„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Život u prestonici
Ubrzo po dolasku u SSSR, Efim Bogoljubov i Aleksei Seleznjev prihvatili su sovjetsko državljanstvo. Tu odluku donijeli su sasvim svjesno i dobrovoljno. Ruski „Njemci“ vidjeli su koliko se burnim tempom šah razvija u njihovoj domovini i koliko ozbiljno država pristupa toj oblasti.
Naravno, nije im se sve dopadalo: Seleznjev, na primjer, kao potomak bogate trgovačke porodice, teško da je odobravao postupke nove radničko-seljačke vlasti vezane za „eksproprijaciju eksproprijatora“, ukidanje privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju i uništavanje buržoazije kao klase.
Njegova porodica je ranije posjedovala raskošnu vilu u Moscowi, a sada je bio prinuđen da odsijeda u privatnom stanu. Porodica Bogoljubova živjela je u Ukrajini, u Kijevskoj guberniji, i takođe nije pripadala najsiromašnijim slojevima stanovništva.
Osim toga, obojica su mogli da uporede životni standard na Zapadu — u Njemačkoj — i u Sovjetskoj Rusiji, naročito u oblastima kulture, usluga, umjetnosti, etike ponašanja i komunikacije. I Bogoljubov i Seleznjev bili su pravi evropski intelektualci — sa besprijekornim manirima, uglađenim govorom i dubokim, svestranim znanjem. Alekseju Seleznjevu, recimo, smetalo je prostačko ponašanje nekih ljudi iz okruženja i nizak kulturni nivo novopečenih „Šarikovih“ i „Švondera“.
Naravno, na prelazak u sovjetsko državljanstvo uticalo je mnogo faktora: i blagi pritisak vlasti, i nagovaranja starih poznanika iz predrevolucionarne Rusije i njemačkog zarobljeništva — poput Pyotra Romanovskoga, Iosifa Rabinovicha i Fyodora Bohatyrchuka — kao i opšta šahovska atmosfera u zemlji.
U oktobru 1924. godine Bogoljubov je otputovao u Ukrajinu. U Kyivu je posjetio rodbinu, održao nekoliko simultanki, predavanja i odigrao niz pokaznih partija sa Fjodorom Bogatirčukom. Nakon toga obišao je više gradova.
U Kharkivu mu se dogodila zgoda nalik onoj opisanoj u romanu Dvanaest stolica. Dok je velemajstor držao simultanku u sanatorijumu za heroje građanskog rata, smještenom na nekadašnjem vlastelinskom imanju kod Harkova, jedan od učesnika je, bez mnogo razmišljanja, skinuo sa table i sakrio konja velemajstora.
Međutim, Bogoljubov je odmah primijetio da figura nedostaje. Nije se naljutio, već se nasmijao:
— Kuda je, dobri čovječe, pobjegao moj konj? Kako ga nijeste sačuvali?
Početkom 1925. godine Efim Bogoljubov i Pyotr Romanovsky dobili su poziv za veliki međunarodni turnir u Baden-Badenu. Romanovski je odbio učešće, pa je umjesto njega otputovao Iosif Rabinovich.
Bogoljubov je, međutim, pristao da učestvuje na turniru prije nego što je dobio dozvolu rukovodećih sovjetskih organa. Time je, prema mišljenju šahovskog rukovodstva, prekršio disciplinu obaveznu za svakog člana sovjetske šahovske organizacije. Zbog toga se pojavila odluka Svesavezne šahovske sekcije VSSFK:
Povodom učešća šahista SSSR-a na međunarodnim turnirima
„…Što se tiče građanina Bogoljubova, koji je pristao da učestvuje na turniru u Badenu, a da se prethodno nije obratio Sekciji, Šahovska sekcija smatra potrebnim da izjavi da ga na tom turniru ne smatra svojim predstavnikom. Objašnjavajući takvo ponašanje Bogoljubova samo mogućim nepoznavanjem principijelnih stavova Šahovske sekcije o učešću na buržoaskim turnirima — budući da sa njegove strane nije bilo drugih nelojalnih postupaka — Sekcija ga ovoga puta samo upozorava da, ukoliko želi da ostane član naše organizacije, za njega važe isti uslovi kao i za ostale. U skladu s tim, Bogoljubov će svojim daljim ponašanjem morati da odredi svoj odnos prema Sekciji i prema tituli šampiona SSSR-a koju je osvojio.“
Za Bogoljubova je učešće na turniru u Badenu predstavljalo stvarnu mogućnost da se sretne sa porodicom, pošto se Triberg im Schwarzwald nalazi svega nekoliko kilometara od Baden-Badena.
Vidjeti suprugu i ćerke — šta može biti bolje za muža i oca koji voli svoju porodicu!
Efim Bogoljubov je veoma dobro nastupio na turniru. Osvojio je 13 poena iz 20 partija i zauzeo četvrto mjesto. Ispred njega bili su samo Aleksandar Aljehin, Akiba Rubinstein i Friedrich Sämisch. Zvanični predstavnik SSSR-a, Iosif Rabinovich, završio je turnir na sedmom mjestu.
Od 11. avgusta do 9. septembra 1925. godine u Leningradu je održano Četvrto prvenstvo SSSR-a. Dom naučnika bio je mjesto održavanja i IV Svesaveznog šahovskog kongresa, kao i turnira gradova. Na prvenstvu su učestvovali svi najjači majstori, a poslije velike borbe Bogoljubov je drugu godinu zaredom osvojio titulu najboljeg.
Aleksei Seleznjev je potpuno podbacio na ovom turniru, iako je upravo preko njega vršen izbor za Prvi moskovski međunarodni turnir, održan iste godine u prijestonici SSSR-a. Prvih osam igrača steklo je pravo nastupa.
Istovremeno sa prvenstvom države održani su i turnir gradova, radnički turnir i prvenstvo Crvene armije. Na turniru gradova učestvovalo je 60 igrača. Najprije su odigrana takmičenja u šest podgrupa, nakon čega su po trojica najboljih iz svake grupe formirali dvije finalne grupe pobjednika.
U prvoj grupi najbolji je bio Abram Model iz Lenjingrada sa 5,5 poena, dok je u drugoj grupi najbolji rezultat ostvario Mikhail Marsky iz Dnjepropetrovska sa 7 poena. Dodatni meč dobio je Model rezultatom 3:1 i osvojio zvanje majstora.
Nije prošlo ni bez skandala. Poznati šahovski novinar i pjesnik Vladimir Pjast, blizak prijatelj Alexander Bloka, objavljivao je izvještaje sa prvenstva u listu Krasnaya Zvezda. Neki njegovi tekstovi nisu se dopali Bogoljubovu.
Na primjer, Pjast je nepažljivo napisao da je egocentrični maestro, pristigao iz njemačkog Triberg im Schwarzwalda, pobijedio mnogo manje ubjedljivo nego na prethodnom prvenstvu, te da je njegova šahovska snaga počela da opada. Razjareni šampion rekao je autoru sve što misli o njemu i njegovim tekstovima.
Vladimir Pjast
(Nastaviće se)