O teoriji i praksi pripreme otvaranja
Sedamdesetih godina u estonskom gradiću Viljandi održavao se poznati šahovski festival – veliki švajcarski turnir. Jedne godine organizatori su odlučili da ga „osvježe“: biće to pojedinačno-ekipno takmičenje. Tim je imao četiri člana koji su, naravno, igrali svako za sebe, a zatim bi se sabirali poeni. Tri najbolja tima dobijala su diplome – a poneko, uz to, i plaćene putne troškove do Estonije.
Na primjer, nastupala je ekipa Poljoprivredne akademije „Timirjajev“. Na prvoj tabli – majstor I. Kojfman, a uz njega trojica amatera, prvokategornika. Kojfman je, kao pravi vođa, svakog dana pripremao svoje učenike za partije.
Jednom je trebalo da predavač istorije KPSS-a, drug R., igra bijelim figurama protiv mladog estonskog kandidata Kijka. R. je u prvom potezu uvijek igrao 1.e4, i to mu je, otprilike, bilo granica teorijskog znanja.
Kojfman ga je počeo podučavati:
– Kijk igra Sicilijanku, Najdorfovu varijantu. On tamo mnogo zna, i tebi nije pametno da ulaziš u to. Zato ćemo spremiti jednu sigurnu zatvorenu varijantu.
– A šta je to „zatvorena varijanta“? – pita R. oprezno.
– U drugom potezu igraš Sc3. On će vjerovatno postaviti piona na d6, lovca na g7. Ti raspoređuješ figure ovako… i ne zaboravi da odigraš h2–h3, da ti ne veže konja sa g4. Jasno?
– Jasno! – veselo je potvrdio R.
Sutradan, Kojfman dolazi do table. R. duboko zamišljen, treći potez još nije odigrao.
Na tabli: 1.e4 c5 2.Sc3 e6.
Kijk je, podmuklo, odustao od d6 i Najdorfa.
R. razmišlja, znoji se, i – konačno – odlučno poteže: 3.h3!
Kojfman je samo pljunuo i tiho se udaljio.
Poslije partije, bijesan, pita:
– Zašto, pobogu, h3?! On je zatvorio svog lovca!
– Kako „zašto“?! – uvrijeđeno odgovori R. – Pa ti si mi sam rekao da to nikako ne smijem zaboraviti da odigram!
Umjetnost domaće analize
U starim vremenima u Centralnom šahovskom klubu (CŠK) održavalo se još jedno prvenstvo Moskve za žene. Jedna učesnica, prekinuvši partiju, obratila se za pomoć svom bivšem pedagogu. U djetinjstvu je trenirala kod njega u Domu pionira i od tada su održavali dobre odnose. Pedagog više nije bio mlad, dugo nije igrao šah, a u najboljim godinama dostigao je samo stepen kandidata za majstora. Ali, jedna od njegovih bivših učenica postigla je velike uspjehe. I on je, kao njen prvi pedagog, dobio titulu „Zaslužni trener SSSR-a“. Boris Viktorovič je radio u jednom sportskom društvu, pisao članke u šahovskoj periodici i objavio par brošura.
Dakle, nakon nekoliko dana, djevojka i njen bivši pedagog sjeli su za slobodan sto u klubu, i trener je počeo da upoznaje učenicu sa rezultatima svoje analize:
– Treba igrati konja na c4, zatim stavljaš piona na b5, konja odavde nećeš micati, i možeš mirno jačati poziciju na kraljevom krilu, – počeo je.
– Sačekajte, sačekajte, – prekinula ga je djevojka, – kako to „konj c4“! Ona će povući topa na e6, šah, još jedan šah i ja ostadoh bez figure!
– Da? – rekao je Boris Viktorovič, zamišljeno gledajući u tablu. – A s kim ti je, zapravo, ta prekinuta partija?
– Sa tom i tom, – zbunjeno je odgovorila šahistkinja.
– A-a-a, pa ona je glupa, neće to naći! – zaključio je zaslužni trener.
(Nastaviće se)
******************
Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).