Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

Nešahovske priče

Knjiga se približava kraju: da li se čitalac možda umorio, da li mu se učinila previše ozbiljnom? Iako ovdje ima sasvim dovoljno zanimljivih i veselih zapleta, autor je na samom finišu odlučio čitaocu prirediti jedno malo iznenađenje. Predlažem vam nekoliko humorističkih priča koje ovoga puta nisu povezane sa šahom. Mislim da je u jednoj jubilarnoj knjizi ovakvo miješanje žanrova sasvim primjereno.

Stvar je u tome što sam u sovjetsko vrijeme često pisao humoreske i čak ih objavljivao na tada najprestižnijem mjestu – na 16. strani „Literarne gazete“. Odavno sam sanjao da omiljene priče sakupim na jednom mjestu, a jubilej je najpogodniji povod za to.

POSLEDNJA PRIPOVJETKA

Svoju prvu pripovjetku napisao sam u sedmom razredu. Bila je posvećena mojoj školskoj drugarici Lenochki, zbog koje nisam stigao da radim domaće zadatke. Priča je ispala toliko zanimljiva da sam čvrsto odlučio postati pisac.

Kada sam odnio pripovjetku u novine, mladi i energični urednik je brzo preleteo pogledom stranice i, vraćajući je, nježno rekao:
„Dječače, da bi postao pisac, moraš dobro učiti i manje misliti o djevojkama.“

Pošto je odluka da se posvetim književnosti bila konačna i nepovratna, u potpunosti sam se povjerio ovom iskusnom čovjeku. Odloživši na neko vrijeme misli o svojoj djevojci, sve snage sam usmjerio na učenje.

Svoju drugu pripovjetku napisao sam odmah nakon mature, kada su mi uručili zlatnu medalju. U toj osebujnoj i suptilnoj miniaturi radilo se o tome kako sam, baveći se književnošću, naučio da zadržavam svoja osjećanja.

Ovoga puta urednik nije bio tako živahan, ali me primio toplo.
„Mladiću,“ rekao je, vraćajući pripovjetku, „sa vašim sposobnostima za učenje iskreno savjetujem da nastavite obrazovanje i odložite književnost na neko vrijeme. Da biste proširili vidike, izaberite nešto ozbiljno, na primjer matematiku. Usput, preporučujem da se pomirite sa Lenochkom. Kao pisac, bliska veza s djevojkom vas nesumnjivo obogati.“

Njegov autoritet za mene je bio nesumnjiv, a pošto se želja da proslavim našu književnost tokom školovanja samo povećala, sa entuzijazmom sam počeo slijediti savjete mentora: bez oklijevanja sam odnio dokumente na meh-matski fakultet, a već uveče pozvao Lenochku.

Svoju treću pripovjetku napisao sam odmah nakon što sam na rever svog sakoa okačio univerzitetsku značku. Priča je bila još zanimljivija od prve dvije. Detaljno, vidno ojačanim perom, s mnoštvom umjetničkih detalja, opisivao sam i svoju ljubav prema Leni i dugi napor oko diplomskog rada sa odličnim uspjehom.

Tokom godina dok nisam vidio urednika, on se malo promijenio i djelovao umorno. Ipak, pažljivo je pročitao pripovjetku i, vraćajući je, ovaj plemeniti čovjek ponovo mi je dao niz vrijednih savjeta.
„Drug matematičar,“ rekao je s poštovanjem, „predlažem da nastavite svoje napore. Sa takvim diplomom rado će vas primiti u postdiplomske studije, a to nesumnjivo koristi i vašoj književnoj djelatnosti. I ne mučite više Lenu – oženite se njome. Usput porodična situacija pomaže pisanju.“

Priznajem, naučna istraživanja su mi za vrijeme studija postala pomalo dosadna, ali šta se ne žrtvuje za umjetnost! Osim toga, već sam se navikao strogo slijediti savjete svog književnog mentora i ubrzo sam podnio odmah dvije prijave – u matični ured i za postdiplomske studije.

Svoju četvrtu pripovjetku odnio sam u redakciju odmah nakon odbrane disertacije. Do tada moje umijeće je znatno poraslo, i pripovjetka je ispala izvanredna. U njoj su neobično plastično opisane svađe s Jelenom, koje su me pomalo odvratile od razmišljanja o sudbinama domaće književnosti.

Kada sam ušao u kabinet, urednik je izgledao loše. Od njegove nekadašnje živahnosti nije ostao ni trag. Dok sam stavljao u torbu vraćenu pripovjetku, pažljivo sam slušao njegova nova poučavanja.
„Poštovani docente,“ obratio se meni s naglašenom uljudnošću, „ne zaustavljajte se na pola puta, uhvatite se doktorata. Književnost, više nego ikad, treba prave naučnike. A sa ženom budite stroži.“

Kao i uvijek, savjete ovog mudrog čovjeka shvatio sam kao uputstvo za djelovanje. Prizivajući svu svoju hrabrost, krenuo sam u novu ofanzivu nad omraženim integralima.

Svoju petu pripovjetku nisam stigao odmah završiti nakon dodjele doktorata. Život me potpuno zavrtio, i dovršio sam je tek nakon izbora za dopisnog člana. No pripovjetka je ispala odlična, jednostavno rečeno – besprijekorna. S iskrenošću velikog talenta ispričao sam čitaocima kako me muči supruga, draga Jelena Pavlovna.

Kada sam stavio pripovjetku na urednikov sto, moj dobar duh je tiho drijemao. Vidjelo se da je značajno ostario kroz godine mog stvaralačkog uspona. Vraćajući pripovjetku, polako je rekao:
„Dragi profesore, želim vam da postanete punopravni član. Kao akademika vas lako prime u Savez pisaca. Usput, zašto vam treba tako tvrdoglava žena?“ – upitao me na rastanku.

Svoju posljednju pripovjetku napisao sam čim sam ugledao svoje ime na listama novih članova akademije. Priča je nadmašila sve prethodne, u njoj je detaljno opisan moj razvod, tokom kojeg, naravno, nije bilo vremena za književni rad.

Kada sam otvorio vrata poznatog do suza kabineta, dočekalo me tužno iznenađenje. Na mjestu mog urednika sjedio je mlad i energičan momak, koji nije želio razgovarati sa mnom. Neobavezno je bacio pripovjetku u debelu fasciklu i rekao da će odgovor biti poslan poštom. Ostaje mi samo strpljivo čekati. A i da kažem, u mojim godinama smiješno je žuriti.

(Kraj)

Objavljen je samo dio knjige, koja u originalu ima 333 stranice. Nisu prevedena poglavlja sa humoreskama koje nisu vezane za šah, kao i kolekcije partija, neobičnim pozicijama, ukrštenice i slično.

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

UČENJE OD MILIONERA

Autor ove knjige je tokom dvadeset godina, od 1981. do 2001., objavio zajedno sa Anatolijem Karpovom oko pedeset knjiga na mnogim jezicima. Treba reći da se posao nije dijelio jednako između nas. Na moju stranu uvijek je padalo da smišljam neku književnu ideju i realizujem je u obliku narednog toma – u suštini, sitnice. A Karpovu je pripadala mnogo odgovornija misija: staviti na koricu knjige i svoje ime. A honorar, ili, kako se sada kaže, profit, dijelili smo jednako.

Ali jednog dana, po povratku iz Španije i Francuske, Karpov je donio prijatnu vijest: u tim zemljama namjeravaju objaviti neke od naših prethodnih knjiga – engleskih, njemačkih i italijanskih – ukupno desetak. Pošto je materijal bio donekle zastario, morao sam obnoviti izdanja, tačnije, prepisati ih ponovo, što mi je oduzelo gotovo pola godine. Na kraju su sve naručene knjige, u luksuznim koricama, uspješno objavljene u Madridu i Parizu, a zatim su čak ukrasile izložbene pultove Velike scene, gdje se 2001. obilježavala pedesetogodišnjica Karpova.

I tada mi je jubilarnik priznao da su oba izdavača – i španski i francuski – propala, bankrotirala ili šta već, sa svim posljedicama koje iz toga proizilaze. Tada sam se usudio pitati Karpova:

– Anatolije Evgenijeviču, sve je jasno, ali meni, valjda, nešto pripada, jer ipak sam po vašoj milosti radio na knjigama mjesecima? (Uopšte, bili smo na „TI“, ali ovdje je stvar ipak delikatna.)

Odgovor šahovskog milionera bio je kratak, ali iscrpan:

– Nažalost, ne. Dogovorili smo se da dijelimo profit, a ne gubitke!

I zaista, pisati perom po papiru može svaki budala, mnogo je važnija vještina dogovoriti se tako da na kraju ne ostaneš budala. Dobre lekcija od dvanaestog svjetskog šampiona!

Kraljevi na meču

Ideja da se intervjuišu književni junaci nije se rodila iz dobrog života. Kada sam stigao na još jedan meč između Anatolija Karpova i Garija Kasparova, gotovo svi posjetioci već su bili intervjiuisani i meni nije ostao – niko. Upravo u tom trenutku tuge i bezizlaznosti obratio sam se književnim likovima. Imao sam sreće. Svi su se okupili na istorijskom dvoboju. Neko je bio u dvorani, neko u bifeu, a neko se šetao pres-centrom.

Anketu sam započeo s Benjamínom Krikom. Veliki pljačkaš sjedio je za stolićem i, mršteći se, pio pivo. Kao i uvijek, na sebi je imao čokoladni sako, krem-pantalone i malinaste cipele. Oči su mu zračile hrabrošću i životnim iskustvom. Kada sam sjeo pored njega, odmjerio me je od glave do pete i osjetio sam nevoljni drhtaj.

– Slušajte, Korolju – upitao sam ga s iskrenim osmijehom – čini se da će danas biti neriješeno?

– Znao sam to još prekjučer u Odesi – zijevnuo je Benja Krik. – Dalje.

– Ko će, po vašem mišljenju, pobijediti u meču – Karpov ili Kasparov?

– Tata – rekao je Krik otpivši pivo – molim vas, pijte i zalogajite, i ne brinite se oko tih gluposti.
Benja je govorio malo, ali sočno.

– Benčik, još jedno pitanje – odglumio sam krajnju zainteresiranost – šta mislite, da li je šahovski svijet monarhija ili republika?

– Ja mislim da treba popiti dobru čašicu votke, nekome zadati mat i da, ako u ovoj ustanovi postoji kralj, onda sam to ja.

Zahvalivši se Kriku, uputio sam se u foaje. Stolovi su bili spojeni u obliku slova „U“. Na njima su stajale šahovske table s namještenim figurama. Sitna žena je upisivala učesnike simultanke. Odmah sam prepoznao Elločku Ščukinu.

– Elločka, draga, dozvolite da vam postavim nekoliko pitanja.

– Oho! – Elločka je podigla obrve.

– Navijate li za Karpova?

– Pobijediće ga kao dijete – srebrno se nasmijala Elločka.

– Sve je jasno. Vaš idol je Kasparov.

– Drski ste, mladiću – koketno je izgovorila Elločka.

Nisam još stigao zapisati riječi svoje sagovornice, kad je iza kulisa izašao visok muškarac s medaljonskim profilom. Šal, poput crvenog oblačića, obavijao mu je snažan vrat. Velemajstor Ostap Bender pojavio se da održi drugu simultanku u svom životu. Elastičnim koracima napravio je puni krug, pomjerivši na svim tablama pješaka s e2 na e4. Dok su se amateri, hvatajući se za glavu, potpuno pogruzili u sebe, obratio sam se velemajstoru.

– Sekundu…

Sumnjičavo me je pogledao i, očito prepoznavši u meni dopisnika „64“, viknuo:

– Uklonite fotografa! On mi smeta u šahovskom razmišljanju.

– Bez potrebe se ljutite – rekao sam blago. – Želim vam postaviti samo dva-tri pitanja.

– Bliže tijelu, kako je govorio Mopasan.

– Prvo pitanje: kako postati svjetski prvak?

– Tiše, mladiću – odgovorio je Bender – previše poštujem krivični zakonik da bih odgovorio na to pitanje.

U tom trenutku na televizijskom ekranu pojavio se sto za kojim su sjedila dva šahovska kralja. Istina, obe stolice bile su prazne – ni Karpov ni Kasparov nisu bili prisutni. Vjerovatno su se odmarali jedan od drugoga, pa mi je odmah palo na pamet drugo pitanje.

– Ostape Ibrahimoviču, šta biste vi željeli od svojih kolega velemajstora kada biste sami igrali meč?

– Od njih bih želio isto ono što je moj prijatelj iz djetinjstva Kolja Osten-Baken želio od prijateljice iz istog tog djetinjstva, ljepotice Inge Zajonc. A on je od nje želio ljubav.

Ton velikog kombinatora učinio mi se prijateljskim, gotovo lirskim. Ohrabrio sam se.

– Treće i posljednje pitanje. Nemate li kakvu plodnu ideju za otvaranje?

– Prođite, prođite – oholo je rekao velemajstor – ja primam utorkom.
I elegantnim pokretom ruke neprimjetno je skinuo topa s krajnje table.

Pomalo zbunjen, popeo sam se u pres-centar. I tu mi se osmjehnula sreća. Mladić od nekih dvadeset tri godine, s pomalo rasklimanim hodom, šetao je prostorijom i samouvjereno predlagao poteze i za Karpova i za Kasparova.

Ivan Aleksandrovič Hljestakov – jer to je bio on – rado je pristao odgovoriti na moja pitanja.

– Ivane Aleksandroviču, umaraju li vas šahovske partije?

– Ma nemojte ni govoriti. Ja sam svaki dan na turnirima. Ovdje nam se već i vlastiti krug stvorio: Bobby Fischer, Judit Polgár, jedan takav „ružić“, i ja. I toliko se iscrpite igrajući da to prosto nema veze ni sa čim.

– Zamara li vas slava?

– O, da vi samo svratite kod mene u predsoblje dok se još nisam probudio: velemajstori, majstori, svi se guraju i zuje kao bumbari, samo se čuje: ž… ž… ž…

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

IZGUBLJENE ILUZIJE

Devedesetih godina advokat Andrej Makarov bio je izabran za poslanika Državne dume, i ubrzo se pojavila senzacionalna informacija da mu je dodeljen naslov međunarodnog majstora. U mladosti Makarov je igrao šah, čak je imao kategoriju, zatim je prestao, i kako mu je pošlo za rukom da pobijedi na dva ozbiljna turnira za majstore, bilo je za mene zagonetka. Primjerke partija poslanika nije bilo moguće pronaći, i ja sam sebi dopustio da u „MK“ izrazim žaljenje što ne mogu uživati u partijama Andreja Mihajloviča, jer su, naizgled, nestale bez traga.

I odjednom, na jednoj od press-konferencija, Makarov se doslovno obrušio na mene:

„Evo gospodin Gik u ‘MK’ otrovno i veoma duhovito piše: ‘Nažalost, šahisti neće moći da uživaju u partijama Andreja Mihajloviča: ili ih nije bilo, ili su negde nestale.’ Za ovo, gospodine Gik, moraćete da se izvinite ili odgovarate pred sudom.“

I dalje: „Ako gospodin Gik želi da se sastane sa mnom na sudu, spreman sam za to i čak predviđam da će mi susret pružiti određeno zadovoljstvo.“

Pošto nikako nisam planirao da se nađem na optuženičkoj klupi, morao sam da napišem pokajničko pismo. Ovo je jedino delo u mojoj književnoj biografiji napisano u epistolarnom žanru:

Odgovor g. Makarovu

Prije svega, moram priznati da autora ovih redova veoma raduje visok rejting koji je Andrej Mihajlovič postigao – 2465! Prvi put u životu, igrajući u dva solidna turnira, on ne samo da je izašao kao pobjednik, ne samo da je lako, skoro kao sprinter, ispunio normu međunarodnog majstora, prolazeći put za koji drugima trebaju godine, u samo dva mjeseca, već je i s nule približio svoj rejting velemajstorskom nivou.

Ali, da li sam mogao pomisliti, kada sam pisao da nemam mogućnost da uživam u partijama Makarova, da time kršim zakon? Da li sam mogao pomisliti da će moja želja da uživam u izgubljenim partijama izazvati kod mog junaka želju da se „sastane sa mnom na sudu“?

Sresti takvu osobu je uvek prijatno – naravno, ako mesto susreta ne može biti promenjeno, spreman sam da dođem na susret čak i pod strogim okriljem Temide.

Iako, naravno, teško je razumijeti zašto šahovskom piscu ne bi bilo prirodno da mašta da se upozna sa šahovskim stvaralaštvom poslanika Državne dume.

Ali, uzalud sam mislio da sam bezgrešan – sada mi preti optuženička klupa.

Moje izgubljene iluzije teže ne manje od izgubljenih partija Makarova – živjeti bez iluzija uvijek je tužno. Naravno, želim da razjasnim šta je razljutilo poslanika Dume?

Možda to što je moj interes za njegove partije otkriven baš u trenutku kada je on uzletio u visoko poslanicko sjedište? („Dok sam bio običan pravnik, vi ste zaobilazili moja dostignuća, a čim sam napravio karijeru, evo vas, trebate moje partije!“)

Ako je tako, prigovor je pravedan. Ali čak i ako Andrej Makarov sumnja u moju radoznalost, to još nije osnov za podnošenje tužbe. Uz to, treba razumjeti novinara: djela čovjeka koji se popeo na visoki olimp privlače mnogo više nego djela običnog smrtnika.

Sve je tačno, dragi Andrej Mihajloviču, želio sam da uživam u vašim partijama. Sve je tako – žalio sam što su izgubljene. Sada, zajedno sa cijelim progresivnim i civilizovanim čovječanstvom, radujem se što su pronađene. S vremena na vrijeme tako biva – neočekivano nalazimo blago za koje smo mislili da je izgubljeno. Dobro je poznato: rukopisi ne gore!

Eto, u suštini, sve što mogu reći u svoju odbranu. Ako pak gospodin poslanik želi da me pozove pred barijeru, pred Visokog Suda u crnim mantijama, pa dobro – biću rad da i u tome uživam, u susretu s njim. Ali sada ćutim! „Uživati“ – to je, naime, riječ podložna sudskom nadzoru.

Evgenij GIK.

P.S. Uskoro nakon objavljivanja ovog pokajničkog pisma otkrilo se da su sve „partije“ Makarova prepisane od istaknutih velemajstora, uključujući i samog Aleksandra Aljehina, velikog šampiona. Kakva šteta! Sad mi više nikada neće biti dato da uživam u šahovskim remek-djelima poslanika Dume.

P.P.S. Prošlo je dvadeset godina od početka ove priče. Mnogo vode je proteklo, a Makarov je i dalje poslanik, sada predstavlja partiju, koju često nazivaju partijom lopova i prevaranata. Ne znam koliko je ovo tačna odrednica, ali u svakom slučaju jedan „lopov i prevarant“ šahistima je dobro poznat. Istina, opljačkani Aljehin, usprkos pravnom obrazovanju, iz razumljivih razloga, ne može da tuži svog počinioca. Ali to je već druga priča.

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

ŠAHOVSKA KNJIGA U BIBLIOTECI VISOCKOG (nastaviće se)
Između Voznesenskog i Jevtušenka

Bilo je i slučajeva kada su istog dana održana čak dva nastupa – Visocki je radio do iscrpljenosti. Ponekad bi se žalio da u teatru ima smiješno malu satnicu, da su honorari za ploče mizerni, i da ga jedino spašavaju koncerti. Ipak, to nije bila glavna tema naših kratkih susreta. Najčešće bi pjevač pričao o tome kako je nastala neka pjesma ili je dijelio utiske sa svoje posljednje putovanja u inostranstvo. Jer ponekad bi se tek dan ranije vratio iz Pariza, sam ili sa Marinom Vladi, a već sljedećeg dana bio je zakazan koncert.

Početkom 1980-ih izvođenje koncerata Visockom je išlo vrlo teško. Osim svega, još je pokupio neku infekciju i jako ga je bolela noga. Zato je Janklovič prije svakog izlaska na scenu i nakon koncerta Voloj pravio previjanje.

Sredinom jula, dvije sedmice prije Visockeve smrti, nazvala me Ljudmila Sigaeva iz Moskovskog NII za epidemiologiju i mikrobiologiju im. Gabrichevskog. Iako nisam bio upoznat s ovom djevojkom, lako sam pogodio šta će tražiti. Kao i obično, povezao sam se sa Janklovičem i sve je krenulo. Tako je 14. jula 1980. održan još jedan koncert. Iako se Visocki osjećao loše, bio je u formi – čitao je poeziju, pričao o svojim pjesmama, pjevao s neobičnom energijom. Uspjeh je bio ogroman. Atmosfera mi je podsjećala na predstavu „Višnjevac“ u Taganki – sve je bilo bijelo-bijelo. Koncert je održan u radno vrijeme, a zaposleni instituta, ljekari, kojih je bilo dva puta više nego što je sala mogla primiti, došli su u radnoj odjeći – bijelim mantilima.

Na ovom nastupu Visocki je prvi put izveo pjesmu „Tuga moja, žalost moja“, o čemu je sam obavijestio publiku. Očigledno, to je bila posljednja pjesma koju je stigao da napiše. U svakom slučaju, pjesma završava mnoge njegove zbirke. A ovaj koncert, kako se pokazalo, na veliko žaljenje, bio je posljednji u Moskvi – 25. jula Vladimira Visockog više nije bilo. O ovom nastupu se pominje u mnogim knjigama posvećenim pjesniku. Njegov posljednji koncert u životu, već u moskovskoj oblasti, u Kalinjingradu, u Podlipkama, održan je dan ranije – 16. jula (dva dana kasnije, 18. jula, održana je i posljednja predstava „Hamlet“, najpoznatija s njegovim učešćem).

Naravno, bio sam zahvalan Jankloviču što me učinio „svojim čovjekom“ u Taganki i što sam tokom nekoliko godina mogao prisustvovati koncertima omiljenog umjetnika i pjesnika. Ali ni ja nisam ostao dužan. Godine 1979. na molbu moje američke poznanice Barbare Nemček, odveo sam je na jednu od taganskih predstava, a ujedno sam je upoznao s glavnim administratorom. I treba reći, ubrzo joj više nije bila potrebna moja pomoć. Nedugo zatim, Barbara i Valerij su se vjenčali… Registracija braka sovjetskog građanina i Amerikanke mogla je da se oduži na neodređeno vrijeme, ali Volođina intervencija brzo je riješila stvar. A nekoliko mjeseci kasnije, kada je Visocki preminuo, Janklovič je otputovao s Barbarom u SAD. I, kako se ispostavilo, dobro je postupio. Odmah nakon smrti umjetnika počela su progonstva onih koji su bili uključeni u njegove „šefovske“ nastupe; neki su čak dobili kaznu… A kada je godinu dana kasnije, rastavši se od Barbare, Janklovič vratio se u Moskvu, sve se već smirilo, i situacija je bila pod kontrolom.

Ostalo je da se ispriča glavno – šta je, zapravo, bio povod za pisanje ovih zapisa. Do određenog trenutka Visocki me je, čini se, smatrao menadžerom malog ranga, nečim poput zamjenika direktora Doma kulture. I kada sam mu 1976. poklonio svoju prvu knjigu „Matematika na šahovskoj tabli“, bio je iskreno iznenađen. Od čovjeka koji je tako vješto nosio njegovu gitaru, nije očekivao da taj čovjek, tj. ja, ima naučni stepen, a uz to i šahovsku titulu majstora.

Usput, razgovarajući s Volođom, imao sam više puta priliku da uzmem od njega šahovski intervju, pogotovo što sam znao od Stanislava Govoruhina kako mu je jednom režiser davao šahovske lekcije, koje su Visockom bile korisne prilikom rada na pjesmi posvećenoj njegovom „meču“ s Fišerom.

A na knjizi koju sam poklonio pjesniku, napravio sam sljedeću posvetu:
Vladimiru Visockom, naučniku i šahisti (autoru pjesama „Drugovi naučnici“ i „Čast šahovskoj kruni“) s dubokim poštovanjem i divljenjem od autora. Novembar 1976. XX vijek. Jevgenij Gik.

Od tada je prošla vječnost, i, naravno, nisam se više sjećao koje sam riječi napisao na knjizi poklonjenoj Volođi. Ali jednog dana, početkom devedesetih, pozvala me nepoznata djevojka, predstavila se kao Larisa Simakova, jedna od aktivistica Kluba obožavalaca Visockog.

– Nećete li nam ispričati nešto o koncertima našeg idola? – upitala je Larisa.
– Sa zadovoljstvom. Ali kako ste uspjeli da me pronađete? – začudio sam se.
– Zahvaljujući knjizi „Matematika na šahovskoj tabli“, koja se nalazi u Visockovljevoj biblioteci.
– Samo jednoj? – nehotice mi je izletjelo. – Pa 1979. sam uspio pokloniti Volođi i svoju sljedeću knjigu – „Šahovski razonode“.
– Nakon smrti Visockog – rekla je Larisa – u njegovoj kući boravio je nebrojen broj ljudi i nestalo je mnogo knjiga, ne samo vaše.
– A kako ste saznali da je moja knjiga dospjela u biblioteku? – odlučio sam da zadovoljim svoju znatiželju do kraja.
– Spisak svih knjiga poklonjenih Visockom s potpisima njihovih autora objavljen je u jednom od brojeva „Vaganta“ – glasila posvećena pjesniku. Pregledajući taj spisak, naišla sam na vaše ime.

Nije teško pogoditi da sam već narednog dana pronašao potreban broj „Vaganta“. I zaista, u broju 1 za 1992. godinu naveden je spisak svih 109 knjiga poklonjenih Visockom i sačuvanih u njegovoj biblioteci. Evo šta piše u predgovoru:

Visockovljeva biblioteka nije velika: ne više od hiljadu tomova. Nemajući do 1975. godine vlastiti stan, počeo je da sakuplja knjige tek nakon preseljenja u kuću na Maloj Gruzinskoj, a i tada prikupljanje knjiga kod Vologne nije imalo sistematski karakter. Osim toga, neki gosti su koristili poznatu svima velikodušnost domaćina, i dešavalo se da izdanja nestaju s polica bez njegovog znanja…

Među knjigama poklonjenim Visockom, stotinu su dali zemljaci, a na devet je stajao autogram stranih prijatelja – M. Šemjakina, S. Lema i drugih. Sve darovne posvete reprodukovane su u autorskoj interpunkciji.

Među autorima knjiga ima mnogo poznatih pjesnika i pisaca (mnogi od njih, nažalost, takođe su već preminuli): F. Abramov, A. Adamovič, P. Antokolski, B. Ahmadulina, braća Vajneri, A. Voznesenski (osam knjiga – apsolutni rekord!), E. Jevtušenko, A. Mežirov, K. Simonov, braća Strugački, J. Trifonov. Naravno, autoru ovih redova bilo je prijatno da pronađe i svoje ime na spisku – između Voznesenskog i Jevtušenka (imena su raspoređena po abecedi). Drugih šahovskih knjiga, osim one označene pod brojem 36, u pjesnikovoj biblioteci nije bilo…

Evo posveta koje su Visockom ostavila tri pjesnika šezdesetih, lidera sovjetske poezije tokom više decenija:

B. Ahmadulina, na knjizi „Stihovi“:
„Volođa, kako te volim! Kako sam te se uželjela! Kako sam srećna što postojiš! Marina, moja nježnost prema tebi, moje neizmerno divljenje – kako to objasniti? Volim. Ljubim. Bella.“

A. Voznesenski, na knjizi „Antimiri“:
„Volođa, dragi, hvala ti za tvoj talenat, za autentičnost, za tvoju otvorenost – strašno je što si tako nezaštićen u ovom svijetu. Andrej Voznesenski.“

E. Jevtušenko, na knjizi „Idu bijeli snjegovi“:
„Marini i Volođi, da čak i razdvojeni, nikada ne budu razdvojeni. Vaša ljubav je blagoslovena od Boga. Zbog njega se ne rastajte. Ja ću prati tanjire na vašem srebrnom venčanju. Ženja Evtušenko.“

P.S. Prisutnost šahovske knjige u Visockovljevoj biblioteci nije toliko važan detalj u njegovoj biografiji, više je to prijatno sjećanje za autora ove knjige. Ali 25. januara 2011. godine, na još jedan rođendan pjesnika u Muzeju Visockog na Taganki, otvorena je nova izložba „Tako je čitav sportski život“, posvećena temi „Sport u životu Visockog“, pri čemu je jedan od uglova izložbe bio u potpunosti posvećen šahu.

I tada sam neočekivano primijetio pod staklom poznatu knjigu „Matematika na šahovskoj tabli“ s posvetom, časopis s intervjuom koji sam uzeo od Mihaila Talja i koji je takođe poklonjen Vladimiru Semjonoviču, i, konačno, moje pismo njemu u kojem povlačim paralele između dva genija – Visockog i Talja. Zapanjujuće! Ispostavilo se da je pjesnik sve ove materijale čuvao za života, „fizički dokazi“ nisu nestali ni trideset godina kasnije…

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

ŠAHOVSKA KNJIGA U BIBLIOTECI VISOCKOG
Između Voznesenskog i Jevtušenka

Visocki je umro 1980. godine, a interesovanje za ovog izuzetnog pjesnika i umjetnika ne jenjava već više od tri decenije. Značajan kulturni događaj bio je izlazak na ekrane igranog filma posvećenog pjesniku: „Vladimir Visocki. Hvala što je živ“. O Visockom je napisano stotine članaka, a broj publikacija i dalje raste. Autor ovog eseja također je napisao svoja sjećanja na Vladimira Semjonoviča. Želio bih ih posvetiti 75. rođendanu pjesnika – 25. januara 2013. godine.

…Godine 1973. upoznao sam čovjeka koji je tada imao gotovo neograničene mogućnosti. Zaista, glavni administrator Teatra na Taganki, Valerij Janklovič – a o njemu je riječ – bio je svemoćna figura: Heroji Sovjetskog Saveza i Socijalističkog Rada stajali su u redu da zavire kroz njegovo prozorče i isprositi par ulaznica za „Hamleta“ (u glavnoj ulozi je igrao Visocki) ili „Majstora i Margaritu“.

I zahvaljujući srećnom spletu okolnosti, uspio sam steći njegovo povjerenje i postići gotovo nemoguće – svaki dan su na moje ime, kao nekom VIP-u, u taganskoj rezervaciji bile predviđene dvije karte za tekuću predstavu. A u danima premijere mogao sam čak dovesti desetak prijatelja i prijateljica.

Slobodno prisustvovanje Teatru na Taganki bila je ogromna privilegija, i koristio sam je maksimalno. Mogu priznati da je poziv djevojci koja mi se dopadala da pogleda predstavu u popularnom teatru djelovao gotovo uvijek… I ponekad mi se činilo da sam već dosegao vrh „moći“.

Ali ubrzo se pokazalo da me prava moć tek čeka. Jednog dana Janklovič je upitao da li bih mogao u svom naučno-istraživačkom institutu organizovati koncert Vladimira Visockog. Ostao sam bez riječi. O tome da prisustvujem solističkom nastupu Visockog, a kamoli da ga sam organizujem, moglo se samo sanjati.

I tako je počeo moj novi život; konačno sam shvatio da nisam uzalud primao dodatak za kandidata nauka. Trebalo je dogovoriti koncert sa lokalnim komitetom i osigurati podršku partijskog komiteta. Zatim je bilo neophodno riješiti pitanje sale, odštampati ulaznice itd. Ukratko, sve kao u predstavi Marka Rozovskog „Koncert Visockog u NII-u“.

I zamislite moj trijumf, kada je sve bilo spremno, i u mojim rukama se našlo više od 400 (!) karata za Visockog, koje sam mogao dijeliti po vlastitom nahođenju. Možete mi vjerovati – svi poznanici direktori prodavnica dobili su po dvije željene karte…

Visocki je došao, održao nezaboravan koncert i otišao, a ja sam u svom NII-u postao gotovo nacionalni heroj. Nadređeni više nisu bili zainteresovani za moje naučne rezultate – htjeli su samo znati kada će ponovo sresti omiljenog umjetnika. Nekoliko sedmica kasnije organizovao sam drugi koncert Vladimira Semjonoviča, a zatim i treći. Podsjetiću da Visockom nije bilo dozvoljeno da održava plaćene koncerte – nije postojala potrebna tarifacija – pa su njegova izvođenja nazivana „šefovskim“, a kovert sa honorarom tajno je predavan Jankloviču, menadžeru umjetnika.

Uskoro je moja slava prošla daleko izvan instituta. Zvali su me desetine ljudi iz raznih mjesta, moleći da organizujem koncert Visockog kod njih. Tako sam, neprimjetno, sam postao mali Janklovič, i iako sam kao organizator bio slab, morao sam pokrenuti brzu i žustru djelatnost. Dešavalo se da Valerij samo usklađuje datum nastupa sa Visockim, obavijesti mene, a na sam koncert i ne dolazi. U takve sretne dane ja sam, na zavist svih obožavalaca barda, nosio Visockom gitaru koju sam mu predavao direktno pred izlazak na scenu…

Ne mislim da je Visocki imao mnogo bliskih prijatelja. Ali kada je svima omiljeni umjetnik nestao, pojavilo se ogroman broj njih. Bio je veliki poriv da se ugledam na te ljude i uklopim u masu „prijatelja“, ali ću se suzdržati. Iako sam sa Visockim proveo desetine večeri, svi ti susreti bili su više poslovni i odvijali su se u istim okolnostima. Tog dana i u to vrijeme dolazio sam do njega autom – ili do teatra, ili direktno do stana na Maloj Gruzinskoj, ponekad sam se penjao u stan. Zatim bi umjetnik sjedio u mojim „Žiguljima“ ili pokretao svoj „Mercedes“, i odlazili bismo na koncert.

Iza nas su obično išla dva-tri auta – ljudi su saznali za Volojno izvođenje i čekali ga u dvorištu. Pratili su nas do odredišta i bez problema ulazili u salu. Taj trik im je uvijek uspijevao: ja sam bio siguran da „kul momci“ dolaze sa Visockim, a on – da dolazi sa mnom… Nakon koncerta odvozio bih Vladimira kući ili u restoran VTO. Naravno, ako bi umjetnik dolazio svojim autom, eskorta nije bila potrebna. Ponekad bismo se viđali i na premijerama Taganke; na primjer, dobro pamtim da smo „Majstora i Margaritu“ prvi put gledali zajedno.

Treba reći da nisu svi koncerti protekli glatko. Tako, jednom smo ja i Janklovič došli po Visockog na „Mosfilm“. Valerij je izašao po njega na minut, ali se vratio sa Vladimirom tek nakon sat vremena – snimanje se neočekivano odužilo. Kao rezultat, stigli smo u MIEM – koncert je tog dana održan u ovom institutu – tek u 14:20, sa velikim kašnjenjem. A u 15:00 je u amfiteatru već bilo zakazano partijsko vijeće. O njegovom pomjeranju nije bilo ni govora (dobro da je partijski komitet uopšte dozvolio održavanje „šefovskog“ koncerta). Međutim, Visocki je držao takav tempo, pjevao sa tolikim žarom, da je čak i u zatezanju vremena uspio da odradi svoj program – niko iz sale nije izašao razočaran.

Drugi put – događaj se dešavao na Pravnom fakultetu Moskovskog državnog univerziteta – Visocki jednostavno nije došao. Ipak, bolje je o tome ne govoriti, jer je tog dana moj život visio o koncu. Ispostavilo se da je Janklovič pogriješio i nešto pomiješao, ali hvala Bogu, nakon dva dana zakazani koncert je održan.

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

DVIJE MORSKE PRIČE SA ZAVRŠETKOM NA KOPNU

Priča prva (otvaranje)

1988.godine, željezna zavesa je pala i svi sovjetski ljudi su se sjurili u inostranstvo. Jedni su otišli tamo zauvijek, drugi su putovali u posjetu, a samo su lijeni ostali kod kuće. Nije bilo karakteristika, trouglova, partijskih komiteta, mjesnih komiteta. Jedini pasoš za inostranstvo bili su novčani znakovi, kojih tada nije trebalo previše.

I tako, došavši do potrebnog poziva, čitava naša porodica odlučila je da posjeti vječni grad Rim. Plan puta je bio pažljivo osmišljen – brodom iz Odese do Napulja, a zatim vozom do glavnog grada Italije. Na taj način, posjeta prijateljima Italijanima uspješno je spojena sa desetodnevnim putovanjem morem.

Otisnuvši se iz Odese, zaputili smo se na daleki put osvajanja stranih zemalja i uskoro, kao što obično biva na dugim putovanjima, stekli smo mnogo novih poznanstava. Jedan od najprijatnijih bio je Viktor Gotlib, Lenjingrađanin koji je odlučio da posjeti bivšeg zemljaka koji je u Parizu našao životnu saputnicu.

Već prvog dana ispostavilo se da je Viktor blizak prijatelj Marka Tajmanova i da ga poznaje već dugo. Tu sam se i ja pohvalio da imam tople odnose sa velikim majstorom. Godine 1969. asistirao sam mu na prvenstvu zemlje, iz kojeg je on izašao u međuzonsko takmičenje, a zatim po inerciji u turnir kandidata, gdje ga je čekao Robert Fišer…

I ja i moj saputnik rado smo dijelili uspomene na susrete sa Tajmanovim. Nedjelja je prolazila, naše putovanje na „Dmitriju Šostakoviču“ se bližilo kraju. Viktor i ja gotovo da nismo bili razdvojeni, a onda on nije mogao da izdrži… Kada su sve teme bile iscrpljene, Lenjingrađanin je otkrio jednu goruću tajnu, koja objašnjava zašto Tajmanov, iako oženjen Moskovljankom, sve češće posjećuje svoj rodni grad.

– „Da li je to zaista istina?“ – uzviknuo sam, saznavši da neka mlada i prelijepa osoba uljepšava Marku Jevgenijeviču bijele lenjingradske noći.

– „Možete se ne sumnjati,“ potvrdio je Viktor. – „Često se družimo ‘porodično’, a ove godine smo čak zajedno dočekali Novu godinu.“

– „I ko je srećnica?“ – nisam mogao da zadržim znatiželju.

– „Ona je prelijepa,“ priznao je moj saputnik, – „i više me ništa ne pitajte. Već sam rekao previše.“

Priča druga (središnjica)

Dve godine kasnije, 1990. godine, opet smo sin i ja putovali na „Dmitriju Šostakoviču“. Ovoga puta, međutim, krajnja destinacija bila je prestonica Francuske, pa je naš morski put vodio do Marseja. Kada smo se smjestili u kabini i popeli u restoran, za našim stolom već je sjedila mlada djevojka vrlo prijatnog izgleda. Upravo sa njom – kakva sreća! – trebalo nam je provesti narednu sedmicu.

Naša saputnica predstavila se kao Nadežda Bahtina. Ubrzo se ispostavilo da nije udata, da živi u Lenjingradu, a sada ide u Napulj, što je značilo da će na kopno sići dan ranije od nas. U saputnici je bilo toliko šarma i toliko zagonetki, da smo i sin i ja oboje uspješno poljubili ljubavnu groznicu. Istina, šanse za uspjeh bile su nam male. Sinu se tek napunilo deset godina i njegove ljubavne avanture tek su ga čekale. Ja sam, zbog prisustva nasljednika, takođe bio donekle sputan i nisam mogao u potpunosti pokazati sebe. Zato je bilo razumnije odložiti sve pokušaje do povratka kući. Samo to što Nadežda živi u gradu na Nevi obećavalo je sretan kraj – nehotice sam se prisjetio Tajmanova.

Brod je isplovio, i počeli su uobičajeni razgovori na putovanju – razmjena informacija, traženje zajedničkih poznanika. Riječ po riječ, i tada sam priznao da imam određenu vezu sa drevnom igrom.

– „A da li ste ikada imali priliku da sretnete nekog od šahista?“ – upitao sam Nadu.
– „Čini mi se da ne. Ipak, čekajte, jednom sam na nekoj zabavi ukradenim pogledom vidjela velikog majstora Tajmanova,“ prisjetila se djevojka. – „Postoji takav, zar ne?“
– „To je moj prijatelj,“ skromno sam primijetio, a u sebi sam razmišljao o čudesnoj slučajnosti – drugi put na „Dmitriju Šostakoviču“ i opet sa mnom osoba iz Lenjingrada, opet poznaje Tajmanova, samo što ovaj put nije saputnik – saputnica…
– „Ali, čini se, sada živi u Moskvi,“ dodala je Nadežda.
– „Više vremena provodi u vašem gradu,“ krenuo sam pažljivo putem Viktora Gotliba.
– „Nije baš časno s njegove strane,“ uzdahnula je dobra djevojka, – „koliko ja znam, u Moskvi ga čeka vjerna supruga.“
– „Kako da vam objasnim,“ bio sam taktičan, – „u Lenjingradu trenira mlađe generacije.“
– „I zbog toga je ostavio jadnu ženu kod kuće?“
– „Postoji jedna tajna,“ zamaglio sam se donekle farisejski, – „ali obećajte da me nećete razotkriti.“
– „Ćućću kao riba.“

Kada sam ispričao Nadi o lenjingradskim avanturama Tajmanova, djevojka se neizmjerno razljutila.

– „Nikako nisam očekivala od slavnog velikog majstora,“ uzviknula je.
– „Nemojte biti previše strogi,“ rekao sam poučno, – „treba poznavati Tajmanova. Ličnost je izvanredna, sjajna, a uz to je i umjetnik, živi u svijetu romantika prošlog vijeka – Šuman, Šubert, Šopen, priroda mu je emocionalna, ne može se suditi po običnom kodeksu.“
– „Ne, nema opravdanja,“ odlučno je rekla djevojka. – „I ako ikada sretnete tog brzopletog zavodnika, recite mu da je jedna Lenjingrađanka osjetila duboku žalost.“

Sedmica je brzo proletjela, a u Napulju se Nadežda Bahtina iskrcavala. Odlučio sam je svečano ispratiti, a uz to saznati i željeni broj telefona.

Međutim, čim je brod pristao, dogodilo se nevjerovatno – djevojka je nestala bez traga. Nije je bilo ni u kabini, ni na palubi, ni u restoranu. Nisu je našli ni na obali, jednostavno se rastvorila u napuljskom vazduhu.

Ponovo, kao i prije dvije godine, moje morsko putovanje bilo je pomračeno. Iako su me čekali Marsej i Pariz, bio sam razočaran i stalno sam mislio o Nadi, o njenom iznenadnom nestanku. Moram priznati, prošlo je mnogo mjeseci dok nisam povratio unutrašnju ravnotežu. Vrijeme, kako je poznato, liječi sve rane.

Finale (završnica)

Protekle su još tri godine, i obe morske priče – i o lakomislenom Tajmanovu, i o čednoj Bahtinoj – otišle su u prošlost. Dao sam sebi zavjet da više nikada ne putujem morem. Sa velemajstorom u međuvremenu se naši putevi nisu ukrstili – rastavši se od svoje moskovske supruge, potpuno se preselio u grad na Nevi, oženivši upravo onu osobu kojoj je ranije tajno bježao iz prestonice.

Ali 1993. godine Tajmanov me pozvao iz Lenjingrada, zamolio da ga sretnem i odvezem do Šeremetjeva – putovao je u Njemačku na naredni turnir. Naravno, izrazio sam spremnost, tim više što je velemajstor obećao da me čeka neobično iznenađenje.

I tako, u dogovoreno vrijeme, stigao sam na Lenjingradsku željezničku stanicu. Nismo se vidjeli nekoliko godina, pa smo se čvrsto zagrlili, razmijenili pozdrave i krenuli peronom prema automobilu.

– „Gdje je vaše iznenađenje?“ – upitao sam.
– „Prvo ćemo sjesti,“ predložio je Tajmanov, penjući se u salon. – „A sada pogledajte ovu fotografiju. Da li vam je neko od ovih ljudi poznat?“

Pažljivo sam pogledao snimak. Tu je Anatolij Sobčak, pored gradonačelnika još neki poznati ljudi, ali nije njih Mark Evgenjevič želio da me iznenadi. I tada je srce poskočilo i stalo. Ugledao sam svoju davnu saputnicu, tako čudno nestalu prije tri godine – Nadeždu Bahtinu. Bila je u centru raskošnog sanktpeterburškog društva.

– „Da li mislite na nju?“ – pokazao sam na djevojku svojih snova.
– „Koga bi drugo!“
– „Znači, poznajete je?!“ – u mom glasu istovremeno su se čudjenje i nada miješali. – „Ipak, Nadežda je rekla da vas je jednom srela u gostima.“
– „Sada se viđa sa mnom češće,“ mirno je primijetio Tajmanov.
– „Znači, djevojka je živa, zdrava i čak napreduje. Samo da znaš gdje je nestala u Italiji onog ljeta,“ promrmljao sam.
– „To baš i znam,“ nasmijao se veliki majstor. – „Sjela je sa mnom u auto, i brzo smo otišli. Nisam je bez razloga čekao na obali.“

Nekoliko trenutaka sam gutao zrak. Zatim sam upitao, nekako šapatom (očigledno sam izgubio glas):
– „I znali ste da sam na brodu?“
– „Kako da ne znam! Štaviše, vidio sam vas dok ste silazili na obalu. Upravo zato sam pojačao gas.“
– „Lijepo ste se ophodili prema svom bivšem sekundantu.“
– „Morate me razumjeti. Nismo smjeli otkriti tajnu: sve je držano duboko u tajnosti.“ – (Zaista lakomislen čovjek! Nije samo meni poznata ova tajna.)
– „A šta ste učinili s tim anđelom?“ – još jednom sam pogledao djevojku zbog koje je bilo toliko patnje.
– „Šta da uradim? Oženio sam je!“
– „Hoćete reći da se vaša nova supruga zove Nadežda Bahtina?“
– „Zove se Nadežda Tajmanova!“ – ispravio me srećni muž.
– „Čestitam,“ tiho sam rekao i, kao u groznici, upalio automobil.

Bog sa njim, sa Tajmanovom! On je umjetnik! Opet Šuman, Šubert, Šopen… Ali kakva je Nadežda! Kako je osuđivala velikog majstora-virtuoza! Ne, teško je na ovoj zemlji takvom moralisti kao što sam ja.

Primijetivši da jedva držim volan, Tajmanov je odlučio da me podstakne:
– „Ne tugujte. Izgubili ste djevojku, ali ste dobili priču za pripovijedanje.“
– „I nećete imati ništa protiv ako opišem čitavu ovu priču?“ – malo sam se ohrabrio.
– „Naravno da ne, jer ona ima sretan kraj!“
– „Zaista, happy-end po svim pravilima,“ složio sam se s mladencem. I prešli smo na šahovske teme.

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

VESELE PRIČE O KRALJEVIMA

ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE

Pismo
Kramnik je rođen u Tuapsu, gdje nije bilo jakih igrača, i mogao je lako da napusti šah – ovu „dječiju zabavu“ – i pređe na nešto drugo. Međutim, 1986. godine, kada je Volođi bilo jedanaest, lokalni entuzijasta mu je darovao vrijedan poklon.

Ne obavijestivši ni Volođu ni njegove roditelje, poslao je pismo direktno Botviniku, u koje je priložio nekoliko partija talentovanog dječaka iz primorskog grada. Verovatno je Mihail Moisejevič dobijao takva pisma u pakovanjima, i većinu ih je ignorisao. Ali Volođa je imao sreće: patrijarh domaćeg šaha nije bacio pismo u korpu, već je pogledao par njegovih partija i odmah ga primio u svoju školu, gdje mu je tada asistirao Garij Kasparov.

Prošlo je četrnaest godina, i Kramnik je pobijedio Kasparova u meču za šahovsku krunu. 13. prvak sada je mogao da ponovi riječi Žukovskog Puškinu, nakon čitanja „Ruslana i Ljudmile“:

– „Pobjedniku-učeniku od poraženog učitelja!“

Petnaest minuta sreće
1996. godine Kramnik je uspio da dostigne Kasparova po rejtingu.

– „Šta ste osjetili kad ste saznali da dijelite sa svjetskim prvakom prvo mjesto na listi šahovskih velikana?“ – pitao ga je jedan strani novinar.

– „Bio sam sretan petnaest minuta, a zatim sam nastavio da gledam televiziju.“

– „Koji je program bio?“

– „Informativni. A znate, kad gledaš ruske vijesti, više od petnaest minuta ne možeš biti srećan.“

Čudna profesija
Jednom u Indiji Anand je putovao vozom, a pored njega je sjedio stariji gospodin koji ga je upitao čime se Vishi bavi.

– „Ja sam šahista,“ rekao je Anand.

Saputnik je upitao ponovo:
– „Da, ali čime se zapravo bavite? Da li vaš otac ima svoj biznis?“

– „Ne, ne. Ja samo igram šah.“

Gospodin je deset minuta posmatrao Ananda sa čudnim izrazom lica, a na kraju zaključio:
– „Šah, naravno, to je veoma dobro… ako ste Višvanatan Anand. Ali u vašem slučaju, mladiću, sumnjam…“

Anand se nije predstavio, ali je prvi put shvatio da je ipak nešto postigao u životu.

Bajni Terminator
Na jednom turniru po nokaut sistemu, računar „Genius“ pobijedio je Kasparova, zatim se obračunao sa ostalim velikim šahistima, a u finalu je trebalo da igra protiv Ananda.

Vishi se požalio:
– „Ranije, kad sam gledao film ‘Terminator’, bilo mi je do suza žao robota. Ali sada toga osjećaja više nemam.“

Međutim, nakon pobjede nad elektronskim čudom, osvetivši šahiste, dobrodušni Anand je uzdahnuo:
– „Tokom partije u sali bilo je mnogo šahista koji su navijali za mene, a za ‘Geniusa’ nijedan njegov kolega-računar nije navijao. I tada sam ponovo poželio da sažalim mašinu!“

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

VESELE PRIČE O KRALJEVIMA

ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE

Otporni gubitnik
Prvi meč Karpov – Kasparov neizmjerno se odužio, utopio u beskonačnim remijima. Nakon devet partija rezultat je bio 4:0 u korist Karpova, a nakon dvadeset sedam – 5:0. Kao posljedica, dvoboj je prestao biti svečani događaj, a postao je dio svakodnevnice. Kao vremenska prognoza, političke vijesti ili program emisija za sutra. O meču su se pojavljivale anegdote, u novinama su se štampale karikature. Kandidatu za krunu, Gariju Kasparovu, nadjenuo se nadimak „otporni gubitnik“.

Umjetnici su se šalili na sceni:
– „Juče je odigrana 113. partija za svjetsko prvenstvo, sljedeći remi – u ponedjeljak.“
Ili: „Prenosimo vremensku prognozu: danas u Murmansku minus 15 stepeni, u Voronježu minus 9, u Sočiju plus 5, u Moskvi – remi.“

Vjerovatno da bi satiričari i humoristi prestali zadirkivati šah, Florensio Kampomanes prekinuo je ovaj beznadežno dug meč…

Čarobni džemper
1981. godine u Austriji održano je ekipno prvenstvo svijeta za mlade. Nakon pobjede sovjetske reprezentacije, njen lider Kasparov je kupio deset crveno-bijelih džempera s velikim brojevima „85“ na grudima – kao poklon svima koji su planirali da mu pomažu u borbi za titulu svjetskog prvaka.

– „Šta je ovo za čudan broj?“ – upitao je Aleksandar Nikitin, njegov trener, oblačeći džemper. – „Ako računaš da igraš dvoboj za šahovsku krunu, sljedeći će se održati tek za tri godine, 1984., a onaj nakon toga još tri godine kasnije, i teško da će predsjednik FIDE Kampomanes zbog tebe lomiti kalendar.“

– „Vidjećemo,“ – tajanstveno se nasmijao Gari. – „Za sada ćemo pretpostaviti da sam uzeo ove džempere zbog zbira cifara, 8+5. Zaista, 13 – sretan broj za Kasparova, rođenog 13. aprila i kasnije proglašen 13. svjetskim prvakom.“

Ali Gari je lukavo slagao – već tada je imao dar proricanja. I zaista, šahovski kralj Kasparov je postao tek u drugom, vanrednom meču s Karpovom, 1985. godine!

Dvadeset godina kasnije, 2005., glas odozgo je zaćutao – nije Kasparovu dao nikakve rokove. Tako je ostavio veliki šah.

Nova hronologija
Kako je poznato, Kasparov je žestok pristalica „nove hronologije“ matematičara Fomenka. Autor je izmislio profitabilan „istorijski biznis“, dok je Kasparovljev entuzijazam teško razumjeti. Nema potrebe ponavljati – nijedan ozbiljan istoričar ne može bez osmijeha raspravljati o čudnoj hronologiji. Jedan poznati pisac se smijao pričajući kako su junaci „Dekamerona“, s jedne strane, i Dafnis i Hloja, s druge, po volji matematičara (i uz podršku šahiste), dospjeli u isto vrijeme. Ali jasno se osjeća: ova djela dijeli hiljadugodišnja distanca. Jedno – posljednji izdah zlatnog antičkog jutra čovječanstva, drugo – jedan od prvih osmijeha renesanse. Sve – od mišljenja do stila – potpuno je drugačije. Longo je morao proći skoro deset vijekova da se pretvori u Bokačoa.

Nije poznato kako bi Kasparov reagovao da mu kažu da su partije Greka ili Ruj Lopeza odigrane u naše dane. Da li bi i tada povjerovao?

Samoizdanje
Neposredno pred prvi meč Karpov – Kasparov, autor je napisao malu priču o Gariju Kasparovu – „Bakuanska tajna“ i ponudio je „MK“. Planirano je bilo da se štampa u rubrici „Iz broja u broj“ (tada skoro jednako popularnoj kao danas „Hitno u broj“).

Podijelio sam „Bakuansku tajnu“ na dvadeset odlomaka i 22. juna 1984. izašao je prvi, a u nedjelju 24. – drugi. U ponedjeljak novina nije izlazila, i tek sam naveče stigao u redakciju da pročitam treći odlomak, predviđen za utorak. Međutim, desila se nezgoda: u šest sati u kabinetu glavnog urednika zazvonio je, kako se kaže u takvim slučajevima, alarmantni telefon – bilo da je iz MK KPSS-a, bilo iz neke druge organizacije sa jednako zastrašujućom skraćenicom.

Kao rezultat, dalje objavljivanje je bilo zaustavljeno nevidljivom, ali moćnom rukom. A sljedećeg dana urednika su pozvali „Na tepih“ neka lica, ovlašćena izuzetnim pravom „suditi i milovati“. Ipak, tada se radilo o prvom…

Zašto je partijsko-sportsko rukovodstvo imalo tako negativan odnos prema priči o Kasparovu? Šta je smetalo nomenklaturi? Ispostavilo se da visokopozicioniranim osobama nije odgovaralo prezime Kasparovljevog djeda, koje sam pomenuo. Ali šta sam ja mogao – poznati kompozitor u Azerbejdžanu, Mojsije Vajnštajn, djed budućeg svjetskog prvaka, rođen je s tim prezimenom!?

Moja „krivica“ bila je upravo u tome što sam razotkrio „bakuinsku tajnu“: prvi put nakon dugog perioda podsjetio sam čitaoce na rodoslov Kasparova, koji je u djetinjstvu nosio isto „sumnjivo“ prezime, a tek kasnije uzeo majčino. Sada, kada je mladić ozbiljno odlučan da osvoji šahovsku krunu, vlasti su smatrale poželjnim da njegovo porijeklo uopšte ostane nepoznato.

– „Ako bakuanski velemajstor treba da postane prvak, bolje da bude Jermen nego Jevrej!“ – zaključili su partijci.

Treba reći još nekoliko riječi o daljoj sudbini priče. Čak i dva odlomka izazvala su burnu  reakciju čitalaca. U redakciji su počeli da pristižu pozivi i ljutita pisma, tražeći nastavak objavljivanja. Meni su stalno dolazili sa molbom da pročitam, kako su nekad govorili, makar na jednu noć. Rukopis je morao da se umnoži. Tako sam, neočekivano za sebe, postao autor „samoizdanja“!

Mogu li, baveći se cijelog života tako bezopasnim oblastima kao matematika i šah, sanjati o takvom priznanju?!

Priča je uspjela da bude štampana tek devedesetih, kada je Kasparov već bio svjetski prvak.

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

VESELE PRIČE O KRALJEVIMA

ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE

Prepiska sa Niksonom
Jedno vrijeme veliki odjek u SSSR-u imalo je „slučaj Anđele Dejvis“. Iako niko tačno nije znao za šta je optužena, svi su burno protestovali i tražili njenu odbranu. Pripremljena je bila posebna poruka tadašnjem predsjedniku SAD-a, Ričardu Niksonu, koju su predložili da potpišu mnoge poznate ličnosti, uključujući i dva šahovska kralja – Botvinik i Spaski.

Botvinik je izjavio da nema nikakvu želju da ulazi u prepiske sa Niksonom. Spaski se složio da potpiše pismo, ali je prethodno zatražio da mu pokažu materijale slučaja, da se lično uvjeri u neopravdanost optužbi protiv Anđele Dejvis.

Od tada im se niko nije obraćao sa sličnim zahtjevima.

Junak kapitalističkog rada
Krajem sedamdesetih rezultati bivših rivala Viktora Korčnoja značajno su opali, dok je on upravo dostizao svoj vrhunac: u Bagiju je skoro izbio na šahovski tron.

– „Zašto su, ispred Korčnoja mnoge godine, vi koji ste šest godina mlađi, sada beznadežno zaostajete za njim?“ – pitali su jednom Spaskog.

– „Nije ništa čudno,“ odgovorio je on. – „Korčnoj je neobičan radnik! Dok je živio u SSSR-u, nazivao sam ga Junakom socijalističkog rada, a kad se preselio na Zapad, dodijelio sam mu titulu Junaka kapitalističkog rada.“

Bez saputnika
1959. godine, neposredno pred početak turnira kandidata, jedan veliki biznismen, oduševljen Fiserovim talentom, predložio mu je da u potpunosti finansira put u Jugoslaviju pod jednim jedinim uslovom: da ako pobijedi, u intervjuu kaže da ne bi mogao da postane prvi bez podrške tog mecene.

Ali Bobi je odlučno odbio:
– „Neću pristati ni za kakav novac! Ako pobjeđujem na turniru, to radim samo ja i samo zahvaljujući svom talentu.“

Zapanjujuća reakcija čuda od djeteta. Iako šanse da postane svjetski prvak tada još nisu bile velike, već tada nije dopuštao da bilo čija imena stoje pored njegovog na putu do slave.

Zakon logike
Kada je Karpov prvi put osvojio šahovsku krunu, bio je još vrlo mlad, ali je već stekao ogromnu popularnost. Smatrali su čašću da se s njim upoznaju čak i predstavnici tadašnje „zlatne omladine“. A Karpov, sklon logičkim zaključcima, ustanovio je sljedeći zanimljiv zakon:

Djeca ministara druže se samo s djecom ministara, djeca zamjenika ministara u taj krug nisu uključena. Djeca roditelja na „Čajkama“ nemaju nikakvih kontakata s djecom roditelja na „Volgama“ i tako dalje. Ukratko, sve kao u šahu: crnopoljni lovac nikad ne može postati bijelopoljni, a bijelopoljni obrnuto – crnopoljni.

P.S. Treba reći da Karpovljeva teorija tokom proteklih godina nije izgubila na aktuelnosti, samo je zahtijevala neka prilagođavanja. Djeca činovnika sada ne traže od roditelja automobile, već njima sami raspolažu. Pri tome, oni koji voze „Bentli“ ne druže se s vozačima „BMW“-a, a ovi zauzvrat ne idu u isti noćni klub s vlasnicima „Folksvagena“ i tako dalje.  „Volgama“ sada putuju samo nesretnici.

Mercedes
1977. godine Karpov je dobio prvi „Mercedes“ – 350, plavi metalik, opremljen po posljednjoj riječi tehnike. U Moskvi su postojala samo tri takva automobila: još kod Leonida Iljiča, koji je bio poznat po svojoj kolekciji stranih automobila, i kod Vladimira Visockog. Zbog toga su saobraćajci već izdaleka prepoznavali ko vozi. Ipak, to nije bilo bitno jer je Karpov imao specijalnu dozvolu „Bez prava kontrole“. Iako je Karpov 12. svjetski prvak, po grešci je na njegovom autu postavljen broj 11-11, možda aludirajući na neodigrani meč s Fišerom…

Sretan trenutak
Povratak Karpova iz Bagija nakon pobjede nad Korčnojem bio je gotovo jednako veliki događaj  u zemlji kao povratak Jurija Gagarina iz svemira. Televizija je poslala poznatog sportskog komentatora Maslačenka da zabilježi svečani doček u Šeremetjevu. Lapin je dobro govorio o njemu i povjerio mu važnu misiju: prvi od televizijskih ljudi uzeti intervju s svjetskim prvakom.

U okruženju gomile partijskih radnika, KGB-ovaca i sportskih komiteta Karpov je pred kamerama ispričao kako je pobijedio „šahovskog zlikovca“. Trebalo je ići na svečani miting u VIP-sali, a tu mu Maslačenko šapnuo na uho:
– „Anatolije Evgenijeviču, sve je odlično, ali niste rekli ni riječi o telegramu od Brežnjeva.“

Karpov je posivio i zazelenio u isto vrijeme. Tokom tri mjeseca meča u Bagiju nije doživio toliki stres kao u tim sekundama. On je savršeno razumio: njegova šahovska karijera je u tom trenutku završena. Kako glupo i nepravedno – izdržati tri naporna mjeseca i sve pokvariti jednim neodgovornim potezom.

– „Ne brinite, još nije sve izgubljeno,“ utješio ga je Maslačenko. – „Sada ćete odgovoriti još na jedno moje pitanje, a ja ću potom sve montirati kako treba.“

I tu je novinar uživo upitao:
– „Recite, Anatolije Evgenijeviču, koji je trenutak za vas bio najsretniji u Bagiju?“

– „Priznajem otvoreno,“ glasno je odgovorio šampion, – „nije bilo sretnijeg trenutka daleko od domovine od onog kada sam primio čestitku od dragog Leonida Iljiča. Sa zadovoljstvom prijavljujem partiji i vladi, i lično Leonidu Iljiču…“ – i krenulo je dalje. Pet minuta Karpov je otvoreno izražavao svoju duboku odanost generalnom sekretaru. Televizijske kamere su zujale nekom posebnom zvučnom pridruženom heroju Bagija. Već sat vremena kasnije program „Vrijeme“ počeo je s intervjuom Karpova, koji je dao Vladimiru Maslačenku:
– „Recite, Anatolije Evgenijeviču, koji trenutak…“

Tako je Maslačenko uspio spasiti Karpova, a ujedno i domaći šah od neizbježnog zaborava.

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

VESELE PRIČE O KRALJEVIMA

ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE

Ženske mogućnosti

Kada je žensku šahovsku krunu osvojila Maja Čiburdanidze, jedan od novinara je upitao Talja:

– „Kako procjenjujete šanse Maje da postane svjetska prvakinja među muškarcima?“

– „U svakom slučaju, veće nego moje – da postanem svjetski prvak među ženama,“ – bez razmišljanja je odgovorio Talj.

Taljevska šala

Talj jeimao mnogo svojih šala koje je volio izgovarati u različitim društvima. Evo jedne od onih koje je često koristio… daleko poslije ponoći:
– „Konobar! Promijenite mi sagovornika!“

Noćno takmičenje

Poznati kompozitor studija Gia Nadarejšvili pozvao je Talja u restoran na večeru. Veče se otegnulo daleko poslije ponoći. Tada je šahovski kompozitor predložio velikom majstoru da riješi nekoliko studija. Usprkos nedostatku table i velikoj količini konjaka, Talj je na slijepo odmah rješavao sve studije!

Tada je lenjingradski majstor Aleksandar Geler, koji je učestvovao u večeri, odlučio da se našali:

– „Gia,“ – rekao je, – „ne vjerujte Miši, on jednostavno zna sve vaše studije napamet.“

– „Koje zna?“ – razbjesnio se Gruzijac, – „dvije posljednje  sam sastavio tek jutros!“

Jedva živi majstori

Na večeri posvećenoj Kasparovljevoj pobjedi u finalnom meču kandidata 1984. godine nad Smislovim, mladog kandidata su pitali šta misli o Fišeru.

– „Neka bolje odgovore njegovi protivnici, prisutni ovdje, živi klasici!“ – preusmjerio je Kasparov pitanje Petrosjanu i Talju, koji su sjedili pored njega u predsjedničkom panelu.

Pri tim riječima pospani Talj (bio je malo pod gasom) se trgnuo, podigao glavu i promumlao:
– „Jedva živi klasici…“

I, zablistavši još jednom svojom duhovitošću, opet je zaronio u san. Petrosjan se namršti, ali potom teatralno njuši svog susjeda za stolom, maše rukom i prasne u smijeh.

P.S. Nažalost, ova priča ima prilično tužan nastavak, tačnije kraj. Petrosjan je preminuo svega tri mjeseca kasnije, imao je 55 godina. Talj je mnogo bolovao i umro osam godina kasnije, takođe sa 55 godina. A sada više nema ni Fišera. Dakle, te večeri Talj se uopšte nije šalio.

Deformisane ruke

Jednom su tokom gastroskopije Talju oštetili krvni sud. Počelo je snažno krvarenje u želucu. Izgubio je dvije litre krvi. Pozvali su hitnu pomoć. Ljekarka dugo nije mogla da pogodi venu kako bi postavila infuziju. Nervozno je mrmljala:
– „Imate deformisanu ključnu kost.“

Talj je na trenutak izašao iz besvjesnog stanja i malo otvorio oči:
– „To vi imate deformisane ruke“, odgovorio je strogo.
I ponovo se onesvijestio.

Bitka viskija

Na pripremama se ekipa okupila u restoranu, zapila se i razuzdala. Trener je bio bijesan, upao je u salu i povikao:
– „Dosta! Proglašavamo boj viskiju!“

Na šta je Talj odmah reagovao:
– „Boj, viski!“ – dozvao je konobara.

Nekrolog

Sedamdesetih godina, prije nego što su Talju odstranili bubreg, jedan časopis je, za svaki slučaj, pripremio nekrolog bivšeg svjetskog prvaka. Kada se sve dobro završilo i Talj se vratio u Moskvu, neko iz redakcije mu je, u naivnosti, pokazao tekst.

– „Ja sam jedini čovjek“, hvalio se poslije tog događaja velemajstor,
– „koji je čitao sopstveni nekrolog za života!“

Ubrzo je potom osvojio jedan veliki turnir, a u odlučujućoj partiji pobijedio je žrtvujući damu:
– „Nije loše za pokojnika, zar ne?“ – nasmiješio se Talj.

Međutim, koštalo ga je mnogo snage da taj nehumani postupak redakcije pretvori u šalu. Često nije mogao da se suzdrži i vraćao se toj temi.

– „Ali ipak su nešto u nekrologu propustili“, primijetio je jednom,
– „i ja sam, hvala Bogu, stigao da ga uredim. Vjerovatno je trebalo dodati potpis:
‘Ispravljenom vjerovati. Mihail Talj’.“

Još jednom je Talj započeo razgovor o tom neprijatnom slučaju sa piscem Varlenom Stronginom, s kojim je tih godina bio u prijateljskim odnosima. Pisac je, pokušavajući da ublaži Mihailovu uvrijeđenost, ispričao kako je Fjodor Šaljapin volio da pred bliskim ljudima inscenira sopstvenu smrt – i to veoma uvjerljivo. A kada bi oni ridali i padali u nesvijest, veliki pjevač bi iznenada „oživio“, smijao se i objašnjavao da im njegova prava smrt sada neće biti toliko strašna.

– „Ali ja nisam Šaljapin“, tužno se nasmiješio Talj.
– „Zašto igrati ono što je neizbježno, kad je smrtnost kod nas još uvijek stopostotna. Uostalom, nekrolog mi može i zatrebati“, dodao je.
– „Ako me policija zadrži (recimo, ako malo pretjeram s pićem), pokazaću im papir. Ako mene nema na ovom svijetu, na koga onda da pišu zapisnik? Kad nema čovjeka – nema ni suđenja!“

Porodica
Petrosjan je tokom igre blicа volio da se šali ili, kako kažu šahisti, da „zvoni“.
– „Pogledajte ga, igra staroindijsku odbranu,“ čudio se Petrosjan. – „Hrabro je to: ovim otvaranjem već četvrt vijeka hranim porodicu!“

Ili o holandskoj odbrani:
– „Da, na ovakvim otvaranjima sam podigao vikendicu i omogućio djeci obrazovanje.“

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

VESELE PRIČE O KRALJEVIMA

ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE

Fijasko šampiona

U vozu Hag – Amsterdam saputnik u kupeu ponudio je Evéu da odigraju nekoliko partija.

– Smatram svojom dužnošću da vas upozorim – rekao je putnik – da sam prilično jak šahista: tri godine zaredom osvajam prvenstvo našeg kluba.

Ipak, dok su stigli do Amsterdama, Evé je nekoliko puta potpuno razbio svog saputnika. Skupljajući prtljag, ovaj nije prestajao da se čudi:

– To je prosto nevjerovatno! Izgubiti od slučajnog partnera u vozu! I to ja, koga svi zovu „Evé našeg kluba“!

Čvrst karakter

Botvinik je osudio Kasparova zbog toga što je, uklanjajući „suvišnu prepreku“ na putu ka šahovskom tronu, odbacio očevo prezime – Vajnštajn – i uzeo majčino.

– Eto, ja to nisam uradio, pokazao sam karakter! – strogo je rekao patrijarh.

– A koje je bilo prezime vaše majke, Mihail Moisejeviču? – upitali su ga.

I tu Botvinik nije izdržao i nasmiješio se:

– Rabinovič. (to je jevrejsko prezime, a u sovjetsko-vremenu, mnogi su mijenjali prezimena da zvuče „neutralnije“ u društvu koje je imalo predrasuda prema Jevrejima).

Čiste cipele

Botvinik je bio jako pedantan; o njegovoj tačnosti I pedantnosti kružile su legende. Nikada sebi nije dopuštao, čak ni radi psihološkog pritiska na protivnika, da zakasni na partiju, kao Fišer ili Karpov, pet ili deset minuta. Sve je radio po planu, gotovo s hronometrom u ruci. Tokom jednog turnira neko od učesnika, ušavši u hotelsku sobu, zatekao je Botvinika kako čisti cipele pred obaveznu jutarnju šetnju.

– Šta radite, Mihail Moisejeviču?! Pa napolju je neprolazno blato. Od tog čišćenja imaćete koristi tri minuta – rekao je.

– To nije važno – odgovorio je Botvinik. – Još nijednom u životu nisam izašao na ulicu u neočišćenim cipelama!

Sumnjičavost

Botvinik se uvijek odlikovao sumnjičavošću. Evo jednog slučaja, doduše nepovezanog sa šahom. Stigavši taksijem na svoju daču, platio je vozaču i otpustio ga. A nekoliko sati kasnije taksista se vratio:

– Već u Moskvi sam primijetio da je na zadnjem sjedištu ostao svežanj ključeva – rekao je – pa sam morao da se vratim.

Botvinik je zahvalio vozaču, platio mu put u oba pravca i… istog trenutka otišao kod bravara da promijeni sve brave i, shodno tome, ključeve.

Do posljednjeg

Ove godine navršava se pola vijeka od kako je Botvinik izgubio meč za titulu od Petrosjana. A 1965. godine imao je pravo da učestvuje na turniru kandidata i, uz sreću, odigra još jedan revanš meč, ali nije iskoristio tu priliku. O svom odbijanju Botvinik nije obavijestio gotovo do posljednjeg trenutka.

Na kraju je došao poslednji dan kada je još mogao telegrafisati predsjedniku FIDE o svom pristanku. Veliki majstor Andre Liliental, koji je vodio šahovski odjel u „Komsomoljskoj pravdi“ (usput, 2011. se obilježavala stogodišnjica obojice – i Botvinika, i Lilientala!), odlučio je da pozove bivšeg šampiona:

– „Mihail Moisejevič, recite, molim vas, našim čitaocima nekoliko riječi o razlozima vašeg odbijanja.“

– „Ali rok još nije istekao,“ – suvo je odgovorio Botvinik, – „do ponoći je još puno vremena, i mogu da se predomislim!“ – i spustio slušalicu.

Nevjerovatan pedantizam, toliko karakterističan za Botvinika. A sutradan je poslao novinama svoje saopštenje o odbijanju da igra.

Jedan od razloga za takvu odluku bio je aktivan rad na algoritmu igre za računare. Šahovski patrijarh smatrao je da je tajna kako mašini pobijediti čovjeka sada potpuno jasna, i interes za igru mu je nestao.

Usput, Botvinik je na svoj način bio u pravu, iako je pogriješio za četrdeset godina. Na prelazu vijeka održano je nekoliko mečeva između kompjutera i svjetskih šampiona, a 2006. godine, kada je program „Fritz“ razbio Vladimira Kramnika 4:2, konačno je priznato da su mašine nadmašile velemajstore. U svakom slučaju, od tada se dueli između ljudskih i elektronskih šampiona više ne održavaju.

Žena je uvijek u pravu

1962.godine na šampionatu zemlje Smislov je prekinuo partiju sa Aroninom i kod kuće se uvjerio da je njegova pozicija beznadežna. Odlučio je da pozove sudiju i preda partiju.

– „Ni slučajno,“ – protestovala je Nadežda Andrejevna. – „Moraš da se boriš!“

– „Ali nema šanse za spas.“

– „Rekla sam: idi i igraj.“

Smislov je otišao da odigra partiju i uspio je da izvuče remi.

– „Nadja, čestitam,“ – pozvao je ženu – „ti si bolje procijenila završnicu od mene!“

Morfi ili Čigorin?

Kao što je poznato, Talj nikada nije blistao zdravljem, i često se morala zvati hitna pomoć da mu se zbog bolova da injekcija morfijuma.

– „Miša, da li je tačno da ste morfijanac?“ – upitao ga je nekada jedan novinar.

Drugi šahovski kralj bi se naljutio na tako bezobrazno pitanje i oštro odgovorio. Ali Mihail Talj nije bio takav.

– „Ko, ja morfijanac?“ (aluzija na Pola Morfija, američkog šampiona) – uslijedio je trenutni odgovor, – „ja sam Čigorinovac!“ (Mihail Čigorin, ruski šampion)

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

VESELE PRIČE O KRALJEVIMA

ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE

Poznavalac muzike

Štajnic je bio strastveni poklonik Vagnerove muzike. U Beču se upoznao s violončelistom iz orkestra kojim je dirigovao Vagner i zamolio ga da prenese kako smatra dirigenta najvećim muzičarem našeg doba. Nešto kasnije ponovo se sreo s tim orkestarcem, a ovaj mu je prenio sljedeći Vagnerov odgovor:

– Maestro Štajnic se u muziku razumije još bolje nego u šah! U svakom slučaju, izrečeno mišljenje kod mene ne izaziva nikakve primjedbe.

Bez kraljice, bez brige

U kupeu voza Laskeru je prišao jedan ljubitelj šaha i predložio da odigraju nekoliko partija. Svjetski prvak je namjeravao da se odmori i zato je rekao da jedva pomjera figure. Ali saputnik nije odustajao i ponudio je da igra bez kraljice. Da bi ga se što prije riješio, Lasker se brzo predao. Međutim, ovaj se nije smirio i ponovo je namjestio figure. Tada je Lasker odlučio da malo nauči pameti nametljivog šahistu.

– Sve sam shvatio – rekao je. – Kraljica samo smeta, i ja bih lično radije igrao bez nje.

Komšija iz kupea se dugo smijao, ali pošto je sljedeću partiju izgubio s kraljicom viška, ostao je potpuno zbunjen. Došao je red da on igra bez kraljice – i Lasker se ponovo predao. A kada je imao kraljicu, njegov nesrećni partner je opet brzo dobio mat, ne shvatajući šta se zapravo dešava. Sve se završilo time što je ljubitelj šaha potpuno poludio od takve igre, pa su ga na stanici, jadnika, ljekari odnijeli na nosilima.

Nešampionski karakter

Lasker je smatrao da po stilu igre može da odredi karakter i sposobnosti čovjeka. Jednom mu je prišla žena i pokazala požutjeli list s nekom starom partijom.

– Nažalost, ničim vas ne mogu obradovati – iskreno je rekao Lasker, letimično pregledavši poteze. – Vaš rođak je pretjerano tvrdoglav, loš psiholog, uz to i prilično tup, a lišen je i smisla za humor. Bojim se da od njega neće biti ništa.

– Ali to je vaša sopstvena partija, koja je slučajno dospjela kod mene – nasmijala se žena.

Lasker se kiselo osmjehnuo, zatim nekoliko sekundi razmišljao i dao objašnjenje:

– Sve je tačno. Eto zato me Kapablanka i pobijedio.

Jedan za sve

Jednom se Kapablanka kasno u noć vratio u hotel.

– Ko je tamo? – upitao je pospani portir.

– Hose Raul Kapablanka-i-Graupera – radi uvjerljivosti se Kubanac predstavio punim imenom.

– Dobro, uđite – promrmljao je portir – samo neka posljednji dobro zatvori vrata.

Svježi igrač

Kapablanka je držao simultanku, a jedan od njegovih protivnika, brzo dobivši mat, upitao ga je za mišljenje o svojoj igri.

– Igrate svježe, nestandardno – odgovorio je Kapablanka sa sebi svojstvenim taktom – ali zašto nijednom niste izveli konje?

– Stvar je u tome što su me tek juče upoznali sa šahom – objasnio je protivnik – a kako se konj kreće, zaboravili su da mi pokažu.

Zagonetni igrač simultanke

Mladi Najdorf je na turniru podijelio poen s Aljehinom.

– Čestitam – pružio mu je ruku partner. – Sada se možete ponositi časnom remijem sa svjetskim prvakom.

– Izvinite, ali rezultat naših susreta je 1,5 : 0,5 u moju korist – nasmiješio se Migel.

– Kakve su to šale? – začudio se kralj.

– Da-da, jednom ste od mene izgubili na simultanci u Varšavi.

– To je nemoguće, varate se – odlučno je izjavio Alehin. – Pamtim lica svih šahista koji su me ikada pobijedili.

– Dozvolite da vas podsjetim na okolnosti pod kojima se to dogodilo – rekao je Najdorf. – U simultanci je bilo planirano dvadeset pet tabli, ali su vas zamolili da dopustite još dvojici tinejdžera, željnih da se bore s tako slavnom ličnošću. Međutim, broj 25 je bio unaprijed dogovoren i vi ste odbili. „Zar ste se uplašili te dječurlije?“ – optužio vas je neko od organizatora. „Šta?!“ – razljutili ste se. – „Pa ja sam spreman da igram s njima i naslijepo!“ Tada su dječake posadili podalje od stolova, tako da ih niste mogli vidjeti. Simultanka je završena rezultatom 24:1, a jedinu pobjedu protiv vas ostvario je jedan od onih s kojima ste igrali naslijepo. Vjerovali ili ne, to sam bio ja!

– Pa to ste vi onako efektno žrtvovali topa na e6?! – uzviknuo je Aljehin, koji se, naravno, sjetio tog davnog susreta. – A ja sam se dvadeset godina mučio jer nikada nisam vidio protivnika koji me je tako lijepo nadigrao u Varšavi!

(Nastaviće se)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

NOVAC

KO ŽELI DA POSTANE MILIONER (nastavak)

Mnogi preduzetnici i biznismeni, poklonici ove igre, s vremena na vrijeme doniraju različite sume za organizovanje turnira, podršku mladim šahistima i veteranima. Prednjači tu Kirsan Iljumžinov – dok se položaj FIDE nije stabilizovao, on je na šah, kako je već rečeno, potrošio oko 50 miliona dolara. Inače, upravo je takvo „rasipništvo“ presudilo u skandaloznoj priči vezanoj za izbore predsjednika FIDE 2010. godine. Bivši svjetski prvak Anatolij Karpov pokušao je da se suprotstavi Iljumžinovu, a da pritom ne potroši ni dolar iz sopstvenog džepa. Naravno, Iljumžinov, koji finansijski pomaže mnogim federacijama, pa čak i čitavim šahovskim zajednicama (Afrika, Latinska Amerika i dr.), na izborima u Hanti-Mansijsku je deklasirao svog protivnika „košarkaškim“ rezultatom 95:55.

Evo dva najsvježija primjera. Na moskovskom meču za prvenstvo svijeta Anand – Gelfand 2012. godine nagradni fond iznosio je 2,55 miliona dolara, a obezbijedio ga je krupni preduzetnik Andrej Filatov. A za drugi, ništa manje zanimljiv prijateljski meč Kramnik – Aronjan, koji je prethodio tom susretu, sredstva je izdvojio ugledni biznismen Oleg Skvorcov (istina, iznos nije objavljen). Inače, oba moskovska sponzora veliki su zaljubljenici u šah i u mladosti su se ozbiljno bavili ovom igrom.

Prihodi od reklama na turnirima nisu naročito veliki, vjerovatno zato što šah nije televizijski sport. Ali ponekad važnu ulogu igraju patriotski razlozi. Vlade, uticajni zvaničnici ili gradonačelnici spremni su da podrže šah. Ko je u ranija vremena čuo za Bagio, Merano, Sevilju, San Luis, Elistu, Hanti-Mansijsk? A nakon što su tamo održana velika šahovska takmičenja – prvenstva svijeta, olimpijade – ti mali gradovi postali su poznati širom svijeta.

Ponekad u šahu, kao i u drugim sportovima, dolazi do novčanih trzavica između igrača i trenera. Evo jedne zanimljive paralele između dvojice „K“. Karpovljevi sekundanti su mi pričali da im je čak i po završetku mečeva za prvenstvo svijeta bilo teško da od svog štićenika „izvuku“ honorar koji im pripada. A Kasparov se tom pitanju odnosio nešto drugačije. Na primjer, pred doigravanje posljednje partije meča u Sevilji, kada je vjerovatnoća da izgubi šampionsku titulu bila veoma velika (Kasparov je gubio 11:12), on je svojim trenerima isplatio sve što im je pripadalo, i tek potom izašao na partiju i, pobijedivši u odlučujućoj partiji, sačuvao krunu.

Još jedna zanimljiva epizoda. Godine 1989. u Parizu, na turniru u brzom šahu, koji se igrao po nokaut-sistemu, u jednom od polufinala sastali su se Kasparov i Korčnoj. Obe osnovne partije završile su remijem, pa je po pravilima trebalo odigrati treću partiju u blicu, pri čemu je igrač koji ima bijele figure morao da pobijedi. Korčnoj, kojem su pripale crne figure, ostvario je željeni remi.

Ali tada sudija Gisen, zainteresovan da u finalu bude Kasparov, u suprotnosti sa svim pravilima naložio je igračima da ponovo sjednu za tablu – praktično je favorizovao Garija. Ovog puta Kasparov je pobijedio i plasirao se u finale. Tamo je nadigrao Šorta i zaradio 32 hiljade dolara. Naravno, u tome što je Korčnoj materijalno izgubio kriv je bio samo sudija, ali Kasparov se osjećao neugodno i smislio način da izađe iz situacije. Kada su na zatvaranju turnira dijeljene nagrade, bez riječi je dao Korčnoju polovinu – 16 hiljada dolara, koliko bi Viktoru Lvoviču bilo zagarantovano u finalu. A mogao je i ne dati ništa – Korčnoj prema njemu nije imao nikakvih ličnih prigovora. Da, svi svjetski šampioni vole novac, ali samo se Kasparov tako velikodušno rastaje s njim.

VESELE PRIČE O KRALJEVIMA

ČISTE BOTINE (kratke čizme) BOTVINIKA I TALJEVE ZAŠTITNE ŠALE

Svjetski prvaci su ozbiljni, ugledni ljudi – nisu to nekakvi kraljevi bilijara, pokera ili domina. Zato je o njima uvijek zanimljivo pročitati neku veselu priču, anegdotu ili neobičnu životnu situaciju. Zbirka šahovskih anegdota i veselih priča ovog autora broji više od 1.000 primjera, i za sve njih ne bi bio dovoljan ni čitav tom. Neke anegdote i priče čitalac će naći u drugim poglavljima, a za ovo poglavlje autor je odabrao oko pedesetak veselih priča – onih najboljih – čiji su junaci šahovski kraljevi.

Šampion berze

Jednom je u Beču Štajnic igrao na ulog s bogatim austrijskim bankarom Epštajnom. U jednom trenutku se malo duže zamislio…

– Pa! – nezadovoljno je rekao Epštajn.

Štajnic je povukao potez, a sada se dugo zamislio bankar, iako mu izlaza iz pozicije više nije bilo.

– Paaa! – požurivao ga je svjetski prvak.

– Zaboravljate se! – povikao je bogataš, ogorčen takvim tonom. – Znate li vi s kim imate posla?!

– Ne brinite, veoma dobro znam – hladnokrvno je odgovorio Štajnic. – Vi ste Epštajn na berzi. A ja sam Epštajn za šahovskom tablom!

Odobrenje

Poslije drugog meča koji je izgubio od Laskera, Štajnic se ozbiljno razbolio i neke novine su požurile da objave vijest o njegovoj smrti.

Tako je Zigbert Taraš napisao opširan nekrolog i objavio ga u njemačkim novinama. U njemu je odao priznanje Štajnicovim zaslugama za šahovski svijet. Međutim, Štajnic taj nekrolog nije pročitao i, vjerovatno baš zato, brzo se oporavio. Uskoro je čak učestvovao i na velikom turniru u Beču. Tamo mu je Taraš pokazao nekrolog, a Štajnic je tekst odobrio i ostao zadovoljan što je ocijenjen po zasluzi.

P. S. Sličan slučaj dogodio se vijek kasnije s Mihailom Taljem. Istina, Talju je (o tome ćete čitati niže) pala na pamet ideja da svoj nekrolog malo rediguje.

(Nastaviće se)