Genna Sosonko: Moja svjedočenja (118.nastavak)

Moskva 2003.

On je uvijek bio spreman da pogodi opkladu – o ishodu partije, turnira, meča, nadigrati kolegu, ispaliti oštru opasku. Po završetku turnira u Hastingsu (1935) novinar riške novine Koblenz obratio se Floru s molbom za intervju. „Hajdemo gore u moju sobu, tamo će biti mirnije“, odmah je pristao jedan od pobjednika turnira. „Koji sprat?“ – upitao je hotelski službenik u liftu. „Prvi, drugi i treći sa Eveom i Tomasom’“ – odgovorio je Flor iznenađenom liftboju.

Iste godine Flor je bio na turneji u Palestini. „Jeste li vi onaj Šmulik koji je dolazio ovdje kao dječak da daje simultanke?“ – upitali su Salo-a. Nema potrebe govoriti da je za sve kolege Sammy Reshevsky od tada zauvijek ostao Šmulik.

Jasno vidim Flora u press-centru meča Geler – Korčnoj ljeta 1971. Kratka sijeda kosa, podočnjaci, naočare podignute na čelu. Ispred njega pisaće mašine – s ruskim i latiničnim slovima, koje koristi naizmjenično: izvještaji o partijama trebali su biti spremni već kroz nekoliko sati. Tu se odvaja od teksta i, spuštajući naočare na nos, zagleda se u poziciju na demonstracionoj tabli. Zatim ustaje i prilazi grupi kolega. Primijete ga.

„Šta mislite, Salomone Mihajloviču, da li bijeli ima mnogo bolju poziciju?“ – obraća mu se neko. „A znate li zašto Fišer nema sekundante?“ – odjednom odgovara pitanjem na pitanje. Istovremeno s moskovskim mečom u Vankuveru se igra meč Fišer – Tajmanov, i svi čekaju vijesti preko okeana. Nakon kratke pauze, Flor objašnjava: „Nisu stigli da sastave karakteristiku u njujorškom sportskom komitetu.“ I, ne čekajući reakciju slušalaca, vraća se svojim pisaćim mašinama.

S lakim odnosom prema životu i stalnim šalama stvarao je utisak veseoog optimiste, iako njegov optimizam više odgovara definiciji Kandisa, koji objašnjava svome sluzi da je optimizam strast tvrditi da je sve dobro, dok je u stvarnosti sve loše.

Bio je druželjubiv i lako ranjiv. Godine 1936, na banketu u Nottinghamu, Kapablanka je održao govor. Usporedio je taj turnir s Londonom 1922, New Yorkom 1927, Moskvom 1936 – sa svim turnirima na kojima je osvajao prve nagrade. Prekinuo ga je Flor:

„A Moskva 1935? A Mar del Plata? A Hastings?“ – viknuo je sa mjesta.

Tokom meča u Bari, Flor je, kao i obično, nazvao Smislova i, diktirajući odloženu poziciju, raspitivao se o njenoj ocjeni.

„A šta kažu eksperti?“ – upitao je bivši svjetski prvak.
„Eksperti? Kakvi još eksperti! Mi smo, eto, najvažniji eksperti! Kažu, tako kažu eksperti. Eksperti, eksperti…“ – još dugo je gunđao.

Mogao je ispravljati Aronina, koji je zaboravio da se pozdravi sa njim, a Spaski se sjeća da je, kad je jednom ušao u CŠK, vidio Flora i Keresa. „Pozdrav starim igračima!“ – pozdravio je obojicu. Keres je mirno i sa smislom za humor prihvatio Borisove riječi, ali Flor je iz nekog razloga pobjesnio: „A ti, ko si ti uopšte? Mali igrač, ništa više…“

Prvi put sam vidio Salo Flora u septembru 1965. godine u Suhumiju, gdje se održavalo svesavezno studentsko prvenstvo. Slavni maestro, koji je tada odmarao u Abhaziji, pojavio se na plaži u laganom bijelom odijelu i sa panama šeširom na glavi. Naravno, svi su ga odmah prepoznali, pojavile su se šahovske table, i neko od učesnika turnira odmah je upitao Flora za mišljenje o poziciji u završnici koja mu se našla pred očima.

Flor se na trenutak zamislio, a zatim je pokazao izvanredan manevar lovca, koji je odlučujuće pojačavao pritisak na centralnog pješaka. Posmatrajući analize mladih igrača, ništa nije govorio, samo se blago smješkao, pratio je ruke koje su se pomjerale nad tablom, i samo ponekad, u slučaju previše naglog poteza pješakom, pokazivao je prstom na susjedno polje, koje je nepovratno pripadalo protivniku. Taj gest sam preuzeo od njega i koristim ga i danas kada analiziram sa mladim šahistima.

Često je putovao u Holandiju, i bilo je to: na turniru u Tilburgu, gdje je boravio nekoliko dana sa svojom drugom suprugom Tatjanom, rođakinjom Jesenjina, ili u FIDE kancelariji, koja se tada nalazila u Amsterdamu. Posljednji put smo se sreli ranog proljeća 1983., nekoliko mjeseci prije njegove smrti.

Sreli smo se na trgu u centru grada i polako prošli pored cvjetnih tezgi koje su bile postavljene uz kanal, do Kule sa novčićima. Mali, okruglast, sijeda kosa, veoma prorijeđena, podočnjaci. Oči blistave, fažanske nabori kože na bradi. Starinsko odijelo, klasična kravata, manžete, dugmad – više nije ličio na Čarlija Čaplina, više ga se moglo pomisliti kao na rentijera ili bankarskog službenika, koji uživa u zasluženom odmoru posljednjih godina života.

Stajao je povremeno, da kupi sjemenke cvijeća, lukovice lala – za prijatelje na vikendici, suvenire, poklone: bijelo-plavi kuhinjski peškiri s mlinskim motivima, čarape za ključeve, majice “Ajaxa” – običan turistički set. „Pa, čini se da niko ništa nije zaboravio“, – provjeravao je s vremena na vrijeme dugi, još u Moskvi pripremljeni spisak.

Pored šahovskog talenta, Flor je imao još jedan dar, koji nije bio svojstven mnogima: dar darivanja. S tim osjećajem – osjećajem darivanja – ljudi se rađaju, i nije slučajno što u mnogim jezicima svijeta riječ „dar“ ima dva značenja. Kada bi mu zahvalili, on nije razumio zbog čega, iako je mogao reći, kao što je govorio izmijenjeni Don Kihot: „Pođite, prijatelji moji, kakav sam ja vitez od Manče — ja sam jednostavno Alonso Dobri.“

Prošli smo do kraja cvjetnog bazara i stali ispred hotela “Carlton”, gdje je u novembru 1938. godine sam Flor prisustvovao pregovorima između Aljehina i Botvinika o meču za svjetsko prvenstvo. Njegov vlastiti, pola godine ranije potpisani ugovor, gubio je sav smisao: rat u Evropi postajao je stvarnost.

„Svjetski prvak bio je u izvanrednom raspoloženju, čak je sam platio čaj“, nasmiješio se Flor. „To mu uopšte nije bilo svojstveno — Aleksandar Aleksandrovič se teško rastajao od novca.“
Razgovor je zatim prešao na Evea, Laskera, Kapablanku, potom na Aljehina i Tartakovera. Za njega istorija šaha nije bila napisana knjiga, već proživljen život. I stigao je do one životne granice kada prošlost uzbuđuje jače od sadašnjosti — da ne govorimo već o budućnosti.

(Nastaviće se)