V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (28.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

Bobi Fišer

11-ti svjetski prvak Robert Džejms Fišer, nesumnjivo je bio talentovan šahista. Bobi, kako su ga stalno zvali (možda i zato što je bio hirovit i razmažen poput djeteta), rođen je 1943. godine u Čikagu, u porodici emigranata. Porodica Regine, njegove majke, preselila se u Ameriku iz Švajcarske. Zatim je Regina 1932. godine otišla na studije u Berlin, gdje je upoznala Gerharda Fišera.

Godinu dana nakon dolaska fašista na vlast u Njemačkoj, Regina i Gerhard preselili su se u Moskvu, gdje su živjeli pet godina i vjenčali se. Regina je nastavila školovanje na Moskovskom medicinskom institutu, a njen muž je radio u neurohirurškom institutu. Godine 1939. Gerhard je, kao antifašista, otišao u Španiju da učestvuje u građanskom ratu. Ubrzo nakon toga i Regina je iz Moskve otišla u SAD.

Nakon nekoliko godina, Bobijevi roditelji su se razišli. Majka je ostala u SAD-u, dok se otac, koji je imao španski pasoš, nastanio u Čileu. Regina je ostala sama sa dvoje djece i jedva je sastavljala kraj s krajem. Fišer praktično nije viđao oca, a u američkoj štampi se u vezi s Bobijem više puta čak dovodilo u pitanje očinstvo Gerharda.

Sa šest godina Bobi je došao u dodir sa šahom, s kojim se više nikada nije razdvajao. Škola ga nikada nije posebno zanimala i čak je nije ni završio.

Godine 1958, nakon što se njegova majka obratila rukovodstvu Sovjetskog Saveza, Bobi je doputovao u Moskvu. Dočekan je raširenih ruku: obezbijeđen mu je automobil, prevodilac, ponuđen bogat kulturni program, posjete pozorištu i muzejima. Međutim, već tada, potpuno „opsjednut“ šahom, odbio je sve kulturne aktivnosti i svakodnevno je od jutra do večeri provodio vrijeme u Centralnom šahovskom klubu, igrajući blic sa sovjetskim majstorima.

Već tada je pokazivao veliku ambicioznost. Želio je obavezno da igra sa Botvinikom i drugim slavnim velemajstorima. Kada su ga odbili, objašnjavajući da oni ne igraju blic, Bobi se uvrijedio – i to na dugo vrijeme.

U tom periodu u SAD nije sve bilo mirno oko porodice Fišer. Na osnovu izvještaja raznih informatora, Bobijeva majka je označena kao nepouzdana osoba i bila je pod nadzorom službi Federalnog istražnog biroa (FBI). Jedan od glavnih razloga za nadzor bio je to što se Regina priključila jednoj od komunističkih organizacija u SAD, koje su se nalazile na spisku grupa koje nastoje da neustavnim sredstvima promijene oblik državnog uređenja. Ona je, kao i nekoliko miliona Amerikanaca, bila pod nadzorom FBI-ja dugi niz godina. U svjetskoj štampi, kao i kod nas, sve te aktivnosti su vrlo slikovito i tačno nazivane „lov na vještice“. FBI agenti su pratili Bobijevu majku čak i tokom njenih putovanja s Bobijem u druge zemlje.

Bobi je prilično brzo napredovao u šahu i stalno ponavljao da su za njega šah – sve. U bilo koje doba dana i noći šahovska tabla mu je bila u rukama, čak i tokom ručka u restoranu.

Svjestan da se šahovska Meka nalazi u SSSR-u, naučio je ruski jezik kako bi mogao da čita sovjetsku šahovsku literaturu. Najvjerovatnije mu je u tome pomogla majka, koja je savladala ruski tokom života u Moskvi.

Čini se da je 1964. godine, iako nisam siguran, Bobi rekao: „Rođen sam u znaku Ribe. Ja sam velika riba koja guta velemajstore. Volim novac. Mogao bih da igram za ulog – dolar ili dva, ali ja želim da postanem svjetski šampion.“ Ka tom cilju Bobi je išao fanatičnom upornošću, ali je taj put bio trnovit.

Godine 1962. prvi put je učestvovao na turniru kandidata za titulu svjetskog šampiona, održanom na ostrvu Curaçao. Tada je zauzeo tek četvrto mjesto, iza Petrosjana, Keresа i Gelerа. Nakon neuspjeha na turniru nije tražio razlog u sebi, već je odmah optužio sovjetske velemajstore za zavjeru protiv njega i za međusobno igranje remija. Međutim, poznavaoci su s pravom govorili da bi, da je Bobi na tom turniru igrao bolje od ostalih i realno pretendovao na prvo mjesto, sovjetski velemajstori morali da pobjeđuju jedni druge kako bi ga prestigli, a ne da igraju remije.

Nakon toga se nekoliko godina povukao i nije učestvovao na ozbiljnim međunarodnim turnirima.

Godine 1965. na Kubi je održan međunarodni turnir u čast Kapablanke, na koji su pozvali i Fišera. On je pristao da učestvuje na turniru, međutim vlasti su se usprotivile (u SAD je važio zabrana putovanja Amerikanaca na Kubu), i Stejt department mu nije izdao izlaznu vizu. Bobi, koji je s velikim poštovanjem gledao na Kapablanku, nije se pomirio s tim i našao je drugi način da učestvuje na turniru – igrao je telefonom.

Sljedeće godine ponovo je bio u centru pažnje, učestvujući na tri međunarodna turnira. O njemu su opet s velikim patosom govorili kao o zvijezdi u usponu.

Godine 1967. Bobi preduzima drugi pokušaj u borbi za šahovski tron, učestvujući na međuzonskom turniru kandidata za titulu svjetskog prvaka u šahu, održanom u Tunisu. Uspješno je započeo igru i dugo vremena bio vodeći. Organizatori su učinili sve moguće da Fišer učestvuje na turniru, uključujući i to da su mu u subotu (kako je zahtijevao) obezbijedili slobodan dan. Bobi je u to vrijeme već bio član hrišćanske sekte „Svjetska crkva Božija“, čiji članovi subotom ne rade. Međutim, ubrzo su se, kao i obično, pojavili novi zahtjevi i žalbe. Zbog odmora subotom, navodno je morao prečesto da igra narednih dana.

Kako se kaže, svemu ima granica, i ovaj protest nije bio uvažen. Tada se nije pojavio na narednoj partiji, i sudije su mu upisale poraz. Bobiju se to nije dopalo (on nikada nije trpio da ga neko „gladi niz dlaku“), i napustio je turnir. Njegov odlazak nije mogao spriječiti ni hitno pristigli ambasador SAD u Tunisu, koji je došao u Sus.

Poslije toga Fišer se ponovo povukao ili liječio (tačno se ne zna) i dvije godine nije učestvovao u velikim takmičenjima. Ali 1970. godine prilično neočekivano pristaje da učestvuje u meču reprezentacija SSSR-a i ostatka svijeta i, prešavši s prve table na drugu, pobjeđuje Petrosjana.
U cjelini, šahovski uspjesi Fišera prije i tokom meča sa Spaskim su impresivni. Godine 1974. zanimljivu i uzbudljivu knjigu „Kako su pobjeđivali Fišera“ napisao je velemajstor Edmar Mednis. Tamo navodi podatke da je Bobi do trenutka objavljivanja knjige odigrao 576 partija, od čega je 327 dobio, 188 završio remijem i samo 61 izgubio.

Analiza izgubljenih partija uvjerljivo pokazuje da kod Fišera nema ničega što bi predstavljalo njegovu Ahilovu petu. Izgubio je gotovo isti broj partija bijelim (28) i crnim figurama (33). U izgubljenim partijama ni u otvaranjima nema izraženih slabosti — postoji veliki raspon i nema očiglednih nedostataka. Najviše partija (25 od 61) izgubio je od sovjetskih šahista. Onome ko želi detaljnije da pronikne u njegovo stvaralaštvo preporučujem da se upozna s knjigom „60 nezaboravnih partija“, u kojoj su komentari svih partija napisani od samog Fišera.

Osvajanje šahovske krune od strane Fišera u Americi je dočekano s oduševljenjem. Prvi put u istoriji američkog šaha organizovan je svečani doček.

Još dok je bio u Rejkjaviku, Fišer je izjavio da će biti svjetski prvak ne jednu, već više decenija, i da je, naravno, spreman da odigra revanš meč sa Spaskim. Međutim, uslov za takav meč za njega je bio odgovarajući novčani honorar. To je potvrdio i u razgovoru sa sovjetskim ambasadorom na Islandu, na koktelu koji je predsjednik Islanda priredio povodom završetka meča. Tom prilikom je dodao da „ne namjerava da sjedi na šampionskoj stolici“, već da „glavni cilj vidi u tome da zaradi što više novca“.

U prilog revanš meču povoljno se izjasnio i predsjednik FIDE Eve na ceremoniji zatvaranja meča. Izjavio je da će se na narednom kongresu FIDE u Skoplju razmatrati pitanje obnove prakse održavanja revanš mečeva i da će podržati tu ideju. Ideja revanša dopala se i sekretaru Centralnog komiteta partije Demiĉevu, koji je rekao: „Bilo bi dobro organizovati revanš meč“. Međutim, na kongresu FIDE to pitanje nije pokrenuto ni od strane predsjednika FIDE niti američke strane. Pretpostavlja se da je razlog tome bio što je Fišer ponovo nestao. Tek kasnije pojavila se informacija da se priključio religijskoj sekti i da vodi povučen život u molitvenom domu te sekte u Pasadeni.

Dvije godine o Fišeru su kružile veoma oskudne i proturječne informacije. Nije učestvovao na šahovskim takmičenjima, nije komunicirao s medijima niti sa Šahovskom federacijom SAD. Povremeno se govorilo da je teško bolestan, ali ga niko nije viđao.

Kao što se vidi, ostvarila su se predviđanja Boleslavskog i Rohljina o prednosti od dva poena i Fišerovom povlačenju sa scene — ili je to bio rezultat analitičke procjene svih njegovih poteza? Ne usuđujem se da tvrdim, ali sumnja da to nije slučajnost prilično je velika.

Istovremeno, različita pitanja i prijedlozi (zahtjevi) Fišera povremeno su pokretani i razmatrani. Dana 20. februara 1973. godine primio sam u Sportskom komitetu drugog sekretara ambasade SAD u SSSR-u, Donalda Šerhana. Na njegovo pitanje kako bismo se odnosili prema dolasku Fišera u SSSR odgovorio sam da smo, u principu, pozitivno raspoloženi. Međutim, bilo je potrebno da unaprijed znamo datum i ciljeve posjete kako bismo mogli izvršiti odgovarajuće pripreme.

Daljih koraka i odgovora američke strane nije bilo. Takođe se nije potvrdila informacija o namjeri Fišera da 1973–1974. godine odigra meč sa Spaskim, a zatim i sa Taljem.

(Nastaviće se)