Moskva, 2005.
Aleksandar Aljehin
Prvi ruski svjetski šampion u šahu, Aleksandar Aljehin, takođe je veoma rano upoznao i zavolio šah. Rođen je u bogatoj porodici, stekao je odlično obrazovanje i izrastao u veoma obrazovanog i svestranog čovjeka. Ipak, još od djetinjstva upravo je šah najviše zaokupljao budućeg šampiona i njemu je posvećivao gotovo čitavo svoje slobodno vrijeme.
Saša, kao i druga djeca porodice Aljehin, nije bio naročito maženo dijete. Roditelji mu nisu mogli posvećivati mnogo pažnje, pa su djeca često bila pod brigom bake. Možda je upravo zbog toga mali Aleksandar imao tako snažnu potrebu da pobjegne u svijet šaha, u beskrajne analize partija i zamišljenih pozicija.
Odrasli nisu mogli da ga odvoje od šahovske table niti da ga natjeraju da ode na spavanje. Krio je šahovske figure ispod jastuka i noću, krišom, uz svjetlost kandila, analizirao šahovske partije.
Veliki uticaj na malog Sašu imao je njegov stariji brat Aleksej, veliki zaljubljenik u šah. Kada je Aleksandru bilo svega deset godina, snažan utisak na njega ostavila je simultanka naslijepo koju je u Moskovskom šahovskom kružoku na čak 22 table odigrao znameniti američki šahista Harry Nelson Pillsbury. Kao nekada na mladog Kapablanku, i na Aleksandra je ovaj događaj djelovao gotovo magično. Uz to, četrnaestogodišnji Aleksej Aljehin učestvovao je u toj simultanci i uspio da remizira svoju partiju.
Prema tadašnjim pravilima, gimnazijalcima nije bilo dozvoljeno da posjećuju šahovska okupljanja i klubove. Zbog toga su braća Aljehin u periodu od 1902. do 1904. godine odigrala veliki broj partija putem dopisnog šaha.
Da bi se razlikovao od starijeg brata Alekseja, Aleksandar se potpisivao kao „T. Aljehin“. To slovo nije izabrao slučajno. U porodici su tihog, stidljivog i povučenog Sašu zvali „Tišajši“ ili jednostavno „Tiša“, pa je upravo od tog nadimka nastao njegov neobični inicijal. ♟️
Ove dopisne partije odigrale su ogromnu ulogu u razvoju Aleksandra Aljehina. Kod njega su razvile sklonost ka temeljnoj analizi pozicija, pažljivom proučavanju šahovske teorije i otvaranja, kao i sposobnost da pronađe ponekad jedinu mogućnost za pobjedu ili, obrnuto, za spas u teškoj poziciji. Takve partije bile su izvrstan brus na kojem je zablistao njegov svestrani šahovski talenat.
Evo jedne partije odigrane 1906–1907. godine. Aljehin je ponudio skakača na žrtvu, čije bi prihvatanje dovelo do razaranja kraljevog krila bijelih. Zbog toga je protivnik u početku odbio žrtvu, ali su Aljehinovi uporni pokušaji, potkrijepljeni nizom prijetnji, na kraju natjerali bijelog da uzme figuru. Nakon toga uslijedio je odlučan i uspješan napad crnog.
Vjahirev – Aljehin
Partija je tekla ovako: 1. e4 e5 2. Sc3 Sf6 3. Lc4 Sc6 4. d3 Lb4 5. Sge2 d5 6. e:d5 S:d5 7. L:d5 D:d5 8. 0-0 Dd8 9. Sg3 0-0 10. f4 f5 11. Sce2 Dh4 12. Kh1 Ld6 13. d4 e4 14. c4 Tf6 15. c5 Th6 16. h3 Lf8 17. Db3+ Kh8 18. Dc3? Se7 19. Le3 Le6 20. Lf2 Df6 21. a3 Ld5 22. Le3 Sg6 23. b4 Sh4 24. Kg1
24…Sf3+! 25. K:f3? nije moguće zbog snažnog napada, pa je odigrano 25. Kf2 Dh4! 26. b5 Tg6 27. Tfc1 Le7! 28. Kf1 T:g3 29. S:g3 D:g3 30. Lf2 Dh2 31. g:f3 e:f3 32. Tc2 Te8 33. Le3 Dh1+ 34. Lg1 Lh4 35. Th2, a zatim je uslijedio završni udar: 35… Dg2+! 36. T:g2 f:g2 mat.
Kasnije je Aljehin pisao da je nakon poteza 25…Dh4 pozicija bijelog već bila veoma ozbiljna. Crni je prijetio potezima Tg6 i Le7, uz kombinaciju koja bi vodila neizbježnom matu, a bijeli nije imao zadovoljavajuću odbranu.
Šahovski komentator Robert Falk u jednom članku iz tog vremena, posvećenom moskovskim šahistima, spominje „braću Aljehin, od kojih je mlađi, koji je tek proslavio jedanaesti rođendan, neobično nadaren“. Već tada bilo je jasno da se pojavljuje budući velikan svjetskog šaha. ♟️
Šah je bio glavna stvar u životu mladog Aljehina. Čak i tokom školovanja u privatnoj gimnaziji Polivanova, Aleksandar je, iako je savjesno izvršavao sve zadatke i dobijao visoke ocjene, na časovima često samo „prisustvovao“, baveći se uglavnom beskrajnim crtanjem šahovskih dijagrama s figurama u svojim sveskama.
Njegov školski drug Georgij Korsakov kasnije je u svojim memoarima „Moj drug iz klupe“ zapisao:
„Potpuno zadubljen u svoje šahovske misli, Aljehin se toliko isključivao iz okoline koja ga je okruživala da često nije ni bio svjestan gdje se nalazi niti koji je čas u toku. Dešavalo se da iznenada počne da ustaje iz klupe. Razred bi utihnuo i napeto čekao šta će se dogoditi. Pošto bi nekoliko trenutaka stajao zbunjenog izraza lica i vrtio svoj riđi čuperak, Aljehin bi odjednom uskliknuo:
— Aha!
Zatim bi brzo zgrabio pero i zapisao potez koji je upravo smislio.
Ako bi mu profesor postavio pitanje, čim bi čuo svoje prezime, naglo bi ustao i nekoliko trenutaka ćutke gledao po učionici suženih očiju, kao da pokušava da shvati gdje se nalazi i šta se od njega traži. Sve bi to trajalo najviše sekundu, nakon čega bi mu se lice razvedrilo i na ponovljeno pitanje nastavnika odgovorio bi brzo i bez greške.
Sjećam se jednog pismenog zadatka iz algebre. Svi đaci su utihnuli. Jedni, zajapureni, oznojeni i uzbuđeni, škripali su perima i žurili da što prije predaju rad. Drugi, blijedi i zbunjeni, osvrtali su se oko sebe, cijelim svojim jadnim izgledom moleći drugove za pomoć.
Odjednom Aljehin naglo ustaje, blistavog lica ćutke prelazi pogledom preko učionice i, po svojoj staroj navici, lijevom rukom vrti pramen kose koji mu je pao na čelo.
— Pa šta, Aljehine, riješili ste? — upitao ga je profesor Bačinski.“
— Riješio sam… Žrtvujem skakača… i bijeli dobija! — razred se zatresao od smijeha. Smijao se čak i uvijek uzdržani profesor Bačinski, skrivajući osmijeh u svojim dugim brkovima…
Za zapisivanje i analizu šahovskih partija igranih dopisnim putem, desetogodišnji Saša Aljehin je 1902. godine nabavio posebnu svesku s tvrdim platnenim povezom. Na koricama je dijagonalno, velikim slovima, bilo utisnuto „A. Aljehin“, a na poleđini se nalazio njegov vlastoručni potpis. Za razliku od školskih svezaka, ova je bila ispunjena urednim rukopisom, bez ijedne mrlje ili ispravke. U njoj je zabilježeno 68 partija protiv dopisnih protivnika — učesnika VI, VII i IX dopisnog turnira koje je organizovao časopis „Šahovsko obozrenje“, jednog sličnog takmičenja koje je pokrenuo knez Fjodor Šahovski, kao i dva dopisna meča protiv Vereščagina i Gejša-Oliseviča.
Saša se pokazao kao izuzetno uporan i snažan mladić. Svako takmičenje dovodio je do kraja, a kada bi izgubio, disciplinovano bi ispod svojih poteza zapisao kobnu riječ: „predajem se“. Sve svoje napore usmjeravao je na otkrivanje uzroka poraza i izvlačenje pouka za budućnost.
Temeljnoj i strogoj analizi podvrgavao je sve partije, bez obzira na njihov ishod. Čitajući njegove veoma samokritične komentare, jasno se može pratiti kako je sazrijevao i jačao talenat mladog šahiste.
Godinu 1904, kada je imao dvanaest godina, posvetio je dubokom proučavanju šahovske teorije i trening-partijama sa jakim moskovskim šahistima koji su dolazili u dom Aljehinovih na poziv njegovog brata Alekseja. Aleksandar Aljehin je brzo napredovao; njegova igra postajala je sve smjelija i sigurnija.
Do 1907. godine već se svrstao među najjače šahiste Moskve i mogao je ravnopravno da se nosi sa majstorima kao što su Benjamin Blumenfeld, Vasilij Nenarokov, Fjodor Duz-Hotimirski, Gončarov i drugi.
Sveruski turnir amatera, održan u Sankt Peterburg 1909. godine, okupio je izuzetno jak sastav učesnika, pa je pobjeda šesnaestogodišnjeg Aljehina ostavila snažan utisak. Uslijedili su još veći uspjesi: osvojio je niz međunarodnih turnira i stekao ugled velemajstora.
Dvadesetih godina prošlog vijeka Aljehin je bio možda najsjajnija zvijezda šahovskog neba. Čak je i veliki Aron Nimcovič ogorčeno primijetio:
„On se obračunava s nama kao sa žutokljunim ptićima!“
Godine 1927. Aleksandar Aljehin pobijedio je Hoze Raul Kapablanku u meču za titulu svjetskog prvaka i postao četvrti šahovski kralj u istoriji.
(Nastaviće se)