Moskva 2003.
Robert Muzilj je jednom primijetio da najveći uspjeh obično donosi mala, pažljivo odmjerena doza surogata — nečeg uprošćenog, lako dostupnog širokoj publici: bez toga nijedan genije ne može biti prihvaćen. Ali te riječi vrijede ne samo za genija (koji Gufeljd, naravno, nije bio), nego i za jednostavno talentovanog čovjeka — a to on nesumnjivo jeste bio. Samo što je ona surogatna „dodatna nota“ koju je Gufeljd unosio u svoj talenat, tačnije, u način na koji ga je predstavljao publici, daleko prelazila granicu blage začinske primjese, pretvarajući se u banalnost i kič — i postajući, uprkos tome, ili, tačnije, baš zbog toga, široko prihvaćena od publike.
Njegova stalna borba za ljepotu i stvaralački element u šahu zaslužila bi samo poštovanje — da i tu nije, ne znajući za mjeru, pokušavao da ocjenjuje igrače ne po broju osvojenih poena, nego po ljepoti ideja koje su pokazali. Prezrivo je govorio o „racionalistima“, kako je nazivao velemajstore koji su ga pobjeđivali na turnirima, dok je uzdizao takozvane „stvaralačke igrače“, među koje je, naravno, svrstavao i samog sebe. I nad svime što bi Edik radio ili predlagao uvijek je lebdio oblak lične koristi.
Gufeljd je napisao ogroman broj knjiga — četrdeset sedam, prema nečijem proračunu. Ali ne treba se zavaravati: uvijek je imao „literarne crnce“, stvarne autore tih knjiga; sam nije volio da piše, više je naginjao usmenom stvaranju. Geler je, nakon što je izgubio drugu partiju od Korčnoja u četvrtfinalnom meču 1969. godine, rekao svom sekundantu Gufeljdu, odgovarajući na njegove prigovore da je varijanta koju su igrali već bila objavljena u knjizi:
„Tvoje knjige, Edik, ja ne čitam.“
A jednom je, u naletu ljutnje, dodao:
„Što se tiče teorije — ti znaš samo zmajevku, i to, da budemo iskreni, prilično sumnjivo…“
Nisam siguran da li je Gufeljd znao stihove pjesnika o nadahnuću koje se ne može prodati i o rukopisu koji se može — ali je svoju „proizvodnju“ uvijek pokušavao da proda što je moguće više puta i na što više adresa. U stara vremena svoje je članke i komentare uz partije pisao na indigo-papiru, pa je drugi primjerak već bio teško čitljiv, a treći i četvrti gotovo neupotrebljivi. Pojava fotokopirke bila je pravo spasenje za Gufeljda. Ne znam da li su mu knjige zaista izlazile i na kineskom, ali nakon posjete Kini Edik je ponosno pokazivao novinski članak koji je uvijek nosio sa sobom, s velikim naslovom u kineskim hijeroglifima — koji je sam odmah prevodio:
„Gufeljd otvorio Kinezima oči za šah.“
Kod njega su se istina i izmišljotina često miješale, a formula „nije bilo, ali je moglo biti“ bila je važan sastavni dio njegovih priča.
„Reci mi“, pitao je jednom majstora Kuindžija, „imaš tako rijetko prezime — jesi li, slučajno, u rodu s onim poznatim slikarom?“
„Ne, samo prezimenjak“, odgovorio je Moskovljanin.
„Šteta“, uzdahnuo je Gufeljd. „Već sam napisao da ti jeste rođak — ništa, moraću tako i da ostavim…“
Jedna žanrovska scena iz tih godina: Petrosjan, koji je volio da navrati u Centralni šahovski klub, igra blic s Antošinom, tada trenerom reprezentacije. Pojavljuje se uzbuđeni Gufeljd s knjigom u rukama — to je njegova „Zmajeva varijanta“. Emocije preplavljuju Edika, jedva čeka kraj partije:
„Evo, Tigrane Vartanoviču, svježa, topla — najbolja knjiga koja je u posljednje vrijeme izašla! Bestseller, bestseller! Već imam narudžbe iz inostranstva! Evo, ovo je za vas — zauzeće počasno mjesto u vašoj biblioteci, ona…“
Petrosjan ga sluša bez riječi, a kad se pojavi kratka pauza u toj njegovoj tiradi, pogleda ga odozdo i hladno kaže:
„Edik, nešto si pobrkao — ja ipak imam biblioteku, a ne kiosk za otkup starog papira.“
Gufeljd nije volio dugo da sjedi nad materijalom — mogao je da napravi knjigu za svega nekoliko dana (uz pomoć makaza i ljepila), i to mnogo prije kompjuterske ere. Čak je i zbirka njegovih najboljih partija, My Life in Chess, objavljena u Americi i uz dobre kritike, bila gotovo doslovna prerada knjige „Eduard Gufeljd“, objavljene u Sovjetskom Savezu 1985. godine, koju je napola napisao kijevski novinar Teplicki. Izdajući knjigu pod svojim imenom, Edik je jednostavno zamijenio treće lice prvim, izbrisao nekoliko tada već zastarjelih lojalističkih pasusa i ostavio za lakovjerne zapadne čitaoce, među ostalim, i ovaj:
„Veoma sam ponosan na pet medalja koje su mi uručene u ime vlade. Među njima su i ‘10 godina besprekorne službe’ i ‘15 godina besprekorne službe’. Te me medalje podsjećaju da sam, služeći u redovima Sovjetske armije, ne samo igrao šah i obučavao mlade šahiste, nego i časno obavljao svoju tešku, ali počasnu dužnost. Naravno, samo spoj savjesne službe i sportskih dostignuća donio mi je ta visoka priznanja. Ona su me nadahnjivala na daljnje usavršavanje u šahu…“
Tu je knjigu Gufeljd posvetio majci. Ne naročito originalno, ali uvijek dirljivo posvećenje. Ipak, i tu je Edik ostao vjeran sebi: nije se uzdržao da već jednom prodatu robu na veliko ne proda još jednom – na malo. Dobra polovina poglavlja i partija ima posebna posvećenja. Ne samo istaknutim velemajstorima s kojima je Gufeljd sjedio za šahovskom tablom, nego i uredniku knjige, autoru pohvalnog predgovora, onima koji su mu zapravo pisali knjige – Teplickom, Stecko, Kaliničenku, Nesisu – kao i ljudima koji su mu bili, ili su još mogli biti, od koristi: Florensiju Kampomanesu, Viktoru Baturinskom (čak dvaput), Nikolaju Krogiusu, Datu Tanu, Aleksandru Čikvaidzeu (koga je nazvao Davidom), Aleksandru Rošalju, te raznim ličnostima iz Singapura, Malezije, Hongkonga i Filipina, čija imena ne znače ništa običnom ljubitelju šaha.
Kada sam prije više od četrdeset godina prvi put vidio Gufeljda, bio je to još vitak, tek blago zaobljen mladić upadljive, gotovo pozorišne ljepote. U nekoliko brzopoteznih partija koje smo tada odigrali, Edik je, rokadom bijelih figura, istovremeno postavljao topa na e1, dok bi crnima u holandskoj odbrani sa zvukom udarca prebacivao damu na h5 pravo s d8 – da ne bi gubio tempo u napadu.
Naravno, u turnirskim partijama Gufeljd nije mogao da koristi takve trikove, ali imao je čitav arsenal drugih. Tako bi, gurajući pješaka u završnici, često demonstrativno zgrabio damu koja je stajala pored table, iako je do polja promocije još bio dug put. U ono vrijeme, kada su se partije još prekidale, znao je da napiše na formularu „predajem se“ – i da uopšte ne dođe na nastavak. A jednom u Vilnjusu, kad je, pošavši na doigravanje, shvatio da zapisani potez forsirano gubi, utrčao je u salu i, istrgnuvši iz ruku sudiji koverat, otvorio ga i – pojeo formular partije, sahranivši u sebi tajnu upisanog poteza!
(Nastaviće se)