„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Dio II
Ponovo u Moskvi
Umjesto Rusije — SSSR
Povratak
Godina 1924. bila je značajna za razvoj šaha u SSSR-u. U avgustu je u Moskvi održan Treći svesavezni šahovski kongres. On je zvanično učvrstio monopol nad šahom Svesavezne šahovske sekcije, kojom je rukovodio Nikolaj Krilenko. Više od stotinu delegata, okupljenih u prostorijama nekadašnjeg Lovačkog kluba u ulici Vozdviženka, prisustvovalo je gašenju Sveruskog šahovskog saveza, na čijem su čelu bili S. Vajnštajn, I. Golubev i P. Romanovski.
Kako je u pozdravnom pismu kongresu istakao N. V. Krilenko (nije mogao lično da prisustvuje kongresu), trebalo je „usijanim gvožđem iskorijeniti“ kastinski duh patentiranih šahovskih takmičenja, sitničavu i svadljivu psihologiju, sitno trgovanje honorarima, špekulisanje sopstvenim imenom i talentom, podmetanja i zavist. Šah, kao oruđe proleterske kulture, morao je da „uđe u samu srž života“ i da od „čiste umjetnosti“ postane sredstvo kulturnog uzdizanja radničkih masa.
Krilenko je izabran za počasnog predsjednika kongresa, a počasni članovi prezidijuma postali su Rikov, Trocki i Semaško, koji takođe nijesu prisustvovali. Kongres je uvodnim govorom otvorio jedan od najbližih Krilenkovih saradnika, damaš Vasili Russo. Referat o principima rada nove šahovske organizacije („Šah nije umjetnost radi umjetnosti, već jedan od elemenata podizanja kulturnog nivoa“) podnio je sindikalni aktivista i šahovski kompozitor Semjon Levman.
Dana 22. avgusta 1924. održani su sastanci učesnika turnira koji su organizovani u okviru kongresa. U glavnom turniru — prvenstvu SSSR-a — pravo nastupa dobilo je 18 najboljih šahista. Žrijebom su mjesta raspoređena ovako:
- V. I. Nenarokov (Moskva)
- S. K. Rozentalj (Minsk)
- P. A. Romanovski (Lenjingrad)
- G. Ja. Levenfiš (Lenjingrad)
- S. Ja. Viljner (Odesa)
- N. D. Grigorjev (Moskva)
- V. I. Sozin (Lenjingrad)
- A. A. Smorodski (Tbilisi)
- F. P. Bogatirčuk (Kijev)
- I. L. Rabinovič (Lenjingrad)
- J. D. Bogoljubov (Triberg, Njemačka)
- B. M. Berlinski (Moskva)
- A. S. Sergejev (Moskva)
- S. N. Frejman (Turkestan)
- A. F. Iljin-Ženevski (Lenjingrad)
- A. I. Rabinovič (Moskva)
- A. S. Seleznjev (Triberg, Njemačka)
- F. I. Duz-Hotimirski (Moskva)
Pored prvenstva održavana su još dva gradska turnira, kao i radnički i vojni turniri. Partije u svim turnirima počele su 23. avgusta.
Kao što vidimo, među učesnicima prvenstva bili su Bogoljubov i Seleznjev. Treba odati priznanje N. Krilenku kao organizatoru: uspio je (preko posrednika) da nagovori ruske „Njemce“ da dođu u Moskvu, garantujući im bezbjednost i normalan život. I Bogoljubov i Seleznjev su, naravno, veoma željeli da se vrate u otadžbinu.
Evo šta u svojim memoarima piše F. P. Bogatirčuk:
„U Moskvu sam stigao radi učešća na Trećem svesaveznom prvenstvu već kao ‘kapitalista’ (napomenimo da je Bogatirčuk po osnovnoj profesiji radio u Kijevu kao rendgenolog i posjedovao sopstvenu laboratoriju — prim. aut.). Tri godine NEP-a već su jasno pokazale svoj povoljan uticaj na spoljašnji izgled prijestonice. Iako robe nije bilo mnogo, a njen kvalitet je ostavljao mnogo da se poželi, ipak se nalazila na policama prodavnica i mogla se kupiti bez bonova.
Na raskrsnicama velikih ulica pojavili su se policajci koji su regulisali saobraćaj. Ljudi su počeli mnogo urednije da se oblače, a moglo se vidjeti čak i elegantno odjevenih osoba. Ukratko, život je počinjao da se vraća u normalu. Na turniru su učestvovali majstori J. D. Bogoljubov i A. S. Seleznjev, koji su doputovali iz Njemačke. Bogoljubov još nije bio primio njemačko državljanstvo, očigledno želeći da vidi šta i kako stoje stvari. Obojica novopridošlih bili su besprijekorno odjeveni, što je odmah upadalo u oči u poređenju s našom sirotinjskom odjećom. Posebno se izdvajao Bogoljubov.
Sjećao sam ga se još iz Kijeva, gdje je učio u bogosloviji i bio veoma skroman i stidljiv. Jedino u čemu je bio krajnje samouvjeren bilo je uvjerenje da će se sigurno probiti među vodeće šahiste svijeta. To samohvalisanje tada nije baš bilo u skladu s njegovim spoljnim izgledom, pa smo ga pomalo zadirkivali. Sada više nije bilo mjesta šali. Posjedovao je sposobnost Slovena za strane jezike i, živeći u Njemačkoj, već je govorio njemački kao pravi Nijemac.
U to vrijeme hoteli su bili preskupi za Šahovsku sekciju, pa su nas smjestili po privatnim stanovima. Bogoljubov, Seleznjev i ja živjeli smo kod inženjera Ju. G., velikog stručnjaka u nekoj oblasti koja mu je donosila znatan prihod. On i njegova supruga bili su izuzetno gostoljubivi, sa pravim moskovsko-trgovačkim širokogrudim stilom. Revolucija nije iskorijenila to gostoprimstvo: supružnici su nas primili onako kako u inostranstvu primaju prinčeve kraljevske krvi.
Pronicljivi i radoznali Bogoljubov odmah je shvatio prilike u zemlji. Incident sa mnom otvorio mu je oči za mnoge stvari.“
Dogodilo se sljedeće. Moja žena je sanjala o krznenoj goržeti, pa sam odlučio da je kupim u Moskvi. Kako je prodavnica krzna bilo malo, a cijene u njima astronomske, odlučio sam, prema tada već ustaljenoj praksi, da kupim od privatnog lica. Nekoliko dana kasnije, pročitavši u novinama oglas o prodaji stvari koja mi je bila potrebna, uputio sam se na navedenu adresu.
Stan je bio veliki, sa mnogo stanara. A osobi koja mi je bila potrebna trebalo je zvoniti određen broj puta. Zvonim. Vrata otvara neki mladić i, ne rekavši ni riječ, poziva me da uđem u sobu koja se nalazila naspram ulaznih vrata. Ulazim, ali ne razumijem gdje sam dospio. Soba, vjerovatno nekadašnji salon, bila je puna ljudi. Mnogo djece.
Odmah sam shvatio da sam upao u zasjedu GPU-a. Tražili su nekog čovjeka koji je trebalo da dođe kod jednog od stanara. Mnoštvo djece objašnjavalo se time što je u stanu živio učitelj muzike, poznati dječji pedagog. Ujutro su djeca došla kod njega na čas, zadržali su ih, a za njima su ubrzo stigli zabrinuti roditelji, pa su svi zajedno bili primorani da čekaju pojavu nepoznatog prestupnika.
Bio sam prinuđen da čekam i ja, iako prodavac goržete nije imao nikakve veze sa traženim licem. Kod vrata je sjedio nekakav stražar iz GPU-a, čije je kameno lice sasvim jasno pokazivalo da ne prihvata ni žalbe ni pitanja.
Čuveno rusko gostoprimstvo i ovdje je ublažilo sate čekanja. Odnekud su se pojavili kafa i ukusna peciva, pa smo umirili glad. Soba se stalno punila novim posjetiocima, ali onaj koga su čekali tako se nije pojavio.
Moje razočaranje i ogorčenje dodatno su porasli kada se ispostavilo da je goržeta koja se prodavala bila ispod svake kritike, jer je, po svemu sudeći, bila napravljena od krzna neke domaće životinje.
Ali sve na svijetu prolazi. Prošlo je i naše besmisleno gubljenje vremena. Oko četiri sata pojavila se neka uprava, i nakon temeljitog ispitivanja i razjašnjavanja naših namjera dozvoljeno nam je da se vratimo kući.
Zakasnio sam na početak partije 20 minuta, i moj sat je već radio punom brzinom. Nije potrebno objašnjavati šahisti da bi mi, da se nisam pojavio u roku od dva sata, bio upisan poraz. Ali bio sam bijesan zbog onoga što se dogodilo i igrao sam toliko „zvjerski“ dobro da sam partiju dobio.
(Nastaviće se)