Moskva, 2005.
UVOD
Šah, drevna i mudra igra, postaje sve mlađi. Već i dječaci i djevojčice od 12 do 14 godina postaju međunarodni velemajstori – da li je tako nešto bilo zamislivo u vrijeme Wilhelma Steinitza, Emanuela Laskera, Hoze Raúla Kapablanke, pa čak i Mihaila Botvinika, Tigrana Petrosjana ili Anatolija Karpova? Teško.
Gotovo svaka godina donosi nova iznenađenja. Godine 2002. svjetski prvak FIDE postao je osamnaestogodišnji ukrajinski šahista Ruslan Ponomariov. (Prije njega najmlađi šahovski kralj bio je Gari Kasparov, koji je ovu titulu osvojio 1985. godine sa 22 godine.)
Godine 2004. šampion je postao dvadesetčetvorogodišnji uzbekistanski velemajstor Rustam Kasimdžanov, pobijedivši u finalu iskusnog Engleza Michael Adamsa.
U meču za titulu svjetskog prvaka u klasičnom šahu (verzija „Brain Games“) sastali su se dvadesetosmogodišnji ruski velemajstor Vladimir Kramnik, prvak od 2000. godine, i dvadesetčetvorogodišnji mađarski velemajstor Péter Lékó.
Početkom 2005. godine bio je planiran meč između šahiste sa najvećim rejtingom na svijetu, Garija Kasparova, i Rustama Kasimdžanova.
U šahovsku elitu ulaze i:
- Viswanathan Anand (Indija)
- Vasyl Ivanchuk (Ukrajina)
- Veselin Topalov (Bugarska)
- Alexei Shirov (Španija)
- Alexander Morozevich
- Alexander Grischuk
- Anatoly Karpov
- Alexey Dreev
- Evgeny Bareev
- Sergey Rublevsky
- Peter Svidler
- Alexander Khalifman
- Judit Polgár
- Joël Lautier
- Boris Gelfand
- Vladimir Akopian
- Viorel Bologan
- Nigel Short
i mnogi drugi poznati velemajstori.
U red najjačih već odlučno prodiru mladi talenti:
- Teimour Radjabov
- Luke McShane
- Sergey Karjakin
i drugi mladi talenti.
Može se pretpostaviti da će neko od njih već u bliskoj budućnosti staviti šampionsku krunu na glavu. Za to postoje svi preduslovi: snaga mladih šahista raste iz dana u dan, savremeni šahovski programi omogućavaju im da duboko proučavaju teoriju otvaranja, a „kaljenje“ na velikim turnirima uz učešće elitnih velemajstora donosi iskustvo i samopouzdanje.
Ova knjiga govori o budućim šahovskim šampionima, o šahovskim kraljevima XXI vijeka. O onima koji će naslijediti današnje vodeće velemajstore i dostojno nastaviti slavne tradicije Štajnica i Laskera, Kapablanke i Aljehina, Botvinika i Smislova, Talja i Petrosjana, Spaskog i Fišera, Karpova i Kasparova.
Čitalac će saznati i kako se šahovski talenat ispoljavao u mladosti kod budućih svjetskih velikana. ♟️📖
TALENAT SE ISPOLJAVA RANO
Kada se upoznajemo sa biografijama velikih šahista, često otkrivamo da su mnogi od njih još u najranijem uzrastu bili uvedeni u tajne drevne i mudre igre i da su svojim uspjesima zadivljivali okolinu.
Tako različiti po karakteru, temperamentu i vaspitanju, različitih nacionalnosti i tradicija naroda kojima su pripadali, mladi šahovski geniji imali su jednu zajedničku osobinu: brzo su ovladavali tajnama šahovske igre, pokazivali izuzetne uspjehe i činili prava čuda za šahovskom tablom.
POL MORFI
U maju 1850. godine južnim gradovima Sjedinjene Američke Države putovao je mađarski šahovski majstor Johann Löwenthal.
Učesnik revolucionarnih događaja iz 1848–1849. godine, nakon sloma revolucije bio je primoran da napusti Mađarsku i godinu i po dana provede u Americi.
U New Orleansu zamolili su ga da pogleda jednog dječaka koji još nije bio navršio ni trinaest godina. Levantal je pristao da odigra partiju s njim, a ona se, na njegovo ogromno iznenađenje, završila remijem. Tri dana kasnije odigrana je nova partija – i ovoga puta dječak je pobijedio!
Potreseni Levantal zainteresovao se za mladog šahistu. Saznao je da je to Paul Charles Morphy, sin člana Vrhovnog suda savezne države Luizijane.
Šah je naučio da igra sa deset godina, a već tada je uvjerljivo pobjeđivao mnoge jake šahiste Nju Orleansa.
Od djetinjstva se Pol odlikovao izuzetnim pamćenjem. U porodici njegovog oca, Alonzo Morphya, šah su igrali svi muškarci, a stric Ernest Morphy smatrao se jednim od najjačih šahista grada.
U takvoj atmosferi dječak je prirodno i brzo usvajao tajne igre, jačao svoju snagu i kreativno napredovao.
Evo jedne partije dvanaestogodišnjeg Pola Morfija. Njegov protivnik bio je najjači šahista Nju Orleansa, učesnik prvenstva Amerike, Eugène Rousseau. ♟️
POL MORFI – EŽEN RUSO
- e4 e5
- Sf3 Sc6
- Lc4 f5
(Neuspješan pokušaj da se, uz zamjenu boja, dobije pozicija Bečke partije ili odbijenog kraljevog gambita. Slabljenje dijagonale a2–g8 kod crnog, uz zaostajanje u razvoju, kasnije dolazi do izražaja.)
- d3
(Energičnije je bilo 4. d4.)
4… Sf6
5. 0–0 d6
6. Sg5 d5
(Crni ne uspijeva pouzdano da zatvori pristup polju f7 bijelim figurama; bolje je bilo 6… De7.)
- exd5 Sxd5
- Sc3 Sce7
- Df3 c6
- Sce4!
(Potez koji je zahtijevao precizan proračun).
10…fxe4? (Na 10… h6 mladi šahista je pripremio žrtvu dame)
- Dh5+ g6
- Lxd5!
Teškoća ove kombinacije je u tome što su istovremeno napadnuti ne samo dama već i lovac na d5 i oba skakača.
Na 12… gxh5 ili 12… cxd5 slijedi 13. Sf6 mat, a ako 12… Dxd5, onda 13. Sf6+ Kd8 14. De2! i crna dama nema pogodno polje za uzmak.
Poslije relativno najboljeg 12… fxe4, bijeli ostvaruje materijalnu prednost putem:
- Lf7+ Kd7
- Dg4+ Kc7
- Dxe4.)
10… fxe4
(Sada crni kralj postaje meta napada. Upornije je bilo 10… Sg6, ali ni tada crni vjerovatno ne bi spasio partiju. Na primjer:
- Sg3 Le7
- Sxf5 Lxf5
- Sxg7+ Kd7
- Df5+ Kc7
- Dxg5
ili
11… h6
12. Dh5 Df6
13. Sf3 Ld6
14. d4.)
- Df7+ Kd7
- De6+ Kc7
- Dxe5+ Dd6
- Dxd6+ Kxd6
- Sf7+ Ke6
- Sxh8 exd3
- cxd3 Kf6
- b4!
(Bijeli ima kvalitet više i pješaka više. Morfi lako odbija pokušaje da mu protivnik uhvati skakača na h8.)
18… Le6
19. Tae1 Lg8
20. Lb2+ Kg5
21. Te5+ Kh6
(ili 21… Sf5 22. Tae1, a zatim 23. Te8.)
- Lc1+ g5
- Txg5
i bijeli je pobijedio.
Početničku grešku protivnika mladi Morfi iskoristio je zadivljujuće jednostavno. To je prva Morfijeva partija objavljena u štampi. Godinu i po kasnije Lionel Kieseritzky je tu partiju objavio u pariskom časopisu La Régence, uz veoma pohvalne riječi o pobjedniku.
Već Morfijeve dječačke partije pokazuju zrelost na kojoj bi mu mogli pozavidjeti i iskusni majstori. Njegovu igru krasili su inventivnost i odličan proračun. Posebno privlači pažnju dosljednost s kojom je ostvarivao svoje planove – strateški zrelije čak i od planova mnogih tadašnjih iskusnih majstora.
Do svoje dvadesete godine i sam je već bio priznati velemajstor i šampion Sjedinjenih Američkih Država. Tokom putovanja po Evropi ni tamo nije pronašao dostojne protivnike, što mu je dalo povoda da šahovskom svijetu uputi smjeli izazov:
„Pozivam na meč bilo kojeg šahistu i dajem mu prednost jednog pješaka!“
Paul Morphy nije slučajno nazivan nekrunisanim šampionom svijeta, jer se u to vrijeme zvanična prvenstva svijeta još nisu održavala. ♟️
(Nastaviće se)