V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Bijeg Viktora Korčnoja
U pitanjima pripreme Karpova nije bilo posebnih problema. Međutim, šahovski svijet bio je uzdrman iz drugog razloga — 27. jula 1976. godine Korčnoj je, nakon učešća na međunarodnom turniru, zatražio politički azil u Holandiji. U jednom intervjuu izjavio je da je odluku da se ne vrati u SSSR donio već boraveći u inostranstvu. Plašio se represija nakon intervjua koji je dao u Holandiji, jer je u njemu bilo kritike na račun Karpova. Dozvoliću sebi da se s tim ne složim. Evo i zašto.
U Holandiju je Korčnoj putovao zajedno sa velemajstorima Ajvarom Gipslisom i Nonom Gaprindašvili. Po tradiciji, prije odlaska su me posjetili. To nije bio nikakav instruktaž o ponašanju u inostranstvu (kako to neki i danas prikazuju). Razgovarali smo o našem šahovskom životu.
Korčnoj je, u principu, uvijek djelovao namršteno i bio je malo razgovorljiv. Na to smo navikli. Ali to je bio samo dio njegovog imidža. Jedan psiholog, koji je svojevremeno radio s njim, dao je ovakav portret:
„Korčnoj je prodoran šahista, igra na rezultat (a ne na ljepotu partije), spreman je za petočasovnu borbu, ali isto toliko je sklon i konfliktima. Ni o kome i ni o čemu ne govori ništa dobro. U centru mu je sopstveno ‘ja’. Nije suzdržan u komunikaciji s ljudima, nezahvalan je, škrt, sumnjičav, sa znacima manije proganjanja. Psihološki je uzbuđen poslije partije, a samouvjerenost protivnika ga izbacuje iz takta. Stalno smatra da ga potcjenjuju.“
Eto, za razliku od prethodnih susreta, Korčnoj je tokom tog razgovora bio pričljiv i često se smiješio, na šta sam u jednom trenutku rekao: „A vi, Viktore Ljvoviču, izgleda da ste danas dobro raspoloženi.“ On se nasmiješio, ali ništa nije odgovorio. Kako se kasnije pokazalo, on je za sebe već bio sve odlučio. To je potvrdio i razgovor sa njegovom suprugom Belom, vođen ubrzo nakon što se Korčnoj nije vratio u zemlju. Rekla je da je zbunjena, da ništa nije znala o muževljevom bijegu, a zatim dodala: „Izgleda da je on sve dobro promislio.“ Vjerovatno se i ona kasnije prisjetila njegovih postupaka i ponašanja prije odlaska. Kako se poslije ispostavilo, imala je čega da se prisjeti. Korčnoj će kasnije u svojoj knjizi napisati da je unaprijed iznosio svoje stvari u inostranstvo i čuvao ih kod Sosonka. Da li je postojao prethodni dogovor između njega i supruge ili ne, znaju samo njih dvoje. Međutim, sasvim je očigledno da je njegovoj supruzi postalo jasno — ili joj je možda i ranije bilo jasno — da je Korčnoj pobjegao ne samo iz SSSR-a, već i od nje.
Zato nije slučajno što Bela, podnoseći zahtjev za izlazak iz SSSR-a i u kasnijim obraćanjima raznim institucijama, uključujući predsjednika FIDE i predsjednika sovjetske šahovske federacije, nikada nije pisala da želi da se ponovo ujedini sa mužem. Tražila je dozvolu za odlazak iz SSSR-a u Izrael po pozivu — ne, ne Korčnoja, već izvjesne Jane Soroker. Korčnoj je svojoj bivšoj supruzi dao samo potvrdu, datiranu 02.06.1977. godine, koju je ona priložila uz svoje zahtjeve:
„Ja, Korčnoj Viktor Ljvovič, nemam ništa protiv odlaska moje porodice — supruge Korčnoj Izabele Egišovne, rođene 1931. godine, i sina Korčnoja Igora Viktoroviča, rođenog 1959. godine, koji žive u Lenjingradu, ulica Gavanjska 19, stan 44, u državu Izrael. Nemam prema njima nikakvih materijalnih niti drugih potraživanja.“
O ponovnom ujedinjenju porodice govorio je ponekad samo Korčnoj, i to isključivo u populističke svrhe — u trenucima kada je smatrao da treba zaoštriti situaciju tokom priprema i odigravanja njegova dva meča sa Karpovom. Kada je, u skladu sa sovjetskim zakonodavstvom, Beli i njenom sinu konačno dozvoljeno da napuste SSSR, Korčnoj se s njima nije ni sastao. Odavno je svima bilo poznato da je od prvih dana svog bijega živio sa Petrom Leverik, koja ga je, po svemu sudeći, i navela na taj korak.
Bijeg Korčnoja smo, naravno, doživjeli s ogorčenjem. U novinama su objavljivana pisma — kolektivna i pojedinačna od strane šahista — u kojima se osuđivao njegov postupak. Šahovska federacija SSSR-a počela je da se uzdržava od slanja sovjetskih šahista na međunarodne turnire na kojima se očekivalo učešće Korčnoja.
Ipak, ostala su neka zvanična takmičenja, uključujući i mečeve kandidata za titulu svjetskog prvaka, u kojima su naši šahisti neminovno morali da sjednu za isti šahovski sto sa Korčnojem. S tim u vezi često se postavljalo pitanje da li se s njim rukovati prije početka partije. Neki velemajstori, koji su donedavno bili u dobrim odnosima s njim, osjećali su određenu nelagodu u novonastaloj situaciji. Svjesni toga, svima koji su pitali govorili smo: postupajte onako kako vam odgovara. Najvažnije je da rukovanje ili njegov izostanak ne stvaraju unutrašnji nelagodan osjećaj.
Ni u inostranstvu nije bilo jedinstvenog stava o njegovom bijegu. Fišer je čestitao Korčnoju, rekavši da je to bio ispravan potez. Jugoslovenski list „Politika“ dao je drugačiju ocjenu: „Intrige i predstava u Amsterdamu — radi slave i novca. Sovjetski šah ima favorita — Karpova, i to se Korčnoju ne dopada.“
U međuvremenu, šahovski život i mečevi kandidata za titulu svjetskog prvaka nastavljeni su. Korčnoj je nizao pobjede jednu za drugom i na kraju je u finalnom meču kandidata pobijedio Spaskog, čime je stekao pravo da 1978. godine igra meč za titulu svjetskog prvaka. Tom prilikom je izjavio: „Pobjeda nad Karpovom — to je moj politički cilj.“
Postalo je jasno da će predstojeće takmičenje imati ne samo sportski značaj, već će poprimiti i izrazito politički karakter. S tim u vezi ponovo su analizirani svi aspekti mečeva Spaski – Fišer (1972) i Spaski – Korčnoj (1977–1978), koji su se odvijali u zaoštrenoj psihološkoj atmosferi i pokazali sve veću ulogu vanšahovskih faktora. Naravno, prisjetili smo se i skandaloznih postupaka Korčnoja u ranijim mečevima sa Gelerom, Mekingom, Petrosjanom i Karpovom.
Šahovska priprema sada je bila u potpunosti usmjerena na predstojeći meč sa Korčnojem. Određen je krug velemajstora s kojima je Karpov planirao da sarađuje u različitim fazama priprema. Posebna pažnja posvećena je njegovoj psihološkoj stabilnosti u trenucima neprimjerenih postupaka protivnika, naročito kada se borba ne odvija u njegovu korist. Dodatno su razmotrena i pitanja sastava naše delegacije, u koju su, pored trenerskog tima, uključeni rukovodilac, prevodilac, trener za opštu fizičku pripremu, ljekar, psiholog, kuvar i stručnjaci za bezbjednost. Izmjene su bile neophodne i zbog smrti Semjona Abramoviča Furmana — glavnog i dugogodišnjeg Karpovljevog trenera.
Do tog trenutka Karpov je imao bogatu turnirsku praksu. Kao svjetski prvak nastupio je na 16 turnira, od kojih je na 13 osvojio prvo mjesto. Ukupno je odigrao 187 partija: 89 je dobio, 92 remizirao i izgubio samo 6.
Korčnoj je u istom periodu odigrao 162 partije (78 pobjeda, 68 remija i 16 poraza). Ipak, svi su razumjeli da je Korčnoj, prošavši kroz „vatru“ kandidatskih mečeva, bio uigraniji u završnoj fazi priprema za duel sa Karpovom.
(Nastaviće se)