Moskva 2012
Prvi koraci u šahu (nastavak)
Prijavio sam se na kvalifikacioni turnir za četvrtu kategoriju i, osvojivši potrebnih 66 procenata poena, načinio svoj drugi korak na šahovskoj kvalifikacionoj ljestvici. Zajedno sa mnom isti uspjeh ostvario je i budući šahovski majstor Jurij Gusev.
Jednom je u parku, na sportskom stadionu na kojem su se obično održavala zvanična takmičenja u odbojci i košarci, održana rekordna simultanka velemajstora Andora Lilijentala na čak 155 tabli. Učesnici su uglavnom bili mladi šahisti poput mene, tek na početku svog šahovskog puta.
Uspio sam da pobijedim velemajstora, mada se to dogodilo sasvim slučajno: u potpuno dobijenoj poziciji Lilijental je napravio krupan previd. Simultanka je trajala gotovo dvanaest časova i, kada sam se napokon vratio kući, dobro sam nagrabusio – moje odsustvo trajalo je mnogo duže nego što su roditelji mogli da prihvate.
Krajem godine prvi put sam posjetio Moskovski šahovski klub, koji se tada nalazio na Iljinki, u podrumskim prostorijama Narodnog komesarijata pravde. Tamo sam imao sreću da slušam predavanje majstora Nikolaja Grigorjeva. Ono je na mene ostavilo neizbrisiv utisak.
Dok je Grigorjev pokazivao svoje pješačke studije, finim, gotovo umjetničkim pokretima pomjerajući figure na demonstracionoj tabli, ja sam više osjećao nego što sam razumio svu raskoš, dubinu i ljepotu šaha. Vidio sam kako ljudska misao oživljava male drvene figure i kako one, kao pravi glumci, počinju da izvode čudesnu predstavu koja može da dotakne najosjetljivije strune ljudske duše. Doživljaj šaha kao umjetnosti povezao me je za ovu igru. Poželio sam da je upoznam do kraja, da savladam njene zakone i njene tajne.
Potraga za mjestom gdje bih mogao da napredujem u igri dovela me u šahovski klub Stadiona mladih pionira. Tamo sam napravio još jedan korak naprijed na kvalifikacionoj ljestvici – ispunio sam normu za treću kategoriju. Zatim sam učestvovao u višestepenom takmičenju rješavanja šahovskih zadataka i studija.
Takmičenje se održavalo nedjeljom. Prvo su nam bile ponuđene dvopotezne kombinacije, zatim trostepene, potom višepotezne, a na kraju i „bajkoviti“ problemi. Završnicu je činio konkurs rješavanja studija.
Iako su u ovom takmičenju učestvovali i stariji i jači igrači, a pobjednik je bio Vladimir Simagin – tada budući velemajstor – ja sam osvojio nagradno mjesto i dobio svoj prvi trofej: udžbenik Emanuela Laskera sa njegovim autogramom. Nagrade je uručivao lično bivši svjetski šampion, koji je tada živio u Moskvi.
Dobra škola usavršavanja bili su i redovni seansi sa satom na Stadionu mladih pionira, koje su igrali najjači prvokategornici, poput Aleksandra Kotova, Toluša i Čistjakova protiv trećekategornika. U njima su, zajedno sa mnom, učestvovali budući majstori Gusev i Bejlin, kao i budući poznati istoričar šaha Isak Linder.
Tako sam postepeno napredovao u šahu. Ovdje mi se posebno želi da pomenem mog školskog druga Serežu Stečkina, kasnije profesora matematike Moskovskog državnog univerziteta. Kod njega smo igrali nekoliko mečeva. U početku je on bio bolji od mene, ali su se vremenom moji rezultati počeli poboljšavati.
Njegova specijalnost bila je završnica: zahvaljujući oštrom analitičkom umu, veoma dobro je igrao tu fazu partije. U susretima s njim, neprimjetno sam i sam stekao osjećaj za završnicu, što je nesumnjivo doprinijelo mom daljem napretku.
Početkom 1937. godine učestvovao sam u kvalifikacionom turniru za drugu kategoriju. Turnir se održavao u prostorijama Tužilaštva SSSR-a na Kuznjeckom mostu. Bio sam blizu ispunjenja norme, ali takmičenje nije završeno jer je donijeta odluka kojom se djeci zabranjuje igranje u istim turnirima sa odraslima.
Ipak, na osnovu tog takmičenja stekao sam pravo da igram u turniru za drugu kategoriju, ali to pravo više nisam mogao da iskoristim. Tokom ljeta na Stadionu mladih pionira uspio sam da u kvalifikacionom turniru ispunim normu za tu kategoriju, ali se kasnije ispostavilo da zapisnik sa takmičenja nikada nije poslat u kvalifikacionu komisiju koja dodjeljuje zvanja. Ipak, smatrao sam se igračem druge kategorije.
Sa Arbata do Stadiona mladih pionira trebalo je više od sat vremena putovanja, pa sam, saznavši da je u Pionirskom domu u Ulici Stopani otvoren šahovski klub do kojeg se moglo brzo stići novim moskovskim prevoznim sredstvom – metroom – prešao tamo i ubrzo zauzeo vodeću poziciju u klubu.
Klubom je rukovodio majstor Mihail Judovič, a druženje s njim imalo je veliki značaj za moje šahovsko obrazovanje. Igrao sam s njim brzopotezni šah, zajedno smo analizirali partije, a ponekad i jednostavno razgovarali o raznim šahovskim temama.
Jedan njegov savjet pamtim do danas: „Ništa ne prihvataj zdravo za gotovo, do svega dolazi svojim razumom.“ Usput, taj savjet važi ne samo za šah.
U januaru 1938. godine uspio sam da postignem svoj prvi veliki uspjeh – postao sam prvak SSSR-a među dječacima do 16 godina. U Moskvi nije bilo posebnih kvalifikacija za to takmičenje: bio sam jedini drugokategorni igrač odgovarajućeg uzrasta. Iz Lenjingrada, gdje se takmičenje održavalo, vratio sam se kao prvokategorni igrač.
U grupi omladinaca do 18 godina šampion je postao Vasilij Smislov. U Lenjingradu smo živjeli u istoj sobi i tada smo se, čini se, zauvijek sprijateljili. Naše prijateljstvo traje već skoro 70 godina.
Pravilnik turnira, koji se sastojao iz dvije etape — polufinala i finala — bio je izuzetno težak. Komentatori su isticali: „Ozbiljan nedostatak turnira bila je nenormalna opterećenost za djecu (u finalu po dvije partije dnevno), što se odrazilo na stvaralaštvo mnogih učesnika, a sa medicinske tačke gledišta to je potpuno nedopustivo.“
Živeći u svom šahovskom svijetu, bio sam daleko od realnosti svakodnevnog života, ali ih nije bilo moguće potpuno ne primjećivati. Dešavali su se događaji koje je bilo nemoguće ni razumjeti ni objasniti.
(Nastaviće se)