*********
Osjetljivi Botvinik
Kada su se Botvinik i Petrosjan sreli radi potpisivanja ugovora o meču, Botvinik je upitao:
– Ko će biti vaš sekundant?
Petrosjan je naivno odgovorio:
– Boleslavski.
A trebalo je reći: „Ako ne smeta, Boleslavski.“
Tada se Botvinik razbjesnio:
– Kako, sa mnom prethodno niste to dogovorili!
I posvađali su se.
Meč je zatim počeo. Prvu partiju, kako je poznato, Botvinik je pobijedio. Zaustavivši sat, Petrosjan je pružio ruku. Botvinik demonstrativno stavlja ruke iza leđa. Tokom čitavog meča nisu se više rukovali. Kada je u poslednjoj partiji Botvinik predložio remi, kojim je Petrosjan obezbjedio pobjedu u meču, Tigran Vartanovič je u radosti pružio ruku – i ponovo je ona ostala u vazduhu.
U meču je bio još jedan konflikt, vezan za završetak pete partije. Petrosjan je zabilježio pobjedonosni potez (Kf7) ne potpunom, nego skraćenom notacijom, a sedmicu je napisao gotovo kao osmicu. Glavni sudija Štalberg otvorio je kovertu, uzeo list i pomjerio kralja na pogrešno polje. Nakon prigovora Petrosjan je ipak izveo potez Kf7. Botvinik je, kako sam piše, tražio fotokopiju lista i, uvjerivši se da je potez zapisane figure, iako neuredno napisan, izveden ispravno, rekao Štalbergu da da opomenu Petrosjanu.
I prije početka sljedeće partije meča (vjerovatno osme, pošto je istorija s fotokopijom trajala dosta dugo) Štalberg je prišao stolu da pusti sat i gledajući u prostor između partnera, rekao:
– Molim vas, zapisujte poteze urednije!
Botvinik skače:
– Kako, vi meni dajete opomenu! Danas neću da igram!
I otišao je iza scene. Publika u sali sjedi. Skoro sat vremena su ga ubjeđivali da se vrati.
Sve ovo danas izgleda nevjerovatno. Posebno što je prošlo više od četrdeset godina i nigdje nisam našao pomen ovih događaja (osim suptilnih nagovještaja u Botvinikovim memoarima).
Ali sve mi je ovo I.D. pričao tokom i odmah nakon meča, na kojem je bio svakodnevno. I tada sam mu vjerovao, i sada vjerujem.
I mislim da svima koji žele da poznaju šahovsku istoriju, ovo vrijedi znati.
Nepopustljivi Botvinik
Kao što je poznato, 1965. godine Botvinik je imao pravo da igra među osam kandidata, ali to pravo nije iskoristio. Pri tome o svom odbijanju nije obavijestio nikoga do samog kraja. Napokon je nastupio krajnji rok, onaj dan kada je Botvinik još mogao poslati telegram predsjedniku FIDE o saglasnosti za igru. Andre Arnol’dovič Liliental, koji je tada vodio šahovsku rubriku u „Komsomolki“, zove Botvinika (a upoznali su se još od 1934. godine, na turniru u Hastingsu)
– Mihaile Moisejeviču, za čitaoce naše novine, molim vas, par riječi o razlozima vašeg odbijanja!
– Rok još nije istekao – prekinuo je Botvinik – do ponoći ima još vremena, mogu se i složiti!
I spustio slušalicu. A sutradan je u novinama objavio svoje saopštenje o odbijanju da igra.
(Nastaviće se)
******************
Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).