U serijalu „Šah na mah“, u kojem djevojčice Milica i Natalija kroz stihove predstavljaju šah i dječji svijet, stiže nam još jedna pjesma. Ovoga puta naslov je provokativan i zanimljiv: „Ja sam najbolja“.
Njihov otac objašnjava da je pjesma nastala iz važnog pitanja: zašto djeca igraju šah – zbog trofeja na tabli ili zbog sjaja u očima svojih roditelja?
U želji da od djece stvore šampione, roditelji i treneri ponekad nesvjesno pređu granicu između podrške i pritiska. Zaboravljamo da dječji svijet ne mjeri uspjeh uvijek poenima i rejting-listama, već osjećajem sigurnosti i spoznajom da su voljeni čak i kada izgube partiju.
Upravo iz te misli rođena je pjesma „Ja sam najbolja“.
Kroz topao, dječji ugao, pjesma prati djevojčicu na jednom šahovskom turniru. Dok se bori sa tremom, očekivanjima i na kraju porazom za šahovskom tablom, ona kroz zagrljaj svog oca shvata najvažniju lekciju: najveći pehar ne dobija se od sudije, već od onih koji nas vole.
Osnovna poruka pjesme jeste da svako dijete može biti prvak – bilo u šahu, sportu ili umjetnosti – pod uslovom da roditelji zauzmu pravi stav. Kada pritisak zamijenimo bezuslovnom ljubavlju, djeci dajemo krila da iz svakog poraza izađu jača.
Veliki pozdrav njihovom ocu i hvala mu što sa čitaocima „Šah-mat liste“ dijeli još jednu lijepu i važnu šahovsku priču.
Ja sam najbolja (2026)
Svi smo mi došli na taj turnir teški, učili se dugo preko mnogih greški. Sada treba biti bolji tu od svih, i uzeti mesto jedno od prvih.
Tata moj me prati, savete mi daje, na što sve da pazim – i to uvek traje. Voleo bi on da pobedim više, da se ime moje na tabli upiše.
Ja sam najbolja, ja sam ona slavna, od svih bolja, uvek ona glavna!
Ja sam najbolja, ona zvezda javna, želja moja, ni sa kime ravna!
Al’ figura pada, igra mi se ruši, partiju ja gubim, tuga mi u duši. Na tabli opet zadnja, srušio se san, al’ tata nasmejan ima drugi plan!
Ne vrede mu ništa sve medalje zlatne, jer ja nosim pehar u ruke moga tate! U zagrljaj njegov visoko me digne – ko na tabli sada može da me stigne?!
Ja sam najbolja, ja sam ona slavna, od svih bolja, uvek ona glavna!
Ja sam najbolja, ona zvezda javna, želja moja, ni sa kime ravna!
Ja sam najbolja, ja sam ona slavna, od svih bolja, uvek ona glavna!
Ja sam najbolja, ona zvezda javna, želja moja, ni sa kime ravna!
(Nastaviće se novom pjesmom Milice i Natalije Vujičić)
Nova publikacija velemajstora Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
9. septembar 2026.
U Sočiju je veliki posao obavljao poznati organizator Jurij Lobanov (1939–2019), koji je učinio mnogo toga da sočinska odmarališta postanu najvažnije šahovsko mjesto u zemlji.
Upravo za jedan od Čigorinovih turnira na obali Crnog mora vezana je naša priča. Ona je munjevito postala nadaleko poznata u uskim krugovima – rado su je prepričavali i donski i kubanski konkurenti Budkova.
Jurij Lobanov i Boris Spaski u Sočiju (fotografija iz arhive porodice Lobanov).
U sovjetsko vrijeme „Žemčužina“ se smatrala jednim od najprestižnijih hotela na čitavoj obali. Možda čak i najprestižnijim. Hoteli sa pet zvjezdica poput „Hajata“, od kojih će jedan ugostiti Superfinale 2026. u Rostovu, a drugi se uzdiže iznad obale u Sočiju, tada još nisu bili izgrađeni, pa obični smrtnici nisu mogli tek tako da dobiju smještaj u „Žemčužini“.
Tamo su uglavnom odsijedali visoki partijski funkcioneri, a nešto kasnije i predstavnici ilegalnog svijeta, koji su astronomske iznose uplaćivali u „crnu kasu“ i u Sočiju igrali nezvanična prvenstva SSSR-a, ali ne u šahu, već u kartama.
Istovremeno je Ruska šahovska federacija, zahvaljujući energiji Vere Tihomirove, podršci Sergeja Medunova i organizatorskim sposobnostima Jurija Lobanova, u „Žemčužini“ priređivala najveći međunarodni turnir sa zvjezdanim sastavom – gotovo jedino mjesto u Savezu gdje je bilo moguće osvojiti titulu međunarodnog velemajstora.
To je izgledalo kao nevjerovatna prilika, jer je za sticanje zvanja nacionalnog velemajstora bilo potrebno na prvenstvu SSSR-a završiti ispred nekolicine živih svjetskih šampiona.
Tih godina čak ni Medunovova politička moć nije bila dovoljna da u „Žemčužini“ smjesti makar nekoga iz sudijske ekipe, među učesnicima ili organizatorima. Tamo su bili smješteni samo svjetski šampioni ili počasni gosti, poput samog šahovskog kosmonauta Vitalija Sevastjanova.
Ostali su odsijedali u sasvim pristojnom hotelu „Primorskaja“, današnjem „Marins Park Hotelu“. Legendarni Mihail Talj, naprotiv, više je volio „Primorsku“, kako se uveče u restoranu ne bi odvajao od kolektiva.
A u „Žemčužini“ bila je rezervisana ogromna sala. Ona ista koju poznajemo i danas. I u njoj su svi igrali – glavni turnir, ali i prateća, takođe veoma važna takmičenja: ženska, juniorska…
Vera Tihomirova nije zaboravljala svoje korijene. Mnogi su željeli da sude u Sočiju, ali su u sudijskoj ekipi koja je vodila turnir u čast Čigorina uvijek bili i donski arbitražni velemajstori. Leonid Fjodorovič tradicionalno je bio član sudijske ekipe ovog prestižnog turnira.
Budkov je imao mnoštvo vrlina, a među njegovim relativnim manama mogla se izdvojiti samo jedna – koju bi neki od naših čitalaca takođe mogli smatrati vrlinom. Leonid Fjodorovič je s pravom važio za čovjeka veoma mladog duha.
I svako novo proljeće davalo mu je krila i preobražavalo ga, budeći u direktoru onog hrabrog i naočitog mladića koji je nekada s granatom jurišao na njemačke tenkove i kojeg su donske ljepotice toliko željno iščekivale sa fronta.
Jednom, kada se završilo još jedno kolo Memorijala Čigorina, nastupilo je čarobno sočijsko veče. Topli sumrak koji je opijao spuštao se na more, dok je u „Žemčužini“ sve već bilo pripremljeno za naredno kolo – podijeljeni su formulari, premještene pločice sa imenima proslavljenih velemajstora, a u tabelu upisane jedinice, nule i polovine.
Posao je bio završen, a jednog od najuglednijih sudija očekivao je uzbudljiv susret pun iščekivanja i tajanstvene intrige.
Leonid Budkov je svratio u sobu, na brzinu napravio sendvič (predstojao je svečani banket, a frižider je brižljivo napunjen deficitarim delicijama kupljenim u prodavnici za ratne veterane) i, obukavši svečanu uniformu obilno poprskanu poklonjenim parfemom stranog proizvođača, užurbano izašao kroz vrata.
Ali u njegovom savršenom, pomno razrađenom planu postojao je jedan ozbiljan nedostatak – na televizoru je ostao uključen grijač za vodu, uronjen u čašu sa brušenim staklom napunjenu vodom.
Leonid Fjodorovič je zaboravio da popije čaj i upravo se to pokazalo kobnim.
Ubrzo je voda isparila, a ovo jednostavno, kultno sovjetsko pomagalo usijalo se do bijelog usijanja. Prvi je „junačkom smrću“ stradao čaša, koja je pukla pod nezapamćenim toplotnim opterećenjem.
Zatim je na red došao televizor – grijač je progorio njegovo kućište i, poput noža kroz puter, prodro unutra. San svakog stanovnika jedne šestine kopna zahvatio je plamen.
Zapalili su se tepisi i zavjese – cijela soba počela je da gori.
Nažalost, dežurna žena na spratu shvatila je razmjere nadolazeće katastrofe tek kada je Budkovljeva soba već bila potpuno zahvaćena vatrom, pa je shvatila da je za „terapijske mjere“ u vidu kanti vode već kasno.
U vatrogasnoj stanici u Sočiju odmah je zazvonio telefon: gori „Primorskaja“!
Načelnik hrabrih vitezova sa crijevima istog je trenutka shvatio da njegovom gradu prijeti opasnost da ostane bez te turistima tako drage zgrade. Tim prije što se za vrijeme njegovog mandata ni približno nije dogodila ovakva vanredna situacija!
Desetine vozila pojurile su prema mjestu događaja, iz čijih je prozora već sukljao plamen.
Fotografija iz arhive Glavne uprave Ministarstva za vanredne situacije
Obalu je ispunila tutnjava vatrogasnih vozila i zvuk sirena. Mnogi učesnici turnira nisu odmah shvatili o čemu se radi. Naime, Budkovljeva soba bila je okrenuta na drugu stranu, prema tihom kutku, koji je Leonidu Fjodoroviču posebno odabrao Lobanov.
Na licima stranih šahista ukočio se užas – legenda evropskog šaha istrčala je na ulicu samo u donjem vešu, ponijevši sa sobom jedino pasoš, fotografiju djece i šahovske analize u debeloj svesci.
Zahvaljujući hrabrosti i brzini sočijskih vatrogasaca, „Primorsku“ je bilo moguće spasiti. Međutim, izgorjele su sobe iznad i ispod Budkovljeve, kao i sve susjedne prostorije za goste.
Posebna komisija iz Moskve, koja je istraživala uzroke i posljedice požara, sprovela je vještačenje i pronašla ostatke izgorjelog grijača za vodu. Vremena su bila surova, pa je Leonid Fjodorovič izveden pred sud, uz optužbu da je nanio ogromnu štetu sovjetskoj imovini.
Ali direktora je spasila njegova besprekorna reputacija, ratni put i pomoć izvjesnih svjedoka koji su tvrdili da se u trenutku izbijanja požara Budkov nalazio daleko od hotela i da, po svemu sudeći, poslije kola nije ni stigao da ode u svoju sobu.
Istovremeno, bilo je i onih koji su smatrali da za takav incident treba odgovarati svom strogošću zakona!
A Lobanov se uvijek smijao kada bi se pomenula ova priča i Leonida Fjodoroviča nazivao „ugljem“.
Malo je ko znao da je upravo Jurij Ivanovič tada spasio život i karijeru svog donskog prijatelja.
(Za sada kraj, ali biće još nastavaka kroz neko vrijeme)
Nova publikacija velemajstora Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
9. septembar 2026.
Sutradan je „Trud“ ubjedljivo savladao „Avangard“ rezultatom 6:3. Čudinovskih je remizirao, Petrušin je pobijedio, ali je i neumoljivi Korčnoj crnim figurama iščupao pobjedu protiv Romanišina. Drugo mjesto je bilo obezbijeđeno, a kritičari Viktora Lvoviča morali su, kroz zube, da ga hvale zbog atraktivne igre i pobjede na superturniru lidera ekipa.
U tadašnjoj šahovskoj štampi može se pronaći rečenica: „Na stanici je sjedio međunarodni majstor Aleksandar Petrušin i, čekajući voz, crtao svoje čuvene dijagrame uz varijante.“
Korčnoj je otputovao, ali su njegove riječi ostavile neizbrisiv utisak na mladog majstora. Petrušin je crtao dijagrame čitavog života.
Uostalom, kada danas ponekad dobijem fajl od učenika koji je odlučio da jednostavno zapiše sve prve kompjuterske varijante, uvijek se sjetim ove priče. Ponekad mi dođe da lupam nogama i vičem:
„Gdje je ovdje glavna varijanta? Zašto fajl nije strukturisan? Gdje su komentari riječima? I zašto nema nijednog dijagrama?!“
Da, Viktor Lvovič Korčnoj je bez ikakve sumnje bio šahista XXI vijeka!
Legenda br. 2. Ugalj
Dugogodišnji direktor rostovskog gradskog kluba Leonid Budkov (1924–2000) godinama je bio saradnik Arona Bogatina i naslijedio je njegov rad.
Tokom rata, Leonid Fjodorovič prošao je u borbama čitav dug put sve do Njemačke, a nakon povratka u mirnodopski život uronio je u svijet šahovskih bitaka.
Aron Abramovič često je putovao na svesavezna takmičenja, gdje mu već ponekad nije bilo dovoljno snage i energije, dok je njegov učenik postao izvanredan direktor – takmičenja u rostovskom klubu u Čehovljevoj 33. održavala su se gotovo sedam dana u sedmici.
Leonid Budkov na premijeri filma „Bijeli snijeg Rusije“ (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
Tih godina učesnike rostovskog šahovskog pokreta dodatno je podsticala konkurentska borba. Sekciju fabrike „Rostselmaš“ preuzeo je poznati organizator, ratni invalid Vladimir Kancyn (1937–2020), koji je ostao bez nogu usljed njemačkog bombardovanja evakuacionog voza.
Energije Vladimira Mihajloviča bilo je za desetoricu ljudi koji imaju obje noge: uspio je da u fabrici izbori dodatna radna mjesta, pokrene turnire, zaposli vodeće majstore i zajedno sa ekipom „Rostselmaša“ počne da nastupa u finalima grandioznih takmičenja fabrika-giganata.
(Nedavno je objavljena knjiga Dmitrija Pliseckog o ekipi „Torpedo“, u kojoj se govori i o ekipama njihovih konkurenata.)
Vladimir Kancyn daje simultanku u „Rostselmašu“ (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
Budkov i Kancyn silno su željeli da budu najbolji, pa se konkurencija između kluba u Čehovljevoj ulici i „Selmaša“ odvijala bukvalno na svim poljima. Bodovalo se čak i u sasvim tužnim kategorijama – jer se ponekad, tokom napetih šahovskih partija i velikog opterećenja srčanog mišića, među pretjerano emotivnim poklonicima Kajsije dešavalo svašta.
Jednom prilikom autobus sa crnom trakom još nije ni stigao da ode iz sekcije konkurenata, a Vladimir Kancyn, sa svojim iskustvom u komentarisanja fudbala (FK Rostov se dugo zvao „Rostselmaš“), objavio je u svojoj sekciji:
„2:1, i ovdje vodimo, momci!“
U to vrijeme konkurencija je povezivala Rostovljane i sa njihovim kubanskim susjedima. Istorijski gledano, donska ekipa smatrana je neprikosnovenim liderom juga, osvajala je i sveruska ekipna takmičenja, ali su se za vrijeme partijskog moćnika Sergeja Medunova mnogi poznati velemajstori preselili na Kubanj, nakon čega se tas na vagi naglo nagnuo na stranu krasnodarskog šaha.
Nova publikacija velemajstora Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
9. septembar 2026.
Rezervista u „Trudu“ bio je kirovski majstor Aleksandar Čudinovskih (1946–2013; ne treba ga miješati sa istoimenim majstorom iz Moskve). On je obožavao Korčnoja: donosio mu je rijetke knjige iz svoje velike biblioteke, ispunjavao svaku njegovu želju, pisao pisma podrške šahisti koji je tada bio u nemilosti, zbog čega je nakon emigracije Viktora Groznog i sam stradao i bio primoran da pređe na dopisni šah.
A tada se u Tbilisiju dogodila jedna epizoda koju je Jevgenij Gik opisao u svojoj knjizi „Vesele priče iz života šahista“.
„Sedamdesetih godina u Tbilisiju je održano ekipno prvenstvo SSSR-a. Korčnoj je predvodio ekipu ’Truda’, a majstor Čudinovskih bio je određen za rezervu. Lider ga je zamolio da mu donese čašu čaja.
Rezervista je otišao u bife i tamo zatekao Petrosjana sa grupom njegovih navijača. Bifeista je prepoznao čovjeka koji je ušao i nešto rekao Petrosjanu na gruzijskom jeziku (bivši svjetski šampion odrastao je u Tbilisiju i tečno je govorio gruzijski).
Razmijenili su nekoliko rečenica, majstoru su nasuli čaj, a on je, praćen grohotom prisutnih, izašao.“
Fotografija iz časopisa „Binokl“
A u hodniku je Čudinovskih sreo djevojke iz svoje ekipe, poznate šahistkinje Alehinu i Sauninu. I njih je savladala žeđ, pa su popile čaj namijenjen Korčnoju. Rezervista se potom vratio u bife (Petrosjan ga je već bio napustio) i konačno donio Viktoru Lvoviču čaj, na koji se ovaj već načekao.
Korčnoj tog dana nije imao nikakvih problema, ali su zato Saunina i Alehina bez pogovora izgubile svoje partije, jer im nije bilo do šaha – obje su dobile grčeve u stomaku, sa svim posljedicama koje iz toga proističu…“ (Jevgenij Gik).
Uprkos tome što su njegova djela veoma zanimljiva, majstor Gik u svojim pričama nije uvijek bio pažljiv prema detaljima. Čudinovskih je kasnije više puta napominjao da Kup nije bio prvenstvo, da je Korčnoju nosio kafu, a da Alehina nije igrala za „Trud“ – na djevojačkoj tabli nastupala je Ljudmila Zajceva. Ipak, zaista je tada uslijedio udarac od bifeiste – odmah nakon što Petrosjan nije uspio da savlada Korčnoja u međusobnom duelu. Ali ni „Trud“ poslije „čajanke“ nije uspio da pobijedi u meču protiv seoskog sportskog društva pod nazivom „Urožaj“.
Nakon što je savladao „CSKA“ i „Dinamo“, „Trud“ je u ključnom meču 5. kola rezultatom 4:5 izgubio od „Burevestnika“. Majstor Vladimir Doroškevič je na izlasku iz otvaranja dobio mat od Borisa Guljka, a prilikom odlaganja partija brigada analitičara, koju su predvodili Smislov i veliki majstor analize, budući poznati trener Mark Dvorecki (Mark Izrailevič je o ovom turniru pisao u svojim djelima – upravo u Tbilisiju su ga zapazili i pozvali da radi sa vodećim gruzijskim šahistkinjama), uspjela je da izvuče sve najteže pozicije.
Sada je „Trud“ očekivao meč sa moćnom ekipom „Avangard“. Na sastanku je Korčnoj sijevao munjama, a „Dora“ (kako su zvali Doroškeviča) nije znao gdje da se sakrije. Potom je lider ekipe zamolio sve da izađu, ostavši sa Petrušinom i Čudinovskihom – trebalo je odrediti konačni sastav i vidjeti ko će šta igrati sjutradan.
Njegov vjerni štitonoša, kojeg do tada nijednom nisu uvrstili u osnovni sastav, krenuo je iz sve snage, gledajući predano u oči svog idola:
„Viktore Lvoviču, vi ste šahista XXI vijeka! Prije vas niko nije ovako igrao šah! Samo je trebalo dosjetiti se da se protiv Gipslisa, poslije 1. c4 e5 2. Sc3 Sf6 3. Sf3 Sc6, odigra 4. b3… Petrosjan to nikada ne bi uspio!“
Korčnoj se prvi put te večeri nasmiješio, zadovoljno se zavalio na jastuke i telefonirao:
„Sutra će umjesto Kimelfelda igrati Čudinovskih! Šta?! Pa stavićemo ga crnim figurama protiv Grohotova, neka čvrsto odigra, a Petrušin će bijelim figurama krenuti u napad protiv Peresipkina – sada ćemo vidjeti šta je zapisao!“
Zadovoljni Čudinovskih otišao je da se priprema, a Viktor Lvovič je ostao da pogleda Petrušinove bilješke o varijanti Kalašnjikova u Sicilijanskoj odbrani.
Aleksandar Ivanovič je raširio svoje brojne analize (uvijek je bio poznat po marljivosti i sve je uredno zapisivao), ali je već poslije pet minuta velemajstor planuo i umalo pomeo listove sa stola:
„Šta je ovo? Neki skup znakova! Gdje je ovdje glavna varijanta? I zašto nema nijednog dijagrama?! Pa ovdje se ništa ne može razumjeti, ovo je jednostavno nemoguće gledati!“
Nova publikacija velemajstora Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
9. septembar 2026.
Prva dva dijela o istoriji donskog šaha kod nas su u velikoj mjeri bila tragično-herojska. I razumljivo je – svjetski ratovi, revolucija i građanski rat ostavili su svoj trag na svemu, i to u tamnim tonovima. Zato hajde da treći i četvrti dio napravimo naglašeno vedrim i odamo priznanje rostovskom šahovskom folkloru!
Napominjem da se u ovoj publikaciji nalaze priče koje su se mnogo godina prenosile usmenim putem, s generacije na generaciju šahista. Da li je sve zaista bilo baš tako, jesu li tačne razne pojedinosti? To više nikada nećemo saznati! Ali želimo da ispričamo o tim epohalnim događajima, u kojima su se zvijezde Dona susretale sa pravim legendama tog vremena.
Legenda br. 1. Šahista XXI vijeka
Prije pola vijeka, 1976. godine, cijeli svijet je potresla nevjerovatna vijest – jedan od vodećih sovjetskih velemajstora, finalista mečeva kandidata Viktor Korčnoj, zatražio je politički azil u Holandiji. Počeli su događaji bez presedana, veliki okršaj „nepovratnika“ i „zlikovca“ protiv novog svjetskog šampiona Anatolija Karpova.
A nekoliko mjeseci prije bjekstva, Viktor Lvovič odigrao je svoj posljednji sovjetski turnir – grandiozni ekipni Kup SSSR-a, čiji je domaćin bio Tbilisi. Za pobjedu na turniru borila su se najjača sportska društva Sovjetskog Saveza, a veoma reprezentativan bio je i turnir na prvim tablama: Anatolij Karpov (CSKA), Vasilij Smislov („Burevestnik“), Viktor Korčnoj („Trud“), Tigran Petrosjan („Spartak“), Mihail Talj („Daugava“), David Bronštajn („Dinamo“), Oleg Romainišin („Avangard“) i Anatolij Lutikov („Urožaj“).
U tom trenutku Korčnoj je, nakon nepromišljenog intervjua za jugoslovensku novinsku agenciju neposredno poslije prvog moskovskog meča sa Karpovom, bio u nemilosti. Ali ako se odnos Viktora Lvoviča i Anatolija Jevgenjeviča tada mogao okarakterisati kao korektan, sa Petrosjanom je Korčnoj vodio pravi rat.
Poslije čuvene razmjene udaraca ispod stola u polufinalnom meču kandidata u Odesi, nekadašnji prijatelji postali su neprijatelji, a Tigran Vartanovič je uveliko koristio pad svog protivnika kako bi mu u štampi zadavao sve nove i nove bolne udarce.
U tom trenutku od prijateljstva Tigrana Petrosjana i Viktora Korčnoja nije ostao ni trag (fotografija iz arhive TASS-a).
Usprkos svim svojim nevoljama, Viktor Korčnoj za ekipu „Trud“ nije bio samo lider, već pravi bog. Činilo se da je žudio za pobjedom ne samo u svakoj svojoj partiji, već na svim tablama – od druge, pa sve do juniorske i ženske. Vođa kolektiva određivao je sastave za svako kolo, sa saigračima analizirao svaku odloženu partiju i davao im savjete pred predstojeće okršaje.
„Trud“ je uvijek igrao veoma dobro kada je Korčnoj bio u sastavu, a u Tbilisiju 1976. godine upravo se ova ekipa, kao jedina, borila za pobjedu sa moćnim studentskim „Burevestnikom“, kojem su uz iskusnog Smislova bili pridruženi i mnogi nadolazeći šahovski asovi.
Korčnoj se u prvom kolu čudom spasio u veoma važnoj, dugotrajnoj borbi protiv Petrosjana, a potom osvojio 5 od 7 poena i „razbio“ prvu tablu. Inače, Karpov je tada pokazao svoje istančano poziciono, preventivno razmišljanje – nije izašao crnim figurama protiv Viktora Lvoviča, već je postavio rezervistu Aivara Gipslisa.
Stanite, ali kakve veze sve ovo ima sa Donom? Evo gdje je veza!
Kao prvak RSFSR-a i najjači majstor gigantske fabrike „Rostselmaš“, za ekipu proizvodnih kolektiva „Trud“ te godine nastupao je rostovski majstor Aleksandar Petrušin (rođen 1947. godine). Rođeni Sahalinac oženio se donskom šahistkinjom Natalijom i preselio se u Rostov na Donu.
Aleksandar Ivanovič se danas približava svom 80. rođendanu, a i dalje s vremena na vrijeme drži časove mladim šahistima na turnirima. A tada je bio na samom vrhuncu forme.
U mladosti sam na turnirima više puta dijelio sobu sa Petrušinom i nemali broj puta slušao od njega priče o ovom legendarnom takmičenju.
U prvom planu Aleksandar Petrušin (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
Smješteni na četvrtom spratu hotela „Ruzvelt“, u samom centru grada, mnogo smo patili zbog neprekidne buke uličnog saobraćaja tokom čitave noći. Mnogi nijesu spavali po nekoliko noći zaredom i to se, naravno, odrazilo na njihovu igru. Zanimljivo je kako su rezultati sovjetske ekipe opadali od prvog dana ka narednim rundama. U prvom kolu pobijedili smo Amerikance rezultatom 6:2, u drugom i trećem sa 5:3, dok je četvrto kolo završeno neriješeno — 4:4. Ukupan rezultat bio je 20:12 u korist reprezentacije SSSR-a.
Amerikanci su, iako poraženi, slavili — ostvarili su bolji rezultat od reprezentacije Argentine. To im je dalo povod da proglase kako su oni druga šahovska reprezentacija svijeta.
…Najveća zdanja Njujorka zadivljuju svojom veličanstvenošću i grandioznošću. Posebno nam je ostala u sjećanju najviša zgrada na svijetu — „Empajer stejt bilding“, koja ima 102 sprata i ukupnu visinu od oko četiri stotine metara. Lift velikom brzinom podiže posjetioce na sam vrh zgrade, odakle se kao na dlanu vidi čitav Njujork, prekriven tamnosivim pokrivačem vječne čađi i dima.
U toj džinovskoj građevini nalazi se deset hiljada prozora. Zanimljivo je da je problem pranja prozora u Njujorku bio potpuno riješen tek kada je osnovana posebna firma koja za taj posao angažuje odvažne ljude, što vise na ogromnim visinama i pomoću specijalnih uređaja čiste prozorska stakla.
Veličanstveni su i gradski mostovi, naročito najveći — „Trajboro bridž“, koji povezuje tri gradske oblasti i dug je oko sedam kilometara. Očigledno je izgradnja mosta koštala ogromnu sumu, jer se i dalje od svakog automobila koji prelazi preko njega naplaćuje taksa od četvrt dolara.
Zanimljiva je i bioskopska sala „Radio siti“, koja može istovremeno da primi do šest i po hiljada gledalaca. Konstrukcija ove džinovske sale takva je da su vidljivost i akustika jednaki sa svih mjesta.
Lijep je, naročito uveče, centar grada — Brodvej. Milion električnih sijalica osvjetljava relativno mali dio ulice koji je dobio naziv „svijetli put“. Tu se nalaze najrazličitija zabavna mjesta, a prodavnice rade neprekidno od jutra do kasno u noć. Nad svime na Brodveju vlada svemoćna reklama.
Kao reklamu možete vidjeti vodopad sa neprekidnim tokom vode. Ogromna svijetleća glava muškarca, koja povremeno izbacuje oblake dima iz usta, reklamira cigarete „Kamel“. Ogromni osvijetljeni orao maše krilima i poziva prolaznike da piju pivo neke marke.
Posebno mnogo na Brodveju ima odlično opremljenih i udobnih bioskopa. Njujorčani sa ponosom govore da se u jednom bloku 42. ulice nalazi čak deset bioskopa, ali odmah zatim dodaju:
— Ali u bioskop idite oprezno. Ne gledajte holivudske filmove, tamo su sami užasi. Bolje birajte francuske i italijanske filmove.
Tokom dvije nedjelje boravka u Njujorku uspjeli smo donekle da se upoznamo sa američkom kulturom. Pored vrhunske simfonijske umjetnosti i izuzetnog vokalnog umijeća, zaprepastila nas je nakaznost nekih oblika zabave koji su bili prisutni u američkom filmu, pozorištu i televizijskim programima.
U našim hotelskim sobama nalazili su se veliki i odlični televizori, na kojima su se od jutra do noći mogle gledati raznovrsne emisije. Veći dio programa bio je posvećen reklamama proizvoda, kao i prikazivanju kaubojskih filmova koji su počinjali pucnjavom, a završavali se neizbježnim poljupcem.
Jednom je do nas dotrčao Petrosjan, koji je češće od ostalih gledao televiziju.
— A šta drugo da radim, ovo je makar zabavno — govorio je. — Pucaju, jure na konjima, čak i djevojke nose pištolje. Gdje još možeš tako nešto vidjeti?
Ovoga puta Tigran je bio očigledno nečim uzbuđen i požurio je da uključi televizor. Na ekranu smo ugledali bokserski ring. U uglovima su stajale dvije žene u sportskim majicama i šorcevima. Njihova izblijedjela kosa bila je kratko podšišana i slobodno je padala sa strane.
Na zvižduk sudije plavuše su prišle jedna drugoj i rukovale se. Zatim je jedna od njih iznenada zgrabila protivnicu za kosu i snažno povukla nadole. Protivnica se stresla od bola, ali je ubrzo pronašla način da se oslobodi, pritisnuvši laktom grudi i vrat napadačice. Potom joj je podmetnula nogu i već narednog trenutka trijumfalno ležala preko nje, mirno joj izvrćući stopalo.
Sudija je ravnodušno posmatrao to lomljenje kostiju, čekajući da jedna od dvije žene završi sa iščašenom nogom ili da prije toga ipak shvati da treba da prizna poraz.
— E, ovo je igra! — uzviknuo je Tigran. — Ovdje remija sigurno nema!
U međuvremenu su žene oborile jedna drugu na pod, hvatajući i namotavajući protivničku kosu oko ruke, izvrćući šake i uvijajući glave. Publika je urlala od oduševljenja, pozdravljajući svaki uspješan zahvat i svaki spretan potez. Žene su se grimasile od bola, ali su nastavljale borbu.
Nismo mogli da gledamo taj divljački prizor i ugasili smo televizor. Kasnije su nam Amerikanci objasnili da smo gledali novu modernu vrstu sporta koja „golica živce“ publici — „keč es ju keč ken“ („hvataj kako možeš da uhvatiš“), skraćeno — keč.
Slična iznenađenja često su nas čekala i u bioskopu. Istina, još u Evropi smo naučili da po reklamama prepoznajemo sadržaj filma, pa nismo išli na projekcije poslije kojih se čovjek ne odmori, već veći dio vremena sa gađenjem okreće glavu od platna.
Tako smo, pogledavši reklamu, odlučili da ne gledamo film „Them“, u kojem mravi, narasli pod dejstvom radioaktivnih zraka poslije eksplozije atomske bombe, tokom čitavog filma samo proždiru ljude, kuće i vozove.
Ali u dva slučaja ipak smo se prevarili. Prvi put, došavši da gledamo film „Žena u 3000. godini“, na ekranu smo vidjeli ruševine Njujorka uništenog atomskim bombardovanjem i podivljale ljude koji su se vratili u prvobitno stanje i lutali među ostacima grada.
— Vi ne umijete da birate filmove — samouvjereno nam je rekao Paul Keres. — Ja, na primjer, idem samo na komedije. Tamo se čovjek makar ponekad može nasmijati, a uz to su uvijek u boji, pa je prijatno gledati te boje.
Povjerovali smo Keresu i otišli na neku komediju koju je izabrao, sa talentovanim američkim komičarem Denijem Kejom u glavnoj ulozi. Zaista, tokom dva sata filma nasmiješili smo se možda dva puta, ali smo zato više puta sjedjeli zatvorenih očiju. Tako, prema scenariju, glavni glumac punih pet minuta vadi iz ormara leševe ljudi probodenih bodežom i tim istim bodežom prikovanih za zid.
— Šašlik! — radosno uzvikuje svaki put komičar i pritom zarazno se smije. Iznenadilo nas je to što se dio publike na to iskreno smijao, iako nam je bilo do gađenja i mučnine…
Američka štampa je posvećivala veliku pažnju meču šahovskih reprezentacija. Na šezdeset stranica svake dnevne novine, među vijestima da su „razbojnici juče u 11 sati ujutro pucali tokom pljačke banke na Trećoj aveniji“ ili da je „Rokfeler isplatio svojoj supruzi oko osam miliona dolara kao naknadu za razvod“, nalazile su se i vijesti o meču, često napisane u tipično američkom stilu.
„Moj tim!“ – kada šah postane valcer, a saigrač partner za ples
Ima pjesama koje govore o ljubavi. Ima ih koje govore o sportu. A ima i onih rijetkih koje uspiju da spoje ljubav, šah, timski duh i – bečki valcer.
U novom nastavku serijala „Šah na mah“, Milica i Natalija predstavljaju nam upravo jednu takvu neobičnu i šarmantnu šahovsko-muzičku priču – pjesmu „Moj tim!“.
Namijenjena je svima koji su zaljubljeni… ili su nekada bili zaljubljeni. U šah. U pobjedu. U svoj tim. A možda, sasvim slučajno, i u svog saigrača. 😉
Ova pjesma je prava mala šahovska zagonetka. Nećemo otkrivati ko se krije iza stihova – jer neke tajne, baš kao i najbolje kombinacije na tabli, treba ostaviti da se otkriju tek u pravom trenutku.
A ono što je sasvim jasno jeste da je šahovska tabla ovdje mnogo više od bojnog polja. Ona postaje podijum za ples.
Kralj i kraljica nisu samo figure. Oni su partneri koji dijele isti dres, istu želju i isti cilj. Svaki potez postaje dio koreografije, svaka kombinacija novi plesni korak, a odlučujući bod – završni naklon pred publikom.
Stihovi na lijep način spajaju onu poznatu takmičarsku napetost sa dozom elegancije i romantike. Svjetla se pale, sala utihne, ulazi se pod stražom… a onda počinje ples.
I to ne bilo kakav.
Bečki.
Jer gdje bi kralj i kraljica mogli bolje zaplesati nego u Beču, na evropskom meču?
Posebna draž ove pjesme je u tome što slavi ono što je u šahu možda najljepše kada se igra za ekipu – zajedništvo. U sportu koji se često doživljava kao izrazito individualan, ekipni turniri donose jednu sasvim drugačiju emociju: kada ne igraš samo za sebe, kada tuđi rezultat postaje tvoja briga, a jedan osvojeni bod cijelog tima pretvara se u zajedničku pobjedu.
Zato se gotovo svako ko je ikada igrao ekipni turnir može pronaći u ovim stihovima.
A posebno oni koji znaju kako izgleda kada se posljednja partija završi, kada se pogleda prema saigraču i bez mnogo riječi kaže: „Uspjeli smo.“
Moj tim! (2025)
Da isti smo mi tim, da sve delim sa njim na ekipnim tim turnirima svim ista nam je želja, isti nam je dres na šahovskoj tabli mi spremamo ples
Na svakom turniru u pobedi i padu jedno u drugom mi imamo nadu
Uvodi me straža ničeg se ne bojim otmeno ko dama na podijumu stojim dok svetla se pale salom vlada mir naš nestvarni ples kraljevski je pir
Plešemo u Beču na evropskom meču mi kralj i kraljica čarobnoga dvorca svi parovi drugi nisu nama ravni valcer naš bečki postaće slavni
Moja ruka vodi njegov prati hod plesom kroz dvorac uzimamo bod
Plešemo u Beču na evropskom meču mi kralj i kraljica čarobnog dvorca svi parovi drugi nisu nama ravni valcer naš bečki postaće slavni
(Nastaviće se novom pjesmom Milice i Natalije Vujičić)
Serijal „Šah na mah“ stigao je do novog nastavka, a novi prilog donosi priču o problemskom šahu, šahovskim problemima i studijama, ali i o najmlađim ljubiteljima ove posebne šahovske discipline.
Milica i Natalija Vujičić već nekoliko godina učestvuju u Kadetskoj ligi rješavača, koja se nekoliko puta godišnje održava istovremeno na više mjesta u Srbiji. Učešće u ligi donijelo je i zapažene rezultate – Natalija je osvojila titulu prvaka, dok je Milica jednom prilikom bila druga na državnom takmičenju.
Posebna pažnja u ovoj priči posvećena je organizatorima lige, Slobodanu Bojkoviću i Milomiru Babiću, koji, kako se navodi, sa velikom pažnjom i ljubavlju pristupaju radu sa djecom koja se bave rješavanjem šahovskih problema.
Tako je nastala i pjesma „Studija“, posvećena kreativnom zanosu koji prati rješavanje šahovskih studija. U njima se ne traži samo pronalaženje rješenja, već i otkrivanje ideje njihovog autora. Neočekivani potez, izvan uobičajenih šablona, može potpuno promijeniti tok rješenja i dovesti do konačnog uspjeha.
Poruka je ujedno i poziv djeci da se priključe ligi rješavača. Šah, kako se ističe, ne mora uvijek biti nadmetanje sa protivnikom preko table. Može biti i nadmetanje sa idejom autora problema, ali i podsticaj za sopstveno stvaralaštvo kroz komponovanje šahovskih problema i učešće na kreativnim takmičenjima.
Šesti nastavak serijala „Šah na mah“ tako još jednom povezuje šah, muziku i kreativnost, predstavljajući jednu drugačiju stranu šahovske igre.
Nova pjesma nosi naslov „Studija“ i objavljena je 2025. godine. Nastala je tokom ljetnjeg kola lige rješavača, a njen ritam je oblikovan u ljetnjem-rege stilu.
Studija (2025)
Svega par figura papir prazan stoji pogled u tišini varijante broji
Delo je čoveka što poruku šalje trud celoga veka da bi mog’o dalje
Van šablona misli do kraja sve smisli ono što je lako ovde nije tako
Kad’ razum zanemi i logika preda tad’ nešto u meni nemoguće gleda
Pravim oštar rez odbacim sav kliše pa vučem ja potez koji sudb’u briše
Sve se sad’ otvara mahnito ga gledam top na a-jedan titule je vredan!
Van šablona misli do kraja sve smisli ono što je lako ovde nije tako
Kad’ razum zanemi i logika preda tad’ nešto u meni nemoguće gleda
Nakon što smo u prethodnom nastavku pogledali šta se sve krije iza ovog neobičnog porodičnog projekta i saznali da je u pripremi još najmanje desetak pjesama na srpskom jeziku, uz već postojeće pjesme na engleskom, vrijeme je da se vratimo na ono zbog čega je ovaj serijal i nastao — na same pjesme.
Ovoga puta jedna je objavljena i prije reda.
Razlog je jednostavan: riječ je o pjesmi koja je prvenstveno namijenjena najmlađima, pa je bilo logično odvojiti je od pjesama koje slijede i koje se više obraćaju starijim generacijama.
Pjesma se zove „Bubamara“.
A njena priča počinje na Fruškoj gori.
Milica i Natalija Vujičić su 2022. i 2023. godine tokom ljeta bile na šahovskom kampu Letenka na Fruškoj gori, koji su zajednički vodili ŠK Bubamara iz Novog Sada i ŠK Aljehin iz Pančeva.
Kao što to obično biva sa lijepim dječjim uspomenama, kampovi su ostali u sjećanju dugo nakon što su se završili. Šah, druženje, nova poznanstva i vrijeme provedeno daleko od svakodnevnih obaveza ostavili su trag.
U narednim godinama porodične obaveze su, međutim, omele Milicu i Nataliju da ponovo budu na kampovima.
Ali priča o Letenki nije baš završila.
Kada su pjesme iz projekta „Šah na mah“ počele da se predstavljaju među šahovskim klubovima, među prvima su za njih saznali upravo ljudi iz Bubamare i Aljehina.
Na iskreno oduševljenje Almira Gagića, koji vodi ŠK Bubamara i iz čijeg su kluba potekle mnoge današnje mlade šahovske nade, stigla je i želja: Bilo bi lijepo da Bubamara ima svoju pjesmu.
I tako je nastala „Bubamara“.
Ova pjesma je za sada posebna u serijalu po još jednoj stvari — jedina je koja ima dva glasa, muški i ženski. Ali još je zanimljivije ono o čemu govori. Za razliku od pjesama koje su nastale iz nekog konkretnog iskustva za šahovskom tablom, „Bubamara“ nema jednu određenu partiju, turnir ili događaj kao svoju osnovu. Ona govori o šahu kao dijelu odrastanja. O učenju, radu, treningu, druženju, odnosu prema roditeljima, ali i o tome kako provoditi vrijeme.
Bubamara (2026)
Na leđima tablu nosim, sa kojom se ja ponosim, nikada se baš ne durim, na turnire samo žurim.
Imam neke bubice, reči su mog tatice, u početku protiv bio, pa je bubu zavoleo!
Niti bocka, niti zuji, niti pecka, samo struji, bira polja, tiho sleće, traži bolja, pa odleće.
Jer me uči bubamara, da bez rada i bez mara, nema tu ni nekog ćara, badava ti pravog dara!
Dok u gradu neko luta il’ skreće sa dobrog puta, mi na tabli tiho, smerno, treniramo vrlo verno.
Niti bocka, niti zuji, niti pecka, samo struji, bira polja, tiho sleće, traži bolja, pa odleće.
Moje prijateljice to su bubamarice, nestašne devojčice kao prave kraljice.
A dečaci div-junaci budući su to prvaci, i ne jure rejting lažni da se nekom prave važni.
Niti bocka, niti zuji, niti pecka, samo struji, bira polja, tiho sleće, traži bolja, pa odleće.
„Bubamara“ (2026)
(Nastaviće se novom pjesmom Milice i Natalije Vujičić; planirana je po jedna pjesma nedjeljno.)
Sedam pjesama za 64 polja: Šta se krije iza projekta „Šah na mah“
Sedam pjesama je već objavljeno. U pripremi je još najmanje desetak pjesama na srpskom jeziku, što sa oko četrnaest pjesama na engleskom jeziku čini tridesetak pjesam, a to je vrlo ambiciozan dugoročan plan.
Projekat „Šah na mah“ tako polako prerasta početnu porodičnu zabavu i postaje svojevrsni muzički album posvećen šahu.
Među prvim objavljenim pjesmama nalazi se „Tik-tak šahovski ples“, koja već samim naslovom spaja dvije stvari koje se rijetko nađu zajedno — šahovski sat i plesni ritam.
Tu je i „Šah na mah“, pjesma koja nosi ime cijelog projekta.
„64“ se, naravno, oslanja na broj polja šahovske table, dok je „Predajem“ vezana za jedan od najprepoznatljivijih trenutaka svake šahovske partije — onaj kada igrač pruži ruku i prizna poraz.
Predajem
Posebno zanimljiva je pjesma „En passant“, koja koristi jedan od najneobičnijih šahovskih poteza kao osnovu muzičke priče.
An pasan
Tu su i „Prijateljstvo u šahu“ i „Europsko u Sloveniji“, pjesme koje su direktno povezane sa iskustvima sa takmičenja.
„Europsko u Sloveniji“ nastalo je nakon jednog, kako ga porodica opisuje, nesrećnog remija. Umjesto da taj trenutak ostane samo neprijatna uspomena iz turnirske sale, pretvoren je u pjesmu.
Upravo to možda najbolje objašnjava čitav projekat.
Šahisti često pamte partije kroz poteze: 1. e4, taktički previd, propuštenu pobjedu, lijepu kombinaciju ili odlučujuću grešku.
Milica i Natalija svoje uspomene pokušavaju da sačuvaju i drugačije — kroz melodiju i stihove.
Iza svega toga ipak ostaje jedna vrlo jednostavna ideja: popularisati šah.
Porodica Vujičić smatra da bi muzika mogla biti jedan od načina da se šah približi djeci, mladima, roditeljima, ali i ljudima koji nisu dio šahovskog svijeta.
Ako dijete čuje pjesmu o šahu prije nego što nauči kako se kreće skakač, možda će upravo ta pjesma biti prvi korak prema tabli.
Ako roditelj čuje pjesmu o turniru, možda će lakše razumjeti zašto njegovom djetetu jedna partija može značiti toliko mnogo.
A ako šahista čuje pjesmu o nečemu što je i sam doživio — izgubljenoj partiji, remiju koji je mogao biti pobjeda, putovanju na turnir ili prijateljstvu sa protivnikom — možda će u njoj prepoznati dio sopstvene priče.
Za sada je „Šah na mah“ mali porodični projekat. Ali njegov cilj je veliki: napraviti više od 30 pjesama i kroz pop-dens zvuk predstaviti šah iz različitih uglova.
Da li će ovaj neobični spoj šaha i muzike pronaći svoju publiku, tek treba da vidimo.
Ali jedno je sigurno: na 64 polja već se odigralo bezbroj priča. Porodica Vujičić sada pokušava da neke od njih — umjesto u šahovsku notaciju — zapiše u stihove i muziku.
A nova partija „Šaha na mah“ već je u pripremi.
(Nastaviće se kad budu objavljene nove pjesme Milice i Natalije Vujičić)
Kada je porodica Vujičić počela da piše šahovske pjesme, nisu planirali da će jednog dana morati da se bave i muzičkom produkcijom.
Ali kako se broj pjesama povećavao, postalo je jasno da samo tekst nije dovoljan.
Profesionalni aranžmani bili su skupi, a porodica nije željela da ulaže veliki novac u svaku pjesmu bez garancije da će dobiti ono što traži. Pokušavali su da pronađu i pjevačice koje bi ih izvodile, ali ni taj put nije dao rezultat.
Tada su počeli detaljnije da istražuju savremene mogućnosti muzičke produkcije.
Prema riječima oca šahistkinja, tekstovi su njihov originalni rad, a AI alati korišćeni su kao dio procesa stvaranja muzike i vokalne produkcije.
On navodi da je tokom protekle godine koristio nekoliko AI alata i da je pravljenje pjesama zahtijevalo mnogo više rada nego što bi se moglo zaključiti iz konačnog rezultata.
Umjesto jednog upita i gotove pjesme, proces je podrazumijevao veliki broj pokušaja, promjena instrukcija i podešavanja željenog zvuka.
„Na to je otišlo stotine sati rada“, kaže otac djevojčica šahistkinja.
Kako navodi, korišćene su profesionalne, odnosno „pro“ verzije servisa, uz zadržavanje prava koja proizlaze iz korišćenja tih servisa.
Djevojčice nisu željele da budu vokalni izvođači pjesama.
Razlog je jednostavan — Milica i Natalija su prije svega šahistkinje. Cilj porodice nije bio da ih pretvori u pjevačice, već da njihova šahovska iskustva pretoči u muziku.
Zato se njihovi glasovi ne koriste u pjesmama, dok se u nekim vizuelnim materijalima pojavljuju njihovi likovi.
Time se ponovo vraćamo na osnovnu ideju cijelog projekta: pjesme nisu nastale zato da bi dvije mlade šahistkinje postale muzičke zvijezde, već zato što je muzika postala način da se ispričaju njihove šahovske priče.
To je posebno zanimljivo zbog činjenice da se šah veoma rijetko pojavljuje kao tema savremene pop muzike.
Postoje pjesme u kojima se šah koristi kao metafora, postoje poznate kompozicije inspirisane šahom, ali kompletan projekat koji bi šahovske događaje, turnire i iskustva mladih igrača pretvarao u seriju pop-dens pjesama mnogo je rjeđi.
Tik tak šahovski ples
64
Upravo tu porodica Vujičić vidi mogućnost da kroz muziku šah približi i ljudima koji možda nikada nisu sjeli za šahovsku tablu.
Posebno djeci i mladima.
Ali ideja ima još jednu dimenziju. Otac šahistkinja kaže da porodica pokušava da djecu ne izlaže previše medijima. Umjesto klasičnog medijskog eksponiranja, odlučili su da njihova iskustva govore kroz pjesme.
Turnirska nervoza, pobjede, porazi, prijateljstva, putovanja i neobične situacije koje nastaju oko šahovske table tako postaju dio muzičke priče.
A među tim pjesmama već postoje i neke koje će biti posebno zanimljive šahistima.
(Nastaviće se)
U sledećem nastavku predstavićemo još pjesama projekta „Šah na mah“ i pogledati šta se krije iza njihovih naslova.
Kada turnirske pobjede, remiji i doživljaji postanu pjesme
U prvom nastavku priče o projektu „Šah na mah“ upoznali smo Milicu i Nataliju Vujičić, dvije mlade šahistkinje čiji su turnirski doživljaji postali inspiracija za nešto što se rijetko sreće u šahu — autorske pjesme.
Sve je počelo gotovo slučajno.
Prije oko četiri godine, Milica, Natalija i njihov otac napravili su prvu pjesmu, više kao porodičnu zabavu nego kao ozbiljan muzički projekat. Pjesma je snimljena na plaži, napravljen je i spot, i tu je moglo sve da se završi.
Ali nije.
Šah je nastavio da proizvodi nove priče, a svaka zanimljiva turnirska situacija mogla je da postane nova pjesma.
Jedan evropski turnir donio je „Prijateljstvo u šahu“. Jedan nesrećan remi u Sloveniji pretvoren je u pjesmu „Europsko u Sloveniji“. Tako su se u pjesmama počeli pojavljivati stvarni događaji iz života mladih šahistkinja.
Ideja je vremenom dobila ozbiljniji oblik.
„Kada god bi ih neki šahovski događaj posebno dojmio, nekako smo znali da slijedi i pjesma o tome“, objašnjava otac šahistkinja.
Prijateljstvo u šahu
Europsko u Sloveniji:
Pjesme su u početku bile jednostavnije i više okrenute djeci i omladini. Kasnije su postajale sadržajnije i zrelije, pa su se među temama pojavili i odnosi među šahistima, roditeljska perspektiva, emocije nakon partije i različiti aspekti šahovskog života.
Danas se već može govoriti o pokušaju stvaranja svojevrsnog muzičkog albuma posvećenog šahu.
Za sada je objavljeno sedam pjesama, a porodica planira još najmanje 16 pjesama na srpskom jeziku. Dio projekta biće i na engleskom, pa je konačan broj mnogo veći.
Među dosad objavljenim pjesmama nalaze se „Tik-tak šahovski ples“, „Europsko u Sloveniji“, „Šah na mah“, „Prijateljstvo u šahu“, „64“, „Predajem“ i „En passant“.
Već sami naslovi pokazuju da autori ne pokušavaju da šah predstave samo kroz ozbiljnu, edukativnu priču. Naprotiv — žele da pokažu da šah može biti i zabavan, emotivan, duhovit i dovoljno zanimljiv da postane tema pop muzike.
A onda je nastao novi problem.
Kada se broj pjesama povećao, porodica je počela da traži način da ih muzički aranžira. Profesionalna produkcija bila je skupa, a rezultat neizvjestan. Pokušali su čak da pronađu pjevačice koje bi neke od pjesama izvodile, ali bez uspjeha.
Tada su počeli da istražuju mogućnosti moderne muzičke produkcije. Uslijedili su mjeseci eksperimentisanja sa različitim alatima, glasovima, muzičkim stilovima i instrukcijama.
Za to je, kako kaže otac šahistkinja, potrošeno stotine sati rada.
Rezultat je trebalo da bude nešto što će zvučati dovoljno profesionalno, ali će istovremeno ostati povezano sa njihovim originalnim tekstovima i pričom.
(Nastaviće se)
U sledećem nastavku: Kako je došlo do stvaranja pjesama o šahu i zašto nisu korišteni vokali djevojčica, šahistkinja.
Šah i muzika na prvi pogled pripadaju različitim svjetovima. Jedan traži tišinu, koncentraciju i razmišljanje nekoliko poteza unaprijed, dok drugi počiva na ritmu, melodiji i emociji. Ipak, jedna šahovska porodica iz Srbije pokušava da ih spoji na neobičan način — kroz autorske pjesme nastale iz stvarnih šahovskih doživljaja.
Projekat nosi naziv „Šah na mah“, a pokrenula je porodica Vujičić, zajedno sa ćerkama Milicom i Natalijom Vujičić. Njihove šahovske partije, turniri, putovanja i dogodovštine postali su inspiracija za seriju pjesama koja bi, prema planu autora, trebalo da preraste u veliki muzički projekat posvećen šahu.
Milica ima 13 godina, a Natalija 11. Obe su veoma uspješne mlade šahistkinje iza sebe već imaju niz državnih i međunarodnih rezultata.
Milica i Natalija Vujičić za šahovskom tablom
Milica Vujičić je, između ostalog, tri puta bila prva na republičkom školskom takmičenju, u konkurenciji koja je okupljala oko 6.000 djevojčica. Tri puta je osvajala završnicu Sportskih igara mladih u Splitu, a na državnom prvenstvu 2025. godine završila je bez ijednog poraza u različitim tempima igre. Državna je i beogradska šampionka u standardnom šahu, rapidu i blicu, dok je tri puta osvajala titulu državne kadetske prvakinje u ubrzanom šahu — 2023, 2025. i 2026. godine.
Ni Natalijini rezultati nisu ništa manje zanimljivi. Na Svjetskom kadetskom prvenstvu u standardnom šahu u Kazahstanu 2025. godine bila je najbolje plasirana Evropljanka, dok je na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu u Banji 2026. zauzela 12. mjesto, iako je nastupala u konkurenciji djevojčica godinu dana starijih od nje. Prvakinja je Srbije u standardnom i ubrzanom šahu, a dva puta je osvajala drugo mjesto na završnici Sportskih igara mladih u Splitu.
Posebno je zanimljiv podatak da su obe sestre u šah ušle relativno kasno.
Počele su da igraju prije oko pet godina, kada je starija, Milica, dobila poziv da učestvuje na školskom takmičenju. Od tog trenutka šah je postao dio njihovog svakodnevnog života.
I tu dolazi još jedan neobičan detalj njihove priče: prema riječima njihovog oca, gotovo sve rezultate ostvarile su bez stalnog trenera.
„Samo tokom šest mjeseci smo probali sa trenerom, i na tome se završilo“, navodi njihov otac.
Umjesto klasičnog odnosa trener–igrač, djevojčice su mnogo toga učile kroz sopstveni rad, analizu i iskustvo sa turnira.
A upravo su turniri kasnije postali materijal za nešto sasvim drugo — pjesme.
Prva pjesma nastala je prije oko četiri godine, kada su Milica, Natalija i njihov otac, kako kaže, „iz šale“ napravili pjesmu na plaži. Napravili su i spot, a upravo je taj mali porodični eksperiment postao početak projekta koji danas ima mnogo veće ambicije.
Poslušajte prvu pjesmu projekta „Šah na mah“:
Kada bi se dogodio neki posebno zanimljiv šahovski događaj, pjesma bi često dolazila sama od sebe.
Poslije jednog evropskog takmičenja nastala je pjesma „Prijateljstvo u šahu“, dok je nakon nesrećnog remija u Sloveniji nastala pjesma „Europsko u Sloveniji“, koja postoji i na engleskom jeziku.
Vremenom su i pjesme postajale ozbiljnije i sadržajnije.
Danas je na YouTube kanalu „Šah na mah“ objavljeno sedam pjesama, dok je za sada u pripremi još najmanje 16 pjesama na srpskom jeziku. Dugoročni plan je još ambiciozniji — više od 30 pjesama, uključujući i one na engleskom jeziku.
Tako su šahovske partije, pobjede, porazi, remiji, putovanja i turnirske dogodovštine počeli da dobijaju svoju muzičku verziju.
A to je tek početak priče.
U sledećem nastavku kako je jedna šahovska porodica od pjesme nastale na plaži stigla do ideje o kompletnom šahovskom muzičkom albumu.
U ljeto 2026. godine bivši fudbaler Barselone Žerar Pike otišao je još korak dalje. Pike se od djetinjstva bavi šahom, a postao je strateški akcionar FYERS American Gambits — franšize Global Chess League — zajedno sa zvijezdom indijskog kriketa Ravichandranom Ašvinom.
Za Pikea to nije prvo iskustvo preoblikovanja tradicionalnog sporta: nakon završetka karijere pokrenuo je medijsku ligu Kings League i druge projekte kroz svoj holding Kosmos.
Global Chess League, koju su osnovali indijski IT gigant Tech Mahindra i FIDE, okuplja franšize sa međunarodnim sastavima i oslanja se na model poznat iz velikog profesionalnog sporta. Na primjer, u sastavu ekipe American Gambits nastupaju olimpijski šampion iz 2022. godine Javohir Sindarov i trostruka svjetska prvakinja u blicu Bibisara Asaubaeva.
„Ove investicije dolaze u trenutku šireg napora da se šah iz tradicionalne društvene igre pretvori u globalni sportski proizvod kroz stvaranje franšiznih liga, digitalnog sadržaja, sponzorstava i striming platformi“, navodi Reuters.
Veza između dvije industrije tu se ne završava. Ako fudbaleri u šahu vide novu sportsku imovinu, fudbalski treneri već dugo proučavaju samu logiku igre, koja razvija sposobnost brzog analiziranja prostora, pronalaženja mogućnosti i predviđanja poteza protivnika.
Među prvima koji su šah direktno uključili u pripremu fudbalera bio je grčki PAOK, koji je još 2013. godine u program svoje akademije uveo treninge sa šahovskim trenerom.
Danas se, zahvaljujući naprednim tehnologijama, ovaj pristup značajno promijenio. Norveški VR startap Be Your Best je 2020. godine ponudio igračima da treniraju stalno skeniranje prostora prije nego što prime loptu. U virtuelnom okruženju fudbaler mora za nekoliko sekundi da procijeni položaj saigrača i protivnika, zapamti dobijene informacije i izabere narednu akciju. Prema podacima same kompanije, devet nedjelja redovnog treninga omogućilo je da se učestalost skeniranja kod igrača njemačke reprezentacije do 16 godina u prosjeku poveća za 28 odsto. Ovaj servis koristili su, između ostalih, fudbaleri i akademija Borusije Dortmund, navodi The Athletic.
Savremeni vrhunski fudbaleri uvode šahovsku kulturu u fudbal ne samo putem tehnologije, već i kroz društvene inicijative. Godine 2026. vezista Arsenala Ebereči Eze pokrenuo je zajedno sa Chess.com-om šahovski program u svojoj bivšoj školi u Griniču. Sportista, koji se dugo bavi šahom, finansirao je osnivanje kluba i međškolsku ligu, a školi je donirao komplete tabli, figura i elektronskih satova. Učenici su dobili i pristup obrazovnim materijalima Chess.com-a.
Ova finansijska i kulturna razmjena funkcioniše i u suprotnom smjeru: dok fudbaleri promovišu šah, najveći intelektualci planete ulaze na teritoriju fudbalskog biznisa.
Dobar primjer je Magnus Karlsen — veliki navijač madridskog Reala, koji i sam redovno igra fudbal na amaterskom nivou. Čak je bio registrovan za norveški klub Framp.
U decembru 2019. godine velemajstor je zauzeo prvo mjesto na svjetskoj rang-listi Fantasy Premier League, nadmašivši više od 7,2 miliona učesnika.
A prije dvije godine šahovski genije uložio je novac u američku kompaniju TOCA Football, koja razvija tehnološke trening-centre i privukla je oko 100 miliona dolara investicija. U projekat su takođe ulagali Hari Kejn i Rio Ferdinand.
Fudbaleri pretvaraju ljubav prema šahu u investicije
Među korisnicima Chess.com-a nalaze se i profesionalni fudbaleri. Legenda Liverpula Mohamed Salah igra šah gotovo svakog dana, mnogo vremena na platformi provodi vezista Arsenala Martin Edegor, kao i napadač Bajerna Hari Kejn, dok se najjačim igračem smatra napadač Sporting Kanzas Sitija Dejan Joveljić.
Srbin ima potvrđeni međunarodni FIDE rejting od 2217 poena u klasičnom šahu — nivo kandidata za majstora. Godine 2023. Joveljić je nastupio na Evropskom prvenstvu u brzopoteznom šahu u Zagrebu, osvojivši solidnih 6 od 13 mogućih poena protiv profesionalnih šahista.
Poznati španski trener Pep Gvardiola poznat je po interesovanju za šah. Tokom pauze u karijeri 2012. godine u Njujorku se sastao sa Garijem Kasparovom. Bivši svjetski prvak govorio mu je o ulozi koncentracije i radu pod ekstremnim psihološkim pritiskom.
Za sadašnjeg trenera Mančester Sitija Enca Maresku veza između fudbala i šaha postala je čak i tema posebnog istraživanja. Tokom školovanja u trenerskom centru Koverčano napisao je diplomski rad pod naslovom „Fudbal i šah“.
Američki krilni napadač Milana Kristijan Pulišić toliko je posvećen šahu da ga je Chess.com iskoristio kao model za jednog od botova protiv kojih posjetioci sajta mogu da igraju.
Sinergiju dvije discipline naglašava i demonstraciona partija koju je 2018. godine defanzivac Liverpula Trent Aleksander-Arnold odigrao u Mančesteru protiv Magnusa Karlsena. Fudbaler je imao pet minuta za čitavu partiju, dok je šampion svijeta imao samo jedan minut. Trentov tim je koristio sistem za praćenje pogleda, bilježeći pokrete očiju norveškog velemajstora.
Defanzivac je izgubio u 17. potezu, ali sama partija bila je zanimljiva manje zbog rezultata, a više zbog pokušaja da se pronađu zajednički mehanizmi donošenja odluka u dvije discipline. Kasnije je igrač isticao da i na terenu i za šahovskom tablom mnogo toga zavisi od sposobnosti stalnog skeniranja prostora, brzog procjenjivanja mogućnosti i predviđanja poteza protivnika.
Za neke predstavnike fudbalske industrije šah je prestao da bude samo intelektualni hobi.
U proljeće 2026. godine zvijezda Mančester Sitija Erling Haland postao je strateški investitor projekta Norway Chess, jednog od najvećih šahovskih projekata u Norveškoj. Zajedno sa biznismenom Mortenom Borgeom, napadač je osnovao kompaniju Chess Mates, koja je dobila značajan udio u Norway Chessu i finansira pokretanje novog globalnog šahovskog takmičenja Total Chess World Championship Tour (TCWCT).
Od 2027. godine serija bi trebalo da objedini četiri turnira u različitim gradovima, a učesnici će se boriti za titulu apsolutnog šampiona u čak tri discipline — klasičnom šahu, rapidu i blicu. Minimalni godišnji nagradni fond najavljen je u iznosu od 2,7 miliona dolara.
Halandova investicija bila je dio većeg priliva kapitala. U aprilu je Norway Chess održao dodatnu rundu finansiranja vrijednu 10 miliona dolara, nakon koje je vrijednost kompanije procijenjena na 35 miliona dolara. U projekat je uložio i jedan od najtrofejnijih skijaša svijeta, Johanes Klebo.
Za šahovsku industriju učešće sportista tog nivoa važno je ne samo zbog novca: oni sa sobom donose publiku koja možda ranije uopšte nije pratila šahovske turnire.
U avgustu 2026. godine bivši defanzivac Barselone Žerar Pike postao je suvlasnik šahovskog tima FYERS American Gambits. Nešto prije toga, u šahovsku industriju uložio je napadač Mančester Sitija Erling Haland, dok najveća svjetska onlajn šahovska platforma prijavljuje više od 200 miliona dolara godišnjeg prihoda.
Šah sve više privlači kapital i iskustvo fudbalske industrije, istovremeno nudeći samom fudbalu nove tehnologije za razvoj kognitivnih sposobnosti igrača. Forbes Sport istražuje kako su fudbal i šah počeli da razmjenjuju investicije, dok kapital velikih zvijezda pomaže šahu da privuče novu publiku.
275 miliona korisnika i 20 miliona šahovskih partija dnevno
Istorija svjetskog sporta poznaje mnoge sportiste koji su izgradili uspješne karijere u više disciplina. Jedan od njih je Norvežanin Simen Agdestein, koji je krajem 1980-ih igrao fudbal za reprezentaciju i istovremeno bio među najboljim šahistima svijeta, dostigavši 16. mjesto na FIDE rejting-listi. Teška povreda koljena prekinula je njegovu fudbalsku karijeru u trenutku kada je konkurisao za mjesto u reprezentaciji koja je trebalo da putuje na Svjetsko prvenstvo 1994. godine.
Nakon što je izgubio brzinu na terenu, Agdestein je svoje iskustvo preusmjerio u pedagogiju i otvorio šahovsko odjeljenje u Norveškoj gimnaziji za vrhunski sport. Upravo tamo je 2000. godine stigao devetogodišnji Magnus Karlsen. Bivši reprezentativni napadač učio je budućeg svjetskog prvaka ne samo otvaranjima, već i sportskoj disciplini i izdržljivosti. Karlsen i danas dobru fizičku formu smatra svojim glavnim adutom u višesatnim partijama.
Danas je veoma teško ponoviti Agdesteinov put: savremeni vrhunski sport pretvorio se u industriju uske specijalizacije, sa strogim ugovorima i prenatrpanim kalendarima. Međutim, međusobna privlačnost fudbala i šaha nije nestala — samo je promijenila oblik. Ako su se ranije ova dva svijeta susretala kroz karijere rijetkih univerzalaca, danas se sve češće ukrštaju izvan terena i šahovske table — u biznisu, tehnologiji i borbi za novu publiku.
Fudbal se odavno pretvorio u globalnu industriju vrijednu više milijardi dolara. Prema procjeni S&P Global-a, svjetska potrošnja na sportska medijska prava dostići će 67,3 milijarde dolara u 2026. godini. Za pažnju navijača ne bore se samo televizijske kuće, već i striming servisi, društvene mreže i tehnološke kompanije.
Šah se još nalazi u drugoj fazi tog razvoja. Njegova ekonomija ne može da se poredi sa fudbalskom, ali publika je već dostigla razmjere koje je nemoguće ignorisati.
U februaru 2026. godine najveća onlajn platforma Chess.com prešla je granicu od 250 miliona registrovanih korisnika, a danas ih ima gotovo 275 miliona. Za poređenje, to je više od broja ljudi koji se bave tenisom širom svijeta. Od svih država na planeti, samo Kina, Indija, SAD i Indonezija imaju više stanovnika nego što ova platforma ima korisnika. Na njoj se svakog dana odigra između 15 i 20 miliona šahovskih partija.
Tokom posljednjih godina oko šaha je formiran sopstveni digitalni ekosistem — sa pretplatama, strimingom, brzim formatima i igračima koji postepeno postaju medijske ličnosti.
Osnovu poslovnog modela Chess.com-a čini plaćena pretplata koja pruža proširen pristup analizi partija i edukativnim materijalima, dok se besplatna publika monetizuje kroz oglašavanje i druge usluge platforme.
„Mnogo smo veći nego što sam ikada mogao da zamislim. Ove godine ćemo, mislim, zaraditi nešto više od 200 miliona dolara i, iskreno, čak je i za šahovsku kompaniju to bilo iznenađenje“, rekao je suosnivač i izvršni direktor Chess.com-a Erik Allebest.
Ćerka Olga, unuk Jura, Gajane Davidovna. 1966. godine.
Unuk Jura (Georgij) sa praunukom Aljošom. 1988. godine.
Andrej Fioškin sa kćerkom Lenom i unukom Mašom. 1989. godine.
Na Nikoljinoj gori sa unukom Lenom i praunukom Mašom. 1990. godine.
Unuka Lena sa praunukom Mašom ispred lovorovih vijenaca. 1990. godine.
Praunuke Maša sa Gušom (Oljom). 2000. godine.
Porodica na rođendanu Olge Mihajlovne. 2000. godine.
POGOVOR
Članak koji vam je upravo predložen objavljen je u septembru 2001. godine u posebnom izdanju časopisa „Šahovski Peterburg“, posvećenom 90. godišnjici rođenja M. M. Botvinika i 50. godišnjici A. E. Karpova.
Prije svega, želim da dopunim podatke o najbližim rođacima Mihaila Moisejeviča Botvinika. Ljubazno ih je ustupila njegova ćerka Olga Mihajlovna Fioškina.
Godine života Botvinikovog oca — Moiseja Ljvoviča: 1878–1931.
Godine života majke — Serafime Samojlovne Botvinik: 1879–1952.
Ćerka Olga Mihajlovna rođena je 26. aprila 1942. godine u Molotovu (Permu). Njen suprug Andrej Vitaljevič Fioškin (rođen 10. jula 1943. godine) preminuo je 24. juna 2006. godine.
Unuk Georgij (rođen 24. decembra 1965. godine) i dalje se bavi uvozom iz Španije. Njegov sin (praunuk Mihaila Moisejeviča) Aleksej (rođen 1988. godine) završio je u ljeto 2011. godine Fizički fakultet Moskovskog državnog univerziteta.
Unuka Jelena (rođena 12. februara 1968. godine) radi u farmaceutskoj kompaniji ZAO „Roš – Moskva“. Ima dvije ćerke (praunuke Mihaila Moisejeviča) — 22-godišnju Mariju (studentkinju pete godine Geografskog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta) i 12-godišnju Olgu, koja će krenuti u sedmi razred.
U Peterburgu je 13. marta ove godine, u 90. godini života, preminula sestra M. M. Botvinika Marija Moisejevna, diplomirana inženjerka LPI-ja, koja je objavila sjećanja na brata („Čvorići sjećanja“) u istom posebnom izdanju „ŠP“ iz 2001. godine.
Stogodišnjica rođenja Mihaila Moisejeviča obilježava se uz veliku pompu: 2011. godina proglašena je godinom Botvinika, u različitim gradovima održavaju se takmičenja njemu u čast, prvenstva Rusije održavaju se pod njegovim imenom, Državna banka Rusije izdala je srebrni novac, na Centralnom domu šahista „Botvinik“ biće postavljena spomen-ploča sa njegovim bareljefom…
Istovremeno, okrugla godišnjica ni najmanje ne sprečava zapanjujuće smjele autore da na račun Mihaila Moisejeviča upućuju razne zajedljive opaske, koje povremeno prelaze granice pristojnosti.
Ipak, veličina Botvinika — i kao Šampiona, i kao Učitelja, i kao Preteče koji je utro put u šah mnogim svojim sunarodnicima — time neće biti umanjena.
Njegovo ime neće biti zaboravljeno sve dok ljudi igraju šah.
O svom ocu Olga Mihajlovna objavila je tekst „Moj otac Botvinik“ u „64-ŠO“, br. 5, 1998. godine. Kada govori o Mihailu Moisejeviču, u njenom pripovijedanju na neobičan način se spajaju preciznost i odmjerenost riječi i ocjena sa toplinom. Vidi se da je prema mnogim stvarima Olga Mihajlovna izgradila isti odnos kakav je imao njen otac (nije uzalud što svi mi, često i ne primjećujući to, nerijetko ponavljamo svoje roditelje).
Iz njenog kazivanja želim da čitaocima predstavim dva odlomka.
Jedan od njih odnosi se na prvi meč sa V. Smislovom 1954. godine. Tada je Olga imala 12 godina i, uprkos očevoj zabrani, iz radoznalosti je krišom čitala pristiglu prepisku. Navijači (i pod navodnicima i bez njih) bili su razni. Olga Mihajlovna i danas pamti ova dva teksta:
„Prokleti Botvinik! Ako ne izgubiš meč od Smislova, pazi na svoj život: petog dana poslije meča ćeš poginuti!“
A evo i druge krajnosti:
„Iskreno govoreći, meni bi svejedno bilo ko će od vas pobijediti, kad bi i on (a to znači obojica!) bio, makar to skrivao, Jevrej.“
Nedavno je, na večeri posvećenoj 80. rođendanu V. V. Smislova, Olga Mihajlovna ispričala da je nakon Botvinikovog poraza u meču 1957. godine nastala legenda prema kojoj je Mihail Moisejevič izgubio meč zato što je svoju kćerku udavao za Smislova!
O nepromjenjivosti pogleda M. M. Botvinika tokom godina već je mnogo napisano. Naravno, bio je potpuno sovjetski čovjek. Čitao je „Pravdu“, gledao „Novosti“, volio A. Rajkina i I. Kozlovskog, pjevao ruske pjesme i romanse, interesovao se za sport: fudbal, hokej, atletiku; u svemu je volio red.
Slušao je Bi-Bi-Si i „Slobodu“ (iako je, za razliku od drugih, uvijek analizirao informacije i donosio sopstvene zaključke); volio je filmove sa Dinom Durbin, a sa putovanja u inostranstvo donosio je tehniku i druge poklone za svoje najbliže.
Pri tome Mihail Moisejevič nije uvijek bio jednoznačan. Zanimljiva je epizoda o kojoj je pričala njegova ćerka. Nakon što je njena prijateljica otišla u penziju, Olga Mihajlovna je u prolazu metroa kupila obrazac penzionerske legitimacije sa pečatima i zamolila prijateljicu da ga popuni prema pravom obrascu, kako bi se besplatno vozila u gradskom prevozu. U tom poslu zatekao ih je M. M. Botvinik.
Kada je saznao istinu, Mihail Moisejevič je reagovao:
„Ako joj tako malo plaćaju – neka se vozi.“
Znao je da pomogne i ljudima koje je slabo poznavao. Obraćao se nadležnim institucijama kada je pouzdano znao da su ljudi sa pravne tačke gledišta potpuno u pravu.
Bio je odan Komunističkoj partiji:
„Ja nisam izašao iz Partije, Partija je izašla iz mene.“
Bio je ubijeđen da se u Rusiji kapitalizam može izgraditi samo po latinoameričkom modelu, zbog slabe ekonomije. Smatrao je da je čovjekov glavni poziv služenje Otadžbini, sa poštovanjem je govorio o Lenjinu, nije volio Gorbačova i Jeljcina, smatrajući da su ih Amerikanci „kupili“.
Sve do posljednjih dana borio se za očuvanje šahovskog kluba na Gogoljevskom bulevaru za šahiste…
Kada smo početkom pedesetih godina počeli da se bavimo šahom, željeli smo da postanemo Botvinici. Mnogi od nas, dječaci od pet-šest godina, čak nisu ni shvatali da je Botvinik samo prezime svjetskog šampiona.
Čvrst i usmjeren ka cilju, snažan i nepokolebljiv, on danas gleda na nas sa portreta u šahovskim klubovima koji, hvala Bogu, još nisu zatvoreni.
Čitav život posvetio je šahovskoj umjetnosti. Ne Staljinu, ne socijalizmu, već domovini, državi u kojoj je živio, svojoj porodici, koju je volio, i porodici šahista, u kojoj je — nezahvalnoj — odgojio današnje slavne šampione.
2. maja 1934. godine M. Botvinik je u stanu J. Rohlinа na Vasiljevskom ostrvu upoznao svoju buduću suprugu — diplomiranu učenicu Horeografske škole (tada tehnikuma) Gajane Ananove, koja još nije imala ni 20 godina.
Njeni roditelji bili su porijeklom iz grada Nahčivana na Donu. Otac, David Georgijevič, bio je profesor nacrtne geometrije. Majka, Olga Nikitična, zapravo se zvala Ripsime Mkrtičevna. Samo su baka G. D. Ananove, Roza Hodžajeva, i njena sestra u njihovoj jermenskoj porodici ostale žive poslije još jednog masakra — spasle su se bjekstvom.
U Horeografskoj školi Gajane Davidovna je učila kod A. J. Vaganove, takođe Jermenke po nacionalnosti.
Jedno vrijeme je u istoj školi učio i Gajanin rođeni brat Georgij Ananov, otac u Sankt-Peterburgu poznate braće Andreja, juvelira, i Nikita, poslanika Zakonodavne skupštine.
U isto vrijeme kada i G. Ananova, u školi su učili G. Ulanova, T. Večeslova, N. Dudinska, K. Sergejev i drugi svjetski poznati baletski igrači.
U arhivi Vaganove škole, danas Akademije ruskog baleta, zahvaljujući ljubaznoj pomoći porodičnog prijatelja Ananovih, rektora Akademije L. N. Nadirоva, pronašli smo nekoliko fotografija mlade Gajane Davidovne.
Nakon završetka škole, G. Ananova primljena je u ansambl Kirovskog pozorišta opere i baleta, gdje je igrala u baletima „Crveni mak“, „Uspavana ljepotica“, „Labudovo jezero“, „Konjić Grbonjić“, „Solvejg“ i drugim predstavama.
FOTOGRAFIJE G. D. ANANOVE (iz arhive Akademije ruskog baleta)
„Miloj Galečki, za lijepu uspomenu, od Gane Ananove, 6. 3. 1929. godine“
Petrelevič, Dubrovski, Ananova.
Sa Preobraženskim. April 1932. godine.
Grupa maturantkinja horeografskog tehnikuma, 1932. godine. U prvom redu, desno – Gajane Ananova.
Grupna fotografija Državnog horeografskog tehnikuma, 1930. godine. Među onima koji sjede u prvom redu (sedma slijeva) – G. Ananova.
Godine 1935. održano je vjenčanje, a Gajane Davidovna uzela je muževljevo prezime, dok je djevojačko prezime zadržala kao umjetnički pseudonim. Lijepa supruga pratila je Botvinika na mnogim putovanjima na turnire. O svojoj supruzi Mihail Moisejevič napisao je divan tekst („64-ŠO“, br. 16, 1991. godine). Bili su izuzetan par i dirljivo su brinuli jedno o drugom. Njihova kćerka Olga neobično liči na majku.
M. M. Botvinik sa suprugom i kćerkom, 1944. godine.
Olga Mihajlovna je nakon završetka škole sa zlatnom medaljom („Tata nije želio da budem odlična učenica – nije vidio u tome neki poseban smisao, iako mu je to prijalo“) upisala Moskovski energetski institut, a 1981. godine odbranila je doktorsku disertaciju. Postala je viši naučni saradnik i zamjenik rukovodioca laboratorije u Institutu za probleme upravljanja. Plata od 1.100 rubalja teško da se može nazvati platom – nema ugovora. Nosi prezime supruga – Andreja Vitaljeviča Fioškina, koji se nakon završetka MEI-a bavi projektovanjem motora.
Unuk M. M. Botvinika, Jura (Georgij Andrejevič), nakon završetka Rudarskog instituta bavi se biznisom u jednoj španskoj firmi. Njegovog sina Alešu pradjed je želio da nauči da igra šah, ali je stigao da mu održi samo prve časove – u maju 1995. godine dječak je imao sedam godina. Aleša sada pohađa gimnaziju.
Unuka Lena završila je Institut za elektronsko mašinogradstvo. Posljednjih šest godina radi kao pomoćnica šefa predstavništva švajcarske firme „Hoffmann-La Roche“, bavi se odnosima s javnošću, kao i rješavanjem pravnih i organizacionih pitanja. Izgledom podsjeća na djeda.
Njena starija kćerka Maša je tokom ljeta napunila 12 godina. Bila je miljenica M. M. Botvinika. Na vikendici na Nikolinoj gori (gdje se, inače, čuvaju lovorovi vijenci svjetskog šampiona) voljeli su da ispraćaju jedno drugo, a kada bi se Maša i Aleša prepirali oko toga ko je koga prvi udario, pradjed je uvijek bio na Mašinoj strani. Maša sada pohađa englesku školu. Prije dvije godine dobila je sestru Olju. Drugih direktnih nasljednika u porodici za sada nema.
U arhivi u Pskovskoj ulici uspio sam da pronađem još jedan dokument iz kancelarije ministra unutrašnjih poslova – gubernatora Sankt-Peterburga, od 4. oktobra 1904. godine, upućen okružnim ispravnicima i policijskim načelnicima. U njemu se navodi:
„da je zubarki Šifri Samojlovnoj Rabinovič… Ministarstvo unutrašnjih djela dozvolilo boravak u Sankt-Peterburškoj guberniji.“
Potpisao: gubernator Al. Zinovjev.
Serafima Samojlovna – majka M. M. Botvinika
Dodao bih da je Botvinikova majka od dvadesetih godina često i teško pobolijevala. Mihail Moisejevič je sa svojim najbližima uvijek bio uz nju. Serafima Samojlovna umrla je 14. juna 1952. godine od izlivа krvi u mozak.
Od 1919. do 1927. godine M. M. Botvinik je pohađao 157. sovjetsku jedinstvenu radnu školu Viborgskog rejona. U svojim memoarima Mihail Moisejevič je detaljno pisao o godinama školovanja i svojim učiteljima. Među dokumentima pronađenim u arhivi Politeha nalazi se i uvjerenje o završenoj školi, izdato 4. juna 1927. godine.
Pošto su tada na institut primani kandidati sa navršenih 17 godina, a M. Botvinik je školu završio neposredno pred šesnaesti rođendan, narednu godinu u potpunosti je posvetio šahu. Kada je, godinu dana kasnije, položio prijemne ispite na Politehničkom institutu, ipak nije primljen, iako se njegov otac — zubni tehničar — smatrao radnikom. Nakon žalbe i intervencije šahovske sekcije Oblasnog savjeta sindikata, Botvinik je na jesen postao student matematičkog odsjeka Fizičko-matematičkog fakulteta Lenjingradskog državnog univerziteta (LGU).
Međutim, želja da studira na Elektromehaničkom fakultetu Politehničkog instituta bila je toliko snažna da je već u decembru 1928. godine M. Botvinik podnio molbu za prebacivanje:
Zanimljiva je rezolucija na dokumentu:
„Imajući u vidu velike nade koje se mogu polagati u druga Botvinika, dekanat smatra poželjnim njegov prijem na Elektromehanički fakultet.“
Uz molbu je bila priložena i preporuka Oblasnog savjeta sindikata:
„Lenjingrad, 14. januara 1929. godine Br. 565, 248, 10
Dekanat Elektromehaničkog fakulteta LPI „M. I. Kalinjin“.
Lenjingradski oblasni biro Proletstud-a podržava molbu druga Botvinika za prebacivanje sa LGU u Politehnički institut.
Drug Botvinik je najmlađi šahovski majstor u SSSR-u i posjeduje velike sposobnosti za fizičko-matematičke nauke.
Elektromehanički fakultet, koji u svom programu ima mnogo predmeta teorijskog karaktera, pruža mogućnost drugu Botviniku da u potpunosti razvije svoje sposobnosti.
Zamjenik predsjednika Lenjingradskog oblasnog biroa Proletstud-a.“
Zanimljivo je i uvjerenje od 10. jula 1928. godine, koje je izdao zdravstveni odjel Sjeverozapadne željeznice, a koje je, zajedno sa ostalim dokumentima, podnio njegov otac:
„Uvjerenje
Ovim se potvrđuje Mihailu Moisejeviču Botviniku da je njegov otac, građanin Mojsije Lvovič Botvinik, zaista zaposlen u Centralnoj zubotehničkoj laboratoriji Sjeverozapadne željeznice na mjestu radnika – zubnog tehničara, sa mjesečnom platom od 90 rubalja i 40 kopejki, uz dodatak od 40 rubalja i 68 kopejki.
Ovo uvjerenje izdaje se radi podnošenja na visokoškolskoj ustanovi.
Zaposlen od 15. januara 1923. godine.“
Tata – Mojsije Lvovič Botvinik
U januaru 1929. godine M. Botvinik je postao student Politehničkog instituta.
Pred vama je njegova indeks-knjižica.
Godine 1932. Mihail Moisejevič završio je studije i postao inženjer-elektrotehničar. Zanimljivo je da Botvinik nikada nije preuzeo diplomu o završetku Lenjingradskog politehničkog instituta (LPI). Ona, zajedno sa uvjerenjem koje joj pripada, čuva se u arhivi visokoškolske ustanove. Upravo u to vrijeme pojavili su se obrasci dokumenata novog tipa i, po svemu sudeći, u LPI su stigli sa zakašnjenjem — do tada je Mihail Moisejevič već bio postdiplomac, pa su dokumenti završili u njegovom personalnom dosijeu.
Izvod iz matične knjige rođenih Mihaila Moisejeviča pronašao sam u arhivu Sankt-Peterburškog državnog tehničkog univerziteta (SPbGTU).
„Uvjerenje o rođenju
Ovim se potvrđuje da se u matičnoj knjizi rođenih Jevreja grada Petrograda za 1911. godinu, u prvom dijelu, u rubrici rođenih, pod brojem 163, nalaze sljedeći podaci o činjenici rođenja:
Godina, mjesec i dan rođenja: 4. avgusta, 23. ava 1911. godine
Ime rođenog: Mihail
Zvanje, ime i patronimik roditelja: građanin Ostrošicko-Gorodečkog društva, Minskа gubernija, ujezd, Movša Lejbov Botvinik i njegova zakonita supruga Šifra Šmujlovna.“
Jednom se moj bliski prijatelj Volođa Kacnelson pohvalio da je Botvinika naučio da igra šah njegov stric Leňa, koji je živio na Nevskom prospektu, u kući broj 88, i koji je, kao i Volođina majka, nosio prezime Baskin.
U svojim sjećanjima Mihail Moisejevič potvrđuje da je upravo Leňa Baskin, prijatelj njegovog brata Isija, najprije uvukao mladog Botvinika u „priču“ sa krađom stensa (stomatološkog materijala) od oca, a zatim ga, kada je Botvinik već imao 12 godina, naučio da igra šah.
Brat M. M. Botvinika, Isak, podijelio je tragičnu sudbinu miliona ljudi koji su poginuli na frontovima Velikog otadžbinskog rata. Nesreća je stigla već u prvim mjesecima rata.
Brat – I. M. Botvinik
Isja je bio izuzetno nadaren tehničar. Radio je u Lentramvaju od 1930. godine, odakle je 1. avgusta 1941. godine pozvan u Crvenu armiju. Poginuo je 17. septembra tokom bombardovanja. U arhivi Len tramvaja uspio sam da pronađem personalni karton I. M. Botvinika, a njegova unuka ljubazno mi je ustupila dokumente i posljednje pismo, dopisano na dan njegove pogibije:
„17/IX, 7 časova ujutro. Koristim slobodan trenutak da dovršim pismo. Noć je bila veoma hladna, baš sam se smrzavao, uprkos džemperu.
Topovi i dalje pucaju, avioni lete, rat traje. Nijemac pritiska duž Detskосeljske linije i prema Sestrorecku, sve zavisi od toga koliko brzo će nam pomoći.
Pismo sada šaljem, ne očekujući tvoje, pošta vjerovatno sada ne radi.
Ljubim te čvrsto, čvrsto.
Pozdrav svima. Isja.“
Saznavši za bratovu pogibiju, M. M. Botvinik je pisao sestri:
„Za svog dragog, milog Isju potrudiću se da nanesem Nijemcima štetu koliko god budem mogao.“
Pismo M. M. Botvinika sestri
Supruga Isaka Moisejeviča, Valentina Aleksejevna, imala je skandinavske korijene i nosila je prezime Štalberg, isto kao i najpoznatiji švedski velemajstor, koji je umro u maju 1967. godine u Lenjingradu, gdje je doputovao na turnir posvećen 50-godišnjici revolucije.
Mihail Moisejevič je u svojim memoarima veoma detaljno pisao o roditeljima. Jedina netačnost odnosi se na dvogodišnje progonstvo njegove majke. Botvinik ga smješta u period revolucije 1905. godine.
U stvari, Serafima Samojlovna (neka nikoga ne zbuni razlika u pisanju imena i patronimika — u to vrijeme su u velikim gradovima imena često prilagođavana ruskom obliku; napominjem da je sam Botvinik odmah dobio rusko ime – Mihail) bila je u sibirskom progonstvu 1901–1902. godine zbog pripadnosti Bundu – Sveopštem jevrejskom radničkom savezu, koji je u različitim periodima bio povezan sa RSDRP-om (menjševicima).
Pred vama je potvrda koju je Mihailova majka dobila 1928. godine radi učlanjenja u lenjingradsku podružnicu Sveunijskog društva političkih robijaša. U njoj se, između ostalog, na osnovu arhivskih dokumenata navodi da je 10. decembra 1905. godine S. S. Botvinik „bila uhapšena u Peterburgu prilikom umnožavanja (kopiranja na rotatoru – A. K.) proglasa u ime Sankt-Peterburškog ujedinjenog komiteta R.S.-D.R.P. U martu je puštena iz pritvora.“
Naravno, bilo je hrabrih ljudi koji su ustajali protiv postojećeg sistema i kojima se danas možemo ponositi. Kao što se, uostalom, ne možemo a da se ne ponosimo našim genijalnim sunarodnicima: balerinom Galjinom Ulanovom i polarnim istraživačem Semjonom Čeljuskinom, pjevačima Sergejem Lemeševom i Ivanom Kozlovskim, muzičarima Emilom Gilelsom i Svjatoslavom Rihterom, pilotom Valerijem Čkalovom i kosmonautom Jurijem Gagarinom, sportistima Levom Jašinom i Vsevolodom Bobrovom, šahistima Mihailom Botvinikom i Anatolijem Karpovom.
Čuo sam da su svojevremeno velikog kompozitora Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča pitali kako to da on, poznat po svojim progresivnim stavovima, potpisuje pisma koja vlast objavljuje i umnožava. Dmitrij Dmitrijevič je odgovorio da je spreman na sve, samo da mu ne smetaju da piše muziku.
Napomenuću da „staljinista“ M. M. Botvinik, njemu za čast, nikada nije potpisivao nikakva kolektivna pisma. Odbio je čak i da stavi svoj potpis na čuveni „slučaj ljekara“, kao i na pismo najpoznatijih nosilaca „petog pasusa“ protiv šestodnevnog rata Izraela. Ni prema Staljinu se nije uvijek odnosio isto: u početku sa velikim poštovanjem, a kasnije ga je smatrao najvećim zločincem.
To što je šah postao dio kulture naše zemlje i što mu je otvoren „zeleni put“; to što, za razliku od mnogih drugih oblasti djelovanja, nijedan od vodećih šahista (osim Rižanina Petrova i Tičanina Izmajlova) nije stradao u logorima; to što se u šahu nije vodila borba protiv „beskorijenih kosmopolita“ — nesumnjiva je zasluga najboljih igrača, a prije svega M. M. Botvinika.
Njemu, kao i A. Karpovu, treba da budemo zahvalni i za to što su šah tako čvrsto uveli u naš život ne samo kao igru, već i kao profesiju i sredstvo za život.
Uvijek krajnje pošten i principijelan, Mihail Moisejevič većinu nas podsjeća na naše roditelje koji su živjeli u isto vrijeme. A kada mislimo o njima, uvijek su nam bliže njihove ljudske osobine nego stepen njihove političke angažovanosti. I to je jednako prirodno kao poštovanje prema starijima koje postoji kod mnogih naroda.
I još jedna napomena. Nemoguće je predvidjeti ko bi i kako postupao da se našao u nekoj drugoj epohi i u određenim okolnostima. Teško je raspravljati o tome da li bi neko od nas postao heroj kada bi se našao pod torturom. U velikoj mjeri to ne bi određivala samo hrabrost koju posjedujemo, već i prag bola koji je svako od nas u stanju da podnese.
Krajem maja, posljednjeg dana prije odlaska iz Moskve, Olga Mihajlovna, kćerka Mihaila Moisejeviča, i ja otišli smo na Novodevičje groblje.
Za razliku od mnoštva spomenika koji zadivljuju svojom monumentalnošću ili umjetničkim dostignućima, tamo je skromna ploča na zidu, pored mnogih sličnih. Na njoj su tek oskudne riječi: prvo prezime Botvinik, a zatim tri imena i patronimika: Serafima Samojlovna, Gajane Davidovna i Mihail Moisejevič.
Majka, supruga i on — bez ikakvih titula, zvanja i akademskih stepena.
Mali stalak za cvijeće, u koji je jedva stalo šest karanfila.
Nedaleko su grobovi Mihaila Bulgakova i Antona Čehova…
Kada je Mihail Moisejevič umro, njegovi najbliži su imali problema da dobiju dozvolu da urnu sa njegovim pepelom sahrane pored majke i supruge — nisu mogli da pronađu dokumente koji potvrđuju srodstvo majke i sina. Ljudi odgovorni za pružanje pogrebnih usluga u Moskvi očigledno su željeli da dobiju mito (simbol vremena!), i to uprkos činjenici da je još 1987. godine, nakon sahrane supruge M. M. Botvinika, on obezbijedio svoje pravo da bude sahranjen na istom mjestu. Čak je poklonio svoju knjigu radnicima groblja…
Srećan sam što mogu da izvijestim da je meč za titulu svjetskog šampiona u šahu završen našom pobjedom.
Primite, dragi Leonide Iljiču, moju iskrenu zahvalnost za očinsku brigu i pažnju koju ste pokazali prema meni i našoj delegaciji tokom priprema i održavanja meča.
Uvjeravam Centralni komitet KPSS-a, Prezidijum Vrhovnog sovjeta SSSR-a, sovjetsku vladu i lično Vas, dragi Leonide Iljiču, da ću ubuduće uložiti sve napore kako bih doprinio uvećanju slave sovjetske šahovske škole.
Svjetski šampion Anatolij Karpov.
18. oktobar 1978. godine. Baguio, Filipini.“
Da bi slika bila potpunija, savremenog mladog čitaoca vrijedi upoznati i sa kratkim odlomcima iz publikacija tog vremena.
Evo šta je „Pravda“ pisala o Botvinikovom uspjehu u Notingemu:
„Niko ne može da se takmiči sa našom zemljom u razvoju šahovskog pokreta… Jedinstvo osjećanja i volje cijele zemlje, ogromna pažnja i briga koju sovjetska vlast, Komunistička partija, a prije svega drug Staljin, poklanjaju ljudima — to je izvor pobjeda sovjetske zemlje, bilo da je riječ o osvajanju vazduha, sportskim stadionima Čehoslovačke ili šahovskoj tabli u Notingemu.
Sjedeći za stolom u Notingemu, Botvinik nije mogao a da ne osjeća da svaki pokret njegovih drvenih figura na tabli prati čitava zemlja, od najudaljenijih krajeva do kremaljskih kula, želi mu uspjeh i moralno ga podržava. Nije mogao a da ne osjeti taj moćni dah svoje velike Domovine.“
A evo reakcije vlasti na pobjedu Anatolija Evgenjeviča nad „otpadnikom“ V. L. Korčnojem:
„Istinski praznik, i za Karpova i za čitavu sovjetsku šahovsku školu, bio je odgovor druga Brežnjeva u vidu telegrama.
‘Drugu Karpovu Anatoliju Evgenjeviču.
Dragi Anatolije Evgenjeviču!
Veoma mi je bilo drago da primim Vaš telegram. Od srca i najtoplije Vam čestitam pobjedu u teškom i odgovornom meču.
Čitava naša zemlja ponosi se time što ste u teškoj, upornoj borbi pokazali visoko majstorstvo, nesalomivu volju i hrabrost, jednom riječju — naš sovjetski karakter.
Uvjeren sam da ćete ubuduće još više ulagati u svoje stvaralačke napore i dati veliki doprinos riznici šahovske umjetnosti.
Želim Vam dobro zdravlje, sreću i blistave pobjede na slavu naše velike Domovine.
L. Brežnjev.’“
I pisma šampiona i reakcije na njih koje smo naveli nisu ništa drugo do spomenici jednog vremena. Nije naročito važno ni u kojoj su mjeri M. Botvinik i A. Karpov učestvovali u pisanju (tačnije, potpisivanju) tih pisama — ona su, kao i odgovori na njih, sastavljena prema obrascima karakterističnim za to vrijeme.
Staljinu je jednostavno trebalo obraćati se na jedan način, a Brežnjevu na drugi (vremena su postala nešto prisnija).
Sve publikacije u tadašnjim izdanjima međusobno su se razlikovale uglavnom samo po stepenu izražene želje da ugode vlastima. A vlast nad medijima predstavljali su ideološki odjeli KPSS-a na različitim nivoima.
Druga je stvar što su ljudi koji su svojim dostignućima simbolizovali svoje vrijeme, ljudi kojima je država neposredno pomagala u razvoju njihovih talenata, prirodno pokazivali lojalnost vlasti i iskreno je podržavali. O odlasku iz zemlje nije bilo ni govora — postojala je „gvozdena zavjesa“, a nije bilo govora ni o učešću na protestnim mitinzima; čak su se i ispoljavanja nezadovoljstva u različitim periodima završavala logorima ili psihijatrijskim ustanovama.
Napisati nešto novo o M. M. Botviniku i A. E. Karpovu — izuzetno je težak zadatak, makar zbog toga što je Mihail Moisejevič iza sebe ostavio mnoštvo knjiga u kojima je, sa svojom karakterističnom pedantnošću, iz godine u godinu bilježio čitav svoj život, dok su Anatoliju Evgenjeviču na raspolaganju bila pera najboljih šahovskih novinara, jer je njegov talenat hroničarima garantovao mnoge godine stvaralaštva i novih izdanja.
Pravednosti radi, napomenuću da je i o Botviniku napisano mnogo knjiga i članaka, među kojima se svojom upečatljivošću izdvaja rad G. Sosonka „Njegov put u besmrtnost“ („64-ŠO“, br. 3, 1997), dok je Karpov, sa svoje strane, takođe napisao nemalo knjiga različitih šahovskih tema.
Dodajmo tome da je A. Karpov, koji je u maju obilježio svoj prvi veliki jubilej, zapravo još veoma mlad i da će se, bez sumnje, njegovo ime povezivati sa mnogim događajima na različitim poljima. Zato bih želio da Anatoliju poželim da za nekih dvadeset-trideset godina, povodom nekog narednog jubileja, sam napiše autobiografsku knjigu — ona bi sigurno bila veoma zanimljiva!
Sudbine velikih igrača koji su, u većoj ili manjoj mjeri, povezani sa Petersburgom, na čudesan način su se isprepletale.
Neobuzdana beskompromisnost šahovskih antipoda M. I. Čigorina i V. L. Korčnoja, koja ih je spriječila da postanu svjetski šampioni, u velikoj mjeri bila je određena njihovim ranim sirotištvom.
Mnogo toga zajedničkog imaju A. A. Aljehin, koji je završio peterburšku školu pravnih nauka, i B. V. Spaski, rođen u Lenjingradu, veliki šahisti Rusije i Francuske. Čak će i njihove jubilarne godišnjice pasti naredne godine: navršiće se 110 godina od rođenja četvrtog svjetskog šampiona, dok ćemo desetom čestitati 65. rođendan.
A svjetski šampioni — jubilarci prve godine novog milenijuma, koji, kao i prethodni par, imaju parne redne brojeve, šesti M. M. Botvinik i dvanaesti A. E. Karpov — iako pripadaju različitim generacijama, osim što su bili učitelj i učenik (mladi Anatolij se školovao u Botvinikovoj školi) i što su se obojica iz sjeverne prijestonice preselila u Moskvu, decenijama su uživali naklonost vlasti i bili svojevrsni simboli svojih epoha.
Pošto je mladost Mihaila Moisejeviča pala u tridesete godine, a Karpovljeva u sedamdesete, prvog danas jednim potezom pera svrstavaju među staljiniste, a drugog u brežnjevsku epohu stagnacije, čime se, na taj način, oslobađa prostor za nove junake sposobne da osjete dah svježih vjetrova perestrojke.
„Centralnom komitetu VKP(b) — drugu Staljinu.
Dragi, rođeni, voljeni naš učitelju i rukovodioče!
Sa sviješću o najvećoj odgovornosti otputovao sam na međunarodni šahovski turnir u Notingem da branim čast sovjetske šahovske umjetnosti na jednom od najodgovornijih šahovskih takmičenja koje je šahovski svijet poznavao posljednjih godina.
Goruća želja da sačuvam čast sovjetske šahovske umjetnosti natjerala me je da u igru uložim svu svoju snagu, svu svoju energiju.
Beskrajno sam radostan što mogu da izvijestim da je predstavnik sovjetske šahovske umjetnosti podijelio prvo mjesto sa bivšim svjetskim šampionom Kapablankom.
To se moglo dogoditi samo zato što sam osjećao podršku svoje zemlje, brigu naše vlade i naše partije, a prije svega onu svakodnevnu brigu koju ste pokazivali i pokazujete Vi, naš veliki rukovodioče i vođo, kako biste našu veliku Domovinu podigli na nečuvene visine i od nas — predstavnika sovjetske omladine — odnjegovali zdravu, radosnu smjenu u svim oblastima naše socijalističke izgradnje.
Nadahnut Vašom parolom „stići i prestići“, radostan sam što sam uspio da je ostvarim makar na onom malom području na kojem mi je zemlja povjerila da se borim.
U Australiju stiže 1990. godine i odmah nastavlja sa igranjem turnira. Na turniru u Kanberi osvaja odlično 2. mesto, odmah iza velemajstora Iana Rogersa. Ian Rogers mu je pomagao i po dolasku u Australiju. Povezao ga je sa Kosnickim, organizatorom šaha u školama u Adelaideu, koji je istovremeno uređivao i šahovsku rubriku u jednom lokalnom listu. To poznanstvo Aleksandru je znatno olakšalo prve godine života u novoj sredini. Na Berger turniru u Sidneju osvaja vrlo dobro četvrto mesto. Igra odlično na veoma jakom open turniru u svom novom gradu – Adelaideu. U tom periodu dostiže najviši rejting u karijeri – 2425. Godine 1992. igra na Olimpijadi za reprezentaciju Australije u Manili (postiže odličan rezultat 5,5 iz 9). Posle toga postepeno prestaje sa aktivnim turnirskim bavljenjem šahom. U međuvremenu je dobio ćerku Dianu i trebalo je obezbediti egzistenciju četvoročlanoj porodici, a profesionalni šah to retko može da pruži. Opet pokazuje snagu karaktera, dubinsko obrazovanje, kao i neutaživu želju za saznanjem. Još je u Nišu proučavao kompjutere (bio je prvi među šahistima Niša u tome), ali je to uglavnom bilo na nivou korisnika. U Australiji završava još jedan fakultet, a potom 1999. godine doktorira iz računarstva i informatike. Tema doktorata mu je bila adaptivno podučavanje. Bavi se programiranjem veoma uspešno: pravi edukativne programe za Vladu (za to je potrebno dobro znanje), pravi različite programe za TV stanice, i naravno pravi i edukativne programe za šah. To mu je omogućilo stabilan život, kupovinu kuće i finansijsku sigurnost za porodicu. U zrelijim godinama dobio je i treću ćerku, Sia-Sofiju. Posebnu radost u poznijim godinama donosila su mu i njegova tri unuka.
Još dok je živeo u Nišu, Aleksandrovi roditelji su se iz Niša preselili na more – sagradili su za sebe kuću u malom i pitomom mestu Dobrota pored Kotora. Nije teško pretpostaviti da je projekat kuće uradila upravo Ljiljana. Kada je sin jedinac otišao u daleki svet, njima nije preostalo ništa drugo nego da prodaju kuću i krenu za njim. Tamo su kupili kuću u blizini sinovljeve kuće, i ostali tamo do kraja svojih života. Majka Ljiljana je preminula 2016, a otac Dimitrije 2024. godine. I on je, poput sina, bio strastveni putnik, pa ga je smrt zatekla upravo na jednom od njegovih putovanja.
Među mnogim interesovanjima koja je imao, posebno mesto zauzimala su putovanja. Često se putovanja povezuju sa avanturističkim duhom, ali ja bih da rizikujem, i da postavim hipotezu da je kod Aleksandra to bilo malo drugačije. Naravno, u tome je bilo i avanturističkog duha, ali po mom mišljenju, kod njega su putovanja bila pre svega povezana sa onom večitom i bezgraničnom težnjom za saznanjem koju je poneo iz roditeljskog doma. Njegova putovanja su, mislim, uvek bila povezana sa tim da nauči nešto, da vidi nešto novo, da upije što više od sveta koji ga je okruživao. Svet je obišao nekoliko puta, a što se tiče Australije, nju je “prošpartao” više puta (o tome mi je sa posebnim zadovoljstvom pričao). I eto, rekao mi je jednom, od vas, sem Bobeka (Dr. Slobodana Ilića), niko mi nije došao u posetu. Rekao je to tako mirnim glasom, kao da je to putovanje do Leskovca.
Nemoguće je nabrojati sve oblasti koje su ga zanimale. Pomenuću samo da je pisao o dinosaurusima, pravio emisije za razne televizije, zanimala ga je alternativna medicina, voleo je filmove, serije, knjige nikada nije zaboravio…
A šta je sa šahom? To se, naravno, nikada ne napusta. Odigrao je još jednu Olimpijadu za reprezentaciju Australije, godine 1998 ovaj put u Elisti (prema Megabase imao je 4 iz 7), neke manje turnire, i tako i završio karijeru igrača, ali ne i šahiste. Malo je poznato da je u lokalnom listu u Adelaideu, vodio šahovsku rubriku punih 30 godina! To mu je, naravno, bilo malo, i radio je i kao trener, i to sa zavidnim uspehom: trenirao je jednog omladinskog prvaka sveta, kao i više od 10 šampiona Australije u svojim omladinskim uzrasnim grupama. Kada smo se videli poslednji put, rekao mi je da vrlo često igra prijateljske brzopotezne mečeve sa najjačim igračima iz svog grada.
Kraj
Vratimo se na početak teksta. Stigao je u Niš. Duh mu je, kao i uvek, bio snažan i vedar – bio je nepopravljivi optimista! Ali telo više nije htelo da sluša kao ranije. Godinama se hrabro borio sa teškom bolešću. U iznajmljenom apartmanu je legao, a da nikome nije stigao da se javi. Ovoga puta bolest je pobedila.
Iako je duže živeo u Australiji nego u Nišu, upravo je u svom rodnom gradu doživeo najvažnije trenutke: prvi put je udahnuo vazduh, ugledao svetlost i doživeo poslednju bol. Možda je zbog svega ovoga i došao.
Kažu da je krug najsavršenija figura u prirodi. Nisam stručan da to procenjujem, ali Aleksandar je tokom života više puta obišao planetu Zemlju, a svoj životni krug, započet u Nišu, završio je upravo ovde.
Komemoracija
Komemoracija je održana u prostorijama šahovskog kluba “Osnovac“ u Kalči. Toliko je ljudi došlo da nije bilo mesta za sve. Jedan broj njih je slušao govornike na komemoraciji iz hodnika! Bili su to njegovi prijatelji, rođaci i poštovaoci, ljudi koji su došli da mu odaju poslednju počast.
Njegov brat od tetke Ivan Petrović i snaja Smiljana, nakon komemoracije organizovali su dostojanstvenu zakusku u slavu duha Aleksandrovog, u njegovom omiljenom restoranu „Meze“. Ovaj je restoran Aleksandar posebno voleo i često bio, najčešće sa prijateljima. Sve su to učinili sa pravom merom, upravo onako kako je njihov Aleksandar i zaslužio. Ivan je doktor matematike i profesor na prestižnom Univerzitetu CUNY (City University of New York), dok je Smiljana doktor računarskih nauka na Univerzitetu Iona. Time se spisku intelektualaca iz ove porodice, o kojem je bilo reči na početku teksta, mogu dodati još dvoje istinskih intelektualaca.
Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je kada je Smiljana pročitala poruku Aleksandrove ćerke Diane. Iz daleke Australije, Diana je u svojoj poruci zahvalila svima koji su došli da njenom ocu odaju poslednju počast.
I šta reći za kraj? Aleksandar je imao ispunjen život. Zanimalo ga je gotovo sve; svaki trenutak koristio je da nauči nešto novo, da vidi nešto novo i da proširi svoje vidike. Čitav njegov život bio je usmeren ka potrazi za odgovorima – kako na najvažnija pitanja sveta i života, tako i na ona naizgled manja, svakodnevna.
Sada će njegov prah, sjedinjen sa prirodom, moći da nastavi svoje beskonačno putovanje. Možda će, na neki drugi način, nastaviti ono što je čitavog života radio: da upoznaje, istražuje i saznaje.
Ako se na početku teksta nisam slagao sa Aristotelom, ovde moram da se složim sa njim kada tvrdi da je samo život ispunjen smislom vredan življenja. Upravo onakav kakav je bio Aleksandrov.
Srećne ti nebeske visine, Aleksandre Davidoviću!
IM Zoran Petronijević
(Sutra poslednji nastavak sa tri partije IM Aleksandra Davidovića)
Nakon lige usledila je vojska (on je bio prva generacija koja je išla na odsluženje vojnog roka odmah nakon završene srednje škole). Umesto šahovske table i knjiga – Bitolj, „na desno“, „k nozi“ i „ostav“. Punih godinu dana. Po povratku iz vojske upisao je studije engleskog jezika, mada je, zapravo, mogao da studira gotovo šta god je želeo. Da li se on još tada pripremao za odlazak iz zemlje?
Tokom studija, igrao je obavezno lige, po neki turnir, skoro sve brzopotezne turnire u Nišu, i poneki turnir van Niša. Studije su, ipak, studije. Anglistiku je završio briljantno, naravno na vreme, i koliko se sećam, pao je samo jednom na ispitu. Pao je iz fonetike, kod Đorđa Vidanovića, koji zaslužuje da ovde bude spomenut (naravno ne zbog toga što je oborio Aleksandra!), obzirom da je i on bio veliki ljubitelj šaha. Briljantan um, uspešan u svom poslu, vrhunski intelektualac. Takmičili su se da mu nađu neku reč koju neće moći da prevede na engleski. Koliko znam, niko nije uspeo u tome. Nažalost, prošle godine je i on preminuo. Iako je bio u izvrsnim odnosima sa Aleksandrom – protekcije nije bilo, tako da je Aleksandar morao da usred lige dođe da polaže ispit po drugi put – takva je bila ta garda starih profesora!
Godine 1984, tokom studija, igrali smo turnir u Skoplju, i sećam se jednog slučaja sa satom.
Sat
Klub mi je uplatio jednokrevetnu sobu u hotelu “Kontinental” u Skoplju, poneo sam veliki mehanički budilnik, za slučaj da treba da se probudim u određeno vreme. Samo oni koji su živeli u tadašnjoj Jugoslaviji znaju koliko je bilo „sigurno“ da će vas recepcionar probuditi u vreme koje ste naručili. Aleksandar je takođe imao uplaćenu jednokrevetnu sobu, ali to tada nije značilo ništa: na naše očajničko objašnjenje da imamo rezervisane i plaćene sobe, sledilo je ledeno – nema jednokrevetnih soba. Šta smo mogli drugo nego da uzmemo dvokrevetnu sobu, “privremeno” kako je obećavao recepcionar. Smestili smo se u sobu ali je Aleksandru odmah zasmetao sat, jer je glasno otkucavao. Koliko znam, u to vreme nije bilo drugih – Taj budilnik služio me je još godinama, sve dok ga jednog dana moj petogodišnji sestrić nije izbacio kroz prozor jer je i njemu smetalo njegovo neumorno otkucavanje. Dogovorili smo se da ga nekako sklonimo, uvio ga je u ćebe i stavio u orman. Ali, ne lezi vraže, Aleksandru je ovaj sat trebao mnogo više nego meni – on je prekidao skoro svaku partiju! I pre nego što bi posegnuo za njim, svaki put bi me pitao: „Gde ti je ono što budi ljude ujutro, a tokom noći im ne da da spavaju?“
Bioskop u inostranstvu
Film je bio jedna od njegovih velikih ljubavi. Zato nije propuštao priliku da na turnirima u inostranstvu pogleda neko novo ostvarenje, pogotovo ono koje u Jugoslaviju još nije stiglo. Film je bio na engleskom, tako da je smatrao da neće imati problema sa njegovim razmevanjem. Međutim, iz bioskopa se vratio mnogo ranije nego što je planirao. Zaboravio je da se u ono vreme filmovi u ovoj zemlji nisu titlovali kao kod nas, već sinhronizovali, tako da nije mogao da čuje Engleski, i mogao je da gleda samo slike. Umesto toga, izabrao je da izađe, i čeka dok film ne dođe kod nas.
Šahovski profesionalac
Kada je završio studije, opet je iznenadio sve nas koji smo ga poznavali: umesto akademske karijere na Anglistici, on je izabrao karijeru – profesionalnog šahiste, i to je bio narednih 5 godina (po svom sopstvenom tvrđenju), i to od 1985. do njegovog odlaska u Australiju. Dobri rezultati počeli su još pred kraj studija. Na Prvoj saveznoj ligi u Puli osvojio je 3,5 poena iz pet partija, da bi već naredne godine, na Cetinju, ostvario još bolji učinak – 6 poena iz devet partija, što je bio najbolji rezultat u svom timu. U to vreme je radio u klubu kao sekretar, i često je igrao turnire na raznim krajevima Evrope. Na verovatno najjacem Berger brzopoteznom turniru igranom u Motelu “Nais” pored Niša, pobedio je ubedljivo, ispred imena kakva su Predrag Nikolić, Dragoljub Velimirović, Slavoljub Marjanović… U to vreme Niš je bio organizovana šahovska sredina, svaki je klub organiovao brzopotezna mesečna prvenstva kluba, kao i godišnja. Naravno, bilo je i brzopotezno prvenstvo grada. Na ovakvim je turnirima za Aleksandra uvek bilo “rezervisano” jedno od prvih mesta – vrlo često prvo. Prilikom jednog od naših poslednjih viđena “uživo“ (pošto danas imamo različita sredstva komunikacije), rekao mi je da je jedan od njegovih glavnih problema bio da je brzopotezni šah igrao znatno bolje nego standardni. Jedan od njegovih zadivljujućih rezultata je pobeda u prijateljskom meču u Nišu nad velemajstorom Vladimirom Raičevićem rezultatom 5,5 – 2,5. Njegovo ime počelo je da se pojavljuje na turnirima širom Evrope – Dortmund (dva puta), Solnok, Solun, Lihtenštajn, London, Andora, Nirnberg… Na Berger turniru u Dortmundu B grupa, osvaja treće mesto, i ispunjava svoju poslednju normu za titulu internacionalnog majstora (FIDE mu je tu titulu zvanično priznala 1988). I dalje nastavlja sa turnirima širom Evrope: Lihtenštajn, London, Andora, Nuremberg pa opet Dortmund.
Godine 1989 igra turnire u Lihtenštajnu, Telavivu, i vrlo uspešno igra Bundesligu: 3 iz 4.
Godine 1985, na turniru u Nišu, upoznaje najboljeg australijskog šahistu, velemajstora Iana Rogersa. Taj susret će se pokazati kao jedna od prelomnih tačaka u njegovom životu. Rogers mu pomaže da dobije useljeničku vizu za Australiju kao sportista od posebnog značaja, pa Aleksandar sa suprugom Vesnom i sinom Damjanom (u Australiji Damien) kreće za svojom srećnom zvezdom, u daleki Adelaide, gde će započeti novo poglavlje svog života.
Iako je već dugo bio ozbiljno načet bolešću, spakovao je svoje stvari brzo i bez ikakvih problema: kao dugogodišnji i iskusan putnik, znao je šta mu sve treba za put, bez ikakvog spiska. Tu je, naravno, bio i laptop, kao i neizbežna gitara. Nije se javio svojim najbližima, prijavio se na let, i krenuo na aerodrom. Iz daleke Adelaide u Australiji, gde je od 1990. godine živeo i stekao svoj dom, krenuo je na dugo putovanje ka rodnom Nišu. Rastojanje između ta dva grada iznosi oko 14.600 kilometara, a put obično traje oko 27 sati. I previše za bolesnog čoveka. Šta je želeo: da vidi prijatelje (kojih je imao mnogo) i rodjake, da vidi svoj rodni Niš, ili da, nesvesno ili svesno, završi svoj ovozemaljski život u gradu u kojem je rodjen, i koji je, nema sumnje, najviše voleo? Ili sve to zajedno? Po svoj prilici, mi to nikada nećemo saznati.
Bio je to Aleksandar Davidović (u Srbiji poznatiji pod nadimkom David, u Australiji kao Alex), doktor kompjuterskih nauka, ali je za ovaj tekst važnije to što je bio internacionalni majstor u šahu, i ovaj tekst pišem pre svega za šahovsku publiku, prijatelje i rodjake (mada, naravno, može da ga pročita svako ko to želi). Unapred priznajem da neću biti potpuno objektivan (uostalom, apsolutna objektivnost nije moguća). U ovom slučaju, dajem prednost Alberu Kamiju u odnosu na Aristotela: izmedju istine i prijatelja, biram – prijatelja.
Početak
Aleksandar je rodjen 22. septembra 1961. godine u Nišu, u porodici oca Dimitrija i majke Ljiljane. Porodično okruženje često odredi čitav životni put čoveka. Otac Dimitrije je bio vrhunski pravnik, dok je majka Ljiljana bila jedna od najboljih arhitekata u Nišu u ono vreme. Ko poznaje Niš, dovoljno je reći da je, između ostalog, projektovala veliki broj stambenih zgrada na Bulevaru Nemanjića (treba imati u vidu da je naselje projektovano u vreme socijalističkog realizma, kada je funkcionalnost imala prednost nad individualnom kreativnošću arhitekata). Projektovala je i školu „Edvard Kardelj“, današnju Osnovnu školu „Sveti Sava“, kao i obdanište u neposrednoj blizini crkve Svetog Nikole. Ali reći samo ovo o porodici malog Saše, nije dovoljno. Radi se o dvoje dubokih, pravih intelektualaca, sa esencijalnim unutrašnjim kulturnim potrebama (ne iz snobizma!), kod kojih potreba za znanjem i učenjem izvire iz samog njihovog bića. Dimitrije i Ljiljana su “gutali“ knjige (malo je reći da su ih samo čitali), posećivali pozoriste, gledali svaki važan film, posećivali izložbe (treba reći da ih u to vreme u Nišu baš i nije bilo mnogo), prosto, živeli životom pravih intelektualaca (u ono vreme, kao i danas, bilo je mnogo onih koji su to radili samo iz potrebe da budu vidjeni). Otac Dimitrije je bio pasionirani ljubitelj šaha (čak je imao i literaturu o ovoj igri), tako da je svoju ljubav prema šahu preneo i na svog sina.
Sve ove osobine roditelja (a možda treba reci da su mu baba i deda, kao i tetka, bili profesori matematike), mali Saša je sublimirano nosio kroz ceo svoj ovozemaljski zivot. O tome ćemo malo kasnije. Stan, u samom centru Niša, u blizini Radio Niša, bio je prepun knjiga: pored ostalih, izdvajala su se sabrana dela Lajoša Zilahija i Eriha Marije Remarka, koje je, Saša, mislim, pročitao još dok je bio u osnovnoj školi (!).
Aleksandra sam upoznao u “Pionirskom domu”, na jednom od mojih prvih časova šaha, kod legendarnog Dragoljuba Mihajlovića. Došao je direktno iz škole, sa sobom je nosio školsku torbu, na njoj vezane patike “šangajke“ – za fizičko vaspitanje. Znači, nakon napornih 6 časova u školi, dao je prednost šahu u odnosu na odlazak kući, i ručku. Aleksandar je već bio poznat u krugovima pionira kao jak igrač, i od njega su se očekivali veliki rezultati. Sa časa smo izašli zajedno i opet, umesto da odmah ide kući, dugo smo razgovarali o šahu, na uglu kod “Čaira“, pored Arhitektonskog zavoda (kasnije sam saznao da mu je tu radila majka).
Krajem 1975. godine, na prvenstvu organizovanom za školsku 1975/76. godinu, ostvario je prvi veliki uspeh: postao je pionirski prvak Niša. Od njega se mnogo očekivalo na Prvenstvu Srbije u Vrnjačkoj Banji, ali ga je zadesio peh. Turnir je trebalo da bude odigran krajem januara. Pre polaska okupili smo se u Pionirskom domu, ali Saše nije bilo. Mihajlović, koji je bio vođa puta, pozvao je telefonom, i saznao da je tokom noći Aleksandar dobio visoku temperaturu (dan pre toga smo se videli i bilo je sve u redu), i da nema govora o bilo kakvom njegovom odlasku na turnir. Tako je propala njegova velika šansa da dođe do samog vrha pionirskog šaha u Srbiji. U pionirskoj konkurenciji je još igrao i ekipno pionirsko prvenstvo Srbije na Divčibarama (maj 1976), gde smo zauzeli visoko trece mesto, a Aleksandar briljirao na prvoj tabli.
Srednja škola
Kada se završilo pionirsko doba (tada je granica bila 15 godina), trebalo je naći svoje mesto u omladinskom šahu, sto nimalo nije bilo jednostavno – tadašnja Jugoslavija, a i Niš, je bila rasadnik šahovskih talenata, i nije bilo jednostavno uspeti. Aleksandar je igrao za tada najbolji šahovski klub u Nišu, ŠK “Železničar“, bio rezerva i čekao svoju priliku. Nije morao dugo da čeka. Kada je tada perspektivnom omladincu Ivanu Đorđevicu krenulo nizbrdo na ligi, Aleksandar je iskoristio svoju šansu, i postao standardni prvotimac ŠK “Želeleznicar“. Bilo je to 1976. godine, znači, sa nešto malo više od 15 godina, što je onda smatrano velikim uspehom. Naravno, škola i samoobrazovanje su imali prednost (što za njega nije bio problem s obzirom na to da mu je potreba za novim saznanjima prenešena, može da se kaže, sa majčinim mlekom), tako da je uz ligu igrao turnire u Nišu, i omladinska prvenstva Srbije, što je inače bilo tipično za omladince tog doba u Srbiji. Ne treba ni spomenuti da je Aleksandar bio odličan đak, ali ne baš tipičan. Njegovo poznavanje školskog gradiva je bilo duboko, ne samo za ocenu, prirodna radoznalost ga je terala da upoznaje različite oblasti, tako da je bio podjednako dobar kako u prirodnim, tako i u društvenim naukama, što je retka osobina. Ali, znao je i da prekrši po neko pravilo: ponekad je znao da zapali po neku cigaretu u školskom dvorištu ili WC-u, ili da, uveče u gradu popije po neko piće, tek toliko da se ne razlikuje od društva. U to vreme, to je bio način pokazivanja zrelosti. Da li ga zbog toga treba osuđivati? Naravno ne, jer je zapravo i to bila samo potreba da se spozna sve što može da se spozna, i to što pre. Usavršavao se i u šahu, a već tada važio je za izuzetno čvrstog igrača kojeg je bilo veoma teško pobediti. Treba reći da je po prirodi bio miran. Neki su ga nazivali „David ledeni“, ne shvatajući da su se najveće religije i filosofske škole vekovima bavile upravo pitanjem kako čovek može da dostigne unutrašnji mir. Standardno je igrao za svoj klub, bio je jedan od članova tima koji je 1979. godine uveo svoj klub u prvu saveznu ligu. A godine 1980. je u punoj omladinskoj zrelosti, uspeo da se kvalifikuje na omladinsko prvenstvo Jugoslavije, a to nije bilo nimalo lako – u Srbiji je tada bilo mnogo jakih igrača, koji su kasnije postali velemajstori ( navedimo samo Branka Damljanovića, Dragana Paunovića, Aleksu Strikovića, Miloša Pavlovića), i mnoštvo budućih internacionalnih majstora. Na omladinskom prvenstvu Jugoslavije igranom u Kladovu početkom avgusta, opravdao je ugled koji je već stekao i osvojio 4. mesto odmah iza 3 buduća velemajstora – Ognjena Cvitana, Milana Draška, i Dragana Paunovića. Nakon ovog turnira, usledila je prva savezna liga, igrana u Donjem Milanovcu, i događaj koji zaslužuje da se posebno spomene.
Da li treba otpisati Davida?
Na prvoj omladinskoj tabli Aleksandar je postigao solidan rezultat, ali u poslednjem kolu čekao ga je najteži protivnik: trebalo je da igra sa aktuelnim šampionom Jugoslavije u seniorskoj konkurenciji – sa Predragom Nikolićem. Na sastanku pre meča, neprikosnovena prva tabla i kapiten Slavoljub Marjanović (koji je na toj ligi postigao najbolji rezultat na prvoj tabli, 6 iz 9), bio je jasan: na ovoj tabli nemamo čemu da se nadamo: crne figure, aktuelni šampion koji je pobedio i Marjanovića, sve u svemu rezultat je jasan. Ali da li je tako? Još tada ga je krasio nesalomljiv stil igre. Duboko je razumevao pozicione nijanse, dobro poznavao otvaranja i gotovo nikada nije odustajao od odbrane lošijih pozicija. Upravo će te osobine obeležiti čitavu njegovu kasniju karijeru. Ako je imao neku manu, onda je to bilo što je ponekad znao da se prebrzo zadovolji remijem. Elem, meč je protekao u žestokoj borbi, na prvu omladinsku tablu niko nije ni obraćao pažnju (sem mene, ali da budem potpuno iskren, i ja sam bio skeptik po pitanju rezultata – činjenice su bile tvrdoglave.). Malo po malo, potez po potez, Aleksandar je gradio poziciju, čvrsto je držao, bio je Damin gambit, branio se, igrao profilaktičke poteze, postepeno menjao figure, i nakon teške rovovske borbe, nakon što je pokušao sve moguće, aktuelni šampion je, teška srca, na bosanskom naglasku rekao “predlažem remi“. Ne treba ni reći da je ovo bila poslednja partija koja je igrana na ovom turniru. Mnoge ekipe su već odavno spakovale kofere i – otišle.
Prvenstva Azije i njihovi heroji u osvrtu Dmitrija Krjakvina
U Kini, slično kao i u Rusiji, pojavila se izuzetno jaka nova generacija šahista. Na prvenstvu Azije čak trojica Kineza izborila su plasman na Svjetski kup: Kun Sjangžuj – šampion Azije, Sjao Tong – drugo mjesto, Jan Czilun – peti i posljednji putnik na Svjetski kup.
Nakon problema koje je imao Ding Liren kineska šahovska mašina kao da ubacila u još višu brzinu. S druge strane, prvi nosilac turnira, Ju Jangji, nije uspio da se kvalifikuje za Svjetski kup.
U posljednjem kolu imao je bijele figure protiv Žamsarana Cidipova.
Za Cidipova bi pobjeda značila čisto prvo mjesto i titulu prvaka Azije, pa nije želio da igra na sigurno.
Ju Jangji – Žamsaran Cidipov 9. kolo
U kritičnoj poziciji Cidipov je žrtvovao kvalitet: 22…S:c3! 23.L:b7 S:a2 24.L:a8 Sc3 25.Lc6 Se2+! Crni je dobio veoma snažnu inicijativu pješacima i figurama na daminom krilu.
Partija je nastavljena: 26.Kh1 Sd4 27.Lg2 f6 28.Le3 e5 29.Tac1 Td8 Autor smatra da je još jače bilo odmah igrati 29…Kf7!, ali i ovako je crni stajao veoma dobro.
Poslije: 30.f4 T:d6 31.f:e f:e 32.Te1 Sa4 33.Lg1
Cidipov je odigrao: 33…c3?! i time dozvolio protivniku određene šanse. Nakon brojnih komplikacija stiglo se do pozicije: 40.Lb3?! gdje je kineski velemajstor napravio važnu grešku.
Međutim, i Cidipov je propustio najbolji nastavak: 40…S:a3?! Poslije: 41.L:a4 c2 42.L:c2+ S:c2 43.T:a7 Tc1 44.Tc7 Se3 45.Te7 Sd5 46.Te5! bijeli je pronašao precizan način da neutrališu protivničku inicijativu. Na kraju je nastala remi završnica: 46…Td1 47.Te4 Sc3 48.Te3 Tc1 49.Kg2 Kg6 50.Te5 Sa4 51.Te7 Sb2 52.Td7 Tc2+ 53.Kh3 h5 54.Td6+ i ubrzo je remi potvrđen. Zbog dodatnih kriterijuma Cidipov je završio tek treći.
Žamsaran Cidipov sa nagradom za treće mjesto
U ovakvoj situaciji možda bilo pravednije da se medalje razigraju u doigravanju. Bez obzira na to, njegov nastup je veliki uspjeh.
Mladi ruski talenat Roman Šogdžijev je na dobrom putu da nadmaši rekorde koje su postavili Abhimanju Mišra, Faustino Oro, Sergej Karjakin, i postane najmlađi velemajstor u istoriji. Sa samo 11 godina ostvaruje rezultate kakve niko prije njega nije imao. Na prvenstvu Azije završio je: na 10 mjestu, sa performansom rejtinga 2603, veliki rejting dobitak, osvojena norma za velemajstora. Sa njim dugo radi poznati stručnjak za završnice Mihail Šereševski.
Li Di – Roman Šogdžijev 8. kolo
U ovoj poziciji Roman je pronašao tačan plan: 52…Kg6! Umjesto pohlepnog uzimanja pješaka. 52…D:e5+? 53.T:e5 Kg6 54.Te7 Posle: 53.D:f6+ K:f6 54.b5 Tc1 55.Ta4 Tc7 56.f4!? g4 57.Kh4 crni je imao veoma precizan put ka pobjedi.
Najjače bilo: 57…Kf5! ali je i odigrano: 57…Kg6 ostavlja crnom ozbiljne šanse. Bijeli je zatim propustio nekoliko prilika: 58.Td4? i nakon: 58…Tc2? 59.Td6+ f6 60.Kg3 Tc3+ 61.Kh4 T:a3 62.Td5 Ta1 63.Kg3 Tc1 64.Td7 Tc5 65.T:a7 T:b5 66.Kh4 stigla je odlučujuća faza.
Roman je hladnokrvno nastavio: 66…Kf5 67.Td7 Tb2 68.Kg3 h4+ 69.K:h4 T:g2 Posle toga se bijeli predao.
Roman Šogdžijev među igračima koji su ostvarili željenu velemajstorsku normu
Kada Šogdžijev bude ovakve završnice igrao bez ijedne greške, biće ga gotovo nemoguće pobijediti. Trener omladinske reprezentacije Rusije Jevgenij Tomaševski sa velikim interesovanjem očekuje Romanov nastup u Višoj ligi prvenstva Rusije u Kursku. Nadamo da će se mladi talenat uskoro izboriti za plasman u Superfinale prvenstva Rusije.
Prvenstva Azije i njihovi heroji u osvrtu Dmitrija Krjakvina
Žamsaran počinje napad
U. Agibileg – Žamsaran Cidipov
5. kolo
U sljedećoj partiji mongolski majstor pokušao je taktički udar, ali je naišao na mnogo jačeg taktičara.
Poslije 19.L:g7? uslijedilo je 19…Tfc8 20.Lc3 S:e3!
Bijeli je pokušao komplikacije, ali je Cidipov precizno vodio napad:
21.De2 S:g2 22.Dg4+ Kf8 23.Lg7+ Ke8 24.Lh6
24...Le3! 25.T:c8+ T:c8 26.f:e D:b2 27.Sd2 D:a1+ 28.K:g2 Df6 29.Dh5 Tc2 30.e4 Dg6, nakon čega je crni dobio odlučujuću prednost i pobijedio.
Autor ističe da je potez 24…Le3! praktično riješio sve probleme crnog i pokazao visok nivo računanja varijanti.
Erdem Hubukšanov – Žamsaran Cidipov
7. kolo
Derbiji burjatskih velemajstora uvijek su izuzetno borbeni.
U kritičnoj poziciji Cidipov je odigrao:
36…Ld5?!
Kasnije se pokazalo da je jače bilo 36…h6, ali tada je Hubukšanov pronašao veoma snažan plan.
37.h6! g6 38.Dd2!
Crni je odgovorio:
38…Sf7?
i time praktično izgubio.
Uslijedilo je:
39.T:c5! T:c5 40.D:d4 Se5 41.D:e5!
Ova žrtva dame potpuno ruši odbranu.
Poslije: 41…Tc6 42.Td1 crni je odmah predao.
Ipak, poraz nije slomio Cidipova. Naprotiv, već u narednom kolu ponovo se uključio u borbu za prvo mjesto.
Erdem Hubukšanov (krajnje lijevo) osvojio je nagradu i završio među najboljima, ali se, nažalost, nije plasirao na Svjetski kup.
U završnici turnira Hubukšanova je čekao novi težak ispit. U pretposljednjem kolu izgubio je od šesnaestogodišnje kineske nade: Kun Sjangžuja, koji će kasnije postati šampion Azije.
Erdem Hubukšanov – Sava Vetohin
9. kolo
Posljednje kolo odlučivalo je sve.
Ruski velemajstor Sava Vetohin imao je odlične šanse za plasman na Svjetski kup.
U kritičnom trenutku odigrao je: 40…f5?
Kasnije je otkrio da je vidio mnogo jači nastavak:
Crni je dobio kvalitet i završnicu bez problema realizovao.
Pobjeda je Vetohinu donijela plasman na Svjetski kup.
Savva Vetohin se doslovno ugurao u kineski zid
U isto vrijeme na četvrtoj tabli vodila se još jedna dramatična bitka.
Aleksej Grebnjev igrao je protiv iranskog velemajstora Sina Movaheda. Partija je bila prepuna obrta i taktičkih mogućnosti. U jednom trenutku crni je pogriješio potezom:
29…Dc3?
a zatim je Iranac propustio briljantnu kombinaciju: 30.Th8+! Kf7 31.T1h7! koja je vodila ka veoma opasnom napadu.
Kasnije je Grebnjev preuzeo inicijativu: 34…e3! 35.Dg6 e2
Crni pješak stigao je gotovo do promocije.
Poslije velikih komplikacija nastala je završnica u kojoj je Grebnjev imao realne šanse za pobjedu, ali je i on propustio nekoliko preciznih nastavaka.
Partija je završena nizom ponavljanja poteza:
53.Tb8+ Kd7 54.Tb7+ Ke8 55.Tb8+ Kd7 56.Tb7+ Ke8 i remijem.
Ovo je bio veoma bolan remi za ruskog velemajstora, jer su oba igrača u različitim trenucima imali šanse za pobjedu.
Prvenstva Azije i njihovi heroji u osvrtu Dmitrija Krjakvina
U glavnom gradu Ulan Batoru završena su prvenstva Azije za muškarce i žene, koja su služila kao kvalifikacije za Svjetski kup u šahu.
Ove godine azijske šahovske zemlje tek očekuju zonske turnire (u Rusiji će to biti jesenje Superfinale prvenstva države, gdje će plasman izboriti pet najboljih šahista i tri osvajačice medalja), pa su kvalifikacije bile izuzetno stroge: samo pet mjesta za muškarce i jedno (!) za žene.
Vrijedi primijetiti da je istovremeno održavano i Evropsko prvenstvo za žene sa približno jednako jakim sastavom, ali se tamo dijelilo deset puta više mjesta za Svjetski kup. To je posebno zanimljivo jer su danas azijske šahistkinje, generalno gledano, jače od evropskih. U prvih 15 na svjetskoj rejting-listi nalaze se samo tri Evropljanke, a čak dvanaest predstavnica Azije.
Istina, prošle godine na prvenstvu Azije bilo je više kvalifikacionih mjesta (10 kod muškaraca i 2 kod žena), ali i dalje djeluje da je to malo za šahovske sile kao što su Rusija, Kazahstan, Kina, Indija, Iran, Uzbekistan, Vijetnam i Mongolija.
Sa svoje strane, želio bih da poželim Arkadiju Dvorkoviču pobjedu na izborima za predsjednika FIDE, ali dok traju ova „čarobna tri mjeseca“ u kojima se mogu iznositi želje i prijedlozi kandidatima, dopustite mi da se založim za ženski šah.
Naime, kada je prvi put kandidovao za predsjednika FIDE, jedna od važnih tačaka njegovog programa bila je pomoć šahistkinjama. Zato bih volio da nakon eventualne pobjede njegov tim ozbiljno razmotri pravedniji balans mjesta za Svjetski kup između Istoka i Zapada, kako nijedna strana ne bi bila oštećena. Pogotovo zato što je broj mjesta na Svjetskom kupu sada znatno povećan.
Za sada su ove kvalifikacije djelovale kao pravo „iglene uši“. Zanimljivo je da se u blizini Ulan Batora nalaze čak dva poznata mjesta sa tim nazivom: stijena u pustinji Gobi i budistička pećina-svetilište pored manastira.
Na startu turnira pojavili su se brojni poznati velemajstori. Kod muškaraca je prvi nosilac bio kineski „sedmostotnik“ Ju Jangji, dok su kod žena vrh liste činile Song Jusin, Lu Mjaoji, Ana Šuhman, Anastasija Bodnaruk, Afruza Hamdamova, Šri Savita, Vantika Agarval i Amina Kajirbekova.
U veoma teškom ženskom turniru, sve do posljednjeg kola šanse za medalju i plasman zadržala je Ana Šuhman. Nakon slabog starta, šampionka Rusije se borbeno vraćala u vrh tabele, ali je u posljednjem kolu izgubila odlučujući meč protiv Savite.
Konačan plasman na vrhu bio je:
Šri Savita – 7,5/9
Afruza Hamdamova – 7,5/9 3–8. Song Jusin, Gao Muczijan (Kina), Meruert Kamalidenova (Kazahstan), Vantika Agarval (Indija), Zlata Nurgalijeva (Kazahstan) i M. E. Gomes (Indija) – po 7 poena.
Ispada da je za siguran plasman u ovakvoj konkurenciji bilo potrebno osvojiti čak 8 poena iz 9 partija.
Međutim, ruske šahistkinje imale su i svijetlih trenutaka.
Ana Šuhman – B. E. Mungunzul
8. kolo
Bijela je mogla jednostavno pobijediti potezom 38. Dc4, ali za Anu je to bilo previše jednostavno. Odlučila je da kraljem prodre u protivnički logor i žrtvuje damu:
48.Tc7+ Kg8 49.T:a7 T:g3+ 50.K:f5 Tg4 51.Tb7 T:h4 52.T:b6 Tc4 53.Kg6 Kf8 54.K:h5, nakon čega bijela sa vezanim slobodnim pješacima na daminom krilu lako dobija.
U muškom turniru favoriti su odmah naišli na otpor ambiciozne omladine. Ju Jangji je čak doživio poraz od Erdema Hubukšanova.
Velemajstori iz Burjatije brzo su se privikli na uslove u Mongoliji i preuzeli vođstvo na tabeli. Od Ulan Ude do Ulan Batora nije daleko, nema problema sa vremenskom razlikom, a čak su i nazivi gradova slični.
Žamsaran Cidipov briljirao je u taktičkim komplikacijama i sjajno igrao završnice. Na ovom turniru gotovo sve mu je polazilo za rukom.
Drugi svjetski rat predstavljao je prekretnicu nakon koje je kruti klasni pristup sovjetskoj sportskoj politici ostao u prošlosti.
Saveznički odnosi koji su povezali SSSR sa Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama potisnuli su u drugi plan pitanja „buržoaskog“ i „proleterskog“ karaktera. Mnogo važnije postalo je stvaranje pozitivne slike o saveznicima.
Razmjena pozitivnih informacija u različitim oblastima kulture nije mogla zaobići ni šah.
Već u jesen 1941. godine američki novinar Lari Lezuer, koji je boravio u Sovjetskom Savezu, sa divljenjem je pisao da se u najtežim danima Bitke za Moskvu održavaju predstave u Bolshoi Theatre, „pa čak i tradicionalni šahovski turnir“ (mislio je na prvenstvo Moskve).
Početkom 1943. godine Lezuer je izveo i širi zaključak: Rusi su pobijedili kod Bitke za Staljingrad kao „najveći šahisti na svijetu“, zahvaljujući nadmoći svoje strategije.
Američka i britanska štampa počele su mnogo da pišu o sovjetskom šahu i da objavljuju tekstove autora iz SSSR-a.
Glavna tema majskog broja američkog šahovskog časopisa Chess Review iz 1943. godine bila je „Šah u SSSR-u“. U opširnom i bogato ilustrovanom članku pod istim naslovom posebno je istaknuto da je šah imao svoju ulogu u uspjesima Crvene armije, čiji su komandanti „zadivili svijet svojom vrhunskom strategijom i taktikom“, razvijajući upravo onaj način razmišljanja zahvaljujući kojem Crvena armija uspješno primjenjuje napadne, protivnapadne i odbrambene strategije.
Američki časopis „Chess Review“, posvećen šahu u SSSR-u. Na naslovnoj strani je prvak Uzbekistanske SSR, seljak K. Nadžmetdinov. 1943. godina
Sa sovjetske strane, početkom 1943. godine osnovan je Šahovski biro pri VOKS-u (Svesavezno društvo za kulturne veze sa inostranstvom) – radi jačanja kulturnih veza sa stranim šahistima. Taj biro je organizovao izdavanje mjesečnog biltena „Sovjetska šahovska hronika“, namijenjenog inostranim čitaocima i objavljivanog na engleskom jeziku.
U junu 1944. godine bilten je prenosio riječi predsjednika Svesavezne šahovsko-damaške sekcije B. S. Vajnštajna o jačanju međunarodnih šahovskih veza sa Velikom Britanijom, Sjedinjenim Američkim Državama „i drugim slobodoljubivim nacijama“ u okviru „zajedničke borbe Ujedinjenih nacija za oslobođenje Evrope“.
Nepolitički karakter kulturnih veza naglašavao je predsjednik VOKS-a V. Kemenov. U govoru na prijemu u čast šahovskog radio-meča SSSR – Velika Britanija rekao je da je priroda šaha, tog plemenitog ispita intelekta i volje, takva da svaka nova ideja, svaki zanimljiv potez koji se pojavi u šahovskoj praksi, postaje bogatstvo svih šahista, bez obzira na državu ili naciju (VOKS reception // Soviet Chess Chronicle, 1946, br. 6, str. 25).
Klasni pristup međunarodnom šahu više se nije pominjao.
Poslije rata
Na sastanku Politbiroa povodom prvog poslijeratnog parade fizičara na Crvenom trgu, planiranog za jul 1945. godine, Staljin je rekao: „Sadašnje rukovodstvo [Sportskog komiteta] neće moći da se izbori ni sa organizacijom parade, ni sa novim zadacima razvoja sporta. Navikli su da rade po starom, a mi već moramo da izlazimo na nove pozicije. Hajde da razmislimo o novom predsjedniku, i o zamjenicima takođe.“
Pod novim rukovodiocem Državnog komiteta za sport, N. Romanovim, sovjetska sportska politika počela je da se zasniva na priznanju potrebe rada u okviru međunarodnih sportskih federacija. Sportintern nije obnovljen: u tajnoj bilješci N. Romanova upućenoj zamjeniku predsjednika Savjeta narodnih komesara SSSR-a V. M. Molotovu i sekretaru CK VKP(b) G. M. Maljenkovu od 5. januara 1946. navedeno je da je „u oktobru 1945. u Parizu održana konferencija povodom prestanka djelovanja Socijalističke radničke sportske internacionale tokom rata… Bivši rukovodioci su predložili stvaranje nove organizacije“.
Romanov je predložio da se taj prijedlog ne prihvati, jer bi „ulazak sovjetskih sportskih organizacija u međunarodne federacije po pojedinim sportovima omogućio da u bliskoj budućnosti pokrenemo pitanje stvaranja jedinstvenog međunarodnog demokratskog sportskog centra“.
Zahvaljujući naporima Romanova, od ljeta 1946. godine počela je procedura pristupanja svesaveznih sportskih sekcija odgovarajućim međunarodnim organizacijama (prvi su to učinili sovjetski fudbaleri, primljeni u FIFA-u, zatim dizači tegova). Ali za svaki takav korak bila je potrebna dozvola „odozgo“.
Preko Uprave za propagandu i agitaciju (Agitprop) pri CK-u, Georgiju Maljenkovu i Andreju Ždanovu stizala su pisma sa zahtjevima da se odobri priprema za prvenstvo svijeta u šahu i uspostavi saradnja sa šahovskim federacijama drugih zemalja.
U arhivi su sačuvani detaljni izvještaji N. Romanova o toku međunarodnog turnira u holandskom Groningenu u jesen 1946. godine, gdje su se za prvo mjesto borili bivši svjetski prvak M. Eve, najbolji sovjetski šahisti M. Botvinik i V. Smislov, kao i prvak SAD A. Denker:
„Sekretaru CK VKP(b) drugu Ždanovu A. A. Podnosim izvještaj o toku međunarodnog šahovskog turnira u Groningenu. Do 12. septembra odigrano je 12 kola, ostalo je još 7. Prvo mjesto zauzima prvak SSSR-a M. Botvinik… Na drugom mjestu je bivši svjetski prvak M. Eve. Eve je izgubio jednu partiju (od Smislova)…“
Ishod nadmetanja M. Botvinika i M. Evea na turniru u Groningenu (Holandija) u velikoj mjeri je odredio sudbinu šahovske krune. U međusobnoj partiji — remi, ali na turniru je pobijedio Botvinik. 1946. godina. Foto: Nacionalni arhiv Holandije
Na kraju je Botvinik pobijedio, Eve je bio drugi, Smislov treći, a Denker tek deseti. To je bio osnov za obraćanje Sportkomiteta sovjetskoj vladi sa zahtjevom za dozvolu učešća na svjetskom prvenstvu. (Podsjetimo se Staljinove rečenice o učešću sovjetskih sportista na svjetskim prvenstvima: „Ako nisu spremni, onda ne treba da učestvuju“).
Rasprave o odnosu prema „buržoaskom“ sportu bile su veoma žustre, i to ne samo kada je riječ o šahu. „Ultraljevičarska raspoloženja“ bila su karakteristična za mnoge rukovodioce Crvenog sporta (posebno za predsjednika Crvenog sportinterne Nikolaja Podvojskog). Međutim, na samom državnom vrhu takvi stavovi nijesu dobili podršku.
Sekretar Politbiroa Centralnog komiteta Svesavezne komunističke partije (boljševika) Boris Bažanov prisjećao se svog razgovora sa Josifom Staljinom 1926. godine:
— Druže Staljine! Ja sam predstavnik Centralnog komiteta u Visokom savjetu za fizičku kulturu. Imamo spor sa Sportinternom. Mi smatramo da radničke sportske organizacije mogu da se takmiče sa buržoaskim, dok je Sportintern protiv toga. Sutra ćemo razmatrati to pitanje. Želio bih da znam vaše mišljenje.
— Zašto se ne bi takmičili? — odgovorio je Staljin. — Sa buržoazijom se takmičimo politički, i to ne bez uspjeha; takmičimo se ekonomski, takmičimo se svuda gdje je to moguće. Zašto se ne bismo takmičili i u sportu? To je potpuno jasno — samo budala to ne razumije.
Iste godine sličan stav iznio je i predsjednik Visokog savjeta za fizičku kulturu Nikolaj Semaško:
„Mi smo marksisti, a ne metafizičari. Sva pitanja rješavamo u skladu s konkretnim okolnostima. Naš stav je sljedeći: ako će susreti s buržoaskim ekipama biti korisni, onda treba da se sastajemo i takmičimo.“
Kao rezultat toga, kada su sovjetski šahisti 1926. godine u Berlinu, na kongresu Njemačkog radničkog šahovskog saveza, jednoglasno i bez rasprave primljeni u Šahinternu kao posebna sekcija, njihov poseban odnos prema „buržoaskom“ šahu i buržoaskim šahistima bio je uvažen i prihvaćen.
Stvaranje jedinstvenog radničkog šahovskog fronta tada se smatralo korakom ka stvaranju jedinstvenog radničkog sportskog fronta. I komunisti i socijaldemokrate govorili su šefu sovjetske delegacije Samuilu Levmanu, koji je izabran u Izvršni biro Šahinterne, da za političku borbu i sukobe imaju svoje partije, dok ih u Savezu povezuju zajednički šahovski interesi i potreba za stvaranjem „jedinstvenog radničkog šahovskog fronta“.
Sovjetska delegacija na kongresu i turnirima Šahinterne. „64 – Šah i dame u radničkom klubu“, 1927. godina.
Levmanu se činilo da su u Njemačkom radničkom šahovskom savezu mirno zajedno djelovali radnici različitih političkih opredjeljenja: socijaldemokrate, komunisti, „nezavisni“ i nestranački članovi.
Međutim, već 1928. godine među njemačkim sekcijama Šahinterne došlo je do raskola po političkoj liniji — između sekcija u kojima su preovladavale socijaldemokrate i onih u kojima su preovladavali komunisti. Kada je ruska sekcija osudila politiku „antiproleterskog“ razbijanja jedinstvenih radničkih šahovskih organizacija, započeo je bojkot sovjetskih šahista.
Zbog toga su propali Kongres i radnički turnir Šahinterne u Moskvi, planirani za sredinu 1928. godine i vezani za veliku Spartakijadu. Zatim je u februaru 1929. godine, na Kongresu Šahinterne u Beču, ruskoj sekciji postavljen takav ultimatum da je dalji zajednički rad postao nemoguć.
To je bio dio političke kombinacije koja je dovela do ukidanja Šahinterne kao samostalne organizacije i njenog pripajanja Lucernskom sportinternu, koji je, kako se tada govorilo, „bjesomučno pljuvao na sportski pokret SSSR-a“.
Dana 24. avgusta 1929. godine, na Svesaveznoj šahovskoj konferenciji pri Centralnom savjetu sindikata SSSR-a, donesena je odluka o istupanju iz Šahinterne, koja je, prema ocjeni sovjetskih predstavnika, „skliznula u buržoasku močvaru“, te o osnivanju šahovske sekcije pri Crvenom sportinternu.
Činilo se da će podrška Crvenog sportinterne biti pouzdana. Krajem 1932. godine šah je uključen u takmičarski program svjetske Spartakijade, čije je održavanje bilo planirano u Moskvi tokom ljeta 1933. godine.
Na tim takmičenjima trebalo je da učestvuju „radnički šahovski majstori“ i „radnice-šahistkinje“ iz kapitalističkih zemalja.
U okviru Crvenog sportinterne održavani su dopisni mečevi između radnih kolektiva iz SSSR-a i Njemačke. Iza zvučnog naziva „Meč SSSR – Evropa“ zapravo se krio susret moskovske fabrike „Srp i čekić“ sa prijateljskim preduzećem iz Njemačke. Godina 1930.
Međutim, došla je 1933. godina i u Njemačkoj su na vlast došli nacisti. Između ostalog, raspustili su i zabranili radničke šahovske organizacije. Sva društva i savezi objedinjeni su u novi Svenjemački šahovski savez, kojim su rukovodili nacional-socijalisti. Za počasnog predsjednika Saveza, „u znak poštovanja prema njegovim velikim zaslugama za njemačku kulturu“, izabran je ministar propagande Jozef Gebels.
Slično „preuređenje“ sprovedeno je 1934. godine i u Austriji. Bez snažnog njemačkog jezgra, ne samo šahovski nego i cjelokupni radnički sportski pokret počeo je da slabi.
Godine 1936. otkazana je i Svjetska narodna olimpijada u Barseloni, organizovana na inicijativu Crvenog sportinterne kao alternativa nacističkoj Olimpijadi u Berlinu. Razlog je bio taj što je bukvalno uoči njenog otvaranja u Španiji izbio građanski rat.
Godine 1937. Crveni sportintern je raspušten. Na sastanku Kominterne koji je prethodio toj odluci, Georgi Dimitrov izgovorio je rečenicu koja je u mnogo čemu bila programska:
„Ogromna većina sportista nalazi se u buržoaskim nacionalnim savezima, a ne u socijaldemokratskim ili komunističkim organizacijama. Sportintern treba ukinuti. Ne Crveni sportintern, već SSSR treba da igra značajnu ulogu u svjetskom sportu.“
Od tada su članovi Kominterne morali da pristupaju svim sportskim organizacijama bez obzira na njihovu političku orijentaciju, da se zalažu za rješavanje konkretnih problema sportista (izgradnju sportskih objekata, finansiranje takmičenja i slično), stiču ugled u svojim organizacijama, ulaze u nacionalne olimpijske komitete i bore se za njihovu demokratizaciju iznutra.
Prije osamdeset godina, u ljeto 1946. godine, započeo je dug, ali uspješan proces pristupanja SSSR-a Međunarodnoj šahovskoj federaciji – FIDE.
1. „Smatra za sebe neprihvatljivim…“
Rezolucija Prezidijuma Visokog savjeta za fizičku kulturu (VSFK) od 28. oktobra 1924. godine o pitanju pristupanja SSSR-a tek osnovanom „Međunarodnom šahovskom savezu“ u Parizu bila je nedvosmislena:
„Kao opšte pravilo, potvrditi stav K.S.I.-ja u odnosu na Šahovsko-damašku sekciju da je učešće radničkih sportskih organizacija zajedno s buržoaskim organizacijama nedopustivo. U pojedinačnim slučajevima prijedloge koji dolaze od buržoaskih organizacija Šahovsko-damaške sekcije usaglašavati preko VSFK-a sa K.S.I.-jem.“
K.S.I. – Crveni sportintern – osnovala je Komunistička internacionala (Kominterna) 1921. godine i predstavljao je jednu od tri međusobno konkurentske međunarodne sportske organizacije.
Stvoren je kao alternativa i „buržoaskom“ Međunarodnom olimpijskom komitetu (MOK), i „reformističkoj“, „kompromiserskoj“ Socijaldemokratskoj radničkoj sportskoj internacionali, poznatoj i kao Lucernski sportintern (LSI).
Raskol je počeo 1920. godine, kada Međunarodni olimpijski komitet nije dozvolio učešće na Olimpijskim igrama državama koje su izgubile Prvi svjetski rat – Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Turskoj i Bugarskoj.
Znak Crvenog sportinterna. Dvadesete godine XX vijeka
„Buržoaskom“ sportu Međunarodnog olimpijskog komiteta sportinterni su suprotstavljali radnički sport: „Radnički sportski savezi razvijaju samo one vrste sporta koje se podudaraju i odgovaraju političkim zadacima radničke klase; radnički sportski savezi imaju za cilj razvoj fizičke kulture, obrazovanje i vaspitanje radnih masa, a ne održavanje sportskih takmičenja radi utvrđivanja konkretnog pobjednika.“
Kao protivtežu Olimpijskim igrama, Lucernski sportintern organizovao je Radničke olimpijade (koje su dvadesetih godina uspješno konkurisale olimpijadama MOK-a), dok je Crveni sportintern organizovao Spartakijade.
Sve to pokazuje da rukovodstvo sovjetskog sporta nije vodilo politiku izolacionizma, već je stavljalo naglasak na međunarodni razvoj sporta među radnim masama. Kako je pisao pjesnik Nikolaj Asejev:
Hajde, sklonite se, olimpijci, kad nastupa Radnički sport.
Plakat Spartakijade iz 1928. godine
Zato je na ponovljeni poziv da učestvuje na kongresu FIDE 1925. godine njenom predsjedniku Aleksandru Rjubu upućen zvaničan odgovor „po suštini pitanja“, koji je potpisao predsjednik sovjetske šahovsko-damaške sekcije Nikolaj Krilenko.
U odgovoru je navedeno da, pošto član 4, paragraf 2 Statuta Međunarodnog šahovskog saveza određuje da je on „apsolutno neutralan u pitanjima međunarodne i nacionalne politike“, Svesavezna šahovska sekcija pri VSFK-u smatra za sebe neprihvatljivim pristupanje Međunarodnom šahovskom savezu i učešće na njegovim kongresima, jer ona „ne samo da nije neutralna u tim pitanjima, nego se sasvim jasno nalazi na pozicijama međunarodne proleterske borbe i radničkog pokreta“.
Konačan zvanični stav utvrđen je na Četvrtom svesaveznom šahovsko-damaškom kongresu, održanom u Moskvi od 1. do 4. decembra 1925. godine. U njegovim rezolucijama potvrđena je odredba koja je proglašavala potpuno nedopustivim „bilo kakvo pristupanje međunarodnim šahovskim organizacijama neproleterskog karaktera“.
Birajući stranu u sukobu između „proleterskih“ i „buržoaskih“ šahovskih organizacija, Četvrti kongres zvanično je podržao ideju ujedinjenja radničkih šahovskih organizacija svih zemalja na osnovi Šahinterne – Radničke šahovske internacionale, osnovane u Njemačkoj u aprilu 1923. godine. Odlukom kongresa započeti su pregovori o pristupanju Svesavezne šahovske sekcije Šahinterni.
Međutim, ulazak u „radničku šahovsku internacionalu“ suočio se sa dvije ozbiljne prepreke.
Prva je bila nespremnost njemačke vlade da doprinese, kako je pisala sovjetska štampa, „širenju boljševičkih bacila“. Kao posljedica toga, sovjetski šahisti stalno su imali problema s dobijanjem njemačkih viza, a često ih uopšte nisu ni dobijali.
Druga, još značajnija prepreka bili su nesporazumi sa Šahinternom oko odnosa prema „buržoaskim“ šahistima i šahovskim takmičenjima.
Predsjednik Radničke šahovske internacionale Kurt Špigel izjavio je na šahovsko-damaškom kongresu u Moskvi da se radničke šahovske organizacije „u uslovima zaoštrene klasne borbe odlučno ograđuju od buržoaskih šahovskih organizacija i njihovih pojedinačnih predstavnika“ i pozvao na prekid svih kontakata sa „buržoaskim šahistima“.
Međutim, SSSR je imao drugačiji stav. Sovjetski šahisti su, kako je Špigelu odgovorio Nikolaj Krilenko, „smatrali neophodnim da koriste dostignuća buržoaskih šahista i koristili su ih radi širenja šaha među radnim ljudima“.
U rezoluciji Svesaveznog šahovskog kongresa proglašeno je nemogućim stvaranje posebne „proleterske“ šahovske umjetnosti, potpuno izolovane od „buržoaske“, odnosno od šahovskih dostignuća „buržoaskih majstora“, sve do potpunog ignorisanja njihovog postojanja.
Takav pristup bio bi, kako se navodi u rezoluciji, izraz „ultraljevičarskog raspoloženja“, koje samo otežava prolazak „mladoj proleterskoj umjetnosti kroz one početne faze razvoja ove oblasti intelektualnog rada koje je buržoazija odavno prošla“.
Korišćenje dostignuća buržoaske kulture u oblasti šaha proglašeno je obaveznim – putem široke propagande „najboljih metoda igre i najboljih dostignuća tehnike šahovske umjetnosti kojima raspolažu buržoaski majstori“.
Grem je nesumnjivo bio čovjek jake volje, odlučno je opovrgavao sve optužbe za izdaju, ostavljajući pitanje o identitetu velikog špijuna KGB-a (“Eli” ili nekog drugog), ako je takav zaista skrivan iza lika službenika MI-5, neriješenim.
…1934. Mičel se oženio Eleonorom Patricijom, kćerkom Džejmsa Maršala Robertson-a. Dobili su sina i kćerku. Visok, pognut, obično u tamnim naočarima, Mičel je volio samovanje (što je, uostalom, karakteristično za ljude njegove profesije), volio je, udobno smješten u fotelji, rješavati šahovske probleme i ukrštene riječi u “Times-u”.
1963.se vratio svom starom hobiju, igrao u Kupu Eberhardta Vilhelma (ekipno prvenstvo Evrope), na šampionatu Britanije. Ali rezultati su bili lošiji nego 40-ih godina – nedostajao je onaj borbeni duh. Drama života nije mogla ne ostaviti trag.
Imenjaka Mičela (i kolegu sa tajnog fronta) Grema Grina “pred kraj” često su ispitivali da li se previše muči što nije postao nobelovac. I jednom je velikan proze rekao:
“Meni je malo ove nagrade.” “Koju nagradu želite?” – iznenadio se intervjuer. “Smrt.”
Možda je i Mičel u teškoj “završnici” života želio što prije da dobije tu nagradu… Lovci na “krtice” nisu ga ostavljali na miru do posljednjeg trenutka. Kad je već bio na samrtnoj postelji, poslali su mu autora knjiga o britanskim tajnim službama, Ollejsona (koji je pisao pod pseudonimom Najdžel Vest), da ga ipak natjeraju da prizna da je ruski agent bio on, a ne Holis. Ali Mičel je ponovo sve poricao…
Umro je 19. novembra 1984. u svom domu. U nekrologu u “Times-u”, ser Dik Vajt je napisao da je Mičel javne napade “mladoturaka” primao sa dostojanstvom i velikodušnošću.
Igrao je ovako:
Lord – Mičel Šampionat Britanije u dopisnom šahu 1944–1945. Odbrana Karo-Kan
Mičel je upravo takav šah i zamislio – dva puta osvaja srebro na dopisnom prvenstvu Britanije (1944–1945 i 1945–1946), što mu daje pravo da igra u prvom Svjetskom prvenstvu u dopisnom šahu. Kako je poznato, ideju o održavanju takvih prvenstava još je 1936. godine iznio Aleksandar Aljehin, ali je realizovana tek nakon Drugog svjetskog rata, i pritom nijedan predstavnik šahovske supersile – SSSR – nije učestvovao u prvom dopisnom prvenstvu svijeta. „Zbog straha od buržoaskih zaraženosti“, ironično primjećuje Mičel. A možda mu je to i išlo u korist – da je bio u dopisnoj igri sa sovjetskim učesnicima, „mladoturci“ bi mu dali još jedan razlog da ga svrstan među ‘krtice’…
Prvo Svjetsko prvenstvo, kao i narednih devet, održavalo se u dvije etape:
1947–1950 – preliminarni mečevi u 11 grupa, po 7 igrača u svakoj.
1950–1953 – finalni turnir, u koji se Mičel probio bez većih problema.
U svojoj grupi podijelio je 1–2. mjesto sa Šveđaninom Haraldom Malmrenom, remizirao s njim i pobijedio u svim ostalim partijama. Prvi šampion svijeta bio je Australijanac Sesil Pardi sa 10 poena od 13. Mičel je podijelio 5–6. mjesto s Austrijancem L. Vacom, pri čemu je u direktnom meču pobijedio Pardija. Englez je takođe “skinuo skalp” O. Bardu (Norveška), doktoru Balogu (Mađarska), Dž. Kolinsu (SAD), doktoru E. Adamu (Zapadna Njemačka) i I. Vio (Francuska). Po završetku prvenstva, Mičel postaje prvi britanski velemajstor dopisnog šaha!
Dalje, piše on, „s vremenom je sve teže i teže bilo nalaziti vrijeme za učešće u takmičenjima, jer je posao postajao sve zahtjevniji (podsjetimo, u tim godinama on vodi odjel MI5 za borbu protiv špijunaže). Osim toga, od sredine 50-ih i nadalje počeli su me slati na petonedjeljna službena putovanja u inostranstvo gotovo svake zime… Ne računajući sezonu 1960–1961, prestao sam da se bavim dopisnim šahom sve do odlaska u penziju…“
O razlozima svoje penzije Mičel jasno ne piše, ali ona je bila prisilna. “Mladoturci” su mu se lijepili kao prljav list. Formirano je zajedničko odjeljenje, sa predstavništvima MI-6 i MI-5, pod neobičnim nazivom “Komitet za bijeg” (“Fluency Committee”), na čelu sa Arturom Martinom. Zaposleni u ovom komitetu trudili su se dokazati da je ili penzionisani Mičel, ili njihov vlastiti šef Holis – sovjetski špijun.
Mičela su ne jednom izvlačili iz njegovog imanja u Šeringtonu (mali gradić 80–90 km sjeverno od Londona) i mučili ga ispitivanjima u konspirativnim stanovima… Komitet je trajao pet godina, a onda je “komitet” naredio kraj, iako su mu nesumnjivo postojali snažni zaštitnici u hodnicima vlasti (jer, kako bi inače “mladoturci” kopali pod Holisa i Mičela još prije njihove penzije?).
Već i nakon Mičelove smrti pojavljuju se publikacije poput članka Džordža Karvera iz septembra 1988. godine, u kojoj on tvrdi:
„Ako je zaista postojao ‘peti čovjek’ (u čuvenoj Kembridž petorci), krug kandidata sa neophodnim pristupom tajnim informacijama – po rangu – bio je veoma mali“.
Po mišljenju Karvera, to su mogli biti: Gaj Lidel (zamjenik direktora MI-5 od 1947. do penzije 1952), Rodžer Holis, Grem Mičel. Navodno je Mičel sastavio očigledno lažan i pogrešan izvještaj o izdaji Berdžesa i Meklina. Na osnovu tog dokumenta, Harold Mekmiljan je dodijelio Filbiju ono što je on nazvao najljepšim danom svog života – javnu izjavu o nevinosti u Donjem domu Parlamenta.
U rezimeu koji je pomogao sastaviti Mičel, navedeno je da Filbi nije bio treći čovjek, ako je takav uopšte postojao.
Međutim, ono što Karver piše o Mičelu može biti i samo pretpostavke i tračevi, kojih je koliko hoćeš smislio revni lovac na ruske agente Artur Martin i društvo. Čudno je da Karver čak i ne pominje Kernkrosa, iako je on još 1964. priznao (kad ga je Blant odao) da je on sam bio sovjetski agent – i u stvari “peti čovjek”.
Holis je penzionisan skoro odmah nakon Mičela – 1965. godine. Osam godina kasnije, nesrećnik – bivši direktor, vršnjak Mičela, iznenada je preminuo od moždanog udara. 1981. premijerka Margaret Tačer objavila je Parlamentu: dosta, Holis nije mogao biti “krtica”! U odbranu Mičela, “Gvozdena dama” nije izrekla ni riječ. Njegove fotografije nema u knjigama o MI-5. Možda baš zato što je ostao sumnjiv – kao “krtica”?
Godine 1981. u Oksfordu je objavljena knjiga „British Chess“, zbirka autobiografija britanskih šahista – nosilaca međunarodnih zvanja (predgovor toj knjizi napisao je M. Botvinik). Evo šta u njoj o sebi piše Adrijan Holis:
„Rođen sam 2. avgusta 1940. godine, školovao sam se u Itonu i na Koledžu Crkve Hristove u Oksfordu, a sada predajem klasičnu književnost na Kiba koledžu u Oksfordu. Šahovske poteze naučio sam u prilično zrelom uzrastu, sa 13 godina, uz pomoć rođaka (vjerovatno Adrijanov otac Rodžer Holis nije igrao šah – V. N.), koji je, usput, mogao postati odličan šahista da ga nisu zaveli filozofija i zagonetke… Postigao sam priličan uspjeh, osvojivši prvenstva Britanskih univerziteta, Zapadne Engleske i Istočne Škotske; vrhunac moje igre bila je serija Svjetskih studentskih olimpijada od 1960. do 1964. godine, održanih na tako glamuroznim mjestima kao što su Lenjingrad, Helsinki, Marijanske Laznje, Budva i Krakov. Moje najbolje pojedinačno ostvarenje bilo je u Budvi (1963), gdje se moglo svakodnevno kupati u Jadranu i gdje sam osvojio zlatnu medalju na prvoj tabli (7,5 iz 9), mada se Engleska tada nije plasirala u završni dio turnira…
Od 1964. godine odlučio sam da će za mene ‘ozbiljan’ šah ubuduće biti dopisni, dok će igra ‘preko table’ ostati samo prijatna razonoda u društvu. Dopisni šah mi je još 1955. godine otkrio kolega mog oca, međunarodni majstor Grem Mičel (istakao autor – V. N.), kome sam neizmjerno zahvalan za strpljenje i dobrotu koje je pokazivao tokom naših partija, kao i za ona očinska upozorenja kojima je morao pribjegavati kad bih gubio interesovanje zbog pogoršavanja pozicije… Moj prelazak na igru preko pošte bio je izazvan nizom faktora: nadolazećim preseljenjem u Škotsku, gdje je šah ‘preko table’ bio slabije razvijen, razočaranjem zbog situacija u kojima sam kvario dobijene pozicije griješeći zbog nedostatka vremena, a s druge strane osjećajem da će se dopisni šah dobro uklopiti s mojim akademskim temperamentom…“
Uklopio se – i te kako! Grem Mičel je imao puno razloga da se ponosi svojim učenikom: u godinama 1965–1966, 1966–1967. i 1970–1971. Adrijan osvaja dopisna prvenstva Britanije, sjajno nastupa na ekipnim prvenstvima svijeta ICCF-a (1972–1977 – najbolji rezultat na drugoj tabli), pobjeđuje na međunarodnom turniru posvećenom sjećanju na sekretara Britanske šahovske federacije R. Potera (1974–1976), što mu donosi titulu dopisnog velemajstora.
Sada otvorimo knjigu „British Chess“ na stranicama na kojima o sebi govori Mičel:
„Uspjeh koji sam postigao u šahu uglavnom je ostvaren u dopisnoj igri. Događaj koji me je usmjerio ka toj vrsti šaha bio je rat, a konačno sam se opredijelio 1942. godine. Tada sam, rođen u novembru 1905, imao 36 godina i već bio uvjereni zaljubljenik u ovu igru. Igrao sam još kao dijete… otac me je naučio potezima kad su mi bile četiri godine; igrao sam u pripremnoj školi i u Vinčesteru; igrao sam, pomalo na štetu čitanja savremenih pametnih knjiga, dok sam bio u Oksfordu od 1924. do 1927. godine. U tri meča protiv Kembridža 1925, 1926. i 1927. godine dva puta sam pobijedio i jednom remizirao.“
Prisjećajući se mladosti, Mičel je mogao da se pohvali i time kako je odlično igrao golf, nastupao za univerzitetsku ekipu u veslanju, bio sjajan teniser (1930. godine osvojio je prvenstvo Kraljevskog kluba) i jedriličar. Sve to uprkos činjenici da je Grem bolovao od dječije paralize, zbog čijih je posljedica vidljivo šepao!
Godine 1928. dolazi u London, gdje se zapošljava kao urednik u „Illustrated London News“. Nastavlja da se bavi šahom, ali bez sistema i bez naročitih uspjeha. Kada je počeo rat, proglašen je nesposobnim za vojnu službu i od novembra 1939. nalazi se u sastavu MI5, vjerovatno po protekciji ser Džozefa Bola, uticajne ličnosti u krugovima obavještajnih službi. Svoju karijeru u kontraobavještajnoj službi Mičel je započeo u odjeljenju za borbu protiv „unutrašnjih neprijatelja“, kojim je tada rukovodio Rodžer Holis (Filbi u svojim memoarima s čuđenjem piše da je Holis u MI5 došao iz anglo-američke duvanske kompanije, iz njenog predstavništva u Kini). Konkretno, Grem je pratio oživjele fašističke organizacije. Upravo je Mičel prikupio takav dosije o vođi britanskih nacista Mosliju da je ovaj završio iza rešetaka. Kada je Holis unaprijeđen, njegovo mjesto načelnika odjeljenja zauzeo je Mičel. Godine 1952. Grem je prebačen na najteži sektor – borbu protiv špijunaže, a četiri godine kasnije postaje zamjenik Holisa, koji je u međuvremenu postao direktor MI5.
Ali da se vratimo šahovskom putu Mičela. U knjizi „British Chess“ on samokritično piše da nije imao naročit “božiji dar”, pa zato u mladosti nije pokazivao veliki turnirski žar. Ali jeseni 1942. godine počeo je da igra dopisni šah.
Zašto je prešao sa “normalnog” šaha na dopisni, Mičel objašnjava mnogo filozofskije nego Adrijan Holis:
„Igru možemo posmatrati kao nauku, kao oblik umjetnosti ili kao borbu. Dozvolimo onima koji, poput Emanuila Laskera, smatraju šah nekom vrstom intelektualne slobodne borbe, da uživaju u stresu turnira i mečeva ‘preko table’. Ali isto tako dozvolimo onima za koje je šah prije svega – traženje istine (ma koliko nesavršen bio u njihovoj izvedbi), za koje je to nešto daleko i skromno usporedivo s književnošću, muzikom i slikarstvom – da nastave svoja istraživanja u tišini kabineta ili, opušteni, u fotelji kod kuće. Tamo mogu da rade s određenom nadom da će otkriti istinske istine složenih pozicija, da ih detaljno analiziraju, ne bojeći se da će sve pokvariti jednom greškom zbog nedostatka vremena ili prevelike napetosti. Tamo imaju mogućnost da stvore najbolji šah koji mogu, pa čak i uz nedostatak talenta ponekad pružiti igru jednako vrijednu majstorskoj igri ‘preko table’.“
Čak i u nizu šahista s neobičnim sudbinama njegovo ime stoji izdvojeno. Englez Grem Mičel jedini je među brojnim majstorima drevne igre koji je dogurao do visokog čina u jednoj drugoj drevnoj profesiji, čije se predstavnike naziva „borcima nevidljivog fronta“. Osim toga, na vrhuncu svoje službene karijere postao je jedan od glavnih osumnjičenih u skandaloznom slučaju o sovjetskim agentima–„krticama“ koji su se uvukli u najviše ešalone britanskih obavještajnih službi…
U septembru 1945. godine iz sovjetske ambasade u Otavi pobjegao je šifrant Igor Guzenko. Kanadske vlasti su ga sklonile na teritoriju posebne vojne škole na sjevernoj obali jezera Ontario, gdje je počeo da odaje jednog po jednog agenta kanadske rezidenture Glavne obavještajne uprave (u čijoj je strukturi i sam ranije bio). Guzenko je ukazao na dvojicu agenata GRU-a pod kodnim imenom „Eli“, koji su radili kod Britanaca. Jednog, tačnije jednu „Eli“, ubrzo su zgrabili: Ketrin Vilšer, zamjenicu arhivara u birou za evidenciju dokumenata britanske ambasade u Kanadi.
Po drugoj dojavi, trebalo je tražiti „Elija“ muškog pola (uprkos ženskom pseudonimu), koji je zauzimao ne baš beznačajnu funkciju ili u MI5 (peti odjel MI6 – SIS, britanske obavještajne službe), ili u MI5 (ekvivalent ruske FSB).
Ukupno je Guzenko odao više od 20 sovjetskih agenata: državnih službenika, vojnih stručnjaka… To je podstaklo poseban komitet Kabineta ministara Velike Britanije, na čijem je čelu bio premijer, da razradi proceduru provjere državnih službenika u pogledu njihove lojalnosti. Kao savjetnik tom specijalnom komitetu bio je angažovan vodeći saradnik MI5 – Grem Mičel. Kako piše Filip Najtli u knjizi „Špijuni XX vijeka“, zahvaljujući njegovoj, Mičelovoj, umjerenosti, metode provjere britanskih državnih službenika „bitno su se razlikovale od metoda koje je u SAD koristio senator Makarti. U Americi je otpušteno 9,5 hiljada državnih službenika, a još 15 hiljada je dalo ostavke. U Engleskoj su osumnjičeni, bez ikakve buke, premještani na manje važne položaje sa stanovišta državne bezbjednosti…“
Proći će godine i među osumnjičenima će se naći i sam Mičel – što je predstavljalo svojevrsni drugi krug lova na tajanstvenog „Elija“. Ovoga puta okidač su bili bijeg Anatolija Golicina, saradnika rezidenture KGB-a u Helsinkiju koji je prebjegao u SAD, i nestanak iz Bejruta kompromitovanog visokog funkcionera SIS-a, Kima Filbija.
Na ispitivanjima (ili razgovorima) u CIA-i Goljicin je tvrdio da je u britanskim specijalnim službama djelovalo najmanje pet agenata KGB-a. Trojica – Berdžes, Maklin i Filbi – pobjegla su u SSSR. Kao „četvrta osoba“ bio je osumnjičen Blant, bivši oficir MI5, daleki rođak kraljice. Po dolasku u London, Golicin je odmah označio i „petog“ – zamjenika direktora MI5, Grema Mičela. Mladi istražitelji-kontraobavještajci MI5 i MI6 (koji su u tim tajanstvenim organizacijama dobili nadimak „mladoturci“) bez oklijevanja su uspostavili nadzor nad njim.
„U Mičelovom kabinetu“, piše Dejvid Vajs (vodeći američki pisac specijalizovan za tematiku špijunaže i obavještajnih službi) u svojoj knjizi ‘Lov na krtice’, „postavljena je skrivena televizijska kamera i prislušna oprema, i tokom više sedmica nad njim je vršeno posmatranje. Kao osumnjičenom, Mičelu je dodijeljeno kodno ime ‘Piters’. Tokom istrage Artur Martin, koji je u Engleskoj zauzimao položaj ekvivalentan položaju Engletona (rukovodioca kontraobavještajnog odjeljenja CIA-e – V. N.), doputovao je u Vašington kako bi sa kolegama iz CIA-e i FBI-ja usaglasio djelovanje MI5 u potrazi za sovjetskim agentima.“
Bivši visoki funkcioner američke obavještajne službe, nastavlja Vajs, ovako govori o susretima s Martinom: „Kada je Artur stigao, svi razgovori s njim bili su strogo povjerljivi. Preferirao je sastanke i pregovore isključivo jedan na jedan. U to vrijeme analizirali su ponašanje Grema Mičela, koji je bio pod nadzorom. Mičel je ponekad sjedio za stolom, naslonivši glavu na ruke. Artur je smatrao da to ukazuje na njegovu pripadnost špijunima, jer je, navodno, Mičel sjedio i razmišljao: ‘Bože moj, otkrili su me.’ A on je zapravo samo volio malo da odrijema poslije ručka!“
Istovremeno su „mladoturci“ sumnjali na dvostruku igru i samog direktora MI5, ser Rodžera Holisa. Mičel i Holis su bili bliski prijatelji, doslovno su se družili po kućama, a upravo je Mičel odigrao ključnu ulogu u šahovskoj karijeri Holisovog sina, Adriana.
Učenik Grema Mičela, velemajstor u dopisnom šahu Adrian Holis
Solun 1984. Aleksandar Beljavski – Ulf Andersson. Foto: Lars Gran
Juri Vasiljev— Vi pripadate kojem dobu?
Aleksandar Beljavski — Sebe smatram dinosaurusom.
Juri Vasiljev— Kao igrajući „dinosaurus“, susretali ste se za tablom sa istorijskim ličnostima šaha –Keresom i Reševskim. Tada se o računarima nije ni razmišljalo. A sa „druge strane“, borili ste se i sa „djecom računara“ (po analogiji sa Petrosjanovskim „djecomInformatora“) – Carlsenom i Karuanom…
Aleksandar Beljavski — To su krajnosti. A između njih sam igrao sa svim ostalima.
Juri Vasiljev — Dobro se sjećam: Tilburg 1981, pobijedili ste, nadmašivšiTigrana Petrosjana, Borisa Spaskog, Garija Kasparova. A u Tilburgu 1986 pobijedili ste, nadmašivšiKarpova. A kako ste odigrali protiv Samuela Reševskog?
Aleksandar Beljavski — Izgubio sam. Tretirao sam Reševskog kao „penzionera“ kojeg je neophodno pobijediti, i zbog toga sam izgubio.
Juri Vasiljev — A sa mladima?
Aleksandar Beljavski — Protiv Carlsena na meču „veterani – mladi“ pobijedio sam, na Olimpijadi 2008. odigrali smo remi, jednu partiju sam izgubio. Dakle, skor je bolji nego protiv Reševskog…
Juri Vasiljev— A saKaruanom?
Aleksandar Beljavski — Sa Karuanom imam pozitivan skor. Odigrali smo tri partije, dvije su završile remijem, jednu sam 2009. godine pobijedio.
Juri Vasiljev— Sa Maximeom Vachier-Lagraveomsarađujete već dugo?
Aleksandar Beljavski — Da, otprilike četiri godine. Pripreme smo radili zajedno – u Lavovu, u Sloveniji, a na turnirima često budem njegov sekundant.
Juri Vasiljev — Tokom Memorijala Aljehina, čija se prva polovina održavala u Luvru, nekoliko puta sam razgovarao sa Maximeom, i rekao mi je da ranije nije dovoljno ozbiljno pristupao šahu, da je izgubio mnogo vremena, zbog čega sada žali…
Aleksandar Beljavski — Profesionalac Maxime je zaista postao u posljednje nekoliko godina. Volio je šah, rješavao studije, odnosno pristupao šahu kao amater. A posljednje dvije godine, kada je ušao u svjetsku elitu, počeo je vrlo profesionalno pristupati svojim obavezama.
Juri Vasiljev — U Hanti-MansijskuMaximeje nastupio krajnje loše…
Aleksandar Beljavski — Nije bio u najboljoj formi. Maxime je ove godine imao mnogo drugih turnira. Kada bude igrao u seriji Grand Chess Tour, koji počinje u Norveškoj, a zatim slijedi etapa u SAD-u, mislim da se na njih treba koncentrisati, jer to daje nove nade.
Juri Vasiljev — Šta mislite oMagnusu Carlsenu?
Aleksandar Beljavski — Poznajem samo dva šahista koji su u posljednjem satu igrali jače nego u otvaranju i sredini partije. To su Karpov i Carlsen.
Juri Vasiljev — Posebnost šahovskog organizma, ako koristimo termin Arona Nimcoviča?
Aleksandar Beljavski — Posebnost psihe, rekao bih.
Juri Vasiljev — Samo zahvaljujući toj osobiniMagnusosvaja turnir za turnirom?
Aleksandar Beljavski — Takođe bih istakao njegovu visoku tehniku realizacije. Pa, i uopšte, on dobro računa varijante. Karpov je takođe dobro računao varijante u svojim najboljim godinama.
Juri Vasiljev — Boris Gelfandmi je jednom rekao da je, kada je igrao protiv Carlsena, imao osjećaj da je pred njim reinkarnacija Karpova.
Aleksandar Beljavski — Ja sa Borisom nikada nisam razgovarao o tome, a izrazili smo se praktično isto.
Juri Vasiljev — Kako mislite, može li neko pomjeriti Carlsena, sa njegovom „karpovskom“ osobinom da nadigra protivnike u posljednjem satu partije?
Aleksandar Beljavski — Naravno, može! A šta, nije li bilo nemoguće pomjeriti Karpova sa njegovom sposobnošću da nadigra protivnike u petom satu partije? Došao je Kasparov i vrlo sigurno to uradio. Bio sam svjedok kako je u Sent Luisu isti Karuan odigrao tako da je Carlsen u njegovom kontekstu djelovao kao statista.
Juri Vasiljev — Sedam partija je pobijedio!
Aleksandar Beljavski — A u svakoj od tri u kojima nije pobijedio, bio je trenutak kada je stajalo potpuno dobijeno.
Juri Vasiljev— Pošto smo već spomenuli 12. svjetskog šampiona, želim da pitam ovo. Na početku godine u novinama „Sport-Express“ u rubrici „Razgovor petkom“ objavljen je dugrazgovor saAnatolijem Karpovom, gdje na pitanje o najbolnijoj izdaji u životu odgovara (citiram): „Beljavski. Družili smo se, radili 1986. godine. Sledeće godine je pobjegao kod Kasparova“. Šta ćete na to reći?
Aleksandar Beljavski — Blago rečeno, ne odgovara istini. Karpova nisam mogao „izdati“, makar zato što nijedan dan nisam bio njegov trener. A pripreme sam vodio sa mnogim jakim šahistima, sada ih čak i sve ne mogu da se sjetim. Ali pripremu sa Karpovom pamtim. Kada je 1985. Karpov izgubio meč protiv Kasparova, mi smo u Lavovu odlučili iskoristiti situaciju i pozvati ga da održi pripreme kod nas. Tačno deset godina ranije smo isto tako postupili sa Korčnojem. I on je tada to vrlo visoko cijenio. I do danas se sjećam lavovskih šahista i organizatora sa dobrim riječima.
Juri Vasiljev— Da li je to bio gest dobre volje?
Aleksandar Beljavski — Da su Korčnoj 1975. i Karpov 1985. pobijedili svoje mečeve, ne bi išli u Lavov. Korčnoj je 1975. bio u nemilosti i rado je prihvatio naš poziv. Viktor Lvovič je radio sa mnom, sa Romanishinom, Mikhalschishinom.
Isto je bilo i sa Karpovom. Iako nikada nije bio u nemilosti, raspoloženje poslije poraza meča nije moglo biti dobro. Mi smo to razumjeli i pozvali ga u Lavov. Primali smo ga na najvišem nivou. Kao da nije izgubio meč, nego da ga je pobijedio. Hranili crnim kavijarom, sve kako dolikuje. Naravno, sve na naš račun. Što se tiče tvrdnje da sam „sledeće godine pobjegao kod Kasparova“, Garri me prvi put pozvao da održimo zajedničke pripreme 1990. godine, a Karpov je dolazio u Lavov 1986. Juri Vasiljev — Koji je najjači utisak od druženja saKasparovom?
Aleksandar Beljavski — Nevjerovatna radna sposobnost Garija. Na primjer, nakon večere šetamo. Razgovaramo o nečemu. Odjednom kaže: „Slušaj, danas smo gledali poziciju…“ I počinje da priča. Čovjek čiji je mozak stalno bio zauzet šahovskim radom: za doručkom, u šetnji, u snu, čime god da se bavio, njegov mozak – sam po sebi! – nastavljao je da analizira ovu ili onu poziciju.
Juri Vasiljev — Da li ste se poznavali sa velikim lavovskim šahistomLeonidom Štejnom?
Aleksandar Beljavski — Pripadali smo različitim generacijama. 1973. godine, kada sam počeo svoj „put prema vrhu“ u šahu, Leonid Zaharovič je otišao u Kijev. Kada sam se 1973. godine pripremao za svjetsko prvenstvo među juniorima u pansionu „Berezki“ kod Moskve, pomagao mi je Mihail Moisejevič Botvinik. Sjećam se, jednom je došao i rekao: „Lenja je umro“… – „Koji Lenja?“ – upitao sam. – „Lenja Štejn“.
Juri Vasiljev— Kako je druženje sa Patrijarhom uticalo na vas? Šta mislite o njemu?
Aleksandar Beljavski — Od 1973. godine pa do njegove smrti bili smo prijatelji. Kada bih dolazio u Moskvu, uvijek bih svratio kod njega u ulicu 3. Frunzenskaja, on bi me počastio čajem, njegova supruga Gayane Davidovna je već bila u bolnici, a on je nešto spremao. Nije na mene toliko uticao kao šahistu, koliko kao ličnost. Vidio sam koliki je to bio čovjek.
Mislim da je bio najveći istraživač šaha. Znao je pravilno formulisati njegove zakone. Znao je za sebe formulisati zakon koji važi u svim slučajevima. Malo koji šahista je bio sposoban za to. Većina su talentovani ljudi, sa idejama možda ljepšim nego što ih je imao Botvinik, ali formulisati fundamentalne zakone Botvinik je znao najbolje, i primjenjivati ih u praksi – takođe.
Naravno, po prirodi je bio veliki talenat. Kao i svi veliki šahisti, bio je briljantan taktičar. Šahisti te generacije voljeli su da govore da su veliki stratezi, ali u stvari su prije svega veliki taktičari. Jer šah je u većini slučajeva taktička igra. Postaje strateška samo kada se formiraju pješački lanci. Kada figure nisu u kontaktu i između njih se stvori „zid“, tada treba razmišljati kako preraspodjeliti figure. A kada tog pješačkog zida nema, mora se računati: „ja idem tamo, on ide ovamo“.
Botvinik je prije svega bio teoretičar pješačkih lanaca. Vrlo dobro je znao formulirati zakone pozicija gdje su pješaci formirali određenu strukturu.
Sa Aleksandrom Beljavskim poznajem se od 1973. godine, kada je postao svjetski prvak među juniorima. Bio sam kod njega kod kuće. Zapamtio sam njegov skromni pisaći sto, skromnu plastičnu šahovsku tablu, figure (iz nekog razloga — plastične), svesku na kockice u koju je zapisivao svoje analize. I rečenicu kojom me je tada obradovao: „Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general.“
Kasnije smo se često sretali na prvenstvima Saveza, od kojih je on četiri osvojio (!), družili se na raznim turnirima i mečevima. Posebno često se to dešavalo u Linaresu, gdje je Beljavskog rado pozivao čuveni organizator španskih turnira, senjor Luis Rentero. On je Beljavskog nazivao „kabaljero“. U Rentereovim ustima to je bila najviša pohvala, kojom su bili nagrađivani samo najbeskompromisniji igrači.
Šta je proizašlo iz našeg razgovora sa mojim starim znancem — nalazi se na ekranu vašeg računara.
Juri Vasiljev— Aleksandre, vjerovatno će vas uskoro upisati u Ginisovu knjigu rekorda: već ste učestvovali na 15 šahovskih olimpijada — na četiri ste igrali za sovjetsku reprezentaciju, jednom za Ukrajinu i deset puta za Sloveniju. I, koliko shvatam, ne namjeravate tu da stanete?
Aleksandar Beljavski — Za Sloveniju sam na osam olimpijada igrao na prvoj tabli, a na posljednje dvije na drugoj. Porastao je rejting jakog velemajstora Luke Leniča, pa je on preuzeo mjesto lidera. A koliko ću još igrati? Dok god budem mogao da budem od koristi ekipi.
Prije dvadeset godina Slovenci su me pozvali da im pomognem i da nešto prenesem njihovim mladim šahistima. Trebalo je da postanem neka vrsta pokretača koji budi interesovanje za šah. Ne znam koliko sam u toj misiji uspio — naročito istaknutih igrača nije se pojavilo, ali je, ipak, u cjelini nivo porastao.
Tromso 2014, Foto Anastasija Karlovič
Juri Vasiljev— „I drugih više nema, a ovi su daleko…“ Vas, kao četvorostrukog olimpijskog šampiona u sastavu reprezentacije SSSR-a, ne iznenađuje što prva ekipa po prosečnom rejtingu – Rusija – ne osvaja Olimpijade od 2002. godine?
Aleksandar Beljavski — Vremena kada su sovjetski šahisti dominirali na ekipnim takmičenjima nepovratno su prošla. Sada već postoji Kina, veoma jaka biće i ekipa SAD-a (nakon što su doveli Soa i Karuanu). Postoje i druge reprezentacije koje zaostaju za Rusijom po prosječnom rejtingu, ali imaju druge kvalitete. Naravno, ruska reprezentacija je veoma jaka, o tome nema govora. I ona može osvojiti prvo mjesto. Ali šanse za to više nisu tako velike kao što je bilo za reprezentaciju SSSR-a. U to vrijeme neosvajanje „zlata“ za sovjetski tim bila je senzacija. Sada, ako Rusija ne pobijedi, to nikoga više posebno ne iznenađuje.
Juri Vasiljev— Za Ukrajinu ste uspjeli igrati samo jednom, 1992. godine…
Aleksandar Beljavski — Pri tome, da nije bilo inicijative šahista iz Lavova, Ukrajina tada ne bi bila predstavljena na Olimpijadi. Ministarstvo sporta nije imalo novca, a šahovska federacija pogotovo ne. Lavovljani Ivančuk, Beljavski, Romanishin i Michalchishin odlučili su da „sakupe“ novac i otputuju u Manilu sami. Pomogao je lavovski obispolkom, kupio je avionske karte, a u Manili smo za hotel, hranu i razne takse plaćali iz svog džepa. Pri tome je Vasja Ivančuk platio ne samo za sebe, nego i za čitavu žensku reprezentaciju.
Juri Vasiljev — Šta mislite, šta je sprečilo genijalnog Vasila Ivančuka da osvoji titulu? Adrian Michalchishin je napisao: „Sudbina“…
Aleksandar Beljavski — Talent Ivančuka je fenomenalan! Ali najvažnije je njegovo odnos prema šahu, njegova posvećenost šahu je jedinstvena. Naravno, može se reći da Vasiji nije išlo. Ali može se govoriti i o osobinama psihe: u kritičnim momentima gubio je kontrolu nad situacijom. Uzmimo, na primjer, meč sa Ponomarevom, u kojem je Ivančuk bio apsolutni favorit.
Sada je Vasja u kritičnom dobu. Ja nazivam dob šahiste 42–43 godine „balzakovskom“. A on je već prošao tu granicu — zaista kritičnu, kada vrlo jaki šahisti iznenada gube na nekim turnirima. I dalje, približavajući se pedesetoj, gube sve više i više… I kada mi je Ivančuk rekao: „Nešto sam počeo da ‘previđam’ u posljednje vrijeme…“ odgovorio sam mu: „Vasja! Ne obraćaj pažnju! Raduj se što pobjeđuješ na dva turnira od tri. Jer kasnije ćeš pobjeđivati na jednom, a potom možda ni na jednom…“
Juri Vasiljev — Utješili ste ga, kaže se…
Aleksandar Beljavski — Pesimista je dobro obaviješteni optimista (smijeh). Taj „balzakovski“ uzrast za šahistu je granica, koju preći i dalje se boriti za titulu svjetskog prvaka vrlo je teško.
Juri Vasiljev — Ne za sve. Dva više nego uvjerljiva primjera: Vishy Anand i Boris Gelfand. Oni, uprkos svom „post-balzakovskom“ uzrastu, i dalje se bore za najvišu titulu. Boris osvaja etape Grand Pri, Vishy nastupa na turnirima na kojima igraju i igrači „2800+“.
Aleksandar Beljavski — Anand je još 2005. godine u argentinskom San Luisu pokazao kako igra na turnirima. On sebi planira tri–četiri „žrtve“ i u tim partijama daje sve od sebe. I, uglavnom, uspijeva da pobijedi. Od tada je prošlo deset godina, a Anand nastavlja u istom ritmu. To mu omogućava, da sa 46 godina, ravnomjerno raspoređuje energiju. Za deset partija energije ne bi bilo dovoljno, ali da se fokusira na tri–četiri partije, on uspijeva. Na Memorijalu Vugara Gašimova u Šamkiru djelovao je po provjerenoj šemi: odredio tri žrtve, „pojeo“ ih, a u svim ostalim partijama odigrao remije.
Juri Vasiljev — Uključujući prvu partiju protivMagnusa, u kojoj je imao šanse za pobjedu? Aleksandar Beljavski — Pošto prije turnira nije namjeravao pobijediti Carlsena, nije bio psihički spreman kada su mu tokom partije šanse za pobjedu iskrsle…
O Anandu, Gelfandu i Ivanchuku treba govoriti u kontekstu „balzakovskog uzrasta“ — oni i dalje blistaju svojim šahovskim ljepotama.
Ova trojka, po mom mišljenju, su posljednji koji održavaju vezu između generacija šahista „pred-kompjuterskog doba“ i šahista „kompjuterskog doba“.
