David I. Bronstein, G. L. Smoljan
PREKRASAN I ŽESTOK SVIJET
(Subjektivne bilješke o savremenom šahu)
Izdavačka kuća „Znanje“
Moskva, 1978.
******************
Svijet vrhunskog sporta
Da li šah pripada sportu? O tome se raspravlja već veoma dugo.
Novinari su bezbroj puta postavljali to pitanje i vjerovatno nijedan veliki šahista, naročito svjetski prvaci, nije uspio da izbjegne dilemu tražeći kompromisan odgovor. U predgovorima zbirkama partija i drugim knjigama, kao i u novinskim intervjuima, ljudi koji su, po mišljenju javnosti, prodrli do samih dubina šaha, nastojali su da odrede koliki dio u njemu pripada igri, sportu, umjetnosti, nauci i stvaralaštvu. Mnogo je zavisilo od raspoloženja, cilja, ali i od duha vremena.
U predgovoru svom udžbeniku iz 1926. godine Emanuel Lasker je otvoreno napisao:
„Ovdje je predstavljena ideja stare šahovske igre, ideja koja joj je omogućila da opstane hiljadama godina. To je ideja borbe.“
U odličnoj, iako iz današnje perspektive pomalo naivnoj u svojim sociološkim pogledima, knjizi „Štajnic – Lasker“, Mihail Levidov razradio je tu ideju kroz život i stvaralaštvo prve dvojice svjetskih prvaka.
Međutim, već tridesetih godina prošlog vijeka Aleksandar Fjodorovič Iljin-Ženevski pisao je da „međunarodni radnički šahovski pokret dobija dotad neviđeni zamah i snagu i stvara takve primjere umjetničkog stvaralaštva kakve svijet nije poznavao od nastanka šaha“.
Pod sloganom „Šah i dame u radničku sredinu“ sportska komponenta prirodno je bila u drugom planu.
Psiholog, profesor Aleksandar Petrovič Nečajev, pisao je da je šah kulturna i društveno korisna igra, ali je odmah dodao da je šah i „primjer borbe u kojoj je element neprijateljstva sveden na najmanju moguću mjeru“.
Budimo blagonakloni prema autorima tog vremena, iako se „vinigret definicija“, kako se izrazio Mihail Botvinik, održao sve do danas.
Sam Botvinik je kasnije pojednostavio taj „vinigret“ i ponudio sljedeću definiciju:
„Šah je uvijek igra, koja ponekad postaje umjetnost.“
Vrijeme prolazi, a naglasak se sve više pomjera u jednom pravcu.
Anatolij Karpov piše:
„Ova rasprava je beskrajna: šta je šah – sport, umjetnost ili nauka? Za mene je to i jedno, i drugo, i treće. Ali danas je šah, prije svega, sport.“
Poslije iscrpljujućeg finalnog meča, Karpov je u televizijskom intervjuu dodao:
„Šah je surov sport. U njemu težina pobjeda i poraza pada na leđa jednog jedinog čovjeka. Kada odigraš odlično, a ipak izgubiš – to je užasno.“
Američki velemajstor Ruben Fajn bez mnogo okolišanja kaže:
„Šah je sport, poput košarke ili tenisa. Bacate loptu dok ne osvojite poen. Pomjerate figure dok ne pronađete slabu tačku.“
Međutim, suština nije u definicijama. Suština je u tendencijama koje se oblikuju u radu šahovskih organizacija, u masovnom šahu i u šahu na najvišem profesionalnom nivou.
Evo nekoliko karakterističnih primjera.
U svim tekstovima posvećenim pedesetogodišnjici Međunarodne šahovske federacije (FIDE) 1974. godine naglašava se da njen autoritet i uticaj proizlaze iz činjenice da se pod njenim okriljem nakon Drugog svjetskog rata određivao najbolji šahista svijeta, što je uvijek „privlačilo posebnu pažnju i budilo interesovanje miliona ljudi“.
Predsjednik FIDE Maks Euve, govoreći o zadacima jubilarnog Kongresa, istakao je:
„Glavna pažnja Kongresa Međunarodne šahovske federacije mora biti usmjerena na sistem takmičenja za svjetsko prvenstvo.“
To nije bilo slučajno. Organizacija takmičenja, usavršavanje njihovih pravila i propozicija, kao i uvođenje sistema rejtinga koji je razvio Arpad Elo, predstavljali su tri osnovna pravca djelovanja FIDE.
Istovremeno, FIDE nijednom nije organizovala međunarodni simpozijum posvećen šahovskom stvaralaštvu, niti je pokušala da podstakne umjetnička dostignuća u šahu ustanovljavanjem međunarodnih nagrada ili na neki drugi način.
Pogledajmo i kako se sumiraju rezultati jedne šahovske godine.
Otvorite bilo koji novogodišnji uvodnik časopisa „64“ iz posljednje četiri ili pet godina. U njima se nabrajaju pobjede na takmičenjima, pojedinačni neuspjesi, izražava zabrinutost zbog povećanja prosječne starosti reprezentacije Sovjetskog Saveza – to je osvrt na proteklu godinu. A kada je riječ o narednoj, govori se o kalendaru takmičenja i nadama u nove sportske uspjehe. O stvaralačkoj strani šaha gotovo da nema riječi.
Sportske organizacije, a prije svega šahovske federacije, sve više su zabrinute zbog sporog podmlađivanja generacije koja treba da naslijedi vodeće šahiste. To izaziva poštovanje i treba pozdraviti otvaranje škole-internata broj 9 šahovske specijalizacije u Moskvi, na Izmajlovskom bulevaru. Možda će upravo iz tih prvih jedanaest dječaka, koji dobijaju odlične ocjene iz šaha, uz geografiju i fizičko vaspitanje, izrasti novi mladi velemajstori.
Ipak, treba iskreno priznati da je popularnost šaha tijesno povezana sa održanim ili neodržanim mečom za svjetsko prvenstvo, a to izaziva izvjesnu zabrinutost.
Nećemo dalje razvijati ove teze. Mnogo toga već izgleda jasno. Mi, naime, ne biramo materijal potpuno nepristrasno. Iako je mnogo teže prikazati djelatnost šahovskih organizacija usmjerenu na razvoj šahovske umjetnosti.
Šahovski turniri i mečevi, naročito oni koji se održavaju u okviru borbe za svjetsko prvenstvo, predstavljaju događaje od velikog društvenog značaja. Malo ko bi to osporio. Posljednjih godina interesovanje javnosti za šah kao sport posebno je poraslo. Širok odjek u štampi i na televiziji, učešće na takmičenjima sa nagradnim fondovima, mogućnost putovanja i upoznavanja svijeta dodatno podstiču veliko interesovanje za šah, nažalost, ne uvijek potpuno nesebično.
(Nastaviće se)