Moskva 2012
Prvi koraci u šahu (nastavak)
Sredinom 30-ih godina Josif Staljin je izjavio: „Život je postao bolji, život je postao veseliji.“ Zaista, život je donekle postao bolji: normiranje hrane je ukinuto, u prodavnicama se već nešto moglo kupiti. Ali razloga za veselje bilo je malo: 1937. godine počele su masovne represije i ljudi su jedan za drugim počeli da nestaju.
Ispričaću ono što se dešavalo pred mojim očima.
U parku sam redovno igrao s dječakom po imenu Jura Kamenev. Zatim je prestao da dolazi u park i nestao. Zauvijek. Mnogo kasnije slučajno sam saznao za njegovu tragičnu sudbinu.
Sin poznatog državnika Lav Kamenev, nakon strijeljanja svog oca bio je zajedno s majkom prognan u Gorki. Tamo je Jura ponekad igrao šah s drugim moskovskim školarcem koji je kod tetke došao na ljetnji raspust. Taj dječak mi je kasnije ispričao šta se dogodilo.
Jednom je kod njih dotrčala uznemirena Jurina majka i sa suzama u očima molila tetku da njen sin bar nedelju dana ostane kod njih. Bojeći se za sopstvenu sudbinu, ona je to odbila. A kada je nekoliko dana kasnije taj dječak otišao kod Jure, u kući više nije bilo ni njega ni njegove majke — bili su uhapšeni.
Jura je poslat u GULAG, gdje je ubrzo umro od tifusa, a njegova majka, sestra Lava Trockog, zatvorena je u Orlovsku zatvorsku ustanovu. Kada je 1941. godine počeo rat i njemačke trupe prišle Orlu, svi zatvorenici su bili strijeljani.
Moja majka je radila u trustu Sajuzhimmontaž. Načelnik jednog od odjeljenja bio je inženjer Sergej Kaminer, jedan od naših najistaknutijih etudista (kompozitora šahovskih završnica). Dolazio je kod moje majke na posao i ja sam ga više puta viđao. Čak se i dogovorila s njim da pogleda moje partije, ali je ubrzo i on uhapšen.
Kaminer je bio prijatelj iz djetinjstva Mihaila Botvinika. U svojim memoarima Botvinik piše:
„Bila je jesen 1937. godine. U Moskvi sam igrao meč za prvenstvo SSSR-a protiv Levenfiša. Neočekivan telefonski poziv i u hotel ‘Nacional’ dolazi Sergej Kaminer.“
– Ovde, u svesci – kaže on – sve su moje studije, neke još nisu dovršene. Uzmite ih sebi. Bojim se da će kod mene propasti.
Nažalost, ta zabrinutost se pokazala opravdanom…
Zaista, Sergej Kaminer je bio strijeljan. Mnogo kasnije ta sveska je poslužila pri objavljivanju njegovih izabranih studija. Danas se čuva u Muzeju šaha Rusije.
Kod mene je sačuvan tekst nedovršene partije u dopisnom šahu, započete iste one nesretne 1937. godine. Bijeli – Jurij Averbah, crni – Borislav Emšil Avgust Džonopatero. U stvarnosti je moj protivnik bio mladi kaluški šahista Boris Švajkovski. Ne znam zašto je izabrao tako čudan pseudonim i šta je on značio. Znalo se da je Boris bio zaljubljen u esperanto i da je vodio živu prepisku sa inostranstvom.
Naša partija trajala je kratko – svega deset poteza. Zatim je prepiska prekinuta. Kada sam sljedeće godine došao u Kalugu, saznao sam da je Boris uhapšen…Prestao je da se pojavljuje i u moskovskim šahovskim krugovima problemista Petar Musuri. On je na Stadionu mladih pionira vodio konkurs rješavanja zadataka i studija o kojem sam ranije govorio. Musuri je bio grčki državljanin i proširila se glasina da je strani špijun.
Godine 1994, listajući Večernju Moskvu, pronašao sam njegovo ime u jednoj od tada objavljenih lista strijeljanih. Ubili su ga zajedno sa njegovom majkom, koja je radila kao kozmetičarka…
Pravi potres doživio sam kada sam saznao da je kao „neprijatelj naroda“ uhapšen profesor Boris Sergejevič Stečkin, otac mog prijatelja Sereže, koji je podsticao sinovo bavljenje šahom i često posmatrao naše partije.
Poslat u tzv. „šarašku“, bio je oslobođen tokom rata, a kasnije je dobio Staljinovu nagradu, postao akademik i heroj socijalističkog rada.
Represije su zahvatile i moju porodicu: na godinu dana nestao je moj otac. Kao što sam ranije pisao, radio je u trustu Eksportles i veći dio godine provodio na službenim putovanjima na sječi šuma. U „Eksportlesu“ su u jednom potezu pohapšeni svi rukovodioci – bili su povezani sa inostranstvom. Usput su uhapšeni i brojni obični zaposleni.
Mojem ocu se nevjerovatno posrećilo. Kada je 1938. godine Nikolaj Ježov smijenjen od strane Lavrentija Berije, nastupilo je privremeno popuštanje. Na jednom od narednih plenumâ Centralnog komiteta osuđeni su „ekscesi“, pa je dio uhapšenih, koji još nisu bili osuđeni, pušten na slobodu.
Sada razumijem da sam imao sreće i ja. Da su u moskovskom sportskom komitetu znali da mi je otac uhapšen, nikada me ne bi poslali na prvenstvo školaraca. Vjerovatno je presudilo to što je otac bio uhapšen ne u Moskvi, nego u „unutrašnjosti“, negdje u Ivanovskoj oblasti.
U rodnoj Kalugi
Tokom školskih godina, kad god je bilo moguće, skoro svakog ljeta sam odlazio kod rodbine u Kalugu, makar na dvije sedmice. Tamo sam se svakodnevno kupao u rijeci Oki, sunčao se na obali i išao u šumu Kalužski bor po gljive i bobice.
Sjećam se kako smo jednom, dok smo sa djedom išli ivicom šume, naišli na starca sijede kose u staromodnom šeširu koji je na biciklu izašao iz žbunja. Pozdravio je mog djeda, sišao s bicikla i oni su počeli da razgovaraju. Kada je starac otišao, djed je rekao:
– To je Konstantin Eduardovič Ciolkovski. Poznat naučnik!
Ciolkovski su tada živjeli u susjednoj ulici, paralelnoj s našom, Bruto ulicom, koja je kasnije preimenovana u Ciolkovsku ulicu. Samo su moj djed i tetka živjeli na vrhu ulice koja se strmo spuštala prema Oki, dok su oni bili na samom dnu.
Tetka Valja predavala je matematiku u obližnjoj školi i preko nje sam upoznao porodicu Nadaljak. Imali su četvoro djece – jednu djevojčicu i tri dječaka. Sa Platonom, mojim vršnjakom, sprijateljio sam se i često sam dolazio kod njih kući. Oni su živjeli blizu Ciolkovskog.
Ubrzo sam upoznao i unuke naučnika – Alekseja Ciolkovskog i Vladika Ciolkovskog, kao i unuku Musju. Kada su Ciolkovski preselili u novu kuću, u dvorištu im je napravljeno odbojkaško igralište i tamo sam često igrao. Poznavao sam i njegovu kćerku Mariju Konstantinovnu Ciolkovsku.
Kada sam se zainteresovao za šah, u kaluškom parku sam upoznao lokalne šahiste. Sa jednim od njih, Jurijem Gonakom, koji je bio nešto mlađi od mene, sprijateljio sam se. Često smo igrali šah, mnogo analizirali partije i zajedno proučavali šahovsku literaturu. Pred rat, Jurij je postao jedan od najjačih šahista Kaluge.
Upoznao sam i glavnog organizatora šahovskog života u gradu, Dmitrija Vasiljevskog. On je vodio i šahovski kružok u Kaluškom domu pionira. Kada sam u ljeto 1938. godine, kao prvokategorni igrač, došao u Kalugu, Vasiljevski me je pozvao da igram na prvenstvu grada među odraslima.
Tada u Kalugi nije bilo prvokategornih igrača, ali je konkurenciju činilo nekoliko jakih drugokategornih. Ipak, uspio sam da osvojim prvo mjesto. Pošto sam igrao van konkurencije, prvak je postao N. Petrov, koji je zauzeo drugo mjesto. Jurij je bio treći.
Sudbina Jurija Gonaka, kao i mnogih drugih mojih vršnjaka, bila je tragična. Završio je školu 1940. godine, bio je mobilisan, učestvovao u borbama protiv fašista, dospio u zarobljeništvo, završio u Buhenvaldu i tamo poginuo.
Kaluga (s lijeva na desno): Platon Nadaljak, Vladik Kostin, ja i Jurij Gonak (poginuo u Buhenvaldu)
Evo ispod i kompjuterski obojane iste fotografije:
Poslije rata, kao majstor pa zatim i velemajstor, na poziv Vasiljevskog – koji je postao sudija sveunijskog ranga – nekoliko puta sam dolazio u Kalugu da držim predavanja i simultanke.
Dmitrij Nikolajevič nije bio samo talentovan organizator, nego i istoričar zavičaja i bibliofil. Imao je veliku biblioteku koju je skupljao cijelog života, u kojoj je bilo mnogo rijetkih šahovskih knjiga. Nažalost, sudbina njegove biblioteke bila je tipična za to vrijeme: nakon njegove smrti, udovica je ponudila gradskim vlastima da otkupi biblioteku u zamjenu za dvosoban stan, ali je to odbijeno.
Ne znam gdje je završila čitava biblioteka Vasiljevskog, ali su se šahovske knjige kasnije pojavile u Odesi, koja je tada već bila „u inostranstvu“.
(Nastaviće se)