jedni od najtežih. S vremenske distance želim još jednom da zahvalim Vladimiru i Veselinu što su, zbog šaha, odustali od ličnih ambicija i pristali da nastave meč. To je bio prelomni trenutak: ili će se šah ponovo podijeliti, ili će konačno doći do ujedinjenja. Zato smatram da su obojica napravila pravi građanski podvig.
— Pred odlučujuću partiju u medijima je objavljeno otvoreno pismo menadžera Kramnika, Carstena Hensela, u kojem se navodi da Vladimir, u slučaju poraza, neće priznati Topalova za svjetskog prvaka i da će pravdu tražiti na sudu. Da li ste tada imali sumnje?
Kirsan Ilyumzhinov — Kada su pristali da nastave meč pri rezultatu 3:2, nisam napuštao Elistu i svakodnevno sam se sastajao sa obojicom igrača i njihovim menadžerima. Pratio sam njihovo raspoloženje. Da, u medijima su se pojavljivale oštre izjave, ali sam osjećao da je situacija ipak pod kontrolom. Na kraju je Kramnik pobijedio u taj-brejku i svi su priznali njegovu pobjedu.
— Kramnik je posljednji svjetski prvak iz Rusije do danas.
Kirsan Ilyumzhinov — Sergey Karjakin i posebno Ian Nepomniachtchi bili su veoma blizu toj tituli. Meč Sergey Karjakin — Magnus Carlsen pamtim s toplinom. U New York City-ju su se susrela dvojica vršnjaka, i obojica su bili moji nominovani igrači.
U različitim godinama uključivao sam ih u elitne turnire po kriterijumu „mladi talenat“. Godine 2004. u Tripoli igrao je Sergej, a godinu kasnije u Khanty-Mansiysk Magnus. I evo, poslije 11 godina susreli su se u meču za titulu. Drago mi je što nisam pogriješio, jer su tada mnoge federacije predlagale svoje kandidate.
Veselin Topalov Foto: Getty Images
— Šampioni po verziji FIDE — Alexander Khalifman, Ruslan Ponomariov, Rustam Kasimdzhanov, Veselin Topalov — ne ulaze u opštu hijerarhiju svjetskih prvaka. Kako vi to vidite, da li je to pravedno?
Kirsan Ilyumzhinov — Ne baš. Oni nisu došli do te titule „s ulice“. Pobijedili su u poštenoj, otvorenoj borbi, u izuzetno teškim turnirima po nokaut-sistemu (Topalov je, inače, osvojio turnir po kružnom sistemu 2005. u Argentina — prim. T. G.). Prošli su kroz ozbiljnu selekciju i dobili mnogo mini-mečeva protiv vrhunskih igrača. Alexander, Ruslan, Rustam i Veselin svakako zaslužuju da se nazivaju svjetskim prvacima.
Kasnije smo se vratili formatu turnira kandidata i meča za titulu, ali ako se prisjetimo 1995. godine i velikog raskola, upravo je nokaut-sistem pomogao da se šah spasi. Okupio je elitne velemajstore. U to vrijeme šah je počeo da se pretvara u salonsku aktivnost — okupe se negdje, odigraju partije, bez nagradnih fondova, bez ozbiljne organizacije i bez interesovanja medija.
— Danas se po nokaut-sistemu, svake dvije godine, održava samo Svjetski kup. U razgovorima za „SE“ Ian Nepomniachtchi, Alexander Grischuk i Daniil Dubov rekli su da bi voljeli da čitav FIDE kalendar bude zasnovan na nokaut-turnirima — kao u tenisu ili snukeru. Da li se slažete?
Kirsan Ilyumzhinov — Kada čujem takva mišljenja, to mi je kao melem za dušu, jer je to moje „dijete“. Šah se dinamično razvija, a publici je sve teže da prati kružne turnire. Nokaut je praktičan i za igrače: ako kreneš dobro — boriš se za ozbiljan novac, ako ne — ideš na sljedeći turnir, a ne mučiš se 11 kola.
Ovaj format je povoljan i za organizatore, jer se troškovi smanjuju sa svakim kolom i odlaskom eliminisanih igrača. Moguće je da ću razvoj nokaut-turnira uključiti u svoj program za predstojeće izbore za predsjednika FIDE.
Kada smo uvodili nokaut-sistem, bilo mi je važno mišljenje velikih šahista. Još 1995. podržali su ga Boris Spassky, Vasily Smyslov i Nona Gaprindashvili, kao i brojni vodeći novinari iz cijelog svijeta. Bez te podrške ne bih ni iznio prijedlog na Predsjedničkom savjetu.
Sjećam se da je Viktor Korčnoj bio prvi koji me je kritikovao. Govorio je: „Šta je ovaj Iljumžinov smislio, uništiće FIDE.“ A kada je odigrao turnir u Groningen, toliko mu se dopalo da je s poštovanjem nazvao te turnire „Iljumžinovke“.
— Nedavno je obilježeno 95 godina od rođenja Korčnoja. Da li ste bili u dobrim odnosima s njim?
Kirsan Ilyumzhinov — Često smo se sretali na turnirima. Uvijek sam ga pozivao na ručak ili večeru. Kada sam izabran za predsjednika FIDE, rekao sam da ću se savjetovati sa velikim šampionima. Bilo mi je važno da čujem mišljenje Korčnoja, Spaskog, Smislova, Marka Tajmanova…
Uveo sam čak i šampionske penzije koje su se isplaćivale iz mog humanitarnog fonda — veterani su dobijali po hiljadu dolara. Mnogi su živjeli od skromnih penzija, i to im je mnogo značilo.
Sjećam se i da sam, kao podršku Viktoru Korčnoju i Borisu Spaskom, organizovao meč u Elista pod nazivom „Bitka titana“. Godine 2009. igrali su na sceni sale vlade Republike Kalmikije. Prenos je bio organizovan na centralnom trgu grada, gdje su dolazile stotine ljubitelja šaha.
Kada bi velemajstori napustili salu, prolazili bi pored publike, ponekad sjeli na klupu sa ljubiteljima i analizirali partije. Veliki šahisti su razumjeli da je taj meč organizovan za djecu i za šahovske fanove u regionu. I bila je to velika radost — vidjeti dva takva majstora koliko su otvoreni prema običnim ljudima.
ARCHIVE PHOTO: 15 years ago, on January 17, 2008, Bobby FISCHER died, Bobby Fischer in front of a chess board, Chess Olympiad, USSR, chess grandmaster, b/w photo, portrait format ?SVEN SIMON#Prinzess-Luise-Strasse 41#45479 M uelheim/ R o’clock Tel.: 0208/9413250#fax.: 0208/9413260 Account 244 293 433 P ostbank E ssen BLZ 360 100 43 http://www.svensimon.net.
Robert James Fischer Foto: Global Look Press
Fišer je plakao: „Svi me varaju, a samo vi…“
— Govorili ste da ste sanjali da odigrate partije sa svim svjetskim prvacima.
Kirsan Ilyumzhinov — Igrao sam mini-mečeve sa Nona Gaprindashvili, Vasilijem Smislovom, Borisom Spaskim, Robertom Fišerom, Anatolijem Karpovom, Garijem Kasparovom, Vladimirom Kramnikom, Viswanathan Anandom.
— Koji vam je od tih susreta najviše ostao u sjećanju?
Kirsan Ilyumzhinov — Sa Fišerom. S njim nisu igrali ni Karpov, ni Kasparov, a meni je to uspjelo.
— Koliko ste partija odigrali?
Kirsan Ilyumzhinov — Četiri. Sjedili smo u stanu Andora Lilienthala u Budimpešti, pili votku uz crni kavijar i peljmene. Dugo se nisam usuđivao da predložim Bobiju da igramo, ali sam na kraju skupio hrabrost. On je pristao.
Postavio sam figure, a on je odmah poremetio početni raspored i rekao: „Šah je mrtav, gospodine predsjedniče.“ Treba razmišljati od prvog poteza — i tako smo počeli da igramo Fišerov šah. Prvu partiju sam odmah izgubio, drugu takođe, u trećoj sam se borio, a četvrtu sam zamalo dobio. Ali ipak — četiri partije sa samim Bobijem!
U životu postoje posebni trenuci. Za mene su to susreti sa velikim religijskim ličnostima — Njegovom svetošću Dalaj Lamom, papom Pape Ivana Pavla II. Sa velikim političarem Vladimirom Putinom. Sa proročicom Baba Vangom. Ali najveća sreća bio je taj večernji susret sa Fišerom. On je genije, polubog koji je sišao na zemlju.
Usput, pokušao sam da „privučem“ 11. svjetskog prvaka na prvenstvo po nokaut-sistemu. Nudio sam ozbiljan honorar, ali on nije htio ni da čuje. Govorio je: „Ako budeš organizovao prvenstvo po mojim pravilima, učestvovaću i spreman sam da budem glavni arbitar.“ Nije uspjelo, ali se nadam da ću jednog dana organizovati zvanično prvenstvo u Fišerovom šahu.
— Sa Fišerom ste razgovarali na engleskom ili ruskom?
Kirsan Ilyumzhinov — I na jednom i na drugom. Odlično je znao ruski, čitao je šahovsku literaturu i novine na tom jeziku. Naš prvi susret takođe je bio povezan s knjigama. Sovjetsko izdavaštvo FIS objavilo je Fišerovu knjigu bez honorara, kako je tada bilo uobičajeno. Fišer se uvrijedio i napisao pismo Boris Yelcinu. Ono je proslijeđeno Ministarstvu sporta i tamo je nestalo. Takvo je bilo vrijeme — nije bilo novca ni za plate rudarima, a kamoli za nekog Amerikanca.
Ali ja sam, kao građanin Rusije, odlučio da ispravim tu nepravdu — isplatio sam 11. svjetskom prvaku honorar od 100 hiljada dolara iz sopstvenih sredstava. On je plakao i rekao: „Svi me varaju, a samo vi…“
I danas se sjećam njegovog poziva dok sam bio na aerodromu pred let za Budimpeštu. Pitao me je da li nosim 100 hiljada dolara. Rekao sam da nosim, a on mi je rekao da izvadim hiljadu i kupim crni kavijar i crni hljeb. To je rekao na ruskom, da naglasi važnost trenutka.
— Pomogli ste i Borisu Spaskom da se vrati u Rusiju nakon teškog perioda u Francuskoj?
Kirsan Ilyumzhinov — Može se tako reći. To nije bila prijatna priča i ne bih ulazio u detalje. Reći ću samo da sam uvijek nastojao da podržim Borisa Vasiljeviča. U Elista smo otvorili školu koja nosi njegovo ime. Dolazio je kod nas više puta godišnje, živio u „City Chess-u“, držao časove djeci. Bio je veliki šahista, ali i izuzetno jednostavan i osjećajan čovjek.
— Kako vam je uopšte pala na pamet ideja da razvijate šah u Kalmikiji?
Kirsan Ilyumzhinov — Kao predsjedniku Kalmikije bilo mi je važno da otvorim region prema svijetu — i svijet prema regionu. Republika ima svega 300 hiljada stanovnika, a niko za nas nije znao. Sjećam se kada sam bio treći razred i otišli smo na Mamayev Kurgan — vodič nam je rekao: „Kod vas na sjeveru je hladno, ugrijte se ovdje.“ A to je susjedni region, udaljen svega 300 kilometara.
Ili kad sam služio vojsku u Rostovu na Donu — narednik me pita: „Da li vam tamo hodaju bijeli medvjedi?“ Ljudi nisu znali ništa o nama, čak ni komšije.
A sada zamislite kakav je efekat imala Šahovska olimpijada — ulicama su šetali Meksikanci, Japanci, Brazilci… Ljudi su počeli da uče strane jezike, angažuju profesore. Kada sam bio dijete, jedina delegacija koja je posjetila Elistu bila je iz Mongolije. A kasnije su dolazili Spaski, Magnus Carlsen, Boris Gelfand…
Jednim od prvih predsjedničkih ukaza uveo sam obavezne časove šaha. Kao rezultat, pojavili su se mladi talenti: Sanan Sjugirov, Baira Kovanova, Ernesto Inarkiev, Roman Shogdzhiev…
Prije toga nismo imali nijednog majstora sporta u šahu, niti ijednog saveznog sudiju.
Foto: Tatjana Dorogutina, arhiva „SE“
Naša zemlja mora imati kandidata na predstojećim izborima u FIDE
— Vi ste čovjek koji je okončao raskol u šahovskom svijetu i vratio jedinstvenu titulu svjetskog prvaka. Ne čini li vam se da se istorija sada ponavlja i da novi turnir FIDE zajedno sa Norway Chess može dovesti do zabune?
Kirsan Ilyumzhinov — Pretpostavimo da je taj turnir napravljen za Magnus Carlsen, koji bi ga mogao osvojiti, i da mnogi počnu da govore: evo ga pravi šampion. A najbolji igrač po verziji FIDE — to je već zastarjela priča. To smo već prošli. Ako budemo imali dva svjetska prvaka, sve će opet postati nejasno. Potrebna je jasna hijerarhija kako bi šah konačno ušao u olimpijski program. Zato mi nije sasvim jasno zašto FIDE podržava taj projekat.
— Ipak, naše reprezentacije su i dalje suspendovane iz ekipnih takmičenja.
Kirsan Ilyumzhinov — Znate, kada je 2024. godine etička komisija FIDE oduzela članstvo Ruskoj šahovskoj federaciji na dvije godine, bio sam zatečen (tri mjeseca kasnije apelaciona komisija je ukinula tu odluku — prim. T. G.). Koliko svjetskih prvaka dolazi iz Rusije, koliko su naši treneri doprinijeli razvoju šaha širom svijeta, uključujući zemlje koje su danas vodeće (poput Indije ili SAD). Koliko smo organizovali velikih turnira, koliko su naši sponzori ulagali u nagradne fondove… I onda etička komisija isključi Rusiju, a Arkady Dvorkovich dobije opomenu. To je apsurd — kao da dijete ukorava oca.
— Dana 14. decembra prošle godine održana je Generalna skupština FIDE na kojoj se raspravljalo o ruskom pitanju. Za ukidanje svih sankcija ruskim šahistima glasao je 61 delegat, protiv 51. Međutim, nakon sjednice Arkady Dvorkovich izjavio je da će se organizacija konsultovati sa Međunarodnim olimpijskim komitetom. Kako to tumačite?
Kirsan Ilyumzhinov — Zahvalan sam Ruskoj šahovskoj federaciji na profesionalnom i dosljednom radu u pokušaju vraćanja zastave i himne našim sportistima, ali ovdje je, nažalost, potrebna i politička volja same FIDE.
Ispričaću vam jedan nedavni lični primjer. Bio sam na omladinskom svjetskom prvenstvu u Mongoliji. Igralo je 750 djece iz čitavog svijeta. Djeca iz drugih zemalja izlaze na dodjelu medalja sa svojim zastavama, svira se himna. A kada proglase pobjednika iz Rusije — nema ni himne ni zastave. Prišao sam, čestitao, uručio pehar, a dijete me pita: „Kirsane Nikolajeviču, zašto se prema nama tako ponašaju?“ Iskreno, meni je, kao čovjeku koji je 23 godine vodio FIDE, bilo neprijatno.
I mene su ranije pritiskali da zabranjujem zastave i diskriminišem šahiste iz raznih zemalja — Irak i Libija, na primjer. Ali to je protiv duha sporta i šaha, koji treba da spajaju ljude, a ne da služe političkim igrama. Takve stvari sam uvijek odmah zaustavljao.
Foto: društvene mreže
— U posljednje vrijeme posjetili ste mnogo zemalja: Mongoliju, Ujedinjene Arapske Emirate, Švajcarsku, Uzbekistan…
Kirsan Ilyumzhinov — Ne objavljujem sve na društvenim mrežama. Tokom prošlog mjeseca posjetio sam 14 zemalja i šest regiona Rusije. Bio sam u Kurskoj oblasti, Volgogradu. Nastupao sam u bolnicama, uključujući i za učesnike SVO, davao simultanke. Bavim se prosvjetiteljskim radom.
— Može li se reći da su te posjete povezane s podrškom vašoj kandidaturi za mjesto predsjednika FIDE?
Kirsan Ilyumzhinov — Za to mi ne treba da putujem: u većini zemalja i dalje misle da sam ja predsjednik FIDE. (Smijeh.) I dalje dobijam stotine poruka — od šahista, roditelja, organizatora. Iz Demokratske republike Kongo, Zaira, Južne Koreje… Nedostaje novca za organizaciju turnira, za šahovske garniture, traže pomoć za izdavanje udžbenika, pa čak i za skupe medicinske operacije. Svakodnevno me zovu i nacionalne federacije — mole me da se kandidujem i spremne su da me podrže.
— Da li biste vratili Rusiji zastavu i himnu ako u septembru ponovo postanete predsjednik FIDE?
Kirsan Ilyumzhinov — Naravno. Prvo što bih uradio bilo bi vraćanje zastave i himne ruskim šahistima i unošenje u Statut FIDE odredbe da su takve sankcije nedopustive prema bilo kojoj zemlji. Šta ako se, na primjer, produži sukob na Bliskom istoku i neko zatraži sankcije protiv Izraela SAD ili Irana? Još od 1995. govorim da je šah izvan politike.
Godine 1996. bio sam kod Sadama Huseina. Irak je tada bio pod sankcijama UN. Organizovali smo šahovski turnir, doveo sam i fudbalski klub „Uralan“ da odigra prijateljsku utakmicu. Organizovali smo i festival simfonijskih orkestara „Vavilonske noći“. Podržao me je Žak Širak, koji je poslao orkestar iz Francuske u Bagdad.
Kada je Husein svrgnut, ponovo sam došao da razgovaram o razvoju šaha sa njegovim političkim protivnicima. Mnogi su me odvraćali — govorili su da ću imati problema zbog veza sa Sadamom, ali nije bilo nikakvih poteškoća.
Ili situacija u Tripoliju 2004. godine, kada smo organizovali Svjetsko prvenstvo po nokaut-sistemu. Libija nema diplomatske odnose sa Izraelom, i velemajstor Vadim Milov nije mogao da dobije vizu. Otišao sam u Sirte i sastao se sa Muammarom Gaddafijem u vojnom šatoru. Objasnio sam mu situaciju, i on je preda mnom pozvao ministra spoljnih poslova i naredio da svi učesnici dobiju vize. Na kraju su svi igrali.
Uvijek sam imao stav da treba biti u dobrim odnosima sa svima. Politika je promjenljiva — zašto bismo na to reagovali? Sjećam se i putovanja u Sjevernu Koreju. Neki su me savjetovali da ne idem, govoreći da je tamošnji lider „toksičan“. Ja sam odgovorio: kakve to veze ima — važno je da podržava šah. Moj cilj je uvijek bio razvoj.
— Da li ste spremni da nastavite tim putem?
Kirsan Ilyumzhinov — Napustio sam funkciju zbog šaha — jer je pod sankcijama koje su mi uvedene 2015. bilo teško obavljati dužnost. Zato sam 2018. podržao kandidaturu Arkady-ja Dvorkovicha i pozvao sve svoje pristalice da glasaju za ruskog kandidata. Kada je pobijedio, na njegovu inicijativu promijenjen je Statut FIDE — uvedeno je ograničenje na dva mandata predsjednika.
U septembru mu ističe mandat. Govori se da će se kandidovati predstavnici Njemačke i Velike Britanije. Naša zemlja mora imati svog kandidata na tim izborima i nadam se da će Rusija podržati mene.
— Godine 2023. Generalna skupština FIDE ukinula je ograničenje broja mandata predsjednika. To znači da Arkady Dvorkovich može ponovo da se kandiduje. Jeste li o tome razgovarali?
Kirsan Ilyumzhinov — To mi je čudno. Ipak, nacionalne federacije ne vode obični ljudi — već ozbiljni biznismeni, političari, pravnici. Oni su 2018. glasali za Dvorkoviča upravo zbog tog ograničenja mandata.
— Da li to znači da ćete se kandidovati čak i ako Rusija predloži drugog kandidata?
Kirsan Ilyumzhinov — Za mene je najvažnije samo jedno: koga će Rusija podržati i predložiti.
Magnus Carlsen Foto: Getty Images
Bez Karlsena šampionski ciklus izgleda osiromašeno
— Da li već imate predstavu o mogućem timu?
Kirsan Ilyumzhinov — Predsjednik FIDE ide sa timom od pet ljudi: prvi potpredsjednik, dva potpredsjednika, blagajnik i generalni direktor. Nude mi se različiti kandidati, tako da ima o čemu da se razmisli.
— Na koje zadatke ćete se fokusirati ako postanete predsjednik FIDE?
Kirsan Ilyumzhinov — Moto „FIDE First“ i dalje je aktuelan. Razvoj šaha u svim djelovima svijeta, uz podršku nacionalnih federacija, ostaće prioritet. Kao i ranije, obilaziću zemlje (obično ih bude najmanje 100 godišnje), sastajati se sa predsjednicima federacija, ministrima sporta i državnim liderima kako bismo razvijali šah — profesionalni, amaterski, u školama, vrtićima, univerzitetima, gradovima i selima.
Treba učiniti da šah postane olimpijski sport. Bili smo veoma blizu kada smo pregovarali sa predsjednikom Južne Koreje da nominuje šah za uvrštavanje u program Zimskih olimpijskih igara 2018. u Pjogjangu. Problem je što na zimskim igrama učestvuje ograničen broj zemalja, a šah bi to promijenio — doveli bismo sportiste iz najmanje 100 država. Međutim, u posljednjem trenutku sve je propalo. Sada taj posao treba dovesti do kraja. Minimalni cilj je ulazak u olimpijski program, a maksimalni — da šah bude i na ljetnjim i na zimskim igrama.
Još jedan važan pravac je program „Šah u školama“. Cilj je da u svim zemljama članicama FIDE postoji čas šaha — kao izborni ili obavezni predmet. Takođe želim da završimo projekat „One billion chess players — One billion smart people“ (jedna milijarda šahista — jedna milijarda pametnih ljudi). Danas oko pola milijarde ljudi igra šah, a cilj mi je da taj broj poraste na milijardu. I, konačno, da ispunim želju 11. svjetskog prvaka i organizujem Svjetsko prvenstvo u Fišerovom šahu.
— Ako Indija dobije organizaciju Olimpijskih igara 2036, da li bi bilo logično da šah uđe u program?
Kirsan Ilyumzhinov — Indija ima ogromnu tradiciju i dva svjetska prvaka. To je praktično nacionalni sport, tako da bi to bila sasvim logična odluka.
— Kada ste prvi put najavili moguću kandidaturu za predsjednika FIDE, gotovo svi eksperti su to podržali. Negativno se izjasnio samo Anatolij Karpov. Imate li objašnjenje zašto?
Kirsan Ilyumzhinov — Anatolij Jevgenjevič je veliki šahista kojeg izuzetno poštujem. Ponosan sam što sam kao kandidat za majstora sporta iz Elista uspio da pobijedim na izborima za predsjednika FIDE dva svjetska prvaka — Karpova (2010) i Gari Kasparov (2014).
— Da li smatrate da aktuelni šampionski ciklus treba mijenjati?
Kirsan Ilyumzhinov — Potrebno je da rade specijalizovane komisije, da se čuju prijedlozi nacionalnih federacija, šahista — ne samo elitnih — i novinara. Kao što je bilo sa nokaut prvenstvima. Vrijeme je pokazalo da ne treba rušiti postojeće, ali ako postoji nezadovoljstvo šahista sistemom ili kvalifikacijama za Turnir kandidata, onda treba razmotriti moguće promjene.
— Da li biste pokušali da ubijedite Magnusa Carlsena da se vrati u šampionski ciklus?
Kirsan Ilyumzhinov — Odluka je isključivo na njemu. Trenutno nema baš najbolje odnose sa FIDE, i to je propust organizacije. Magnus je genije i superzvijezda. Šahovski svijet treba da mu bude zahvalan za popularizaciju igre. On je uzor mnogim mladim šahistima širom svijeta i primjer kako se gradi brilijantna karijera.
— Da li biste voljeli da ponovo igra meč za titulu?
Kirsan Ilyumzhinov — Naravno. Bez njega šampionski ciklus izgleda osiromašeno.
— Javokhir, ostvario si prvu pobjedu na ovom Turniru kandidata. Kakvi su utisci? Javokhir Sindarov- Veoma sam srećan. U nekim trenucima tokom partije činilo mi se da stojim izgubljeno, bio je to neprijatan osjećaj. Ali kasnije su mi se ukazale šanse i mislim da sam tada zaista igrao dobro. Naravno, veoma sam zadovoljan današnjim rezultatom i nadam se da ću sutra igrati bolje nego danas.
— Kažeš „bolje nego danas“, iako je rezultat odličan. Da li je bilo trenutaka kada se partija razvijala nepovoljno po tebe? Javokhir Sindarov – Da, u jednom momentu sam mislio da me je protivnik jednostavno nadigrao i da treba da se borim makar za remi. Ali onda je napravio nepreciznost, dao mi šansu, a zatim i grubo pogriješio, pa sam se odmah prebacio na igru na pobjedu. U cajtnotu sam, čini mi se, bio jači od njega i upravo u toj fazi sam odigrao dobro.
— Poznat si kao veoma brz igrač, posebno u blicu i „munjevitom šahu“. Da li ti je to ovdje pomoglo? Javokhir Sindarov – Mislim da jeste, to mi je malo pomoglo da se bolje koncentrišem u cajtnotu. I iskustvo sa turnira kao što je Tata Steel Chess Tournament takođe se pokazalo korisnim — dobro priprema za ovakve situacije.
— Koji trenutak partije je bio ključan? Javokhir Sindarov – Mislim da je razmjena lovca za skakača na f3 vjerovatno bila ozbiljna nepreciznost protivnika. S moje strane, možda nije trebalo da igram g3, ali u središnjici jednostavno nisam vidio dobre ideje.
— Prije turnira smo govorili o tvojoj statistici bijelima, koja je prilično dobra. Ova partija je samo popravlja. Javokhir Sindarov – Da, statistika je dobra, ali ako govorimo baš o današnjoj partiji, ne bih rekao da sam igrao bijelima idealno. Prije bih rekao da sam danas imao malo sreće. S druge strane, bez sreće je teško nositi se s ovakvim protivnicima na ovakvom turniru.
— Koji su planovi za sutra? Javokhir Sindarov – Mislim da je trenutno najvažnije da se oporavim i odmorim pred naredni meč.
Na Kipru počinje turnir kandidata. Predsjednik Međunarodne šahovske federacije (FIDE), Arkadij Dvorkovič, u intervjuu za TASS rekao je da, uprkos incidentu s bespilotnom letjelicom koja je stigla na ostrvo početkom marta, bezbjednost učesnika takmičenja nije dovedena u pitanje. Takođe je govorio o pravednosti sistema kvalifikacija za turnir, teškoćama s kojima će se suočiti novajlije, o mogućem mjestu održavanja meča za šahovsku krunu i o koristi koju fudbaler Erling Holand donosi šahu.
— Do početka turnira kandidata ostalo je samo nekoliko dana. Da li je sve spremno? Arkadij Dvorkovič — Turnir počinje za dva dana na Kipru. Naš organizacioni tim je već tamo zajedno s lokalnim kolegama, sve je u procesu detaljne pripreme. Finalni detalji se razrađuju, sala se priprema. Sve će biti spremno na vrijeme. Trenutno nema sumnje u mogućnost održavanja turnira na visokom nivou.
— Koliko mi je poznato, mjesto održavanja je najbolji hotel u Pafosu. Arkadij Dvorkovič — Da, hotel je odličan. Bio sam nekoliko puta na licu mjesta — sve sam vidio svojim očima i mogu potvrditi visok kvalitet hotela. Hotel sa pet zvjezdica. Na obali mora. Nadam se da će se svima svidjeti.
— Da bi održao turnir takvog nivoa, hotel se morao ozbiljno pripremiti? Arkadij Dvorkovič — Potrebni prostori za održavanje turnira su prilagođeni. Ali se tamo održavaju i različiti događaji, uključujući sportske. Vlasnici su povezani s fudbalskim klubom „Pafos“ — u blizini se nalazi sva sportska infrastruktura. Kada sam dolazio prije dvije godine, na teritoriji je već postojao šahovski klub za djecu. Vidljivo je da vlasnici hotela vole naš sport.
— Pitanje bezbjednosti turnira je najvažnije. Arkadij Dvorkovič — Pojedini učesnici su izražavali zabrinutost zbog bezbjednosti — to je tačno i tu nema šta skrivati. Mi vršimo analizu i nadzor situacije zajedno s vlastima Kipra na dnevnoj bazi. Smatramo da su rizici o kojima govore neki kolege jasno preuveličani. Kipar je evropska zemlja, pod zaštitom odgovarajućih struktura. Jedini incident koji se desio početkom oružanog sukoba na Bliskom istoku ne govori o postojanju značajnih rizika u ovom trenutku.
— O rizicima je najviše govorila indijska šahistkinja Humpy Koneru… Arkadij Dvorkovič — Javno, da. Hikaru Nakamura je također spomenuo probleme s električnom energijom. Provjerili smo — pojedinačni slučajevi koji se dešavaju širom svijeta, u bilo kojoj zemlji, ne mogu biti razlog za zabrinutost. Tim više što vidimo da se ti problemi vrlo brzo rješavaju.
— Koneru se može razumjeti, ona je majka… Arkadij Dvorkovič — Naravno da se može razumjeti. Ipak, naša zajednička analiza situacije s vlastima Kipra omogućava nam da govorimo o odsustvu značajnih rizika.
— Za ovakve povlačenja nekoliko dana prije početka turnira, neke federacije očekuju kazne ili čak diskvalifikuju. Arkadij Dvorkovič — Koneru neće biti izrečena nikakva kazna.
— Zašto je nju zamijenila Ukrajinka Ana Muzychuk? Arkadij Dvorkovič — Prema pravilima koja su objavljena na početku ciklusa. Ako se jedna učesnica povuče u tom trenutku, sljedeća učesnica postaje šahistkinja koja je naredna u ukupnom poretku po zbiru svih ključnih turnira. To je bila Muzychuk. Iza nje su slijedile takmičarke iz Kine, ali Ana je pristala.
— Sistem kvalifikacija za turnir kandidata stalno izaziva diskusije i polemike. Arkadij Dvorkovič — Mišljenja mogu biti različita, ali ono što objavljujemo na početku ciklusa — to su pravila. Unutar ciklusa ih ne mijenjamo.
— Razumijem. Ali, po vašem mišljenju, koliko je postojeći sistem objektivan? Arkadij Dvorkovič — Sudeći po snazi učesnika — nemam sumnje u objektivnost. Što se tiče ispravnosti, jasno je da postoje različite tačke gledišta i stalno razmišljamo kako poboljšati sistem. Uključujući uvođenje novog ciklusa Total Chess Tour, gdje je partner postao Erling Holand — najskuplji fudbaler Premijer lige Engleske. Uvođenje ovog ciklusa u sistem znači da se približavamo onome što je nekada bilo — sistemu Grand Prix. Ovo nije Grand Prix kao takav, ali to su naši turniri u kojima učestvujemo i koje kontrolišemo. Da, organizator je Norway Chess, ali mi ih kontrolišemo.
— Spomenuli ste Holanda. Da li ste razgovarali s njim? Koliko dobro igra šah? Arkadij Dvorkovič — Razgovarao sam s nekim članovima njegove porodice, menadžerima i partnerima koji vode njegove poslove. Svi su potvrdili da se Erling zainteresovao za šah i počeo da se bavi tim sportom. Želi dobro da igra. Svidjela mu se ideja takmičarskog ciklusa, i pored toga što je sam odlučio da uloži u ovaj projekat, pomogao je i u privlačenju dodatnih partnera, o čemu će uskoro biti objavljeno.
— Čini se da šah postaje sve popularniji među fudbalerima. Arkadij Dvorkovič — Da, to je svakako dobro za popularnost šaha. Nadam se da to istovremeno poboljšava i fudbalske vještine. Iz ličnog iskustva znam da je lakše računati varijante na terenu kada igraš šah.
— Koliko razumijem, nisu razmatrana druga mjesta održavanja osim Kipra. Bilo je, na primjer, ponuda iz Njemačke. Arkadij Dvorkovič — Ponude koje stižu u posljednjem trenutku ne razmatramo. Nama je ta ponuda stigla po pošti istovremeno s objavom u medijima. To pokazuje da je više bila javna akcija nego ozbiljna ponuda. U svakom slučaju, mogli bismo je ozbiljno razmotriti samo ako bismo procijenili da su rizici visoki. Ali to bi neizbježno dovelo do pomjeranja rokova i narušavanja kalendara. Još jednom, ako bismo smatrali da su rizici visoki, ozbiljno bismo razmatrali ponude. Ali naša procjena je drugačija.
— Nakamura je najiskusniji učesnik turnira kandidata. Mnogi su isticali spornu prirodu njegovog plasmana. Arkadij Dvorkovič — Sudeći po njegovoj snazi i rejtingu, čak i bez uzimanja u obzir malog broja osvojenih bodova na turnirima nižeg nivoa, on svakako zaslužuje da bude učesnik turnira kandidata. Druga je stvar što bi, naravno, bilo bolje igrati na jačim turnirima. Ali, naša pravila, nažalost, nisu savršena. Omogućila su drugačiji tok. On ništa nije prekršio, zato nije korektno raspravljati o tome. Sistem je nakon toga već korigovan.
— Po vašem ličnom mišljenju, ko su favoriti kod muškaraca i kod žena? Arkadij Dvorkovič — Nemam jednoznačno mišljenje. Sve zavisi od pripremljenosti. Prema iskustvu, favorit može biti Fabiano Karuana. O tome svi pričaju. Ali neću reći da neko nema šanse. Jasno je da će novajlije imati teže: Andrej Esipenko, Matijas Blubaum, Žavohir Sindarov. Ali i oni će se boriti.
— Šta će biti ključno za novajlije? Arkadij Dvorkovič — Smanjiti preveliku napetost i stres. Igrati svoju igru i ne praviti glupe greške. Protivnici će, neizbježno, praviti greške, pa šansa uvijek postoji.
— Da li se ovaj turnir kandidata znatno razlikuje od prethodnih po prosječnom nivou učesnika? Arkadij Dvorkovič — Ne bih rekao. Postoje statistike o prosječnom nivou turnira kandidata u posljednjih 15 godina. Da, malo je niži nego na najjačim turnirima, ali ne bih rekao da je radikalno drugačiji. Da Vincent Keymer nije napravio tragičnu grešku protiv Blubauma na Grand Swiss, vjerovatno bi učestvovao na turniru i prosječni rejting bi bio znatno viši. Ali, šta govoriti u hipotetičkom smislu.
— Koliki je nagradni fond turnira? Arkadij Dvorkovič — Malo smo ga povećali, posebno kod žena. Ukupni nagradni fond iznosi 1 milion eura: 700 hiljada za muškarce i 300 hiljada za žene. Raspodjeljivaće se u zavisnosti od mjesta i broja osvojenih bodova pojedinog šahiste.
— Kada i gdje će se održati meč za šahovsku krunu? Arkadij Dvorkovič — Planiramo ga u novembru-decembru. Nema očiglednih kandidata za domaćina — sve će zavisiti od pobjednika turnira kandidata. Interesovanje nekih zemalja direktno je vezano za kandidata.
— Ali prijave već postoje? Arkadij Dvorkovič — Recimo, postoje signali o spremnosti da se podnesu prijave u slučaju pobjede određenog kandidata.
18.03.2026 – U svijetu šaha, neki pomjeraju figure na tabli, a neki grade pozornicu na kojoj se rađaju legende. Laslo Nađ, poznat i kao „Gospodin Prva subota“, ime je sinonim za živopisnu šahovsku kulturu Budimpešte. Više od tri decenije pruža odskočnu dasku najperspektivnijim talentima svijeta da ostvare svoje snove. Laslo je organizator šahovskog turnira „Prva subota“ u glavnom gradu Mađarske, koji se održava već 35 godina.
Karlsen, Nakamura, Karuana, među ostalima
Piše: Devansh Singh
Zamislite turnir na kojem se četrnaestogodišnji Magnus Karlsen nekada borio za norme, i gdje je Fabijano Karuana ostvario tri uzastopne velemajstorske norme, učvrstivši svoj uspon ka eliti. Laslo Nađ nije samo posmatrao te trenutke – on ih je omogućio. Njegova spremnost da podrži igrače poput Petera Leka dok su bili mladi i finansijski ograničeni govori o organizatorskoj filozofiji koja cijeni talenat više od trenutne dobiti.
Od iskre zapaljene mečom Fišer–Spaski 1972. godine do prelaska iz profesora vojne akademije u globalnog organizatora šaha, Laslov put je svjedočanstvo nepokolebljive posvećenosti. On je čovjek koji stoji iza legendarnih turnira „Prva subota“. Stub je šahovske zajednice čiji je uticaj na profesionalni razvoj igre nemjerljiv.
Laslo Nađ sa najmlađim velemajstorom u istoriji, Abhimanjom Mišrom
Ako ste profesionalni igrač, prilično sam siguran da ste igrali na jednom od njegovih turnira.
Abhimanja Mišra, Sagar Šah, Divja Dešmukh, Dhruv Thota, Rohit S, Leon Luk Mendonca, Rakšita Ravi, Radža Ritvik R, Praneet Vupala, Maniš Anto Kristijano F, Šahil Dej… i lista se nastavlja, jer su stotine šahista ostvarile IM ili GM norme na Laslovim turnirima.
Intervju sa Laslom Nađom
Devansh Singh: Možete li našim čitaocima reći nešto o svom životnom putu?
Laslo Nađ: Rođen sam 1957. godine i ranu karijeru proveo sam u nauci. Studirao sam hemiju na Univerzitetu u Debrecinu do 1981. godine i deset godina radio kao predavač vojne hemije. Međutim, 1992. godine okrenuo sam se svojoj pravoj strasti i postao profesionalni organizator u Budimpešti. Danas sam ponosan suprug i otac tri sina.
DS: Kako vam je vojno iskustvo pomoglo da organizujete turnir svakog mjeseca tokom 35 godina?
LN: Krajem osamdesetih proveo sam šest mjeseci na usavršavanju iz vojnog menadžmenta na Akademiji Timošenko u Moskvi. Ta obuka je bila ključna. Naučila me disciplini, logističkom planiranju i „manijakalnom entuzijazmu“ potrebnom da se bez prekida organizuje događaj svjetske klase svakog mjeseca tokom više od tri decenije.
DS: Šta je u vezi sa mečom Fišer–Spaski 1972. godine usmjerilo vaš put ka šahu?
LN: Nije bio u pitanju jedan konkretan potez, već nevjerovatna globalna atmosfera tog vremena. Šah je bio u centru pažnje svijeta. Ta energija je ostala sa mnom i na kraju me uvjerila da je organizovanje turnira moj pravi poziv.
DS: Koji poznati igrači su igrali na vašem turniru?
LN: Mnoge legende su prošle kroz Budimpeštu, uključujući Magnusa, Karuanu, Nakamuru i Petera Leka. Takođe smo vidjeli kako mnogi talentovani indijski igrači ovdje pronalaze svoje mjesto, uključujući mlade zvijezde poput Divje, koje su kasnije ostvarile velike uspjehe u svijetu šaha.
Laslo Nađ sa Bai Adelardom
DS: Kako provodite ostale tri subote u mjesecu? Da li imate dan za odmor? LN: Nikada se zaista ne udaljavam od table. Kada se završi turnir „Prva subota“, opuštam se igrajući dopisni šah. To je moj način da ostanem povezan sa ljepotom i logikom igre bez stresa organizacije.
DS: Prije interneta, kako ste pronalazili igrače koje biste pozvali u Budimpeštu? LN: Bio je to vrlo staromodan proces! Koristio sam telefonske pozive i faks aparat. Tada je bilo potrebno mnogo više strpljenja i upornosti da se okupi grupa igrača nego danas.
DS: Ako se igrač osjeća loše nakon poraza, koje mađarsko jelo preporučujete? LN: Uvijek preporučujem naš poznati kesten-pire sa umućenom mliječnom pavlakom. To je slatki, tradicionalni mađarski desert koji služi kao „savršeni lijek“ da oraspoloži razočaranog igrača.
DS: Osim šaha i hemije, koji je jedan vaš neobičan hobi? LN: Veoma sam aktivan dopisni šahista. Obično igram 20 do 30 partija istovremeno, što održava moj analitički um oštrim čak i kada nisam fizički na turniru.
DS: Koja je jedna stvar koju svaki igrač treba da ponese na turnir „Prva subota“? LN: Laptop je neophodan za pripremu u savremenom šahu! Ali još važnije, ponesite borbeni duh i iskrenu ljubav prema takmičenju.
DS: Kada biste mogli poslati poruku devedesetogodišnjem Laslu u budućnosti, šta biste rekli? LN: Rekao bih mu: „Uradio si sjajan posao za svijet šaha. Naporno si radio za igrače, i sada možeš predati svoju dušu Bogu spokojnog srca, znajući da je tvoje nasljeđe sigurno.“
DS: Imate li završni savjet za nove organizatore i igrače? LN: Da biste uspjeli, morate zaista voljeti šah i, što je još važnije, morate voljeti igrače. Odnosite se prema njima s poštovanjem, radite na svom imenu i ostalo će doći samo od sebe.
Napomena urednika: Rečenica koja mi se najviše dopala iz Nađevog intervjua bila je: „Kada slušam sveti mir šaha, to me čini srećnim.“ Kakav čovjek!
Anatolij Karpov: „Nudili su mi da odem iz Sovjetskog Saveza„
18.mart 2026.
Autori: Aleksandar Gamov, Kirill Serov i Ljubov Moisejeva
Ovog proljeća legendarni velemajstor Anatolij Karpov puni 75 godina
Anatolij Karpov Foto: Ivan Makeev
Višestruki svjetski šampion za novinare Komsomolskaja Pravda djelimično je otkrio šahovske tajne, pozvavši nas u svoj moskovski stan u centru Moskve.
Ovo je inače zatvorena teritorija — dočekao nas je na pragu svog jedinstvenog penthausa Anatolij Jevgenijevič. — Ali za vas je otvorena. Izvolite, dobrodošli.
-Da li uspijevate da razdvojite šah, vaš politički i društveni rad od privatnog života? — pitali smo odmah na ulazu velemajstora, poslanika i predsjednika Fonda mira.
Anatolij Karpov – Da, uspijevam.
Anatolij Karpov nas je pozvao u svoj polukružni kabinet i mi smo, kao početnici u šahu, počeli da pravimo svoje „lukave“ poteze-pitanja.
-Zaista nam je drago što smo došli kod vas u goste. Drago nam je da vas vidimo u dobrom zdravlju. Pitanja, nažalost, možda i nisu najlakša. Sada su svima u fokusu Paraolimpijske igre, na kojoj je samo šest naših sportista osvojilo čak 12 medalja, od toga 8 zlatnih. Ali osjeća se koliki psihološki pritisak podnose naši sportisti. Odmah nam se javila jedna paralela. Vi ste, kada ste branili titulu svjetskog šampiona, takođe bili u veoma teškoj psihološkoj situaciji. Kako ste izlazili iz nje? Da li ste osjećali pritisak neprijateljskog okruženja tokom vaših mečeva sa Viktorom Korčnojem?
Anatolij Karpov -Naravno da je toga bilo. Ali postojala je i potpuna podrška. I ona se osjećala tokom meča. Međutim, strani novinari su nesumnjivo bili protiv mene. Naših novinara je bilo malo. Naši su bili uz mene, iako ne znam da li su u duši zaista bili uz mene ili ne.
Višestruki svjetski šampion za novinare Komsomolskaja Pravda djelimično je otkrio šahovske tajne, pozvavši nas u svoj dom — stan u Moskvi Foto: Ivan Makeev
-Bili su, naravno. U svakom slučaju, svi mi, čitav narod, nismo se odvajali od radija. A vi ste u Baguio imali i jaku podršku Mihaila Talja.
Anatolij Karpov -Da, tada je Mihail Talj bio u mom timu.
-Kako ste se nosili s tim pritiskom?
Anatolij Karpov –Strpljenjem i upornošću i trudio sam se da ne razmišljam o tome.
-Da ne razmišljate? Uopšte?
Anatolij Karpov- Da.
-I uspijeva li to? Kada vas tamo gledaju popreko?
Anatolij Karpov -Kada se čovjek na to pripremi, onda uspije. Ali ja sam imao iskustvo u tom pogledu. Ja sam, kada sam krenuo ka tituli svjetskog šampiona, morao da se borim protiv Fišera. I čitav svijet je bio protiv mene. Tako da sam već navikao da to savladavam.
-Prosto je nevjerovatno, za tako mladog čovjeka, koliko ste imali — 24 godine?
Anatolij Karpov -Postao sam svjetski šampion sa 23. godine.
-I u tom uzrastu imati takvu snagu, takvu samouvjerenost! Da li to dolazi iz porodice, iz karaktera ili su to stečene osobine?
Anatolij Karpov -Iz porodice, mislim. Da, ipak su mi i otac i majka bili iz radničkih porodica. Otac je radio kao inženjer u ozbiljnoj fabrici. I uopšte, moj otac je učestvovao u izumu sistema „Grad“.
-To je bilo u Zlatoustu?
Anatolij Karpov -Zlatoust je bio kasnije. U sistem „Grad“ se uključio kada je radio u Tuli. Bio je glavni inženjer velikog pogona. Tamo je takođe izumio kuglične protivpješadijske bombe. Bio je među autorima. Sjećam se da je u Tuli jednom došao na ručak, a u ruci drži granatu. Ja kažem: tata, šta je to? Granata, onako okrugla. On kaže: to je nova kuglična bomba. Biće korišćena u Vijetnamu protiv Amerikanaca. To je jedan od izuma koji je potaknuo Amerikance da prekinu rat u Vijetnamu.
-A da li su vam roditelji bili strogi?
Anatolij Karpov -Mama — da. Otac je bio manje strog.
-Uobičajena priča. Mama je uvijek stroža, tata je uvijek blaži. Da li ste imali neke obaveze kod kuće?
Anatolij Karpov -Mama je prestala da radi kad sam se ja rodio. Bavila se mnom i sestrom, koja je starija od mene pet godina. Sestra je sasvim nedavno napunila osamdeset godina. I nećete vjerovati, ona i dalje radi, i to punim intenzitetom.
-Kakva divna žena! Prije samo nekoliko godina, čestitali smo tvojoj majci 100. rođendan u novinama. Nažalost, više nije s nama…
Anatolij Karpov -Da. Bila je veoma vrijedna, iako nije zvanično radila, ali je stalno ispunjavala narudžbe – bila je specijalista za šivenje. Šila je haljine i suknje. I tako je naša porodica preživjela, jer je par godina nakon mog rođenja, moj otac otišao na studije u Moskvu. Imao je stipendiju, kao što možete zamisliti. Preživio je u Moskvi i izdržavao porodicu na Uralu. Moja majka je izdržavala porodicu svojim noćnim radom, svojom zaradom.
Velemajstor Anatolij Karpov na 44. prvenstvu SSSR-a u šahu. Foto: Vladimir Savostjanov/TASS
„Prvi trener – tata“
-A da li ste bili poslušan dječak?
Anatolij Karpov -Kažu da jesam.
-Onda je mami bilo lakše. Tim prije, dječak koji se zainteresovao za šah vjerovatno je stalno sjedio za šahovskom tablom.
Anatolij Karpov -Tada još niko nije znao da sam se zainteresovao za šah. A zvanično sam naučio da igram sa četiri i po godine. Ali da igram sam počeo malo ranije. Pratio sam kako je moj otac igrao sa prijateljima kod kuće. Čak sam pravila naučio sam za sebe. Kada mi je pokazivao pravila šaha, on je samo učvrstio moje znanje.
-Dakle, ko je bio vaš prvi trener?
Anatolij Karpov -Moj prvi trener bio je otac. Ali do četiri i po godine nisu mi pokazivali pravila, jer su se plašili da je šah previše težak za dječji mozak. I negdje sa četiri i po godine, da li sam se razbolio ili nešto drugo, mama je primijetila da mi pogled negdje luta i shvatila je da je u pitanju šah.
-Da li ste analitički razmatrali partiju?
Anatolij Karpov -Da. I tada je ona rekla ocu, i on mi je pokazao pravila. On je učvrstio moje znanje. Razumjeti ovu igru je prilično teško ako ti nisu objasnili pravila, pravilo „en passant“ i rokadu. Pravilo rokade je takođe vještačko pravilo, nije odmah postojalo. Nije ga bilo u originalnom šahu. Tada mi je otac objasnio kako se radi rokada, da se ne smije prolaziti preko napadnutog polja. Nakon toga sam se uvjerio da sada sigurno znam kako igrati šah.
Indija napada
-Šah se danas znatno podmladio. Vi ste u svoje vrijeme sa 23 godine postali jedan od najmlađih svjetskih šampiona. A sada je indijski velemajstor postao 18. svjetski šampion sa 18 godina. Zanimljivo, zar ne? Da li vi uopšte vjerujete u magiju brojeva?
Anatolij Karpov -Ne, prvo, indijski šahista (Dommaraju Gukesh) je slučajno postao šampion, jer nije trebao da pobijedi Kineza (Ding Liren).
-Zašto?
Anatolij Karpov -Tamo je Kinez izgubio partiju koju nije smio da izgubi. Tada bi Kinez ostao svjetski šampion. Ali ako generalno govorimo o situaciji kako je Gukesh postao svjetski šampion, to je rezultat ozbiljnog državnog programa u Indiji za šah. Ne znam ko je to predložio njihovim liderima, ali već sada indijski šahisti jednostavno vladaju međunarodnim turnirima. Vlada je pomagla barem tako što su kupovali stanove ili iznajmljivali stanove, koje su davali šahistima, i oni su putovali od turnira do turnira, boraveći u tim stanovima da ne troše novac na put i smještaj. I to je dalo rezultate — pojavilo se mnogo velemajstora. I u jednom trenutku organizatori šahovskih turnira u Evropi čak su razmišljali kako ograničiti broj Indijaca na jednom turniru.
-Nije to loše.
Anatolij Karpov -Da, da bi na jednom turniru, recimo, nastupala najviše tri predstavnika Indije.
-U prvih deset na rejting listi nedavno je već bilo troje Indijaca, a ni jednog našeg!
Anatolij Karpov -Nama je škola propala. Država praktično ne učestvuje. Samo djelimično, može se reći.
U posjeti kod Anatolija Karpova Foto: Ivan Makejev.
16-struki svjetski šampion
-Anatolije Evgenijeviču, kada ste se osjećali kao šahista Karpov? Onaj Karpov kojeg mi poznajemo, kao i čitav svijet?
Anatolij Karpov -Kada sam postao student i najmlađi velemajstor svijeta. Imao sam 18 godina. I tada sam shvatio da imam perspektivu u šahu.
-Da možete postati svjetski šampion?
Anatolij Karpov -Da imam šansu. Ne da mogu postati, već da mogu imati šansu.
Dvanaesti svjetski šampion u šahu Anatolij Karpov tokom konferencije za štampu, 1978. g. Foto: Nikolaj Naumenkov/TASS
-Da li ste nekome o tome govorili ili ste samo u sebi vjerovali?
Anatolij Karpov -Ne, nisam nikome govorio. Zašto bih govorio?
-Vi ste ionako sve to znali.
Anatolij Karpov -Za sebe sam znao.
-I koliko je vremena trebalo da ostvarite taj san?
Anatolij Karpov -Sve titule sam osvajao iz prvog pokušaja. Uključujući i titulu svjetskog šahovskog šampiona. Iz prvog pokušaja.
-A koliko puta ste postajali svjetski šampion? Jer ste kasnije igrali po različitim verzijama.
Anatolij Karpov -Ako se sve sabere, 16 puta. Osam puta u pojedinačnoj konkurenciji. Zatim su tu bila i brza šahovska takmičenja. Bio sam prvi svjetski šampion u brzom šahu. U šahu-blicu počela su se igrati svjetska prvenstva. Zatim svjetske šahovske olimpijade – to su timska svjetska prvenstva. Tamo sam takođe osam puta bio svjetski timski šampion. Tamo dobiješ i zlatnu medalju svjetskog šampiona, zvanično si svjetski šampion.
-A gdje čuvate 16 zlatnih medalja? Nikome nećemo reći…
Anatolij Karpov -Čuvaju se kod kuće, ali ja čak ni ne znam gdje su tačno.
„Osvojio sam 185 međunarodnih turnira“
-A kako preživjeti zvjezdanu bolest? Govorili su vam: ti si genije, ti si legenda. Kako se toga riješiti? Neke psihološke vježbe?
Anatolij Karpov -Ne, nisam radio nikakve vježbe, ali život te sam vaspitava.
-Nisu li vas gnjavili autogrami, navijači?
Anatolij Karpov -Pa, sve je to bilo, naravno.
-I kako ste se od njih branili?
Anatolij Karpov -Ja uopšte nikada nisam davao autograme tokom takmičenja. To oduzima vrijeme. I nisu svi razumjeli da trenutno ne možeš potpisati. Jednom možeš, naravno, potpisati. Možda i za sekundu. Ali kada se stvori red, to već oduzima vrijeme i energiju. Uvijek sam govorio: poslije takmičenja ću davati autograme. I u jednom trenutku to je bilo dovoljno.
-Rekli ste da imate 16 zlatnih medalja svjetskog šampiona, a koliko ukupno imate nagrada?
Anatolij Karpov –Pobijedio sam na 185 međunarodnih turnira.
-O, nije loše! Samo međunarodnih?
Anatolij Karpov -Međunarodnih turnira i timskih prvenstava. Bio sam svjetski šampion od 1975. godine…
-Deset godina, zar ne?
Anatolij Karpov -Ne, deset godina je do meča sa Kasparovim. Kasnije sam opet postao, ali iz nekog razloga to se zanemaruje u mojoj karijeri. Od 1993. do 1999. ponovo sam bio šampion, kada je Kasparov otišao.
-I tri meča ste pobijedili, braneći titulu?
Anatolij Karpov -I tri meča, da.
-Tačno prije 30 godina, 1996. godine, pobijedili ste Gatu Kamskog.
Anatolij Karpov -Da, da, potpuno tačno. Nakon njega sam 1999. pobijedio Ananda. A on je poslije mene postao svjetski šampion.
„Bolje da šah ne sanjate“
-Ima li još nekih sujevjerja ili takvih znakova ponašanja kod šahista?
Anatolij Karpov -Svako ima svoja sujevjerja.
-Koja su vama pomagala? Šta se ne smije zaboraviti da biste pobijedili?
Anatolij Karpov -Obavezno se dobro naspavati prije partije.
-Usput, da li ste mirno spavali tokom mečeva za šahovsku krunu, ili su vam se šahovne figure pojavljivale u snu?
Anatolij Karpov -Dešavalo se da sanjam, ali uglavnom sam spavao mirno. Ne, kada počnu šahovne vizije u snu, to je loš simptom.
-Zašto?
Anatolij Karpov -Zato što to uznemirava nervni sistem i ne dopušta oporavak. Bolje da se šah ne sanja.
-Kako onda jačati nerve?
Anatolij Karpov -Samovaspitanjem.
-Fantastično. A djevojke su se pojavljivale u snu?
Anatolij Karpov -Ne. Nije bilo vremena za njih…
„Habenski je vrlo sličan Korčnoju“
-Nedavno je po motivima vašeg meča protiv Korčnoj, gdje ste odbranili svoj šampionsku titulu, snimljen veoma uspješan igrani film „Svjetski šampion“. Tamo gdje Korčnoja igra Konstantin Habenski. Da li mu je bio sličan?
Anatolij Karpov –Habenski mu je veoma sličan. Nije mu ni trebalo prerušavanje.
-A Karpov, kako ga prikazuje glumac?
Anatolij Karpov -Karpov je nekako sličan, da. Tamo je Ivan Jankovski odličan. Savladao je svoju ulogu.
Kadar iz filma „Svjetski šampion“, Ivan Jankovski u ulozi Anatolija Karpova Foto: Central Partnership
-Da li ste konsultovali glumce?
Anatolij Karpov -Moglo bi se reći da sam učestvovao u pisanju scenarija. Jer scenarij je napisan po mom predlogu.
-A ko je birao glumce?
Anatolij Karpov -To je uradio sam režiser (Aleksej Sidorov). Režiser i rukovodstvo kompanije.
-A da li su se konsultovali s vama?
Anatolij Karpov -Prilikom izbora glumaca? Ne.
-Veoma uspješan film, stalno je na rejting listama. Sa umjetničkog aspekta je zaista uspješan. Postoji zlikovac – Korčnoj, i postoje svijetle sile. A kako zapravo odnos šahiste prema protivniku utiče na igru – s jednim ste prijatelj, a drugog jednostavno ne podnosite?
Anatolij Karpov -Ne, to nije bitno… Da biste pobjeđivali u šahu, morate znati kako se skoncentrisati i apstrahovati. Ali bolje je da protivnik ne shvati kako se osjećate prema njemu.
-Osloboditi se svih ličnih emocija i raditi samo na rezultat.
Anatolij Karpov -Truditi se da bude tako.
-A igrali su i hipnotizeri protiv vas, koji su sjedili u prvom redu?
Anatolij Karpov -Bilo je i toga.
-Da li ste ih baš osjećali?
Anatolij Karpov -Mogao bih čak da navedem ljude koji su to radili. To sam osjećao.
Prijatelji-protivnici
-S Korčnojem je sve jasno… A da li ste imali šahiste s kojima ste bili prijatelji?
Anatolij Karpov -Imao sam dobre odnose s Keresom, Paulom Petrovičem. Divan čovjek, vrlo inteligentan. S njim sam mogao biti i prijatelj da smo živjeli u istom gradu. On je živio u Talinu. A kada bismo se sreli na takmičenjima, imali smo vrlo dobre odnose.
-A da li ste igrali s njim?
Anatolij Karpov -Mnogo puta.
-Nije se ljutio kada je gubio?
Anatolij Karpov -Mislim da su sve naše partije završile remijem. Ali ne zato što smo htjeli.
-A “jedi-jedi” nikada niste igrali?
Anatolij Karpov -Nisam igrao “jedi-jedi”.
-Zašto?
Anatolij Karpov -Zašto bih? Nisam nalazio nikakav razlog.
„Igrao bih s Kapablankom“
-Anatolije Evgenijeviču, s kim biste željeli igrati od prošlih šampiona? Znamo da se s Fišerom niste sreli za šahovskom tablom, možda još s Aljehinom i Kapablankom?
Anatolij Karpov -Nabrojali ste sve koje bih prvo spomenuo. Kapablanka je moj indirektni učitelj. Hoze Raul. S njim bih rado odigrao. Bio je sjajan šahista.
-Sada ste podsjetili na pet najboljih šahista svih vremena: Kapablanka, Aljehin, Fišer, Karpov, Kasparov. Zanimljivo, da li biste ovdje dodali i Magnusa Karlsena?
Anatolij Karpov -Sada bih dodao. Jer postao je svjetski šampion i pokazao da to zaista zaslužuje.
-On je takođe držao krunu 10 godina.
Anatolij Karpov -U stvari, on je i sada šampion. Zvanično je Gukesh, ali zato što Karlsen nije nastavio da igra. A inače, da je htio, Karlsen bi vratio krunu nazad.
-Da li je on stvarno vodećivšahista našeg vremena?
Anatolij Karpov -Da.
-Da li bi voljeli da igrate sa njim?
Anatolij Karpov -Igrao sam s njim, ali u brzom šahu. Tada još nije bio svjetski šampion.
Norveški velemajstor, 16. svjetski šampion u šahu Magnus Karlsen Foto: REUTERS
Da li se tada osjećalo da je perspektivan?
Anatolij Karpov –Osjećalo se. Bio je jedan od favorita turnira, ali postao je zaista nenadmašan tek kada je osvojio titulu svjetskog šampiona.
-Čini se da Norvežani nisu posebno briljirali u šahu?
Anatolij Karpov -Nisu imali nikakve istaknute majstore uopšte.
„Nema državnog programa“
-A gdje su naši talentovani momci?
Anatolij Karpov -Počeli su se pojavljivati šahisti. Pojavio se i velemajstor…
-Vaš učenik?
Anatolij Karpov -Ne, nije moj učenik. Nemam ličnih učenika.
-Koliko imate škola u Rusiji?
– Anatolij Karpov -Škola je nebrojeno mnogo. Samo u Tjumenu imam šahovske kružoke i škole na mnogim mjestima. Počeli smo program koji u Rusiji još ne postoji. Organizujemo, recimo, prvenstvo seoskog kluba, a tokom prvenstva pravimo izvještaj šahovske federacije tog sela. To se radi po cijeloj Tjumenskoj oblasti.
-Da li država učestvuje u tome?
Anatolij Karpov -Ne učestvuje finansijski. Ali pružaju moralnu podršku. Tamo u Tjumenu pomaže lokalna vlast. Počeli smo dok je Vladimir Jakusjev, jedan od aktuelnih rukovodilaca „Jedinstvene Rusije“, bio tamo guverner. Postao sam poslanik i sretoh Jakusjeva, ispričao mu o perspektivama razvoja šaha, i tada nam je dodijelio prostor. Bio je mali, ali veoma važan jer smo odmah dobili podršku.
-A šta koči naš šah?
Anatolij Karpov -Država još nije usvojila program razvoja šaha.
-A postoji li barem projekt takvog programa?
Anatolij Karpov -Ni projekta još nema. Imali smo veliku sovjetsku šahovsku školu. Nije teško napraviti projekat. Trebalo bi samo da Ministarstvo sporta želi da se pozabavi šahom. A sve naše gubitke možemo pripisati tome što škola više ne postoji. To što naši ruski šahisti sada jedva ulaze u top 10 svijeta je čista propuštena prilika države.
-Rekli ste da čim je Indija počela da podržava svoje šahiste na državnom nivou, odmah su se pojavili i svjetski prvaci.
Anatolij Karpov -Pojavili su se ni iz ničega. Iako se smatra da je šah izumljeni u Indiji, u moje vrijeme tamo šah nije ništa značio. I kada bi se ruska reprezentacija susrela sa indijskom, svi su smatrali da moramo pobijediti sve s nulom. Ako bi barem jedna partija bila remi, to je bilo razočaranje.
Kolekcija šahova
-Naziv figure „lovac“ (slon) dolazi iz starog indijskog šaha?
Anatolij Karpov -Naravno.
-Imate jedinstvenu kolekciju šahova, baš šahovskih figura. Ispostavilo se da čak imate i šahovske figure-nevaljalice. Nevjerovatna stvar, jer kod šampiona šahovske figure nikada ne smiju ležati na tabli. One uvijek moraju stajati.
Anatolij Karpov -Da, to je tačno.
-A čija je ideja da se naprave šahovske figure nevaljalice?
Anatolij Karpov -Ideja mog poznanika.
-Imate li šah koji je unikatan i postoje samo u jednom primjerku?
Anatolij Karpov -Imam nekoliko takvih. Imam šah koji je napravljen za Brežnjeva kao poklon za jubilej. Napravila ih je Dmitrovska porcelanska fabrika, ali nisu bili u jednom jedinom primjerku. Sada mislim da je ostao samo jedan komplet, jer su napravljena tri kompleta. U starim vremenima bila je pravilna odluka Savjeta ministara – fabrikama nije bilo dozvoljeno praviti unikatne primjerke bilo čega. Ako je trebalo napraviti poklon, morala je postojati i kopija za muzej fabrike. Svaka fabrika imala je muzej onoga što je proizvodila. Dmitrovska fabrika je napravila tri šahovska kompleta: jedan Brežnjevu za jubilej, drugi za muzej fabrike, a treći su posebno napravili za mene, jako su željeli da dođem i održim predstavljanje kod njih. Tako je i bilo, došao sam kod njih. Bilo je veliko predstavljanje u fabrici, i tada su mi poklonili šah. Rekli su da je to jedinstven šah, da su napravljena samo tri kompleta. Jedan možete vidjeti u našem muzeju, jedan je kod Brežnjeva. Kod Brežnjeva je bio, to znam sigurno. Gdje je nestao, ne znam. I Jurij Čurbanov (zet Brežnjeva) mi je rekao da ne zna. Sa selidbama, vjerovatno je nestao. Ako je nestao, onda je moji šah jedinstven, jer je takođe nestao i iz muzejskog kompleta fabrike. Čak sam u jednom trenutku dobio informaciju da je šah, koji je bio u njihovom muzeju, nažalost, nestao. Zatražili su da im pošaljem fotografije? Što smo i učinili. Čak su i ovdje izložene, u stanu.
-A koje još unikatne šahove imate?
Anatolij Karpov -Postoji komplet jedinstvenog šaha. Napravljen je u samo jednom primjerku. Imali smo zaslužnog graditelja Stroeva. Bavio se građevinom u Saratskoj oblasti. Tamo se gradila atomska elektrana. Imao je svoj biro. I otkrili su novi kamen u Saratskoj oblasti – mineral. Imao je i radionicu koja je pravila od tog kamena suvenire, vaze, i pravili su šahove. Jedan šah je napravio posebno za mene, jer je želio da se istakne. I takav šah postoji kod mene. Čak imam i šahovski sto za taj šah u kuhinji. Taj šahovski sto je ogroman. Rekao sam mu: hvala za sto, šahovske figure još mogu prenijeti, ali sto neću moći. A on je rekao: ne brinite, mi ćemo vam ga dostaviti. I donijeli su sto, teži oko 600 kilograma. Napravljen je od istog kamena.
-Neće ga niko ukrasti.
Anatolij Karpov –Tačno (smijeh).
Dobar šah ne miriše
-Kod muzičara najviše vrijede Gvarneri i Stradivari violine, Steinway klaviri. Koje su šahovske table najbolje?
Anatolij Karpov -Kod nas klasični je Stauntonova garnitura. Njima su igrani mečevi na svjetskim prvenstvima. I ja sam njima igrao mečeve. To su najbolje šahovske garniture.
-A po čemu su najbolji? I uopšte, koja je razlika za igru – kakva je šahovska garnitura?
Anatolij Karpov -U šahu je sve važno. Odnos veličine figura, veličina figure i polja na tabli. To je važno. Za sve postoje standardi.
-A od čega su napravljeni – ima li to značaja?
Anatolij Karpov -Da, ima. Da li su od drveta ili plastike… Sada više preferiraju jeftinije plastične. Ne mogu ih podnijeti. Ja igram drvenim.
-Koje drvo?
Anatolij Karpov -Od vrijednih vrsta.
-Imaju li neki miris, aromu, lak?
Anatolij Karpov -Ne, ne, mirisa uopšte ne smije biti. Ništa ne smije ometati.
-O čemu mislite tokom partije, dok protivnik igra svoj potez?
Anatolij Karpov -Tokom partije misliš samo o partiji.
-Ali neke partije su Vam bile veoma duge. Koja je bila najduža?
Anatolij Karpov -Najduža je bila sa Korčnojem, 1978. godine. Trajala je, mislim, više od 16 sati. Bilo je prekidanja.
-Jasno je da igranje šaha psihički jako iscrpljuje. A utiče li to i na fizičko stanje?
Anatolij Karpov -Naravno. Šah zahtijeva velike fizičke napore.
-Koliko kilograma ste gubili tokom partije?
Anatolij Karpov -Tokom partije – ne znam, niko nije mjerio. Iako mislim da partije i tako oduzimaju. Ali tokom meča (1978. godine u meču Karpov – Korčnoj odigrano 32 partije) gubio sam do 10% težine.
-A kako ste održavali fizičku formu?
Anatolij Karpov -Igram tenis.
-A bilijar?
Anatolij Karpov – Bilijar sam igrao dobro, ali nije bio kao priprema.
„Budala“ za pametne
-A još volite igru na karte, “budalu” (ruska kartaška igra u kojoj cilj je riješiti se svih karata, a posljednji koji ostane s kartama postaje „budala“)?
Anatolij Karpov -Da, zajedno s „Komsomolskom pravdom“ smo organizovali turnire. I čak sam postao šampion Rusije.
-I dalje igrate?
Anatolij Karpov -Kada me pitaju da igram, mogu odigrati.
Omiljeno jelo
-Koje je Vaše omiljeno jelo?
Anatolij Karpov -Uralski peljmeni. Ili sibirski.
-Gdje ih nabavljate, donose vam, ili ih pravite s suprugom?
Anatolij Karpov -Najbolje je kad su domaći.
-Da li ih sami pravite?
Anatolij Karpov -Ne, ali u porodici je postojala podjela rada. Ja sam razvlačio tijesto. To je bila moja specijalnost.
-Zašto su Vam žene povjerile baš taj posao?
Anatolij Karpov -Zato što nisam mogao ništa drugo.
„Moj rodni Ural“
-Proputovali ste pola svijeta. Šta vam se najviše svidjelo?
Anatolij Karpov -U Evropi mi se sviđaju Španija i Francuska. U Rusiji je Ural dobar. Moj rodni Ural. Nije slučajno što sam i poslanik odande, iz Tjumenske oblasti. To je Uralski okrug.
-A zašto ste ušli u politiku, postali poslanik?
Anatolij Karpov -Politika, pa sa njom sam oduvijek bio. Fond mira je takođe politika. Već 44 godine sam predsjednik Sve-ruskog fonda mira, od 1982. godine.
-Sada neki jaki ruski velemajstori igraju pod tuđim zastavama. Da li su vam nudili da promijenite sportsko državljanstvo?
Anatolij Karpov -Nudili su mi da ostanem u drugoj zemlji, ali državljanstvo…
-U kojoj?
Anatolij Karpov -Ne sjećam se. Znam da je to bilo na Olimpijadi u Francuskoj, 1974. godine, kada sam planirao da igram meč s Fišerom.
-Da li su rekli nešto kao ostanite, ovdje. Zašto vam treba Sovjetski Savez?
Anatolij Karpov –Neko mi je prišao povodom toga, ali mi nije rečeno – gdje. Rekli su samo da odem iz Rusije, iz Sovjetskog Saveza.
-Šta ste rekli?
Anatolij Karpov -Rekao sam da o tome ne razmišljam.
Piše: Timur Ganeev zamjenik šefa sportskog odjeljenja Sport –Express-a
Andrey Esipenko Foto: Mihal Valuša / FIDE
Ruski velemajstor pokušaće da igra na Kipru bez suvišnog pritiska
Andrey Esipenko bio je veoma blizu plasmana na Turnir kandidata 2024 u Torontu, ali je propustio priliku u posljednjem kolu FIDE Velikog švajcarskog turnira 2023. U narednom kvalifikacionom ciklusu, 23-godišnji Rus ipak je ostvario cilj, odigravši sjajan FIDE Svjetski kup 2025.
Sada će Andrey pokušati da se plasira u meč za svjetsku krunu protiv 18. svjetskog prvaka Gukesha Dommaraju.
Rivali Esipenka na Kipru (od 28. marta do 16. aprila) izuzetno su jaki. Kao favoriti se izdvajaju iskusni Fabiano Caruana, koji je već osvojio Turnir kandidata 2018. u Berlinu, i R Praggnanandhaa, koji je stekao neprocjenjivo iskustvo u Kanadi i ima veoma jak trenerski tim.
Ipak, ni našeg velemajstora ne treba otpisivati. U intervjuu za „SE“ Esipenko je govorio o svom raspoloženju i velikoj želji da nastupi na Šahovskoj olimpijadi u Uzbekistanu.
Andrey Esipenko: „Nepomniachtchi je dao razuman savjet“
— Izvršni direktor Russian Chess Federation Alexander Tkachev istakao je da ste nakon plasmana na FIDE Turnir kandidata planirali tri pripremna kampa. Posljednji je sada u punom jeku. Osjećate li umor? Andrey Esipenko — U principu, ne. Turnir „Aeroflot Open“ je završen, ali mi je ostalo dosta snage za pripreme. Energija i želja za radom su tu, sve je u redu.
— Na moskovskom openu niste mogli da pokažete sve svoje pripreme, igrali ste prilično suzdržano? Andrey Esipenko — Ne mogu da otkrivam sve tajne (smijeh). Bio je zanimljiv tempo igre („nova klasika“, 60 minuta + 30 sekundi), i to je takođe igralo posebnu ulogu. Turnir kandidata će se igrati u klasičnom tempu (120 minuta za prvih 40 poteza, zatim 30 minuta do kraja partije uz dodatak od 30 sekundi po potezu od 41. poteza).
— Uz to, igralo se po dva kola dnevno. Kako to doživljavate? Andrey Esipenko — U suštini, normalno. Drugačiji je osjećaj — turnir se završava brže nego obično. Kada se igra jedna partija dnevno, početak se nekako razvuče i troši mnogo živaca. Kada su dvije partije, turnir proleti neprimjetno. U tom smislu, to je prednost.
— Ima li dodatne nervoze zbog približavanja starta na Kipru? Andrey Esipenko — Naprotiv, veoma sam motivisan. Jedva čekam da počne Turnir kandidata i da pokušam da pokažem svoj najbolji šah. Ipak, to je bio san i cilj dugi niz godina.
— U januaru je dvostruki pobjednik Turnira kandidata Ian Nepomniachtchi analizirao šanse učesnika i, govoreći o vama, naglasio da je važno da se prema turniru odnosite što jednostavnije — da ne razmišljate o njemu kao o glavnom turniru karijere. Andrey Esipenko — To je razuman savjet. Pokušaću da se fokusiram na kvalitetne poteze i maksimalno iskoristim svoje pripreme. Da li ću uspjeti potpuno da se izolujem od suvišnih misli i da uživam — to ću moći da kažem poslije turnira.
— Protiv koga od budućih rivala imate pozitivan skor? Andrey Esipenko — Ako računamo i online i klasične partije, onda vjerovatno samo protiv Fabiano Caruane. Protiv Anisha Girija i Hikaru Nakamure sam u minusu. Sjećam se da sam pobijedio Hikaru-a u dvije partije na FIDE Grand Prix 2022 Berlin, ali to je bilo davno, pa nećemo to računati (smijeh). Sa ostalima je skor približno izjednačen.
Jasno je da je veoma važno dobro početi turnir. Prva kola će igrati veliku ulogu (Esipenko će početi crnim figurama protiv Javokhir Sindarova, a u drugom kolu igraće bijelim protiv Hikaru Nakamure).
— Po sastavu ste rekli da je turnir ujednačen, iako se na papiru čini da Matthias Bluebaum pomalo odskače. Andrey Esipenko — Zapravo, ni Matthiassa ne bih otpisivao. Možda neće osvojiti turnir, ali može ozbiljno namučiti favorite. Uopšteno, sastav je izjednačen — svako može iznenaditi. Zato ne mogu reći da nekoga cijenim više ili manje — svi su približno na istom nivou.
Andrey Esipenko: Foto Global Look Press
„Na Olimpijadi možemo da se borimo i za prvo mjesto“
— Da li vam je važno da se ove godine kvalifikujete za Esports World Cup? AndreyEsipenko — Imam taj cilj, ali zasad nisam blizu njega. Trenutno mi to nije prioritet. Propustio sam nekoliko kvalifikacionih turnira zbog učešća na „Aeroflot Openu“, a propustiću još neke zbog FIDE Turnir kandidata. Ipak, pokušaću da sakupim potrebne bodove ako bude moguće. Volio bih da ponovim prošlogodišnje iskustvo.
— Olimpijada, ako našoj reprezentaciji bude dozvoljeno učešće — da li je to glavni cilj sezone nakon Turnira kandidata? AndreyEsipenko — Da, jer obožavam sva takmičenja vezana za reprezentaciju. Od djetinjstva sam pratio sva svjetska prvenstva u fudbalu i hokeju, gledao sve Olimpijade. Kada sam počeo ozbiljno da se bavim šahom i došli prvi uspjesi, počeo sam da sanjam da igram i osvojim Šahovsku olimpijadu. Nadam se da ćemo ove godine dobiti priliku da učestvujemo.
— Kojeg se turnir za reprezentaciju najviše sjećate? AndreyEsipenko — Ekipno prvenstvo Evrope 2021, koje smo, nažalost, odigrali ne baš uspješno. Igrao sam i na drugim turnirima, na primjer u meču Rusija — Kina, ali to prvenstvo Evrope mi se posebno izdvaja.
— Na Olimpijadu bi trebalo da dođu svi najbolji igrači, a favoriti po rejtingu vjerovatno će biti ekipe SAD i Indije. Da li ćemo se boriti za top 3? AndreyEsipenko — Možemo i za prvo mjesto. Ako okupimo optimalan sastav i ako svi najbolji budu u dobroj formi, imamo šanse za pobjedu.
— Osjećate li podršku bližnjih u ovako važnom trenutku karijere? AndreyEsipenko — Naravno. Svi koji su uz mene razumiju situaciju i navijaju za mene. Drago mi je što imam takve ljude i tako jaku porodicu. Takođe želim da se zahvalim svom ličnom sponzoru Harutyun Surmalyanu, Ruskoj šahovskoj federaciji i timu Virtus.pro. Oni mi mnogo pomažu i pružaju podršku.
— Pratite li e-sport? Imate li omiljenu disciplinu? AndreyEsipenko — Trenutno baš i nemam vremena za to, ali u budućnosti bih volio da se bolje upoznam s tim.
Piše: Timur Ganejev Zamjenik šefa sportskog odjeljenja
Najjači ruski šahista, svjetski prvak u blicu 2024. godine, Jan Nepomnjašči, u intervjuu za „SE“ istakao je da namjerava da tokom ljeta igra mnogo otvorenih turnira.
— Peti put ste osvojili „Aeroflot Open“. Može li se reći da je to vaš turnir? Kao što su, na primjer, govorili za Vladimira Kramnika i Dortmund?
Jan Nepomnjašči — Ne bih to rekao. Da, posljednja dva turnira sam osvojio, ali bilo je i moskovskih opena na kojima nisam uspio da ostvarim pozitivan rezultat. Naravno da je prijatno pobjeđivati na jakim švajcarskim turnirima. Ipak, postoji i mala kašika gorčine. Posljednja partija [sa Muhamadzochidom Sujarovim] me je razočarala. Više sam želio da se borim za rejting, ali šanse koje su mi se ukazivale nisam iskoristio (na turniru je Jan dobio 5,7 rejting-poena, a prije posljednjeg kola imao je 8,1. — prim. T.G.).
— Da li biste željeli da se ove godine vratite na rejting 2750+?
Jan Nepomnjašči — Želio bih da imam 2800, ali to nije lako. Kao prvo, treba igrati dobro, a to je najteže. Kao drugo, treba pronaći turnire na kojima možeš da nastupaš. U Rusiji je to samo jedan turnir sa jakim sastavom — „Aeroflot Open“. Moguće je da će se organizovati i turnir po kružnom sistemu u Hanti-Mansijsku.
— Ove godine on će se održati u aprilu.
Jan Nepomnjašči — Mene tamo nisu zvali. Ali za april, čini mi se, već imam neke planove. Igraću Grenke Chess Open 2026. Po datumima se poklapa sa Turnirom kandidata i tu sam imao sreće. Tokom ljeta ću, vjerovatno, igrati sve open turnire zaredom kako bih, ako je moguće, podizao rejting. Za kružne turnire poziva nema.
„To je bila luda partija… na kraju je paničio!“ — izjavio je četvrti na svjetskoj rang-listi, velemajstor Nodirbek Abdusattorov, nakon pobjede nad svjetskim prvakom D. Gukeshom bijelim figurama u napetoj partiji 5. kola turnira Prague Masters 2026.
— Nodirbeke, prije svega čestitke. Možete li podijeliti svoje misli o partiji sa Gukešom?
Nodirbek Abdusattorov – Bila je to potpuno luda partija. U otvaranju je bio veoma dobro pripremljen. Ono što je odigrao u partiji, objektivno, mislim da je bio najbolji nastavak. Ja bih na njegovom mjestu igrao jednostavnije, sa malom rokadom, ne vidim nikakve probleme, ali on je, izgleda, želio više.
U početku mi se činilo da je kod mene sve u redu, ali što sam više ulazio u poziciju, sve mi se manje dopadala. Zatim je, u jednom trenutku, po mom mišljenju počeo da igra neprecizno — potez konjem mi se činio kao pogrešan. Osjećalo se da bijeli mora imati nešto, ali uspio sam da pronađem resurse.
Zatim sam, zahvaljujući pregrupisavanju figura, uspio da stabilizujem poziciju. U tom trenutku crni više nije imao poteškoća, a kod bijelog su se možda čak pojavile i male teškoće.
Uspio sam da pronađem nekoliko dobrih poteza i pred vremensku kontrolu sam počeo da ga nadigravam. Kada smo prošli kontrolu, smatrao sam da objektivno imam dobijenu poziciju. Ali ono što sam zatim uradio bilo je potpuno ludo. Prešao sam u završnicu s raznobojnim lovcima i time, u suštini, ispustio prednost. Trebalo je da igram agresivnije. Mislim da bi pozicija tada ostala bolja. Na kraju je objektivno bilo približno izjednačeno, ali sam nastavio da pritiskam. Na kraju mu je ostalo malo vremena, paničio je — i sve je bilo riješeno.
— Kako je otići na slobodan dan s pobjedom?
Nodirbek Abdusattorov -Naravno, uvijek je prijatno pobijediti pred slobodan dan. Za sada se turnir odvija dobro po mene, trudiću se da nastavim u istom duhu.
— Tvoj prvi klasični turnir bio je na Tata Steel Chess Tournament u Vajk-an-Zeu, i osvojio si ga. Ovo je drugi. Postoji li motivacija da i ovaj turnir osvojiš u istom stilu?
Nodirbek Abdusattorov -Naravno, jedan od ciljeva, kao i pred svaki drugi turnir, jeste da ga osvojim. Današnja partija mi se zaista dopala jer je bila prilično komplikovana, nimalo jednostavna. Ali meni je najvažnije da uživam u samoj igri i u procesu. To je moj glavni cilj na ovom turniru.
Roman Šogdžijev sa porodicom. Foto Eteri Kublašvili / FŠR
17.02.2026.
Kako je uređen život šahovskog vunderkinda.
Četvrtog februara svoj 11. rođendan proslavio je jedan od najsjajnijih mladih šahovskih talenata na svijetu — Rus Roman Šogdžijev. Ovaj uzrast može se smatrati simboličnim u Romanovoj karijeri: sa 11 godina njegov izmišljeni vršnjak Hari Poter dobio je pismo iz škole magije, a naš sunarodnik je već uspio da obori nekoliko svjetskih rekorda, postavši najmlađi međunarodni majstor u istoriji i sakupivši impresivnu kolekciju velemajstorskih „skalpova“ i trofeja širom planete, onlajn i oflajn. Parafrazirajući Džoana Rouling, u našem svijetu teško je pronaći šahistu koji ne zna ime Romana Šogdžijeva!
Uspjeh ne bi bio moguć bez učešća cijele porodice Šogdžijev: njegovi roditelji, Savr i Saglara, ne samo da se trude da podrže sina, već na sebe preuzimaju i brojne izazove u odgajanju izuzetnog djeteta. O tome kako izgleda svakodnevni raspored mladog talenta, na šta se stavlja akcenat u vaspitanju djece, kako se gradi odnosi sa Federacijom šaha Rusije, kako se Roman motiviše i kako odmara mladi šahista, pročitajte u ekskluzivnom intervjuu čitave porodice Šogdžijev za „SЕ“.
Šogdžijev je zvanično postao najmlađi međunarodni majstor. Šta sada čeka mladog šahistu?
Zbog velikog opterećenja Roma može da spava 9–10, pa čak i 12 sati
— Savr, Saglara, od srca vam čestitam rođendan sina! Sa jedanaest godina Roma je međunarodni majstor čiji je rejting prešao granicu od 2400 Elo poena. Očigledno je da se u vrhunski sport ulaže mnogo resursa. A šta je konkretno potrebno da bi se odgojio šampion?
Savr — Najvažnije je ne ometati dijete da se bavi onim što voli, a još bolje — pomagati mu u tome. Ako govorimo konkretnije, po mom mišljenju, najvažnije je posvetiti sve svoje slobodno vrijeme djeci! Na primjer, ja već nekoliko godina nisam imao klasičan odmor, još od trenutka kada je Roma počeo da igra šah. Ali, s druge strane, porodica i ja nikada nismo toliko putovali kao ovih godina… (Smiješi se.)
Saglara — Nedavno smo izračunali u kojim smo gradovima i zemljama Roma i ja bili samo prošle godine. Malo smo se iznenadili, ali i obradovali tome što zahvaljujući šahu otkrivamo svijet! U odgajanju sportiste važno je sve: želja djeteta, spremnost roditelja da pomognu, režim, ishrana, sport, dobar trener, moralna podrška, značajna finansijska ulaganja i, naravno, ljubav. Svaka sitnica je važna, kao u satnom mehanizmu: ukloniš li samo jedan dio — sistem će se raspasti.
— Kako je organizovan Romin raspored: koliko sati trenira, koliko vremena posvećuje školi, a koliko spavanju? Da li je bilo potrebno prilagoditi raspored ostalih članova porodice?
Savr — Što se tiče školskog programa, Roma se školuje vanredno — nekoliko puta tokom školske godine polaže ispite. Održavamo opšte obrazovanje na nivou dovoljnom za dobijanje dobrih ocjena. Iskreno, školskih obaveza u Romanovom rasporedu nema mnogo: sat–dva, i to ne svaki dan. Sve ostalo vrijeme sin posvećuje šahu, uz obavezne pauze za sport, šetnje, putovanja na turnire i neposredne šahovske časove. Pošto je opterećenje za mozak veoma veliko, i san mora biti adekvatan. Može da spava 9–10, pa čak i 12 sati.
Saglara — Nije bilo potrebe za velikim promjenama u porodičnom rasporedu. Svako se bavi svojim poslom. Tata ide na posao, bira turnire, rješava organizaciona pitanja i bavi se dugoročnim planiranjem. Roma se bavi šahom. Katja (mlađa kćerka — prim. „SЕ“) ide u vrtić i na dodatne aktivnosti, donosi veselje i radost, igra se s Romom i zadužena je za stvaranje lagane atmosfere u kući. Na meni su domaćinstvo, logistika i kontrola. Veliku pomoć pruža baka, posebno kada Roma i ja putujemo na turnire ili treninge. Ona brine o ćerki i kući, a ujedno je zadužena za društvene igre, bajke i slatkiše!
Foto Eteri Kublašvili / FŠR
— Jedan od najtežih izazova za šahistu koji brzo napreduje jeste organizacija rada i trenažnog procesa. Mnogi čak drže u tajnosti imena svojih mentora. Kako je to riješeno kod Rome? Da li ima stalnog trenera i u čemu se sastoji podrška federacije?
Saglara — Mi svog mentora ne skrivamo. S Romom radi međunarodni velemajstor Evgenij Jurjevič Tomaševski, nekoliko puta sedmično uživo, a po potrebi su u kontaktu i onlajn, posebno tokom turnira.
Savr— Uzgred, Evgenij Jurjevič nije samo izvanredan šahista, već i brilijantan erudita — nalazi se među sto najboljih igrača svijeta u igri Šta? Gdje? Kada?. On je uvjeren da je za dostizanje vrhunaca u šahu neophodno širiti vidike, a ne zatvarati se isključivo u šeme otvaranja i taktičke kombinacije. Inače, Evgenij Jurjevič ima prijateljske odnose s našom porodicom. Na primjer, povremeno zajedno igramo u sportskim ligama „Šta? Gdje? Kada?“ u istom timu. Siguran sam da takav višestrani pristup značajno obogaćuje Romin trenažni proces.
Želimo da izrazimo iskrenu zahvalnost Federacija šaha Rusije na jedinstvenoj prilici da treniramo pod vođstvom tako izuzetnog mentora kao što je Evgenij Jurjevič Tomaševski. Svjesni smo da saradnja s velemajstorom tako visokog nivoa nije samo srećna okolnost za Romu, već rezultat rada federacije. Znam, na primjer, da se podrška pruža i drugim perspektivnim šahistima. Po mom mišljenju, takav pristup je apsolutno ispravan — omogućava da se talenti razvijaju širom zemlje.
Zato ću iskoristiti priliku da se zahvalim rukovodstvu FŠR — predsjedniku Andreju Vasiljevič Filatovu, izvršnom direktoru Aleksandru Vasiljeviču Tkačevom, kao i čirtavom timu naše sportske federacije. Zahvaljujući zajedničkim naporima federacije, trenera i šahovskih porodica, uključujući i našu, uspijeva se stvoriti okruženje u kojem talenat može u potpunosti da se razvije. A to je doprinos budućnosti ruskog šaha!
Glavni recept protiv nervoze jeste saznanje da te kod kuće vole ne zbog rekorda
— Koliko je danas teško pronaći sponzora za mladog šahistu? I koliko u naše vrijeme košta odgojiti vrhunskog sportistu u porodici?
Savr — Pronaći sponzora, pogotovo u šahu, nije nimalo lak zadatak. Naš sport nije toliko atraktivan za široku publiku. S druge strane, šah se u našoj zemlji oduvijek smatrao bogatstvom, tradicijom s dubokim korijenima. I mada je Rusija posljednjih godina donekle izgubila pozicije u svjetskom šahu, uvjeren sam da će se uskoro sve promijeniti nabolje! Nedavno je Romu podržao advokatsko biro „Koreljski, Iščuk, Astafjev i partneri“. To je strateško partnerstvo — oni razumiju da, ulažući u mladog šahistu, podržavaju i prestiž ruskog šaha.
Saglara — Kada je Roma tek počinjao da trenira, nismo očekivali da odgoj šahiste može biti tako skup. Ali zasad uspijevamo: pomažu nam i Federacija šaha Rusije, i advokatski biro, ponekad stigne i pomoć od ljudi koji žele ostati anonimni. A najvažnije je da imamo i glavnog sponzora — zaposlenog tatu.
— Romu često porede s njegovim vršnjakom, mladim Argentincem Faustinom Oro-m. Ruski navijači očekuju da naš dječak obori još neki record Argentinca, i često se to zaista i dešava. Donosi li to poređenje zdravu konkurenciju u vaš svakodnevni život ili je bolje djecu ne porediti i pustiti da sportska karijera ide svojim tokom?
Savr — Shvatamo da je poređenje Rome i Faustina prirodan dio sporta. Kada dva mlada talenta pokazuju sličan tempo napretka, mediji i navijači neminovno povlače paralele. Kako se mi odnosimo prema tome? Uglavnom se trudimo da o tim poređenjima razgovaramo bez emocija i da Romi objasnimo kako je mnogo važniji lični napredak: novi rejting, sposobnost da zadrži koncentraciju tokom partije. I što je najvažnije, uvijek zadržavamo prijateljski ton. Iskreno se divimo Faustinu i želimo mu uspjeh. Mislim da takav pristup u Romi razvija poštovanje prema protivniku i snažno ga motiviše na zdravo rivalstvo.
— Danas je javnost neizostavan dio života gotovo svakog sportiste. Kako zaštititi dijete od negativnosti na društvenim mrežama i u stvarnom životu? Osim klasičnog telefona s tipkama, naravno. I, poznavajući vas i Romu kao izuzetno otmjene ljude — kako spriječiti makar i nagovještaj „zvjezdane bolesti“?
Savr — Hvala na lijepim riječima! Što se tiče javnosti, već smo shvatili da je to neizbježan dio karijere savremenog sportiste. Dok je Roma još mlad, trudimo se da maksimalno ograničimo korišćenje društvenih mreža i interneta. Nema telefon, čak ni onaj s tipkama, ali tu su računar i tablet. U našem slučaju najefikasnije je objasniti mu koje aktivnosti će ga učiniti jačim, a koje će ga unazaditi. Imamo sreću — sin je toliko motivisan da je često i samo objašnjenje dovoljno. Ponekad čitava porodica zajedno gleda motivacione filmove, pa ih zaustavljamo da s djecom porazgovaramo o postupcima glavnog junaka.
Saglara — Roma je skroman dječak i trudimo se da pažljivo sačuvamo tu osobinu njegovog karaktera. A uopšte, glavni recept protiv bilo kakvih briga jeste saznanje da ga kod kuće vole ne zbog rejtinga i rekorda, već jednostavno zato što se rodio.
Foto Eteri Kublašvili / FŠR
Takođe je na pitanja „SЕ“ odgovorio sam Roman.
— Romane, čestitamo ti rođendan! Želimo ti nove uspjehe i trofeje! Hvala što si pristao da odgovoriš na nekoliko pitanja. Uprkos mladom uzrastu, već si mnogo postigao u šahu. Ipak, još mnogo toga je pred tobom. Kako postavljaš ciljeve?
Roman — Hvala na čestitkama. Želim da postanem svjetski prvak. Jednostavno želim. Bilo bi sjajno!
— Koji su ti sportski prioriteti?
Roman— Da se posvetim potpuno. I, naravno, da igram s punom snagom. Trudim se da dam maksimum u svakoj partiji.
— Kako biraš turnire?
Roman— Dobre i jake turnire biraju tata i trener. Teško da bi oni birali loše turnire, zato im ovdje vjerujem!
— Mnoge djeca u tvom uzrastu vode običan život — video-igre, školske diskoteke, odlazak u bioskop ili na kuglanje. Profesionalni sportista nema mnogo vremena za jednostavne radosti. Nije li ti ponekad padala na pamet misao: ne želim da igram, želim običan ljudski život — u bioskop i kafić, a ne za tablu na turniru?
Roman — Naprotiv, sjediti za tablom je sjajno! Nedavno, u novembru-decembru, odigrao sam dva turnira u jednom mjesecu. Poslije njih, želio bih da odigram i treći uzastopno. (Smiješi se.) Obični zabavni sadržaji mi u nekom trenutku postaju dosadni. Zapravo, bilo koja aktivnost osim šaha brzo mi dosadi.
— A kako se odmaraš? Samo nemoj reći da igraš šah onlajn nakon časa šaha za tablom.
Roman — Izvini, ali moram odgovoriti baš onako kako si rekao. (Smijeh.) Ali u posljednje vrijeme, ako imam slobodan minut, provodim je sa svojom sestricom: igramo se loptom, pravimo šaljivo mačevanje spužvastim štapovima, igramo „jurkanje“.
— Voliš li se takmičiti?
Roman — Naravno!
— Kako se ti lično osjećaš povodom toga što te često porede s Faustinom Orom? Da li ste prijatelji?
Roman — Odnosim se vrlo smireno. Ali, naravno, želim da ga sustignem i prestignem… Prijatelji nismo, rijetko smo se sretali. Jezička barijera takođe smeta. Ali zato imamo fotografiju!
Roman Šogdžijev i Faustino Oro. Foto Iz ličnog arhiva porodice Šogdžijev
— Šta te motiviše?
Roman — Porazi me motivišu jako. Što je protivnik jači, to prije želim i sam da postanem jači.
— Kako ne izgubiti motivaciju ako uspiješ da postaneš svjetski prvak previše brzo — recimo, brže nego Gukesh D sa svojih 18 godina?
Roman — Uvijek ima nečemu da se teži.
— Čime bi se bavio kasnije, nakon što osvojiš svjetsku šahovsku krunu?
Roman — Podizanjem rejtinga, obaranjemi novih rekorda, pokušavao bih da osvojim što više turnira. Ponovo ću reći: uvijek ima da se teži negdje!
— Da li si već davao autograme navijačima na ulici ili na javnim mjestima?
Roman — Da, desilo se…
— Koji su najvrijedniji velemajstorski „skalpovi“ u tvojoj kolekciji?
Roman — Nadam se da su svi najvažniji trofeji još pred nama!
U intervjuu za izdanje Om1 Novosibirsk, velemajstor je ispričao zašto, sto godina nakon mišljenja da je „šah proučen“, o njemu znamo stotine puta više, a kraj šaha još nije na vidiku. 13. februar 2026
Novinar Om1 Novosibirsk, Roman Sofin, sastao se sa Pavelom Maletinom u novoj zgradi sportske škole na ulici Dusi Kovalkuk, u Zaelcovskom okrugu. Škola se tu preselila nedavno — kutije sa dokumentima još čekaju da ih neko raspakuje, u hodnicima je tiho i prazno.
Direktorska kancelarija dočekuje tišinom. Na stolu je hrpa knjiga o šahovskoj taktici, neke sa markicama. Na prozoru su drveni šahovi, figure su zamrle čekajući novu partiju. Na zidu je zimski pejzaž: prekrivene snijegom planine, čist vazduh, vrijeme kao da je stalo.
Pavel Maletin — velemajstor sa maksimalnim rejtingom od 2636, direktor je GAA DO NSO „Šahovska škola“ — gestom poziva da se sjedne. Od prvih minuta razgovora postaje jasno: pred mnom je osoba koja je već dugo u stanju da uskladi neuskladivo, u njegovom glasu se osjeća smirena sigurnost onoga ko je prošao put od mladića koji je učio sicilijansku odbranu u novosibirskom Domu pionira do lidera koji rješava kako da uklopi šest stotina sudbina djece u raspored, budžet i turnirski kalendar.
Velemajstor — nije kraj, već početak“
Roman Sofin — Pavel Sergejeviču, prošli ste put od talentovanog mladića do velemajstora i direktora škole. Šta je teže — sam osvajati vrhove ili stvarati sistem koji će pomoći drugima da se popnu? Pavel Maletin — Lakše je sam. Paradoksalno, ali istinito. Kada igraš, uzbuđenje prekriva nervozu. Uključen si u proces i sportski bijes ti ide u korist. A kada sjediš u sali i gledaš svog učenika — ili još gore, pratiš prenos sa kompjuterskom analizom — to je sasvim drugo naprezanje. Vidiš kako broj pada (kompjuterska ocjena pozicije), znaš da nije odigrao pravi potez, ali ne možeš intervenisati. I moraš ponovo da naučiš da vjeruješ: treneru, učeniku, samom procesu. Pri tome, nikada nisam težio administrativnom radu. To uopšte nije bila karijerna priča. Jednostavno, jednog dana shvatiš: ili preuzmeš to na sebe, ili tvoji učenici neće imati turnire, uslove, kalendar. A bez kalendara, čak ni najtalentovanije dijete će ostati samo talentovano dijete.
Rejting kao valuta: ko i kako mjeri snagu igrača
Roman Sofin — Elo rejting — „valutni kurs“ šahista. Koliko je ova cifra danas objektivna? * Pavel Maletin — To je složeno pitanje. Sistem koji je osmislio profesor Elo, inicijalno je bio prilično razrađen. Međutim, tokom decenija je narastao sa ispravkama, izuzecima i, rekao bih, štakama. Sada, sa matematičkog stajališta, već nije adekvatan. (* — Elo rejting sistem, Elo koeficijent — metoda za izračunavanje relativne snage igrača u igrama koje se igraju između dvoje takmičara (kao što su šah, dame, šogi, go). Ovaj sistem je razvio američki profesor fizike mađarskog porijekla Arpad Elo. Osnova metode je razlika između očekivanog i stvarnog rezultata. Ako igrač nastupa bolje nego što se očekivalo, njegov rejting raste, a obrnuto.) Problemi nastaju jer vrhunski šahisti igraju na zatvorenim kružnim turnirima praktično sa istim protivnicima. Njima nije u interesu da učestvuju na turniru po švajcarskom sistemu* — tamo mogu da izgube rejting igrajući sa ljudima koji su objektivno slabiji, ali na duže staze oduzimaju bodove. A omladina koja je stvarno jaka ne može brzo da napreduje, jednostavno zato što imaju malo partija sa elitom. Njihov rejting ne stiže da prati njihovu igru.
(* — Švajcarski sistem — format za organizaciju sportskih turnira u kojem učesnici ne ispadaju iz takmičenja i međusobno se sastaju samo jednom.) Pravi slučaj je Magnus Karlsen. On igra klasični šah jednom godišnje, njegov rejting je „zaključan“ na najvišem nivou. Ali da igra češće, vjerovatno bi broj bio drugačiji. U kom smjeru — ne mogu da nagađam.
Roman Sofin — Koliko se rejting online platformi poklapa sa stvarnim rejtingom? Pavel Maletin — Ako uzmeš Lichess i Chess.com, razlika sa FIDE rejtingom je barem 250–300 poena. Na Chess.com sada postoji velika inflacija, tamo 2400 odgovara otprilike 2100 u klasičnom šahu. Na Lichessu je malo bliže stvarnosti, ali ipak je to drugačija stvarnost. Ja ne igram na Chess.com — platforma je zabranjena, a sa spoljim programima i bez zastave nisam želeo da igram. Ipak, kolege igraju i ne osuđujem ih. To je korisno za praksu. Samo mi se lično činilo da je to previše.
Roman Sofin — Može li se povećati rejting bez učenja otvaranja, samo igrom? Pavel Maletin — Do nivoa 2000–2200 — sasvim. Ako budeš svakog dana riješavao zadatke, analizirao svoje partije i samo puno igrao, vizuelna memorija će uraditi svoje. Ja sam lično primjetio: na Lichessu imam već više od šest hiljada partija, a nisam profesionalac u online šahu. A mladi momci koji igraju bullet (munjeviti šah) imaju i po stotinu hiljada partija — oni doslovno vide tablu u svom umu bez ikakvih specijalnih treninga. Ali ako je cilj KMS (kandidat majstora) i više, bez teorije nećeš stići daleko. Treba osnova otvaranja za bijelog i crnog. Ili, u savremenom stilu, kurs na Chessable. Možeš, naravno, da se mučiš samostalno pet godina, ali lakše je da pročitaš nekoliko tomova i uštediš vrijeme.
Roman Sofin — Postoji mišljenje da šah razvija inteligenciju. Da li to vidite u praksi? Pavel Maletin — I da i ne. Ne postoji direktna korelacija između rejtinga i IQ-a. Vrhunski šahisti — svakako, su ljudi koji dobro razmišljaju, ali njihovi rezultati na testovima inteligencije vjerovatno neće biti mnogo viši nego kod dobrih muzičara ili matematičara. Samo kod njih neki djelovi mozga funkcionišu na drugačiji način. Šah ono što zaista daje — to je treniranje donošenja odluka. Dijete koje je prošlo kroz stotine turnirskih partija navikne se na odgovornost za svoj izbor. Ono zna: možeš se pripremati nedeljama, ali jedan pogrešan potez poništava sve. I moraš da živiš sa tim. To, usput, dobro vidimo kod diplomaca. Oni koji su se ozbiljno bavili šahom, čak iako nisu postali profesionalci, obično mirnije podnose neuspjehe. Već su imali iskustva sa porazima.
Zamka za velemajstora: kako je vještačka inteligencija promenila pripremu
Roman Sofin — Kako se promijenila priprema od pojave supermoćnih vještačkih inteligencija? Da li one ubijaju kreativnost? Pavel Maletin — To je medveđa usluga, da budem iskren. S jedne strane, računar omogućava da se za dva sata uradi posao za koji je Polugajevskom ranije bilo potrebno vise mjeseci. S druge strane — ako možeš da učiš otvaranje dvadeset puta brže, moraš to da radiš. Inače će te protivnik pregaziti pripremom. Ranije si sam stvarao ideju, sam je testirao, sam si razumio logiku varijante. Dolazio si na partiju sa autorskim repertoarom. Sada konzumiraš skraćene fajlove, često ne ulazeći u suštinu — samo pamtiš. To je iscrpljujuće. I to nije kreativnost, to je rad na ekstremnim kapacitetima pamćenja. Ipak, nove ideje se još uvijek pojavljuju. Računari i dalje procjenjuju pozicije koje su se stotinu godina smatrale proučenim. Mi sada vidimo poteze o kojima nismo ni pretpostavljali. Proces nije stao. Samo je postao drugačiji.
Roman Sofin — Zbog učenja otvaranja do 30. poteza — nije li igra postala dosadna? Pavel Maletin — Bilo bi, da protivnici uvek igraju po bazi. Ali oni ne igraju. Svi imaju različitu memoriju, svi imaju različite živce. Neko je zaboravio varijantu, neko je namjerno skrenuo sa puta, neko je jednostavno pogriješio. I počinje živa igra. Često se sjetim Berlinske odbrane. Početkom 20. veka igrali su je, zatim su je zaboravili, smatrali su je polukorektnom. A 2000. godine Kramnik je primijenio protiv Kasparova u meču za šahovsku krunu — i pobijedio. Sada je to jedno od najpouzdanijih otvaranja za crnog. Znači, prošlo je sto godina, računar je sve izračunao, a ljudi i dalje ponovo otkrivaju varijante. Šah nije broj Pi. Ovde nema konačnog odgovora.
Roman Sofin — Zašto je potreban sekundant, ako postoji kompjuter? Pavel Maletin — Ranije je sekundant* zamjenjivao kompjuter. Sada je kompjuter prisutan kod svih, ali obim informacija je toliko narastao da jedan čovjek fizički ne može sve da procesuira. Sekundant preuzima analizu, filtrira suvišne informacije i priprema sažete varijante. Šahista dolazi na partiju ne sa sirovim podacima, nego sa gotovim repertoarom. Plus, psihologija. Kada znaš da imaš tim iza sebe, lakše je igrati. Čak i ako taj tim samo ćuti u sobi i pomjera figure na tabli.
(* — Sekundant u šahu je pomoćnik igrača koji pruža podršku tokom priprema za turnire i mečeve.)
Roman Sofin — Varanje u online šahu — koliko je to aktuelan problem? Pavel Maletin — Čini mi se da je to problem preuveličan. Da, dosadne varalice se pojavljuju. I sam svakih dva mjeseca dobijem obavještenje sa platforme: „Vaš protivnik je prekršio pravila, rejting je vraćen.“ Ali to su uglavnom ljudi sa rejtingom 2000–2200, koji samo žele brzo da povećaju rejting. Oni ne zarađuju tim novcem, ne učestvuju na nagradnim turnirima. Brzo ih uhvate. Druga stvar su ozbiljna online takmičenja. Tamo je zaštita skupa. Kvalitetan anti-čiting uz angažovanje matematičara, programera, psihologa — to su stotine dolara na sat. Takve budžete imaju samo top turniri. Na masovnim takmičenjima sve se bazira na automatskim algoritmima, i oni, iskreno, prilično dobro rade posao. Što se tiče opšte poznatih priča — Nimman, Karlsen, sud u Americi… Ne vjerujem da je Nimman varao u poslednjim godinama u igri za tablom, osim onih slučajeva onlajn u kojima je sam priznao. On je jak šahista. A Magnus je, da podsjetim, taj process izgubio. Ili, bar, sklopio nagodbu koja izgleda kao predaja partije. Medijska ličnost — nije uvijek garancija pobjedničke strategije.
Roman Sofin — Da li će vještačka inteligencija, proučivši sve moguće pozicije, „završiti“ šah čineći ga potpuno izučenim? Pavel Maletin — Kapablanka je o tome govorio početkom 20. vijeka. Prošlo je sto godina — znamo o šahu stotine puta više, i kraj šaha se ne nazire. Da, računari igraju snažno, ali ljudski faktor je važan. Greške, cajtnot, psihologija — to su stvari koje čine partiju živom. Druga stvar je da je klasična kontrola zaista teška. Omladina manje želi da sjedi po sedam sati. FIDE je već izašla u susret: kontrola 60 minuta plus 30 sekundi sada se službeno računa kao klasičan šah. Ranije bi te ismijali zbog toga. Sada je to nova realnost. Možda ćemo za 20 godina igrati Fischerov šah. Ili potpuno drugi format. Ali igra će ostati. Dokle god za tablom sjedi čovek, a ne procesor, u tome ima smisla.
Klasika protiv bulleta (munjeviti šah, na minut): da li sadašnji šah zaostaje za vremenom?
Roman Sofin -„Bullet“, „blic“, „rapid“ — vi, velemajstor klasičnog šaha, ne osjećate li da igra gubi dubinu?* Pavel Maletin — Naravno da osjećam. Ali razumijem zašto se to dešava. Ljudi ne žele da čekaju. Žele da konzumiraju informacije brzo, emotivno, sada i odmah. U tom smislu, blic je savršen: 3’+2’’ — i već ste u emocijama. Ja sam, iskreno, počeo da volim brzi šah. Nekada mi je omiljena kontrola bila 15’+10’’ — partija traje oko četrdeset minuta, imaš vremena da razmišljaš, ali nema te teške pripreme. Sada na Lichessu igram uglavnom blic. To nije toliko sport, koliko zabava. Igra se “ručno”.
(* — „Bullet“, „blic“ i „rapid“ u šahu su formati igre sa različitim vremenskim kontrolama po partiji.)
— Klasični šah ne stiže trendove. Da li će to uništiti interes publike? Pavel Maletin — Znate, klasičan šah nikada nisu gledali tri sata uživo. U mom djetinjstvu sam kupovao novine „Sport-Express“, nalazio stupac sa potezima partije Karpova i Kasparova i kod kuće pomjerao figure. To je bio kult iščekivanja. Nisi znao rezultat do jutra, razmišljao si, analizirao, čekao sljedeće izdanje. Sada je drugačija epoha. I prenosi, i predstavljanje moraju da se mijenjaju. Pitanje je kako to učiniti bez gubitka kvaliteta. Za sada nema odgovora.
Otvaranje i karakteri: kako se stil igre mijenja s iskustvom
Roman Sofin — Da li ste imali svoje prepoznatljivo otvaranje? Pavel Maletin — U mladosti sam igrao sicilijanku. Oštre varijante, borba od prvih poteza, velika uloga pamćenja. To mi se sviđalo. Kasnije, bliže tridesetoj, prešao sam na otvorena otvaranja — e4-e5. Špansko otvaranje, italijansko. To je više poziciona igra, manje rizika, više strategije. Sada, ako igram bijelim, mogu da igram i d4, i c4. Zavisi od raspoloženja. Ali uopšte sam primijetio: s godinama omiljena otvaranja se pomjeraju ka pouzdanosti. Manje želim da rizikujem, više — jednostavno da igram.
Roman Sofin — Kakav je vaš stav prema pravilu „taknuto – maknuto“? Pavel Maletin — To je apsolutno ozbiljno pravilo. Nije to samo stvar discipline, to je stvar kulture. Zamislite: protivnik je uzeo figuru, shvatio da je napravio grešku i želi da je vrati. To je jednostavno nepošteno prema vama. Već ste reagovali, već ste se interno presložili. I onda taj trenutak neprijatnosti, kada se oboje pravite kao da se ništa nije desilo. Ja svojim učenicima objašnjavam jednostavno: dodirnuto — pomjeri. Čak i ako to znači gubitak. Jer šah je i poštovanje prema protivniku. Bez toga nema ni igre.
Hljeb velemajstorski: koliko košta šahovska karijera
Roman Sofin — Kako danas profesionalni šahista može da se izdržava? Pavel Maletin — Ako nisi elita, živiš od turnira do turnira. Nagrade, honorari za učešće, trenerski rad. Sada su se pojavili online turniri, strimovi — neki momci solidno zarađuju na tome. Ali u cjelini, šah je profesija sa plafonom. Velemajstor sa rejtingom 2500–2550 može da živi komforno, ako stalno igra. Ali problem je što je to režim vječne smjene. Mjesec dana putovanja, nedelja kod kuće — pa opet. Osnovati porodicu, smjestiti se na jednom mjestu gotovo je nemoguće. Zato mnogi sa 35–40 godina prelaze na trenerski ili administrativni rad. Kod nas u školi, velemajstori rade kao treneri. Za punu radnu obavezu primaju, na primjer, 110–120 hiljada rubalja (otprilike 1220 do 1320 eura). Ako rade još i u privatnom sektoru, mogu da dostignu 200.000 rubalja (oko 2180 eura). Ali to je već stalni rad, bez slobodnih dana. Veliki novac šah ne donosi. Ali on daje nešto drugo.
Roman Sofin — Kombinujete administrativni rad sa praktičnom igrom. Kako uspijevate da pronađete balans? Pavel Maletin — Sada već skoro da ne uspijevam. Posljednji klasični turnir odigrao sam u maju 2024. godine, za tim u šampionatu Rusije. Igrao sam prosječno, nisam imao zadovoljstvo od svoje igre. I shvatio sam: da bi se nastupalo na visokom nivou, moraš da pristupiš tome profesionalno. Da trošiš mjesece na pripreme, ponavljaš otvaranja, živiš za to. A sada mi 80 procenata vremena odlazi na administrativni rad, još dio na trenerski rad. Za igru mi ostane tek par blic partija na Lichessu. Ne dramatizujem. U mojim godinama — a imam skoro 40 — mnogi prestanu ozbiljno da igraju. To je prirodno. Druga stvar je što ponekad poželim da igram. Ali čim zamislim da treba ponovo da se spremam za turnir, da analiziram varijante otvaranja, da sjedim satima pred računarom… Ne, bolje je da pogledam partije svojih učenika.
Roman Sofin — Kako započeti put u profesionalnom šahu? Pavel Maletin — Svakodnevni odgovor: doći u sportsku školu. Kod nas u Novosibirsku postoje turniri praktično za svakog nivoa, počevši od hiljadu rejting poena. Upisuješ se, dobiješ prvi rejting i počneš da igraš. Ali ako govorimo o ozbiljnom putu, postoje starosne smjernice. Potrebno je postati prvokategornik do 14–15 godina uključujući. To nije kapric, to je raspored. Poslije toga počinje sasvim drugi rad. Velemajstor — nije kraj, već početak. I problem je u tome što taj početak zahtijeva resurse. Država i sponzori pokrivaju dio troškova, ali ne sve. Roditelji ulažu novac, vrijeme, nerve. I niko ne garantuje rezultat.
Roman Sofin — Novosibirsk — šahovski grad? Pavel Maletin — Imamo jake tradicije, a škola Hasina je dala jaku osnovu. Ali danas se borimo ne samo da očuvamo naslijeđe, već i da se razvijamo. Potrebni su turniri, potrebni su dolasci jakih šahista, potrebna je infrastruktura. 2016. godine u Novosibirsku je održano superfinale šampionata Rusije. Bilo je to teško: budžet blizu 30 miliona, nagradni fond, logistika. Ali uspjeli smo. Dokazali smo da možemo. Sada se trudimo da organizujemo Kup Rusije u Kolcovu, vodimo djecu na sve-ruske turnire. Ako uspijemo da vratimo međunarodne turnire — biće još bolje.
Roman Sofin — Vaš mentor Aleksandar Hasin odgojio je cijelu plejadu sibirskih šahista. Koja je najvažnija lekcija, koja nije bila vezana za tablu, koju ste od njega naučili? Pavel Maletin — Nije volio izraz „čista kreativnost“ — bar kada je riječ o trenerskom radu. Hasin je smatrao: ako učiš dijete šahu, ali ne želiš da se baviš organizacijskom rutinom, nećeš ispuniti zadatak do kraja. Sjećam se da sam tada pomislio: pa koja je razlika? Pa, ako neko ne želi da se dogovara za turnire, da piše prijave, da komunicira sa zvaničnicima. On uči — i to je to. A onda, kada sam počeo da radim s djecom, shvatio sam. Možeš biti genijalan pedagog, ali ako tvoj učenik ne ide na pravi turnir, ako nema s kim da igra, ako ostane u svom gradu na nivou prvokategornika— sva tvoja znanja ostaće samo teorija. Hasin je to potpno osjećao. Nije samo trenirao — on je promovisao. I nikada nije imao problem sa tim radom.
„Kompromisi rijetko dovode do pobjede“
Roman Sofin — I na kraju. Da možete da se vratite u prošlost i da date jedan savjet sebi kao početniku iz Novosibirska iz 90-ih — šta biste rekli? Pavel Maletin — Prestani da se bojiš da ćeš uvrijediti protivnika odbijanjem remija. U mladosti sam često pristajao na remi jer nisam želio da pokvarim odnose, nisam želio da razočaram nekoga. Posebno ako je protivnik bio stariji ili ugledniji. Sada shvatam: to je bila greška. Borba — nije nepoštovanje. To je suština profesije. Zato svojim učenicima kažem: ako postoji šansa da igraš — igraj. Dogovaranje remija radi očuvanja rejtinga ili dobrih odnosa — to je put u propast. Gubiš oštrinu, navikneš se na kompromis. A u šahu, kao i u životu, kompromisi rijetko dovode do pobjede.
O formi lidera reprezentacije, Turniru kandidata i očekivanjima od Olimpijade „Gazeta“ je razgovarala s jednim od najpoznatijih šahista u zemlji — svjetskim prvakom FIDE 2004. godine Rustamom Kasimdžanovim, koji od oktobra radi kao glavni trener muške nacionalne reprezentacije Uzbekistana.
Najbliži događaji Od 28. marta do 16. aprila velemajstor Džavohir Sindarov nastupiće na Turniru kandidata, na kojem će se odrediti izazivač aktuelnog svjetskog prvaka. A od 15. do 28. septembra Samarkand će biti domaćin Svjetske šahovske olimpijade.
Pitanje: Za početak, mislim da će čitaocima biti zanimljivo da saznaju kako trenutno stoje stvari kod vas lično. Gdje sada živite, na kojim projektima radite? Šta možete podijeliti s nama? Rustam Kasimdžanov: Nije tajna da se selim između Njemačke i Uzbekistana. Najvećim dijelom bavim se šahom, šahistima u Uzbekistanu, našom reprezentacijom i ne samo time. Ipak, pred nama je mnogo zadataka.
Pitanje: Na nedavnom turniru u Vajk-an-Zeu (Tata Steel Chess 2026) vjerovatno ste radili s Nodirbekom Abdusatorovim ili s nekim drugim. Niste išli tamo? Rustam Kasimdžanov: Ne, zapravo sam sada u Taškentu. Ove godine nisam bio u Vajk-an-Zeu — kod mene to obično bude svake druge godine. Momci su se sami odlično snašli, kao što vidite. Vajk-an-Ze, uz svo dužno poštovanje, jeste veliki turnir i važan dio kalendara, ali baš ove godine, uzimajući u obzir sve o čemu sam govorio, to nije glavni događaj.
Pitanje: Mnogi smatraju da, prvo, učesnici Turnira kandidata ne otkrivaju svoje pripreme otvaranja u Vajk-an-Zeu. A drugo, postoji vjerovanje da je pred važan turnir poželjno dobro podbaciti, kako bi se kasnije nastupilo maksimalno uspješno. Šta vi mislite o tome? Rustam Kasimdžanov: Postoji takvo mišljenje, da. Ne bih želio govoriti konkretno o Džavohiru, nadam se da će mu ovaj turnir samo pomoći. U prošlosti je, nesumnjivo, bilo slučajeva da su ljudi koji su briljantno igrali u Vajk-an-Zeu kasnije blijedo izgledali na Turniru kandidata, ali i obrnuto. U suštini, vjerovatno se mogu dokazati i jedan i drugi slučaj.
Pitanje: Da li je zaista bilo tako da je Nodirbeku, s obzirom na to da neće igrati na Turniru kandidata (Abdusatorov se nije uspio kvalifikovati zbog ranog ispadanja na Svjetskom kupu i nedostatka bodova na FIDE rang-listi), bilo „odriješenih ruku“ pa je mogao sebi dopustiti da pokaže više novina? Rustam Kasimdžanov: Mislim da je to samo vjerovanje. Slušao sam to još u djetinjstvu, ali nikada u to nisam vjerovao. Kao šahista takođe ne vjerujem da neko igra slabije zato što pokušava nešto da sakrije. To je besmislica.
Pitanje: Stekao se utisak da je Nodirbek napravio ogroman iskorak — otprilike od rane pobjede na superturniru London Chess Classic: onih 6 pobjeda iz 6 partija, zatim Svjetsko prvenstvo u brzopoteznom šahu („srebro“ u blicu), a sada i pobjeda u Vajk-an-Zeu. Ako se stručnim okom uporedi njegova igra tokom, uslovno rečeno, 2025. godine i njegovi nastupi u posljednje vrijeme, da li se vide značajne promjene? Rustam Kasimdžanov: Čini mi se da ga je sputavala potreba da se kvalifikuje na Turnir kandidata. Kada se nije kvalifikovao, više nije morao stalno da razmišlja o tome i jednostavno je počeo da igra šah — a to mu, kao što znamo, veoma dobro ide.
Pitanje: Neki navijači kažu da su uspjesi Džavohira Sindarova (pobjeda na Svjetskom kupu), kao i Nodirbeka Jakubbojeva (polufinale Svjetskog kupa), takođe snažno uticali na njega, da je rivalstvo u uzbekistanskom šahu poraslo i da to dodatno povećava motivaciju. Rustam Kasimdžanov: Mislim da to može biti tačno. Kada je bio nesporni broj jedan [u Uzbekistanu], možda mu je nedostajalo takvo unutrašnje rivalstvo. Sada će borba za status prvog broja biti oštra, a konkurencija sportistima samo koristi — ona izvlači ono najbolje.
Pitanje: Ranije je Abdusatorov često veoma dobro odigravao veći dio turnira, ali bi posrtao u završnim kolima. U Vajk-an-Zeu mu se dešavalo da izgubi pretposljednju ili posljednju partiju. A sada je u posljednjem kolu pobijedio Ardžuna Erigajsija. Da li je, možda, obavljen neki psihološki rad? Rustam Kasimdžanov: Sasvim je moguće. Čini mi se da je postao stabilniji i nadam se da će se to zadržati.
Pitanje: Govoreći o Džavohiru: njegov uspon nije primjetan samo na Svjetskom kupu — on pokazuje odlične rezultate i u Fišerovom šahu, a evo i drugo mjesto u Vajk-an-Zeu. I to je, očigledno, podizanje nivoa igre? Rustam Kasimdžanov: Jasno je da je napredovao. On je još veoma mlad, mlađi od Abdusatorova za nekoliko godina, i ima ogroman potencijal za dalji rast. Snaga i pouzdanost s kojima sada igra zaista su impresivne. Pravi veoma malo grešaka. Utisak je da ih ima manje nego bilo ko drugi. Već sada je očigledno da je on elitni šahista. Mislim da će, ako ne bude vanrednih okolnosti, taj status zadržati do kraja karijere. Smatram da će on od sada uvijek biti elitni šahista.
Pitanje: Da li za vas postoje jasni favoriti Turnira kandidata? Rustam Kasimdžanov: Meni se uvijek čini da je na svakom turniru ovakvog formata jasan favorit Fabijano Karuana. I do sada je tako ostalo. Skriveni favorit, po mom mišljenju, jeste Džavohir. On prvi put igra na ovakvom turniru. U ostalom, svi imaju šanse. Ali za sada bih izdvojio ovu dvojicu… čak i ne znam ko još realno pretenduje na pobjedu.
Pitanje: Recimo Ramešbabu Pragnananda (Indija, osmi na svjetskoj rang-listi)? Rustam Kasimdžanov: Moguće, da. Ali za to će, nakon ovog katastrofalnog ili, u najmanju ruku, ne baš uspješnog Vajk-an-Zea, morati prilično da podigne nivo svoje igre. S druge strane, do Turnira kandidata ostala su još dva mjeseca. Svi će oni prionuti na ozbiljan rad, pa ćemo vidjeti. Nemamo nikakvih informacija o tome šta se dešava u životima ostalih kandidata: kako treniraju, s kim, u kakvom su stanju i u kakvoj formi. Turnir će mnogo toga pokazati.
Pitanje: Stekao sam utisak da su vam Olimpijada i rezultat reprezentacije, odnosno rezultat zemlje, važniji od pojedinačnih rezultata šahista. Da li je to tačno? Rustam Kasimdžanov: Mnogo važniji, da.
Pitanje: Znači li to da je, uslovno rečeno, cilj osvojiti olimpijsko zlato časniji od toga da neko postane svjetski prvak ili da se izbori za meč za „šahovsku krunu“? Rustam Kasimdžanov: Kako da kažem? Ne treba potcjenjivati titulu svjetskog prvaka. Nesumnjivo, ako se Džavohir plasira u meč za svjetsku krunu, to će postati jedan od prioriteta, potpuno uporediv s Olimpijadom. Ali do tog meča se još treba kvalifikovati. Dakle, da — on je već postigao visoke rezultate, ima sve šanse, i ako se plasira u meč za svjetsko prvenstvo, pred uzbekistanski šah biće postavljeni najviši sportski ciljevi. Međutim, taj trenutak još nije došao. Nadamo se da hoće, ali dok se to ne desi, učešće na Olimpijadi ipak je realnost. Pogotovo imajući u vidu da smo mi domaćini i da će se ona održati u Uzbekistanu. Tamo su ciljevi postavljeni najviše moguće. Mislim da je za državu, za motivaciju ljudi koji donose odluke, timski rezultat izuzetno, izuzetno važan. Mi to razumijemo, momci to razumiju, i u skladu sa time, rezultat na Olimpijadi djeluje značajnije od bilo kog pojedinačnog turnira, ako ne računamo Turnir kandidata, kao i potencijalnu pobjedu na njemu i moguću pobjedu u meču za svjetsko prvenstvo, naravno.
Pitanje: Da li se u protekle dvije godine, od prethodne Olimpijade, na neki način promijenio odnos snaga među reprezentacijama? Rustam Kasimdžanov: Mislim da smo jači.
Pitanje: U čemu u odnosu na Indiju? Rustam Kasimdžanov: Mi smo sigurno jači nego što je naša reprezentacija bila prije dvije godine i nego što je bila prije četiri godine. I da, u ovom trenutku, mislim da smo jači od Indije. Ali to samo po sebi ništa ne znači, jer na Olimpijadi učestvuje više od 200 reprezentacija. Od njih se oko pet realno bori za zlatne medalje, a otprilike trideset ekipa veoma su opasne u svakom pojedinačnom meču. Dakle, u svakom slučaju, bez obzira na raspored snaga, Olimpijada će biti izuzetno teška — za svaku ekipu, pa tako i za našu. Da li smo mi za nijansu jači od Indije ili za nijansu slabiji, čini mi se da uopšte nije principijelno pitanje. U ovom trenutku, posebno imajući u vidu u kakvoj su formi momci i na kojem nivou sada igraju, šanse Uzbekistana su veoma dobre. To donosi i dodatni pritisak, jer visoka očekivanja ne olakšavaju uvijek posao. Zato očekujemo tešku borbu.
Pitanje: Posljednje pitanje. Na osnovu vašeg iskustva igranja na najvišem nivou, možete li dati neki šahovski, a možda i opšteživotni savjet Džavohiru pred izazov koji ga očekuje? Rustam Kasimdžanov: Ono što vidim u njegovim partijama na Svjetskom kupu i sada u Vajk-an-Zeu jeste upravo situacija u kojoj ne treba davati nikakve preporuke. Ako bude imao dovoljno samokontrole i živaca da jednostavno održi nivo na kojem se sada nalazi i metode rada koje već koristi, to će biti sasvim dovoljno. Znate, kada sjednete u automobil i on vozi savršeno, ne vodite ga kod mehaničara da mu mijenja ulje. Ovo je upravo takav slučaj. On se sada nalazi na vrhuncu šahovske forme i igra izvanredno.
Ukratko, rezime svega rečenog
Nodirbek Abdusatorov Postoji osjećaj da ga je ranije sputavala potreba da se kvalifikuje na Turnir kandidata. Kada se to nije desilo, više nije morao stalno da razmišlja o tome i jednostavno je počeo da igra šah — a to mu ide veoma dobro. Ranije je često vrlo dobro igrao veći dio turnira, ali bi posrtao u završnim kolima. Sada je, moguće, postao stabilniji. Nadam se da će ta osobina ostati. Najvažniji start je Olimpijada. Kao što to često biva u šahu, sve ostalo će blijedjeti u njenoj sjenci. Najvažnije je da dobro odigra za reprezentaciju, a ostalo će, mislim, doći samo od sebe.
Zdrava konkurencija Moguće je da su uspjesi Džavohira Sindarova i Nodirbeka Jakubbojeva zaista odigrali određenu ulogu. Kada je bio nesporni broj jedan, možda mu je nedostajalo takvo unutrašnje rivalstvo. Sada će borba za status prvog broja biti oštra, a konkurencija sportistima samo koristi — ona iz njih izvlači ono najbolje.
Džavohir Sindarov Jasno je da je napredovao. On je još veoma mlad, mlađi od Abdusatorova za nekoliko godina, i ima ogroman potencijal za dalji razvoj. Snaga i pouzdanost s kojima sada igra zaista su impresivne. Pravi veoma malo grešaka — utisak je da ih ima manje nego gotovo bilo ko drugi. Već sada je očigledno da je elitni šahista. Mislim da će, ako ne bude nepredviđenih okolnosti, taj status zadržati do kraja karijere.
Turnir kandidata Na turniru ovakvog formata za mene uvijek postoji jedan jasan favorit — Fabijano Karuana. I za sada to ostaje tako. Skriveni favorit, po mom mišljenju, jeste Džavohir. Za njega je ovo prvi turnir te vrste. Ostali takođe imaju šanse. Trenutno je teško reći ko još realno može da se uključi u borbu za pobjedu. Što se tiče Pragnanandhe, moguće je da se i on umiješa, ali nakon neuspješnog Vajk-an-Zea moraće ozbiljno da podigne nivo svoje igre. Do Turnira kandidata ostala su još dva mjeseca. Svi će mnogo raditi, a sam turnir će pokazati mnogo toga. Ne znamo u kakvom su stanju ostali učesnici.
Olimpijada i prioriteti Timski rezultat za mene je mnogo važniji od individualnog. Ne treba potcjenjivati titulu svjetskog prvaka. Ako se Džavohir plasira u meč za svjetsku krunu, to će postati jedan od prioriteta, uporediv s Olimpijadom. Ali do toga se još treba kvalifikovati. Dok se to ne desi, Olimpijada je realnost. Tim prije što će se održati u Uzbekistanu, gdje su ciljevi postavljeni najviše moguće. Za državu i za ljude koji donose odluke, timski rezultat je izuzetno važan. Zato se rezultat na Olimpijadi čini značajnijim od bilo kog pojedinačnog turnira, izuzev Turnira kandidata i mogućeg meča za svjetsko prvenstvo.
Šanse i očekivanja Mislim da smo jači nego što smo bili prije dvije i prije četiri godine. I u ovom trenutku smatram da smo jači od Indije. Ali to samo po sebi ništa ne znači. Na Olimpijadi učestvuje više od 200 ekipa, oko pet se realno bori za zlato, a otprilike trideset mogu biti veoma opasne u pojedinačnom meču. Bez obzira na raspored snaga, Olimpijada će biti izuzetno teška za svaku reprezentaciju. Šanse Uzbekistana su veoma dobre, ali visoka očekivanja donose dodatni pritisak. Očekujemo tešku borbu.
Savjet Džavohiru Po njegovim partijama na Svjetskom kupu i u Vajk-an-Zeu vidi se da sada ne treba davati nikakve preporuke. Ako bude imao dovoljno samokontrole i živaca da jednostavno održava trenutni nivo i metode rada koje koristi, to će biti sasvim dovoljno. To je onaj slučaj kada automobil savršeno vozi i nema potrebe da se vodi kod mehaničara. On se nalazi na vrhuncu forme i igra izvanredno. Turnir kandidata je uvijek nervozniji i složeniji, naročito s Karuanom i Nakamuruom. Ali ako zadrži nivo sa Svjetskog kupa i iz Vajk-an-Zea, biće izuzetno teško igrati protiv njega.
— Andy, čestitamo! Ti si pobjednik Tata Steel Challengersa 2026 i sljedeće godine ćeš igrati u Mastersu. Kakve su emocije sada, odmah poslije pobjede?
Woodward Andy– Naravno, nevjerovatno sam sretan! Konačno je sve završeno: pripreme, analize, partije u kojima uvijek postoji rizik od poraza. Turnir je bio veoma dug i do samog posljednjeg kola moglo se dogoditi apsolutno sve. Usred partije uopšte nisam mislio da ću osvojiti turnir, ali mi se na kraju malo posrećilo.
Iskreno, volio bih da u Masters ne ulaze jedan, nego dva ili tri igrača — jer su ovdje svi to zaslužili.
Čini mi se da je i Ivančuk itekako dostojan igranja u Mastersu. Bilo bi sjajno vidjeti nas obojicu tamo sljedeće godine. Ali još je rano o tome razmišljati, ko zna kako će se sve složiti. Ipak, bilo bi sjajno!
— Uoči posljednjeg kola na tabeli je vladala nevjerovatna gužva: dijelio si prvo mjesto s Ajdinom Sulejmanlijem, a Ivančuk je zaostajao pola poena i imao bolje dodatne kriterijume. S kakvim si raspoloženjem izašao na partiju protiv Ervina?
Woodward Andy- Savršeno sam shvatio da moram igrati na pobjedu. U slučaju Ivančukove pobjede, po dodatnim kriterijumima ja više ne bih prošao. Zato sam od samog početka znao: treba rizikovati i igrati na pobjedu.
— Tokom partije si često ustajao i gledao kako protiču partije tvojih direktnih konkurenata: Ajdina i Ivančuka?
Woodward Andy- Iskreno, uopšte nisam imao vremena za to. Mnogo sam razmišljao za tablom. Ali, naravno, povremeno sam ustajao i bacio pogled kako stoje stvari na njihovim tablama.
— S obzirom na posljednje kolo, tvoja partija je izgledala vrlo sigurno: čitavo vrijeme si kontrolisao situaciju protiv Ervina. Da li si se i ti tako osjećao?
Woodward Andy- Ne baš. Činilo mi se da se on veoma dobro branio. Čak sam i zaboravio kako se pravilno igra protiv te varijante. Ali u cjelini smatram da sam odigrao solidno.
— Da li je bilo teško držati živce pod kontrolom, znajući da pobjeda u partiji znači i pobjedu na turniru?
Woodward Andy- Da, naravno. Ali nakon vremenske kontrole već sam imao snažan osjećaj da pobjeđujem. Mislio sam da će realizacija trajati duže nego što je na kraju ispalo. Ipak, sve se na kraju dobro složilo.
— Direktor turnira te je već zvanično pozvao u Masters 2027. Kakva je bila tvoja reakcija?
Woodward Andy- Naravno, bio sam veoma sretan.
— Šta za tebe znači osvojiti ovaj debitantski turnir s rezultatom 10 iz 13 i izboriti mjesto u Mastersu?
Woodward Andy- To za mene znači zaista mnogo. Došao sam ovdje s jednim ciljem — da pokažem najbolje što mogu. Trudio sam se u svakoj partiji i to je dalo rezultat. Veoma sam sretan.
— Hoćeš li proslaviti pobjedu? Kakvi su planovi dalje?
Woodward Andy- Da, mislim da ću malo proslaviti. Poslije toga se moram vratiti kući i studijama. Ali prije sljedećeg turnira sigurno ću makar malo obilježiti ovu pobjedu.
— Andyi, još jednom čestitamo! S nestrpljenjem te očekujemo u Mastersu sljedeće godine.
— Nodirbek Abdusatorov, čestitamo! Ti si šampion Tata Steel Mastersa 2026. Šta za tebe znači ova pobjeda?
Nodirbek Abdusatorov- Teško mi je riječima opisati koliko sam sretan. Ovo je bio veoma dug put. Veoma težak. Svaki put, kada bih bio na korak od pobjede, posrtao sam pred samom ciljnom linijom. I evo, konačno sam uspio osvojiti ovaj turnir — i to još u veoma dobrom stilu. Ovo je jedan od najvažnijih trenutaka u mojoj karijeri.
Kada sam bio dijete, sanjao sam da osvojim ovaj turnir. I sada se moj san ostvario.
— Sjećamo se da si i prije tri godine vodio uoči posljednjeg kola, ali si tada izgubio od Jordena. S kakvim si raspoloženjem jutros došao na odlučujuću partiju?
Nodirbek Abdusatorov- Jednostavno sam sebi rekao: „Ove godine ne smiješ propustiti svoju šansu.“ Dao sam sve što sam imao, svu posljednju snagu, za ovu pobjedu.
U ovom trenutku jednostavno sam bez riječi, jer, prvo, osjećam ogromno olakšanje, a drugo, nevjerovatnu sreću zbog onoga što se dogodilo.
— Da li si očekivao tešku borbu danas?
Nodirbek Abdusatorov- Da, bio sam siguran da će partija biti teška. Znao sam da će se boriti do kraja i očekivao sam od njega nešto oštro, u gambitnom stilu.
Ono što se pojavilo na tabli bilo je, u suštini, posljednje što sam pogledao prije partije. Moglo bi se reći da sam „pročitao njegove misli“ i pogodio s izborom otvaranja. Bilo je neočekivano, ali u isto vrijeme logično: nije imao šta da izgubi i jednostavno je krenuo naprijed, u borbu.
— Kada se nakon niza poteza na tabli pojavila tabija Evansovog gambita — da li je to bilo prijatno ili neprijatno iznenađenje?
Nodirbek Abdusatorov- Rekao bih — neutralno. I sam sam igrao ovu varijantu bijelim figurama, tako da sam dobro znao kako izjednačiti poziciju crnim. Postoji mnogo načina igre, ali ono što sam izabrao bilo je prilično forsirano i pouzdano. Istina, malo sam pobrkao redoslijed poteza, ali sam kasnije uspio stabilizovati poziciju.
— Šta si osjetio u trenutku kada si shvatio da imaš već dobijenu poziciju? A zatim, kada su dame razmijenjene i nestao rizik od poraza?
Nodirbek Abdusatorov- Bio sam siguran da ova završnica mora biti dobijena. Nisam sumnjao i odmah sam ušao u nju, jer, da, postojali su i drugi putevi do pobjede, ali ovaj je bio najjednostavniji i najpraktičniji.
On nije igrao na najbolji način, vidjelo se da mu turnir teško pada. Ljudski mi ga je žao. Drugu godinu zaredom ovdje nema sreće. Ali siguran sam da će se vratiti jači i da će još mnogo puta pokazati da je ovo samo privremeno.
— Sada si šampion. Hoće li biti nekakvog slavlja? Šta je sljedeće?
Nodirbek Abdusatorov- Još ne znam. Planova za slavlje zasad nema, ali, naravno, nešto će biti.
— Veoma nam je drago da te vidimo kao šampiona Tata Steel Mastersa 2026. Toliko puta si bio blizu pobjede — i konačno se to dogodilo. Čestitamo ti, ovo je apsolutno zasluženo!
Njemački velemajstor Vincent Keymer pokušao je da objasni zašto na superturniru u Vajk-an-Zeeu ima toliko grubih previdâ.
Vincent Keymer – Najčešće je jedna obična partija šest sati borbe, duga završnica, cijeđenje kap po kap. A ovdje ljudi jednostavno ostavljaju figure ili gube još prije 40. poteza, bivajući potpuno razbijeni. To je zaista podjednako neobično koliko i nelogično.
Mislim da sami igrači najbolje znaju razlog. Ali već sam ranije govorio: čini mi se da to može biti povezano s tim što jako mnogo igramo, naročito u decembru. U jednom trenutku nivo energije jednostavno padne ako nemaš dovoljno vremena za pripremu i oporavak, a mi stalno radimo na šahu.
To može igrati određenu ulogu. A osim toga, ne znam — moguće je da, kada počneš osjećati nesigurnost u svoje sposobnosti, umor, to se u tebi nagomilava i tokom partija privlači greške.
Svjetski kup završio se negdje sredinom novembra. Poslije toga sam imao kratku pauzu. U decembru sam bio u Kejptaunu, zatim sam otišao u Mumbaj na Globalnu šahovsku ligu, pa potom u Dohu.
Decembar je bio veoma težak. U nekom trenutku moramo donositi odluku da preskačemo turnire, jer inače jednostavno… nećemo moći igrati zbog nagomilanog umora.
Na primjer, Pragg se gotovo ne odriče turnira, za razliku od Ardžuna. Ne znam kako to uspijeva. Prihvata gotovo sve i igra veoma mnogo. Ali pritom zna da pronađe vrijeme za pripremu i oporavak između turnira. Vidjećemo šta će nam ponuditi na Turniru kandidata.
— Nodirbek, čestitamo! Pobijedio si Matijasa Blibuma i kolo prije kraja izbio u samostalno vođstvo. Koliko je bila važna današnja pobjeda? Nodirbek Abdusattorov- Bila je izuzetno važna. Imati zalihu sigurnosti od pola poena je, naravno, sjajno! Ali u svakom slučaju, sve će se odlučiti sutra.
— S kakvim raspoloženjem si pristupio ovoj partiji? Kakav je bio plan za igru? I da li se nešto promijenilo kada si vidio da je Žavohir napravio brzu remi? Nodirbek Abdusattorov- Prije ovoga imao sam tri remija, a uz to me je jučerašnja partija razočarala: bila je pomalo suva i dosadna. Zato je moj plan bio — krenuti u borbu. Partiju Žavohira uopšte nisam gledao, ali kako se ispostavilo, on je napravio brzu remi i to je logično. U svakom slučaju, kao što sam već rekao, sve će se riješiti u posljednjem kolu.
— Sutra je odlučujući dan i već si se više puta nalazio u takvoj situaciji. Vidjeli smo, i ne jednom, kako se ponekad lideri spotaknu na korak od pobjede na turniru. Hoće li ti iskustvo iz prethodnih godina pomoći? Nodirbek Abdusattorov- Posljednji dan je ovdje uvijek nepredvidiv. Nikad ne znaš šta će se dogoditi. Imao sam takvu situaciju i 2023. i 2024. godine. Iskustvo je veliko, ali ono ne znači ništa ako ne učiš na svojim greškama. Naravno, lijepo je biti u ovakvoj poziciji, ali pritisak je ogroman. Vidjećemo šta će biti sutra.
— Hajde da pogledamo današnju partiju. Djeluje da si iz otvaranja izašao s inicijativom. Nodirbek Abdusattorov- Bio sam veoma zadovoljan otvaranjem, jer mislim da sam ga malo nadmudrio redoslijedom poteza. Naime, tamo gdje se obično ide u malu rokadu, ja sam odigrao 11.h3. Ideja je bila da sačekam: ako on ode skakačem na h5, ja se mijenjam na e7 i igram g4, eventualno pravim veliku rokadu i započinjem napad. On je odigrao 11…Nf8 i tada sam dobio ideju da povučem lovca na g3. Ako on igra lovac d6, ja se mijenjam i pravim veliku rokadu. Htio sam da dobijem složenu, zamršenu poziciju. Poslije 12…Ne6 njegov skakač se našao na lošem mjestu i pojavio mi se resurs 14.Be5. Mislim da je bio primoran da uđe u tu v arijantu, jer bih u suprotnom odigrao f2–f4, a to je crnom neprijatno.
— U kojem trenutku si shvatio da imaš prednost? Nodirbek Abdusattorov- Smatrao sam da bijeli ima bolju poziciju, ali nisam bio siguran koliko je ona velika. Poslije 16…Nc5 imao sam mnogo dobrih opcija i na kraju sam morao izabrati nešto konkretno.
— U jednom trenutku je djelovalo kao da si počeo gubiti kontrolu nad partijom? Nodirbek Abdusattorov- Da, baš tako. Shvatao sam da bi pozicija trebalo da bude bolja za mene, ali sam imao previše opcija i to me je zbunilo.
— Da li si uopšte razmatrao ponavljanje poteza? Nodirbek Abdusattorov- Ne, naravno da ne.
— Zatim je on neočekivano odigrao 31…Qc7. Nodirbek Abdusattorov- Da, to je bio veoma netipičan previd s njegove strane. Mislim da jednostavno nije primijetio 32.Ncb5. Poslije toga više nisam vidio odbranu za njega, pozicija je bila praktično izgubljena. Umjesto poteza dama c7, gotovo svaki drugi potez je držao poziciju. Na primjer, 31…Qd8.
— Tvoj posljednji protivnik je Ardžun Erigajsi. Njemu turnir ne ide najbolje, ali je prošle godine dobio posljednje dvije partije i, uz to, pobijedio tebe. Kako ga ocjenjuješ kao protivnika? Nodirbek Abdusattorov- Prošle godine me je pobijedio u veoma važnoj partiji. Tako da će i sutra partija biti odlučujuća. Već postaje tradicija: moje partije s njim se gotovo uvijek završavaju odlučenim rezultatom. Mislim da će to biti veoma zanimljiva partija.
— Gukeš, čestitam! Upravo si pobijedio Jagiza Erdogmuša. Postao si najmlađi svjetski prvak sa 18 godina — i onda igraš protiv protivnika koji je u trenutku osvajanja titule četiri godine mlađi od tebe. Kako je to doživjeti?
Gukeš, D- Ima 14, je l’ tako? U redu. Iskreno, ranije mi je bilo lijepo to što sam bio najmlađi gotovo na svim turnirima na kojima sam igrao. Sada više nije baš tako. Ali stvarno sam impresioniran onim što radi tokom posljednje godine — to je jako, jako snažno. I danas sam, da tako kažem, želio da mu „održim lekciju“.
— Po utisku za tablom, to ti je polazilo za rukom, ali onda si poslije partije, kad si izašao u medijsku zonu, kao da si bio „poliven hladnom vodom“.
Gukeš, D– Da. Imao sam osjećaj da pritiskam od samog početka. Otvaranje je bilo čudno, ali do određenog trenutka sve je bilo u redu, bio sam malo bolji. U jednom trenutku sam vidio lijepu ideju: mogao sam da mu uguram damu u ćošak i praktično je „uhvatim“, da ga natjeram da se izvlači, a ja bih počeo da igram na kraljevom krilu. Vidio sam varijantu: 28.Rad1 Qe7, zatim on povlači damu, a ja imam 29…Qb4. A poslije partije su mi rekli da sam bio beznadežno izgubljen i da smo obojica to propustili. Pa dobro. Imao sam dosta peha, pa je lijepo što mi se sreća konačno makar malo vratila. U ovako dugom turniru to je važno.
— Opet se vraćamo na temu turnira: grešaka i „nemogućih“ partija ima kod svih jako mnogo. Imaš li neko objašnjenje?
Gukeš, D– Iskreno — nemam. Vajk-an-Zee je obično rezultatski bogatiji od drugih turnira, ali ipak… svi imaju neke strašne partije. Ja sam juče igrao užasno. Mislim da je to zbog mladih igrača, zbog opšteg stava „svi se bore“, i još zbog kontrole vremena. Ali čak i danas, kada Kajmer igra s Ardžunom — oba igrača su top nivo — i opet vidimo greške koje nisu tipične za tako vrhunske šahiste. Veoma je teško objasniti. Ako pogledaš turnir Aniša: bio je −2, gubio figure, pa je odjednom zaredom pobijedio mene i Nodirbeka crnim figurama, a sada izgubio od Blubama. Ne znam šta se dešava. U svakom slučaju, završnica turnira biće izuzetno uzbudljiva.
— Šta si osjetio kada su ti pokazali onu taktiku koju si propustio?
Gukeš, D– Bio sam u šoku, ali to je lijepa taktika. Hvala Bogu, on to nije vidio. Mislim da mu to uopšte nije palo na pamet. Obojica smo polazili od toga da mora da se pređe u završnicu. A kada smo do nje došli, tu, čini se, postoje šanse za remi, ali je u praksi veoma neprijatno braniti se. Objektivno bi trebalo da bude „nula“, ali kako tačno — ne znam. Teško je držati takve pozicije.
— O slobodnim danima. Ajdin Sulejmanli je rekao da su tri slobodna dana u Vejk-an-Zeu previše i da bi mu bio dovoljan jedan. Tvoje mišljenje?
Gukeš, D– Na turniru kandidata, čini mi se, ima četiri slobodna dana. I u meču za svjetsko prvenstvo su bila četiri. Tako da je ovdje, iskreno, skoro pa „malo“. Ali uopšte, pet partija zaredom na početku — to je teško. Pogotovo jer sam imao nekoliko jako dugih partija, to umara. Možda bi bilo logičnije da se slobodan dan drugačije rasporedi, bliže petom kolu. Ali generalno, slobodan dan ili ne — meni je u redu: navikao sam na zgusnute rasporede, igrao sam mnogo duplih kola i slično. Za mene to nije veliki problem.
— Dakle, nisi „za manje“, ali ni ne smatraš da je to kritično?
Gukeš, D– Da. Postoji mišljenje da slobodni dani ponekad oduzimaju energiju: uđeš u ritam i onda pauza. Ne znam. Nemam neko određeno mišljenje. Kako je — tako je.
— Vincente, čestitam na lijepoj pobjedi i povratku u plus – sada si na 50% nakon pobjede nad Ardžunom. Odigrano je već 10 partija i imaš samo dva remija. Rekao si da si ovdje izgubio više partija nego tokom cijele prošle godine. A pritom i mnogo pobjeđuješ. Šta se uopšte dešava?
Keymer Vincent – Iskreno, ni sam ne znam. Ne baš tokom čitave prošle godine, nego u posljednjih pola godine. U klasičnom šahu u drugoj polovini godine izgubio sam možda dvije ili tri partije, a ovdje već četiri. I ono što je najneprijatnije – to su bile jednostavno loše partije. Ne da su me dugo nadigravali, nego sam sam veoma lako „poklanjao“ poen. I kod mnogih je ovdje isto tako. Još uvijek pokušavam da shvatim zašto.
— Zar ranije nikada nisi pobijedio Ardžuna u klasičnom šahu?
Keymer Vincent – Da, nikada. Dva puta sam od njega izgubio i nijednom nisam pobijedio. Obično je s njim veoma teško: dobro se priprema, igra jako čvrsto. A danas je sve ispalo previše lako, već iz otvaranja. Napravio je čudne izbore, dobio veoma lošu poziciju i onda je jednostavno patio. Tako se obično ne dešava.
— I nije samo kod tebe: vidimo da i Aniš, koji je inače veoma pouzdan, gubi neke čudne partije. Šta misliš o tome?
Keymer Vincent – Da, ja uopšte ne razumijem šta se ovdje dešava na ovom turniru. Pokušaću da se ne vratim opet u niz užasnih poraza.
— Jučerašnja partija protiv Jordena bila je za tebe veoma netipična.
Keymer Vincent – Da, imao je dobru ideju u otvaranju. Dobio sam malo lošiju poziciju i počeo da pokušavam da ne budem malo lošiji – i u tom procesu sam odmah izgubio. Juče, kada sam se vratio poslije partije, mislio sam: „Šta se uopšte dešava? Mi smo, navodno, top 10 na svijetu, a igramo kao da uopšte nismo na tom nivou.“ Zaista moram igrati bolje.
— Rekao si da si poslije poraza u 2. i 3. kolu počeo igrati bolje, a onda opet „recidiv“.
Keymer Vincent – Upravo tako. Nadam se da je sada dosta. Sutra je slobodan dan i poslije njega se nadam da ću nastaviti već dobrom linijom.
— Predstoji slobodan dan. A evo pitanja: Ajdin Sulejmanli rekao je da, po njegovom mišljenju, ovdje ima previše slobodnih dana i da bi jedan bio sasvim dovoljan. Šta ti misliš?
Keymer Vincent – Ne slažem se. Jedan je definitivno premalo. Sa dva se još može živjeti. Pogotovo sada, kada je kontrola vremena skraćena – igram otprilike upola kraće nego ranije i to je potpuno drugačiji ritam. Da, možda bi se sa ovakvom kontrolom mogao izbaciti jedan slobodan dan, ali ovo je i dalje turnir najvišeg nivoa.
Osim toga, on igra u Challengers grupi – njemu ne treba da troši toliko snage na pripremu. A meni se slobodni dani sviđaju, važni su da bih održao nivo. Čak i treći slobodan dan cijenim.
— Nedavno je objavljen sastav Grand Chess Toura i ti si prvi put tamo. Kakav je osjećaj?
Keymer Vincent – Fantastičan. Grand Chess Tour je jedan od turnira na koji uvijek želiš da se plasiraš. Ove godine imaću i Norway Chess i Grand Chess Tour. To znači da su dobra prošla sezona i izlazak na 4. mjesto na svijetu zaista nešto donijeli. Ovo će biti moja prva godina na ovako elitnom nivou i, naravno, slijedi mnogo priprema. Veoma se radujem tome.
— Ali kalendar ne postaje lakši: Norway Chess, Grand Chess Tour, Vajsenhaus u februaru…
Keymer Vincent – Da, kalendar je zgusnut. Nadam se da ću uspjeti da pronađem neki mirniji period negdje u martu–aprilu, kako bih i trenirao i odmorio se. Ali, naravno, ovakvi turniri su upravo ono zbog čega uopšte igraš šah.
Žavohir Sindarov (Javokhir Sindarov) iz Uzbekistana “najsvježija“ je među mladim zvijezdama koje su se u posljednje vrijeme zapalile na svjetskoj šahovskoj sceni. O indijskom triju – Gukešu, Praggi i Erigajsiju – kao i o njegovom sunarodniku Žavohiru Abdusaturovu govorimo već četiri godine, o Kajmeru najmanje tri. A za Sindarova smo prvi put čuli 2022. godine, kada je kao još šesnaestogodišnji momak bio najmlađi i najupečatljiviji član novih olimpijskih šampiona u Čenaju.
Već sljedeće godine Sindarov je započeo sezonu kao „sedamstotinjak“, ali… činilo se da se nije najbolje nosio s odgovornošću: brzo je ispao iz kluba izabranih i vratio se u njega tek početkom 2025. godine. Ovoga puta – ozbiljno i na duge staze. Njegova „tačka bez povratka“ bio je turnir Freestyle Chess u Vajsenhausu. Tamo je dospio gotovo slučajno (zbog Anandovog odustajanja), ali je odmah pokazao da sveto mjesto nikad ne ostaje prazno: podijelio je prvo mjesto u rapidu, uz zapanjujuće laku pobjedu nad Karlsenom u njihovom prvom međusobnom susretu, zatim eliminisao Nakamuru i samo pukom srećom nije stigao do finalnog meča, zaustavljen od Karuane.
Nakon toga, krivulja Žavohirovih uspjeha naglo je krenula uzlazno.
Pobijedio je na turniru u Malmeu, podijelio prvo mjesto u Taškentu s Praggom i Abdusaturovim, neočekivano posrnuo na Velikom švajcarskom turniru, ali se u potpunosti rehabilitovao na Svjetskom kupu u Goi… Za njega, Erigajsija, Kajmera, Abdusaturova i još desetak elitnih velemajstora to je bila posljednja šansa da se uključe u ciklus za Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Dok su ostali favoriti jedan po jedan ostajali bez nade, Uzbekistanac je uporno išao ka cilju – i nije stao čak ni onda kada mu je glavni cilj, plasman na Turnir kandidata, već bio u džepu, nego je postao pobjednik tog izuzetno prestižnog takmičenja.
— Za početak, čestitke na sjajnoj godini koja se za tebe završila osvajanjem Svjetskog kupa i plasmanom na Turnir kandidata! Žavohir Sindarov — Hvala. Drago mi je što sam uspio da ostvarim tako ozbiljne rezultate i što sam opravdao očekivanja onih koji su vjerovali u mene i navijali za mene.
— Hajde onda da krenemo od onih zahvaljujući kojima su tvoji uspjesi postali mogući. Reci nam nešto o svojoj porodici. Ko su ti roditelji, imaš li braće i sestara? Ko te je naučio da igraš šah i pod kojim okolnostima? Koliko si tada imao godina i kako su treneri procijenili tvoje sposobnosti? Žavohir Sindarov — Moji roditelji nikada nisu imali nikakve veze sa šahom: otac se bavio biznisom, a majka je radila kao učiteljica u školi. Imamo veliku porodicu, imam još tri brata. Ja sam najstariji. Šah me naučio djed, imao sam tada četiri i po godine. Nakon nekog vremena odveo me u šahovski klub u Taškentu. Trenerima sam se odmah svidio: cijenili su moju memoriju, radne navike i ambiciju, i rekli da imam veliki talenat.
Foto: M. Jemeljanova
— U kojem trenutku si sam shvatio da želiš da postaneš šahista? Žavohir Sindarov — Kada sam počeo da osvajam svoje prve turnire u gradu, shvatio sam da želim da budem šahista. To mi se veoma sviđalo… Treba reći da je uspjeha u ranom uzrastu bilo mnogo, to me je gurkalo naprijed, želio sam da pobjeđujem još!
— Jesi li u djetinjstvu imao šahovskog idola, i da li si mu ostao vjeran do danas? Koliko si trenirao, da li ti je to prijalo? Žavohir Sindarov — Uvijek mi se sviđao stil Karlsena i Kasparova, njih dvojica su bili moji idoli i i dalje obožavam njihove partije. Koliko sam trenirao? Moglo je i više, ali… nisam želio da čitavo djetinjstvo provedem za šahovskom tablom.
— Često su te nazivali „mladim genijem“. Kako si se odnosio prema tome kada si to slušao o sebi – da li ti je pomagalo da napreduješ ili, naprotiv, smetalo, nerviralo? Kako si tada sam sebe procjenjivao? Žavohir Sindarov — Pa, još u najranijim godinama osvojio sam mnogo turnira: u gradu, u Aziji, na svijetu. Vjerovatno je za takve titule bilo razloga, ljudi su me smatrali supertalentom. Ali mene to nije posebno brinulo – imao sam cilj i postepeno sam išao ka njemu. Koji cilj? Smatrao sam da imam dovoljno talenta da ostvarim velike uspjehe. Važno je ono što si uradio, a ne ono što si mogao.
— Relativno malo si igrao na omladinskim turnirima. Da li je rani prelazak među „odrasle“ u šahu bio svjestan izbor? Ne čini li ti se da dječje titule nisu potrebne i da samo zbunjuju sve? To su dokazali i Indijci generacije Gukeša, uzbekistanski šahisti, a sada i dvanaestogodišnji Oro, koji igra ravnopravno s ozbiljnim velemajstorima… Žavohir Sindarov — Da, postao sam velemajstor u ranom uzrastu (sa 12 godina, 10 mjeseci i 8 dana – tada drugi rezultat u istoriji, odmah iza Karjakina – prim. E. A.) i prilično brzo sam prestao da igram dječje turnire. Ipak, smatram da su dječji šah i dječje titule, naravno, potrebni… Jer ne uspijevaju svi da dođu na visok nivo u tako ranom uzrastu. Ali ako dostigneš snagu majstora, a pogotovo velemajstora, i prerasteš nivo tih takmičenja, postaviš velike ciljeve – tada treba završiti s igranjem dječjih turnira.
— Da li ti je pomoglo, ili možda odmoglo to što je prije tebe u Uzbekistanu bilo nekoliko izuzetno talentovanih momaka: Jakubbojev, zatim Abdusaturov, koji se brzo probio u lidere prvo kod kuće, a potom i u svijetu… Žavohir Sindarov — Uvijek je dobro kada postoji konkurencija – odmah vidiš ko je šta postigao i koliko je mogao. Počneš da se porediš, da se trudiš da ponoviš, pa i da nadmašiš. Drago mi je što u našoj zemlji postoji tako jaka konkurencija, to me je samo dodatno motivisalo!
— Da li si se ikada upoređivao s Nodirbekom, jesu li njegovi rezultati bili orijentir za tebe? Šta si osjećao kada si uspijevao da ga nadmašiš? Vaši stilovi igre su, čini se, prilično različiti – ispravi me ako griješim… Žavohir Sindarov — Abdusaturov je godinu stariji od mene (rođen je 2004, a Sindarov 2005 – prim. E. A.), i u djetinjstvu sam se često u mislima upoređivao s njim. Ali s vremenom sam prestao da obraćam pažnju na to. On ima svoj put, ja svoj. Uvijek sam se, pritom, radovao njegovim uspjesima. Mi smo u reprezentaciji uopšte vrlo složni.
— A kako se osjećaš sada, kada si ga pretekao i postao prvi igrač iz Uzbekistana koji se plasirao na Turnir kandidata? Abdusaturov je propustio mnogo prilika 2025. godine, Jakubbojev – u posljednjem trenutku. Žavohir Sindarov — Ne osjećam ništa neobično. Mislim da je svako od nas zaslužio čast da igra na tom turniru, ali se sreća ovoga puta osmjehnula meni. Ciklus Svjetskog prvenstva je složen, postoji nekoliko puteva do kandidata… Nadam se da ćemo u budućnosti sva trojica, a možda nam se pridruži i još neko od naših, izboriti pravo da učestvujemo. Iskreno, volio bih da jednog dana vidim dvojicu Uzbekistanca u meču za titulu svjetskog prvaka! (smijeh)
— Koji bi svoj rezultat u klasičnom šahu, prije osvajanja Svjetskog kupa, stavio na prvo mjesto i zašto? Žavohir Sindarov — Smatram da imam mnogo uspjeha koje se može smatrati vrijednim, ali u protekloj godini ih je bilo naročito mnogo (smije se). Posebno mi je ostao u sjećanju turnir Uzchess Cup u Taškentu – bio je to superturnir s prosječnim rejtingom iznad 2720. Podijeliti na njemu 1–3. mjesto (s Pragananandom i Abdusaturovim – prim. E. A.) pokazatelj je ozbiljnog nivoa i to mi je dalo dodatno samopouzdanje.
— S kakvim raspoloženjem si išao na Svjetski kup? Jesi li imao neki predosjećaj da ćeš u Goi igrati dobro? Kako si sebi postavio cilj: plasman u top 16, top 8 ili si zaista računao na ulazak u turnir kandidata? Žavohir Sindarov — Pošto sam te godine sebi postavio cilj da uđem u turnir kandidata, dileme oko toga kakav cilj da postavim uopšte nije bilo… To je bila posljednja prilika i trudio sam se da dam maksimum. Na kraju sam čak malo i „pretjerao“ – i osvojio turnir! Naravno, nisam očekivao pobjedu, ali u nekim danima pojavilo se uvjerenje da mogu mirno da se borim za nju.
Foto: M. Valuša
— Postoji li objašnjenje za tako lošu igru gotovo svih favorita? Bukvalno su jedan za drugim ispadali iz borbe… Žavohir Sindarov — Iskreno govoreći, danas igrači nivoa 2600+ igraju znatno bolje nego ranije. U samo dvije partije veoma je teško utvrditi ko je jači, pa je vjerovatno zato došlo do tolikog broja senzacija.
— Mnogi igrači, poput Nepomnjaščija, pravdali su svoj neuspjeh lošim uslovima smještaja. Da li je zaista sve bilo toliko loše?! Žavohir Sindarov — Nepo je potpuno u pravu. Smatram da je to rekao sasvim opravdano. Moje mišljenje je da sportista ne treba da se navikava da živi i igra „u bilo kakvim uslovima“, naročito šahista. Nemoguće je zahtijevati dobar rezultat kada ne možeš normalno da spavaš niti kvalitetno da se hraniš… Lično sam imao problem samo s hranom – bez mesa nije bilo lako (smije se).
— U kojem trenutku si osjetio da možeš da se domogneš mjesta u top 3? Koji meč (do polufinala) ti je bio najuspješniji, a koji najteži? Kako si se nosio s tim problemima i kako si se odmarao?
Žavohir Sindarov — Poslije meča s Ju Jangjijem (4. kolo, Sindarov je pobijedio u rapidu – 2,5 : 1,5 – prim. E. A.) shvatio sam da mogu nadigrati bilo kojeg protivnika. Za mene je on bio „kineski zid“ (do Svjetskog kupa Žavohir nijednom nije pobijedio Kineza; izgubio je od njega na Olimpijadi u Budimpešti 2024 – prim. E. A.), ali poslije toga bio sam potpuno siguran u sebe! Iskreno, nisam očekivao da ću jedinu partiju na turniru izgubiti od Martineza (u klasici je Sindarov imao rezultat +3 =11, u rapidu +5 –1 =4 – prim. E. A.), ali on je odigrao nevjerovatan turnir i vjerovatno sam potcijenio njegovu igru… Trudio sam se da u svakoj partiji igram što je moguće mirnije – i to mi je pomoglo.
— Kakvi su bili osjećaji kada si u polufinalu u rapidu eliminisao Jakubbojeva, ušao u finale i samim tim na turnir kandidata? Žavohir Sindarov — Prije svega, naravno, olakšanje: glavni zadatak za ovu godinu bio je ispunjen! A zatim sam već razmišljao o tome kako da dobro odigram finale.
— Da li si uspio da se oslobodiš osjećaja „nepotrebnosti“ finala, da se sabereš i ipak otmeš Svjetski kup od Vej Ija? Žavohir Sindarov — U početku mi je bilo teško da se natjeram da se pripremam za partije, ali sam onda shvatio da se finale ne igra svaki dan, pa sam se potrudio da i u ovaj meč uložim maksimum – i to mi je pomoglo da pobijedim!
— Ko ti je prvi čestitao povodom osvajanja Svjetskog kupa i čija čestitka ti je bila najdraža? Žavohir Sindarov — Čestitalo mi je zaista mnogo ljudi… Prije svega, naravno, bilo mi je najdraže da dobijem čestitke od porodice i od djeda. Bio sam srećan da vidim njegovu radost, jer sam u velikoj mjeri upravo zahvaljujući njegovom trudu dostigao ove visine.
— Nakon pobjede na Šahovskoj olimpijadi na članove reprezentacije Uzbekistana sručila se prava zlatna kiša: stanovi, automobili, opštenarodna slava. Žavohir Sindarov — U domovini su me dočekali kao heroja. Bilo je to veoma prijatno. Ali dugih slavlja nije bilo – nema vremena, pred nama su novi turniri.
Foto: Šahovska federacija Uzbekistana
— Jasno je da je rano o tome pitati, ali kako planiraš da formiraš svoj trenerski štab i da se pripremaš za Turnir kandidata? Može li u tvoj štab ući neko iz reprezentacije Uzbekistana? Žavohir Sindarov — O tome ću zasad ostati bez komentara (smije se). Reći ću samo jedno – posla uoči Turnira kandidata 2026. biće zaista mnogo.
— Šta ti se najviše dopada u šahu, i u kreativnom i u sportskom smislu? Možeš li sa zadovoljstvom da se sjetiš partije koju si dobro odigrao, ali izgubio zbog neke glupe greške? Žavohir Sindarov — U djetinjstvu su mi se više dopadale taktika i žrtve, a sada više cijenim „čistu“ igru, u kojoj se pronalaze suptilne ideje. Što se tiče kreativnosti, za mene je sadržaj partije važniji od samog rezultata. Dešava se da odigraš nevjerovatno jako, ali u cajtnotu napraviš previd i izgubiš – za mene takve partije ne gube vrijednost… Ipak, najveće zadovoljstvo dobijam kada uspijem da odigram čistu partiju od početka do kraja. Ali niko nije zaštićen od grešaka – to je normalno, na njima učimo.
— Ne čini li ti se da se danas kreativni element u igri cijeni manje nego ranije – svima su važni samo pobjede i plasmani? Žavohir Sindarov — Ne, ljepota igre se i dalje veoma cijeni. Posebno među profesionalcima. Nije slučajno što se svima toliko dopada Freestyle Chess.
— Kako u tom kontekstu ocjenjuješ njegovu popularizaciju od strane Karlsena? Žavohir Sindarov — Iskreno govoreći, Freestyle Chess je najbolje što trenutno imamo. Ne šalim se! Bez teorije, bez bubanja… Možda će mnogi amateri reći da je to nezanimljivo, nerazumljivo. Ali nama je zabavno! Svi koji igraju turnire u Fišerovom šahu dobijaju pravi užitak: umjesto da provedeš 4–5 sati u pripremi za partiju, ti se jednostavno odmaraš, šetaš, spavaš, a deset minuta prije početka dođeš u salu, vidiš poziciju i igraš. Ovdje su svi u ravnopravnim uslovima. Nadam se da je budućnost upravo u ovoj igri!
— Postoji li neka razlika između „freestylea“ i klasičnog šaha? I možeš li objasniti zašto tebi to ide tako dobro? Žavohir Sindarov — Razlika je, naravno, u otvaranju. Figure stoje na neobičnim početnim poljima i borba počinje već od prvih poteza. Igra je nevjerovatno dinamična.
— Ali zašto nekima, poput tebe, to ide, a drugima ne? Žavohir Sindarov — Teško pitanje. Mogu da govorim samo za sebe. Volim da „pronalazim odgovore“ već od prvih poteza u partiji – vjerovatno zato mi i ide.
— Gotovo slučajno si dospio na prvu etapu Grand Slama u januaru 2025, ali si tamo izazvao pravi senzaciju… Sjećaš li se svojih osjećaja tokom turnira: ubjedljive pobjede nad Magnusom, plej-ofa u kojem ti je za dlaku izmakao plasman u finale? Da li si imao osjećaj da si ušao u neki drugi svijet, u klub izabranih, u kojem se nisi osjećao kao stranac? Žavohir Sindarov — Prije tog turnira igrao sam kvalifikacije veoma jako i zamalo se plasirao. Bio je dramatičan meč protiv Fedosejeva, u kojem sam na kraju ipak izgubio. Nisam ušao u glavni turnir, ali se nisam ni razočarao – imao sam druge ciljeve, a to sam igrao više iz zabave… Onda je Anand odustao i neočekivano su me pozvali. Pomislio sam: kako sjajno, takva prilika se ne ukazuje svaki dan – i igrao sam s velikim entuzijazmom. Na kraju je uspjelo sve to što ste naveli i stekao sam veliko samopouzdanje za budućnost!
Foto: L. Otes
— Da li ti je rivalstvo s Abdusattorovom davalo dodatnu snagu? I ko je od vas jači u Freestyle Chessu? Žavohir Sindarov — Ma ne baš! Nodir je takođe vrlo jak u toj igri, a jasno je da jedna partija ne može ništa da odluči. Bilo mi je zanimljivo da se s njim nadmećem.
— Koliko razumijem, 99% tvog vremena zauzima šah… Da li uspijevaš da živiš i „običnim“ životom – da provodiš vrijeme s porodicom, viđaš se s prijateljima, ideš u školu/fakultet? Da li te pažnja javnosti opterećuje? Žavohir Sindarov — Volim šah, ali ne zaboravljam ni na običan život. Imam svoja interesovanja i hobije, imam prijatelje i porodicu. Za sve nađem vremena.
— Šta te najviše zanima osim šahovske karijere? Žavohir Sindarov — Dopadaju mi se razne stvari – knjige, muzika. Ali posebno volim filmove, trudim se da gledam sve najzanimljivije čim izađe. Ipak, vjerovatno najviše volim da gledam fudbal. Obožavam ga. Veliki sam fan Barselone!
— Gledaš li neke šahovske strimove, i ako da – koje? Žavohir Sindarov — Trudim se da ne gledam šahovske strimove, tako da nemam omiljeni šahovski kanal niti strimera kojeg redovno pratim.
— Kako vidiš svoju budućnost za 3, 5 ili 10 godina? Hoće li to zavisiti od toga da li ćeš postati svjetski prvak? I, usput, da li želiš ili sanjaš da postaneš broj jedan u svijetu šaha? Šta si spreman da žrtvuješ da bi to ostvario? Žavohir Sindarov — Želim da budem jak šahista i, naravno, da se borim za titulu. Koliko daleko gledam unaprijed? Vjerovatno 3–5 godina, ne dalje. Dopada mi se život šahiste: rad, igra, rivalstvo, putovanja, nova mjesta i ljudi. Zato ću, dok mi ne dosadi, živjeti upravo tako! (Smije se.)
— Jorden, čestitke. Danas je to bila prava ubjedljiva pobjeda — sada si na 5,5 iz 9 i samo pola poena iza lidera. Kako se osjećaš? Jorden van Foreest: Iskreno, uopšte nisam očekivao da danas pobijedim, a posebno ne na ovakav način. Ali osjećaj je zaista fantastičan. Vjerovatno je to najjači protivnik kojeg sam ikada pobijedio. Šta će biti dalje — ko zna, ali u ovom trenutku je to veoma prijatan i neočekivan osjećaj.
— Igrao si Londonski sistem. Upravo smo o tome govorili prije prenosa: ranije si ga igrao, ali ga dugo nisi koristio. Zašto si danas odlučio da izvučeš Londonski sistem? Jorden van Foreest: Nisam planirao da obavezno igram Londonski sistem, ali mi se ovaj redoslijed poteza učinio zanimljiv baš protiv njega, jer on obično izbjegava takve pozicije kada je pješak već na d5. Tu je i iskustvo: Londonski sistem sam zaista igrao prije sedam–osam godina. Danas je to otvaranje veoma popularno i detaljno analizirano. Ima reputaciju dosadnog, ali sam nekada s njim imao i lijepe pobjede i loše partije.
— Danas sigurno nije bilo dosadno. Jorden van Foreest: Da, potpuno neočekivano. I mislim da me je on sam malo isprovocirao. Izabrao je vrlo solidnu varijantu sa lovcem na d6. A moj potez Ld3 je već malo iznenađenje. Obično se igra Nd2, ali, kao što je partija pokazala, konj kasnije sasvim mirno ide na c3. Pozicija tada postaje oštrija, jer bijeli dobija planove sa dugom rokadom. Kompjuter smatra da je kod crnih sve u redu, ali to više nije ona „tipična“, mirna Londonska sistemska pozicija.
— Jesi li imao neku konkretnu partiju kao orijentir? Jorden van Foreest: Da, sjetio sam se partije mog prijatelja Amina Tabatabaija. Čak sam sjedio pored njega dok je nju igrao. On je tada izgubio, ali je stajao bolje, i učinilo mi se da je ta ideja zanimljiva. Tog jutra sam ponovo pogledao tu partiju i pomislio: „Aha, da, ovo je izgledalo sasvim dobro.“
— Jesi li već u otvaranju osjetio da stojiš dobro? Jorden van Foreest: Uglavnom da. Obično je crnom korisno da brzo odigra a6, kako ne bi bilo ideja sa lovcem na b5 ili konjem na b5. On je odigrao Nc6, i tu šahovska mašina voli Bb5, ali ja sam poželio da igram h5. Ako odgovori sa h6, pješak postaje „udica“ za napad — kasnije se mogu pojaviti ideje g4. A ako ne odigra h6, onda ja sam igram h6 i taj pješak mi se sviđa. Ali on je odigrao potez posle kojeg sam dobio i h6 i Bb5. Ako rokira, ja mijenjam konja, postavljam svog na e5 i imam jakog konja plus pješaka h6. Nije sigurno da je to objektivno dobijeno, ali bijelom je tu veoma prijatno za igru, a crni skoro da nema kontraigru.
— Misliš li da je počeo da precjenjuje opasnosti? Jorden van Foreest: Moguće. On je veoma jak igrač i sve je to vidio, ali mi se čini da je počeo malo da komplikuje. Odigrao je c4, što je izgledalo čudno. Poslije Ne5 njegova ideja je bila Ng8 pa f6, da izbaci mog konja. Ali meni se činilo da to ne može funkcionisati — crni previše zaostaju u razvoju. Tu je već f5 izgledalo veoma jako.
— Nisi žurio, ali si djelovao vrlo sigurno. Jorden van Foreest: Samo sam se trudio da igram objektivno. Sviđalo mi se Nc4, sviđalo mi se i Nxd5. Ako rokira, postoji ideja Nxb6. Onda sam vidio potez Qe3. Ako se brani damom, ja prebacujem damu na h3, on više ne može da rokira, a top ide na h1 — i, suštinski, tu je kraj. Poslije toga se crnima pozicija jednostavno raspada: nema razvoja, pješak h6 je veoma jak i sve puca po šavovima.
— Znači, ključna kombinacija je odlučila sve? Jorden van Foreest: Da, baš ona. Poslije toga je realizacija bila relativno jednostavna. Top ide na d7 — i partija je praktično završena.
— Sada imaš 5,5 iz 9 i sutra igraš protiv Žavohira Sindarova, koji je takođe na 5,5. Kakav je osjećaj pred takav meč? Jorden van Foreest: On je veoma prijatan čovjek i izuzetno jak šahista. Malo smo igrali ranije — jednom sam pobijedio kad je imao 12 godina, ali to se ne računa. Sada je on top-igrač: osvojio je Svjetski kup, igra na Turniru kandidata. Mnogo mi se sviđa i kao osoba i kao šahista. Naravno, trudiću se da odigram maksimum, ali u suštini čak i navijam za njega. Vidjećemo hoće li ispasti dobra partija.
Novinar: Praggnanandhaa, čestitam. Dugo je trajala ta borba, pa mora da je veliko olakšanje pobijediti u ovoj partiji protiv Aravinda nakon tako duge i iscrpljujuće igre.
Praggnanandhaa, R: Da, mislim, u nekim prethodnim partijama ovdje nisam uspio da upišem nijednu pobjedu, pa iskreno danas uopšte nisam očekivao da ću pobijediti. U jednom trenutku sam stvarno mislio da će biti remi, ali onda je pozicija polako počela da postaje nezgodna. Pred kraj, u završnici s topovima, nisam ni siguran kako je sve teklo, jer kad sam aktivirao topa, situacija je postala vrlo komplikovana. Vjerovatno sam propustio i neke jednostavne stvari pri kraju, ali dobro — barem nisam sve upropastio. Uspio sam da zadržim kontrolu i da završim partiju kako treba.
Novinar: Kako gledaš na prva kola turnira? Šta misliš da možda nije funkcionisalo kod tebe?
Praggnanandhaa, R: Iskreno, ne znam. Počeo sam s dva poraza, a to svakako nije dobro. Nakon toga su i moji protivnici igrali vrlo dobro, pa nisam imao mnogo prilika. Samo sam pokušavao da igram svoj najbolji šah i da vidim hoće li se pojaviti neke šanse. Naravno da to nije idealno, ali mislim da je važno što sam sada upisao prvu pobjedu.
Novinar: Da li misliš da predstojeći Kandidatski turnir ima ikakve veze s tim? Igrači često žele da sakriju dio pripreme, ali istovremeno i da daju maksimum na ovom turniru. Kako nalaziš balans?
Praggnanandhaa, R: Ne mislim da to ima ikakve veze s tim, jer se za Kandidatski turnir još nisam ni počeo pripremati. Tako da, realno, nema veze. Više je stvar u tome da mi je prva partija bila loša, a druga takođe nije bila naročito dobra. Kad kreneš s dva poraza, treba ti neki zamah da uđeš u turnir, a ja ga tada nisam imao. Ipak, mislim da moja igra u cjelini nije bila onoliko slaba koliko to rezultati možda pokazuju, i nadam se da ću se popraviti u nastavku.
Novinar: Sada si na minus jedan, što svakako nije katastrofalan rezultat. Kako gledaš na preostale četiri partije?
Praggnanandhaa, R: Iskreno, samo uživam u igri. Želim da dam sve od sebe i da vidim kako će se završiti te posljednje partije.
Novinar: Prije nekoliko sedmica Duolingo je objavio reklamu u kojoj si ti glavni lik. Meni je bila baš sjajna. Možeš li nam reći nešto o iskustvu snimanja i kako je to izgledalo iz tvoje perspektive?
Praggnanandhaa, R: Kad sam počeo „prije nekoliko sedmica“, iskreno nisam znao kuda idem, jer sam u tom periodu imao toliko turnira i obaveza. Ali snimanje je bilo stvarno zabavno iskustvo. Zaista sam uživao i mislim da je na kraju ispalo vrlo dobro, tako da sam zadovoljan.
Novinar: Kako si se osjećao kada si prvi put vidio završnu verziju reklame?
Praggnanandhaa, R: Osjećaj je bio dobar. Iskreno, veći dio truda bio je s njihove strane i to se jasno vidi. Ja nemam osjećaj da sam se previše trudio, ali mislim da je rezultat odličan.
Novinar: Ti si zaista sjajan za saradnju. Hvala ti puno na vremenu, znam da ti je bio dug dan. Još jednom čestitam na pobjedi i želim ti puno sreće sutra.
— Aniše, čestitam. Baš raduješ publiku: prvo si pobijedio svjetskog prvaka crnim figurama, a već sljedeći dan i lidera turnira, opet crnim. Kako se osjećaš? Aniš Giri- Dobro. Sviđa mi se takav uvod. Zvuči kao ona šala: „Imam dvoje djece — sina i sina.“ Tako i ja: „dvije pobjede crnim.“ Smiješno. Čak je i moj trener prije turnira govorio: „Sad dolazi težak period.“ Samo nije znao kakav tačno. Ali danas sam stvarno imao sreće, tako da sam, naravno, sretan.
— Šta se promijenilo? Šest partija bez pobjede, pa onda dvije zaredom, bam-bam. Aniš Giri- Ranije nisam imao sreće, sad imam. Mislim da je to cijelo objašnjenje. Ovdje već 18 godina radim isto — nema nikakvih tajni.
— Danas je, čini se, sve počelo ozbiljnom teorijskom raspravom. Kakva je pozicija nastala? Aniš Giri- Da, pozicija je bila zanimljiva. Glavno pitanje je — čiji je kralj slabiji. Kod crnog je već otkriven, ali ni bijeli kralj nema idealno sklonište. Djeluje da na g1 može biti siguran, ali ako ja dovedem damu na h3, više nije. Zato je pozicija takva… klizava.
— Rekao si da si bio sretan što si odigrao b5. Zašto? Aniš Giri- Bio sam zadovoljan potezom b5. Ako se apstrahuje i zamisli da se na kraljevskom krilu „ništa čudno ne dešava“, onda je b5 vrlo poželjan pozicioni potez. Ali zbog čudnih stvari oko kraljeva sve može funkcionisati drugačije. Ipak, b5 mi se sviđao.
— A gdje je završila tvoja priprema? Aniš Giri- Moja priprema nikad nije ni počela niti se ikad završava. Ja sam priprema.
— To zvuči filozofski. Aniš Giri- Shvati: priprema nije neki uređaj koji postoji negdje odvojeno od tebe. To je kao da ideš u bitku — oblačiš oklop. Ako izađem go, jednostavno će me ubiti. Ja dolazim u oklopu, ali oklop sam ja. A kod drugih to često izgleda ovako: pripreme se, izađu iz otvaranja i onda ne znaju kako da igraju dalje. Kod njih su „priprema“ i „oni“ odvojeni. A kod mene — ja i jesam priprema. Zato ona nema ni početak ni kraj.
— U kojem trenutku si osjetio da je već „gotovo“? Aniš Giri- Kad smo razmijenili bjelopoljne lovce, postalo je još ugodnije: što je manje figura, to je važniji njegov skakač na h4 — a on je tamo zaglavljen. Više nema normalnih prodora, a meni je bilo samo potrebno da mu ne dozvolim potez e4 — i to se skoro nikad neće desiti.
I imao sam sreću što imam potez Ba3. Naizgled, poziciono djeluje da ne želim mijenjati lovce, jer imam „dobrog lovca protiv lošeg“. Ali u stvari problem nije u njegovom lovcu — problem je u skakaču. A lovac na a3 stoji tamo gdje moj skakač treba da stoji — na d6. Osjećam polje d6, a onda skakač ide preko d6 na e4 — sve je vrlo logično.
— Ali su ti kasnije rekli da si ga na trenutak ipak pustio nazad u igru. Jesi li to osjetio? Aniš Giri- Nisam bio sto posto siguran, ali on se branio s ogromnim entuzijazmom. Mladi to znaju. Činilo se da je već vrijeme da „entuzijazam splasne“, ali ne — on je nastavljao.
Očekivao sam potez Qc1 — to je bila neugodna praktična šansa. Zatim Qd1 — takođe lukavo: prijeti Ng2. I onda je nakon h5 odigrao e4 — i to više nije samo previd Qg5, nego praktično žrtva s pokušajem da zapetlja. Strateški je bio mrtav, ali su se taktički pojavili trikovi: moj kralj je otvoren, figure nisu savršeno usklađene. Da, objektivno je i dalje izgubljeno, ali morao sam nalaziti precizne poteze.
— Da li je bio trenutak kada si mislio da je sve već riješeno, a ispostavilo se da ipak nije tako jednostavno? Aniš Giri- Da, tačno. Propustio sam jednu važnu sitnicu: potez a4 s idejom Kd2 — to je vrlo lukavo. Vidio sam a4, ali sam razmišljao o Kc3, a ne o Kd2. A s Kd2, ispada, više ne mogu topom na drugu liniju.
I to je baš ona vrsta pozicije koju sam htio izbjeći po svaku cijenu, ali nisam vidio redoslijed poteza a4 i Kd2. Da je on to uspio, vjerovatno bismo i dalje sjedili i igrali.
— Znači bio si sretan što se nije izvukao? Aniš Giri- Veoma. Zato što se branio sjajno i skoro se spasio. Ali u cjelini, partija je bila lijepa.
— Aniš Giri, čestitam na prvoj pobjedi na turniru. I, vjerovatno, nema ničega slađeg nego pobijediti svjetskog prvaka crnim figurama. Aniš Giri -Da, naravno, veoma sam srećan. Prošle godine bio sam jako blizu — bilo je to u prvom kolu, kada je on tek postao svjetski prvak. Tada sam bio veoma nadahnut. I sada, kada sam shvatio da zaista dobijam, rekao sam sebi: „Dobro, sada se moram maksimalno skoncentrisati.“ Srećom, pozicija je ovog puta bila mnogo jednostavnija nego tada.
— Sa strane je djelovalo kao da si čitavo vrijeme držao situaciju pod kontrolom. Da li si i ti imao takav osjećaj? Aniš Giri -Da, ali pritom ne mislim da sam uopšte morao da dobijem tu poziciju. Objektivno, ona je bila približno izjednačena. On je sam izabrao tu varijantu i, naravno, nije igrao na remi — on uvijek igra vrlo ambiciozno. Mislim da je u jednom trenutku već tražio izlaz u mirniju poziciju, ali to nije bilo lako. Moguće je da sam i ja nešto propustio. Kada sam odigrao Ra7, isprva nisam shvatio koliko je to jak potez. Kasnije sam primijetio ideju s Nd6 poslije Qb5 — mislim da je upravo to on previdio. Ni ja to u početku nisam vidio, jer tokom partije ponekad u glavu dolaze čudne misli i počneš da računaš sasvim pogrešne varijante.
— Kompjuter, inače, pokazuje da je do greške pozicija bila približno jednaka. Aniš Giri -Da, čak me je to i iznenadilo. Danas motori ili kažu „jednako“, ili „izgubljeno“, sredina je skoro nestala. A za čovjeka je to upravo prelazno stanje: izgleda opasno, ali se još može braniti. Poslije partije smo malo razgovarali o tome i on je sam rekao da nije bio siguran da li pozicija stoji normalno. I ja sam osjećao da je možda ipak motor drži. Zato sam i sumnjao da li da uđem u varijantu s Nd6 — izgledala je lijepo, ali možda i nije dobijala.
— Kako misliš, zašto ove godine ima toliko grubih grešaka? Aniš Giri -Pa, osim toga što ti sve ometaš intervjuima prije partije — šalim se, naravno. To nije razlog. U stvarnosti ima mnogo faktora: borbene partije, napetost, kontrola vremena bez dodatka. Atmosfera u sali je takođe drugačija. Ranije je prostor bio otvoreniji, a sada su gledaoci bliže i ja to lično jače osjećam. Ovdje igram već dvadeset godina i osjećam razliku. Uz to, sami igrači su sada veoma borbeni: Hans, Fedosejev, Gukeš, Abdusatov — svi stalno „zagrijavaju“ poziciju. A kada je temperatura visoka, previdi su neizbježni.
— Pomenuo si da si najstariji učesnik turnira. Kakav je to osjećaj? Aniš Giri -Zabavan osjećaj. To je više slučajnost — jer tu su i Magnus, i Hikaru, i Karuana, koji su stariji od mene. Ali tako je ispalo. Prvi put u životu ja sam najstariji na turniru. Mislim ne i posljednji put.
— Predstoji Turnir kandidata. Da li to utiče na tvoje razmišljanje ovdje, u Vajk-an-Zeu? Aniš Giri -Naravno da utiče. Veoma želim da ovdje dobro odigram, ali istovremeno već razmišljam o Turniru kandidata. To je drugi turnir, drugi nivo pripreme. Ponekad čak i tokom ovog turnira uhvatim sebe kako razmišljam o njemu. I veoma ga iščekujem.
— Kako će izgledati priprema za Turnir kandidata? Aniš Giri -Poslije ovog turnira potrošiću mnogo vremena na pripreme. Želim da rasporedim snagu tako da mi ostane dovoljno energije. Danas su alati izuzetno snažni, kompjuteri nevjerovatno moćni, i sa takvim nivoom analize mogu se smisliti potpuno lude ideje, kao što je bilo na prethodnom Turniru kandidata. Mislim da će biti veoma zanimljivo.
— I posljednje pitanje: nova kontrola vremena. Kao ambasadora turnira, da li su te pitali o tome? I šta ti misliš o njoj? Aniš Giri -Smatram da je to bila dobra ideja — prije svega kao priprema za Turnir kandidata. Za mene lično to je plus. Iako je za rezultat ovdje možda minus: bilo bi mi lakše da igram u uobičajenoj kontroli, na koju sam navikao godinama. Tako da su moje šanse ovdje vjerovatno malo manje, ali su zato šanse na Turniru kandidata malo veće. Spreman sam da prihvatim takvu razmjenu.
— Nodirbek, čestitam na velikoj pobjedi protiv svjetskog prvaka Gukeša. Završnica je bila veoma oštra i šokantna. Kakve su ti misli prolazile kroz glavu u samom finišu partije? Nodirbek Abdusattorov– Žao mi ga je. To je užasan osjećaj. I sam sam se mnogo puta našao u takvoj situaciji, pa savršeno razumijem koliko je to teško. U cjelini, partija je tekla normalno. U jednom trenutku se previše zanio i počeo forsirati događaje, ali sam ja sve držao pod kontrolom. Činilo mi se da imam pouzdanu rezervu za remi. Na kraju mu je ponestalo vremena, unervozio se i napravio grubu grešku.
— A onda se desio taj previd… Nodirbek Abdusattorov- To je nemoguće objasniti. Još jedan potez u zbirci neobjašnjivih previdâ. Mislim da je ovo bilo prvo kolo na turniru u kojem su se dogodile tako grube greške. Uopšte, prije toga se ne sjećam partija s takvim previdima. Ova partija je jedan od najupečatljivijih primjera. Završnica je jednostavno šokantna.
— Malo o nečemu drugom: prije par dana si igrao padel. Jesi li poslije toga još jednom igrao? Nodirbek Abdusattorov- Ne. Pokušavali smo naći još dvojicu igrača, htjeli smo igrati dva na dva, ali nije uspjelo.
— I dalje tražiš partnere? Nodirbek Abdusattorov- Naravno. Ako neko slučajno gleda (ili sluša) ovaj intervju i želi igrati, biće mi drago.
— Kako si proveo slobodan dan? Nodirbek Abdusattorov – Otišao sam u Beverwijk na ručak, zatim u teretanu, malo sam trenirao. Uglavnom sam se odmarao i oporavljao.
— Često te nazivaju jednim od najspremnijih šahista. Koliko je važno biti u formi na ovako dugom turniru? Nodirbek Abdusattorov -Turnir je veoma dug, tako da je fizička aktivnost neophodna. Svako ima svoj pristup. Kada se osjećam dobro, idem u teretanu i treniram, a u ostalo vrijeme se jednostavno odmaram.
— Trenutno dijeliš prvo mjesto, a možda si čak i samostalni lider. Kakav je osjećaj na polovini turnira? Nodirbek Abdusattorov – Poslije ovakve „poklon-pobjede“, naravno da je prijatno. Ali to je i znak da još moram unapređivati svoju igru. Partijom nisam zadovoljan, ima na čemu da se radi.
— Vincent, čestitamo na pobjedi. Partija protiv Aravinda bila je zaista luda. Vincent Keymer- Drugo i treće kolo bili su iskreno loši – i po rezultatu i po kvalitetu igre. Juče sam samo pokušavao da igram pouzdano, da pronađem ritam i ponovo osjetim turnir. Mislim da je to upalilo. Danas sam se osjećao mnogo bolje i, čini mi se, odigrao sasvim pristojno.
— Kako uopšte uspijevaš da se „vratiš“ u turnir nakon neuspješnih partija? Šta konkretno radiš? Vincent Keymer- Trudim se da igram „normalnije“ partije: manje ludila, više koncentracije. Jednostavno da ponovo počnem da igram dobar šah i da osjetim kako to izgleda. To mi je bio glavni cilj.
— Sada si opet na 50%. Nije idealan start, ali turnir je dug, zar ne? Vincent Keymer- Da, ispred nas je još osam kola, praktično cijeli krug. Ako si sada u dobroj formi, šanse će se sigurno pojaviti. Sastav je veoma borben, neće biti tako da svi samo igraju remije. Ako igraš dobro – prilike dolaze. Naravno, dva poraza na početku su neprijatna.
— Pred prvi dan odmora stiče se utisak da ove godine u vazduhu ima nešto posebno. Osjećaš li to? Vincent Keymer- Mislim da jednostavno ima više grešaka. Kada se igra veoma precizno, to je publici manje atraktivno. A ovdje je kontrola vremena neobična i to zaista nešto mijenja.
— Iako je formalno slična uobičajenoj. Vincent Keymer- Formalno da, ali po osjećaju – ne. Posebno kada ostane malo vremena. Obično postoji automatski ritam na koji smo navikli, a ovdje ga nema. Mislim da je nešto slično doživjela i starija generacija kada je uveden dodatak vremena. Sada i mi moramo ponovo da se prilagođavamo. Igramo sa mnogo različitih kontrola, ali klasični šah bez dodatka vremena gotovo nikada. To je velika razlika i ona zaista utiče na igru.
— Rekao si prije intervjua da prvi put igraš s ovakvom kontrolom na dužoj distanci. Kakvi su utisci? Vincent Keymer- Nije lako. U prvom kolu mi je, čini se, pomogla, a u drugom – naprotiv, odmogla. Mislim da je za buduće kvalifikacije to korisna praksa. Važno je da se navikneš, da razumiješ kako da raspolažeš vremenom i šta zapravo znači „malo vremena“. Obično čak i na nuli imaš dodatak, a ovdje već na pet minuta počinješ da se osjećaš nesigurno. Vrlo čudan osjećaj.
— I za kraj: planovi za dan odmora? Vincent Keymer- Samo da se odmorim. Ne planiram ništa posebno. Drago mi je što sam pobijedio, osjećam da sam se ponovo vratio u borbu. To je dovoljno.
