Piše: GM Emil Sutovski
Danas Anatolij Karpov puni 75 godina — jedan od najvećih igrača u istoriji šaha.
Pisati o ovom genijalnom šahisti mi je lako. Pisati o Karpovu kao čovjeku mnogo je teže, iako sam s njim mnogo razgovarao. Odmah da kažem: teško mi je da se apstrahujem od njegovih političkih postupaka i izjava i neću skrivati svoj odnos prema javnim stavovima Anatolija Jevgenijeviča. Taj odnos je izrazito negativan. Ali ću se koncentrisati isključivo na šahovski dio.
Karpov je bio i, vjerovatno, ostao najveći intuitivni šahista u istoriji. Tu se, osim José Raúl Capablanca i Magnus Carlsen, gotovo nema koga ni staviti pored njega, ali za mene nema nikakve sumnje: Karpov je najbolji.
Magija njegovih poteza očarava — i ne samo u njegovim najpoznatijim partijama. Nikada nije bio posebno jak u otvaranju. Nikada nije bio „kalkulator“. Nije bio ni strateg, pa čak ni tehničar. On je bio genijalni intuitivac. Nevjerovatno čvrst defanzivac. Prije Karpova čak su se i najbolji igrači svijeta često bezvoljno raspadali u neprijatnim pozicijama. Ali Karpov je u šah unio potpuno dotad neviđenu komponentu borbe — umjetnost odbrane i preuzimanja inicijative praktično nije postojala početkom sedamdesetih. Ali ni to nije sve. Karpov je uz to bio i genijalan igrač koji je neprestano osjećao ritam partije. To je nemoguće prenijeti riječima. Nisam vidio nikoga sa tako veličanstvenim osjećajem za prelomni trenutak. Maločas je pozicija bila potpuno jednaka, ili si čak ti vršio pritisak na njega, ali jedan nespretan potez — i Karpov odmah preuzima inicijativu, ne samo da se brani, nego odmah počinje da steže i, po pravilu, završava posao. Protiv Karpova nikada nije smjelo da se opustiš. To je, usput, ono što je Garry Kasparov potcijenio u njihovom prvom meču, i upravo zato se meč zamalo završio nokautom.
Kako bi izgledala istorija šaha da je Karpov završio taj meč pobjedom (ne nužno 6:0, nego makar 6:1), to više nikada nećemo saznati, ali teško da bi tada iko smio da Anatolija Jevgenijeviča izbaci iz pet najvećih igrača svih vremena. A ipak ga potcjenjuju. Recimo, čak mi ni poređenje Karpova sa Bobby Fischer nije nimalo očigledno. Da, Fišer je imao tri fantastične godine. Ali pogledajte rezultate Karpova tokom četvrt vijeka protiv najjačih šahista ČETIRI GENERACIJE! On ih nije samo pobjeđivao — razbijao je takve titane kao što su Boris Spaski, Bent Larsen, Leonid Štejn, Lev Polugaevsky, Lajoš Portiš, pa i Viktor Korchnoi, koji je pružio veliki otpor u Bagiju, ali je ukupno ipak izgubio sa nepristojno visokim rezultatom.
Dobro, reći ćete, svi oni su imali skoro četrdeset ili više godina kada su igrali te partije. Hajde da pogledamo dalje — prema svojoj generaciji bio je apsolutno nemilosrdan. Alexander Beliavsky, Ljubomir Ljubojević, Robert Hübner, Jan Timman, Ulf Andersson — svuda rezultati kao u hokeju. Ponekad čak kao u ragbiju. Ti igrači iz top 5 djelovali su protiv Karpova kao momci iz neke druge lige, uz svo poštovanje.
Zatim dolazi Kasparovljeva generacija. I tu je Karpov bio na visini — dovoljno je reći da su za Garija svi mečevi bili najteže moguće iskušenje. A ostali — Artur Yusupov, Andrei Sokolov, Yasser Seirawan i drugi — redovno su dobijali batine od Karpova, usprkos razlici u godinama.
A najnevjerovatniji je njegov skor protiv Anandove generacije. Da, Viswanathan Anand je jedini, osim Kasparova, imao pozitivan skor protiv Karpova — mada je možda važnije to što su oba njihova meča završena u korist Anatolija Jevgenijeviča. Ali pogledajte čitavu plejadu superzvijezda: pozitivan skor protiv Vasylija Ivanchuka, Borisa Gelfanda, Veselina Topalova, ubjedljiv rezultat protiv Gate Kamskog i Alexeia Shirova, izjednačen skor sa Vladimirom Kramnikom. I to mnoštvo partija sa svakim od njih, igranih kada je Karpov imao preko četrdeset godina i kada je navodno već završavao karijeru.
Ništa slično Fišeru nije pošlo za rukom. Nikome nije pošlo za rukom, osim možda Emanuel Lasker — ali tamo je uzorak premali. Zamislite da Magnus Carlsen za 7–8 godina igra protiv najboljih momaka rođenih poslije 2008. i razbija ih.
Anatolij Jevgenijevič je pobjeđivao koliko nikome nije uspijevalo. Dijelom je to bila borba sa sjenkom Fišera, koji se nije pojavio u ringu 1975. godine. Dijelom zato što je volio da igra i pobjeđuje. Pitanje kako bi završio meč 1975. jedno je od najpopularnijih „šta bi bilo kad bi bilo“ u šahovskom svijetu.
Mislim da je u trenutku tog meča Karpov već bio favorit. On je uopšte vrlo naglo uzletio, vinuvši se zahvaljujući svom fenomenalnom talentu i sjajnom mentorstvu Semyona Furmana. Način na koji je razbio Spaskog u mečevima kandidata 1974. bio je možda čak ubjedljiviji od Fišerovog razbijanja 1972. Ali još važnije je to što je Fišer sve te godine bio odsječen od šaha. Mislim da je Fišer to dobro razumio.
Šta bi bilo da je Fišer nastavio da igra od 1972. do 1975? Tada bi vjerovatno bio favorit, ali ne izraziti. I to bi bio jedan od najzanimljivijih mečeva u istoriji.
Karpova često potcjenjuju. Potcjenjuju ga jer znaju da nijedan šahista u istoriji nije imao tako moćnu državnu podršku. Govorilo se: okupili su mu supertim — Furman, a kasnije Mihail Talj, Polugajevski i Igor Zaitsev razvili su sva otvaranja, pa je Tolja zato pobjeđivao. I Mihail Botvinik se veoma grubo izražavao o tome. A onda mu je i Leonid Brežnjnev lično čestitao i tako dalje — sve je to bilo. Ali po mom mišljenju, ništa od toga ni za jotu ne umanjuje Karpovljevu sopstvenu ulogu. Apsolutno veliki šahista.
I pritom prilično prizeman čovjek. Možda je teško povjerovati, ali veoma često sam čuo i vidio zaprepašćenje i organizatora i navijača koliko Karpov nije bio zvijezda u ophođenju. Kasparov je u mnogo čemu privlačnija ličnost, ali tu nema poređenja. Karpov se uvijek smiješio, razgovarao, bio iskreno prijateljski nastrojen. Uvijek ljubazan, uvijek spreman za fotografije i autograme, na svakom zvaničnom ručku brzo bi nalazio zajednički jezik sa ljudima. Jedan od najboljih ambasadora šaha. To sam mnogo puta vidio svojim očima.
Vidio sam i „kućnog“ Karpova — imao sam priliku da s njim odigram nekoliko stotina blic partija, najčešće kod njega kući. Nikakve detalje neću odavati — reći ću samo da se i tu ponašao veoma jednostavno. Volio je da igra uz zveket figura, ali pritom veoma sportski i korektno. A još je impresioniralo koliko strastveno igra te blic mečeve. Dok te ne pobijedi, ili makar ne izjednači rezultat, nećeš izaći iz kuće. Nastaviće da igra, a ti ćeš početi da se umaraš poslije 10, 15, 20 bliceva. Ti ćeš se umarati (a igrali smo u vrijeme kada sam ja imao nešto više od 30, a on preko 55), a on će se tek zahuktavati. To sam vidio samo kod Korčnoja.
Bilo je zanimljivo razgovarati s Karpovom o šahu. Jedno vrijeme sam volio da ga zateknem pitanjima o njegovim sopstvenim partijama. Šta je bilo pripremljeno tu i tu. Kako se spremao za određene duele. Moram da otkrijem jednu tajnu — ne samo ja, nego i mnogi koji su odrasli uz njegove knjige, pamte ih bolje nego sam Anatolij Jevgenijevič. A govorim o razgovorima iz sredine dvijehiljaditih. Dakle, uopšte nije bio star čovjek. Ali tako funkcioniše pamćenje.
Naravno, razgovarali smo o svemu i svačemu — ne samo o šahu. Mnogo zna i odlično pamti. Zemlje i gradovi, ekonomija, ekologija, istorija, politika — i tu moram sebe da zaustavim.
Previše smo na suprotnim polovima.
Previše toga što je podržavao meni je duboko odbojno.
Ne želim čak ni da raspravljam o tome u šta Anatolij Jevgenijevič iskreno vjeruje, a gdje samo igra svoju ulogu. Ne želim.
Nekako mi uspijeva da odvojim lik velikog šampiona od svega ostalog, ali s godinama je to sve teže. I da, neprijatno mi je što ne mogu bez rezerve da se divim jednom od najgenijalnijih šahista u istoriji.
Uostalom, Aleksandar Aljehin imao je i više grijehova, pa mu ipak ne osporavamo veličinu.
Posljednjih godina Karpov je, nažalost, imao ozbiljne zdravstvene probleme. On, koji gotovo do sedamdesete nije znao za bolesti, promijenio se čak i spolja. Poželjeću mu zdravlje i još jednom otvoriti zbirku njegovih sjajnih partija.
(Preneseno sa fejsbuka)
