Moskva 2003.
Pored minibara mogla se naći čitava baterija bočica i teglica, izvađenih odatle od strane Gufeljda i zamijenjenih zalihama s doručka, kojima se povremeno osnaživao. Na stoliću pored kreveta ležala je boca “Stolitčne” umotane u najnoviji broj „Sovjetskog sporta“, električni grijač, napola ispražnjena šolja čaja, toplomjer, tablete u raznim pakovanjima – u poslednje vrijeme Edik je počeo da poboljeva i nosio je sa sobom pilule za svaku priliku.
Pored toga stajala je gomila Edikovih visit karti, na obe strane – na ruskom i engleskom – s posebnim utisnutim naslovima i titulama. Ispisane vrlo sitnim fontom, da bi sve stalo. Duga lista glasila je: Međunarodni velemajstor, Zaslužni trener SSSR-a i Gruzijske SSR, član Saveza sovjetskih novinara, trener reprezentacije SSSR-a, član Međunarodne asocijacije novinara koji pišu o šahu, predsjednik FIDE komisije „Umjetnost u šahu“. Odvojeno je bila hrpica kartica sa dijagramom iz njegove „Đokonde“.
Eduard Gufeljd bio je trgovački putnik šaha i, da bi predstavio svoj proizvod u najboljem svjetlu, smatrao je da mu je potrebna sjajna „ambalaža“. Prodavao je svoj proizvod sa takvom strasti i uspjehom da je već nakon preseljenja Edika u Ameriku direktor jedne firme napisao: „Vi niste samo velemajstor šaha, već i Veliki Majstor u prodaji igre običnim ljubiteljima. Da ste radili u mom biznisu, dodijelio bih vam titulu ‘Prodavac Najvišeg Ranga’“.
Osim toga, Edik je bio majstor lobiranja, i to još u doba kada se taj pojam u sovjetskoj štampi koristio isključivo u vezi s „lobistima Bijele kuće zainteresiranim za utrku u naoružanju“. Samo što je predmet njegovog lobiranja bio – on sam. U njemu je ključao višak energije koja nije mogla biti u potpunosti iskorištena u zemlji u kojoj je proveo gotovo čitav život.
Na jednoj od Olimpijada sjajno se pokazala ženska reprezentacija Indije, u kojoj su igrale sestre Kadilkar. „Hajde, pokažite mi tajnu svog uspjeha“, pitao ih je Edik, pomažući tada djevojkama. Sramežljivo se smješkajući, izvlačile su i pokazivale značke s likom Gufeljda.
Rijetka pojava bio je Edik u restoranu. Sjećam se jednog njegovog doručka u hotelu sa pet zvijezdica tokom Olimpijade u Manili. Pojavio se u sali s plastičnom kesom u koju je slao namirnice sa švedskog stola da ih ponese sa sobom; dok je to radio, u kesi je bila knjiga njegovih odabranih partija: nikad ne znaš s kim ćeš se susresti tokom takmičenja u kojem učestvuju timovi skoro svih zemalja svijeta.
Edik je popio šest čaša soje jednu za drugom kao zagrijavanje. Zatim je odabrao dva veća tanjira i natovario ih svime što mu je palo u oči: voće, sušenu ribu, šampinjone i jaja – kuvana i na oko, krompir-palačinke, šunku, sir i mnoštvo drugih kulinarskih proizvoda čija imena nisam poznavao. Šolja supe – što je čest doručak u azijskim zemljama – takođe je bila prisutna. Zatim je zauzeo slobodan sto nedaleko od stola prepunog raznih jela, kako bi kontrolisao „teren“ i prihvatio se jela.
„Tea or coffee, sir?“ (“Čaj ili kafu, gospodine”) – upitao je prišao konobar. „Coffee, my friend, coffee,“ (“Kafu, moj prijatelju,”)– odgovorio je Edik sa punim ustima i ubrzo povikao za njim: „And tea as well!“ (“a isto tako i čaj!”)
U vrijeme kada je bio u Sovjetskom Savezu, Edik je u restoranu bio suzdržaniji, ali i tamo je nastojao odmah preuzeti inicijativu: nakon što bi naručio, mogao bi s blagim osmijehom, još ne dotakvši hranu, tražiti knjigu žalbi, čega su se radnici ugostiteljstva bojali kao vatre. Isto tako bi pozvao direktora da se raspita: „U meniju imate biftek označen sa sto pedeset grama. A ja sam izvagao,“ – tu bi Edik pokazivao na vagu koja je stajala pored i koju je, ispostavilo se, ponio sa sobom – „ispalo je samo devedeset osam. Kako to da razumijem?“ I nastavljao bi već profesionalnim jezikom: „A prilog, znači, je složen? A kupus, znači, nije ukiseljen?“
Početkom 60-ih u zemlji, naročito u provinciji, bilo je teško nabaviti hranu. Kada je stigao u Čeljabinsk na polufinale prvenstva zemlje, Edik je odmah otišao na pijacu i kupio vreću krompira, koju je odnio direktno u kuhinju hotela, gdje su jeli učesnici. „Sada ćete mi svaki dan pržiti veliki tiganj krompira,“ – rekao je začuđenim kuvarima.
Ponekad bi, iznenađujući konobare, Gufeljd naručio čitav meni. „Čitav meni?“ – ponavljali bi oni. „Evo, sve što imate, donesite“ – tu bi Edik prešao rukom po listu odozgo do dole. Da čitalac ne bi stekao pogrešan utisak, napominjem da se radi o kantinama i kafićima sovjetskog vremena, kada je spisak svih jela, uključujući i dezert, mogao stati na dva, ponekad i jedan list. U beogradskoj hotelskoj sobi, gdje su tokom meča SSSR – Jugoslavija boravili sovjetski učesnici, imali su otvoren račun. Gufeljd, naručujući kompletan spisak svih mogućih salata, obično bi rekao:
„Molim, ukupno“ (sve zajedno, molim), što je u početku zbunjivalo čak i iskusne konobare.
„Pod istim uslovima kao i Gufeljd“, – rekao je Tajmanov kada su mu u Singapuru predložili da održi simultanku. Znao je da nekoliko mjeseci ranije ovdje bio Gufeljd i zaključio je da Edik sigurno nije zaboravio da dobro naplati svoj nastup kada je s organizatorima dogovarao honorar.
„Ne, samo ne to!“ — užasnuto su odgovorili oni. „Vaš kolega, istina, nije tražio nikakav honorar, zadovoljio se smještajem i hranom, ali čim je kročio u restoran — jeo je bez prestanka do duboke noći…“
Sam Edik je prema svojoj strasti prema hrani bio dovoljno filozofski nastrojen i nije se čak ni pokušavao boriti s njom. „Sada sam na dijeti“, često bi govorio on. „Za ručak sam se potpuno odrekao prvog jela. Ali zato pojedem pet drugih…“
Iz beskrajne usmene epopeje o rableovskim podvizima Gufeljda moglo bi se izvući još mnogo priča.
Ali ko zna — možda se iza tog ogromnog čovjeka, koji je na kraju života težio gotovo 130 kilograma, skrivao mršavi, vječno gladni kijevski dječak, koji je napokon došao do hrane — i, jednom kad je počeo jesti, jednostavno više nije mogao da se zaustavi?
Još je Kant znao da, osim tuge za domovinom, čovjeku pripada i druga boljka – nostalgija za tuđinom; ali kod sovjetskih ljudi ova boljka je bila u hipertrofiranoj formi. Naravno, i Gufeljd je patio od nje. čitav život je jurio za boljim životom: Ukrajina, Gruzija, brojna putovanja po svim, često veoma udaljenim djelovima svijeta, a na kraju – Amerika.
(Nastaviće se)