Moskva 2012
Čas gore, čas dolje
Tokom narednih nekoliko godina moja igra podsjećala je na klackalicu: uspjesi su se smjenjivali sa pojedinim neuspjesima. U februaru 1945. godine, tek što sam završio institut, igrao sam u Lenjingradu u polufinalu prvenstva, ali nijesam uspio da se plasiram u finale. U ljeto 1945. godine igrajući van konkurencije, osvojio sam prvo mjesto na prvenstvu Baltika, na kojem su, osim tada još uvijek politički nepodobnog Keresa, učestvovali svi najjači šahisti baltičkih republika. Međutim, u narednom polufinalu ponovo me zadesio neuspjeh – u posljednjem kolu izgubio sam od A. Koblenca i opet nisam uspio da se plasiram u finale.
Prvenstvo Moskve, 1946. godine.
Tek 1947. godine moji rezultati počeli su osjetno da se popravljaju. Prvo, postao sam prvi prvak Moskve u brzopoteznom šahu; zatim sam bio jedan od pobjednika Memorijalnog turnira posvećenog Rjuminu; uspješno sam nastupio na prvom ekipnom prvenstvu Sovjetskog Saveza, a najvažnije od svega – pobijedio sam u moskovskom polufinalu XVI prvenstva SSSR-a.
Istina, u finalu, najznačajnijem takmičenju 1948. godine, nastupio sam prosječno, podijelivši od 13. do 15. mjesta sa velemajstorima G. Levenfišem i V. Ragozinom. Ipak, ni taj rezultat se nije mogao smatrati neuspjehom. Na kraju krajeva, našao sam se među dvadeset najboljih šahista u zemlji.
Godine 1949. postao sam prvak Moskve – tačno deset godina nakon što sam prvi put izborio pravo da igram u finalu prvenstva prijestonice.
Te iste 1949. godine trebalo je prvi put da otputujem u inostranstvo, radi učešća u meču Moskva – Budimpešta. Vrijeme nije bilo nimalo jednostavno. Vodila se kampanja protiv „klanjanja Zapadu“, usljed koje je francusko pecivo preimenovano u rusko, a salata „Olivije“ u prijestoničku salatu. Istovremeno je vođena kampanja protiv „bezrodnih kosmopolita“, pri čemu su se pod tim izrazom podrazumijevali Jevreji, a antisemitsko raspoloženje se sistematski podsticalo.
U kadrovskom odjeljenju Sportskog komiteta dali su mi obiman upitnik u kojem sam morao da iznesem sve pojedinosti o sebi i najbližim rođacima do trećeg koljena: čime su se bavili prije revolucije, da li su živjeli na okupiranim teritorijama, da li su bili u partizanima i tako dalje. Posebno su me upozorili da odgovaram što detaljnije i da upitnik mora biti predat u tri primjerka.
Pošto sam uložio priličan trud da sve popunim, otišao sam u kadrovsko odjeljenje. Pregledajući moje odgovore, službenik kadrovske službe, sjećam se da se prezivao Pavlov, upitao me je – srećom, bili smo sami u kancelariji:
— Dozvolite jedno strogo povjerljivo pitanje: zašto ste u rubrici „nacionalnost“ napisali „Jevrejin“?
Morao sam da objasnim. U mom prvom pasošu, izdatom još tokom školskih dana, bilo je upisano: otac – Jevrejin, majka – Ruskinja. Međutim, kasnije, kada sam postao punoljetan i mijenjao pasoš, objasnili su mi da se tako ne može pisati i da treba navesti samo jednu nacionalnost. Iskreno govoreći, nacionalnost mi nije igrala nikakvu ulogu – i kod kuće i u školi vaspitavan sam u internacionalnom duhu, pa sam, ne razmišljajući mnogo, rekao: upišite očevu nacionalnost.
— Ali vaša majka je Ruskinja! — uzviknuo je Pavlov. — Hoćete li da vam dam savjet jednog starog i iskusnog čovjeka? Odmah promijenite nacionalnost. Po zakonu imate pravo izbora.
Kada sam došao kući, ispričao sam roditeljima o tom razgovoru. Majka je podržala ideju da promijenim nacionalnost. Otac je prećutao, ali mi se učinilo da ga je to povrijedilo.
Ubrzo sam otišao u policijsku stanicu sa odgovarajućim zahtjevom. Pročitavši ga, načelnik stanice, krupni potpukovnik rumenog lica, podrugljivo se osmjehnuo:
— Šta je to? Zar su svi Jevreji poželjeli da postanu Rusi?
— Zar je ono što tražim protivzakonito? — odgovorio sam pitanjem na pitanje.
— Ne, ne, sve je u redu! — požurio je da kaže, stavljajući svoju saglasnost na zahtjev…
Prvi put u inostranstvu
Moje prvo putovanje u inostranstvo ostavilo je neizbrisiv utisak. Sve je bilo novo, sve zanimljivo. Veličanstvena zgrada parlamenta, plavi Dunav, Margaretino ostrvo, Gelertov most i brdo Gelert, spomenik sovjetskim vojnicima. U ono davno vrijeme sve je to zasluživalo detaljan opis. Međutim, danas, kada je odlazak u inostranstvo dostupan gotovo svakome, bilo bi besmisleno na tome se zadržavati. Zato vrijedi ispričati jednu komičnu zgodu koja mi se dogodila prvog dana boravka u Budimpešti.
Poslije svečanog dočeka na aerodromu, tek što smo ušli u hotel, vođa naše delegacije objavio je:
— Ostavite stvari u sobama i odmah siđite u restoran na ručak.
Spustivši kofer, svratio sam u susjednu sobu kod Kotova.
— Pa, idemo? — upitao je.
Sjetivši se da u svoj toj gužvi nisam oprao ruke poslije puta, ušao sam u njegovo kupatilo. Kada sam minut kasnije izašao, Kotova više nije bilo u sobi. Ali još gore je bilo nešto drugo: misleći da sam i ja već izašao, zaključao je vrata i otišao!
Prvog trenutka potpuno sam se zbunio. Šta da radim? Mađarski, naravno, nisam znao, ali sam se njemačkim i engleskim služio koliko-toliko.
Nije mi preostalo ništa drugo nego da svoje znanje jezika pokušam primijeniti u praksi, pa sam podigao telefonsku slušalicu. Javila se telefonistkinja i, naravno, govorila mađarski. Ne razumjevši ni riječ, rekao sam:
— Restoran, bitte!
Ona je nešto odgovorila na mađarskom, ali sam ja tvrdoglavo ponovio:
— Restoran, bitte!
Po tome što se ubrzo u slušalici začuo muški glas, takođe na mađarskom, shvatio sam da su me spojili s restoranom. Tada sam izgovorio:
— Grossmeister Kotow aus Moskau, bitte!
Nastupila je duga pauza. Već sam namjeravao da spustim slušalicu kada se začuo tako poznat ruski glas:
— Kotov je na telefonu. Prenosim informaciju. Danas je ekipa šahista iz Moskve stigla u Budimpeštu!
— Saša! — povikao sam presrećan. — To sam ja! Zaključao si me u svojoj sobi!
Kada sam se, uz opšti smijeh, konačno pojavio u restoranu, ispostavilo se da je Kotovu bilo rečeno kako ga zove Moskva!
(Nastaviće se)