Achilleas Zographos
2017

24

Druge značajne ličnosti (nastavak)

Harmony Zhu

Djevojčica sa velikim osmijehom i čudom od talenta u muzici i šahu

Harmony Zhu, vesela djevojčica sa velikim osmijehom, već sa devet godina bila je čudo od djeteta sa više talenata. Dva puta je gostovala na CBC televiziji i u emisiji Ellen DeGeneres Show na NBC-u zbog svojih izuzetnih dostignuća u muzici i šahu.

Od ranog djetinjstva nastupala je širom Kanade i istakla se time što je redovno osvajala prve nagrade i stipendije u starijim uzrasnim kategorijama na muzičkim takmičenjima i šahovskim turnirima.

Godine 2012, šestogodišnja Harmony osvojila je prvo mjesto na nacionalnom nivou u kategoriji sedmogodišnjaka na Canadian Music Competition (najprestižnijem muzičkom takmičenju u Kanadi), postavši najmlađa pobjednica u istoriji.

Nastavila je da osvaja prva mjesta u kategorijama osmogodišnjaka i devetogodišnjaka 2013. i 2014. godine, čime je postala jedina učesnica u istoriji koja je tri godine zaredom osvajala prvo mjesto u starijim kategorijama.

Godine 2014, osmogodišnja Harmony proglašena je jednom od „30 mladih kanadskih klasičnih muzičara ispod 30 godina“, i to kao najmlađa u istoriji, zbog svog izuzetnog talenta na klasičnoj muzičkoj sceni.

Sa osam godina preselila se u SAD i iste godine počela da studira na Juilliard Pre-College, kao najmlađa studentkinja u istoriji te institucije. U prvoj godini studija osvojila je i takmičenje za klavirski koncert na Juilliardu, kao najmlađa pobjednica ikada, i planirano je njeno izvođenje u Peter Jay Sharp Theatre u maju.

Takođe je osvojila Grand Prix na VI Chopin International Competition u Hartfordu, Connecticut.

Harmony je dobitnica zlatne medalje na AADGT međunarodnom muzičkom takmičenju i prve nagrade na American Protege International Piano and Strings Competition.

Nakon što je debitovala u Carnegie Hallu sa 7 godina, pozvana je da tamo nastupa tri puta. Nedavno je imala čast da otvori međunarodni festival „Passion of Music 2015“ u Carnegie Hallu.

Njeni talenti ne završavaju se na klaviru. Kao šahovski genije, osvojila je brojne trofeje i medalje na nacionalnim i međunarodnim turnirima. Postala je svjetska prvakinja svoje uzrasne grupe pobjedom na Svjetskom prvenstvu za mlade 2013. godine u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Takođe je i sjevernoamerička šampionka u šahu i već sa 7 godina dobila je titulu Woman Candidate Master.

Kao svestrano dijete, Harmony voli kompoziciju, šah, čitanje, crtanje, pisanje, nauku, matematiku, istoriju, ples, pjevanje, izradu papira, posmatranje prirode, ping-pong i razne sportove. Po njenim riječima: „Znate šta? Ja jednostavno imam strast prema svemu u životu!“

Trenutno studira na Juilliard Pre-College kod Yoheved Kaplinsky, šefice klavirskog odsjeka na Juilliardu.

Harmony Zhu na Twitteru: „Jednostavno imam strast prema svemu u životu! Tako sam srećna!!!“

Svetozar Gligorić

Svaka nota je kao šahovski potez i od tih elemenata stvaraš sopstvenu arhitekturu unutar poznatih pravila. — Svetozar Gligorić

Srpski velemajstor Svetozar Gligorić (1923–2012) bio je jedan od najboljih igrača 20. vijeka. U posljednjoj deceniji života okrenuo se muzici. Sljedeći tekst predstavlja sintezu dva članka Lubomira Kavaleka objavljena u Huffington Postu.

Jedan od vodećih svjetskih šahista 20. vijeka, Svetozar Gligorić, iako izuzetno jak takmičar, nije vjerovao u psihološki rat u šahu. „Ja igram protiv figura“, jednostavno je govorio, i to je postalo naslov njegove autobiografije i životnog stava.

Nakon skoro sedam decenija bavljenja šahom, legendarni srpski velemajstor okrenuo se muzici i objavio izvanredan album How I Survived the 20th Century, kolekciju od 12 kompozicija, uglavnom iz oblasti džeza, bluza i repa.

Gliga ili Gligo, kako su ga zvali prijatelji, zapravo je oduvijek bio vezan za muziku — pasivno, ali duboko, još prije nego što je naučio da čita ili piše. Imao je ogromnu kolekciju muzičkih snimaka i povremeno je svirao gitaru, ali tek sa 80 godina odlučio je da počne da uči klavir i muzičku teoriju.

Kao šahista bio je jugoslovenski prvak dvanaest puta i osvojio skoro 50 međunarodnih turnira. Tokom velike karijere pobijedio je nekoliko svjetskih šampiona poput Mihaila Botvinika, Maksa Evea, Tigrana Petrosjana, Vasilija Smislova i Bobi Fišera.

Više od 30 godina igrao je na prvoj tabli za Jugoslaviju, osvojio 10 medalja na evropskim prvenstvima i 14 olimpijskih medalja. U tom periodu Jugoslavija je osvojila jednu zlatnu, šest srebrnih i pet bronzanih medalja. Takođe je osvojio pet zonskih turnira i učestvovao na dva Kandidatska turnira — u Cirihu 1953. i u Jugoslaviji 1959. godine.

Međutim, šah i muzika nisu bile jedine oblasti u kojima je bio uspješan. Kao autor, njegova knjiga Fischer vs Spassky: The Chess Match of the Century prodala je 400.000 primjeraka.

U kombinaciji sa radom kao plodan šahovski novinar, razvio je društvenu i elegantnu ličnost koja se odražavala i u njegovoj igri i u muzičkom izrazu.

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

24

Druge značajne ličnosti

Ovo poglavlje podijeljeno je na dva dijela, u kojima ćemo pomenuti neke ličnosti čije bi izostavljanje predstavljalo veliki propust. U prvom dijelu počećemo sa Raymond Smullyanom, nastaviti sa Noam D. Elkiesom i završiti sa Harmony Zhu. U drugom dijelu osvrnućemo se na trojicu važnih šahista koji su se takođe bavili muzikom: Svetozar Gligorić, Lajoš Portiš i Emil Sutovski.

Dostignuća Raymond Smullyana i Noam D. Elkiesa toliko su brojna da se čovjek može zapitati kako su uspjeli da se tako briljantno aktivno bave tolikim različitim oblastima. To nesumnjivo ima veze sa intelektima koji funkcionišu izvan granica običnih smrtnika. U krugu njihovih interesovanja matematika, muzika i šah zauzimaju važno mjesto.

Slučaj Harmony Zhu djeluje kao da je izašao iz bajke. Dozvolite mi jedno lično svjedočanstvo. Bio sam upoznat sa njenim velikim pijanističkim talentom preko YouTube snimaka. Gotovo slučajno, dok sam ponovo pregledao grčke učesnike, naišao sam na njeno ime na jednom šahovskom turniru iz 2013. godine. I nije to bio bilo kakav turnir, već Svjetsko prvenstvo za mlade u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u kategoriji djevojčica do 8 godina.

Ime Harmony pojavilo se tamo gdje ga inače nalazimo na svakom muzičkom takmičenju na kojem učestvuje — na samom vrhu! Dakle, postala je svjetska šampionka u svojoj kategoriji, iako je tokom turnira tek napunila sedam godina… Garry Kasparov bio je oduševljen njenom igrom.

Očigledno je da u mozgu Harmony šah i muzika koegzistiraju u savršenoj harmoniji! Možda će u godinama koje dolaze ovo čudo od djeteta iz Kanade osvojiti svjetsku titulu u šahu, istovremeno pobjeđujući na međunarodnim pijanističkim takmičenjima.

Činjenica je da danas intenzivan trening i specijalizacija u bilo kojoj oblasti počinju veoma rano. Iako se fenomen poput Philidora ili Tajmanova vjerovatno neće uskoro ponoviti, za Harmony ništa ne djeluje nemoguće. Bez obzira na to kako će se razvijati njen put, možemo joj samo poželjeti da zadrži istu radost i entuzijazam prema svemu što voli.

Gotovo je sigurno da je pred Harmony velika budućnost.

Pogledajmo sada detaljnije biografije sve troje.

Raymond Smullyan

Matematičar; filozof; pijanista; kompozitor šahovskih problema

Raymond Smullyan (1919–2017) rođen je u Njujorku. Već sa 12 godina osvojio je zlatnu medalju na pijanističkom takmičenju New York Music Week Association. Časove klavira pohađao je kod velikih muzičara kao što su Artur Schnabel, Nadia Boulanger i Alicia de Larrocha.

Držao je koncerte i predavao klavir na Roosevelt koledžu u Čikagu. Nažalost, kasnije je razvio tendonitis desne ruke, što ga je primoralo da odustane od javnih nastupa i okrene se matematici, koju je podjednako volio.

Iz matematike je imao veoma malo formalnog obrazovanja, ali je bio izuzetno talentovan. Pohađao je nekoliko naprednih kurseva na Univerzitetu u Čikagu, dok je istovremeno zarađivao za život kao profesionalni mađioničar!

Zanimljivo je da je, prije nego što je stekao fakultetsku diplomu ili čak završio srednju školu, na osnovu nekoliko briljantnih radova koje je napisao bio postavljen za predavača matematike na Dartmouth koledžu, gdje je radio dvije godine.

Nakon predavanja na Dartmouth koledžu, Univerzitet u Čikagu dodijelio mu je diplomu Bachelor of Arts, djelimično na osnovu kurseva koje nikada nije pohađao, ali ih je uspješno predavao. Potom je nastavio studije na Univerzitetu Princeton, gdje je 1959. godine doktorirao matematiku.

Objavio je šest knjiga i više od četrdeset naučnih radova iz matematike, a širom svijeta poznat je i kao pisac. Autor je više od dvadeset knjiga, od kojih su mnoge prevedene na sedamnaest jezika.

Njegova djela obuhvataju širok spektar disciplina i tema: logičke zagonetke za razonodu, retrogradne šahovske probleme uklopljene u priče o Sherlock Holmesu i „Hiljadu i jednoj noći“, stereo fotografiju, kineski taoizam, psihologiju religijske i mistične svijesti, filozofske fantazije i eseje o različitim aspektima života.

Njegova posljednja knjiga, Some Interesting Memories (u izdanju Thinkers’ Press, Davenport, Iowa), sadrži šarmantan prikaz nekih njegovih najneobičnijih avantura i obiluje vicevima, anegdotama, zagonetkama i paradoksima.

Video-snimke Raymond Smullyana možete pogledati na njegovom YouTube kanalu.

Noam D. Elkies

Matematičar i profesor na Univerzitetu Harvard; svjetski prvak u rješavanju šahovskih problema 1996; kompozitor šahovskih studija i muzike

Noam D. Elkies rođen je 1966. godine u Njujorku. Sa samo 14 godina osvojio je zlatnu medalju uz maksimalan broj poena na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi.

Nakon što je diplomirao kao najbolji student generacije sa 18 godina, sa najvišim počastima iz matematike i muzike, doktorirao je već sa 20 godina pod mentorstvom Benedict Grossa i Barry Mazura na Univerzitetu Harvard.

Sa 26 godina postao je redovni profesor sa stalnim zvanjem, čime je postao najmlađi redovni profesor u istoriji Harvarda.

Godine 1987. dokazao je da je eliptička kriva nad racionalnim brojevima supersingularna za beskonačno mnogo prostih brojeva. Godine 1988. opovrgao je Eulerovu pretpostavku o sumi stepena za četvrte stepene.

Njegov rad na tim problemima donio mu je veliko priznanje i mjesto vanrednog profesora na Harvardu 1990. godine. Elkies je takođe član Harvardove Lowell House zajednice.

Pored matematike, Elkies je uspješan kompozitor i rješavač šahovskih problema — osvojio je Svjetsko prvenstvo u rješavanju šahovskih problema 1996. godine — kao i kompozitor muzike.

Poznat je po svom znanju o vezama između matematike i muzike, a član je i Savjetodavnog odbora časopisa Journal of Mathematics and Music.

Treba dodati i da je Elkies detaljno istraživao veze između matematike i šaha.

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

21

Mihail Talj:

„Više volim da uporedim šah sa muzikom.“

Ako zaista postoji kolektivna šahovska podsvijest, onda je 8. svjetski šampion, Letonac Mihail Talj (1937–1992), zapamćen kao najveći šahovski umjetnik. Ne postoji šahista koji nije sanjao da odigra partiju nalik „Mađioničaru iz Rige“. Njegova nekonvencionalna igra i dalje intrigira šahiste širom svijeta kao nijedna druga.

Talj je volio igru. Po prirodi optimista, bio je spreman da igra sa bilo kim, u bilo koje vrijeme, samo zbog čiste radosti igre. Način na koji je igrao bio je ne samo uzbudljiv, već i posebno efektan. U godinama 1957–1960. pravio je čuda: sovjetski prvak 1957. i 1958, pobjednik Međuzonskog turnira 1958. u Portorožu i olimpijski šampion sa sovjetskim timom u Minhenu, pobjednik Cirihu 1959. i Turnira kandidata iste godine u Jugoslaviji, a zatim i svjetski šampion 1960. pobjedom nad Mihail Botvinikom u Moskvi.

U krhkom zdravstvenom stanju i potpuno neosjetljiv na njega, zadržao je titulu samo jednu godinu. Ipak, nastavio je da igra nevjerovatne partije. Paradoksalno, iako je postao legenda zbog spektakularnih i rizičnih partija, drži svjetski rekord od 95 uzastopnih partija (od oktobra 1973. do oktobra 1974) na velemajstorskom nivou bez poraza. Godine 1988. osvojio je Svjetsko prvenstvo u brzopoteznom šahu, ispred Anatolija Karpova i Garija Kasparova.

Vjerovatno naj„jazz“ igrač među svjetskim šampionima, njegov stil bio je pun iznenadnih obrta i složenih preokreta. Tražio je haotične pozicije na tabli, dovodeći u pitanje značaj materijalne prednosti. Sam je govorio:

„Moraš odvesti protivnika u duboku mračnu šumu gdje je 2+2=5, a put napolje dovoljno širok samo za jednog.“

Talj je dokaz teze da se ličnost čovjeka ogleda u njegovom stilu igre. Prema riječima njegovog prijatelja velemajstora Genna Sosonka, njegov privatni život je bio jednako haotičan, uz zanemarivanje materijalnih stvari:

„Pokazivao je malo interesovanja za svoje zdravlje ili izgled, ili za to šta drugi misle o njemu. Bio je kao da je sa druge planete, i samo ga je jedna stvar zaista uzbuđivala i interesovala: šah.“

Pripadao je toj rijetkoj kategoriji ljudi koji, kao da se to podrazumijeva, odbacuju sve čemu većina teži, i kroz život idu laganim korakom, kao izabranici sudbine, ukras svijeta. Dok je sagorijevao svoj život, znao je da to nije generalna proba i da druge neće biti. Ali nije želio i nije mogao da živi drugačije.

Ipak, jedan aspekt koji je do danas relativno nepoznat čak i njegovim obožavaocima jeste da je Talj, pored studija književnosti, imao i strast prema muzici. Prema Sosonku:

[…] Uprkos fizičkom nedostatku — od rođenja je imao samo tri prsta na desnoj ruci — svirao je klavir, i to nimalo loše. Njegova prva supruga, Sally, sjeća se da je veče kada su se upoznali Miša svirao neke Šopenove etide. Pored Šopena, Čajkovski i Rahmanjinov bili su njegovi omiljeni kompozitori.

Nekoliko mjeseci prije prvog meča sa Botvinik, zamolio je poznatu pijanistkinju Bella Davidovič, sa kojom je Talj bio posebno prijateljski povezan, da li je „Elegija“ od Rahmanjinova dio njenog repertoara. Kada je saznao da nije, rekao je: „Obećaj mi da ćeš nakon moje pobjede nad Botvinikom odsvirati to na završnom koncertu.“

U Sovjetskom Savezu u to vrijeme, nakon otvaranja ili zatvaranja šahovskog turnira ili meča, bio je običaj da se organizuje koncert raznovrsnog programa. Uveče nakon 17. partije, kada je rezultat meča postao 10–7 u Taljevu korist, zazvonio je telefon u stanu Davidovič: „Možeš početi da vježbaš ‘Elegiju’…“ Kada izvodi Rahmanjinovljevu „Elegiju“, Bella Davidovič uvijek se sjeti Miše Talja i one večeri u Puškin teatru, kada ju je prvi put izvela.

Trener i mentor Talja bio je Alexander Koblenz (1916–1993). Iako nije bio velemajstor, Koblenz je bio snažan i veoma cijenjen igrač. Četiri puta je osvajao prvenstvo Letonije i trenirao sovjetski olimpijski tim 1956. u Moskvi i 1960. u Lajpcigu. Talj ga je zvao „Maestro“. I ne bez razloga, jer je Koblenz bio i dobar tenor. Sosonko opisuje njihov odnos:

Krajem 40-ih, susret sa mršavim dječakom prodornih crnih očiju trebalo je da ima odlučujući uticaj na Maestrin život tokom mnogo godina. Taj dječak zvao se Misha Talj.

Počeo je da dolazi kod Koblenza kući i na njegovu daču. Časovi su postali redovni, često su trajali satima. Već tada bila je očigledna njegova oštra kombinatorna vizija, munjevito računanje varijanti i, što je najvažnije, njegova nesebična fascinacija šahom. Mislim da su te godine, do osvajanja titule svjetskog šampiona 1960, bile najplodnije i najsrećnije u životu Koblenza. On je vrlo dobro razumio svoju ulogu u odnosu učitelj–učenik, često citirajući Heinricha Neuhausa, učitelja velikog Sviatoslava Richtera: „Geniji se ne mogu stvoriti, samo se mogu stvoriti uslovi za njihov razvoj.“

„Neću sakriti činjenicu da volim da čujem reakciju publike nakon žrtve figure ili pješaka. Ne mislim da u tome ima nešto loše; nijedan umjetnik ili muzičar nije ravnodušan prema reakcijama publike.“ — Mihail Talj

Talj je očigledno dijelio ljubav svog učitelja prema muzici. U TV intervjuu koji je dao 1987. godine, govorio je o srodnosti između muzike i šaha, upoređujući muzičke kompozitore sa šahistima. Ovo je bio njegov odgovor na pitanje koje je postavio Leonid Abalkin:

Leonid Abalkin (snimak): Šta mislite o šahu ne kao profesionalnom sportu, već kao kulturnom fenomenu? Koja je estetska vrijednost šaha, da li on ima ulogu u razvoju estetskih osjećaja ili čak nekih etičkih kvaliteta?

Mihail Talj: […] Mnogi ljudi porede šah sa matematikom. Smatraju da šahista treba da bude i matematičar. Lično ne volim tu analogiju. Više volim da uporedim šah sa muzikom. Posmatrajući partije Botvinika, osjećam u njima Bahovu temeljnost: ne možete ukloniti ni jednu jedinu notu, a da ne rizikujete da srušite čitavu konstrukciju. Dubina i mekoća Čajkovskog i Smislova. Elegancija Keresa i Šopena. Virtuoznost Petrosiana i Liszta… To su samo asocijacije, ništa više, ne mogu ništa protiv toga. Danas, u bogatom svijetu, kada imamo elektroniku, kada imamo mnogo stranih jezika, živih, mrtvih i još nerođenih, kada imamo umjetničko klizanje, moguće je živjeti i bez šaha. Ali vjerujte mi: bez šaha, čovjek će osjećati da mu nešto nedostaje.

Taljeve blistave žrtve, bez obzira na njegove velike računske sposobnosti, bile su uglavnom intuitivne i nejasne. Pogledajmo jedan primjer:

Talj – Vasjukov, Kijev 1964. U ovoj poziciji Talj je odigrao 19.Nxg7!?

Ono što je još zanimljivije u ovoj partiji i potezu 19.Nxg7!? jeste sljedeći hipotetički intervju između Talja (šahiste) i novinara, pri čemu je novinar najvjerovatnije sam Talj. Tekst se može naći u jednoj od najboljih šahovskih knjiga ikada napisanih:

Novinar: Možda nije zgodno da vas prekidam u ovako važnom trenutku, ali bih ipak volio da znam da li vam tokom partije ikada dolaze sporedne misli u glavu?

Šahista: O da! Na primjer, nikada neću zaboraviti svoju partiju sa velemajstorom Vasjukovim na jednom od prvenstava SSSR-a. Došli smo do veoma komplikovane pozicije u kojoj sam namjeravao da žrtvujem skakača. Žrtva nije bila potpuno očigledna i postojalo je mnogo mogućih varijanti, ali kada sam ih pažljivo počeo analizirati, na moju užasnu spoznaju, shvatio sam da od toga neće biti ništa. Ideje su se nizale jedna za drugom. Prenosio bih suptilan odgovor protivnika, koji je u jednom slučaju funkcionisao, na drugu situaciju gdje bi se, naravno, pokazalo da je potpuno beskorisno. Kao rezultat toga, moja glava se ispunila potpuno haotičnom gomilom raznih poteza, i čuveno „drvo varijanti“, iz kojeg treneri preporučuju da se sijeku „male grane“, u ovom slučaju se širilo nevjerovatnom brzinom.

I tada sam odjednom, iz nekog razloga, podsjetio na klasični dvostih Korneja Ivanoviča Čukovskog:

„Oh, kakav je to težak posao bio
izvući iz močvare nilskog konja.“

Ne znam kakvim asocijacijama je taj nilski konj dospio na šahovsku tablu, ali iako su posmatrači bili uvjereni da i dalje proučavam poziciju, ja sam, uprkos svom humanističkom obrazovanju, u tom trenutku pokušavao da shvatim: kako bi se uopšte izvukao nilski konj iz močvare? Sjećam se kako su mi kroz misli prolazile dizalice, poluge, helikopteri, pa čak i konopac i ljestve. Nakon dugog razmišljanja, kao inženjer sam priznao poraz i zlobno pomislio: „E pa, neka se udavi!“

Odjednom je nilski konj nestao, kao što se i pojavio — sam od sebe, sa šahovske table! Odmah je pozicija prestala da izgleda toliko komplikovano. Nekako sam shvatio da nije moguće izračunati sve varijante i da je žrtva skakača po svojoj prirodi čisto intuitivna. Pošto je obećavala zanimljivu partiju, nijesam mogao da se suzdržim i odigrao sam je.

Sutradan sam sa zadovoljstvom u novinama pročitao kako je Mihail Talj, nakon pažljivog razmišljanja od 40 minuta, odigrao precizno izračunatu žrtvu figure. […]

Ovo je kao da čitate intervju nekog nadrealističkog umjetnika koji opisuje svoje misli u kreativnom stanju. Kanađanin genijalni pijanista Glenn Gould takođe pada na pamet sa svojim duhovitim „self-intervjuima“.

Talj je ostao vjeran sebi do samog kraja. Pateći od otkazivanja bubrega, što ga je ubrzo i koštalo života, učestvovao je na Moskovskom prvenstvu u brzopoteznom šahu 1992. godine. Gari Kasparov, nakon što je izgubio od njega, rekao je:

„Izgubio sam na vrijeme jer nisam mogao da riješim sve probleme koje mi je postavio u 5 minuta. To je neka vrsta više šahovske istine — da je i u svojim posljednjim danima i dalje mogao da igra onu vrstu šaha koja ga je učinila besmrtnim.“

Talj je imao 55 godina. Umro je mjesec dana kasnije.

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

19
Mark Tajmanov: Stajanje na dva vrha

„Mislim da se moj ukus u muzici odražava u mom šahovskom stilu. Šah doživljavam prije svega kao umjetnost, i kada igram šah, trudim se da to činim kao umjetnik. Šahisti koji dijele moj umjetnički credo najbliži su mi.“
— Mark Tajmanov

Mark Tajmanov (1926–2016) je legenda: vrhunski velemajstor koji je u svojoj dugoj karijeri pobijedio šest svjetskih prvaka, koncertni pijanista dovoljno dobar da ga je Philips uvrstio među najbolje pijaniste 20. vijeka u kolekciji “Great Pianists of the 20th Century” (kao pijanistički duo sa Lyubov Bruk) i autor mnogih zanimljivih šahovskih knjiga. Srećom, kroz svoje tekstove i intervjue Tajmanov je ostavio mnogo informacija o svojim razmišljanjima o šahu i muzici. Ono što slijedi je reprodukcija dijelova iz njegove knjige Tajmanov’s Selected Games.

Uvod

[…] dobro je poznato da svaki vrhunski šahista ima svoj strogo individualni način igre, svoj stil. A stil, kako je rekao veliki ruski pisac Anton Čehov, to je sam čovjek. I kao što grafolog može odrediti karakter iz rukopisa, tako i šahovska partija otkriva ličnost svog tvorca.

U narednom poglavlju Tajmanov govori o svom životu, šahu i muzici:

Umjesto autobiografije

Uobičajena izjava nekih mojih kolega „Šah je moj život, ali moj život nije samo šah“ (ili varijacije na tu temu) je nešto što mogu izgovoriti ne samo sa uvjerenjem, nego i sa potpunim opravdanjem. Od djetinjstva sam bio vjeran sluga dvojici gospodara — pored šaha, tu je uvijek bila muzika. Pored toga, u šah sam došao zahvaljujući muzici i… preko filma.

Studirao sam u muzičkoj školi, u klasi klavira, kada je jedan od glavnih filmskih studija mog rodnog grada pripremao snimanje filma o mladim talentima i tražio nekoga za glavnu ulogu. Izbor je pao na desetogodišnjeg kovrdžavog dječaka, koji je nakon posebnih testova potvrđen za tu ulogu. Taj srećni dječak bio sam ja, a film Beethoven Concert, u kojem sam dobio ulogu mladog violiniste (zbog toga sam oko godinu dana morao da savladam i tu „srodnu profesiju“), bio je veoma uspješan i 1937. godine osvojio je jednu od glavnih nagrada na međunarodnom filmskom festivalu.

Tako sam sasvim neočekivano postao filmska zvijezda, a kada je tada u Lenjingradu otvorena veličanstvena Palata pionira, gdje su nadarena djeca mogla razvijati svoje sposobnosti u raznim oblastima kulture — umjetnosti, sportu i znanju — bio sam pozvan kao „počasni“ gost. Tamo se desio novi preokret u mom životu: na pitanje ljubaznog direktora gdje bih želio da učim, kao po nalogu unutrašnjeg glasa odgovorio sam: „U šahovskom klubu.“ Od tog trenutka klavir i šah postali su dominantne odrednice mog života i nikada me nisu napustili.

Kao muzičar završio sam Lenjingradsku konzervatoriju i započeo opsežan koncertni program u zemlji i inostranstvu. Kao šahista takođe sam brzo napredovao i dosljedno sticao sve veća priznanja: sa 20 godina postao sam majstor SSSR-a, sa 24 međunarodni majstor, a sa 26 međunarodni velemajstor.

Great Pianists of the 20th Century od Philipsa: Lyubov Bruk i Mark Tajmanov.
Slušajte ih na: https://www.youtube.com/watch?v=3GpSt-14WqY

Često su me pitali kako sam tokom decenija uspio da uspješno spojim dvije tako teške i međusobno različite profesije, i jedino što sam mogao da uradim bilo je da se našalim na tu temu. Govorio sam da ne miješam svoje nastupe, nego ih naizmjenično obavljam: kada sam dugo držao koncerte, odmarao sam se od šaha, a kada sam učestvovao u nekoliko turnira zaredom, odmarao sam se od muzike. Ukratko, moj život je bio jedan neprekidan odmor…

A postavljalo se i drugo pitanje koje su mi novinari često upućivali: da li mi jedna profesija smeta drugoj i da li bih postigao više da sam se odrekao jedne od njih? Odgovarao sam iskreno i uvjereno — nisam bio uvjeren da bih, odustajanjem od jedne svoje vokacije, značajno napredovao u drugoj, ali sam siguran da bi moj život izgubio svoju raznolikost i sklad. Jer, prelaskom iz muzike, koja raduje srce, u šah, koji uzbuđuje um, uspijevao sam da zadržim odmjeren odnos prema oba ova divna oblika stvaralaštva i da ne preuveličavam ni značaj uspjeha koji su dolazili, ni razočaranja zbog neizbježnih neuspjeha…

A zatim su se pojavili i novinarstvo i književni rad, pa je moje polje kreativnog izražavanja postalo još šire. Tokom moje duge muzičke karijere odsvirao sam stotine koncerata u mnogim zemljama svijeta, a ploče klasične i romantične muzike u mojoj izvedbi prodavane su u hiljadama primjeraka. Kao šahista takmičio sam se gotovo širom svijeta, osvajao sam desetine velikih međunarodnih turnira, bio sam šampion Rusije i Sovjetskog Saveza, dva puta kandidat za svjetsku titulu, osvojio sam svjetsko prvenstvo za studente i dva puta za veterane, a sa ekipom SSSR-a četiri puta sam bio šampion Evrope i olimpijski šampion. Kao analitičar i autor napisao sam desetak knjiga o šahovskoj teoriji i memoara, koji su objavljeni na mnogim jezicima. Ukratko, sva tri aspekta mog profesionalnog poziva donijela su mi i zadovoljstvo i osjećaj srećnog samoizražavanja.

Naravno, uvijek je neizbježno pomalo tužno kada se sumira život. Ali, nažalost, uprkos mom prirodnom optimizmu, više ne vjerujem, kao ranije, da su moja najbolja ostvarenja tek ispred mene i da moje najbolje partije još nijesu odigrane. Zato sa posebnim uzbuđenjem biram iz prošlosti svoja najbolja stvaralačka dostignuća i nudim ih u nadi da ću zadobiti odobravanje radoznalog čitaoca.

U vezi sa njegovom dvostrukom karijerom, zanimljivo je takođe primijetiti njegov odgovor na sljedeće pitanje:

Mark Evgenjevich, na vašoj vizit-karti piše: „Mark Tajmanov. Velemajstor, pijanista.“ Dakle, šah ipak dolazi prvi?

Recimo da je to po abecedi. Još uvijek nisam odredio šta mi je prvo. Ne osjećam da bih imao veliki uspjeh da sam svoju volju posvetio samo jednoj stvari. Mislim da sam, s obzirom na mogućnosti koje su mi priroda i život dali, postigao maksimum koji sam mogao. Srećom, imam slab karakter, pa nikada nisam donio odluku da se posvetim samo jednoj od svojih profesija. I veoma sam sretan zbog toga. Jer da sam odbacio šah ili muziku, moj život ne bi bio dvostruko, nego „sto puta manje zanimljiv“. Prvo, muzika i šah su divna kombinacija — kako kažu — za um i za srce. A drugo, krug mojih poznanstava se znatno proširio upravo zato što sam ih kombinovao. Osim toga, psihološki, uvijek sam imao nešto na šta mogu da se oslonim. Čovjek koji doživi ozbiljan neuspjeh u jednoj profesiji je nesrećan. To je nešto sasvim drugo ako imaš drugo zanimanje koje je jednako važno i koje voliš jednako jako.

U svojoj bogatoj karijeri Tajmanov je upoznao mnoge poznate umjetnike. Slijedi anegdota o Dmitriju Šostakoviču:

[…] Dmitrij Šostakovič je volio šah. Ispričao mi je jednu priču iz svog života. Početkom 1920-ih zarađivao je dodatni novac kao pijanista u kinu „Barrikada“ za nijeme filmove. Jednom je tokom pauze primijetio visokog plavokosog čovjeka koji je proučavao poziciju u holu. Mitya je prišao stolu i čuo: „Mladi čovječe, igrate li šah? Još ima vremena prije početka predstave.“ „Nisam bio siguran: bio sam slab igrač,“ rekao je Šostakovič, „ali znatiželja je pobijedila i prihvatio sam izazov. Moji loši potezi su iznenadili mog protivnika, gledao me je u čudu. Partija je logično završena time što sam matiran.“ „Nemojte se uznemiravati,“ rekao je moj protivnik. „Izgubili ste od Aleksandra Aljehina.“

1.jul 1971. — posljednja partija meča u Vancouveru.

Nema uspjeha bez neuspjeha. Tajmanov je izgubio 6–0 od nezaustavljivog BobijaFišera u njihovom kandidatskom meču za Svjetsko prvenstvo 1971. godine. „Taj dramatični meč pretvorio je moj život u pakao.“ Po njegovim riječima, muzika mu je bila utjeha neko vrijeme nakon tog uništavajućeg poraza.

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

17
Prokofjevljeva strast (nastavak)

Njih dvojica su naredne noći, poslije simultanke, proveli neko vrijeme zajedno sa prijateljima u Baškirovljevoj kući:

‘Baškirov me je pozvao kući na čaj i rekao sam da je kasno, ali pošto sam znao da dolazi Kapablanka, prihvatio sam poziv. […] Zajedno smo izašli iz kuće. Rekao sam da ću pješačiti, a isto je učinio i on. Pošto smo razmijenili nekoliko riječi o zori, odlučio sam da ćutim, kao i on. Hodali smo brzo i teško sam ga pratio. Nakon otprilike dvadeset minuta hoda, Kapablanka je počeo da govori i pitao me da li je tačno da idem u London preko Švajcarske i kada; […] Kasnije smo spontano počeli da razgovaramo o stvarima oko nas. Bio je veoma impresioniran ljudima koji su noću izlazili na Nevski prospekt. Žustrim korakom stigli smo do ugla Sadovaje i Voznesenske, gdje smo se rastali — on prema hotelu Astorija, a ja prema Prvoj Roti. Bilo je tri sata ujutro i već sasvim svijetlo.’

Evo jedne anegdote koju prenosi Mihail Botvinik, patrijarh ruskog šaha:

„[…] Upoznao sam Prokofjeva 1936. godine, u jeku Trećeg međunarodnog šahovskog turnira u Moskvi. I sam je bio prvoklasni šahista i nikada nije propuštao partije. Njegova pozicija na turniru bila je delikatna i tokom čitavog događaja zadržavao je strogo neutralan stav, jer, iako su njegove simpatije prirodno bile na mojoj strani kao mladog sovjetskog šampiona, nije mogao željeti poraz bivšeg svjetskog šampiona Kapablanke, koji mu je bio lični prijatelj. Nekoliko mjeseci kasnije Kapablanka i ja podijelili smo prvo mjesto na turniru u Notingemu, u Engleskoj. Kada je turnir završen, primio sam telegram čestitke od Sergeja Sergejeviča. Bio sam, naravno, veoma zadovoljan i, ne razmišljajući, pokazao sam telegram Kapablanki, koji je tada bio sa mnom. Odmah sam shvatio da sam pogriješio — po izrazu njegovog lica vidio sam da on nije dobio telegram od Prokofjeva.

Dva sata kasnije Kapablanka mi je prišao ozaren — i on je dobio telegram. Naravno, Sergej Sergejevič poslao je oba telegrama u isto vrijeme, ali su službenici moskovskog telegrafa očigledno smatrali da sovjetski šampion treba prvi da dobije svoju poruku.“

Portret Prokofjeva kao šahiste biće upotpunjen još jednim karakterističnim događajem koji prenosi Botvinik:“

            „[…] Igrao sam šah sa Prokofjevom nekoliko puta. Igrao je veoma energično i otvoreno. Njegov uobičajeni metod bio je da pokrene napad koji je vodio vješto i domišljato. Očigledno nije mario za odbrambenu taktiku. Njegova bolest nije umanjila njegovo interesovanje za šah.

U maju 1949. godine poznati šahista J. G. Rohlin i ja posjetili smo Prokofjeva u njegovoj vikendici na Nikolinoj Gori. Sergej Sergejevič je bolestan ležao u krevetu i izgledao veoma loše, ali čim je ugledao Rohlina, živnuo je. ‘Gdje je onaj tom meča između Štajnica i Laskera iz 1894. koji ste mi obećali?’, zahtijevao je. Jadni Rohlin, koji je očigledno potpuno zaboravio na to, bio je veoma postiđen. […]“

Prokofjev i Moroljev igraju šah 1909. godine.

Evo njegove partije sa velikim francuskim kompozitorom Maurice Ravelom, odigrane u Mon La Žoliju 1924. godine.

Prokofjev – Ravel

1.Sf6 2. c4 e6 3. Sc3 Lb4 4. Lg5 Sc6 5. e3 0-0 6. Ld3 d5 7. Sge2 a5 8. Dc2 h6 9. h4 hxg5 10. hxg5 Te8 11. gxf6 Dxf6 12. 0-0-0 dxc4 13. Lh7+ Kf8 14. Se4 De7 15. Sf4 b5 16. Th5 e5 17. Sg6+ fxg6 18. Lxg6 Le6 19. Tdh1 Tad8 20. Tf5+ Kg8 21. De2 Lxf5 22. Th8+ Kxh8 23. Dh5+ Kg8 24. Dh7+ Kf8 25. Dh8# 1–0

18
Kejdž i Dišan: Reunion

Reunion je bio performans održan u teatru Ryerson Theatre u Toronto, 5. marta 1968. godine. Da bismo bolje razumjeli koncept ovog performansa, ukratko ćemo predstaviti profile njegovih protagonista, Džona Kejdža i Marsela Dišana.

Džon Kejdž

Avangardni kompozitor John Cage (1912–1992) rođen je u Los Angeles. Njegove inovacije, muzička djela, spisi i život svrstavaju ga među vodeće umjetničke ličnosti 20. vijeka. Njegov učitelj Arnold Schönberg opisao ga je kao „ne kompozitora, već genijalnog pronalazača“. Kejdž je volio šah i u poznijim godinama često je provodio vrijeme igrajući partije sa prijateljima. Godine 1944. naslikao je djelo pod nazivom Chess Pieces. Prošlo je više od šezdeset godina prije nego što je pijanistkinja Margaret Leng Tan napravila transkripciju nota prikazanih na slici u izvodljivu partituru.

Šah je za Kejdža bio i sredstvo da ostvari želju da se približi Marcel Duchampu, tako što ga je zamolio da ga nauči da igra. Da li je bio inspirisan Šenbergovim Koalicionim šahom kada je stvarao projekat zasnovan na kraljevskoj igri, ostaće nepoznato. Činjenica je da je Reunion spojio zvuk i šah. Zašto zvuk, a ne muziku? U svojoj knjizi Silence, koju je John Rockwell u New York Timesu opisao kao najuticajniji kanal za prenos istočnjačke misli i religijskih ideja u umjetničku avangardu, Kejdž piše:

„Ako je riječ ‘muzika’ sveta i rezervisana za instrumente osamnaestog i devetnaestog vijeka, možemo upotrijebiti smisleniji izraz: organizacija zvuka.“

Kejdž je bio antiakademski kompozitor i pionir eksperimentalne muzike. Sljedeći tekst Brian Enoa sažima njen duh:

„[…] S jedne strane, pozdravljamo ideju muzike kao izrazito fizičkog, čulnog entiteta — muzike oslobođene narativa i književnih struktura, slobodne da bude čisto zvučno iskustvo. S druge strane, podržavali smo ideju muzike kao izrazito intelektualnog, duhovnog iskustva, mjesta na kojem možemo ispitivati filozofske postavke ili oblikovati intrigantne procedure nalik igrama. Oba ova aspekta oduvijek su bila prisutna u muzici, ali ih je eksperimentalna muzika posebno istakla […].“

Kejdžova estetika zasnivala se na ideji odvajanja sopstvene ličnosti od djela. Kao veliki poštovalac Dišana, u svoj rad uključio je postupke slučajnosti, baš kao i njegov idol. Napisao je i: „Jedan način proučavanja muzike: proučavati Dišana.“

Godine 1952. napisao je 4′33″, vjerovatno svoje najpoznatije djelo. To je kompozicija u trajanju od četiri minuta i trideset tri sekunde, uz uputstvo izvođaču ili izvođačima da ne sviraju svoje instrumente, kako bi se naglasila činjenica da apsolutna tišina ne postoji. Dužina te „tišine“ ima simbolično značenje. Izražena u sekundama, iznosi 273. Apsolutna nula na Celzijusovoj skali iznosi −273,15°. To je tačka u kojoj prestaje svako molekularno kretanje…

Njegova filozofija dokumentovana je u njegovim vlastitim spisima.

Komentarišući, na primjer u Silence, dva svoja glavna uticaja — dadaizam i zen — napisao je:

„[…] ni dadaizam ni zen nijesu nešto fiksno i opipljivo. Oni se mijenjaju; i na sasvim različite načine, u različitim mjestima i vremenima, podstiču djelovanje. Ono što je dadaizam bio dvadesetih godina danas je, uz izuzetak djela Marsela Dišana, samo umjetnost.“

Ovo je rekao o predavanju koje je održao oko 1949. godine u Klubu umjetnika u Njujorku (Predavanje o ničemu):

„[…] Ovo Predavanje o ničemu napisano je u istoj ritmičkoj strukturi koju sam tada koristio u svojim muzičkim kompozicijama (Sonate i interludiji, Tri plesa itd.). Jedna od strukturnih podjela bila je ponavljanje, nekih četrnaest puta, jedne iste stranice na kojoj se pojavljivao refren: ‘Ako je neko pospan, neka zaspi.’ […] Kada me je M. C. Richards pitala zašto jednom ne održim konvencionalno informativno predavanje, dodajući da bi to bilo najšokantnije što bih mogao da uradim, odgovorio sam: ‘Ne držim ova predavanja da bih iznenadio ljude, već iz potrebe za poezijom. Po mom mišljenju, poezija nije proza samo zato što je na neki način formalizovana. Ona nije poezija zbog svog sadržaja ili dvosmislenosti, već zato što dopušta da se muzički elementi (vrijeme, zvuk) uvedu u svijet riječi.’“

John Cage Šahovske figure

„[…] Ručno ispisujući muzičku partituru naizmjeničnim intervalima crnog i bijelog mastila preko sive kvadratne podloge, Kejdž je stvorio mrežu šahovske table. Muzička partitura dodaje zvučnu dimenziju ravnoj, mrežastoj ‘slici’-tabli, nudeći predmet koji može i da se svira i da se na njemu igra.“

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

15. Rihard Reti i atonalnost

„Reti studira matematiku, iako nije suvoparan matematičar; predstavlja Beč, a da pritom nije Bečlija; rođen je u staroj Ugarskoj, ali ne zna mađarski; govori neobično brzo samo zato da bi djelovao još zrelije i promišljenije; i ipak će postati najbolji šahista, a da pritom neće postati svjetski prvak.”
— Savielly Tartakower, Die Hypermoderne Schachpartie

Richard Réti napustio je karijeru u matematici i fizici u Beču zbog svoje voljene igre — šaha. Ovaj majstor bio je istinski umjetnik, kako u svojoj igri, tako i u brojnim tekstovima o šahu. U jednom trenutku držao je rekord u simultanki naslijepo, igrajući čak 29 partija bez gledanja table i figura. Reti je bio jedan od osnivača „hipermoderne škole“, a njegove velike sposobnosti bile su praćene šarmantnom i skromnom ličnošću, zbog čega je njegova prerana smrt predstavljala veliki gubitak za šahovski svijet u svakom pogledu.
— Brian Harley

Reti je bio i veliki šahovski kompozitor. Njegova studija predstavljena u poglavlju 8 „Kompleksnost i ljepota“ jedna je od najpoznatijih. Kao što je već pomenuto, bio je jedan od osnivača takozvane hipermoderne škole šaha, koja se pojavila oko 1920. godine.

Jedan od glavnih doprinosa hipermodernista bio je drugačiji filozofski pristup otvaranju. Do dvadesetih godina XX vijeka klasičan način razvoja u otvaranju uglavnom se zasnivao na tome da obe strane igraju simetrične poteze centralnim pješacima. Do tada je ogromna većina partija počinjala ili kraljevim pješakom (1.e4 e5) ili daminim pješakom (1.d4 d5). Kao rezultat toga, već prvi potez često je postavljao temelje za stvaranje stabilnih pješačkih formacija u centru.

Igrači poput Retija ili Aaron Nimzowitsch predložili su drugačiji pristup. Preispitujući značaj pješaka u centru, oni su kroz svoje partije i spise pokazali da je moguće kontrolisati centralna polja indirektno figurama, umjesto pješacima. Ideja je bila da se izbjegne prerano davanje partiji determinističkog karaktera, održavanjem pješačkog lanca nefiksiranim. Tipičan potez u tom smislu je 1.Sf3.

Slično tome, zapadna tradicija klasične muzike od renesanse pa do 1910. godine bila je zasnovana na harmoniji čiji je glavni princip postojanje tonalnog centra: muzičke kompozicije organizovane su na osnovu dijatonske ljestvice oko centralnog tona — tonike.

Arnold Schoenberg 1908. godine, svojim Drugim gudačkim kvartetom op. 10, ruši pravila tonalne harmonije. Završni, četvrti stav Entrückung predstavlja prvi primjer takozvane atonalne muzike. U ovom stavu svi tonovi imaju jednaku ulogu; ne postoji hijerarhija. Rađanje novog sistema nije bilo slučajno, već prirodna posljedica njemačkog ekspresionizma.

Revolucionarne teorije u nauci i umjetnosti pripremile su teren za razvoj novih pravaca i u šahu i u muzici. Svijet se ubrzano mijenjao. Pogledajmo neke karakteristične događaje iz perioda 1900–1922:

• 1900 — Sigmund Freud objavljuje Tumačenje snova (Die Traumdeutung).
• 1903 — prvi let braće Wright brothers.
• 1905 — Les Fauves, umjetnički pokret koji je predvodio Henri Matisse, prvi raskida sa svim tradicionalnim metodama percepcije.
• 1907 — kubizam razvijaju Pablo Picasso i Georges Braque.
• 1907–1915 — Albert Einstein razvija Teoriju opšte relativnosti.
• 1909 — Filippo Tommaso Marinetti objavljuje Manifest futurizma (The Foundation and Manifesto of Futurism).
• 1910 — Wassily Kandinsky slika Prvi apstraktni akvarel. Godine 1911, Kandinski i Franz Marc, zajedno sa drugima, osnivaju Der Blaue Reiter („Plavi jahač“).
• 1914–1918 — World War I.
• 1915 — u svom govoru na diplomiranju na Harvard College, E. E. Cummings predviđa da će „Nova umjetnost, koliko god bila omalovažavana od varalica i fanatika, u svom suštinskom duhu predstavljati hrabro i iskreno istraživanje neutabanih puteva“.
• 1916 — pojavljuje se Dada, oblik naizgled ludog umjetničkog protesta protiv rata.
• 1921 — Ludwig Wittgenstein objavljuje Tractatus Logico-Philosophicus.
• 1922 — T. S. Eliot i James Joyce objavljuju The Waste Land i Ulysses.
  
  Retijeve šahovske ideje bile su pod snažnim uticajem burnih promjena njegovog vremena u umjetnosti, filozofiji i nauci. U predgovoru knjige Moderne ideje u šahu (Modern Ideas in Chess, 1923) piše:
  
  „[…] Ako uporedimo šahovske partije posljednjih godina sa starijima, čak i površnim posmatranjem partija koje su nam ostale iz prošlih vremena, uočićemo potpuno drugačija otvaranja i neobične konture pozicija. Nove ideje vladaju igrom i imaju značajne sličnosti sa idejama moderne umjetnosti. Kao što se umjetnost udaljila od naturalizma, tako ni ideal modernog šahovskog majstora više nije ono što se naziva ‘zdravom igrom’ ili razvojem u skladu sa prirodom. […] Umjetnici koji, uprkos podsmijehu i neprijateljstvu, slijede sopstvene ideje umjesto da oponašaju prirodu, mogu u trenucima sumnje — od kojih nijedan stvaralac nije slobodan — znati i crpiti nadu iz činjenice da u uskom području šaha ove nove ideje u borbi sa starima odnose pobjedu. […]”

Činjenica da je njegov stariji brat Rudolf Réti (1885–1957) bio kompozitor i suosnivač International Society for Contemporary Music 1922. godine, omogućava nam da pretpostavimo kako je Rihard razumio osnovnu razliku između tonalnosti i atonalnosti u muzici. Sljedeći Rudolfov komentar je karakterističan. Izvor su odlomci iz knjige A Chess Omnibus Edward Winter:

„Moj brat nije propustio da naglasi — a to je, naravno, mene posebno interesovalo i o tome smo dugo razgovarali — da je isti trend vidljiv u naše vrijeme u gotovo svim umjetničkim oblastima, u književnosti i likovnoj umjetnosti jednako kao i u muzici, pa čak i u nauci, gdje racionalna njutnovska fizika ustupa mjesto gotovo mističnoj teoriji relativnosti.”

I hipermoderna teorija i atonalnost dovode u pitanje potrebu za dominantnim centrom. To se metaforički može tumačiti kao izazivanje ustaljenog autoriteta. Umjetnički pokreti i naučna istraživanja takođe su išli u tom pravcu. Moguće je da se istorija ponavlja. Kao što je Filidor vjerovatno bio pod uticajem Ramoa, tako je i Reti vjerovatno bio pod uticajem Arnold Schoenberg.

Da bismo dobili potpuniju sliku, slijede odlomci iz memoara o Rihardu Retiju koje je napisao njegov brat Rudolf:

„Beč 1890. godine nije bio samo politički, medicinski i kulturni centar uopšte, već su u njemu naročito cvjetale dvije umjetnosti, veoma različite po prirodi: muzika i šah. Rihard je postao šahista, a ja muzičar.”

Nakon što objašnjava da je njegov mlađi brat naučio poteze sa šest godina samo posmatrajući roditelje kako igraju, Rudolf nastavlja opisivanjem Rihardovih prvih koraka ka šahovnom majstorstvu. Zatim saznajemo o njegovom interesovanju za matematiku i dramatičnom uticaju rata:

„[…] Tokom narednih godina matematika, a donekle i fizika, postale su Rihardova glavna interesovanja. Posebno se isticao u oblasti čiste matematike i teorije brojeva, privukavši posebnu pažnju nekoliko svojih profesora upravo tim dijelom rada. Međutim, Rihard je bio tek na pragu doktorata kada se dogodio događaj koji je prekinuo ne samo njegove planove i nade, već i planove miliona mladih ljudi širom svijeta: Prvi svjetski rat.”

U godinama nakon toga Rihard je sve više vremena posvećivao šahu. Godine 1920. učestvovao je na međunarodnom turniru u Geteborgu:

„[…] Rihard je osvojio prvu nagradu. Taj rezultat odjeknuo je čitavim šahovskim svijetom tog vremena. Od tada je smatran jednim od tri ili četiri glavna kandidata za svjetskog prvaka — i iako tokom preostalih godina života nije ispunio to obećanje, njegov ugled kao jedne od vodećih šahovskih ličnosti i pionira modernog šaha nikada nije bio doveden u pitanje.”

Rudolf nam zatim daje dragocjene informacije o bratovljevim idejama o šahu:

„[…] Rihard Reti bio je čvrstog mišljenja da je uobičajeno ocjenjivanje partije ili igrača prema tome da li je partija dobijena, odnosno koliko pobjeda šampion može ostvariti, površno ili u najboljem slučaju pojednostavljeno. Naravno, dubina šaha ne može se mjeriti time da li je partija dobijena, već načinom na koji je odigrana.

[…] Šah je takođe izraz ljudskih osjećanja i emocija ili, u širem smislu, otkrivanje cjelokupne ličnosti. U tom smislu šah ne treba posmatrati ni kao takmičenje ni kao nauku, već kao umjetnost. Rihard Reti smatrao je da upravo ta dimenzija predstavlja najvažniji element igre — njenu suštinu.

[…] Govoreći najprije o teorijskom dijelu njegovog rada, mogu istaći da je težnja ka novom tipu šaha nastala u bratovom umu veoma rano kao opšta vizija, mnogo prije nego što se kristalisala u konkretan stil poznat kao ‘hipermoderni šah’. Pošto je taj izraz, koji je, mislim, uveo Savielly Tartakower, iako donekle diskutabilan, ubrzo opšteprihvaćen širom svijeta, očigledno je prekasno tražiti prikladniju zamjenu. Dobro se sjećam kako mi je Rihard pokušavao objasniti filozofiju koja stoji iza toga, otprilike na sljedeći način.”

Završni dio je od presudnog značaja. Sopstvenim riječima, Rihard opisuje rađanje nove, revolucionarne teorije, dovodeći u pitanje dogmu „zdravog razuma“:

„Majstori koji danas dominiraju šahovskom scenom, kao i generacija prije njih”, govorio je, „razvili su igru do najviše zamislive logike i racionalnosti. Uspostavili su, takoreći, eru zdravog razuma u šahu. Uopšteno govoreći, ideja je bila da igrač ima najveće šanse za pobjedu ako njegove figure kontrolišu što više prostora u napadu.

‘I sam sam’, rekao je Rihard, ‘u početku bio potpuno uvjeren u tu ideju, čvrsto vjerujući da šansa za pobjedu zavisi isključivo od sposobnosti za sve racionalnije i prirodnije razmišljanje. Kada bi to bilo tačno, vrhunac šaha kao umjetnosti već bi bio dostignut, a napredak bi bio moguć samo u stepenu — baš kao što atletičar postavlja novi rekord podižući veću težinu od svog prethodnika. Međutim, što sam dublje istraživao misteriju 64 polja, postepeno mi je postajalo jasno da određeni potezi i sistemi razvoja, koji ne osvajaju više prostora niti spašavaju od protivničkog napada, ipak mogu, ako se pravilno vode, dovesti do nadmoćne pozicije. Drugim riječima, u šahu je često skrivena viša, složenija logika od one očigledne logike zdravog razuma. Određeni potezi koji na prvi pogled djeluju čudno, pa čak i nerazumljivo, ponekad se ipak pokažu efikasnijim.’”

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

9.

Paradoks

„Sve što znam jeste da ništa ne znam.” — Sokrat

9.1 Definicija i poređenja

Termin paradoks potiče od grčke riječi paradoxon, što doslovno znači „pogrešno pretpostavljeno“. Njemačka Wikipedia navodi postojanje paradoksa u logici, filozofiji, teologiji, matematici, teoriji igara, ekonomiji, statistici, političkim sistemima, fizici, astronomiji, medicini, biologiji i geonauci. Zastanimo ovdje! Prema istom izvoru, postoje i dodatni lingvističko-retorički, ideološki, estetski i paradoksi popularne kulture. Drugim riječima, paradoks se može naći u gotovo svim aspektima ljudske aktivnosti.¹

Pokušaj da se definiše značenje ovog pojma nije lak zadatak. Razlog je to što se paradoks koristi u mnogim različitim kontekstima. Prema Oxford English Dictionary, paradoks može biti:

1. Naizgled apsurdna ili kontradiktorna tvrdnja ili teza koja, nakon ispitivanja, može ispasti utemeljena ili istinita.
2. Tvrdnja ili teza koja, uprkos ispravnom (ili naizgled ispravnom) rezonovanju iz prihvatljivih premisa, vodi ka zaključku koji djeluje logički neprihvatljivo ili samoprotivrječno.
3. Osoba ili stvar koja spaja kontradiktorne osobine ili kvalitete.²

Može se tvrditi da je i koncept ove knjige paradoksalan, jer je bliži prvom od ova tri slučaja: pokušava ispitivanje koje može pokazati da je hipoteza o povezanosti šaha i muzike utemeljena ili istinita. Dva najzanimljivija elementa šaha — kombinacije i paradoksalne ideje — takođe pripadaju ovoj prvoj kategoriji: uključuju poteze koji na prvi pogled djeluju nelogično, apsurdno ili kontradiktorno. Tek nakon daljeg toka igre ili analize (istraživanja) otkriva se njihova skrivena logička ideja. Ova tačka, kao i neophodna terminološka objašnjenja, biće detaljno predstavljeni kasnije.

Paradoksalne zagonetke i matematičke mozgalice više pripadaju drugom slučaju. Evo jedne za rješavanje — paradoks nestale funte:

Tri dame odlaze u restoran na obrok. Dobijaju račun od 30 funti. Svaka daje po 10 funti, koje konobar uzima i odnosi na kasu. Kasirka obavještava konobara da je račun trebalo da bude 25 funti i vraća mu 5 funti u kovanicama od 1 funte. Na putu nazad do stola, konobar shvata da ne može ravnomjerno podijeliti kovanice među damama. Pošto one ne znaju tačan iznos revidiranog računa, on odlučuje da 2 funte zadrži za sebe, a svakoj dami vrati po 1 funtu. Sada je svaka dama platila 9 funti. Tri puta 9 je 27. Konobar ima 2 funte u džepu.

2 plus 27 je 29 funti. Dame su prvobitno dale 30 funti. Gdje je nestala jedna funta? [3]

Treći slučaj je povezan sa umjetnošću. U njoj je paradoks od suštinskog značaja. On sadrži kontradiktorni element. Može da pruži uzbuđenje kroz iznenađujuće i neočekivano ili da ublaži arhetipski strah prema neobjašnjivom. Može da djelu da snažnu pokretačku energiju i podstakne maštu posmatrača dodajući dašak misterije.

Na primjer, možemo se prisjetiti Mona Lisa, portreta sa najpoznatijim enigmatičnim osmijehom u istoriji umjetnosti. U 20. vijeku, M. C. Escher bio je umjetnik koji je često prikazivao paradokse. Njegova litografija zasnovana je na optičkoj iluziji poznatoj kao Penrose Triangle. U djelu Waterfall prisutna je snažna napetost, jer se stvara iluzija vječnog kretanja: nemoguće je jasno odrediti da li voda teče uzbrdo ili nizbrdo.

M. C. Escher; Waterfall; 1961.

9.2.1 Muzika/Klasična

Paradoks je od suštinskog značaja za muziku. Napetost klasične muzike stalno postavlja dvosmisleno pitanje gdje i kada će doći do njenog razrješenja. Na primjer, romantični kompozitori Franz Schubert (1797–1828) i Robert Schumann (1810–1856) u svojim djelima često sadrže paradoksalne elemente.

Kao što je navedeno u istorijskom pregledu, Šuman je bio poznat po neočekivanim promjenama raspoloženja ili pravca u svojim djelima. Poslušajte njegov komad „Furchtenmachen” iz ciklusa Kinderszenen (Scene iz djetinjstva), op. 15, u izvođenju Martha Argerich:

YouTube izvođenje Schumanna

U minijaturi koja traje manje od dvije minute, Šuman se koleba između smirenosti i tjeskobe, između apolonskog i dionizijskog duha, stvarajući nejasnu i dvosmislenu atmosferu.

Šubertova djela imaju ambivalentan karakter. Posebno u njegovim posljednjim djelima, radosni duh koegzistira sa vrstom tuge koja proizlazi iz prihvatanja približavajućeg kraja. Ova paradoksalna koegzistencija uočljiva je u djelima kao što su posljednje klavirske sonate, Unfinished Symphony, ili gudački kvartet Death and the Maiden. U ovim djelima dominira transcendentalni osjećaj.

Drama njegove muzike u Liedovima (pjesmama uz klavirsku pratnju) takođe nalazi plodno tlo. Šubert je eksperimentisao uvodeći inovativne i iznenađujuće načine tretiranja harmonijskog materijala. Komponovao je više od 600 Liedova, u kojima je uspio da poveže muziku sa tekstom kao nijedan kompozitor prije njega.

Na primjer, muzička obrada pjesme Meeres Stille (Mirno more) od Getea je izuzetna, iako je nastala već 1815. godine. Pjesma ima dvostruko značenje. Prikazuje mirnu scenu koja opisuje spokojno more. Istovremeno, ona implicira i mučnu smrt mornara koji je bespomoćno zarobljen usred tog mora:

Mirno more
Duboka tišina vlada vodama; more miruje nepomično,
i mornar s nelagodom posmatra glatku površinu oko sebe.
Ni vjetra niotkuda!
Smrtna, strašna tišina!
U ogromnoj širini ne miče se nijedan talas.

Scott Horton primjećuje:

Obično bismo opasnost na moru povezali sa olujom. Ali Gete ukazuje na suprotnost: potpunu tišinu. Za brod zarobljen u bezvjetrenoj zoni, odsustvo vjetra može biti jednako opasno kao oluja, ali uz mnogo veću dozu misterije. Slika koju Gete prikazuje je majstorska studija kontradikcija: potpuni mir nepokretnog mora izaziva strah i uznemirenost.

Šubert ovaj paradoks naglašava suptilnim sredstvima. Na početku koristi mirnu melodijsku liniju uz uobičajenu akordsku progresiju kao osnovu za građenje napetosti. Kako pjesma odmiče, postepeno odstupa od početne ljestvice dodavanjem disonanci koje se vremenom sve više pojačavaju.

Poslušajte baritona Hermann Prey kako izvodi pjesmu uz klavirsku pratnju Helmut Deutsch:

YouTube izvođenje „Meeres Stille”

---

9.2.2 Muzika/Džez

Paradoks nije prisutan samo u klasičnoj muzici — i džez muzika obiluje paradoksalnim elementima. Glavno svojstvo džeza je vjerovatno njegova nepredvidljivost.

Na primjer, be-bop pijanista Thelonious Monk bio je poznat kao jedinstven (sui generis) improvizator. U svojim improvizacijama disonance je koristio na najradikalniji i istovremeno najzanimljiviji način. Njegova muzika predstavlja sintezu suprotstavljenih, paradoksalnih elemenata: komplikovano i jednostavno, introvertno i ekstravertno, radosno i melanholično u isto vrijeme.

Poslušajte kompoziciju Misterioso kao primjer njegove genijalnosti:

YouTube „Misterioso”

Thelonious Monk

[…] Njegova osebujna ličnost — oštro krojena odijela, šeširi tipa „pork pie“, sunčane naočare noću — predstavljala je savršen vizuelni pandan njegovoj muzičkoj sinkopaciji, perkusivnoj improvizaciji i promišljenoj upotrebi pauza, zastoja i dramatične tišine u muzici. Ikonični portret Don Hunstein iz novembra 1962. godine, na kojem Monk sjedi za klavirom — desna ruka kao mutan trag inspiracije, lijeva kao smireni osnovni oslonac — hvata složenost i paradoks Monka i njegove muzike u fotografskoj silueti, gdje odsustvo jasnih detalja prenosi mnoštvo duše i informacija.

Brad Mehldau je još jedan džez pijanista koji je, kako sam kaže, zainteresovan za istraživanje paradoksa. U bilješkama uz album The Art of the Trio, Volume Two (Warner Bros, 1998), snimljen uživo u Village Vanguardu, primijetio je:

Na prvi pogled, nešto poput „Young At Heart” djeluje nevino, ali meni je zanimljivo kod takvih kompozicija da se dovede u pitanje ta dualnost, da se istakne osjećaj ironije ili paradoksa unutar toga. Taj mladalački, razigrani karakter može biti obojen osjećajem žaljenja, straha ili starenja, odnosno nekim pogledom unazad na mladost kroz način na koji oblikujete temu i ono što sugerišete. Zato je zabavno otvoriti kompoziciju i svirati je slobodnim pristupom, jer imate samo melodiju i možete zapravo stvoriti šta god želite […]

Poslušajte njegovu muziku:

YouTube snimak Brad Mehldau trija

uz Larry Grenadier na basu i Jeff Ballard na bubnjevima.

9.3 Šah

Što se tiče šaha, njegova popularnost u velikoj mjeri duguje upravo paradoksalnim elementima koje posjeduje. Kao što je navedeno na početku poglavlja, ovaj paradoks se najviše izražava kroz šahovske kombinacije i paradoksalne poteze.

Prema The Oxford Companion to Chess, kombinacija je niz forsiranih poteza sa određenim ciljem, zasnovan na taktici. U njoj je često prisutna žrtva […]. Suštinski element većine kombinacija, i jedan od razloga njihove popularnosti, jeste iznenađenje: niz poteza se po obliku razlikuje od očekivanog nastavka.⁸

Termini žrtva i taktika zahtijevaju dodatno objašnjenje. Prema istom izvoru, žrtva je potez kojim se odričemo materijala radi postizanja pozicione ili taktičke prednosti […]. Prema Spielmannu, majstoru napada, žrtva ne mora biti potpuno korektna u svim varijantama, već je dovoljno da iznenadi protivnika i da je ispravna odbrana teško pronaći.⁹

Dalje, taktika je umjetnost vođenja partije, odnosno sredstvo kojim se sprovode strateški planovi.¹⁰

Žrtve sadrže paradoksalni element; one krše šahovski princip da se jača figura ne mijenja za slabiju protivničku. Upravo tu duh nadvladava materiju.

Pokušajmo ove pojmove objasniti praktičnim primjerom. Na sljedećem dijagramu bijeli je na potezu i pobjeđuje.

U umu igrača misaoni proces bi se mogao približno opisati ovako: bijeli vidi da je crni kralj „zatočen“ na osmom redu sopstvenim pješacima. Postavlja sebi pitanje da li se ta činjenica može iskoristiti. Definiše cilj i sada traži konkretna taktička sredstva da ga ostvari. Primjećuje da, ako dama ili top bezbjedno dospiju na posljednji red, to je mat.

Zato nastavlja sa 1. Ta8 mat. Ovo se zove obrazac mata na posljednjem redu (back rank mate). To je elementarni obrazac, kao durska ljestvica za muzičara: on ga prepoznaje odmah „na oko ili na uho“ i sposoban je da ga automatski odigra, napiše ili „otpjeva“.

Zatim možemo ponovo vidjeti istu ideju u nešto složenijem obliku.

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

7
Komponente

7.6 Struktura — sonatni oblik

Sonatni oblik ne treba miješati sa sonatom. U klasičnom periodu (otprilike 1750–1820), sonata je označavala djelo u više (obično tri) stavova. S druge strane, sonatni oblik je strogo organizovana muzička struktura. To je jedan od najvažnijih oblika u istoriji klasične muzike. Tipično se koristio za prvi stav djela kao što su sonate, koncerti ili simfonije. Ima tri glavna dijela: ekspoziciju, razvoj i reprizu.

Ako ovo uporedimo sa šahovskom partijom, možemo pronaći zanimljive analogije. Formalno, partija ima tri faze: otvaranje, središnjicu i završnicu. Doduše, šahovske partije ponekad mogu biti odlučene mnogo prije druge ili treće faze.

Ekspozicija se može uporediti sa otvaranjem. Ona predstavlja tematski materijal koji će kasnije biti razvijan u muzičkoj kompoziciji i definiše njen karakter. Tematski materijal obično je podijeljen na dvije teme (melodije) suprotnog karaktera. Ove dvije melodije međusobno djeluju u dijalogu obilježenom kontrastom i ravnotežom.

Na sličan način, karakter šahovske partije takođe može biti definisan otvaranjem. Obično na početku šahisti igraju dobro poznat niz poteza. Ti potezi dio su takozvane teorije otvaranja. Neki nizovi su veoma česti; pozicije koje tada nastaju nazivaju se tabije. Suprotstavljene strane već iz otvaranja postavljaju okvir za središnjicu. Tabije predstavljaju polaznu tačku partije. Za razliku od muzičkih tema, šahovska otvaranja i njihove varijante nisu beskonačni. The Oxford Companion to Chess navodi 1327 otvaranja. Neka od njih imaju zaista egzotična imena, poput Orangutana, Bradley Beacha ili Soultanbeieffa. (Bilo je dovoljno pretražiti prvih stotinu naziva da bi se pronašli ovi primjeri).¹

Kao što u razvoju kompozitor razrađuje ideje predstavljene u ekspoziciji, tako i igrači u središnjici rade na obrascima i konceptima postavljenim ranije u otvaranju. Ova faza je vjerovatno najkreativnija, i za muzičare i za šahiste. Ona predstavlja otvoreno i izazovno platno za talentovane. Mašta i znanje su ono što je najvažnije. To je faza u kojoj se odlučuje većina partija i najkarakterističniji dio sonatnog oblika.

Posljednja faza, repriza, može se uporediti sa završnicom. Repriza se obično završava kodom, dijelom koji naglašava da se kompozicija približava kraju. Završnica čini isto — ona sumira prethodna zbivanja; predstavlja logičan nastavak otvaranja i središnjice, katarzu drame.

Završnice se smatraju najtehničkijom fazom partije. Ipak, uvijek postoji dovoljno prostora za kreativnost i greške. Ne treba zaboraviti da je šah sukob dvije suprotstavljene volje. Igrač koji je efikasnije koristio svoje snage pokušava da materijalizuje svoju prednost ili, blaže rečeno, matira protivnika. U svijesti šahiste, završnica je koda partije, mjesto gdje se mogu dogoditi svakakvi dramatični obrti.

U izvrsnom članku o sonatnom obliku, Bernard Jacobson piše:

Poput početka razvojnog dijela, trenutak u kojem razvoj prelazi u reprizu predstavlja jedan od najvažnijih psiholoških trenutaka u čitavoj strukturi sonatnog oblika. On označava kraj glavnog argumenta i početak završne sinteze za koju je taj argument pripremio slušaočev um.²

Poslušajte, na primjer, Piano Sonata No. 8 in A minor, K. 310, prvi stav (Allegro maestoso), u izvođenju Maria João Pires:
YouTube izvođenje Mozartove Sonate K.310

Struktura ovog remek-djela toliko je kristalno jasna da ćete lako prepoznati elemente sonatnog oblika. Wolfgang Amadeus Mozartove klavirske sonate toliko su savršeno strukturisane da su inspirisale matematičara John F. Putz da ispita da li je odnos između ekspozicije, razvoja i reprize povezan sa zlatnim presjekom. Nakon opsežnog istraživanja, njegov zaključak bio je da je Mozart možda koristio zlatni presjek u svojim sonatama, iako za to ne postoji dokaz.³

Razvoj sonate nosi pečat Mocartovog genija: nema uvoda. Prva tema (u a-molu) čuje se odmah na početku (ekspozicija): ponavlja se na 0:17. Druga tema (u C-duru) počinje na 0:41. Ponavljanje ekspozicije počinje na 1:29. Razvoj počinje na 2:58, a repriza na 3:50. Ponavljanje posljednje dvije faze počinje na 5:27. Stav se završava na 7:58.

Sumirajmo: ekspozicija traje (približno) 3 minuta, dok razvoj i repriza zajedno traju 5 minuta. To daje ukupno 8 minuta. Brojevi 3, 5 i 8 nalaze se u Fibonačijevom nizu (0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21… Svaki broj dobija se sabiranjem prethodna dva broja).

Iznenađujuće, ako uzmemo bilo koja dva uzastopna broja iz ovog niza, njihov odnos veoma je blizak zlatnom presjeku φ, koji iznosi približno 1,618… Bilo bi zanimljivo ispitati da li se zlatni presjek može primijeniti i na šah. Moje predviđanje je da za to ne postoje dokazi, ali bih zaista volio da neko dokaže suprotno.⁴

Vrijeme je da ponovo usmjerimo pažnju na dramsku dimenziju sonatnog oblika. Jacobson završava svoj članak komentarom koji nas podsjeća da element sukoba postoji i u muzici:

Dok su raniji oblici davali prednost relativno glatkom povezivanju melodijskih elemenata, sonatni oblik naglašava sukob umjesto kontinuiteta, crpeći svoj efekat iz eksplozivne snage tonske organizacije.

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

7
Komponente

7.3 Harmonija

Slijedi primjer ovog plesno-borbenog elementa u čistom obliku jedne studije. Materijal je ograničen; svaka strana ima po dvije figure plus kraljeve. Ekonomija u svom vrhuncu! Treba pojasniti da ekonomija ne leži u količini upotrijebljenog materijala. Studija može biti ekonomična čak i ako sadrži mnogo figura. Poznati kompozitor studija T. B. Gorgijev napisao je:

Kompozitori studija, još i više nego problemisti, dobro su svjesni principa ekonomije u kompoziciji. Ovaj princip, naravno, nije ništa novo i predstavlja osnovno umjetničko načelo u svim oblastima umjetnosti — književnosti, muzici, skulpturi i tako dalje. Određena ekonomija sredstava izražavanja karakteristična je za velika umjetnička djela.

Ekonomija se ispoljava na samo jedan način — u stvaranju dobro osmišljenog i zanimljivog djela koristeći pri tome isključivo najnužniji materijal. Nema suvišnih riječi, zvukova, pokreta niti figura koje nisu potrebne za izražavanje ideje.

Bijeli na potezu i dobija. Henri Rinck, Las Noticias, 1926.

Bijeli počinje sa 1. Kb8. Crni ima samo jedan potez kako bi izbjegao trenutno gubljenje lovca: 1…Bd7 (1…Be6 gubi poslije 2. Sf4+). Bijeli nastavlja sa 2. Kc7 Be8; na 2…Ba4 3. Sc3+ dobija. Čitalac može sam provjeriti da crni igra najbolje moguće poteze u ovoj simetričnoj sekvenci. Svi drugi potezi odmah gube lovca: 3. Kd8 Bf7 4. Ke7 Bg8 5. Kf8 Bh7 6. Kg7 — jadni lovac nema više nijedno polje za bijeg. Bijeli dobija.

Jeste li primijetili putanju oba protagonista? Bijeli kralj se kreće isključivo po crnim poljima, gotovo u cik-cak liniji: a7–b8–c7–d8–e7–f8–g7. Isto tako, crni lovac se kreće po bijelim poljima, kao da je njegova sjenka: c8–d7–e8–f7–g8–h7. Predivno!

Uporedimo to sa muzikom: nekoliko nota, kada se kombinuju, formiraju kratku muzičku ideju. Ta ideja se može ponavljati u kompoziciji. U sljedećem primjeru, fragment Bahove Čakone iz Druge partite za violinu pomoći će nam da razumijemo poentu. Ako znate da čitate notni zapis, toplo preporučujem da poslušate ovo remek-djelo u izvođenju Artura Grumioa: https://www.youtube.com/watch?v=lpe7thXd69E

J. S. Bah: Čakona iz Druge partite za violinu u d-molu, BWV 1004 (takti 54/55)

Svaki takt sadrži grupu od 12 tonova. Drugi takt imitira prvi, a jedina razlika je u tome što niz od 12 tonova počinje jedan stepen niže. Ponavljanja i imitacije melodije pomažu slušaocu da razumije muziku tako što prepoznaje određenu melodiju ili pravi razliku između dvije različite melodije. Ovaj fragment je poput ogledala Rinckove studije. Uporedite to sa potezima para bijeli kralj – crni lovac. Oni prate istu putanju, sa jednim poljem razmaka između njih, u jednako savršenoj simetriji.

U ovom trenutku dozvolite mi subjektivnu napomenu. Smatram da postoji veza između studija i muzike koja se izvodi na jednom ili samo nekoliko instrumenata. Studije poput ove date kao primjera mogu se lakše uporediti sa homogenim zvukom gudačkog kvarteta nego sa složenim, bojama bogatim zvukom simfonijskog orkestra.

U turnirskoj partiji, dva jaka šahovska majstora djeluju kao da kroz svoje rivalstvo zajedno stvaraju umjetničko djelo. Oni igraju jedan protiv drugog, ali i jedan s drugim. Iako nije direktno povezano s našom temom, društveni aspekt ove saradnje vrijedi pomenuti. Dežarlaje primjećuje:

„Šahisti učestvuju u zajedničkoj aktivnosti i mogu ući u ‘odnos međusobnog usklađivanja’. Austrijsko-američki socijalni filozof Alfred Šic koristi taj izraz u razmatranju osnova komunikacije licem u lice u svom poznatom eseju ‘Sviranje muzike zajedno: studija društvenog odnosa’, prvobitno objavljenom 1951. godine.

Uzimajući izvođenje muzike kao primjer, Šic tvrdi da se sva komunikacija zasniva na odnosu međusobnog usklađivanja, „u kojem se ‘ja’ i ‘ti’ doživljavaju od strane oba učesnika kao ‘mi’ u živom prisustvu“.“

Autor zatim nastavlja komentarom koji upotpunjuje sliku:

„[…] Šahisti često dolaze do toga da se međusobno usklade. Živeći zajedno kroz isti tok, mogu doživjeti sebe kao ‘Mi’ u živom zajedničkom prisustvu.“

Sinteza suprotnosti simbolički je izražena čak i u jednostavnoj boji dviju vojski: crna je odsustvo boje, dok je bijela kombinacija svih boja. Poraz se povezuje sa smrću, pobjeda sa životom. Svaki pojam postoji zahvaljujući postojanju svog suprotnog pojma.

U odličnoj analizi pod naslovom „Prezirana umjetnost“, bivši američki šampion Stjuart Rečels navodi:

„Velike šahovske partije su zadivljujuća umjetnička djela. U čemu se sastoji njihova ljepota? Neki aspekti ljepote jedne partije mogu se razumjeti samo ako se posmatra cijela partija. Na primjer, čitava partija može da utjelovi besprijekorno sprovođenje plana. […] Ili, dugotrajna borba u dugoj partiji, sa svojim tenzijama, sukobom stilova i promjenama sreće, može imati estetsku vrijednost.“

U kineskoj filozofiji, jin i jang (yin-yang ili yin i yang) opisuju kako naizgled suprotstavljene ili kontrarne sile zapravo jesu komplementarne, međusobno povezane i zavisne u prirodnom svijetu, te kako jedna proizlazi iz druge jer su u međusobnom odnosu.

U tom kontekstu često se povlači poređenje između Kapablankinih partija i Mocartove muzike. Tok, elegancija i gracioznost obojice zadivljuju u njihovim odgovarajućim umjetnostima. Oni su bili takvi geniji da čak i njihova najkomplikovanija djela zrače lakoćom, elegancijom i sigurnošću.

Nažalost, takva djela nisu svima razumljiva, ali zar to nije slučaj i sa drugim umjetničkim ostvarenjima?

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

7
Komponente

7.2 Melodija i kretanje

Šta bi ovaj oblik mogao da predstavlja? Trougao kojem nedostaje jedna stranica? Vrh planine? Ili možda krov kuće? Slika može na različite načine podsticati našu maštu. U zavisnosti od percepcije, ista slika može izazvati različite asocijacije. Prisjetimo se Malog princa Antoana de Sent-Egziperija. Čitalac može vidjeti šešir, dok naš pripovjedač zapravo misli na udava koji je progutao slona.

„Crtež 11 nije predstavljao šešir. Predstavljao je zmiju udava koja vari slona.“

Mali princ

Nije neuobičajeno da muzičar u melodiji „vidi“ pravac, kretanje i oblik, te da ga spontanim pokretom ruke oponaša. Muzičari su sposobni da „čuju“ muziku samo gledajući note, isto kao što šahisti mogu apstraktno da vide niz poteza samo posmatrajući notaciju. „Dobar muzičar gleda ušima i sluša očima.“ Muzika je zapisana u sistemu koji se sastoji od pet paralelnih linija (horizontalna osa) i nota koje se na njima postavljaju (vertikalna osa). Isto važi i za šah. Šahovska tabla sama po sebi predstavlja sistem sa dvije ose i 8×8 polja. Šahisti mogu da ponove partiju na tabli ili u svom umu (naslijepo igranje) samo posmatrajući zapis. Oba sistema zasnovana su na algebarskim principima.

Pošto je melodija niz zvukova u vremenu, lako je zamisliti njeno grafičko predstavljanje. Na dvodimenzionalnom grafikonu, na horizontalnoj osi mogli bismo postaviti vrijeme, a na vertikalnoj visinu tona. U previše pojednostavljenom primjeru, niz od tri izohrone note mogao bi imati sljedeći oblik:

Ne mora se biti muzičar da bi se razumjela ideja. Srednja nota je postavljena više na notnom sistemu i ima višu frekvenciju od druge dvije. Pogledajte prvi stav (preludij) Partite u E-duru za solo violinu J. S. Baha, BWV 1006, u izvođenju Lare St. John, sa animiranim grafičkim prikazom partiture: https://www.youtube.com/watch?v=uoqFH-i7jYY

Vjerovatno inspirisan ovom činjenicom, Lav Sergejevič Termen (na Zapadu poznat kao Leon Teremin) konstruisao je 1919. instrument koji proizvodi „muziku“ tako što prepoznaje isključivo pokret ruku u prostoru, bez stvarnog dodirivanja instrumenta. Vrijedi pogledati, na primjer, Klaru Rokmor kako izvodi Labud iz Karnivala životinja Kamija Sen-Sansa: https://www.youtube.com/watch?v=pSzTPG1Na5U

Kretanje i pravac takođe su dio misaonog procesa šahiste. On percipira poteze figura kao kretanje u prostoru. Napravimo poređenje posmatrajući poteze lovca na poljima a1–d4–g1.

Aljehin -Bogoljubov francuskog umjetnika Dominika Dijžona inspirisan je upravo tom činjenicom.

Dominik Dijžon; Aljehin- Bogoljubov; 1998.

U istom duhu, Hans Holander piše o Il dilettevole e giudizioso giuoco de scacchi (Ugodna i razborita igra šaha), rukopisu iz 18. vijeka autora Aleksandra Sanvita:

„Zaista je zapanjujuće bilježenje nizova poteza na šahovskoj tabli u jednom šahovskom udžbeniku s početka 18. vijeka, jer ono tačno odgovara tadašnjoj notaciji plesova, odnosno zapisu plesnih koraka. Pretpostavljam da autor te knjige nije bio samo učitelj šaha, već i majstor plesa.“

Zanimljivo je i zapažanje Nikolasa Slonimskog u njegovoj knjizi The Road to Music:

„Takođe u duhovitom tonu nalaze se muzička djela poput A Chess Game, u kojima se šahovski potezi imitiraju melodijskim intervalima. Pješak se pomjera za dva polja, pa se i melodija pomjera za dva stepena ljestvice. Konj skače ukoso, kao što konj radi u šahu, pa se melodija pomjera za povišenu kvartnu sekundu. Kada lovac jurne dijagonalno, muzika taj potez oponaša brzim pasažom ljestvice. Pustite ovo djelo šahovskom stručnjaku i vrlo je vjerovatno da će bez greške imenovati poteze.“

MUZIČKA ŠAHOVSKA PARTIJA

Potezi su: 1. c4 c5 2. Sf3 Sf6 3. Lc4 Lc5 4. 0-0 0-0 …

Stručnjaci ili ne, mnogi igrači bi vjerovatno rizikovali i kladili se na to. Ovo je klavirska partitura. Šahovski potezi su simetrični. Dva muzička glasa (desna ruka — crne / lijeva ruka — bijele) kreću se simetrično u suprotnim pravcima, uglavnom u kontrapunktnom kretanju. Poslušajte na: https://www.youtube.com/watch?v=Rshhmb6JUuw

Blair G. Bradšou; Besmrtna partija Anderssen protiv Kieseritzkog

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

7
Komponente

7.1 Vrijeme, ritam i tempo

Osjećaj koji se prenosi rješavaču može se uporediti sa slušanjem minimalističke muzike, čija je jedna od glavnih osobina spora i postepena transformacija. Poslušajte, na primjer, Filipa Glasa i njegovo djelo Koyaanisqatsi. Takva umjetnička djela usko su povezana sa fraktalnom geometrijom, jer oponašaju beskonačnu petlju obrazaca unutar obrazaca.

Riley, Bridžit; „Blaze 4“; 1964,
94,6 x 94,6 cm,
emulzija na lesonitu.

„Op, odnosno optička umjetnost, tipično koristi apstraktne obrasce sastavljene uz oštar kontrast između prednjeg plana i pozadine — često u crno-bijeloj tehnici radi maksimalnog kontrasta — kako bi proizvela efekte koji zbunjuju i uzbuđuju oko. Cik-cak crno-bijele linije u djelu Blaze stvaraju utisak kružnog spuštanja. Dok mozak tumači sliku, naizmjenični obrazac djeluje kao da se pomjera naprijed-nazad. Isprepletene linije dodaju dubinu formi dok se ritmično zakrivljuju oko centra kompozicije.“

Izvan šahovske table, ritam u kojem igrač izvodi svoje poteze takođe je presudan. Pošto u takmičarskom šahu postoji vremensko ograničenje za razmišljanje, šahisti svoje neuspjehe često pripisuju lošem, odnosno neritmičnom upravljanju vremenom.

Sljedeću duhovitu anegdotu navodi Endru Soltis:

U partiji Talj – Uhlmann, igranoj na Aljehinovom memorijalu u Moskvi 1971. godine, Uhlmann je za svoj 12. potez razmišljao jedan sat i pedeset minuta. Među posmatračima tog dana bio je i Taljev prijatelj, velemajstor Aivar Gipslis, koji se dosađivao čekajući Uhlmannov potez. Gipslis je otišao da pogleda Seviljskog berberina, bio je razočaran izvedbom, vratio se u turnirsku salu — i zatekao Uhlmanna kako i dalje razmišlja.

Može se pretpostaviti da je vrijeme razmišljanja koje je utrošio Uhlmann rekordno. Međutim, nije. Godine 1980. brazilski internacionalni majstor Trois razmišljao je dva sata i dvadeset minuta nad svojim sedmim potezom u partiji protiv Santosa.

Još jedan važan parametar u izvođačkim umjetnostima jeste brzina. U muzici se brzina djela određuje tempom. Često, oznake tempa istovremeno prenose i psihološko raspoloženje koje kompozitor želi da izrazi. Na primjer, pomislimo na izraz Vivace (brzo/živahno). U šahu brzina igra odlučujuću ulogu. Nije slučajno da je jedan od omiljenih termina i šahista i muzičara upravo „tempo“.

Razmotrimo dva ekstremna primjera brzine.

Slučaj I
Partija počinje tako što svaki igrač zauzima svoj dio šahovske table i „smješta se“ u njega. Protivnici, strpljivo čekajući iza svojih linija, izvode poteze uz relativnu sigurnost. Na površini se ništa posebno ne dešava. Figure se kreću sporo i postepeno. To može značiti sate igre u slučaju partije za tablom, ili čak godine ako je riječ o dopisnom šahu.

Zaista, nije nimalo rijetko da igrač stalno pomjera istu figuru, čekajući da protivnik napadne. Pretpostavimo i da ni protivnik nije spreman da rizikuje. Cijeli scenario može podsjećati na beskrajno udvaranje u romanu iz 19. vijeka, koje iz raznih dramatičnih razloga nikada ne dobija razrješenje. Najčešći ishod u takvim slučajevima jeste da partija završi bezličnim remijem. To je kao gledanje dosadne fudbalske utakmice koja se završava 0–0. Vrijeme u takvim slučajevima kao da se zamrzava.

S druge strane, postoje partije u kojima je brzina odlučujući faktor. Zamislimo najdramatičniji mogući scenario koji jedna partija može da ponudi:

Slučaj II
Igrači međusobno pokušavaju da napadnu protivničkog kralja. Ovakav tip napada obično ima karakter „na ivici“ — sve visi o koncu. Igrači pokušavaju da izvuku maksimalnu energiju iz svojih figura. Osiguravanje jednog dodatnog korisnog poteza može koštati i čitavu damu, dok pogrešan korak obično ima fatalne posljedice. Uzbuđenje i napetost koje ovakva partija izaziva doslovno su preplavljujući. Ako tome dodamo i pritisak vremena, koji često postoji u takvim slučajevima i koji nemilosrdno nameće šahovski sat, dolazimo do apsolutne drame.

U ovim kontrapunktnim napadima često se dešava da jedna strana uspije da matira protivničkog kralja sa razlikom od samo jednog poteza. To je „zlatni tempo“…

Postoji formula koja gotovo garantuje uzbudljiv šah: igranje brzopoteznog šaha (blica), sa vremenskim ograničenjem koje ne prelazi pet minuta po partiji. Ljubitelji internetskog šaha, na primjer, igraju partije sa jednim minutom razmišljanja — odnosno jednim minutom za cijelu partiju.

Komentarišući uživanje u blic partijama, Dežarlaje primjećuje:

„Blic je poezija u stalnom kretanju. […] Tempo je brz i žestok, ali i blaženo melodičan. […] Ponekad dok igram blic osjećam da sam jedno sa svijetom, da tečem zajedno s njegovim tokom, usklađen s njegovim bebop ritmovima. U drugim trenucima ulazim u ravni napete energije.“

Pa, zar ovo ne mogu biti misli dugoprugaša u punom trku ili muzičkog izvođača tokom nastupa na sceni? Dakle, koja je pouka? Možemo sa sigurnošću zaključiti da je percepcija vremena u navedenim slučajevima subjektivna. U nekim situacijama vrijeme se širi, u drugima se skuplja.

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

6

Tehnologija, muzika i šah

„U izvjesnoj mjeri, ovaj meč predstavlja odbranu čitave ljudske rase. Računari igraju ogromnu ulogu u društvu. Oni su svuda. Ali postoji granica koju ne smiju preći. Ne smiju zakoračiti u oblast ljudske kreativnosti. To bi ugrozilo postojanje ljudske kontrole u oblastima kao što su umjetnost, književnost i muzika.“

— Gari Kasparov, povodom svog meča sa IBM-ovim monstruoznim Deep Blue računarom.

Neko bi mogao izraziti skepsu prema Kasparovljevim brigama. Ipak, interesovanje za pitanja vještačke inteligencije (AI) djeluje veoma veliko. Poglavlje 25 posvećeno je Ludwigu, kompjuterskom programu koji kombinuje šah i muziku. Kako navode njegovi tvorci, šah je povezan sa komponovanjem muzike zato što se muzika može programirati na veoma sličan način kao i šah.

Muzika i šah su oblasti koje posebno zanimaju naučnike koji rade na razvoju vještačke inteligencije. Na primjer, dr Mohamed Azlan bin Mohamed Ikbal je malezijski informatičar specijalizovan za računarsku estetiku i računarsku kreativnost. Jedan od ciljeva Azlana Ikbala bio je razvoj računarskog modela sposobnog da prepozna, pa čak i procijeni ljepotu u šahu na način koji se uglavnom poklapa sa ljudskim vrednovanjem.

I muzičari koriste odgovarajuće softverske alate. Komponovanje muzike pomoću kompjuterskih algoritama danas je uobičajena praksa među muzičkim kompozitorima. Kako primjećuje Ričard Mos:

„[…] Istraživači u oblasti vještačke inteligencije ostvarili su ogromne pomake u računarskoj — odnosno algoritamskoj — kreativnosti tokom posljednje jedne ili dvije decenije, a naročito u muzici ti pomaci sada prodiru u stvarni svijet. AI programi proizveli su albume u različitim žanrovima. Komponovali su muziku za filmove i reklame. Takođe su stvarali ambijentalnu muziku za video-igre i aplikacije za pametne telefone. […]“

Jedan od pionira u ovoj oblasti, profesor Dejvid Koup, započeo je eksperimente u oblasti muzičke inteligencije još 1981. godine. Ovaj tekst vjerovatno najbolje sažima njegovu osnovnu tezu:

„Od ranih dana projekta Experiments in Musical Intelligence, mnogobrojna publika slušala je njegove kompozicije u stilovima klasičnih kompozitora. Ta djela su oduševljavala, ljutila, provocirala i plašila one koji su ih čuli. Ne vjerujem da će kompozitori i publika budućnosti imati iste reakcije. Na kraju krajeva, računar je samo alat kojim proširujemo sopstveni um. Muzika koju naši algoritmi komponuju jednako je naša kao i muzika nastala iz najvećih ličnih ljudskih nadahnuća.“

Činjenica je da su kompjuterski šahovski programi mnogo jači od bilo kog čovjeka, uključujući i najbolje svjetske igrače. Takođe je činjenica da kompjuterski muzički programi mogu interpretirati muzičku partituru sa savršenom preciznošću, na nivou tačnosti nedostižnom za bilo kojeg čovjeka. Nema sumnje da su kompjuterski programi izvanredni alati kako za matematičare, tako i za muzičare i šahiste.

Ipak, ostaje pitanje: da li preciznost nadmašuje inspiraciju? Zar inspiracija ne sadrži i duhovne konotacije? Može li toplina nesavršenog, a samim tim i ljudskog stvaranja, biti reprodukovana mašinom? Mogu li i kompjuterski programi biti kreativni? Kako se uopšte definiše kreativnost? Ova i mnoga druga važna pitanja nekome mogu zvučati romantično ili čak naivno. Razmišljam o njima dok uređivač teksta automatski ispravlja moje pravopisne i sintaksičke greške…

Ovo poglavlje se ovdje završava. Nadam se da su dosadašnja razmatranja bila podsticajna i korisna. Sedmo poglavlje nastaviće sa konkretnom analizom nekih od prethodno iznesenih ideja.

7
Komponente

„Melodija, harmonija i ritam neprestano utiču jedno na drugo… Nijedno muzičko djelo koje u sebi ima života ne može biti podvrgnuto samo jednom ‘konačnom’ tumačenju. Njegov život zavisi od sukoba, saradnje i neprestano promjenljive ravnoteže njegovih sastavnih sila.“

— Ralf Kirkpatrik

Sedmo poglavlje bavi se analizom komponenti muzike. Takođe, one se upoređuju sa šahom. To su:

• Vrijeme, ritam i tempo
• Melodija i kretanje
• Harmonija
• Tekstura
• Struktura
• Timbre/boja tona

7.1 Vrijeme, ritam i tempo

Ni muzika ni šah ne mogu se zamisliti bez elementa vremena. Muzika kao izvođačka umjetnost određena je unutar vremenskog okvira. Isto važi i za šah. Partija se odvija kroz vrijeme. Muzičari koriste metronom; šahisti koriste šahovski sat. Vrijeme sa sobom neraskidivo nosi ritam i tempo. Pogledajmo ih pojedinačno:

Ritam postoji svuda u životu, a njegova osnovna osobina jeste periodičnost. Pomislimo na dvadesetčetvoročasovni ciklus dana ili na redovne smjene godišnjih doba. Razumijemo organizaciju melodije kroz vrijeme. Ritam nalazimo u svim umjetnostima. Postoji arhitektonski ritam ili pjesnički metar. Ritam utjelovljujemo u plesu. Uživamo u preciznom ritmu radnje filma ili knjige. Divimo se simetriji slike ili organizovanoj asimetriji skulpture. Na kraju, umjetnošću nazivamo ono što posjeduje mjeru.

Stabilno smjenjivanje poteza između protivnika, geometrijska priroda igre, moguće postojanje poteza koji se razvijaju u periodičnosti, podjela partije na faze u skladu sa njenim razvojem kroz vrijeme (otvaranje — srednjica — završnica), kao i postepena eskalacija suprotstavljenih ideja — sve to predstavlja primjere ritmičkih elemenata u šahu.

Obično šahovska partija ili muzičko djelo imaju jednu ili više tačaka osmoze: prelomnih trenutaka u kojima se mora donijeti ključna odluka. To je svojevrsna entropija. Jedna faza počinje, razvija se i dostiže vrhunac, nakon čega započinje nova.

Kada je riječ o periodičnosti, slijedi jedno poređenje. U problemu koji je sastavio hrvatski kompozitor Nenad Petrović, niz od 23 identična poteza ponavlja se prije nego što može doći do bilo kakve promjene u poziciji.

Mat u 271 potez. Nenad Petrović, 1969.

Rješenje počinje potezima: 1. Bb1 h4 2. Ka4 Ka8 3. Ka3 Kb7 4. Ka2 Ka8 5. Ka1 Kb7 6. Ba2 Ka8 7. Kb1 Kb7 8. Kc1 Ka8 9. Kd1 Kb7 10. Ke1 Ka8 11. Bb1 Kb7 12. Kf1 Ka8 13. Kf2 Kb7 14. Ke1 Ka8 15. Kd1 Kb7 16. Kc1 Ka8 17. Ba2 Kb7 18. Kb1 Ka8 19. Ka1 Kb7 20. Bb1 Ka8 21. Ka2 Kb7 22. Ka3 Ka8 23. Ka4 Kb7.

Crni je bio primoran da već u prvom potezu pomjeri pješaka, a sada to mora učiniti ponovo nakon 24. Ka5, igrajući 24…f5. Proces se ponavlja 12 puta kako bi se pripremio teren za završni napad koji vodi do mata. Uz idealnu igru obje strane (to jest, kada obje strane igraju najbolje moguće poteze), mat se ostvaruje tek u 271. potezu!

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

6

Umjetnost i estetika

„Estetski princip je isti u svakoj umjetnosti, razlikuje se samo materijal.“
— Robert Schumann

„Šah je srećna umjetnička forma. […] Njegova snaga leži u interpretaciji. Taj fenomen, svojstven šahu, muzici ili slikarstvu, omogućava da se ljepota iznova reprodukuje i pruži estetsko zadovoljstvo, često ga produbljujući i jačajući talentom i umjetničkim iskustvom interpretatora.“
— David Bronštajn

Kao i kod svake umjetničke forme, estetika šaha bila je posebna oblast istraživanja i predmet interesovanja psihologa, istoričara umjetnosti, matematičara, šahovskih teoretičara, kompozitora i igrača.

Na primjer, osvajanje nagrade za briljantnost za najljepšu partiju turnira san je svakog šahiste. U izvještaju objavljenom 1977. godine psiholog Stuart Margulies pokušao je da odredi principe ljepote u šahu na osnovu procjena iskusnih igrača. Jedan od njegovih zaključaka bio je:

„U složenim pozicijama velemajstor može koristiti osjećaj za ljepotu kao dodatni princip pri izboru poteza.“

David Bronštajn (1924–2006), izazivač za titulu svjetskog prvaka 1951. godine i plodan šahovski pisac, zajedno sa svojim koautorom Georgijem L. Smolianom izrazio je sličnu ideju poredeći šah s matematikom:

„[…] U šahu, kao i u matematici, postoji sklad forme, geometrijska ljepota i izražajnost, kao i slobodna igra mašte. Postoji mnoštvo primjera kako je izbor najboljeg plana ili poteza u šahu vođen ljepotom. Harmonična ideja gotovo uvijek je ispravna. Bez velikog pretjerivanja može se reći da upravo estetski osjećaj usmjerava intelekt ka traganju i vodi ga.“

Da li bi se matematičar složio s ovom tvrdnjom? Vjerovatno bi, sudeći po sljedećem citatu G. H. Hardyja:

„Obrasci matematičara, poput slikarevih ili pjesnikovih, moraju biti lijepi; ideje, poput boja ili riječi, moraju se uklapati na harmoničan način. Ljepota je prvi kriterijum: nema trajnog mjesta na ovom svijetu za ružnu matematiku.“

Pišući o ljepoti, Bronštajn i Smolian nastavili su poređenje s muzikom:

„Uticaj koji umjetnost ostavlja zavisi od očekivanja posmatrača. Kao što muzičar iz zvukova izvlači očaravajuću melodiju za publiku, tako umjetnički šahista koristi svoju vještinu da iz materijala kojim raspolaže izvuče ljepotu jedne šahovske ideje.“

Pa, od čega se zapravo sastoji taj osjećaj ljepote? Čitalac će imati više prilika da se upozna s njim u narednim poglavljima.

Usput treba pomenuti da su estetska pitanja oduvijek bila polje intelektualnih rasprava. Šah nije izuzetak. Na primjer, članci objavljeni u The British Journal of Aesthetics raspravljali su o pitanju da li šah treba smatrati umjetničkom formom i, ako treba, u kojoj mjeri.

Sljedeći tekstovi mogu pomoći, iako nijesu navedeni da bi dali nužno konačan odgovor. U ovom trenutku ne možemo a da se ne podsjetimo da ne samo veliki šahisti poput Vladimira Kramnika, Mihaila Talja i Davida Bronštajna gorljivo tvrde da je šah zaista umjetnost, već i istaknute ličnosti iz književnosti i umjetnosti, poput Vladimira Nabokova, Sergeia Prokofieva i Marcela Duchampa, koji su dobro poznavali igru i dijelili isto mišljenje.

Prvi tekst predstavlja sažetak značajnog članka o estetici koji je napisao istoričar umjetnosti Paul Oskar Kristeller:

„Postojali su važni periodi u kulturnoj istoriji kada roman, instrumentalna muzika ili slikarstvo na platnu nijesu postojali ili nijesu imali značaj. S druge strane, sonet i epska pjesma, vitraž i mozaik, fresko-slikarstvo i iluminacija rukopisa, oslikavanje vaza i tapiserija, reljef i keramika — sve su to u određenim vremenima bile ‘velike’ umjetnosti, iako to danas više nijesu na isti način. […] Grane umjetnosti imaju svoje uspone i padove, pa čak i svoje rađanje i nestajanje.“

Velemajstor Richard Réti napisao je još 1923. godine:

„Da li je moguće, pitamo se, da jedna igra istovremeno bude i umjetnost? Pa, djelimično možemo odgovoriti time da se igre i umjetnost ne razlikuju toliko koliko mislimo. One imaju mnogo toga zajedničkog.“

Između ostalog, Réti naglašava apstraktni karakter igre:

„Pored toga, u materijalističkom smislu, obe su potpuno bez konkretnog objekta, a igrač, isto kao i umjetnik, gradi sopstveni svijet i bježi od jednoličnosti svakodnevice u carstvo koje je sam stvorio. I na kraju, svaka umjetnost nekada je bila igra i razonoda. Zidne slike praistorijskog čovjeka, pjesme drevnih grčkih pastira ili njihove maskirane komedije nijesu bile mnogo udaljene od umjetnosti. Međutim, čim je nesrećni zaljubljenik počeo da izliva svoje jade uz lutnju, nastupila je zora umjetnosti. Suština umjetnosti sastoji se u sposobnosti umjetnika da unese svoju dušu u svoje djelo.“

Mogu li se najbolje šahovske partije smatrati umjetničkim djelima? Prema američkom filozofu James Rachelsu, mogu. Rachels pominje umjetnički element šahovskih studija. Takođe razmatra stav da je šah prije svega borba. On smatra da ta činjenica nije u suprotnosti s Rétijevom tvrdnjom da je šah umjetnost.

Prema njegovom mišljenju, nije presudan sam proces, već konačno djelo. Kao primjer navodi čuvenu partiju između Bobby Fischera i Donald Byrnea, kao i Symphony No. 3 (Eroica):

„[…] Moramo razlikovati način na koji nastaju partije od samih partija. Posmatrati šah kao borbu znači fokusirati se na vrijeme i način na koji su partije nastale. Fišerova čuvena partija protiv Donalda Byrnea odigrana je 1956. godine; ne samo sama borba, već i činjenica da je Bobby imao samo 13 godina, dodatno povećava interesovanje. Ali kada ovo veličanstveno stvaralaštvo posmatramo kao umjetničko djelo, nijesmo toliko zaokupljeni načinom na koji je nastalo: uživamo u njemu, proučavamo ga, divimo mu se i cijenimo ga zbog njega samog, baš kao što činimo s Eroicom.“

Dalje, Rachels nastavlja poređenje muzike i šaha. Smatra da je šah ograničeniji, jer njime upravljaju ista pravila i isti cilj — mat.

Muzika, prema njemu, posjeduje mnogo više slobode. Zaključuje:

„To objašnjava zašto u muzici postoji bogatstvo koje ne nalazimo u šahu; zato partija Fischer–Byrne, ma koliko bila veličanstvena, ne može da se mjeri s Eroicom. Ali to ne znači da Fischer–Byrne nije umjetničko djelo na svoj, doduše ograničeniji, način.“

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

3

Istorijski pregled

Sadašnjost i dalje

Stigavši do današnjeg vremena, naš istorijski pregled dolazi do kraja. Ono što slijedi jeste katalog imena koji se proteže od klasičnog kompozitora Ludwig van Beethovena do repera GZA iz grupe Wu-Tang Clan. Treba napomenuti da imena pomenuta u prethodnim paragrafima nisu ponavljana:

Jon Anderson, Paul Badura-Skoda, Sir Thomas Beecham, Ludwig van Beethoven, Leonard Bernstein, Art Blakey, Sir Arthur Bliss, Bono, Alexander Borodin, David Bowie, Johannes Brahms, Anthony Braxton, Adolf Brodsky, Enrico Caruso, Pablo Casals, Feodor Chaliapin, Ray Charles, Cher, Kurt Cobain, Aaron Copland, DJ Green Lantern,

Neil Diamond, Antonín Dvořák, Bob Dylan, Hanns Eisler, Mischa Elman, Zino Francescatti, Dizzy Gillespie, GZA, Oscar Hammerstein II, Billie Holiday, Paul Johner, Aram Khachaturian, Fritz Kreisler, Gene Krupa, Harris Lambrakis, John Lennon, Phil Lynott, Lorin Maazel, Madonna, Wynton Marsalis, Dean Martin,

Dizzy Gillespie

Yehudi Menuhin, Joni Mitchell, Moby, Julius du Mont, Ennio Morricone, Modest Mussorgsky, Graham Nash, Yoko Ono, Periklis Papapetropoulos, Charlie Parker, Sir Walter Parratt, Nikos Pergialis, Louis Persinger, Gregor Piatigorsky, Maurice Ravel, Ruggiero Ricci, Sviatoslav Richter, Nikolai Rimsky-Korsakov, Moritz Rosenthal, Gioachino Rossini, Arthur Rubinstein, Arnold Schoenberg, Harold C. Schonberg, Ronnie Scott, Artie Shaw, Dmitri Shostakovich, Frank Sinatra, Will Smith, Ringo Starr, Isaac Stern, Sting, Richard Strauss, Giuseppe Verdi, Heitor Villa-Lobos, Paul Whiteman. Po abecedi posljednje, ali sigurno ne i najmanje važno, dolazi Harmony Zhu.

S druge strane, mnogi šahisti bili su povezani s muzikom. Na primjer, Eugene Znosko-Borovsky i Johannes Zukertort, rival Wilhelm Steinitza, obojica su bili muzički kritičari. Sam Steinitz je, kako se navodi, raspravljao o muzičkim pitanjima s istom strašću kao i o šahu.

Velemajstor Igor Ivanov, koji je 1979. godine pobijedio tadašnjeg svjetskog prvaka Anatolija  Karpova, bio je sjajan pijanista. Čitaocu se preporučuje da pogleda i podatke o Vasiliju Smislovu, Mihailu Talju, Svetozaru Gligoriću, Marku Taimanovu, Lajosu Portischu i Emilu Sutovskom. Levon Aronian i Vladimir Kramnik, iako nisu muzičari, takođe su uključeni zbog jakog interesovanja za muziku ili umjetnost uopšte. Čitalac može sam procijeniti da li je taj izbor opravdan.

Ennio Morricone je kompozitor bukvalno stotina filmskih soundtrackova, od kojih se mnogi smatraju među najvećim ikada napisanima. Bio je i zaljubljenik u šah i učestvovao je na takmičenjima. Na fotografiji je prikazan zajedno sa Judit Polgár, protiv koje je igrao 2004. godine. Ta partija se može pronaći u Mega Database.

Ennio Morricone je kompozitor bukvalno stotina filmskih soundtrackova, od kojih se mnogi smatraju među najvećima svih vremena. Bio je i zaljubljenik u šah i učestvovao je na takmičenjima. Na fotografiji je prikazan zajedno sa Judit Polgár, protiv koje je igrao 2004. godine. Partija se može pronaći u Mega Database.

Reference:

1. Hooper, David & Whyld, Kenneth; The Oxford Companion to Chess; Oxford University Press; 1992, p. 304.
2. Euwe, Max & Nunn, John; Development of Chess Style; B. T. Batsford Limited, 1997.
3. Calvo, Ricardo; Lucena: La evasión en ajedrez de el converso Calisto; Ediciones Perea, 1997, p. 72. Ipak, Hans Ree osporava ovu teoriju: „Whether or not he really had brought chess from Arabia to Europe, I still wasn’t sure, though it did seem plausible“ (Ree, Hans; The human comedy of chess; Russell Enterprises, 2001, p. 140).
4. Fox, Mike & James, Richard; The Even More Complete Chess Addict; Faber and Faber, 1993, p. 234.
5. Hooper, David & Whyld, Kenneth; The Oxford Companion to Chess; Oxford University Press, 1992, p. 75.
6. Hobbins, Daniel; Authorship and Publicity before Print: Jean Gerson and the Transformation of Late Medieval Learning; University of Pennsylvania Press; 2009, pp. 84–85.
7. Kourkounakis, Ilias; Ano twn upopiōn twn skakistōn; Bibliopōlēk, 1986, p. 25.
8. Više informacija (na njemačkom): Himmelheber, Georg; Ein musikalisches Schachspiel; Kunst und Antiquitäten, Heft 11, 1991, pp. 38–42.
9. Wall, Bill; Music and Chess; chess.com, http://www.chess.com/article/view/music-and-chess (adaptirano 9.5.2015). Dodatne informacije (na francuskom): http://www.echecs.asso.fr/eem/eem84.pdf; Maufras, Jérôme; Échecs et musique; Échec et Mat 84, 2006, pp. 32–35.
10. Hollander, Hans; Schach und Musik; KARL 4, 2007, p. 15.
11. Schachzeitung der Berliner Schachgesellschaft, Jg. 13, 1858, p. 454.
12. Musicians and Chess; Edinburgh University Chess Society, http://chess.eusa.ed.ac.uk/Chess/Trivia/musicians.html (preuzeto 8.5.2015).
13. Silver, Albert; The 1937 Prokofiev-Oistrakh Match; ChessBase, http://en.chessbase.com/post/the-1937-prokofiev-oistrakh-match (preuzeto 7.5.2015).
14. Zender, Hans; Anmerkungen des Komponisten; Boosey and Hawkes, http://www.boosey.com/pages/cr/catalogue/cat_detail.asp?sitelang=de&musicid=731&langid=2 (preuzeto 21.5.2015).
15. Shabazz, Daaim; Chess and Hip-Hop Culture; The Chess Drum, http://www.thechessdrum.net/65thSquare/65_marapr02.html (preuzeto 10.5.2015).
16. Budman, Scott; Rappers play chess to help kids; NBC Bay Area, http://www.nbcbayarea.com/news/local/Rappers-Play-Chess-to-Help-Kids-121711299.html (preuzeto 10.5.2015).
17. U mnogim slučajevima scenska imena su izabrana iz očiglednih razloga. Na primjer, ime Paul David Hewson možda vam nije poznato, ali gotovo sigurno jeste Bono iz grupe U2.
18. Glavni izvori za ovu listu su članci: Wall, Bill; Musicians and Chess (chessmaniac.com) i Silver, Albert; Musical giants and chess (ChessBase).
19. Poglavlje 24 daje informacije o ovom čudu od djeteta.
20. Fine, Reuben; The Psychology of the Chess Player; Dover, 1967, p. 40.

4. poglavlje upoznaje čitaoce sa šahovskom notacijom, pa ga preskačemo i prelazimo odmah na poglavlje 5.

5
Enigmatičan izvještaj

„Peti Rubinsteinov Grand-Prix počinje danas u Madridu. Očekuje se s velikim interesovanjem, jer se čini da nema jasnog favorita. Svi takmičari imaju realnu šansu da osvoje ovaj turnir visokog intenziteta, iako će na kraju samo jedan biti pobjednik. Nakon protesta i brojnih rasprava prethodnih godina, pravila takmičenja su promijenjena kako bi se od sada dobio jedinstven pobjednik.

Da li će to biti Yuri Popov, mlada ruska zvijezda u usponu, ili iskusniji ali vjerovatno manje motivisani lokalni heroj Antonio Garcia? Da li će trijumfovati stabilni i hladnokrvni Michael Smith, ili će rizični i ponekad ekscentrični stil Dmitri Hartmanna prevladati? Hoćemo li svjedočiti nervoznom Lee Yin Weiju koji igra daleko ispod svojih nevjerovatnih mogućnosti, ili će mladi Kinez postati gospodar situacije? Sve to i još mnogo toga biće uskoro otkriveno — jedno je sigurno: dugo očekivani događaj će nas držati u napetosti narednih dana.“

Sada se, dragi čitaoče, možda pitaš o čemu se ovdje zapravo radi. Nikada nisi čuo za Rubinstein Grand-Prix u Madridu, a i sva imena takmičara su ti nepoznata. Nema iznenađenja — ni meni nisu poznata, jer sam ih izmislio. Pa zašto ova prevara?

Pa, poenta postoji. Možeš li odrediti da li je ovaj lažni izvještaj o šahovskom turniru, violinskom takmičenju ili takmičenju u umjetničkom klizanju?

Rasprava o tome da li je šah sport, nauka ili umjetnost je beskonačna. Koliko god to zvučalo dogmatski, ne bih pisao ovu knjigu da ne vjerujem da je on sve troje.

Zar umjetnost ne sadrži sportski element? Možda to ne volimo da priznamo, ali umjetnost (izvođačka ili ne) ima takmičarske elemente. Takmičenje je odlika svih umjetnosti, a muzika nije izuzetak. U starogrčkoj mitologiji prvo zabilježeno takmičenje između boga (Apolona) i smrtnika (Marsija) završilo se tragično — smrću ovog drugog.

Michelangelo Anselmi; Apolon i Marsija

Mi obično mjerimo umjetničko dostignuće, iako kriterijumi nisu tako konkretni kao u sportu. Umjetnici su često najstroži kritičari sami sebi. Osjećaj nakon lošeg nastupa vrlo je sličan onome nakon poraza na šahovskoj tabli. Suprotno tome, vrijedi i obrnuto — nakon dobro izvedenog koncerta sve „teče“, čovjek je u odličnom mentalnom stanju. Događaji se razvijaju glatko i prirodno, slično kao nakon pobjede u lijepoj partiji šaha. Važno je biti svjestan da ego tada može biti pojačan i ne dozvoliti da to preraste.

Negativne ili pozitivne, napetosti su zajedničke svima trima oblastima: nervoza ili anksioznost, smirenost ili radost… Sve tri zahtijevaju budnost, fizičku spremnost, smirenost, samopouzdanje, snažan nervni sistem i, iznad svega, naporan rad.

S druge strane, zar sport ne sadrži elemente umjetnosti? Naravno da sadrži! Inače ne bi bio toliko zanimljiv za gledanje. Najbolji sportisti ili umjetnici impresioniraju nas svojom harmonijom, elegancijom i lakoćom u izvođenju. Zvuči čudno? Samo pomisli na Miles Davisa, Roger Federera, Bobby Fischera ili Sylvie Guillem. Ili da pomenem Akiba Rubinsteina, Arthur Rubinsteina i Ida Rubinstein?

(Nastaviće se)

Achilleas Zographos
2017

Apolon i Kaisa

Apolon

Nazivan „Sjajni“, Apolon je jedno od olimpijskih božanstava u klasičnoj grčkoj i rimskoj mitologiji. Apolon je vječno mlad bog muzike i poezije i često se prikazuje kako svira zlatnu liru. Složeno božanstvo, bio je i bog svjetlosti i sunca, proricanja, istine, iscjeljenja i kuge. Pojavljuje se u renesansnoj poemi Scacchia ludus Marka Antonija Hijeronima Vide (oko 1490–1566), koja opisuje šahovsku partiju između Apolona i Merkura, igranu u prisustvu drugih bogova. Inspirisao je brojne umjetnike, među njima i ruskog kompozitora Igora Stravinskog, koji je 1928. napisao čuveni balet Apollon musagète („Apolon, gospodar muza“).

Kaisa (ili Caissa)

Muza ili boginja šaha, prvobitno nimfa iz istoimene poeme koju je napisao ser Vilijam Džouns (1746–1794) 1763. godine. Nakon opisa igre uvodi se nimfa:

Ljupka drijada lutala je tračkim šumama,
očaravajućeg držanja i blagog pogleda;
lov na hitrog jelena bio joj je jedina radost,
daleka od Himena i kiparskog dječaka;
preko brda i dolina njena ljepota bijaše slavna,
i lijepa Kaisa zvala se ta djevojka.

Poema je nastala po uzoru na Vidinu Scacchia ludus, u kojoj se nimfa zove Shakis. Mars, čiju ljubav nimfa ne uzvraća, nagovara boga sporta da izmisli igru (šah) koja bi mogla omekšati njeno srce.

Hooper, David & Whyld, Kenneth; The Oxford Companion to Chess, drugo izdanje; Oxford University Press, 1992, str. 65.

Simboli i termini

Šah, poput matematike i muzike, ima sopstveni simbolički jezik sa više od pedeset znakova koji mogu izraziti gotovo sve što se dešava na tabli, na primjer:

„Ovo je novi potez koji drastično mijenja procjenu pozicije. Teorija je ovu poziciju smatrala izjednačenom, ali sada se mora smatrati gotovo dobijenom za crnog.“

U ovoj knjizi koristićemo samo neke osnovne simbole. Svi se stavljaju poslije poteza. Evo ih:

+ šah

# mat

! dobar potez

!! briljantan potez

? loš potez

?? grub previd

!? zanimljiv potez

?! sumnjiv potez

e.p. en passant

1–0 bijeli je pobijedio

0–1 crni je pobijedio

½ remi

GM velemajstor

IM internacionalni majstor

WGM / WIM — slovo „W“ označava da je nosilac titule žena.

Klasični šah

Zvanične turnirske partije koje se obično igraju uz kontrolu vremena od 90 minuta za prvih 40 poteza, nakon čega slijedi još 30 minuta do kraja partije, uz dodatak od 30 sekundi po potezu za svakog igrača.

Ubrzani šah (Rapid)

Partije sa vremenskim ograničenjem od najviše 60 minuta po igraču.

Blic šah

Partije sa vremenskim ograničenjem od najviše pet minuta po igraču.

Bullet šah

Još brži od blica; standard je jedna ili najviše dvije minute za cijelu partiju po igraču. Veoma popularan među zaljubljenicima u internet-šah.

Dopisni šah

Potezi se šalju poštom ili elektronskom poštom. Za završetak turnira ponekad je potrebno i nekoliko godina.

Chess 960

Varijanta šaha u kojoj su figure na prvom redu raspoređene nasumično.

Ch.

Skraćenica za prvenstvo.

Elo

Metod izračunavanja rejtinga koji procjenjuje igračku snagu šahiste. Najbolji igrači svijeta trenutno imaju rejting iznad 2800. Igrači sa rejtingom preko 2500 obično nose titulu velemajstora, a ima ih približno hiljadu.

[ … ]

Označava da dio originalnog teksta nije uključen.

Prolog

Možda su šah i muzika povezani zakonima harmonije i ljepote koje je teško formulisati i teško shvatiti. A možda nečim drugim.
Vasilij Smislov, bariton i sedmi svjetski šampion u šahu.¹

Sa sposobnošću koja proizlazi iz njegove ogromne učenosti, u romanu Izborna srodstva Johann Wolfgang von Goethe pokušava nadahnutu paralelu. S jedne strane postoje sile koje utiču na ljudske odnose, a s druge hemijska jedinjenja. Svako ko je pročitao knjigu obično će zapamtiti četvrto poglavlje. Erotska drama koja se razvija uglavnom je nagoviještena naučnim zapažanjima o hemijskim supstancama.

Ideja poređenja naizgled nepovezanih stvari, dakle, nije nova. Ona proizlazi iz čovjekove želje da bolje razumije svijet koji ga okružuje. Ta potreba vodi ka klasifikaciji i poređenju, dok istovremeno podrazumijeva maštu kao neophodan preduslov. Ova knjiga predstavlja pokušaj u tom pravcu. Ona ne nastoji ništa da dokaže, jer nema ničega konkretnog što bi trebalo dokazivati. Više je riječ o svojevrsnom lutanju koje ipak teži određenom smjeru.

Posljednjih godina razmišljao sam o vezi između šaha i muzike. Matematika je njihov glavni zajednički imenitelj, što će biti posebno naglašeno kroz ovu knjigu. Kao profesionalni profesor muzike, moje interesovanje za ovu temu poraslo je kada sam počeo da predajem šah. Čitajući mnogo, pohađajući seminare za trenere i stičući iskustvo, primijetio sam brojne sličnosti u nastavnom procesu. Postepeno mi je postalo jasno da one nijesu slučajne. Što sam više razmišljao o njima, to su me više fascinirale. Tako je nastala ova knjiga.

Nadam se da će knjiga biti zanimljiva širokom krugu čitalaca. Takođe se nadam da će biti jednako zabavna za čitanje kao što je meni bilo zadovoljstvo da je pišem i da će probuditi interesovanje za ovu temu. Trudio sam se da koristim poznate izraze i da ne zvučim previše dogmatično ili pedantno. (Volim preciznost, ali nadam se da ćete odobriti kada, na primjer, kažem „paralelne linije“ umjesto „paralelni pravolinijski segmenti“.) Uz to rečeno, ova knjiga ima temu — kao što i njen naslov nagovještava — ima razvoj, ali ne nužno i konačan zaključak.

Još jedna završna riječ. Iako pretpostavljam da bi se o ovoj temi moglo reći mnogo više, neću napraviti grešku da ulazim u rasprave o oblastima kao što su kvantna mehanika, teorija haosa, semiotika i slično. Te teme ne samo da prevazilaze moje stručno znanje, već izlaze i iz okvira ove knjige. Radije želim da pristupim temi iz perspektive jednog muzičara. Želim da zabilježim svoja razmišljanja. Dobro je poznato da u umjetnosti postoje pitanja koja ne možemo racionalno objasniti, već ih prije svega intuitivno osjećamo.

¹ 125 Selected Games, prevod K. P. Neat; Cadogan Chess Books, 1994, str. 3.
Original: V Poiskakh Garmonii („U potrazi za harmonijom“), 1979.

(Nastaviće se)