Moskva, 1978.
******************
Kako se ovdje ne prisjetiti pronicljive opaske Norberta Wienera:
„U dami i šahu ovaj kriterijum (kriterijum efikasnosti – prim. autora) svodi se na pobjedu ostvarenu prema utvrđenim pravilima. Ta pravila, potpuno različita od normi dobronamjernosti (kurziv Wienerov), jednostavna su i nemilosrdna. U to ne sumnjaju čak ni ona nadarena djeca koja su sposobna da shvate duh tih pravila dok samo letimično prate događaje koji se odvijaju na šahovskoj tabli.
Igrač ponekad može imati velike nedoumice oko izbora najboljeg puta ka pobjedi, ali nema ni najmanju dilemu oko toga da li treba pobijediti ili izgubiti.“
Zato se može žaliti što je prvi svjetski šampion Vilhelm Štajnic sebe nazvao šampionom, a nije se dosjetio da se nazove laureatom. Možda bi se tada u šahu više cijenili ljepota rješenja, rizik, mašta, smjelost, drskost; ne bi bilo zamornih višednevnih mečeva u kojima je važno sačuvati snagu i čekati protivnikove greške, gdje onaj ko prvi rizikuje izgubi, ne bi bilo neatraktivnih, jednostavno nezanimljivih partija.
Naravno, to je složeno pitanje koje se tiče globalne organizacije takmičenja, života šahista i, vjerovatno, sudbine šaha kao sporta. Ono o čemu pišemo predstavlja izraz krajnjeg stanovišta. To činimo otvoreno, svjesno, i još ćemo se vratiti razmatranju ovih ideja. Zar se, zaista, estetika šaha može prepustiti kompoziciji, a da se za praktičnu igru sačuva samo sportski rezultat? Kulturno-istorijska vrijednost šaha jeste upravo u njegovom dubokom estetskom uticaju, koji se, po našem mišljenju, razlikuje od doživljaja i saosjećanja sa sportskom pobjedom ili porazom.
Sa žaljenjem ili bez njega, mora se konstatovati da sportski element u savremenom šahu „potiskuje“ sve ostalo. Čak i nagradu za ljepotu dobija samo jedan pobjednik, a niko ne razmišlja o tome da je partija proizvod stvaralaštva oba protivnika. Danas je nemoguće zamisliti turnir u kojem bi svi učesnici igrali jedno oštro otvaranje — Evansov gambit — sa promjenom boja figura. A prije 100 godina takav turnir je održan.
Ipak, nemojmo gunđati i čeznuti za starim vremenima, već s razumijevanjem prihvatimo to što su šahovske organizacije zabrinute sportskim izborom, dok će ljubitelji lijepog još dugo čekati izdavanje zbirke „100 najboljih partija godine“.
Mnogo godina ranije Levidov je u već pomenutoj knjizi tvrdio da iz spoja sporta i umjetnosti, „spoja jedinstvenog u cjelokupnoj ljudskoj praksi i koji zahtijeva provjeru stvaralačkih snaga, višestruku i stalnu provjeru upravo kroz takmičenje sportskog karaktera — nastaje tragedija šahiste, kakvu, naravno, ne poznaju ni ljudi sporta ni ljudi umjetnosti“.
To je duboka misao. Šah je surov onda kada njegov sportski mehanizam nije dovoljno razumno uređen. Levidov je ove redove napisao razmišljajući o ostarelom Štajnicu. I danas odjeci poraza šahista starije generacije poprimaju, ko zna, dramatične nijanse, a vječna nemilosrdnost mladosti u savremenom šahu stostruko je pojačana procedurom sportskog izbora i sistemom individualnih koeficijenata.
Sudbina šahiste danas se u istoriji mjeri jedinicama rejtinga, koeficijentima profesora Arpada Elo-a.
Bez sumnje, uvođenje sistema individualnih koeficijenata učvrstilo je „status“ savremenog šaha kao sporta u kojem se dostignuća objektivno mjere poenima. Da li je to dobro? Da li je taj sistem napredan? Sve zavisi od polazne tačke.
„…Šah posjeduje rijetku prednost — objektivan metod poređenja uspjeha. Rezultat takmičenja — zbir pobjeda, remija i poraza — daje predstavu o uspješnosti nastupa šahiste, dok u mnogim drugim oblastima umnog rada (nauci, književnosti) precizni kriterijumi ne postoje. Dodajmo da brojčani pokazatelji koji karakterišu igru šahiste omogućavaju ne samo poređenje uspjeha i sposobnosti različitih ljudi, već i dosljedno i jasno praćenje talenta pojedinog šahiste tokom čitave njegove stvaralačke djelatnosti“, — tako je napisao N. Krogijus u jednom članku objavljenom 1972. godine u časopisu „64“.
Ovdje je jasno formulisano određeno stanovište, koje se može osporavati ili prihvatiti. Sa naše tačke gledišta, to stanovište, koje nimalo nije potkrijepljeno naučnim osnovama, predstavlja bezuslovni odraz savremenog procesa uvlačenja šaha u orbitu sporta koji se mjeri poenima. (Inače, ovaj proces je već dobio izvjesno društveno priznanje. Zar autoritativne novine ne objavljuju rezultate turnirske borbe u obliku tabele, koja se ni po čemu ne razlikuje od tabele fudbalskog prvenstva?)
Danas se formira pravi kult individualnih koeficijenata. Nije teško sresti majstore koji svoj koeficijent izračunavaju prije svake partije. Vlastimil Hort navodi da je vidio kako se na jednom omladinskom turniru šahisti nisu pojavljivali na kolo ako je u narednoj partiji njihov Elo koeficijent mogao samo da padne, a nije mogao da poraste — čisto takmičarski interes potpuno je potisnuo stvaralački interes.
Nije slučajno što se Lev Polugajevski početkom 42. prvenstva Sovjetskog Saveza žalio:
„Kakav užasan turnir, u njemu je tako nizak prosječni koeficijent!“
Šta se tu može reći? Može ga se razumjeti, jer je visok rejting postao svojevrsna garancija za dobijanje mjesta na „dobrom“ turniru. Osim toga, kao što kaže francuska poslovica:
„Svako je zadovoljan svojim razumom, ali nije zadovoljan svojim položajem.“
Rejting se kritikuje, ali uglavnom zbog nesavršenosti sistema obračuna:
„…Ponekad se objektivna slika (ovo je komentar uz spisak šahista, rejting-listu FIDE, objavljenu 1974. godine u časopisu „64“ — autori) ovdje iskrivljuje. Šahista koji je jednom uspješno nastupio može dugo ostati među najboljima zahvaljujući jednokratno ‘stečenom kapitalu’. Krug sovjetskih turnira obuhvaćenih Elo-sistemom i dalje je previše uzak, što se odražava na koeficijente naših šahista u usponu.“
Šta ovdje dodati — to je kritika sa stanovišta šaha kao sporta koji se mjeri poenima.
Dakle, postoji problem očuvanja „aritmetičkog renomea“, kako se izrazio Mihail Talj. On je odmah dodao:
„Jedno je aritmetika, a drugo — šah“ (u intervjuu za list „64“ poslije pobjede na 42. prvenstvu SSSR-a).
Mi se možemo samo složiti sa Mihailom Taljem. Pomiriti i uskladiti problem „poena“ sa stvaralačkim problemima nimalo nije jednostavno. To, na primjer, nije uspjelo Bentu Larsenu, koji je odbio da učestvuje na XXI Olimpijadi zato što se rezultati u ekipnim takmičenjima odražavaju na individualni koeficijent.
Larsenovo odbijanje je činjenica privatnog karaktera. Mnogo je opasniji pomak u šahovskoj javnoj svijesti prema šahu zasnovanom na poenima — pomak koji je, po svemu sudeći, jedan od glavnih izvora savremenog šahovskog pragmatizma.
Kada je profesor Arpad Elo 1966. godine predložio uvođenje sistema koeficijenata, on je svoje prijedloge obrazložio i priložio sastavljeni grafikon, svojevrsnu „životnu istoriju rejtinga“. Posmatrajući ga (slika 1), može se jasno predstaviti „međusobni odnos“ šahista najvišeg nivoa kroz istoriju.
Naravno, to je zanimljivo, čak ne toliko zabavno koliko dramatično. Uostalom, bilo bi sasvim dobro kada bi Elo-sistem ostao pomoćno sredstvo istorijskog istraživanja, a ne kada bi ušao u život šaha kao instrument njegove savremene sportske organizacije.
Zanimljivo bi, na primjer, bilo izračunati, kao što je nedavno uradio R. Klark u „Britanskom šahovskom časopisu“, da među 25 najboljih šahista od Štajnica do Fišera na prvo mjesto izlazi Emanuel Lasker.
Ili, na primjer, ponovo provjeriti proračune Sonenborna, koji je još 1890. godine jednostavnim usrednjavanjem poena i procenata izdvojio Vilhelma Štajnica kao vodećeg šahistu za period od 1867. do 1889. godine.
(Nastaviće se)