Bivši svjetski prvak u verziji FIDE Aleksandar Halifman govorio je za „Sport-Express“ o svojoj trenerskoj karijeri.
— Kada ste prešli iz karijere aktivnog igrača u karijeru šahovskog trenera?
Aleksandar Halifman — Sasvim prirodno. Kada sam prešao četrdesetu, shvatio sam da su ozbiljni takmičarski uspjesi već iza mene. Iako nisam potpuno prestao da učestvujem na turnirima, igrao sam više po inerciji, svega nekoliko puta godišnje. Određenu sklonost ka podučavanju primijetio sam kod sebe i ranije.
— Šta za vas znači biti trener u savremenom šahu?
Aleksandar Halifman — Da ne bih ulazio u nepotrebne pojedinosti, odgovoriću ovako: moj standard je odsustvo standarda. Gotove šeme mogu da posluže početnicima, možda i igračima nižih kategorija. Radim sa šahistima visokog nivoa i oduvijek sam na prvo mjesto stavljao individualni pristup svakom učeniku.
— Mnogi šahisti nemaju visoko obrazovanje. Djeca često izostaju i iz škole, posvećujući svu energiju treninzima. Šta je trener u takvim slučajevima — roditelj, učitelj, vaspitač, zvijezda vodilja? I da li je sportisti potrebno visoko obrazovanje, i ako jeste, kakvo?
Aleksandar Halifman — To je složeno pitanje, s obzirom na to da ni sam nisam završio studije na univerzitetu. Da budem učenicima zvijezda vodilja ili roditelj — to jednostavno nije moj stil, ali oni znaju da vjerovatno mogu da im dam poneki koristan životni savjet. Da li je nekome potrebna diploma, a za nekoga bi pokušaj da je stekne bio samo uzaludno trošenje vremena i energije — sve je to potpuno individualno. Međutim, osnovno školsko obrazovanje i poznavanje makar jednog stranog jezika zaista su važni.
— Među vašim učenicima su čitave reprezentacije koje osvajaju titule, kao i ekipe koje pobjeđuju na klupskim prvenstvima. Ko od njih zauzima posebno mjesto u vašem srcu? I kakav je vaš odnos prema bivšim učenicima?
Aleksandar Halifman — Ono čime sam posebno zadovoljan jeste činjenica da nikada ni sa jednim učenikom nisam imao ne samo skandal već ni ozbiljan sukob. A pritom sam prilično zahtjevan čovjek. Sa raznim funkcionerima i predstavnicima sponzora bilo je svega toga u izobilju. Takav tip ljudi potpuno mi je stran i nikada nisam umio da gradim odnose s njima, a iskreno govoreći, nisam se čak ni trudio da to naučim.
To što nije bilo sukoba djelimično povezujem i s tim što nikada nisam dijelio učenike na kategorije i rangove. Možda negdje duboko u sebi i pravim takve razlike, ali ih sigurno neću iznositi u javnost.
— Kojeg učenika ne biste prihvatili čak ni za astronomski honorar, a s kim biste mogli da radite za manje novca?
Aleksandar Halifman — To prije svega zavisi ne toliko od talenta ili odnosa samog učenika prema radu — talenat nije uvijek odmah uočljiv, a odnos prema radu može se pokušati promijeniti — koliko od roditelja ili sponzora. Kada mi prilično otvoreno počnu govoriti čime, kako i koliko treba da se bavim, razgovor se po pravilu tu završava.
— Valentina Gunina ne krije da ste njen trener. Kako je počela vaša saradnja? Imate li poteškoća i neslaganja, s obzirom na to da ste oboje velemajstori?
Aleksandar Halifman — Sa Valentinom sarađujem relativno kratko. To je upravo slučaj kada se izuzetan talenat, prije svega taktički, primjećuje golim okom, i takav rad mi je veoma zanimljiv. Naravno, na neka pitanja gledamo različito, ali to je zapravo neizostavan dio rada sa šahistima visokog nivoa.
— Da li vam smeta što Valentina ponekad objavljuje određene pozicije na svojim društvenim mrežama?
Aleksandar Halifman — Ako ona nešto objavljuje, samo naprijed. Sigurno neće otkriti nijednu moju tajnu.
— Radili ste i sa novom šampionkom Rusije Leom Garifulinom. Da li je ta saradnja završena?
Aleksandar Halifman — Veoma mi je drago zbog Leinog uspjeha, ali već prilično dugo ne radimo zajedno. Ponavljam, bez sukoba i skandala — jednostavno je naša saradnja završena. Sada joj pomažu drugi ljudi i, sudeći po svemu, svoj posao obavljaju veoma kvalitetno.
— Ima li među vašim učenicima šahovskih zvijezda?
Aleksandar Halifman — Radio sam i još uvijek radim sa nekoliko veoma jakih šahista, ali ne bih nikoga od njih posebno izdvajao kao zvijezdu.
Sindarov je favorit, ali u odnosu 55:45
— Uskoro počinje meč za svjetsku šahovsku krunu. Šta nas očekuje u duelu Gukesha i Sindarova?
Aleksandar Khalifman— Mislim da će to biti težak i zanimljiv meč. Čini mi se da Gukesha nekako potpuno potcjenjuju. Sindarova bih proglasio favoritom, ali otprilike u odnosu 55:45.
— Kada bi se prvenstvo igralo po nokaut-sistemu, ko bi se borio za svjetsku krunu? Možda je ovo pitanje o tome ko bi mogao da osvoji Svjetski kup naredne godine…
Aleksandar Khalifman — Takvo proricanje sudbine, gledanjem u šolju kafe, takođe nije nimalo po mom ukusu. Volio bih da se pojave neka nova imena, ali… nisam siguran. Uopšte nisam siguran.
— Nijeste li razmišljali o povratku takmičarskom šahu i učešću u borbi za titule u ubrzanom i brzopoteznom šahu?
Aleksandar Khalifman — Brze kontrole vremena nisu za mene, da ponovim.
— Šta nedostaje šahu da bi svijet ponovo zahvatila šahovska groznica kakva je vladala dvadesetih godina prošlog vijeka? Da li su šahu potrebni medijska zastupljenost i atraktivnost ili mu je suđeno da ostane sport koji nije za svakoga, u kojem tek povremeno neko poput Hikaruа Nakamure može da baci protivnikovog kralja među publiku?
Aleksandar Khalifman — Čini mi se da je šahovska groznica iz dvadesetih godina prošlog vijeka prije svega jedan od propagandnih klišea. Ako postoji način da se popularnost šaha nekako poveća, onda je to prije svega zadatak posvećenog tima sposobnih menadžera, kao što se svojevremeno dogodilo s tenisom.
Ne vjerujem da masovno bacanje figura među gledaoce može na bilo šta da utiče. A možda ni to što je šah „sport koji nije za svakoga“ nije tako loša niša.