Moskva, 1978.
******************
Stvaralački potencijal majstora nije autonoman; on je u velikoj mjeri određen njegovim znanjem, njegovom pripremom u debiju. Vjerovatno je on, kao i stvaralački potencijal naučnika, zasnovan na njegovom znanju.
Ali ta uslovljenost neznanjem (a ponekad i znanjem), osjećaj sopstvene zavisnosti od kvaliteta pripreme, kao i nejasna povezanost sopstvenih stvaralačkih mogućnosti sa rutinskim pripremnim radom, često postaju izvor sumornih razmišljanja i, možda, jednog od najgorčih osjećanja – osjećanja gubitka samostalnosti.
Teško da će iko osporavati činjenicu da niko ne može stvarati u unaprijed zadanom vremenu i unaprijed zadanom stanju. Pa ne zahtijeva se to ni od kompozitora, ni od fizičara, ni od pjesnika. Automatskog stvaralaštva nema.
Ali postoji automatizam zanata, uobičajenog profesionalnog rješavanja zadataka. Pri tome je možda jedini način da se sačuva stvaralački potencijal – jasno razumijevanje nivoa i prirode sopstvene „automatske“ djelatnosti. Međutim, takvoj samorefleksiji nije sposoban svako.
Feliks Krivin je optimistično primijetio:
„Prava gora ne samo da rađa miša, već mu i pomaže da se popne na vrh.“
U šahu se, međutim, daleko ne uspije svaka „mišica“ popeti na vrhove stvaralaštva, uprkos ogromnom trudu koji je uložila. Mada, naravno, to nije slučaj samo u šahu…
Najzad, posljednje – pronađeno, ostvareno stvaralačko rješenje, protumačeno i preneseno publici, postaje jednostavno i dostupno; iz njega isparava tajna. Otkriće u izvjesnom smislu gubi dio svoje vrijednosti. Ono je već poništilo energiju traganja. Motiv je dobio svoje ostvarenje u rezultatu.
Takva situacija u šahu slična je naučnom i umjetničkom stvaralaštvu. Ali to rješenje ostaje za stvaraoca njegov podvig, njegovo dostignuće. Kao i sve na svijetu, i taj podvig, to ostvarenje, s vremenom se zaboravlja.
A tada dolaze razočaranje i gorčina gubitka.
Teška mrlja zanata, naravno, izobličava, umanjuje, a često i zamjenjuje uzvišeni duh šahovskog stvaralaštva i umjetnosti. Ali ta, po svojoj suštini tužna okolnost, ne može i ne smije služiti kao opravdanje šahovskog prakticizma.
Teško je složiti se sa velemajstorom A. Suetinom, koji je, sumirajući rezultate 42. prvenstva zemlje, napisao:
„Zdrav racionalizam je u današnje vrijeme moderna stvaralačka pojava.“
Po našem dubokom uvjerenju, u šahu ne može postojati „zdrav racionalizam“, čak ni kada je on nazvan stvaralačkim.
Opravdavanja racionalističkog duha nisu počela danas.
„Često je genijalni šahista prinuđen da se zadovolji sadržajno praznim remijem, ako mu igra protivnika ne pruža mogućnost da ispolji svoj talenat. Zaista, publika nije sasvim u pravu kada krivicu za (prividno!) osiromašenje šahovske igre pripisuje teoriji otvaranja.“
Ove riječi pripadaju Rihardu Retiju, šahisti izuzetnog kombinacionog dara. I on se pozivao na XX vijek, iako su ove rečenice napisane još dvadesetih godina.
Komentarišući rezultat dobijenog meča sa Spaskim 1966. godine, Tigran Petrosjan je napisao:
„Može li se u takvoj izuzetno napetoj situaciji, kada su živci zategnuti do krajnje granice, zahtijevati od učesnika da žrtvuju sportske obzire zarad čisto stvaralačkih?“
Ovdje više nije kriva teorija, već nervna atmosfera.
Broj sličnih opravdanja mogao bi se umnožiti. Autori tih opravdanja u pravu su sa svih stanovišta, osim sa jednog – sa stanovišta šahovske umjetnosti.
Zato se sa zadovoljstvom prisjećamo riječi Aleksandra Aljehina:
„Duboko mi je simpatična sama ideja kompozicije. Bio bih srećan da stvaram sasvim sam… Ah, taj protivnik, taj nametnuti saradnik! Koliko razočaranja on donosi pravom umjetniku u šahu, koji ne teži samo pobjedi, već prije svega stvaranju djela trajne vrijednosti.“
Naravno, razumijemo naivni patos ovih riječi – jer se šahovska partija po svojoj prirodi stvara zajedno sa oba partnera.
Ipak, skloni smo da bez ironije prihvatimo rijedak, danas gotovo neobičan postupak velemajstora Eduarda Gufelda, koji je, komentarišući svoju partiju, uz jedan od slabijih poteza protivnika stavio i znak uzvika i znak pitanja: uzvični znak kao zahvalnost protivniku za „saučesništvo u stvaranju upečatljive kompozicije“.
(Nastaviće se)