Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
DVIJE MORSKE PRIČE SA ZAVRŠETKOM NA KOPNU
Priča prva (otvaranje)
1988.godine, željezna zavesa je pala i svi sovjetski ljudi su se sjurili u inostranstvo. Jedni su otišli tamo zauvijek, drugi su putovali u posjetu, a samo su lijeni ostali kod kuće. Nije bilo karakteristika, trouglova, partijskih komiteta, mjesnih komiteta. Jedini pasoš za inostranstvo bili su novčani znakovi, kojih tada nije trebalo previše.
I tako, došavši do potrebnog poziva, čitava naša porodica odlučila je da posjeti vječni grad Rim. Plan puta je bio pažljivo osmišljen – brodom iz Odese do Napulja, a zatim vozom do glavnog grada Italije. Na taj način, posjeta prijateljima Italijanima uspješno je spojena sa desetodnevnim putovanjem morem.
Otisnuvši se iz Odese, zaputili smo se na daleki put osvajanja stranih zemalja i uskoro, kao što obično biva na dugim putovanjima, stekli smo mnogo novih poznanstava. Jedan od najprijatnijih bio je Viktor Gotlib, Lenjingrađanin koji je odlučio da posjeti bivšeg zemljaka koji je u Parizu našao životnu saputnicu.
Već prvog dana ispostavilo se da je Viktor blizak prijatelj Marka Tajmanova i da ga poznaje već dugo. Tu sam se i ja pohvalio da imam tople odnose sa velikim majstorom. Godine 1969. asistirao sam mu na prvenstvu zemlje, iz kojeg je on izašao u međuzonsko takmičenje, a zatim po inerciji u turnir kandidata, gdje ga je čekao Robert Fišer…
I ja i moj saputnik rado smo dijelili uspomene na susrete sa Tajmanovim. Nedjelja je prolazila, naše putovanje na „Dmitriju Šostakoviču“ se bližilo kraju. Viktor i ja gotovo da nismo bili razdvojeni, a onda on nije mogao da izdrži… Kada su sve teme bile iscrpljene, Lenjingrađanin je otkrio jednu goruću tajnu, koja objašnjava zašto Tajmanov, iako oženjen Moskovljankom, sve češće posjećuje svoj rodni grad.
– „Da li je to zaista istina?“ – uzviknuo sam, saznavši da neka mlada i prelijepa osoba uljepšava Marku Jevgenijeviču bijele lenjingradske noći.
– „Možete se ne sumnjati,“ potvrdio je Viktor. – „Često se družimo ‘porodično’, a ove godine smo čak zajedno dočekali Novu godinu.“
– „I ko je srećnica?“ – nisam mogao da zadržim znatiželju.
– „Ona je prelijepa,“ priznao je moj saputnik, – „i više me ništa ne pitajte. Već sam rekao previše.“
Priča druga (središnjica)
Dve godine kasnije, 1990. godine, opet smo sin i ja putovali na „Dmitriju Šostakoviču“. Ovoga puta, međutim, krajnja destinacija bila je prestonica Francuske, pa je naš morski put vodio do Marseja. Kada smo se smjestili u kabini i popeli u restoran, za našim stolom već je sjedila mlada djevojka vrlo prijatnog izgleda. Upravo sa njom – kakva sreća! – trebalo nam je provesti narednu sedmicu.
Naša saputnica predstavila se kao Nadežda Bahtina. Ubrzo se ispostavilo da nije udata, da živi u Lenjingradu, a sada ide u Napulj, što je značilo da će na kopno sići dan ranije od nas. U saputnici je bilo toliko šarma i toliko zagonetki, da smo i sin i ja oboje uspješno poljubili ljubavnu groznicu. Istina, šanse za uspjeh bile su nam male. Sinu se tek napunilo deset godina i njegove ljubavne avanture tek su ga čekale. Ja sam, zbog prisustva nasljednika, takođe bio donekle sputan i nisam mogao u potpunosti pokazati sebe. Zato je bilo razumnije odložiti sve pokušaje do povratka kući. Samo to što Nadežda živi u gradu na Nevi obećavalo je sretan kraj – nehotice sam se prisjetio Tajmanova.
Brod je isplovio, i počeli su uobičajeni razgovori na putovanju – razmjena informacija, traženje zajedničkih poznanika. Riječ po riječ, i tada sam priznao da imam određenu vezu sa drevnom igrom.
– „A da li ste ikada imali priliku da sretnete nekog od šahista?“ – upitao sam Nadu.
– „Čini mi se da ne. Ipak, čekajte, jednom sam na nekoj zabavi ukradenim pogledom vidjela velikog majstora Tajmanova,“ prisjetila se djevojka. – „Postoji takav, zar ne?“
– „To je moj prijatelj,“ skromno sam primijetio, a u sebi sam razmišljao o čudesnoj slučajnosti – drugi put na „Dmitriju Šostakoviču“ i opet sa mnom osoba iz Lenjingrada, opet poznaje Tajmanova, samo što ovaj put nije saputnik – saputnica…
– „Ali, čini se, sada živi u Moskvi,“ dodala je Nadežda.
– „Više vremena provodi u vašem gradu,“ krenuo sam pažljivo putem Viktora Gotliba.
– „Nije baš časno s njegove strane,“ uzdahnula je dobra djevojka, – „koliko ja znam, u Moskvi ga čeka vjerna supruga.“
– „Kako da vam objasnim,“ bio sam taktičan, – „u Lenjingradu trenira mlađe generacije.“
– „I zbog toga je ostavio jadnu ženu kod kuće?“
– „Postoji jedna tajna,“ zamaglio sam se donekle farisejski, – „ali obećajte da me nećete razotkriti.“
– „Ćućću kao riba.“
Kada sam ispričao Nadi o lenjingradskim avanturama Tajmanova, djevojka se neizmjerno razljutila.
– „Nikako nisam očekivala od slavnog velikog majstora,“ uzviknula je.
– „Nemojte biti previše strogi,“ rekao sam poučno, – „treba poznavati Tajmanova. Ličnost je izvanredna, sjajna, a uz to je i umjetnik, živi u svijetu romantika prošlog vijeka – Šuman, Šubert, Šopen, priroda mu je emocionalna, ne može se suditi po običnom kodeksu.“
– „Ne, nema opravdanja,“ odlučno je rekla djevojka. – „I ako ikada sretnete tog brzopletog zavodnika, recite mu da je jedna Lenjingrađanka osjetila duboku žalost.“
Sedmica je brzo proletjela, a u Napulju se Nadežda Bahtina iskrcavala. Odlučio sam je svečano ispratiti, a uz to saznati i željeni broj telefona.
Međutim, čim je brod pristao, dogodilo se nevjerovatno – djevojka je nestala bez traga. Nije je bilo ni u kabini, ni na palubi, ni u restoranu. Nisu je našli ni na obali, jednostavno se rastvorila u napuljskom vazduhu.
Ponovo, kao i prije dvije godine, moje morsko putovanje bilo je pomračeno. Iako su me čekali Marsej i Pariz, bio sam razočaran i stalno sam mislio o Nadi, o njenom iznenadnom nestanku. Moram priznati, prošlo je mnogo mjeseci dok nisam povratio unutrašnju ravnotežu. Vrijeme, kako je poznato, liječi sve rane.
Finale (završnica)
Protekle su još tri godine, i obe morske priče – i o lakomislenom Tajmanovu, i o čednoj Bahtinoj – otišle su u prošlost. Dao sam sebi zavjet da više nikada ne putujem morem. Sa velemajstorom u međuvremenu se naši putevi nisu ukrstili – rastavši se od svoje moskovske supruge, potpuno se preselio u grad na Nevi, oženivši upravo onu osobu kojoj je ranije tajno bježao iz prestonice.
Ali 1993. godine Tajmanov me pozvao iz Lenjingrada, zamolio da ga sretnem i odvezem do Šeremetjeva – putovao je u Njemačku na naredni turnir. Naravno, izrazio sam spremnost, tim više što je velemajstor obećao da me čeka neobično iznenađenje.
I tako, u dogovoreno vrijeme, stigao sam na Lenjingradsku željezničku stanicu. Nismo se vidjeli nekoliko godina, pa smo se čvrsto zagrlili, razmijenili pozdrave i krenuli peronom prema automobilu.
– „Gdje je vaše iznenađenje?“ – upitao sam.
– „Prvo ćemo sjesti,“ predložio je Tajmanov, penjući se u salon. – „A sada pogledajte ovu fotografiju. Da li vam je neko od ovih ljudi poznat?“
Pažljivo sam pogledao snimak. Tu je Anatolij Sobčak, pored gradonačelnika još neki poznati ljudi, ali nije njih Mark Evgenjevič želio da me iznenadi. I tada je srce poskočilo i stalo. Ugledao sam svoju davnu saputnicu, tako čudno nestalu prije tri godine – Nadeždu Bahtinu. Bila je u centru raskošnog sanktpeterburškog društva.
– „Da li mislite na nju?“ – pokazao sam na djevojku svojih snova.
– „Koga bi drugo!“
– „Znači, poznajete je?!“ – u mom glasu istovremeno su se čudjenje i nada miješali. – „Ipak, Nadežda je rekla da vas je jednom srela u gostima.“
– „Sada se viđa sa mnom češće,“ mirno je primijetio Tajmanov.
– „Znači, djevojka je živa, zdrava i čak napreduje. Samo da znaš gdje je nestala u Italiji onog ljeta,“ promrmljao sam.
– „To baš i znam,“ nasmijao se veliki majstor. – „Sjela je sa mnom u auto, i brzo smo otišli. Nisam je bez razloga čekao na obali.“
Nekoliko trenutaka sam gutao zrak. Zatim sam upitao, nekako šapatom (očigledno sam izgubio glas):
– „I znali ste da sam na brodu?“
– „Kako da ne znam! Štaviše, vidio sam vas dok ste silazili na obalu. Upravo zato sam pojačao gas.“
– „Lijepo ste se ophodili prema svom bivšem sekundantu.“
– „Morate me razumjeti. Nismo smjeli otkriti tajnu: sve je držano duboko u tajnosti.“ – (Zaista lakomislen čovjek! Nije samo meni poznata ova tajna.)
– „A šta ste učinili s tim anđelom?“ – još jednom sam pogledao djevojku zbog koje je bilo toliko patnje.
– „Šta da uradim? Oženio sam je!“
– „Hoćete reći da se vaša nova supruga zove Nadežda Bahtina?“
– „Zove se Nadežda Tajmanova!“ – ispravio me srećni muž.
– „Čestitam,“ tiho sam rekao i, kao u groznici, upalio automobil.
Bog sa njim, sa Tajmanovom! On je umjetnik! Opet Šuman, Šubert, Šopen… Ali kakva je Nadežda! Kako je osuđivala velikog majstora-virtuoza! Ne, teško je na ovoj zemlji takvom moralisti kao što sam ja.
Primijetivši da jedva držim volan, Tajmanov je odlučio da me podstakne:
– „Ne tugujte. Izgubili ste djevojku, ali ste dobili priču za pripovijedanje.“
– „I nećete imati ništa protiv ako opišem čitavu ovu priču?“ – malo sam se ohrabrio.
– „Naravno da ne, jer ona ima sretan kraj!“
– „Zaista, happy-end po svim pravilima,“ složio sam se s mladencem. I prešli smo na šahovske teme.
(Nastaviće se)