Moskva 2012
Kako je srušen Hram Hrista Spasitelja
Najsnažniji utisak iz mog djetinjstva bilo je rušenje Hrama Hrista Spasitelja. Taj hram-spomenik Otadžbinskom ratu 1812. godine bio je za Moskvu isto ono što je Katedrala Notr Dam za glavni grad Francuske ili Bazilika Svetog Petra za Rim. Sjećam se da sam se, vraćajući se s roditeljima iz Gelendžika, pri prilasku Moskvi kroz prozor voza prvo ugledao njegovu pozlaćenu kupolu kako blista na suncu. U to vrijeme to je bila najviša građevina u prijestonici, čak viša i od Zvonika Ivana Velikog.
Sredinom tridesetih godina rukovodstvo zemlje odlučilo je da podigne spomenik dostojan nove epohe – Dvorac Sovjeta. Bio je raspisan poseban konkurs za najbolje idejno rješenje. Pobijedio je arhitekta Boris Iofan, koji se već proslavio drugim monumentalnim simbolom tog vremena – Domom na obali.
Prema njegovoj grandioznoj zamisli, zgradu je trebalo da kruniše 75 metara visoka statua Vladimira Lenjina. Naravno, najprirodnije mjesto za takvu građevinu bila su Vrapčija brda, gdje je pedesetih godina podignuta glavna zgrada Moskovskog državnog univerziteta. Međutim, očigledno je rukovodstvo željelo da Dvorac Sovjeta bude u samom centru Moskve – blizu Kremlja i nedaleko od Doma na obali. Zbog toga je, po svemu sudeći, odlučeno da se sruši Hram Hrista Spasitelja. Rušenju najveće moskovske svetinje, odmah poslije Kremlja, pridavan je i politički značaj, kao svojevrsna potvrda stihova Internacionala: „Sav svijet nasilja razorićemo.“
Najprije je hram bio ograđen drvenom ogradom, a zatim su sa njegove glavne kupole postepeno počeli da skidaju pozlaćeni bakarni pokrivač. Istovremeno su se u štampi oglasili istoričari umjetnosti, tvrdeći da hram ne predstavlja naročitu umjetničku vrijednost. Tako je došao i dan rušenja – 5. decembar 1931. godine, dan koji mi je ostao u sjećanju za cio život.
Tim povodom u našoj školi nastava je bila otkazana, pa smo čitav razred otišli na Prečistenski bulevar da svojim očima vidimo kako će se sve to odigrati. Milicija nije dopuštala da se priđe hramu, ali se i sa bulevara sve moglo sasvim dobro vidjeti.
Odjeknulo je nekoliko uzastopnih eksplozija. Poslije prve se u vazduh podigao ogroman stub prašine i šuta, zgrada je počela polako da tone, a zatim su počeli da se obrušavaju njeni pojedini dijelovi i skulpture. Čitava operacija trajala je manje od pola sata, a na mjestu veličanstvenog hrama ostale su samo ruševine – ogromne gomile razbijene cigle i iskrivljenog gvožđa. Posmrtni ostaci hrama još dugo su raščišćavani i postepeno odvoženi.
Sjećam se da sam već završio školu, a graditelji još nisu uspijevali da riješe problem temelja. Govorilo se da su za sve krivi podzemni vodeni nanosi. Tek pred sam početak rata, 1941. godine, problem temelja bio je riješen, ali su strašni događaji koji su uslijedili potpuno zaustavili izgradnju. Poslije rata više nije bilo vremena za Dvorac Sovjeta – trebalo je obnavljati čitave gradove.
Kasnije je, za vrijeme Nikite Hruščova, donesena, u najmanju ruku, neobična odluka: umjesto Dvorca Sovjeta izgradi se… otvoreni bazen, a oko njega uredi park. Međutim, bazen, koji je dobio ime Bazen Moskva, pratio je loš glas – pričalo se da se u njemu često ljudi utapaju.
Za vrijeme Perestrojke pojavila se nova ideja – da se Hram Hrista Spasitelja obnovi, što je na kraju i učinjeno. Danas je Hram Hrista Spasitelja glavni hram ruske prijestonice, u kojem za velike crkvene praznike bogosluženje služi sam Patrijarh moskovski i cijele Rusije.
„Moskva, spaljena požarom…“
Istorija podizanja Hrama Hrista Spasitelja, njegovog rušenja i kasnije obnove još uvijek zahtijeva objektivno i nepristrasno proučavanje i cjelovitu istorijsku obradu. Pošto je ta tema daleko od glavnog sadržaja moje knjige, zadržaću se samo na poznatim činjenicama koje se odnose na njegovu izgradnju.
Svi dobro pamtimo prvi stih čuvene pjesme Mihaila Ljermontova:
„Reci mi, čiko, zar nije uzalud Moskva, spaljena požarom, Francuzima predata?“
Statistički podaci govore da je od 9.275 moskovskih kuća u požaru uništeno 6.532, odnosno tri četvrtine grada, prije svega njegovog centralnog dijela. Francuzi su napustili Moskvu 19. oktobra. Do kraja iste godine, kada je postalo očigledno da je protjerivanje neprijatelja iz Rusije neizbježno, pojavila se ideja da se podvig naroda u Otadžbinskom ratu 1812. godine ovjekovječi podizanjem dostojnog spomenika u Moskvi.
Već 25. decembra objavljen je manifest cara Aleksandra I „O podizanju crkve u ime Hrista Spasitelja u Moskvi“.
Godine 1817, na petu godišnjicu odlaska francuske vojske iz Moskve, na Vrapčijim brdima održana je svečana ceremonija polaganja kamena temeljca za hram, prema projektu arhitekte Aleksandra Lavrentjeviča Vitberga. Građevinski radovi započeli su 1825. godine, ali su već naredne godine obustavljeni, a rukovodilac radova i autor projekta, Vitberg, nepravedno optužen za pronevjeru novca, osuđen je i prognan u Vjatku.
Ugledna stručna komisija dokazala je da hram nije moguće izgraditi na način koji je Vitberg predložio. Tada je raspisan konkurs među moskovskim arhitektama za izbor nove lokacije. U stvarnosti je na konkursu pobijedio peterburški arhitekta Konstantin Andrejevič Ton. Car Nikolaj I pozvao ga je u Moskvu, gdje je Ton predložio čak tri moguće lokacije za gradnju hrama. Nikolaj je zajedno s njim obišao sva tri mjesta i izabrao upravo ono na kojem je hram kasnije i podignut.
Dvadeset godina nakon završetka Otadžbinskog rata 1812. godine car je odobrio Tonov projekat. Kamen temeljac položen je 1839. godine, a 1883, već za vrijeme cara Aleksandra III, hram je svečano osveštan.
Novo mjesto za Hram Hrista Spasitelja, na visokoj obali rijeke Moskve, u neposrednoj blizini Kremlja, kako su isticali savremenici, zaista se pokazalo kao izuzetno dobro odabrano.
(Nastaviće se)