Evgenij Gik: Ljudi i figure (48.nastavak)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

NOVAC

KO ŽELI DA POSTANE MILIONER (nastavak)

Krajem 2000. jedna sumnjiva kompanija, „Brejn Gejms“, organizovala je meč za prvenstvo svijeta Kasparov – Kramnik. Organizatori nisu planirali nikakve kvalifikacije i isprva su za izazivača imenovali Ananda, a kada je ovaj ponovo odbio, zamijenili su ga Kramnikom. Kandidaturu je predložio sam Kasparov, koji je na kraju upravo zbog toga i nastradao: izgubio je i krunu i novac – njegova „izgubljena dobit“ iznosila je trećinu miliona dolara. Nagradni fond od dva miliona dijelio se u odnosu 2 : 1, i, naravno, Garri nije uzimao u obzir mogućnost da doživi poraz. Kramnik je postao novi šampion, iako ga nisu svi priznali: nije prošao tradicionalne kvalifikacije, uz to, prije toga je izgubio sva glavna takmičenja izazivača u svojoj karijeri, uključujući i meč sa Širovom. Bilo je potrebno nekoliko godina i novih uspjeha prije nego što je Vladimir uvjerio šahovski svijet da je dostojan šampion.

Kirsan Iljumžinov, preuzevši rukovođenje FIDE, postavio je sebi cilj da pristojni honorari ne pripadaju samo eliti. Jednom je priznao da je u šah uložio 50 miliona dolara iz vlastitih sredstava. „Šah je najpametnija igra na svijetu“, voli da ponavlja Kirsan Nikolajevič. „Ali ako si tako pametan, zašto onda nisi bogat?!“

Bokseri i teniseri mogu velemajstorima dati veliku prednost – za par uspješnih aperkata bokser ponekad dobije i nekoliko miliona dolara. Zato je Iljumžinov predložio sopstveni princip razigravanja svjetskog prvenstva: stotinu najjačih igra po nokaut-sistemu, i što velemajstor dalje napreduje, to mu je honorar veći. Prvi put ukupni nagradni fond iznosio je 5 miliona dolara, zatim 3 miliona. Naravno, glavni dio pripadao je pobjednicima. Godine 1998, savladavši Ananda u brzom šahu (klasične partije završile su neriješeno 3:3), Karpov je osvojio titulu svjetskog prvaka FIDE i dobio oko milion dolara, dok su njegovi nasljednici imali nešto manje sreće – njima je pripadalo po pola miliona. (Posljednje prvenstvo svijeta FIDE održano je 2004. godine.)

– Ne pritiska li vas fantastična suma koja se dijeli u ovom meču? – pitao sam osamnaestogodišnjeg Ruslana na jednoj od njegovih konferencija za štampu tokom finalnog meča s Vasilijem Ivančukom.
– Od takvih misli može da se zavrti u glavi, pa se trudim da ih izbacim iz glave – skromno je odgovorio Ponomarjov.

Ali apetit dolazi s jelom. Postavši svjetski prvak, mladi Ruslan počeo je da zahtijeva materijalnu nadoknadu gotovo za svaki svoj korak (moguće po savjetu starijih i iskusnijih kolega). Tako je, kada je njegov meč s Kasparovom, koji je trebalo da ujedini šahovski svijet, bio odložen za nekoliko mjeseci, Ponomarjov odlučio da od Iljumžinova naplati penale od 100 hiljada dolara. A tri sedmice prije početka u Jalti predao je predsjedniku FIDE čitav spisak uslova koje je trebalo ispuniti.

Da, po snazi je Ponomarjovu do Fišera bilo daleko, ali po razmjerama zahtjeva već je mogao da mu parira. Sve se završilo time što Iljumžinov nije popustio Ruslanu, otkazao meč i time srušio ideju ujedinjenja. Novac kvari čovjeka, a šahistu naročito!

Istina, ova priča je prilično mračna. Niko u šahovskom svijetu, uključujući i Kasparova, nije do kraja shvatio Ponomarjovljevo ponašanje. Po svemu sudeći, zahtjeve nije postavljao sam šampion, već neko iza njegovih leđa. U svakom slučaju, kruže glasine da su Ruslan i njegov tim u punom iznosu dobili honorar koji im je pripadao za neodigrani meč.

Velemajstori često održavaju visoko plaćene simultanke, dobijaju nagrade za ljepotu (naravno, ne svoju, već odigranih partija), nastupaju za klubove, pišu članke i knjige. A neki „prodaju“ i svoje ime, pretvarajući ga u zvučnu monetu. Tako su svojevremeno izlazili šahovski mikrokompjuteri „Karpov“, a kasnije su se u prodavnicama pojavili roboti „Kasparov“. Procena­t od prodaje pripadao je njihovim „imenjacima“. Značajne prihode velemajstorima su donosili i mečevi s elektronskim protivnicima. Računarske kompanije imale su svoj interes da ulažu velike sume. Kada je 1997. godine mašina „Dip Blu“ pobijedila Kasparova u ozbiljnom meču, akcije firme IBM, koja je razvila tu mašinu, naglo su porasle (istina, nakon što su računari nadmašili svjetske prvake, velemajstori su ostali bez tog izvora zarade). I još nešto: Kasparov već dugi niz godina drži predavanja u inostranstvu (i na šahovske i na političke teme), piše članke za razne zapadne časopise, za koje dobija superhonorare. Oni su sasvim uporedivi s nagradama na superturnirima.

A Karpov je dugo vremena bio na čelu Upravnog odbora „Arbat-banke“, koju je 2005. godine likvidirao arbitražni sud – banka je bila optužena za veze s kriminalnim strukturama, preko nje su se prali nezakoniti prihodi. Uz aktive od pola milijarde rubalja, banka je tokom jedne godine isplatila u gotovini 22 milijarde. Anatolij Jevgenijevič je priznao da je rijetko dolazio na „posao“ i da nije naročito pratio poslovanje banke. Ko bi u to sumnjao! Dakle, „Arbat-banka“ je propala, ali Karpov, treba pretpostaviti, nije ostao kratkih rukava. Usput, u štampi se pisalo da je bivši šampion bio predsjednik upravnih odbora čak tri različite banke, i da je svima trima Centralna banka oduzela licence…

Odakle dolaze znatna sredstva za šah? Nešto od države, ali uglavnom od istih izvora kao i za film, pozorište i druge vidove umjetnosti – od sponzora. Među biznismenima ima mnogo ljubitelja šaha, dovoljno je pomenuti Renteru, Koka ili Iljumžinova. Povremeno se pojavljuju i novi ljudi spremni da ulažu novac u šah. Meč Kramnika s kompjuterskim programom „Fric“, vrijedan milion dolara, finansirao je princ Bahreina, jedne od najbogatijih država na svijetu. Ali i u Rusiji ima dosta imućnih ljudi i kompanija sposobnih da izdvoje novac za šahovske priredbe. Tako je „Meč novog vijeka“ između reprezentacija Rusije i svijeta 2002. godine sponzorisala Alfa-banka, a za prvi Kup svijeta, održan u Hanti-Mansijsku 2005. godine – koji je zamijenio svjetsko prvenstvo FIDE po nokaut-sistemu – naftne i gasne kompanije izdvojile su više od milion i po dolara.

(Nastaviće se)