Moskva 2012
Prvi koraci u šahu
Godine 1935. u Moskvi je održan Drugi međunarodni šahovski turnir, pa su se mnogi moskovski školarci oduševili šahom. Ni ja nisam bio izuzetak.
Na sam turnir, koji se igrao u Muzeju lijepih umjetnosti, nisam uspio da odem, ali sam mogao da prisustvujem simultankama koje su, po završetku turnira, mladim šahistima glavnog grada priredili Emanuel Lasker i Rudolf Špilman. Na moju sreću, održavale su se gotovo pored naše škole, u Domu komsomolca.
Došao sam da navijam za školskog prvaka Alika Prorviča i bio sam presrećan kada je uspio da pobijedi nekadašnjeg svjetskog velemajstora. Poželio sam da jednog dana igram kao on. Tako se u meni rodila želja da napredujem u šahu.
Međutim, strani velemajstori nisu bili prvi veliki šahisti koje sam imao priliku da vidim uživo. Mnogo ranije život me je spojio s jednim od najjačih moskovskih šahista, Vasilijem Panovom.
Do tog susreta došlo je na zanimljiv način. U Kalugi moja majka je u gimnaziji pohađala isti razred sa Panovljevom starijom sestrom Anom i bile su veoma bliske prijateljice. To prijateljstvo sačuvale su tokom cijelog života. Kasnije, kada su se obje preselile u Moskvu, često su se viđale.
Jednom smo majka i ja otišli u posjetu Ani. Sjeli smo da pijemo čaj. Prijateljice su imale mnogo toga da ispričaju jedna drugoj, a meni je ubrzo dosadilo da mirno sjedim. Iz dosade sam počeo da razgledam sobu i primijetio da je jedan njen ugao odvojen zavjesom.
„Šta li se krije iza nje?“
Ne privlačeći pažnju odraslih, izvukao sam se od stola i provirio iza zavjese. Tamo je sjedio meni nepoznat čovjek. Duboko zamišljen, bio je nad šahovskom tablom. Sam. Sasvim sam.
Tada mi je bilo oko sedam godina. Već sam znao osnove šaha – kako se figure zovu i kako se kreću. Takođe sam znao da šah obično igraju dvojica.
– Šah! – ushićeno sam uzviknuo.
Odmah mi je palo na pamet da nepoznati čika nema protivnika i da bih mogao da mu predložim partiju.
– Šta hoćeš, dječače? – upitao me je, ne baš ljubazno.
Zbunio sam se i brzo povukao.
Kada smo se vraćali kući, upitao sam majku ko je bio taj čovjek koji je sam sa sobom igrao šah. Ona je s velikim poštovanjem odgovorila da je to brat Ane Nikolajevne, poznati šahista i prvak Moskve. Bilo mi je iskreno žao što nisam stigao da mu predložim da odigra partiju sa mnom.
Ubrzo je u našoj školi organizovan turnir za sticanje najniže, pete šahovske kategorije*. (*Napomena: Šahovski razredi (kategorije) u Sovjetskom Savezu kasnije su zamijenjeni sistemom sportskih razreda, uvedenim poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine.) Ona se dodjeljivala svima koji su osvojili više od 50 odsto mogućih poena. Sjećam se koliko sam bio ponosan kada su mi uručili crveno uvjerenje sa zlatotiskom, kojim se potvrđivalo da je njegov vlasnik šahista pete svesavezne kategorije. Dokument je bio potpisan ne od bilo koga, već od poznatog moskovskog majstora Nikolaja Rjumina, koji je na Moskovskom međunarodnom turniru pobijedio samog Hozea Raula Kapablanku.
Tokom ljeta iste godine počeo sam redovno da odlazim u Centralni park kulture i odmora i tamo provodio čitave dane igrajući šah i odbojku. Najprije bih odlazio u dječji grad, gdje se nalazio šahovski paviljon. Instruktor je bio šahista druge kategorije Jakubovič. Poznanstvo sa mladim šahistima započinjao je tako što je s njima igrao uz hendikep, dajući im unaprijed damu. Pošto sam prošao taj „ispit“ i postao redovan posjetilac paviljona, njegova prednost je postepeno bivala sve manja.
Dječji pisac i pjesnik Valentin Berestov, koji je kao dječak, baš kao i ja, dolazio u taj paviljon, u jednoj svojoj autobiografskoj pjesmi veoma suptilno i vjerno prenio je osjećanja dječaka opčinjenog drevnom igrom:
U šahovskom paviljonu,
U zelenilu dječjeg parka,
U šahovskom paviljonu
Po stolovima s krupnim poljima
Cik-cak koračaju konji.
Lovac ide dijagonalom,
Top pravo naprijed.
Dama ide kuda poželi,
Pješaci samo naprijed.
U šahovskom paviljonu
Sjede veliki dječaci.
Među njima mi je pomalo strašno,
Gledam ih stidljivo.
Primijetiće me i nasmijati se,
A možda i čvrgu dati.
Onaj ko je veći
Manjeg lako smatra budalom.
A negdje tu, u krug,
Jure konji na vrtešci.
Veliki su na njih zaboravili,
Oslonivši brade na dlanove.
– Hoćeš li, mali, da odigramo partiju?
O divnog li, blaženog trenutka!
Sad ću sjesti za sto
I postati jedan od njih!
Pošto bih se dovoljno naigrao šaha, obično bih otišao da nešto pojedem, zatim bih oko sat vremena odmarao u čitaonici, a poslije toga krenuo na odbojkaški teren.
U početku sam igrao sa dječacima svojih godina, a oko pet ili šest časova počinjali su da dolaze odrasli. U parku je bilo nekoliko odbojkaških igrališta, ali se na jednom od njih često okupljali najbolji moskovski igrači. Njihovu igru obično je posmatrala velika masa gledalaca. Mi mlađi, poput mene, nismo bili samo posmatrači. Ponekad, kada nije bilo dovoljno igrača, nekome od nas bi se posrećilo da zaigra zajedno s njima, uglavnom kao tehnički manje zahtjevan igrač u odbrani ili pri dodavanju. To je bila odlična škola, mada se moralo igrati iznad vlastitih mogućnosti. Dovoljna je bila i najmanja greška pa da se odmah ponovo nađeš među gledaocima.
Kada bi počeo da pada mrak, odlazio bih u glavni šahovski paviljon parka, gdje su uglavnom igrali odrasli. Tamo su se redovno održavali kvalifikacioni turniri, brzopotezni turniri, majstori su držali predavanja i priređivali simultanke.
(Nastaviće se)