Moskva 2012
U Domu pionira
Šahovski klub Doma pionira pohađalo je više od stotinu dječaka različitog uzrasta i šahovske snage. Među njima je bilo mnogo onih čiji su roditelji bili žrtve represija. Za njih je klub predstavljao svojevrsnu oazu, mjesto gdje su makar nakratko mogli da zaborave na probleme koji su ih zadesili.
Međutim, članovi kluba bila su i djeca ljudi koji su te represije sprovodili. Sjećam se, na primjer, sina ozloglašenog načelnika Političke uprave Radničko-seljačke Crvene armije, Lava Mehlisa – nervoznog dječaka očigledno narušenog psihičkog zdravlja. Ne znam šta je kasnije bilo s njim.
Duša kluba bila je lijepa mlada žena, Mirra Naumovna Belinkova. Zvanično je radila kao vaspitačica, ali je mnogim dječacima, naročito onima koji su ostali bez roditelja, postala druga majka. Vodila je računa kako su obučeni, kako uče i često im pomagala koliko je mogla.
Jednom me je Mirra Naumovna zamolila da pomognem njenom sinu, koji je imao poteškoća sa zadacima iz geometrije i trigonometrije. Tako sam upoznao Arkadija Belinkova, budućeg poznatog književnog kritičara i disidenta.
Kadja, kako ga je majka zvala, razlikovao se od ostalih. Brzo sam shvatio da ga egzaktne nauke uopšte ne zanimaju, ali kada bi razgovor skrenuo na književnost ili filozofiju, pokazivao je zapanjujuću erudiciju i samostalnost u razmišljanju, neuobičajenu za njegove godine.
Završivši školu neposredno pred rat, Arkadij je upisao Književni institut, jer zbog zdravstvenog stanja nije bio primljen u vojsku. Godine 1943. kao diplomski rad predao je roman Vaspitanje osjećanja. Na institutu su ga proglasili antisovjetskim, a pošto je odlomke romana čitao prijateljima, zbog „antisovjetske djelatnosti“ poslat je u logor u Karagandi. U početku su čak kružile glasine da je osuđen na smrt.
Arkadij je bio prvi čovjek moje generacije kojeg sam dobro poznavao, a koji je završio u GULAG-u. Na slobodu je izašao tek 1956. godine, potpuno narušenog zdravlja. Uspio je da napiše nekoliko vrijednih knjiga, potom je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, gdje je ubrzo preminuo.
Tek nedavno sam imao priliku da pročitam Vaspitanje osjećanja. Roman se smatrao izgubljenim, ali je pronađen u arhivama KGB-a. Dvadeset pet godina nakon autorove smrti rukopis je vraćen njegovoj udovici i ubrzo objavljen.
Belinkovljev roman govori o vječnoj temi – nježnoj mladalačkoj ljubavi i o tome kako ona dolazi i prolazi. U njemu nije bilo ničega antisovjetskog. Njegov autor mogao bi se optužiti jedino za apolitičnost: radnja se odvija na samom početku rata, ali je poznato da zaljubljeni u svim vremenima žive izvan vremena i prostora.
Sudbina sina odrazila se i na život njegove majke. Iako je u Domu pionira uživala veliki ugled, krajem četrdesetih godina, kada su počeli progoni Jevreja, dobila je otkaz.
– Kako ona može da vaspitava tuđu djecu – govorio je tadašnji direktor – kada nije umjela pravilno da vaspita ni sopstvenog sina?
Na institutu
U desetom razredu gotovo da se nisam bavio šahom. Želio sam da završim školu s odličnim uspjehom kako bih bez prijemnih ispita upisao fakultet. Pošto su me zanimale i prirodne i društveno-humanističke nauke, razmišljao sam kojim putem da krenem – humanističkim ili tehničkim.
Sve je odlučio slučaj.
Jednog dana, dok sam s dokumentima pod miškom izlazio na Arbat, sreo sam kandidata za majstora Mihaila Kroljunickog, s kojim sam ranije išao u istu školu. Bio je stariji od mene i već je studirao treću godinu na Baumanovom institutu.
Kada je čuo da se dvoumim šta da upišem, bez mnogo razmišljanja rekao je:
– Ne razbijaj glavu. Na institutu sastavljamo jaku šahovsku ekipu. Pođi sa mnom i upiši se kod nas!
Tako sam postao student Moskovskog mehaničko-mašinskog instituta „Bauman“, gdje je zaista formirana snažna šahovska ekipa.
Na njenom čelu bio je velemajstor Aleksandar Kotov, koji je iste godine upisao postdiplomske studije. Drugu tablu držao je kandidat za majstora Mihail Bonč-Osmolovski, treću Kroljunicki, a četvrtu ja. Ostali članovi ekipe bili su igrači prve i druge kategorije.
Naša ekipa uspješno je nastupala na studentskim takmičenjima, kao i na prvenstvima tzv. osnovnih kolektiva Moskve, na kojima su igrali šahisti-amateri iz brojnih preduzeća i ustanova. To su bili zaista masovni turniri.
Na njima su se mogli sresti učesnici prvih sveruskih turnira, poput K. Rozenkranca i N. Celikova, zatim muzičari David Ojstrah i Švajcer, istaknuti inženjeri A. Šadrin i Altgauzen, profesor arabistike H. Baranov i mnogi drugi predstavnici moskovske inteligencije.
Kada sam postao student, potpuno sam se posvetio turnirima za odrasle. Već iz prvog pokušaja, prošavši kvalifikacioni sistem – četvrtfinale i polufinale – izborio sam plasman u finale prvenstva Moskve.
Nakon pobjede u polufinalu, pohvalio me je šahovski list 64.
„U trećoj grupi posebno treba izdvojiti prošlogodišnjeg prvaka SSSR-a među školarcima (u konkurenciji dječaka) Jurija Averbaha. Za kratko vrijeme znatno je napredovao. Njegova igra postala je zrela i čvrsta. Po stilu veoma podsjeća na svog starijeg druga Vasilija Smislova.“
U finalu sam se sastao s velemajstorom Andreom Lilijentalom, kao i s iskusnim majstorima poput Ilje Kana, Mihaila Judoviča, Sergeja Belavenca, Vasilija Panova i drugih.
Prvi put našavši se u tako jakom društvu, postao sam nervozan. Osjećaj odgovornosti toliko me je pritiskao da sam gotovo u svakoj partiji zapadao u vremensku oskudicu. Sredinom turnira izgubio sam sedam partija zaredom i neslavno završio takmičenje, zauzevši pretposljednje mjesto.
Ipak, postojali su i objektivni razlozi za taj neuspjeh. Prvenstvo se poklopilo s mojim prvim ispitnim rokom na institutu, tako da gotovo uopšte nisam imao vremena ni za pripremu partija ni za odmor.
Primijetivši koliko sam potišten svojim rezultatom, glavni sudija turnira, Nikolaj Rjumin, dao mi je vrijedan savjet:
– Ako želiš da postaneš majstor, moraš naučiti da gubiš, kako bi sljedeću partiju igrao kao da se ništa nije dogodilo!
Tokom čitave svoje aktivne šahovske karijere nastojao sam da slijedim Rjuminov savjet, iako moram priznati da mi to nije uvijek polazilo za rukom. Moji rezultati na turnirima bili su neujednačeni – uspjesi su se smjenjivali s neuspjesima.
Uskladiti studije na institutu i ozbiljno bavljenje šahom pokazalo se kao težak problem koji u početku nikako nisam uspijevao da riješim.
Ipak, početkom 1940. godine postao sam kandidat za majstora, a tokom ljeta, na svesaveznom takmičenju kandidata za majstora, na kojem su učestvovali i šahovski majstori, nedostajao mi je samo jedan poen da ispunim normu za titulu majstora.
(Nastaviće se)