V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Fišer nije zaboravio, a možda prije svega Kampomanes, ni ideju meča s Karpovom. Tako me je 1976. godine (nedavno sam pronašao tu bilješku u svom radnom dnevniku) nazvao službenik naše ambasade u SAD i rekao da ga Fišer više puta, i svaki put kasno u noć, zove i moli da se organizuje meč sa Karpovom.
U drugoj polovini oktobra 1977. godine oni su se treći put obratili Karpovu, koji se tada nalazio u inostranstvu, i ponovo predložili staru ideju o meču do 10 pobjeda bez ograničenja broja partija. Kao i ranije, Karpov je potvrdio svoj stav o meču sa ograničenim brojem partija. Čuvši to, Fišer je ljutito napao Kampomanesa: „Zašto ste onda govorili da se može postići dogovor?“
Još jedan susret bez rezultata. Ipak, ideja je nastavila da živi i svi su je komentarisali. Pojavile su se čak i sumnje da li Kampomanes možda vodi sa sobom dvojnika Fišera. Krajem novembra 1976. godine posjetio me je Botvinik i iznio tu sumnju. Mihail Mojsejevič je rekao da je pitao Karpova: „Da li je to zaista bio Fišer? Jeste li s njim analizirali naslijepo (šahovske pozicije – prim. aut.)?“ Botvinika je obuzela i još jedna misao: Amerikanci se stide Fišera i ne vode pregovore o njemu. Moguće je da je to zaista bilo tako.
1.decembra 1976. godine iz Ministarstva inostranih poslova obavijestili su nas da je diplomatskim kanalima stiglo pismo predsjednika Filipina Markosa upućeno generalnom sekretaru CK KPSS L. I. Brežnjevu, sa prijedlogom da se na Filipinima organizuje meč Karpov – Fišer. Nakon što smo primili pismo, zajedno s Karpovom smo još jednom razmotrili to pitanje. On je potvrdio svoj raniji stav: meč do 6–8 pobjeda uz ograničenje od 24–30 partija. Početak meča — najkasnije avgust–septembar 1977. godine. Pri tome je dodao da je Fišer jedini koga nije pobijedio. To je bio njegov sportski motiv.
Uzimajući u obzir Karpovljev stav, Ministarstvo inostranih poslova je diplomatskim kanalima poslalo odgovarajući odgovor, dodajući da je za rješavanje pitanja meča potrebno da prijedlog dođe od Fišera. Ta napomena u potpunosti je odgovarala izjavi koju su potpisali Karpov i Fišer u Tokiju, gdje stoji: „sporazum o meču predstavlja naš dogovor, bez posredovanja trećih strana“.
Fišer na kraju nije odigrao nijedan ozbiljan meč ni sa kim. Tek 1992. godine u Jugoslaviji održan je njegov komercijalni meč sa Spaskim, povodom 20 godina od meča u Rejkjaviku, ali on nije izazvao veći odjek u šahovskom svijetu.
Za taj meč Fišer je osmislio sopstvenu varijantu šahovskog sata. Gledajući televizijske snimke njihovog meča u Jugoslaviji, upadalo je u oči njegovo staro nadmeno ponašanje. Na primjer, nije se čak ni podigao sa stolice za šahovskim stolom kada mu je Spaski prišao i pružio ruku.
Ozbiljnije posljedice taj meč imao je samo po Fišera. Otputovao je u Jugoslaviju uprkos zabrani vlasti SAD da američki građani tada putuju tamo. Nakon meča nije se vratio u Sjedinjene Države, već je lutao svijetom, pritom često govoreći loše o svojoj zemlji. Godine 2005. strpljenje američkih vlasti je puklo — raspisale su međunarodnu potjernicu za Fišerom. Na osnovu toga je u Japanu bio uhapšen i nekoliko mjeseci proveo u zatvoru čekajući odluku o deportaciji. U posljednjem trenutku spasio ga je islandski parlament, dodijelivši mu islandsko državljanstvo, nakon čega je ubrzo otišao tamo.
Može se samo žaliti što američka administracija nije pokazala više mudrosti i što se čak i nakon 13 godina upustila u sitničava prepucavanja oko Fišera. Istovremeno je šteta što nikada nismo istinski upoznali Bobija. Do danas ostaje otvoreno pitanje: ko je on bio — bolestan čovjek ili genije sa tragičnom sudbinom?
Sada, nakon 30 godina, kao da sebi postavljam pitanje: „Znali ste za sve pregovore između Karpova i Fišera — da li je meč Karpov – Fišer uopšte mogao da se odigra?“
Da, tada je bilo mnogo rasprava i mišljenja. Nejednoznačne stavove iznosili su nama, rukovodiocima Sportskog komiteta, velemajstori, ljubitelji šaha, i naravno partijski funkcioneri.
Sada, pregledajući dnevnike iz tog perioda, uočio sam zanimljivu zakonitost. Ako su predstavnici nižih nivoa aktivno bili protiv meča, onda se sa usponom na hijerarhijskoj ljestvici ton mijenjao i izražavale su se sumnje. A jedan od sekretara Centralnog komiteta partije kategorično je izjavio: „Sa mišljenjem Karpova mora se računati.“
Mnogo razmišljanja bilo je i u rukovodstvu Sportskog komiteta. Ali i tada i sada sam uvjeren: da je Fišer 1976. godine pristao na meč sa ograničenjem od 24–30 partija, meč bi se održao, jer je Karpov to veoma želio, a mi nismo imali razloga da se ne složimo s njim i da ne vjerujemo u njegov uspjeh. Uz to, do 1977. godine Karpov je imao dobru takmičarsku praksu i druga polovina godine bila je pogodno vrijeme za takav meč (poslije toga počinjale su pripreme za zvanični meč 1978. godine, u kojem je trebalo da brani titulu svjetskog prvaka protiv izazivača).
Plan tih priprema sastavljen je još 1976. godine: u njemu je objedinjeno sve najbolje što se pokazalo uspješnim u pripremi Karpova za meč sa Fišerom 1975. godine. Uzeti su u obzir i propusti koje je Spaski napravio u pripremi za meč 1972. godine. Međutim, suštinska razlika u Karpovljevoj pripremi u ovom periodu bila je u tome što se odvijala na višem nivou — uz široko učešće vodećih velemajstora, naučnih saradnika Instituta za medicinsko-biološke probleme, Instituta za ishranu, kao i stručnjaka za pitanja bezbjednosti. Izbor ljudi koje je Karpov uključivao u pripreme vršen je s ciljem da oni čine okosnicu ekipe koja će nastupiti na predstojećem meču.
(Nastaviće se)