Moskva 2012
Na početku rata
Napad Njemačke na Sovjetski Savez zatekao me je u Kolomni, gdje je naša studentska grupa od početka juna obavljala stručnu praksu u tamošnjoj fabrici lokomotiva. Upravo u fabričkoj hali preko radija smo slušali govor Vjačeslava Molotova, a zatim prisustvovali zajedničkom zboru svih radnika fabrike.
„Neprijatelj će biti poražen, pobjeda će biti naša!“ – tim riječima Molotov je završio svoj govor. Teško da je iko od nas tada mogao pretpostaviti da će put do te pobjede trajati pune četiri godine i odnijeti 27 miliona ljudskih života.
Odmah je proglašena opšta mobilizacija. Iako je naš institut školovao stručnjake za vojnu industriju i studenti su imali odgodu služenja vojske, oni koji su se tada nalazili u Moskvi bili su upisivani u Narodno dobrovoljačko odbrambeno odjeljenje. Kada se početkom jula naša grupa vratila u prijestonicu, predviđena kvota za dobrovoljce već je bila popunjena, pa su nas odmah poslali kod Naro-Fominska, u bazu za remont oklopnih vozila.
Tamo smo cijelo ljeto radili kao bravari, popravljajući tegljače i tenkove. Radili smo po dvanaest sati dnevno, a ponekad je bilo proglašavano kasarnsko stanje, pa danima nismo izlazili iz radionice. Spavali smo u kratkim intervalima, pravo u tenkovima, prostirući filcane prostirke po njihovom dnu.
Tenkovi BT, koje smo od milja zvali „beteške“, bili su veoma brzi, ali je njihov prednji oklop od svega 20 milimetara mogao probiti čak i teški mitraljez. Kada je u bazu dopremljen prvi zaplijenjeni njemački tenk „Panzerwagen“ fabrike Škoda, ispostavilo se da mu je prednji oklop gotovo tri puta deblji.
Kod Naro-Fominska prvi put sam vidio i naše tenkove T-34, koji će kasnije postati legendarni. Upućivani su prema Jelnji, gdje su Nijemci prvi put od početka rata pretrpjeli snažan protivudar.
Početkom septembra, kada se front približio Moskvi, vratili su nas na institut. Iako je situacija bila veoma napeta, nastavio se uobičajeni studentski život: predavanja, seminari i laboratorijske vježbe.
Jednom prilikom svratio sam u Moskovski šahovski klub. Tamo sam saznao da se organizuje revijalni turnir majstora i kandidata za majstora. Među učesnicima bili su majstori Nikolaj Rjumin, Sergej Belavenec, Mihail Judovič, Nikolaj Zubarev i Venijamin Bljumenfeld, kao i mladi kandidati za majstora Lev Aronin, Jurij Gusev, Vitalij Tarasov i Boris Stanišnjev. Uvrstili su i mene u turnir.
Prema zamisli organizatora, turnir je trebalo da pokaže čitavom svijetu da Moskva živi mirnim i spokojnim životom.
Međutim, taj mir bio je veoma relativan. Nakon što je krajem jula počelo bombardovanje prijestonice, Moskva je postala grad na prvoj liniji fronta. Visoko na nebu visjeli su „kobasičasti“ baloni za protivvazdušnu odbranu. Kad god bi se pojavili neprijateljski avioni, oglašavana je vazdušna uzbuna, protivavionska artiljerija otvarala je baražnu vatru, nebo su presijecali snopovi reflektora, a ljudi, uglavnom žene i djeca, žurili su da se sklone u metro ili u posebna skloništa.
Više puta sam noću dežurao na tavanu naše zgrade i gasio zapaljive bombe koje su padale na krov. Kukama smo ih hvatali i brzo bacali u sanduke s pijeskom ili u burad s vodom.
Turnir se igrao dva puta sedmično. Od samog početka u vođstvo je izbio student Instituta za veze Boris Stanišnjev. Već poslije devet kola Boris je ispunio normu za šahovskog majstora! Blizu tog cilja bio sam i ja.
Međutim, sredinom oktobra, zbog približavanja njemačkih trupa Moskvi, turnir je prekinut. U nedjelju, 12. oktobra, odigrano je posljednje kolo, u kojem sam uspio da pobijedim Sergeja Belavenca.
Sutradan me je Nikolaj Rjumin pozvao svojoj kući da unapred odigramo partiju narednog kola. Susret je završen remijem, a baš tada se s posla vratila njegova supruga, koja je radila u Narodnom komesarijatu za naoružanje. Rekla nam je da se mnoga moskovska preduzeća i ustanove evakuišu i da se naš institut seli u Iževsk.
Sutradan ujutro odjurio sam na institut, ali sam tamo saznao da sam zakasnio – voz za Iževsk već je otišao i moraću da putujem samostalno.
Svratio sam u komitet Komsomola, gdje su mi ponudili drugu mogućnost: da se kao dobrovoljac prijavim u vojsku. Pristao sam.
Pokazalo se da je bilo mnogo nas koji smo zakasnili i odlučili da dobrovoljno stupimo u vojsku. Postrojili su nas, a jedan stariji oficir polako je prolazio duž stroja, zagledajući svakoga.
Iznenada se zaustavio ispred mene i upitao:
– Zar namjeravaš da ideš u rat u tim cipelama?
Naime, nosio sam ljetne cipele od cerade – druge nisam imao – i već sam osjećao koliko su nepraktične. Zima 1941. godine stigla je rano: snijeg je pao već u oktobru i nastupili su hladni dani.
Nisam znao šta da odgovorim, a oficir je naredio:
– Istupite iz stroja!
Kada sam izvršio naređenje, dodao je:
– Idite u prodavnicu obuće, kupite dobre cipele, pa se onda vratite.
Obišao sam prodavnice, ali nigdje nije bilo cipela mog broja – 45. Tada sam odlučio da mi ne preostaje ništa drugo nego da krenem za Iževsk.
Dan nakon što je preko radija objavljeno da se stanje na frontu pogoršalo, u Moskvi je zavladala panika. Hiljade stanovnika prijestonice, kako je ko mogao, krenule su na istok. Među njima sam bio i ja.
Krenuo sam gotovo bez ikakvog prtljaga. U torbi za gas-masku nosio sam dvije vekne hljeba, kesicu šećera, pakovanje čaja i nešto novca.
Tramvajem broj 2 stigao sam do posljednje stanice kod Šose Entuzijasta, a zatim nastavio pješice. Negdje kod Noginska ugledao sam prazan kamion pored kojeg je bespomoćno stajao vozač. Prišao sam mu. Ispostavilo se da je pukla zadnja osovina.
– A šta kada bismo pokušali da nabavimo novu? – predložio sam.
Krenuo sam u potragu i nedaleko pronašao garažu s voznim parkom. Tamo sam, u zamjenu za jednu veknu hljeba, uspio da dobijem potpuno novu osovinu. Pomogao sam vozaču da je zamijeni, a on me je, iz zahvalnosti, povezao u kabini kamiona.
Tim kamionom stigao sam najprije do Vladimira, a zatim do Muroma.
Bilo je jutro. Bio sam strašno gladan, pa smo odmah otišli na pijacu. Tamo sam, na svoje veliko iznenađenje, ugledao poznata lica. Ispostavilo se da se voz našeg instituta nalazi na željezničkoj stanici!
Ubrzo sam već sjedio u teretnom vagonu prepunom studenata, profesora i njihovih stvari. U velikoj gužvi srećno smo stigli u prijestonicu Udmurtije – Iževsk.
Veza s roditeljima bila je prekinuta. Otac je negdje putovao po službenoj dužnosti, organizujući preseljenje fabrika iza Urala, u Sibir. Majka, koju je početak rata zatekao kao upravnicu pionirskog kampa u Vereji, kasnije pretvorenog u dječji dom, zajedno s mojom sestrom nalazila se negdje kod Penze.
Pošto sam ostao bez sredstava za život, bio sam prinuđen da se zaposlim. Najprije sam radio kao bravar u mašinskoj fabrici, a zatim kao tehničar u konstruktorskom birou pri institutu. Naš biro projektovao je gasogeneratorska postrojenja i radio na prevođenju lokalnih elektrana, koje su dotad koristile tečno gorivo, na pogon na gas.
Posao i studije oduzimali su mi svo vrijeme. Za šah tada nije bilo mjesta.
Studenti su stanovali po privatnim kućama, bez ikakvih pogodnosti. Spavali smo na dušecima napunjenim sijenom ili drvenom strugotinom, a ponekad i pravo na podu.
S hranom je stanje bilo veoma teško. Osim pola kilograma crnog hljeba dnevno, koji smo dobijali na kartice, druge namirnice gotovo da nisu dijeljene. Na pijaci je uglavnom cvjetala robna razmjena, a ja nisam imao ništa što bih mogao zamijeniti. Jedini spas predstavljala su, iako veoma skromna, dva obroka dnevno u studentskoj menzi.
Najživlje se sjećam jednog osjećaja koji me tada nije napuštao – neprekidne gladi.
Zima 1941/42. godine u Iževsku bila je izuzetno hladna. Živa u termometru spuštala se i do četrdeset stepeni ispod nule. U svojim platnenim cipelama rizikovao sam da ozbiljno promrznu noge, ali tada mi se osmjehnula sreća.
Institutu je dodijeljeno nekoliko desetina pari čizama. Podnio sam molbu i ubrzo postao srećni vlasnik para koji je bio baš mog broja – 45.
Međutim, time problem s obućom nije bio riješen. Čizme sam nosio čitavu godinu, skidajući ih samo noću. Početkom 1943. ispostavilo se da su se gotovo raspale i da hitno moraju na popravku.
Obućarska radionica pripadala je odjeljenju za radničko snabdijevanje mašinske fabrike. Uspio sam da predam čizme na popravku. Dok sam čekao red, na zidu sam ugledao zidne novine pisane u stihovima. Posebno me je nasmijao potpis autora:
Nisam ni Puškin, ni Majakovski,
ja sam samo pjesnik Orsovski!
Kada sam došao po popravljene čizme, u prvi mah sam se obradovao – izgledale su kao nove. Ali čim sam pokušao da ih obujem, ispostavilo se da ih je „obućar-pjesnik Orsovski“ suzio najmanje za dva broja.
Pošto drugog izlaza nije bilo, čitavu sedmicu sam na silu uguravao stopala u čizme i na kraju ih ipak razgazio. Istina, poslije svakog odlaska u banju morao sam narednih nekoliko dana ponavljati isti mukotrpni postupak.
(Nastaviće se)