V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
OMAR HAIJAM i šah
Među četvorostihnim pjesmama (rubaijama) perzijskog i tadžikistanskog pjesnika Omara Haijama (oko 1048 – poslije 1122), koji se opravdano nazivaju „poezijom mudrosti“, nalaze se i oni u kojima su prisutni šahovski motivi. Među njima su posebno bliski srcu šahiste sljedeći stihovi:
Živi pješaci smo mi, a iskusni igrač,
Koji nas pomjera, nije niko drugi do sudbina.
Na tablu postojanja nas za igru postavlja,
Da nas ponovo baci u sanduk nakon kratkog vremena.
(Prevod O. Rumera)
Zanimljivo je primijetiti da je slična analogija vrtloga ljudskog života sa šahovskom igrom, gdje nakon žestokih okršaja sve nestaje i dolazi neizbježan kraj, bila veoma popularna u srednjovjekovnom istočnom folkloru i kasnije se pojavljuje u evropskoj književnosti, naročito u romanu Servantesa „Don Kihot“.
„OSKAR“, šahovska nagrada
Nagrada je ustanovljena od strane Međunarodne asocijacije šahovske štampe (Association Internationale de la Presse Échiquéenne – AIPE) za dodjelu najboljem šahisti godine. Dodjeljivala se na kraju godine putem ankete među članovima AIPE. Nagrada je predstavljala srebrnu statuetu, koja je u početku prikazivala jahača na malom konju, zatim medvjedića koji se penje na drvo (grb Madrida), a u periodu 1974–1988 – djevojku sa kišobranom (grb Barselone). Prvi dobitnik bio je velemajstor B. Larsen (1967).
Godine 1968. i 1969. „Oskar“ je dodijeljen Borisu Spaskom, tri puta (1970–1972) Robertu Fišeru. Kasnije, počevši od 1973., najveći broj „Oskara“ osvojio je Anatolij Karpov (9), a od 1982. „Oskar“ je uglavnom pripadao Gariju Kasparovu (6). Godine 1978. „Oskar“ je dodijeljen Viktoru Korčnoju.
Od 1982. šahovski „Oskar“ se dodjeljuje i najboljoj šahistkinji godine. Prvi je dodijeljen bivšoj svjetskoj prvakinji Noni Gaprindashvili, drugi (1983) – Piji Kramling. U periodu 1984–1987. četiri puta ga je osvojila Maja Čiburdanidze, a 1988. Judit Polgar.
Od 1998. šahovski „Oskar“ dodjeljuje najboljem šahisti godine moskovski časopis „64 – Šahovski pregled“. Njegovi laureati bili su Viswanathan Anand, Gari Kasparov i Vladimir Kramnik.
ODVLAČENJE FIGURE, taktički postupak u šahovskoj partiji. Njegov cilj je da se neprijateljska figura odvuče od zaštite kralja ili druge figure, kao i od važnog polja ili linije. Ponekad ovaj postupak služi kao uvod u složenu kombinaciju, a češće predstavlja završni akord pažljivo promišljene igre i, u vezi s prijetnjom matom ili velikim materijalnim gubicima, primorava protivnika da prizna poraz. Posebno neočekivane i efektne su situacije u kojima se za izvršenje operacije odvlačenja žrtvuje najjača figura.
Morfi – Mongredijen
Pariz, 1859.
22. Db4! Crni predaje. Ako 22. …Dc8, onda, ostvarujući istu ideju odvlačenja – 23. D:b7!!
Ponekad se odvlačeći kombinacioni potezi izvode radi bržeg napredovanja pješaka do 8. (ili 1.) horizontalne i pretvaranja u damu. Većinom se to postiže žrtvom topa ili lake figure. U sljedećem primjeru, uzetom iz meča Moskva – Budimpešta, crni je lukavim potezom konja odvukao „druga po oružju“ i osigurao prolazak svog pješaka u damu.
Barca – Simagin
Moskva, 1949.
50…Sa3+! Bijeli predaje, jer nakon 51.S:a3 slijedi 51. Ke2, i crni dobija.
(Nastaviće se)